Pratite nas

Komentar

KOMENTAR IVANA HRSTIĆA: Zašto (ne)će Kujundžićev glasač svoj glas dati Kolindi

Objavljeno

na

Zanimljivo je da na ovim izborima nije bilo tako mnogo nevažećih listića. Oni birači koji bi inače na svoje glasačke listiće dopisivali uvredljive dosjetke i crtali spolovila kao poruku političarima svih boja, na ovim izborima nisu se morali truditi, jer im je dovoljno bilo zaokružiti već ponuđeno ime – Ivana Sinčića.

Premda je mlađahni frontmen Živog zida tijekom kampanje prosuo neviđeno mnoštvo bisera, premda je njegova ekonomska teorija, unatoč vjerojatno dobrim namjerama samo još ubrzaniji put u pakao, to nije igralo nikakvu ulogu, birači su nagradili njegov drčan stav, svjesni da on ionako nema šanse postati predsjednik, te da je upravo idealan kako bi pokazali srednjak vladajućim kastama.

U tom smislu, rezultat Milana Kujundžića nije toliko porazan zbog stvarno niskog postotka glasova, već i zato što je jedan takav kandidat dobio višestruko više glasova od njega. I nije rezultat toliko razarajući zbog neke sramote nanesene njemu samome, koliko zbog očitog dokaza da je čuvstveno stanje nacije potonulo još daleko dublje no što smo zamišljali, te da je demokracija na još nižim granama.

Oni koji žive izvan interesnih skupina SDP-a i HDZ-a očito ne vjeruju više nikome te u većini radije ostaju doma, dok manji dio njih zaokružuje imena ovakvim kandidata čiji se cjelokupni program sastoji u usmjeravanju bijesa i očaja kojem svakodnevno svjedočimo u pravcu onih koji su nedvojbeno odgovorni za to – političkih i financijskih elita.

Bojim se da bi i Malnarov Ševa u takvom odnosu snaga zabilježio zamjetan uspjeh sa svojom “konstruktivnom” porukom: “J… ja vama svima mater!”

No, i takav rezultat treba u potpunosti poštovati, birači su rekli svoje, a oni barem po definiciji nisu nikada u krivu. I u Kujundžićevom stožeru svjesni su da su uvijek daleko više krivi oni koji nisu uspjeli privući pažnju svojim idejama i programima, odmah do onih koji u potpunosti kontroliraju medije trudeći se svim silama da im to onemoguće.

Sinčića im u ovom trenutku u medijima predstavljaju kao hrvatskog Robina Hooda, zanemarujući u potpunosti Savez za promjene i Ivana Pernara koji viri iza njegovih leđa te činjenicu da su njihove akcije u prvom redu politička kampanja za dobro poznate revolucionarne snove o rušenju svjetskog neoliberalnog gospodarskog poretka, te da javno odbijaju pomoći bilo kome tko se ne odrekne svoje stranke.

Njihova ekonomska teorija unaprijed se raduje mogućnosti da će sve završiti u prahu i pepelu, čime će se izbrisati postojeća zaduženja i ljudi ponovno krenuti od početka, s jednakim startnim pozicijama. Naravno, ako revolucija, kao nebrojeno puta do sada, prije toga ne pojede svoju djecu. No, u tom slučaju, Hrvatskoj ne bi prijetio grčki scenarij, već venezuelanski, kubanski, ili zimbabveanski, a njihova planirana hiperinflacija bi preko noći pojela i ovo malo novca što je ostalo (nekim) hrvatskim građanima.

Jedina tvornica koja bi pod njima radila bila bi tiskara novca. Hej, pa Sinčić bi čak i nove borbene zrakoplove, kako je bubnuo tijekom sučeljavanja, platio iz primarne emisije! Jedini je problem što ne možemo tiskati ni dolare ni eure – već samo kune.

Nažalost, jedno im moram priznati, budemo li imali još jednog ovakvog predsjednika i još jednu ovakvu vladu, kojeg god ona predznaka bila, sve će ionako završiti u prahu i pepelu, pa njihova vizija možda i ostane jedini mogući put. To ili odlučna intervencija sa Zapada.

Sinčićeva nirvana trajat će još dva tjedna, dok još nije sigurno kome idu njegovi glasovi, a tek onda će ga režimski novinari pokopati, premećući po svemu, od njegovog intimnog stanja do načina na koji je prikupio potpise. U međuvremenu, traje lov na njegove birače, njih gotovo 300.000, a predsjednički kandidati, kako veli i sam Sinčić, gotovo neukusno mu se ulizuju, nadajući se njegovoj preporuci, ili barem da neće podržati onog drugog kandidata. Za sada im ide dobro, jer Sinčić je svojim biračima preporučio da na glasačkim listićima dopišu i zaokruže njegovo ime te ih tako učine nevažećim.

Naravno, to sve imat će smisla samo ako Sinčić doista ima neku moć nad svojim biračima, a ne oni nad njim. Jasno je da je to ipak prilično heterogena skupina, od onih koji razmišljaju kao i on do prosvjednih birača s vrlo različitim motivima. Lako je moguće da dobar dio njih neće ni izići na drugi krug, no nije isključeno ni da će se pojaviti i neki koji uopće nisu glasali u prvom krugu, prepoznavajući svoju priliku da pošalju poruku.

Milan Kujundžić je pak još u izbornoj noći dao jasno do znanja da je on htio mnogo temeljitiju promjenu na Pantovčaku, no da ipak mora konstatirati da je raspoloženje nacije takvo da će Hrvatska za dva tjedna dobiti novog predsjednika.

No, to još uvijek ne znači i da će on sam dati preporuku svojim glasačima u tom smislu. Jer, iako je mnogima od njih prioritet bio smijeniti Ivu Josipovića, pa su unaprijed bili spremni u drugom krugu svoj glas u slučaju potrebe dati Kolindi Grabar Kitarović, mnogi su glasali za Kujundžića ne htijući ni pod koju cijenu glas dati ni Josipoviću ni njoj. Dvojbeno je bi li oni poslušali Kujundžićev ili bilo čiji naputak za drugi krug.

Dakle, možemo očekivati da će najveći dio Sinčićevih i manji dio Kujundžićevih glasača apstinirati ako njih dvojica ne ulože neki poseban trud – a možda čak ni tad. Neki bi sasvim sigurno smatrali da je izdaja kad bi Kujundžić na takav način nedvosmisleno podržao bilo kojeg od dva finalista, pa čak i kad bi među njima izabrao manje zlo.

Jesu li mu birači opalili pljusku? Svakako jesu, ali isto tako treba biti svjestan da je dobar dio onih koji su glas dali Kolindi Grabar Kitarović do samog kraja dvojio, pa onda ipak dao glas onoj za koju su ih mjesecima uvjeravali da ima najviše šanse smijeniti Josipovića. Za razliku od Sinčića, Kujundžić je ipak imao mnogo složeniju zadaću, jer nije samo promovirao sebe, nego je morao računati i na to da ne pomogne usput Josipoviću.

A obavio je itekako veliki posao umjesto Kolinde Grabar Kitarović i da on nije udarao po Josipoviću, malo je vjerojatno da bi ona to napravila. Isto tako, Kujundžićeva prijetnja prisilila je Vasu i Karamarka da konačno upotrijebe sve snage i pruže punu podršku Kolindi u prvom krugu. No, to još uvijek ne znači da će imati jednako uvjerljivu podršku u drugom krugu.

Što se mene tiče, ja sam u ovu političku avanturu ušao velikim dijelom ponajviše zato što sam kao novinar bio oštro svjestan koliko je gusto Ivo Josipović isprepleo svoje pipke po hrvatskim medijima te da je i on sam značajni faktor u sve težem položaju hrvatskih medijskih djelatnika, i to ne samo onih u javnom medijskom servisu.

Za jedan “fikus”, koji se sam brani tvrdnjom da nema ovlasti i da ne može ništa promijeniti, uložio je izvanredno velik trud u stvaranje nedemokratski ekstenzivnog sustava paravlasti u hrvatskim medijima, onog koji mu je trebao osigurati drugi mandat. No, hrvatski građani više se ne daju tako lako zavarati, usprkos medijskoj mašineriji koja melje političke protivnike i naručenim anketama mjesecima prije izbora pokušavaju ne tek prezentirati, već zapravo oblikovati javno mnijenje.

Za mene osobno pak nema nikakve dvojbe da Ivo Josipović mora otići. Takav predsjednik ne smije biti nagrađen. Nijedan dužnosnik ne smije ponovno biti izabran ako je mu je rezultat okrugla nula, pa zatim unosi podjele samo kako bi se održao na vlasti. Sljedeća dva tjedna bit će vrhunac te paranoje i straha od opasne najezde s desnice konstruiranog kako bi se iz letargije probudilo spavače na ljevici.

Josipoviću neće biti lako udariti po Kolindi, a da mu se ne vrati u lice. Zato će je pokušati dohvatiti preko Vase i Karamarka, s namjerom da uplaši cijelu naciju od perspektive u kojoj i na Pantovčaku i na Trgu svetog Marka vlast u potpunosti drži “zločinački” HDZ.

Tu će svakako imati moćne argumente, no, pri tome je već na prvom koraku teško pogriješio i u svojem “pobjedničkom” govoru gotovo pozvao na lustraciju cijele desnice, koja prema njegovom mišljenju “nema pravo” upravljati ovom državom.

To je nešto što će mu Kolinda itekako s punim pravom predbaciti. Jednako kao i latentni seksizam koji izvire iz njegovih poruka, od “plana Barbika”, koji je upravo on lansirao u medije, preko “ima sliku nema ton” pa do “lutke na koncu” na jednom od sučeljavanja. Za razliku od njega, ona je i bez stvarne većine u rukama u nedjelju bez blesimetra održala iznenađujuće uvjerljiv pobjednički govor, a i dan poslije bila mnogo uvjerljivija od njega u nastupima na NovojTV.

Nasuprot njoj, Josipović je grčevito pokušavao navući otimistični osmijeh, ali je zračio gotovo opipljivim strahom od poraza. Dva tjedna teško da će biti dovoljno za novi zaokret, sve i da otvoreno napadne Zorana Milanovića, koji mu je u izbornoj noći zajedno s Milankom Opačić svojim izjavama odsjekao noge.

“Svaka riječ koju Ivo Josipović izgovori o predsjedničkoj kandidaturi Kolinde Grabar Kitarović otkriva da u njemu buja strah. … da je Josipović uvjeren da je njegov mandat bio dobar, da je bio kvalitetan predsjednik i da njegov program nove pravednosti nije ostao samo isprazna floskula, ne bi se toliko bojao vlastite riječi i ne bi zauzdao jezik. Predsjednik države trebao bi voditi računa o biračima, o građanima, a ne o strankama i njihovoj taštini. Kao zagovornik nove pravednosti trebao je stalno biti prvi na barikadi na kojoj se ta pravednost brani. No, Josipović zna da je to bila fraza i da iza marketinški osmišljene kovanice, kojom je osvojio prvi mandat, nema ničega. Prazna misao”, napisala je još ovog ljeta o njemu njegova današnja glasnogovornica, a te njezine riječi i dalje stoje daleko uvjerljivije od onih koje je izgovorila u ”pobjedničkoj“ noći (Vidi u http://dalje.com/hr-hrvatska/josipovicev-strah/514426).

Tu prazninu Ivo Josipović nema čime ispuniti. Može ga spasiti samo neka veća Kolindina greška, koju ona može izbjeći nastavljajući stilom NATO-ove tajnice iz Bruxellesa, pod uvjetom da Karamarko za to vrijeme ostane duboko u sjeni i da odoli provokacijama kojih će biti napretek. Ona će u tom slučaju nastaviti svoju taktiku retoričke pomirljivosti i povezivanja zavađene nacije, u dubokom kontrastu s Josipovićem, koji je čak i novogodišnju poruku iskoristio za potcrtavanje razlika i sijanje straha, a ne samo blagdanskog ozračja.

Za tu očitu predizbornu poruku, televizije bi mu trebale poslati račun. Ako neće one, građani sigurno hoće.

Autor: Ivan Hrstić, glasnogovornik Milana Kujundžića

Izvor: predsjednicki-izbori.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentar

Željka MARKIĆ: Zar nije žalosno da niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji

Objavljeno

na

Objavio

Harrisonovo cvijeće na HRT-u. Film je snimljen 2002. Zar nije žalosno da niti jedan ministar kulture, niti jedna hrvatska vlada nije osigurala da se u 26 godina snimi film o Vukovaru ili Škabrnji poput ovog koji je snimio Francuz Eli Chouraqui?

O Vinkovicima, Osijeku, Slavonskom Brodu, Vukovaru, Iloku, Dubrovniku, Karlovcu, Slanom, Hrvatskoj Kostajnici… Toliko ljubavnih, obiteljskih priča, toliko junačkih djela, toliko hrabrih, dobrih ljudi.

Nije li sramotno da mi, nakon što su stotine milijuna kuna našeg novca dodjeljivane po političkom ključu raznim “kulturnim” projektima – sjedimo 2017. sretni i zahvalni što u pozadini priče, koja opisuje veliku ljubav i hrabrost Amerikanaca, možemo vidjeti i opis strave i užasa kojem su u Vukovaru bili izloženi Hrvati?, komentirala je Željka Markić.

Podsjetimo Harrisonovo cvijeće (engleski Harrison’s Flowers) je francuska ratna drama iz 2000. koju je režirao Elie Chouraqui prema romanu “Diable a l’avantage” Isabel Ellsen. Radnja se odvija tijekom bitke za Vukovar, usred koje jedna Amerikanka (Andie MacDowell) traži svojeg nestalog supruga, novinara Harrisona, koji je nestao tijekom opsade grada. Film je sniman u SAD-u i Češkoj.

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tomislav Karamarko: Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj

Objavljeno

na

Objavio

Došao je 18. studenoga, datum jakog pečata stradalništva, žrtve, ali i otpora i želje za životom jednoga grada i jedne zemlje.

U porušenom Vukovaru, gradu patnje i boli, niknula je taj dan klica života hrvatske domovine.

Još danas bole i razaraju srce prizori ostataka grada, prepunog leševa, i tužne ispaćene kolone naših sunarodnjaka koji napuštaju ognjišta. Bože dragi, zar opet kolone i križni putevi?

Hvala vam, dragi Vukovarci i Škabrnjani, za sve što ste dali i dajete Hrvatskoj. Hoće li vam ikada ovakva Hrvatska bar djelomično vratiti izgubljeno? Bar molitvu, ljubav i poštovanje, ali i brigu za neku novu djecu Vukovara i Škabrnje…

Zbog vas, ali i svih poginulih branitelja, moramo pobijediti sve one koji dovode u pitanje hrvatsku opstojnost i neovisnost, pa i vlastitu letargiju, bezvoljnost i obeshrabrenost.

“Hvala Bogu koji nam daje pobjedu po Gospodinu našemu Isusu Kristu.”
(1 Kor 15, 57)

18. 11. 1991. – Pad Vukovara i Škabrnje (VIDEO)

Predsjednica objasnila zašto je u Kolonu sjećanja došla u žutim ‘zengama’

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari