Pratite nas

Komentar

KOMENTAR IVANA HRSTIĆA: Zašto (ne)će Kujundžićev glasač svoj glas dati Kolindi

Objavljeno

na

Zanimljivo je da na ovim izborima nije bilo tako mnogo nevažećih listića. Oni birači koji bi inače na svoje glasačke listiće dopisivali uvredljive dosjetke i crtali spolovila kao poruku političarima svih boja, na ovim izborima nisu se morali truditi, jer im je dovoljno bilo zaokružiti već ponuđeno ime – Ivana Sinčića.

Premda je mlađahni frontmen Živog zida tijekom kampanje prosuo neviđeno mnoštvo bisera, premda je njegova ekonomska teorija, unatoč vjerojatno dobrim namjerama samo još ubrzaniji put u pakao, to nije igralo nikakvu ulogu, birači su nagradili njegov drčan stav, svjesni da on ionako nema šanse postati predsjednik, te da je upravo idealan kako bi pokazali srednjak vladajućim kastama.

U tom smislu, rezultat Milana Kujundžića nije toliko porazan zbog stvarno niskog postotka glasova, već i zato što je jedan takav kandidat dobio višestruko više glasova od njega. I nije rezultat toliko razarajući zbog neke sramote nanesene njemu samome, koliko zbog očitog dokaza da je čuvstveno stanje nacije potonulo još daleko dublje no što smo zamišljali, te da je demokracija na još nižim granama.

Oni koji žive izvan interesnih skupina SDP-a i HDZ-a očito ne vjeruju više nikome te u većini radije ostaju doma, dok manji dio njih zaokružuje imena ovakvim kandidata čiji se cjelokupni program sastoji u usmjeravanju bijesa i očaja kojem svakodnevno svjedočimo u pravcu onih koji su nedvojbeno odgovorni za to – političkih i financijskih elita.

Bojim se da bi i Malnarov Ševa u takvom odnosu snaga zabilježio zamjetan uspjeh sa svojom “konstruktivnom” porukom: “J… ja vama svima mater!”

No, i takav rezultat treba u potpunosti poštovati, birači su rekli svoje, a oni barem po definiciji nisu nikada u krivu. I u Kujundžićevom stožeru svjesni su da su uvijek daleko više krivi oni koji nisu uspjeli privući pažnju svojim idejama i programima, odmah do onih koji u potpunosti kontroliraju medije trudeći se svim silama da im to onemoguće.

Sinčića im u ovom trenutku u medijima predstavljaju kao hrvatskog Robina Hooda, zanemarujući u potpunosti Savez za promjene i Ivana Pernara koji viri iza njegovih leđa te činjenicu da su njihove akcije u prvom redu politička kampanja za dobro poznate revolucionarne snove o rušenju svjetskog neoliberalnog gospodarskog poretka, te da javno odbijaju pomoći bilo kome tko se ne odrekne svoje stranke.

Njihova ekonomska teorija unaprijed se raduje mogućnosti da će sve završiti u prahu i pepelu, čime će se izbrisati postojeća zaduženja i ljudi ponovno krenuti od početka, s jednakim startnim pozicijama. Naravno, ako revolucija, kao nebrojeno puta do sada, prije toga ne pojede svoju djecu. No, u tom slučaju, Hrvatskoj ne bi prijetio grčki scenarij, već venezuelanski, kubanski, ili zimbabveanski, a njihova planirana hiperinflacija bi preko noći pojela i ovo malo novca što je ostalo (nekim) hrvatskim građanima.

Jedina tvornica koja bi pod njima radila bila bi tiskara novca. Hej, pa Sinčić bi čak i nove borbene zrakoplove, kako je bubnuo tijekom sučeljavanja, platio iz primarne emisije! Jedini je problem što ne možemo tiskati ni dolare ni eure – već samo kune.

Nažalost, jedno im moram priznati, budemo li imali još jednog ovakvog predsjednika i još jednu ovakvu vladu, kojeg god ona predznaka bila, sve će ionako završiti u prahu i pepelu, pa njihova vizija možda i ostane jedini mogući put. To ili odlučna intervencija sa Zapada.

Sinčićeva nirvana trajat će još dva tjedna, dok još nije sigurno kome idu njegovi glasovi, a tek onda će ga režimski novinari pokopati, premećući po svemu, od njegovog intimnog stanja do načina na koji je prikupio potpise. U međuvremenu, traje lov na njegove birače, njih gotovo 300.000, a predsjednički kandidati, kako veli i sam Sinčić, gotovo neukusno mu se ulizuju, nadajući se njegovoj preporuci, ili barem da neće podržati onog drugog kandidata. Za sada im ide dobro, jer Sinčić je svojim biračima preporučio da na glasačkim listićima dopišu i zaokruže njegovo ime te ih tako učine nevažećim.

Naravno, to sve imat će smisla samo ako Sinčić doista ima neku moć nad svojim biračima, a ne oni nad njim. Jasno je da je to ipak prilično heterogena skupina, od onih koji razmišljaju kao i on do prosvjednih birača s vrlo različitim motivima. Lako je moguće da dobar dio njih neće ni izići na drugi krug, no nije isključeno ni da će se pojaviti i neki koji uopće nisu glasali u prvom krugu, prepoznavajući svoju priliku da pošalju poruku.

Milan Kujundžić je pak još u izbornoj noći dao jasno do znanja da je on htio mnogo temeljitiju promjenu na Pantovčaku, no da ipak mora konstatirati da je raspoloženje nacije takvo da će Hrvatska za dva tjedna dobiti novog predsjednika.

No, to još uvijek ne znači i da će on sam dati preporuku svojim glasačima u tom smislu. Jer, iako je mnogima od njih prioritet bio smijeniti Ivu Josipovića, pa su unaprijed bili spremni u drugom krugu svoj glas u slučaju potrebe dati Kolindi Grabar Kitarović, mnogi su glasali za Kujundžića ne htijući ni pod koju cijenu glas dati ni Josipoviću ni njoj. Dvojbeno je bi li oni poslušali Kujundžićev ili bilo čiji naputak za drugi krug.

Dakle, možemo očekivati da će najveći dio Sinčićevih i manji dio Kujundžićevih glasača apstinirati ako njih dvojica ne ulože neki poseban trud – a možda čak ni tad. Neki bi sasvim sigurno smatrali da je izdaja kad bi Kujundžić na takav način nedvosmisleno podržao bilo kojeg od dva finalista, pa čak i kad bi među njima izabrao manje zlo.

Jesu li mu birači opalili pljusku? Svakako jesu, ali isto tako treba biti svjestan da je dobar dio onih koji su glas dali Kolindi Grabar Kitarović do samog kraja dvojio, pa onda ipak dao glas onoj za koju su ih mjesecima uvjeravali da ima najviše šanse smijeniti Josipovića. Za razliku od Sinčića, Kujundžić je ipak imao mnogo složeniju zadaću, jer nije samo promovirao sebe, nego je morao računati i na to da ne pomogne usput Josipoviću.

A obavio je itekako veliki posao umjesto Kolinde Grabar Kitarović i da on nije udarao po Josipoviću, malo je vjerojatno da bi ona to napravila. Isto tako, Kujundžićeva prijetnja prisilila je Vasu i Karamarka da konačno upotrijebe sve snage i pruže punu podršku Kolindi u prvom krugu. No, to još uvijek ne znači da će imati jednako uvjerljivu podršku u drugom krugu.

Što se mene tiče, ja sam u ovu političku avanturu ušao velikim dijelom ponajviše zato što sam kao novinar bio oštro svjestan koliko je gusto Ivo Josipović isprepleo svoje pipke po hrvatskim medijima te da je i on sam značajni faktor u sve težem položaju hrvatskih medijskih djelatnika, i to ne samo onih u javnom medijskom servisu.

Za jedan “fikus”, koji se sam brani tvrdnjom da nema ovlasti i da ne može ništa promijeniti, uložio je izvanredno velik trud u stvaranje nedemokratski ekstenzivnog sustava paravlasti u hrvatskim medijima, onog koji mu je trebao osigurati drugi mandat. No, hrvatski građani više se ne daju tako lako zavarati, usprkos medijskoj mašineriji koja melje političke protivnike i naručenim anketama mjesecima prije izbora pokušavaju ne tek prezentirati, već zapravo oblikovati javno mnijenje.

Za mene osobno pak nema nikakve dvojbe da Ivo Josipović mora otići. Takav predsjednik ne smije biti nagrađen. Nijedan dužnosnik ne smije ponovno biti izabran ako je mu je rezultat okrugla nula, pa zatim unosi podjele samo kako bi se održao na vlasti. Sljedeća dva tjedna bit će vrhunac te paranoje i straha od opasne najezde s desnice konstruiranog kako bi se iz letargije probudilo spavače na ljevici.

Josipoviću neće biti lako udariti po Kolindi, a da mu se ne vrati u lice. Zato će je pokušati dohvatiti preko Vase i Karamarka, s namjerom da uplaši cijelu naciju od perspektive u kojoj i na Pantovčaku i na Trgu svetog Marka vlast u potpunosti drži “zločinački” HDZ.

Tu će svakako imati moćne argumente, no, pri tome je već na prvom koraku teško pogriješio i u svojem “pobjedničkom” govoru gotovo pozvao na lustraciju cijele desnice, koja prema njegovom mišljenju “nema pravo” upravljati ovom državom.

To je nešto što će mu Kolinda itekako s punim pravom predbaciti. Jednako kao i latentni seksizam koji izvire iz njegovih poruka, od “plana Barbika”, koji je upravo on lansirao u medije, preko “ima sliku nema ton” pa do “lutke na koncu” na jednom od sučeljavanja. Za razliku od njega, ona je i bez stvarne većine u rukama u nedjelju bez blesimetra održala iznenađujuće uvjerljiv pobjednički govor, a i dan poslije bila mnogo uvjerljivija od njega u nastupima na NovojTV.

Nasuprot njoj, Josipović je grčevito pokušavao navući otimistični osmijeh, ali je zračio gotovo opipljivim strahom od poraza. Dva tjedna teško da će biti dovoljno za novi zaokret, sve i da otvoreno napadne Zorana Milanovića, koji mu je u izbornoj noći zajedno s Milankom Opačić svojim izjavama odsjekao noge.

“Svaka riječ koju Ivo Josipović izgovori o predsjedničkoj kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović otkriva da u njemu buja strah. … da je Josipović uvjeren da je njegov mandat bio dobar, da je bio kvalitetan predsjednik i da njegov program nove pravednosti nije ostao samo isprazna floskula, ne bi se toliko bojao vlastite riječi i ne bi zauzdao jezik. Predsjednik države trebao bi voditi računa o biračima, o građanima, a ne o strankama i njihovoj taštini. Kao zagovornik nove pravednosti trebao je stalno biti prvi na barikadi na kojoj se ta pravednost brani. No, Josipović zna da je to bila fraza i da iza marketinški osmišljene kovanice, kojom je osvojio prvi mandat, nema ničega. Prazna misao”, napisala je još ovog ljeta o njemu njegova današnja glasnogovornica, a te njezine riječi i dalje stoje daleko uvjerljivije od onih koje je izgovorila u ”pobjedničkoj“ noći (Vidi u http://dalje.com/hr-hrvatska/josipovicev-strah/514426).

Tu prazninu Ivo Josipović nema čime ispuniti. Može ga spasiti samo neka veća Kolindina greška, koju ona može izbjeći nastavljajući stilom NATO-ove tajnice iz Bruxellesa, pod uvjetom da Karamarko za to vrijeme ostane duboko u sjeni i da odoli provokacijama kojih će biti napretek. Ona će u tom slučaju nastaviti svoju taktiku retoričke pomirljivosti i povezivanja zavađene nacije, u dubokom kontrastu s Josipovićem, koji je čak i novogodišnju poruku iskoristio za potcrtavanje razlika i sijanje straha, a ne samo blagdanskog ozračja.

Za tu očitu predizbornu poruku, televizije bi mu trebale poslati račun. Ako neće one, građani sigurno hoće.

Autor: Ivan Hrstić, glasnogovornik Milana Kujundžića

Izvor: predsjednicki-izbori.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Inzko ponovno ponižava Hrvate, treba ga potjerati iz BiH

Objavljeno

na

Objavio

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko smatra da bi se prava koja Hrvati kao konstitutivan narod u BiH konzumiraju trebala uvrstiti u jedan katalog. To bi Hrvate trebalo uvjeriti da stvari nisu tako crne i da prihvate svoje političko obespravljenje.

Većina medija i političara u Hrvatskoj nije našla shodnim reagirati na ovu skandaloznu izjavu predstavnika međunarodne zajednice u BiH koji bi ustavom zajamčena prava cijelog jednog naroda i političke funkcije koje iz njih proizlaze popisivao u nekakve “kataloge“. Ovakve izjave podsjećaju na crna razdoblja europske povijesti. Europska komisija ima novu genijalnu ideju za rješavanje migracijskih izazova. I ova je privremena. Od država članica traži da ponude dodatne kapacitete za smještaj novih migranata.

Čini se da briselska birokracija ništa nije naučila iz slučaja Marakeške deklaracije od koje se izuzeo cijeli niz članica EU-a. Komisijine planove još je Einstein definirao kao ludost – ponavljanjem istih postupaka želi doći do drukčijeg rezultata.

Mate Mijić / Večernji list

 

Valentine Inzko – hajde pokušaj katalogizirati nečija prava u svojoj Austriji!

 

 

 

Inzko ne razumije Ustav BiH, niti Daytonski sporazum

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentar

Višnja Starešina: Tuđman i Orban kao mainstream naroda

Objavljeno

na

Objavio

Foto HINA

Danas kad gledam mržnju i bijes kojima jugoslavenske antife na stalnom radu i djelovanju u Hrvatskoj dočekuju postavljanje spomenika Franji Tuđmanu u Zagrebu, prisjećam se slika s njegova posljednjeg ispraćaja, prije 19 godina.

U predsjedničkom uredu na Pantovčaku tada sam kao novinarka Večernjeg lista „pokrivala“ dolazak stranih izaslanstava na ispraćaj.

U atmosferi pripreme „detuđmanizacije“, trojica simboličnih su mi ostala u osobitom sjećanju: Hans-Dietrich Gencher, Sulejman Demirel i Viktor Orban.

Hans- Dietrich Genscher, tada već bivši njemački ministar vanjskih poslova, ali zauvijek glavni politički motor međunarodnog priznanja Hrvatske, dugo je stajao sam pred Tuđmanovim odrom, onako ogroman, pognute glave, brada mu je drhtala.

Tek pet-šest godina poslije saznala sam da je iskusni Genscher već tada dobro znao što slijedi. Nekoliko tjedana prije Tuđmanove smrti primio je gospođu Amaliju Janović, Hrvaticu iz Njemačke, s kojom je povremeno održavao privatne kontakte još od hrvatske bitke za priznanje. Raspitivao se za zdravlje Predsjednika, ponovio joj da dobro upamtimo kako bez Franje Tuđmana, onakvog kakav je bio sa svim svojim vrlinama i manama, bez njegove upornosti i tvrdoglavosti – nikada ne bi bilo hrvatske države. I da mu to neće biti oprošteno. Potom je, sjeća se gđa. Amalija, zamišljeno izgovorio rečenicu, koju ni ona u tom trenutku nije sasvim razumjela: „Na njega će se sada sručiti sila svega i ne pitajte me što sve. Nadam se samo da će hrvatski narod imati dovoljno snage i mudrosti da ga barem dostojanstveno isprati i pokopa.“ Imao je baš toliko mudrosti.

Kao ni mnogi drugi, ni ja tada još nisam slutila što je sve detuđmanizacija, što će sve donijeti, koga će sve pomesti. Na simboličan način ona je već bila tu, pokraj odra. “Nešto“ ženskog roda, što je uzgajano kao novi smjer posttuđmanovskog slobodnog novinarstva, histerično je skakalo po Predsjedničkom uredu, pitajući „tko je to Genscher?“ Pa se bacilo na mobitel da izvijesti urednika kako je „došao neki Genscher“, pa se „Nešto“ željelo baciti na samog Genschera da mu postavi nekoliko pitanja, ljutito što Genscher ne želi raspravljati s „Nešto“ uz odar. „Nešto“ i njezinog urednika je dakako zanimalo zašto se Genscher došao oprostiti od diktatora i alternativno – ratnog zločinca.

Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Sulejman Demirel Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Drugi veliki, koji je dugo stajao pred Tuđmanovim odrom bio je turski predsjednik Sulejman Demirel. Mnogima je i danas nepoznato da su Tuđman i Demirel imali odnose pune razumijevanja, slične poglede na državu pa i na BiH, da je Demirel bio mnogo bliži Tuđmanu, nego Izetbegoviću. Njemu Izetbegović nikada ne bi ostavio Bosnu u amanet. Demirel je već tada izvjesno predosjećao ili znao da je to posljednja etapa Turske kao moderne svjetovne države. Gradonačelnik Istanbula T. R. Erdogan, sa svojom neoosmanskom politikom i snažnim uporištem u islamu već je kucao na vrata.

13.12.1999.. Mirogoj, Zagreb – Pokop prvog hrvatskog predsjednika dr. Franje Tudjmana. Janez Jansa; Viktor Orban Photo: Patrik Macek/PIXSELL

Treći, pored odra, koji mi je ostao u sjećanju bio je Viktor Orban, tada mladi mađarski premijer u svome prvome mandatu. Orban nikada, pa ni tada ne stoji dugo na jednom mjestu i nikada pa ni tada nije se obazirao na političke konvencije i korektnost, čak uživajući na svoj način u prkosu svima. I koliko se sjećam kazao je, na iznenađenje „slobodarskih“ novinara, nešto slično onome što je prije desetak dana izgovorio u Zagrebu: da je došao ispratiti predsjednika Hrvatske, velikog državnika koji će nedostajati u stabilizaciji srednje Europe i čijim bi putem trebalo nastaviti.

Priznajem, tada nisam sasvim razumjela što to povezuje mladog mađarskog predsjednika vlade, inicijalno politički oblikovanog u Sorosevoj „školi“, tada još političkog liberala Viktora Orbana i Franju Tuđmana. Danas znam: povezuje ih strast prema politici, odanost državi i narodu, osjećaj za politički trenutak, sposobnost da vide unaprijed, upornost i odlučnost da ostvare svoje vizije unatoč i usprkos jačima od sebe. Uvijek tzv. mainstreamu usprkos. I Tuđman i Orban su mainstream naroda.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Tuđman kao spomenik od danas dočekuje „Nešto“ i druge antife na najljepšem ulazu u središte Zagreba.

Osporavanjima i difamacijama unatoč, Orbanova koncepcija EU postupno postaje europski mainstream. A Orban vođa tog narodnog manistreama u stabilizaciji srednje Europe i opstanku europske Europe, napisala je Višnja Starešina.

U Zagrebu otkriven spomenik Franji Tuđmanu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari