Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Ante Tomić je dobro prošao

Objavljeno

na

ante tomić

Prije početka:

Ovaj članak je osvrt na dosezanje moralne nule (kolokvijalno – moralnog dna), odnosno teoretske vrijednosti morala za koju se dosad smatralo kako će živom čeljadetu stoljećima biti nedostižna (nešto poput nula kelvina ili putovanja brzinom svjetlosti), a do koje je nekako, kao prvi u ljudskoj povijesti, zaronio naš nagrađivani književnik i publicist Ante Tomić. Dakle, ovdje je riječ isključivo o analizi još jednog svjetskog uspjeha hrvatskog čovjeka, naravno, i kako već pristoji takvom dostignuću, s pomalo iritantnim i naglašeno provincijalnim glorificiranjem njegovog talenta i uloženog napora u dugogodišnjem, životnom možemo slobodno reći, djelovanju do konačnog uspješnog ostvarivanja cilja. Stoga ovim putem i na ovom mjestu kulturno molim sve mrzitelje navedenog književnika – odustanite od daljnjeg čitanja teksta – jer ovdje nećete vama najvažniji nutrijent – govor mržnje – što je samo po sebi jasno ako shvaćate da je ovo članak o Tomiću, a ne Tomićev članak.

———-

Osuda nasilja (parafraziranje izjave Ministarstva kulture):

Ovaj članak podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ, ali i osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina.

———-

Aksiom:

Puška nikad nije pobijedila pero. I neće.
Stoga svi vi koji planirate fizičko nasilje prema piscu i/ili novinaru kao osvetu za napisanu riječ – odustanite. Ostavite se ćorava posla ma kako vas vrijeđale njegove riječi, ma kolike vam duševne boli izazivale, ma koliko je temeljito i duboko pisac pero u govno umočio. Odustanite, bacite puške, uhvatite se i sami pera ili, što vas košta, obratite se nadležnim “institucijama koje rade svoj posao”.

———-

Ubojstvo s namjerom je najgori zločin koji čovjek može počiniti i automatski zaslužuje najdužu zatvorsku kaznu. Točka. Treba taj zločin već jednom lišiti onih policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravnih gluposti i dokazivanja je li izolirka na žrtvi bila savijena prema unutra ili van, i sličnih nekih nebuloza kakvih smo se načitali po crnim kronikama, a koje normalnom čovjeku dižu stomak, nabijaju krv u glavu pa agresiju, osim na zločinca, usmjerava i na taj, teško mu razumljiv, policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravni aparat. U stvari, sve bi to trebalo biti do boli jednostavno… je l’ ti dokazano ubojstvo s namjerom? Jest. Onda četrdeset godina bajbuka prijo, pa ćeš imat dovoljno vremena za razmišljanje kako je onom jadniku ili jadnici stajala tvoja izolirka na rukama i nogama.

Piše: Boris Traljić za kamenjar.com

A jeste li se ikad zapitali što je povod najvećem broju ubojstava s namjerom? Niste? Jeste? Riječ. Da, točan odgovor je – riječ, izgovorena ili pisana, svejedno. Niste o tom baš tako razmišljali, zar ne? E pa vrijeme je…

Pokušajte, na primjer, zamisliti snagu riječi: “Glupi retardu!”, “Popuši bijedni klaune!”, “Odjebi balijo!”… ili sličnih nekih u zadimljenoj atmosferi kakvog zagrebačkog noćnog kluba ispunjenog bukom najnovijeg hita sisate turbofolk zvijezde i punog maligana pomiješanih s testosteronom. Snaga tih riječi ja takva da je prečesta posljedica bljesak skakavca, koji se u ruci uvrijeđenog stvori u kraćem vremenu nego što je Mislavu Bagi potrebno za nekulturno prekidanje sugovornika, a onda još brže završi u stomaku ili u plućima verbalnog provokatora. Takav je, otprilike, epilog “rječitosti” u blažim slučajevima. U težim je u pitanju tetejac i nasumična paljba po lokalu prepunom maloljetnika i maloljetnica (doduše napirlitanih do neprepoznatljivosti, kao da im je trideset), ili u najtežim izlazak uvrijeđenog iz kluba, ali nažalost samo nakratko, samo do prtljažnika Golfa trice, samo toliko koliko mu već treba da u mračnom portapaku napipa ciganku, dva puna okvira i nekoliko kinder jaja, a onda… Da, riječ doista često potiče na ubojstvo. I ne samo ona izgovorena u polumraku narodnjačkih klubova, ne samo ona koja probija buku u turbonabrijanoj mješavini testosterona i maligana.

Koliko je samo mrtvih žena, supruga, prerano otišlo Bogu na istinu zbog u rastrojstvu izgovorenih riječi, nekad istinitih, a nekad samo s ciljem da ubodu. Jako. Duboko. Zbog: “I, na kraju, samo da znaš – nisu tvoji! Ni jedan ni drugi!” Ili: “Ti si jedan najobičniji šonjo! Nula! Ništa! Mamin sinčić! Maza! Gadiš mi se, još se… još se ni svojoj ludoj materi od sise nisi odbio! Odlazi od mene! Hajde! Idi sad živjeti s onom… s onom… bludnicom najobičnijom što ti je pokojnog oca prevarila više puta nego što je perli u onoj njenoj ‘bisernoj’ ogrlici! ‘Bisernoj’, možeš mislit… falš! Ogrlica je baš kao i ona – falš! Tko zna, možda ti je pokojni otac također falš!? Možda je tvoj ‘pravi’ otac, u stvari još živ!? Vjerojatno se pijan valja po nekom popišanom haustoru!”

A koliko se muževa probudilo kod svetog Petra samo zbog riječi: “Jesam! Bio sam s njom! Više puta! I bit ću opet! Dok nju nisam upoznao nisam ni znao kako toplo može biti ljudsko biće, nisam pojma imao što je sreća… Ti! Ti si jedno frigidno, ledeno biće. Tvoja hladnoća izvlači život iz mene!” Da, doista je bio u pravu… bar što se tiče posljednje rečenice. A koliko li je zbog susjedskih riječi krvi na međama proliveno, koliko li je zbog riječi ratova vođeno? I na kraju krajeva, što je, dovraga, u “Mein kampf”-u, dragi čitatelju, nego riječi? Samo riječi, riječi, riječi…

Opravdano se upitati je li doista neophodno ovakvo drastično ukazivanje na snagu riječi. Za Hrvatsku jest. A razlog je jednostavan, i svi ga vidimo, a ne želimo ga prihvatiti. Naša domovina je, naime, zapela u prostor-vremenu. Ni naprijed ni nazad. S jedne strane, svi mi želimo, odnosno barem većina nas, živjeti u naprednom, razvijenom, bogatom i slobodnom demokratskom društvu, i svi nekako osjećamo da uistinu pripadamo toj zapadnoeuropskoj civilizaciji u koju smo čak i formalno ugazili, da su tu svi preduvjeti i, evo, danas ćemo, sutra ćemo… ali. Ali s druge strane je kaljuža koju su stvorile godine jada, bijede, straha i neimaštine, života kakav je već mogao biti u jednom totalitarnom komunističkom režimu, s ove strane je i kaljuža dugogodišnjeg jarma čas Jugoslavije, čas Srbije, čas Austrije, Italije, Mađarske… “časova” koji su trajali desetljećima i stoljećima, tu je i kaljuža, zbog nečijih interesa na životu neprirodno održavanog, tereta fašistoidnog i genocidnog naroda. I sve se to ujedinilo u jednu kaljužetinu, živo blato u koje smo do pojasa uronjeni i koprcamo se suludim svađama, pa malo potonemo, malo isplivamo – ali uvijek smo tu negdje, ni naprijed ni nazad, i jedino što nas doista može izvući je intelektualna elita, čvrst konop prema zapadu za koji se možemo uhvatiti. I snažno se povući.

U cijeloj ovoj tranzicijskoj konfuziji mi dosita nemamo pojma gdje je granica između slobode govora i govora mržnje, nemamo pojma što je satira, što je dobar ukus, što čitati, a što bojkotirati. Upravo zato je baš u Hrvatskoj i baš hrvatski pisac uspio zaroniti do dna moralne Marijanske brazde. A to svjetsko postignuće je ostvareno u članku Ante Tomića “Јади политичког минотаура” (“Jadi političkog minotaura”) za srpski tjednik НИН (NIN).

Na stranu činjenica da u članku jedan (makar administrativno) Hrvat olajava hrvatsku vlast u tjedniku naših nedavnih agresora koji su nas, da stvar bude još gora, desetljećima držali ujarmljene, nastranu i to što u tekstu nema ni “s” od satire (pardon, ни “с” од сатире, članak je na ćirilici) nego samo nebrojeno ad hominem vrijeđanja, na stranu i što ministra Zlatka Hasanbegovića, kao da je to općeprihvaćena činjenica, nešto poput – nebo je plavo, “časti” riječima onog turbofolk klevetnika: “nacionalistički gad”, “retard”, “slabouman”, ” ustaški klaun”, “balija”, “bijednik”…, na stranu i, u istom stilu (neargumentiranom, nesatiričnom, aksiomskom), ponižavanje jedne visokoobrazovne ustanove: “prije (bih) otišao hodži da mi napravi zapis, nego se dao u ruke nekome što je završio medicinu u Mostaru”, na stranu sav taj primitivizam, neobjektivnost, nekultura…

Ante Tomić je u ovom članku dotaknuo moralno dno slijedećim riječima: “Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, … kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom.”

Ovo su fašističke riječi. Bez ikakve dileme. Ne ulazeći u Tomićev stav o Tuđmanovoj politici prema Bosni, neprihvatljivo je nekome braniti političke stavove i ponižavati ga samo zato što je musliman. Po Tomiću je “zagrebački musliman” (“purgerski musliman” nešto kasnije u tekstu) čovjek-oksimoron koji je “mnogo puta morao progutati dostojanstvo i usnuti u suzama da bi bio ministar u HDZ-ovoj vladi “. Je li tako i sa “zagrebačkim Srbima”, hrvatskim ministrima? Što je s Barackom Obamom, američkim muslimanom koji je prešao na kršćanstvo (zamislite samo reakciju da se na to odluči g. Hasanbegović)? Što je, na karaju krajeva, s miješanim brakovima? S djecom iz takvih brakova? Jesu li i oni gospodine Tomiću “nekakve zbunjujuće osobe, sastavljene od raznorodnih, neskladnih dijelova”?

Otežavajuća je okolnost to što ovaj fašistički pamflet dolazi iz pera jednog talentiranog pisca (nešto kao kad vas prebije UFC borac) i, navodno, slobodoumne osobe širokih liberalnih, ateističkih, anacionalnih i apatridnih stavova, antifašista i samoproglašenog korektiva našeg genocidnog naroda. U stvarnosti Ante Tomić je moralno skučena osoba, osoba koja vlastitu kognitivnu konsonancu postiže u komunizmu utabanim “neurološkim magistralama”, dakle bez sposobnosti nepristranog sagledavanja stvari i neopterećenog zaključivanja, i zbog toga često ne vidi fašizam u vlastitim riječima. Ukratko Tomić je za pisanje izuzetno talentiran, ali i potpuni moralni i intelektualni invalid. I dobro je prošao samo s kantom govana i pokušajem napada. Doista jest. Jer da je netolerancija Hrvata samo tisućiti dio one kakvom je on prikazuje urbi et orbi…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Treba li ministar Tolušić tužiti Nacional?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Napomena:

Autor piše ovaj članak u uvjerenju kako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nevin u aferi “Nacional et al.”.

Tehnologija nas uništava. Doista. Prosječno ljudsko biće je amorfna kreatura snažno vođena primordijalnim “u se, na se, poda se” instinktima, instinktima koje je donedavno kršćanski moral (čitaj: Crkva sa svojim dogmama i kanonima) koliko-toliko držao pod kontrolom. Dakle, taj i takav homo sapiens vulgaris se odjednom našao suočen s novim tehnološkim alatom – društvenim mrežama. Ovo novim za nešto staro “već cijelo desetljeće” danas izgleda smiješno, ali polemika o tome nije tema članka.

Tema je: Kakve su posljedice dostupnosti tog novog/starog tehnološkog alata pojedincu kojeg u ovom modernom liberalnom, ili “liberalnom”, svijetu karakterizira “u se, na se, poda se” filozofija, odnosno kojeg karakterizira neetička želja za stjecanjem moći i bogatstva pod svaku cijenu i neovisno o kolateralnim žrtvama kako bi ispunio vlastite ambicije, kojeg karakterizira nastran sustav vrijednosti nametnut hollywoodsko-konzumersko-propagandom mašinerijom, i, da cijela stvar bude kompleksnija, karakterizira ga jaka svijest o prolaznosti koja onda generira jaku želju za ostavljanjem traga u beskraju tamo gdje to jedino može – na društvenim mrežama?

Personalizirat ću malo priču, vjerujem da će biti zanimljivo. Moj prvi doticaj s koncepcijom društvenih mreža  je bio daleke dvije tisuće i sedme kad sam “vidovito” prognozirao krah tog projekta za najviše godinu dana. Sjećam se kako sam visokointelektualno zaključio: “Tko je toliko lud da objavi vlastitu intimu, ako, poput javnih osoba, nije na to prisiljen?“, i još: “Pa zar oni stvarno misle da će netko trošiti vlastito vrijeme, a vrijeme je novac, kako bi (najčešće, i na vlastitu sramotu) polupismeno komentirao neke događaje s (opet najčešće, i opet na vlastitu sramotu) oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja?” Toliko o mom poznavanju ljudi…

Danas je lako generalski nakon bitke zaključiti da smo baš mi, polupismene osobe s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, preplavili virtualni svijet i, uz pomoć tehnologije, postali značajna poluga onima koji znaju kako nas upregnuti za pokretanje vrlo ozbiljnih procesa. Toliko ozbiljnih da mogu, a i hoće, dovesti do jakih geopolitičkih turbulencija, sukoba i, posljedično, brojnih ljudskih žrtava.

Zapadni svijet je svjestan teške rješivosti ovog problema, ali kako su centri odlučivanja ujedno i centri moći, tako i spremnost tih centara moći za rješavanje problema varira od “iskoristi budaletine” do “ove budaletine će nas skratiti za glave“. Euromoćnici su, na primjer, trenutno na potonjem razmišljanju zabrinuti zbog jačanja desnice. U stvarnosti zabrinuti su zbog jačanja onih koje stavljaju u tu desničarsku ladicu, a stavljaju sve one koji se protive birokratskoj sado-mazo uniji naroda u kojoj smo, usput budi rečeno, mi Hrvati ponajveći mazohisti i vjerojatno upravo zato ponajmanji desničari. Protivnici ovakve Europske unije su, cenzurirani od mainstream medija, iskoristili ponuđeno – virtualni svijet i društvene mreže – kako bi širili vlastita stajališta i ideje. Širili nama, nećemo se lagat’, polupismenim budaletinama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer mi, svako toliko, imamo moć, mi smo biračka baza i nama se s vremena na vrijeme ljigavo upucavaju ma koliko nas prezirali.

Problem izloženosti masa relativno jednostavnoj društvenomrežnoj manipulaciji doista postoji, i potencijalno je vrlo opasan. Ali, treba ovo naglasiti, ništa više ni ništa manje opasan od mainstream euro masmedijske manipulacije kojoj smo godinama izloženi. Ili neojugoslavenske, koja u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, ima izuzetno plodno tlo. Ili/i svih drugih manipulacija koje nas polariziraju, svađaju i, u konačnici, prijete kao narodu. Odnosno, točnije, prijete našem miru i blagostanju.

Eurobirokraciju, naravno, medijska manipulacija nije brinula sve dok su je oni kontrolirali, odnosno, dok su njihovi mainstream mediji odrađivali zadaću. Problem je nastao tek kad su shvatili objektivan utjecaj virtualnih platformi. A što onda nakupina aparatčika, pa bili oni i se prefiksom “euro”, može smisliti za rješavanje takvog problema? Cenzuru, naravno, stari totalitarni alat. Zaustavite Internet! Europska komisija predizborno, u ožujku, pokreće platformu za fake news alarmiranje jer se “ruši povjerenje građana u institucije“. Predsjednik naše Vlade, ujedno i jedan od najvećih europskih eurofila, je, naravno, najavio kako će i Hrvatska u ovome aktivno sudjelovati.

Fake news (lažne vijesti, dezinformacije) su odavno prisutne u hrvatskom medijskom prostoru, a interesantno je da se danas protiv njih bore oni koji su ih najviše proizveli. Jer što je, ako ne fake news, konstatacija kako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije? Ili uvjeravanje da se mračni dio Lex Agrokora dogovarao bez znanja Andreja Plenkovića? Ili INA otkup? Ili fotografije ministra Tolušića? Hajdemo malo ostati na Tomislavu Tolušiću i analizirati kako u hrvatskoj medijskoj praksi izgleda jedna fake news trakavica.

Ima tako jedan hrvatski tjednik koji se percipira kao konspirativni medij, tjednik koji je povezan s mutnim poslovima i obavještajnim podzemljem, tjednik čijeg su novinara, urednika i vlasnika ubili profesionalni atentatori… dakle taj tjednik, Nacional se zove, je napravio nešto što je svojevrsna inovacija u svijetu fake news medijske manipulacije – objavio je lažnu vijest, ali s napomenom da je lažna!

Stručnjaci potvrdili: Tolušićeva sporna fotografija je prerađena

Što je s tim, u stvari, napravio? Ako prihvatite da je virtualni svijet preplavljen polupismenim osobama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, onda vam je jasno kako je Nacional et al. iz ničega stvorio okvir u kojem je ministar Tolušić doveden u vezu s prostitutkama i kokainom. I to za cijeli život. Neizbrisivo.

Gledajte na to ovako, napomena koju sam napisao u uvodu članka, a gdje se u trećem licu kulturno ograđujem od potencijalne situacije u kojoj je na Nacionalovim fotografijama ipak Tolušić, većini vas nije zasmetala. To vam vjerojatno sliči na nekakvu pravnu ili GDPR regulativu, svakako na nekakvu kukavičku zaštitu od eventualnih tužbi, ali je daleko više od toga. Dakle, vjerojatno nevinog (evo opet ograda) čovjeka, htio to ili ne dovodim u potencijalnu vezu s kurvama i kokom, kao što ga dovodi, priznali to ili ne, i većina vas.

Dakle, objavom fake news informacije, neovisno o tome što je objavljeno i da jest lažna, odnosno fotomontirana, Nacional et al. je napravio ogromnu štetu Tomislavu Tolušiću. Vjerojatno veću nego da su fotomontažeri koristili standardne trolersko-botovske-društvenomrežne kanale, od kojih bi se uz manje sumnje i s manjom štetom po ugled ministar oprao jer bi nakon početne medijske bure “institucije” napravile vještačenje fotografija i nedvojbeno ustanovile tehničke detalje fotomontaže pa nakon toga možda i našle osobe odgovorne za svinjariju.

Ovako je percepcija javnosti, a ona je u politici sve, da se uz pomoć paraobavještajnog podzemlja možda i pokušalo zaštiti ministra Tolušića. Jer toj javnosti, koja i tuži i sudi, nisu predočeni slabo shvatljivi stručni termini koji je lako slome. Nema tu ni piksela, ni spektra, ni linearne transformacije, ni fragmentacije, nego samo zdravoseljačkih cipela, sata i Zemuna. “Čekaj, hoćeš mi reći da su oni za dva dana prepoznali neki apartman u Zemunu!? Ma daj… ne bi za godinu dana prepoznali ni dubrovački Palace da im pošaljem fotografiju iz sobe, a ne neku zemunsku rupu…“, mislimo mi, polupismene budaletine s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer nam je to upravo tako servirano.

Tehnologija nas uništava. Doista. Ali je ne treba zato zaustavljati. Nitko neće ugasiti Internet ma koliko se trudio i bilo bi mu puno bolje da umjesto toga obrazuje nas budaletine. Upitajmo se da li zbog te tehnologije ili zbog najobičnije neobrazovanosti više nismo sigurni je li Zemlja kugla, ni pomažu li nam cjepiva, ni jesu li Amerikanci bili na Mjesecu, ni…?

Tolušić je, na vlastitu nesreću, idealan primjer da svaka lažna vijest stvara novi lažni okvir za manipulaciju budaletinama. Razapeli su, vjerujem (ograda… shvaćate?), nevina čovjeka i upravo zato potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede treba tužiti Nacional. Objava lažne vijesti, pa bilo to i uz napomenu da objavljuješ lažnu vijest, je kazneno djelo protiv časti i ugleda. Točka.

A oni idioti koji zbog toga javno zahvaljuju Nacionalu, u stvari zahvaljuju onom tko je kreirao dezinformaciju. Što i nije čudno, jer takvi idioti od fake newsa i žive. Međutim čudno je, apsurdno točnije, da baš oni najavljuju Zakon za suzbijanje lažnih vijesti.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Piramida sreće

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Isječak/YouTube

Ima, tako, ljudi bez osobnog integriteta. Žive, kažu. I zadovolji su. Nevjerojatno!?

I nije baš. Lako je izgubiti integritet, puno lakše nego što, onako na prvu, mislimo. Evo, na primjer, neki su ga izgubili još kao pučkoškolci kad su se priklonili kakvom razrednom buliju ne bi li tako izbjegli svakodnevnu dozu kacota pa onda još, snažni u čoporu, maltretirali slabije. Neki su izdržali do srednje škole, a onda se, golobradi, učlanili u neku stranku ili partiju pa po odborima lamentirali do besvijesti o koječemu i osjećali se superiorno naspram vršnjaka koji su, budale nezrele, hormone praznili po škuribandama. Ipak, najviše ih je ostalo bez integriteta tek kad su se uhljebili u nešto državno, ili nešto proračunom financirano, debelo nekvalificirani za posao koji su prihvatili obavljati.

Jedno je sigurno – negdje su i nekad poklekli. A tad su osobni integritet predali nekima iznad, nekima ne nužno pametnijima, ili sposobnijima, ili snažnijima, ili hrabrijima, da onda ti neki s njihovim integritetom mlataraju po vlastitoj želji i potrebi. Vlastitoj, ili po želji i potrebi onih nekih iznad, pa iznad, pa iznad…

Čudna je to piramida sreće, Ponzijevog ili sličnog nekog tipa, piramida prepunjena nastranom mješavinom moći, utjecaja, kvazizadovoljstva i novca u kojoj, kao u svakoj dobro smišljenoj prijevari, najviše dobivaju oni najbliži vrhu piramide. U toj podvali žive naši nesretnici bez integriteta. I zadovoljni su, kažu. Nevjerojatno…

Dok mi ostali, šačica nas nemoćnih i slabih, ali ludo hrabrih, šačica bez moći, utjecaja i novca, ali istinski zadovoljnih, u sve to gledamo kao u veliki kino ekran. I čudimo se, i smijemo i plačemo, i ljutimo. U imaginarnom kinu, skoro praznom kao da se prikazuje iranska ljubavna drama, nas je nekoliko s integritetom, slobodnim mislima, kokicama u rukama i s velikim nijemim očima samo čuđenje u svijetu, i vječno treptanje uz šutnju što nas okružuje i muči.

Tko su te naše osobe bez integriteta?

Političari, prvenstveno. Velika većina njih, gotovo svi. Od šefova stranaka, preko njihovih najbližih i visoko pozicioniranih poslušnika – bilo na razini Vlade ili Sabora, bilo na visokim upravljačkim pozicijama u gospodarskom javnom sektoru – pa nadalje preko nižih, županijskih, gradskih i kotarskih slojeva piramide sve do onog najjadnijeg nesretnika (sretnika, kako misli on) uhljebljenog po političko-klijentelističko-kumsko-rođačko-ortačkoj osnovi. Nadalje, tu su uhljebljeni članovi brojnih udruga za zaštitu nekoga, ili unaprjeđivanje nečega, ili razvoj nečega, mahom sami sebi svrha i, naravno, financirani iz proračuna. A onda je tu, meni najdraža, medijska bagaža – “neovisni novinari” – najobičniji skribomani po zanatu i po narudžbi, često nesvjesni ovog po narudžbi dijela što više pozicionirane u piramidi neopisivo zabavlja. Posebnu granu hrvatske piramide predstavljaju i profesionalni predstavnici etničkih manjina sa svojom piramidicom, preslikom ove veće, od Sabora do najdraže najniže razine – “neovisnih novinara”.

Eh, kamo sreće da je ovdje kraj s nabrajanjem. Ali život je to, a život uvijek nađe neke Montague. I neke Capuletije. U Hrvatskoj su to oni koje kolokvijalno krstimo kao progresivce i konzervativce. Ili da bude jasnije – osim gore navedenih, koji ipak žive od gubitka integriteta, imamo puno više onih koji su izgubili integritet samo kako bi se u mislima popeli nekoliko stepenica i tako poistovjetili s gore navedenim profesionalcima, onih koje ovi potonji nazivaju topovskim mesom, izbornom bazom i sličnim pogrdnim imenima. Hajdemo malo o njima.

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam. Tvorevini koja ima svoju, našoj sličnu, piramidu, ali u toj njihovoj mi smo slijepo crijevo pa je vrh naše piramide na razini njihovih “neovisnih novinara”. Naši eurofili su, riječju, bečkokonjušarski kompleksaši i/ili preambiciozne kreature koji će za eurosinekuricu prodati vlastitu državu.

Vezano ili nevezano s tim pripadnike progresivaca karakterizira i nekritička otvorenost prema migrantima, apatridnost, kritiziranje Hrvatske (države na “bolje bi bilo da nije ni nastala” način, a ne kritiziranje procesa ili ljudi), fizička mučnina na spomen Domovinskog rata ili branitelja, neojugoslavenstvo do velikosrpstva, neokomunizam, nekritički odnos prema rodnoj ideologiji, netolerancija prema vjeri i vjernicima, mržnja, ali lukavo opravdana mržnja stavljanjem onih koje mrze u fašističku ladicu, a fašiste je u redu mrziti, zar ne itd. Naravno, ne baštine svi progresivci sva ova obilježja, ali ako se nađete u najmanje dva, onda ste sigurno progresivac. U suprotnom ste, da ne glođem previše, konzervativac.

A sad ono najtužnije – gotovo cijela ova i progresivna i konzervativna nakupina ide u našu piramidu. Na njeno lijevo ili desno krilo, nebitno, ali na najnižu volontersku razinu, ispod “neovisnih novinara”.

Nevjerojatno. Jer je, s druge strane, tako lako sve ovo gledati iz našeg imaginarnog kina. Dovoljno je slobodno i kritički misliti i upravo bi u kinu gledali kako glavni muški lik one iranske ljubavne drame javno odrubljuje glavu ženskom liku, ljubavi svog života, sve kako bi zaštitio obitelj od neke, nama neshvatljive, sramote pa nakon toga bježi. Kreće u, kako kaže, “ekonomsku migraciju”. Kreće put Hrvatske, kreće širiti vlastitu kulturu i običaje, a naši progresivci, ili progresivke da ironija bude veća, ga dočekuju s cvijećem, suzama radosnicama i obezglavljenim “dekapitiraj i mene” uzvicima.

Nemojte sad prerano zaključivati, ne prikazuje se samo progresivni repertoar, nije to takvo kino. Evo na primjer, bio je film, dokumentarac neki, koji je zorno pokazao da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić kriva osoba za posao koji obavlja. I razlog je vrlo jednostavno objašnjen – tri ili četiri godine je bila savjetnica srpske vlade.

Lijepo je pokazano da su u Srbiji još uvijek na vlasti neosporni četnici i agresori na Hrvatsku, ljudi koji i danas najveći dio vlastite energije i državnih sredstava ulažu u relativiziranje agresije i zločina koje je njihova otadžbina devedesetih poticala i počinila. Štoviše, vrlo vjerojatno imaju prste i u aktualnoj neovisnonovinarskoj sveopćoj medijskoj paljbi po Hrvatskoj. Ako se dobro sjećam, u filmu je rečeno kako sve i da je Pejčinović Burić tamo samo nosila kave ili pivo i kupovala papir ili spajalice ne može biti članica Vlade Republike Hrvatske. A onda je sve malo začinjeno s teorijom zavjere o nekakvim špijunskim poslovima pa zaključeno da ako je i bila špijunka, odnosno ako je i radila za naše interese mi to, naravno, ne možemo znati pa poruka s njenim postavljanjem ostaje ista. Loša.

Nikola Grmoja sigurno nije gledao ovaj film, nema on ulaznicu za naše kino, ali mu ga je netko prepričao. Ili čak snimio, lako je to danas, pa je nekidan u Saboru na aktualcu postavio pitanje Plenkoviću o neispunjavanju obaveza ministrice po pitanju EU pristupnih pregovora Srbije što je neizravno doveo u vezu s tamnim periodom njene diplomatske, po šefu joj, megakarijere. Napravio je to vrlo oštro i populistički, onako kako se od člana jedne populističke platforme (koja istinabog malo pomalo izlazi iz ormara i pokazuje svoje pravo, konzervativno lice) i očekuje, što je predsjednika Vlade toliko isprovociralo da se skoro fizički obračunao s Grmojom. Na sreću zaustavili su ga diplomatskiji, pametniji, smireniji i kulturniji zastupnici. Miro Bulj prvenstveno. I ne, ovo nije ironija.

E sad, dok se naša piramida trese od lamentiranja o nebitnim “tko bi koga” i “tko je pobjegao” glupostima bitno je ustvrditi što je tako izludjelo Andreja Plenkovića? Ako ste pozorno čitali članak vjerojatno već naslućujete…

Andrej Plenković je progresivac, po puno više od dva obilježja, na čelu izuzetno konzervativne stranke. To je shizofrena, neodrživa situacija. Članovi desnog krila naše piramide počinju se pitati, kritiziraju, razmišljaju. Vraćaju integritet što nijedan lider svojim podčinjenima ne želi. I dok ga “neovisni novinari” proglašavaju najjačim premijerom do sada, nedodirljivim Supermanom koji bi Grmoju prebio kao vola u kupusu, intelektualnim Übermenschom, taktičkim Spidermanom… on, u stvari, nikad nije bio slabiji.

I to je ukratko to. “Simple as that“, rekli bi naši američki, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović još uvijek, prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da Andreju Plenkoviću vlast osiguravaju, za njegove birače, suspektni likovi. Milan Bandić s hrpom progresivnih prebjega, klijentelistički HNSovci i suhozlati samoprozvani patron i Vučićev isprdak Milorad Pupovac koji, blago rečeno, nije osoba s vizijom uljuđene asimilacije srpske zajednice u hrvatsko društvo, a malo žešće rečeno, osoba koja pokreće baš onu spiralu mržnje koju je predsjednik Vlade, treba ovo naglasiti, neopravdano, lažljivo, bezobrazno, tašto, bahato i huškački dodijelio MOSTovcima. Jasno da je predsjednik HDZa dovoljno pametan i da shvaća vlastitu situaciju, jasno je i da mu se situacija ne sviđa, a posljedica svega je velika uzavrelost u HDZovom dijelu piramide. Kuha. Kipi. A onda kad netko, neki konzervativac pa makar i populistički poput Grmoje, pogodi u živac…

Ako hoćete, možemo i korak dalje – zbog cijelog ovog neprirodnog i shizofrenog stanja, zbog kipuće atmosfere u HDZu, odnosno, i prvenstveno, zbog Andreja Plenkovića je Damir Krstičević onako reagirao prema nedužnoj maketi aviona, a ne zbog light-provokacije Franka Vidovića koji je bio tamo gdje je trebalo, i koji, gotovo sigurno, želi avione na isti način kao što ih želi i ministar.

Hajdemo za kraj još jedan mali korak dalje. Za razmišljanje čisto. Reakcija Andreja Plenkovića prema Nikoli Grmoji najbolje oslikava odnos progresivaca prema konzervativcima. Ne treba generalizirati, ali, načelno, glupost i protuprirodnost progresivnih stajališta izaziva nemir i teško mogu podnijeti mir i ustrajnost konzervativaca. A onda vrlo brzo i izuzetno lako posežu za bombama, rašpama i livorverima

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari