Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Ante Tomić je dobro prošao

Objavljeno

na

ante tomić

Prije početka:

Ovaj članak je osvrt na dosezanje moralne nule (kolokvijalno – moralnog dna), odnosno teoretske vrijednosti morala za koju se dosad smatralo kako će živom čeljadetu stoljećima biti nedostižna (nešto poput nula kelvina ili putovanja brzinom svjetlosti), a do koje je nekako, kao prvi u ljudskoj povijesti, zaronio naš nagrađivani književnik i publicist Ante Tomić. Dakle, ovdje je riječ isključivo o analizi još jednog svjetskog uspjeha hrvatskog čovjeka, naravno, i kako već pristoji takvom dostignuću, s pomalo iritantnim i naglašeno provincijalnim glorificiranjem njegovog talenta i uloženog napora u dugogodišnjem, životnom možemo slobodno reći, djelovanju do konačnog uspješnog ostvarivanja cilja. Stoga ovim putem i na ovom mjestu kulturno molim sve mrzitelje navedenog književnika – odustanite od daljnjeg čitanja teksta – jer ovdje nećete vama najvažniji nutrijent – govor mržnje – što je samo po sebi jasno ako shvaćate da je ovo članak o Tomiću, a ne Tomićev članak.

———-

Osuda nasilja (parafraziranje izjave Ministarstva kulture):

Ovaj članak podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ, ali i osuđuje fizičko nasilje i napad na svakog građanina.

———-

Aksiom:

Puška nikad nije pobijedila pero. I neće.
Stoga svi vi koji planirate fizičko nasilje prema piscu i/ili novinaru kao osvetu za napisanu riječ – odustanite. Ostavite se ćorava posla ma kako vas vrijeđale njegove riječi, ma kolike vam duševne boli izazivale, ma koliko je temeljito i duboko pisac pero u govno umočio. Odustanite, bacite puške, uhvatite se i sami pera ili, što vas košta, obratite se nadležnim “institucijama koje rade svoj posao”.

———-

Ubojstvo s namjerom je najgori zločin koji čovjek može počiniti i automatski zaslužuje najdužu zatvorsku kaznu. Točka. Treba taj zločin već jednom lišiti onih policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravnih gluposti i dokazivanja je li izolirka na žrtvi bila savijena prema unutra ili van, i sličnih nekih nebuloza kakvih smo se načitali po crnim kronikama, a koje normalnom čovjeku dižu stomak, nabijaju krv u glavu pa agresiju, osim na zločinca, usmjerava i na taj, teško mu razumljiv, policijsko-isljedničko-forenzičko-administrativno-pravni aparat. U stvari, sve bi to trebalo biti do boli jednostavno… je l’ ti dokazano ubojstvo s namjerom? Jest. Onda četrdeset godina bajbuka prijo, pa ćeš imat dovoljno vremena za razmišljanje kako je onom jadniku ili jadnici stajala tvoja izolirka na rukama i nogama.

Piše: Boris Traljić za kamenjar.com

A jeste li se ikad zapitali što je povod najvećem broju ubojstava s namjerom? Niste? Jeste? Riječ. Da, točan odgovor je – riječ, izgovorena ili pisana, svejedno. Niste o tom baš tako razmišljali, zar ne? E pa vrijeme je…

Pokušajte, na primjer, zamisliti snagu riječi: “Glupi retardu!”, “Popuši bijedni klaune!”, “Odjebi balijo!”… ili sličnih nekih u zadimljenoj atmosferi kakvog zagrebačkog noćnog kluba ispunjenog bukom najnovijeg hita sisate turbofolk zvijezde i punog maligana pomiješanih s testosteronom. Snaga tih riječi ja takva da je prečesta posljedica bljesak skakavca, koji se u ruci uvrijeđenog stvori u kraćem vremenu nego što je Mislavu Bagi potrebno za nekulturno prekidanje sugovornika, a onda još brže završi u stomaku ili u plućima verbalnog provokatora. Takav je, otprilike, epilog “rječitosti” u blažim slučajevima. U težim je u pitanju tetejac i nasumična paljba po lokalu prepunom maloljetnika i maloljetnica (doduše napirlitanih do neprepoznatljivosti, kao da im je trideset), ili u najtežim izlazak uvrijeđenog iz kluba, ali nažalost samo nakratko, samo do prtljažnika Golfa trice, samo toliko koliko mu već treba da u mračnom portapaku napipa ciganku, dva puna okvira i nekoliko kinder jaja, a onda… Da, riječ doista često potiče na ubojstvo. I ne samo ona izgovorena u polumraku narodnjačkih klubova, ne samo ona koja probija buku u turbonabrijanoj mješavini testosterona i maligana.

Koliko je samo mrtvih žena, supruga, prerano otišlo Bogu na istinu zbog u rastrojstvu izgovorenih riječi, nekad istinitih, a nekad samo s ciljem da ubodu. Jako. Duboko. Zbog: “I, na kraju, samo da znaš – nisu tvoji! Ni jedan ni drugi!” Ili: “Ti si jedan najobičniji šonjo! Nula! Ništa! Mamin sinčić! Maza! Gadiš mi se, još se… još se ni svojoj ludoj materi od sise nisi odbio! Odlazi od mene! Hajde! Idi sad živjeti s onom… s onom… bludnicom najobičnijom što ti je pokojnog oca prevarila više puta nego što je perli u onoj njenoj ‘bisernoj’ ogrlici! ‘Bisernoj’, možeš mislit… falš! Ogrlica je baš kao i ona – falš! Tko zna, možda ti je pokojni otac također falš!? Možda je tvoj ‘pravi’ otac, u stvari još živ!? Vjerojatno se pijan valja po nekom popišanom haustoru!”

A koliko se muževa probudilo kod svetog Petra samo zbog riječi: “Jesam! Bio sam s njom! Više puta! I bit ću opet! Dok nju nisam upoznao nisam ni znao kako toplo može biti ljudsko biće, nisam pojma imao što je sreća… Ti! Ti si jedno frigidno, ledeno biće. Tvoja hladnoća izvlači život iz mene!” Da, doista je bio u pravu… bar što se tiče posljednje rečenice. A koliko li je zbog susjedskih riječi krvi na međama proliveno, koliko li je zbog riječi ratova vođeno? I na kraju krajeva, što je, dovraga, u “Mein kampf”-u, dragi čitatelju, nego riječi? Samo riječi, riječi, riječi…

Opravdano se upitati je li doista neophodno ovakvo drastično ukazivanje na snagu riječi. Za Hrvatsku jest. A razlog je jednostavan, i svi ga vidimo, a ne želimo ga prihvatiti. Naša domovina je, naime, zapela u prostor-vremenu. Ni naprijed ni nazad. S jedne strane, svi mi želimo, odnosno barem većina nas, živjeti u naprednom, razvijenom, bogatom i slobodnom demokratskom društvu, i svi nekako osjećamo da uistinu pripadamo toj zapadnoeuropskoj civilizaciji u koju smo čak i formalno ugazili, da su tu svi preduvjeti i, evo, danas ćemo, sutra ćemo… ali. Ali s druge strane je kaljuža koju su stvorile godine jada, bijede, straha i neimaštine, života kakav je već mogao biti u jednom totalitarnom komunističkom režimu, s ove strane je i kaljuža dugogodišnjeg jarma čas Jugoslavije, čas Srbije, čas Austrije, Italije, Mađarske… “časova” koji su trajali desetljećima i stoljećima, tu je i kaljuža, zbog nečijih interesa na životu neprirodno održavanog, tereta fašistoidnog i genocidnog naroda. I sve se to ujedinilo u jednu kaljužetinu, živo blato u koje smo do pojasa uronjeni i koprcamo se suludim svađama, pa malo potonemo, malo isplivamo – ali uvijek smo tu negdje, ni naprijed ni nazad, i jedino što nas doista može izvući je intelektualna elita, čvrst konop prema zapadu za koji se možemo uhvatiti. I snažno se povući.

U cijeloj ovoj tranzicijskoj konfuziji mi dosita nemamo pojma gdje je granica između slobode govora i govora mržnje, nemamo pojma što je satira, što je dobar ukus, što čitati, a što bojkotirati. Upravo zato je baš u Hrvatskoj i baš hrvatski pisac uspio zaroniti do dna moralne Marijanske brazde. A to svjetsko postignuće je ostvareno u članku Ante Tomića “Јади политичког минотаура” (“Jadi političkog minotaura”) za srpski tjednik НИН (NIN).

Na stranu činjenica da u članku jedan (makar administrativno) Hrvat olajava hrvatsku vlast u tjedniku naših nedavnih agresora koji su nas, da stvar bude još gora, desetljećima držali ujarmljene, nastranu i to što u tekstu nema ni “s” od satire (pardon, ни “с” од сатире, članak je na ćirilici) nego samo nebrojeno ad hominem vrijeđanja, na stranu i što ministra Zlatka Hasanbegovića, kao da je to općeprihvaćena činjenica, nešto poput – nebo je plavo, “časti” riječima onog turbofolk klevetnika: “nacionalistički gad”, “retard”, “slabouman”, ” ustaški klaun”, “balija”, “bijednik”…, na stranu i, u istom stilu (neargumentiranom, nesatiričnom, aksiomskom), ponižavanje jedne visokoobrazovne ustanove: “prije (bih) otišao hodži da mi napravi zapis, nego se dao u ruke nekome što je završio medicinu u Mostaru”, na stranu sav taj primitivizam, neobjektivnost, nekultura…

Ante Tomić je u ovom članku dotaknuo moralno dno slijedećim riječima: “Kao i inače, uzbuđuju oni koji imaju nekakve komplicirane i teške, kontradiktorne identitete, … kad imamo takvu nekakvu zbunjujuću osobu, sastavljenu od raznorodnih, neskladnih dijelova. Zlatko Hasanbegović takvo je jedno nemoguće biće, politički minotaur, ideološki jednorog. Dira me u srce slaboumnost ovoga zagrebačkog muslimana. Nakon Tuđmanovog dijeljenja Bosne, klanja u Ahmićima i hrvatskih konclogora za Bošnjake, čisto se sažalim nad ustaškim klaunom koji se trudi svidjeti onima koji ga preziru i iza leđa, potiho zovu balijom.”

Ovo su fašističke riječi. Bez ikakve dileme. Ne ulazeći u Tomićev stav o Tuđmanovoj politici prema Bosni, neprihvatljivo je nekome braniti političke stavove i ponižavati ga samo zato što je musliman. Po Tomiću je “zagrebački musliman” (“purgerski musliman” nešto kasnije u tekstu) čovjek-oksimoron koji je “mnogo puta morao progutati dostojanstvo i usnuti u suzama da bi bio ministar u HDZ-ovoj vladi “. Je li tako i sa “zagrebačkim Srbima”, hrvatskim ministrima? Što je s Barackom Obamom, američkim muslimanom koji je prešao na kršćanstvo (zamislite samo reakciju da se na to odluči g. Hasanbegović)? Što je, na karaju krajeva, s miješanim brakovima? S djecom iz takvih brakova? Jesu li i oni gospodine Tomiću “nekakve zbunjujuće osobe, sastavljene od raznorodnih, neskladnih dijelova”?

Otežavajuća je okolnost to što ovaj fašistički pamflet dolazi iz pera jednog talentiranog pisca (nešto kao kad vas prebije UFC borac) i, navodno, slobodoumne osobe širokih liberalnih, ateističkih, anacionalnih i apatridnih stavova, antifašista i samoproglašenog korektiva našeg genocidnog naroda. U stvarnosti Ante Tomić je moralno skučena osoba, osoba koja vlastitu kognitivnu konsonancu postiže u komunizmu utabanim “neurološkim magistralama”, dakle bez sposobnosti nepristranog sagledavanja stvari i neopterećenog zaključivanja, i zbog toga često ne vidi fašizam u vlastitim riječima. Ukratko Tomić je za pisanje izuzetno talentiran, ali i potpuni moralni i intelektualni invalid. I dobro je prošao samo s kantom govana i pokušajem napada. Doista jest. Jer da je netolerancija Hrvata samo tisućiti dio one kakvom je on prikazuje urbi et orbi…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

PERCEPCIJA O KONVENCIJI

Objavljeno

na

Objavio

Zar ti nije bolje od odlaska u vojsku usavršiti se u nečemu? Naučiti nešto za tu godinu dana… još jedan jezik, na primjer? Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Logično.

Vidiš da je sve poludjelo. Tko zna kako će ovo završiti, sila je to, obučena, opremljena – da si bio u vojsci znao bi. Ima ova ELSA neka… na sigurnom si, a i možeš se usavršiti u još nečemu. Ovo će potrajati bar nekoliko godina, sigurno. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Samoodrživo.

Ipak je sad puno bolje ući u HDZ. Definitivno. Baš sad kad je na koljenima. Tako dobivaš četiri godine za sve pripremiti, a i što bi ti značilo biti nekakav SDPov zamjenik ministra, ili što već, u Milanovićevoj vladi? Nemoj zanemariti ni činjenicu da će plaća u Bruxellesu biti puno veća. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Oportuno.

Došlo je vrijeme. Ovaj je potpuno izgubljen… doduše, bilo je to jasno čim je doveo onog kanadskog lutka. Znam da je puno manja plaća, ali to je samo četiri godine. Proletjet će… Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Racionalno.

Ovo je moja percepcija o premijeru Andreju Plenkoviću. Pojasnit ću, ovo je moja objektivna realnost, iako, objektivno, ništa od navedenog ne mora biti realno. I nije me briga za to. Ni najmanje. Percepcija svima nama služi za snalaženje, za opstanak u društvu u kojem živimo, a ja sam na temelju informacija koje su mi servirane i vlastitog iskustvenog, intelektualnog i emotivnog filtera došao baš do ovakvog zaključka – Andrej Plenković je osoba odrasla u bumbaku, zaštićena od bilo kakvih negativnosti i neugodnosti koje su sjebale i ireparabilno oštetile cijelu jednu (njegovu i moju) generaciju, osoba od rođenja predodređena i pripremana da ispuni neispunjene roditeljske (ili čije već) ambicije koje su, kako to biva, postale i njegove pa tako nepovratno potisnule “tata, želim biti astronaut” snove. Takvo nešto natprosječno inteligentnu osobu pretvori u nekakvog emotivno hendikepiranog cyborga – logičnog, samoodrživog, oportunog i, nadasve, racionalnog.

Ali ipak, nekim čudom, cjeloživotno ispiranje mozga nije uspjelo našeg premijera pretvoriti u emotivnog invalida. Onaj “quantum of solace” u njemu je neuništiv i zbog njega mu nekad glas zadrhti, a lice ne uspijeva uvijek skriti zabrinutost, stres ili sreću. Paradoks je da vjerojatno cijeli život pokušava to ubiti u sebi, ubiti baš ono što ga je vinulo u političke visine.

Percepcija je, vratimo se na temu, hrvatske javnosti da premijer ima dušu, a to onda našoj javnosti poništava negativnu percepciju kako je on tijekom života bio lišen trauma koje je većina proživljavala. Riječju, percepcija da ima dušu je našoj javnosti važnija od percepcije da je rođenjem pripadnik odnarođene elite i da je tu okolnost izuzetno ekstenzivno koristio.

A percepcija javnosti je u politici sve, i baš ovakva kakva jest Andreja Plenkovića je pozicionirala na mjesto s kojeg se nekidan na nju, oprostite na izrazu, popišao: “Velika većina ljudi koji su bili danas na sastanku su temeljito analizirali sadržaj Istanbulske konvencije i ne vide u njoj nikakvu rodnu ideologiju. A ovi koji žive u svijetu percepcija, njima očito još treba neko vrijeme da shvate bit.

Točnije, popišao se na najbliže suradnike i na najveći dio hrvatske javnosti, onaj njen konzervativni dio. Popišao se baš na one koji ga doveli tu gdje jest jer je grubo ismijao njihovu inteligenciju samo zato što su se usudili percipirati da Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) podmuklo provlači njima neprihvatljivu rodnu ideologiju i stoga je Hrvatski sabor ne smije ratificirati. Iznenađujuće nelogično, autodestruktivno, neoportuno i, nadasve, iracionalno premijerovo zapišavanje. Očito mu “treba još neko vrijeme da shvati bit.

A bit je jednostavno dokučiva – percepcija o Konvenciji – biračko tijelo koje smatra kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije napada njegova najjača kognicija, svjetonazorska, i onda, normalno, u tom konfliktu stradava sve ostalo. Sve. Pokušaj mijenjanja svjetonazora vlastitog biračkog tijela (a upravo to premijer pokušava, iznad svega i iznimno bahato, ad-hoc) je iracionalan.

Iracionalan je tu, poglavito, pokušaj objašnjavanja kako nema rodne ideologije u definiciji iz Konvencije: “Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.” Ne ulazeći ovdje u “sociološki-prirodno paradigmatski rat” i bez ambicije za polemiziranjem o spolu i rodu (nema potrebe jer čak i netko koga to ne zanima, ne može se obraniti od medijskih analiza koje “izlaze iz paštete”), treba ustvrditi da samo idiot ne prepoznaje rodnu ideologiju u navedenoj definiciji koja je, doslovno, preuzeta od Ann Oakley. Ili možda onda ni “izumiteljica roda” nema veze s rodnom ideologijom?

Iracionalno je, nadalje, bahato izbjegavanje Andreja Plenkovića da konzervativnoj javnosti umjesto dokazivanja kako je “njegov veći” makar pokuša “prodati priču”, odnosno iskoristiti činjenicu da je Jadranka Kosor još davne 2008. napisala (po vlastitoj izjavi) Zakon o suzbijanju diskriminacije i uvela rodnu ideologiju u hrvatsku legislativu kroz termine “rodni identitet” i “rodno izražavanje“. Navodno će se ovih dana u obilaženju baze ipak ugristi za jezik i progovoriti o tome.

Nebitno, jer je stvar gotova. Naš premijer s ovakvim iracionalnim ponašanjem izgleda pogubljeno, kao Tomislav Karamarko u zadnjim predsjedničkim danima, kao nekakav politički oksimoron, kao političar koji doista misli da ne živi u svijetu percepcije jer bi ga u suprotnom itekako zabrinjavao što misli taj svijet:

  • Istanbulska konvencija je argumentacijom autoriteta stigmatizirana za većinu konzervativnog dijela javnosti, odnosno baš za njegove birače, uključujući i najbliže mu suradnike i Katoličku crkvu.
  • Njegova stajališta hvale i podržavaju politički protivnici: SDP, nevladine organizacije, LGBTIQ udruge, čak i neoferalovci iz Novosti…
  • Istanbulska konvencija je Rubikon koji je pregazio kako bi zadovoljio Bruxelleske mentore i vlastite euroambicije pa sad “juriša na Rim”, ali ne s XIII. Legijom kao Cezar onomad, već gotovo sam, uz pomoć šačice sinekurista i poltrona koji, po definiciji, sjede na dvije stolice.
  • Stranku kojom predsjedava je doveo u lose-lose situaciju, odnosno trenutno je teško zamisliv način da s njim na čelu HDZ dobije sljedeće izbore. Stoga je pitanje hoće li njegova ostavka doći odmah, na kraju mandata ili nakon izgubljenih izbora, ako se nekako otkotrlja dalje od “odmah”.
  • Činjenica da “ima dušu” više ne pokriva sve ovo ostalo, kognitivno neusporedivo snažnije.

Kako bilo da bilo, u cijelom ovom, nakon Plenkovićeve najave ratifikacije, razbuktalom ideološkom ratu svih aktera na hrvatskoj političkoj sceni – od krajnje ljevice do krajnje desnice – jedna je stvar već nepovratno izgubljena, baš ona zbog koje se navodno ratuje – nikoga više istinski ne zanima borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

boris.traljic

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Pokušaj pretvaranja Hrvatske u Vučićjebinu

Objavljeno

na

Objavio

Geoffrey je sjedio ispred kompjuterskog zaslona u malom uredu bez prozora. U zaslon nije gledao iako je u to teško povjerovati zbog neuobičajeno velikog ekrana koji je potpuno zaklanjao neuglednog, niskog i debelog sredovječnog muškarca tako da rijetki posjetitelji nikad s vrata ne bi znali je li u uredu pa bi morali napraviti još dva koraka do stola… “Dva koraka u grobnicu“, šalile su se kolege osuđene na suradnju s Geoffreyem za puš-pauza na vrhu Harry S Truman Buildinga. Još teže je povjerovati da ga nije zanimao tek pokrenuti dugo očekivani video uradak. Nešto ozbiljno je opterećivalo dušu ovog nižeg vladinog službenika kad je nezainteresirano propuštao strastveni prizor starijeg gospodina i maloljetnog mladića u međusobnom felaciju. Toliko ozbiljno da je zanemario jedinu istinsku strast u vlastitom životu koja je promicala u visokoj rezoluciji ravno ispred njegovog nosa.

Department of State, koliko sam samo puta naglašeno, s posebnim ponosom izgovorio to rodbini i susjedima, poznatima i nepoznatima… Department of State, a vidi me gdje sjedim. Analitičar za Balkan. I sad još ovo šefovo ‘Geoffrey trebamo malo protresti stvar’… protesti stvar, baš… to će doista ispasti ‘dva koraka u grobnicu’, smrdljivci su prokleto u pravu”, razmišljao je Geoffrey, a prazan, depresivan pogled mu je odsutno i besciljno lutao po uredu dok se konačno nije zaustavio na obiteljskoj fotografiji. On, supruga, kćer i sin s besprijekorno bijelim i nadnaravno ravnim američkim zubima u američki razvučenim osmjesima, s američkim perikastim frizurama, s američkim fancy puloverima, s američki “Johnny Bravo” širokim bradama, s težinom u kilogramima koliko bi trebali težiti u američkim funtama, svi skupa američki retuširani.

Poklopio je fotografiju energičnim pokretom, s gađenjem, pa krenuo ugasiti kompjuter. Iznenada zastane privučen završnom scenom koja se upravo odvijala, ejakulacija gospodina na lice mladića (zadovoljan osmjeh napokon je razvukao sumorno lice i ukazali su se besprijekorno bijeli i nadnaravno ravni američki zubi). Prošlo je nekoliko minuta prije nego je sve uredio i napokon krenuo prema vratima s plavom kartonskom fasciklom pod rukom.
– Vrijeme je da Vučić posjeti Hrvatsku. – izgovorio je naglas, bez emocija, kao da sam sebi potvrđuje upravo donesenu odluku.

Otprilike ovakav nekakav američki analitičar je krajem siječnja naložio predsjednici Republike Hrvatske da u službeni posjet pozove predsjednika Republike Srbije. E sad, pitanje koje dobar dio šutljive hrvatske javnosti zanima jest: “Koliki idiot moraš biti, od jedan do Kolinda Grabar-Kitarović, da taj nalog prihvatiš i realiziraš u jedva petnaest dana?

Ako vam se ovo čini preoštro, onda malo toga znate o aktualnom srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću. Naš američki ćato je moralna vertikala za navedenog gospodina. Doduše, moguće je da predsjednik Republike Srbije ne gleda pedofilsku gay pornografiju, moguće, ali to uopće nije bitno. Gledao je ili ne gledao, u pitanju je patološki amoralna osoba, sociopat ili psihopat nebitno, i to je vrlo lako pokazati.

Riječ je o predsjedniku kojeg je najtočnije opisati kao radikalnog velikosrpskog ratnog huškača, koji je devedesetih u Glini “predavao” velikosrpsku geografiju, koji je kao zastupnik u Skupštini prijetio da će za jednog Srbina ubiti sto muslimana (s velikim ili malim M, svejedno), koji je bio ministar informiranja Slobodanu Miloševiću, koji je sve kuće Vučića kao i samu Skupštinu proglasio sigurnim kućama za Mladića, koji je Bulevar Zorana Đinđića “preimenovao” u Bulevar Ratka Mladića, koji opsesivno i intenzivno kriminalizira Domovinski rat, koji je ustanovio Dan sećanja na žrtve Oluje kako bi manipulirao izbjeglim hrvatskim Srbima, koji blaženog Alojzija Stepinca prikazuje zločincem, koji opsesivno i intenzivno radi na prikazivanju Hrvata kao genocidnog naroda, koji po svijetu organizira izložbe o Jasenovcu s mitomanskim podacima, koji… Uh. Koji se od ničeg ovdje taksativno nabrojanog, a nabrojan je samo mali dio, nikad nije ogradio…. E pa toga i takvog Aleksandra Vučića – šovinistu, ratnog huškača, velikosrbina, mitomana, patološkog lašca i mrzitelja Hrvata naša predsjednica poziva u službeni posjet u cilju viših interesa koje moj trogloditski mozak ne može shvatiti, a po nalogu nekog neuglednog, niskog i debelog sredovječnog američkog službenika koji radi u “grobnici” i uživa u nastranoj pornjavi.

Međutim, unatoč predsjedničinom ugošćavanju četnika… Što? Nije četnik? Izjavio je tako? U redu, dobro onda… Dakle, unatoč predsjedničinom ugošćavanju četnika, unatoč medijskom mûku nakon njegovog odlaska i unatoč potrebi da netko u Hrvatskoj kaže bobu bob makar samo zbog mentalne i političke higijene našeg društva, ovaj članak nije trebao nastati. Doista nije. Aleksandar Vučić je srpski problem, a osobno bih, posramljen, oportuno prešutio i idiotizam predsjednice, i glupost pridruženog joj Kaptola, i općenito, po tko zna koji put dokazani bečkokonjušarski podanički mentalitet hrvatskog vodstva koji na mig nekog pretilog američkog analitičara gazi po interesima vlastitog naroda… sve bih to prešutio da Ministarstvo hrvatskih branitelja, u ovom sveopćem hipnotičkom pokušaju pretvaranja Hrvatske u Vučićjebinu, nije 24. veljače izdalo sljedeće priopćenje:
Analizirajući informacije o slučajevima nestalih osoba dostavljene prilikom službenog posjeta predsjednika Republike Srbije Republici Hrvatskoj, ocijenjeno je kako su dostavljene u dobroj namjeri, no provjerom je utvrđeno kako se odnose na slučajeve osoba koje su već pronađene.

Ministarstvo hrvatskih branitelja! Jebote! Ovo se doista ne smije prešutjeti, ovakvo priopćenje kao da je sročio onaj naš američki ćato, ili nekakav okorjeli diplomat toliko ispranog mozga da se i supruzi obraća otprilike ovako: “Draga, ako držiš razboritim, a dovoljno si daleko od ovulacije, što po mojoj analizi jesi, kako ovo što ti namjeravam predložiti ne bi dovelo do neželjene gravidnosti… znaš dobro, ljubavi, za naputak Stranke da izbjegavamo kontraceptivna sredstva, a zamisli samo tu sramotu… nadam se po stoti put da razumiješ zašto ih ne smijemo koristiti… zamisli samo… na primjer fotopreslik računa za prezervative u tiskovinama… uh… dakle, predlažem ti večeras, iako da.. znam… van je dogovorenog hodograma, jedan mali koitus?” Shvatili ste, odgovor Ministarstva hrvatskih branitelja jednom četniku kao da je pisao sâm Andrej Plenković, koji je zbog nesretnog zdravstvenog stanja oružje vidio samo u filmovima, a ne netko tko bi devedeset i pete u Glini dao vlastiti vitalni organ da je Aleksandru Vučiću mogao napraviti “treće oko”.

Užas. A kad domoljubni stup društva vidi u podvali jednog beogradskog ugursuza dobre namjere, kako se onda uopće čuditi izjavama: “Rat je davno završio i on je danas demokratski izabran predsjednik Republike Srbije”, i “Moramo razgovarati“, koje su danima verglali stranački poltroni dok im lica nisu uspijevala skriti sumnju u vlastite riječi. Iako su te izjave apsolutno točne. Vučić građanima Srbije savršeno odgovara, što je sasvim legitimno. Ali nama, zbog stavova, ne. I takav kakav jest nema što tražiti u Hrvatskoj. A za razgovor je lako, brojni su potencijalni kanali… neka nabave neku komunikacijsku tehnologiju. Mobitele?

Epilog ovog Vučićevog posjeta će, nakon smirivanja dojmova, biti dodatna polarizacija hrvatske javnosti i negativan utjecaj na budućnost hrvatsko-srpskih odnosa, domovinskih s hrvatskim Srbima i međudržavnih s Republikom Srbijom. Kako se argumentiranje ovoga ne bi svelo samo na navedene grijehe prošlosti, ovdje ćemo proanalizirati nered koji je napravio u Vrginmostu (Gvozdu) na susretu s lokalnim Srbima i u Lisinskom na Skupštini Srpskog narodnog vijeća.

Ali najprije upoznajmo gospodina prosječnog Hrvata. Hrvat vulgaris, dakle onaj Hrvat netomićevskog tipa, onaj koji ne broji krvna zrnca, onaj kojemu je Srbija samo teško shvatljiv istočni susjed, samo pacijent s poviješću autoimunih ekspanzionističkih bolesti i, posljedično, sramnim i teškim porazima u jedva jednom desetljeću – od Domovinskog rata, preko Kosova, do NATO bombardiranja – istočni susjed kojem je još uvijek zbog nekog, opet sigurno iracionalnog osvajačkog razloga, najmanje jedno oko uvijek usmjereno prema Hrvatskoj… e pa baš taj i takav prosječni Hrvat hrvatske Srbe smatra potpuno ravnopravnima, štoviše, prihvaća i koncept pozitivne diskriminacije i sasvim mu je jasno da će predsjednik matične im domovine kad dođe u posjet sjesti s predstavnicima tih istih hrvatskih Srba i uz čašicu razgovora ponuditi im pomoć oko udžbenika, nošnji… ili čega već što će pomoći da narodni običaji ne padnu u potpuni zaborav. Jer, ne zaboravite, stoljeća su to života u hrvatskoj domovini pa sjećanja, logično, blijede. Hrvat vulgaris također misli da će aktualnom predsjedniku Srbije to biti pomalo mučan susret jer će mu predstavnici hrvatskih Srba nabiti na nos svu pogubnost srpske politike u zadnjim desetljećima koju je i on sukreirao i koja je dovela do svih onih sramotnih poraza, patnje, egzodusa… E pa dragi čitatelji, taj Hrvat vulgaris je ispao najobičniji idiot. Baš kao i predsjednica nam, crkveni uglednici, Ministarstvo hrvatskih branitelja…

Jer Aleksandar Vučić je i u Vrginmostu i u Lisinskom dočekan s ovacijama. Kao spasitelj. Kao da je upravo on predsjednik tih okupljenih hrvatskih građana. Dočekan je kao mesija kojem samo što nisu dovozili paraplegičare i slijepce u nadi kako će ih dodirom izliječiti. “EU fondovi, tu Srbija može mnogo da pomogne…“, mirovine, stipendije, otkupi stanova, autobus za nogometnu ekipu, traktor… i što sve još nisu hrvatski Srbi tražili od predsjednika jedne, dopustite mi, razjebane i poražene, moralno i financijski osiromašene države.

A Aleksandar veliki ih je u ekstazi liječio glasom: “Kojiću, ako može da vidimo za neke projekte…” Pa nekoliko milijuna “evra” tamo, nekoliko milijuna ovamo, sve skupa crkavica daleko ispod godišnjeg proračuna samo organizacija pod kontrolom Milorada Pupovca. Treba li uopće spominjati koliko je to zilijuna manje od proračunskih ulaganja u rješavanje problema srpske zajednice u Hrvatskoj?

Ako je Aleksandar Vučić nešto pokazao ovim posjetom onda je to zastrašujuća spoznaja da i ruralni i “urbani” hrvatski Srbi u srpskom predsjedniku vide polugu za rješavanje vlastitih problema, odnosno da je on neprikosnoveni vožd srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.
(Riječ urbani je u navodnicima jer nisu krkani u samtenim odjelima urbani hrvatski Srbi samo zato što su jednom u životu “opancima” zagazili u koncertnu dvoranu – pa i Milan Bandić je bio tamo pobogu… S druge strane prosječni hrvatski Srbin, hrvatski Srbin vulgaris nije bio ni u Vrginmostu ni u Lisinskom, niti mu se uopće sviđa ovo Vučićevo “srbovanje”, ali njega, slično kao i Hrvata vulgaris, nitko ništa ne pita.)
Vratimo se mi neprikosnovenom voždu, jer mučno javno ponižavanje dosadašnjeg despota hrvatskih Srba Milorada Pupovca, i u Vrginmostu i u Lisinskom, je trebalo pokazati, a duše mi i pokazalo je izuzetno slikovito, filmski slikovito, tko i odakle vodi politiku hrvatskih Srba.

Milorade, dođi pa odgovori Milorade…“, “Milorade? Zacrvenio se. Kaže narod da onaj tko se crveni ima srama i časti…“, “Ponekad me i posluša. Ponekad…“, “Koliko slučajeva, Milorade, imamo takvih? Otprilike mi treba, ne treba mi tačno…“, “Krenulo te danas Milorade…“, “Milorade zacaklile se oči, a…”, “Saće Milorad i treći klub da osnuje…

Mučno je, doista mučno, bilo gledati takvo primitivno ponižavanje jednog hrvatskog državljanina od Aleksandra Vučića, ma kakvo mišljenje imali o predsjedniku Srpskog narodnog vijeća (osobno sam, priznajem, uživao, ali kako imamo “biltenske nesuglasice”, nisam mjerodavan… mislim da je Hrvatu vulgaris doista bilo mučno). U tom bahaćenju nije bilo ni trunke humora, samo odlično smišljeno i još bolje realizirano javno škopljenje Milorada Pupovca od osobe natprosječno dobro upućene u situaciju i odnose na svim razinama u Hrvatskoj, očito je da srbijanske službe odlično rade posao u našoj domovini. Sve je u jednom trenutku podsjećalo na Igru prijestolja, točnije na onu sadističku scenu mučenja Milorada Theon Greyjoy Pupovca od Aleksandra Ramsay Snow Vučića u kojoj je prvi izgubio “najbolji dio vlastitog tijela“.

Ipak, puno mučnije od političke “Milorade zacaklile se oči, a…” kastracije je Vučićevo huškanje hrvatskih Srba koje je podsjetilo na devedesete, istinabog malo inteligentnije, prikrivenije, ali i neusporedivo opasnije jer mu je ovaj put huškanje omogućeno službeno, u funkciji u goste pozvanog srbijanskog predsjednika. Bumerang je to koji će se vratiti predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović i vjerojatno je pomesti s Pantovčaka na sljedećim predsjedničkim izborima, ali lako za nju – ponižavanje je to i cjelokupne hrvatske javnosti koja se ponovo, po tko zna koji put nespremna kao i vodstvo joj, pogubila, pa sad imamo poznatu hrvatsku šutnju. Nadam se, ovaj put, vrlo kratku šutnju. Idemo artikulirati par Vučićevih huškanja koja su dobar dio javnosti dovela u disonancu pa je zato i zašutjela zarobljena u neodlučnosti – kako reagirati prema nekome koga u najboljoj namjeri ugostiš, a on ispadne sociopat?

U stilu beogradskog fakina “nije” u Lisinskom prigovorio: “Pa što Milorade nisi glasao protiv zakona?” Uopće “nije prigovorio” jer: “iako sam petnaest puta hteo da ga pitam, nisam ga pitao ni jednom.” Dakle, šibicarski javnim “neću da ti kažem da si idiot” stilom koji mu vjerojatno odlično prolazi u Sava centru, usred Zagreba se miješa u unutrašnju hrvatsku politiku, zakonodavstvo, Sabor…

Treba ovdje pojasniti da Vučića žulja (Ministarstvo, je li i ovo u dobroj namjeri?) Zakon o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji, odnosno Članak 1.c:
Hrvatski branitelji iz Domovinskog rata branili su i obranili Republiku Hrvatsku unutar međunarodno priznatih granica od oružane agresije koju je izvršila Srbija, Crna Gora i Jugoslavenska narodna armija s oružanom pobunom dijela srpskog pučanstva u Republici Hrvatskoj.
Dalo se to naslutiti i prije posjeta, jer je početkom veljače u intervjuu tjedniku Globus prijetio:
A onda od nas otprilike tražite odgovor da mi u naše zakone ubacujemo da je Hrvatska počinila genocid nad Srbima, i to najteži, ne samo u ovom dijelu Europe već, rekao bih, u cijeloj Europi.
Kako je onda ovo promaklo Kolindi Grabar-Kitarović i njenom timu? Vjerojatno su, očekujući hrvatske prosvjede, bili zauzeti pripremanjem izjave o “marginalnim skupinama”…

Vodio sam računa o svakoj reči, jer ja ću koliko sutra da budem u Beogradu, da vodim našu Srbiju i niko me neće ugrožavati.“, jer, naravno, Srbi su u Hrvatskoj ugroženi – tko to bolje zna od Vučića – a povijest nas je naučila epilog te “ugroženosti”. Ali, ne bojte se, jer: “Mi ćemo graditi politiku koja će da znači bolji život za Hrvate u Srbiji, a onda će oni, čini mi se, i želeti i hteti da uzvrate na isti način i vama ovde u Hrvatskoj.” Koji komad, oprostite mi na izrazu, budaletine…

I tako dalje. I tako dalje. U svakoj rečenici nešto. Doista, Vučić za posjeta Hrvatskoj gotovo da nije izgovorio rečenicu bez relativiziranja recentne povijesti, bez pokušaja izjednačavanja krivnje, bez pokušaja izjednačavanja trenutnih manjinskih prava, bez diplomatski upakirane mržnje i šovinizma, bez laži, šibicarskih podmetanja, bahatosti, mitomanije… Ali, ponovit ću ovo još jednom, nije on ni naš problem ni naša sramota. Naš problem su oni koji su ga doveli i oni koji negiraju štetu koju je iza sebe ostavio, oni koji još nisu shvatili da iza Aleksandra Vučića ostaje samo spaljena zemlja.

boris.traljic

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari