Connect with us

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Europljane ubija “tolerancija”

Objavljeno

on

Da smo samo znali biti tolerantni umjesto “tolerantni” danas ne bismo morali naglo postajati netolerantni.

[ad id=”93788″]

Kakvu sam ja samo ludu sreću imao u djetinjstvu. Nevjerojatnu, tek sam je sad donekle svjestan. Zanima li vas zašto? Evo… danas procjenjujem kako su mi polupoznati i nepoznati ljudi do tinejdžerstva poklonili bar tisuću bombona, čokoladica ili sladoleda. Uz to sam stotine puta ušao u najmanje trideset stanova susjeda kad bi me s ponistre zamolili da im “skočin po duvan” ili “biru” ili “štrucu kruva… aj mo’š i deset deki parizela“, pa mi bacili “konja” (novčanica od 100 jugoslavenskih dinara, pr. B.T.) koji nije smio pasti na pod… stvar je ponosa bila lelujavu novčanicu uhvatiti u zraku. Tada smo slušali starije, iako je bar deset od tih susjeda odležalo za nekakvu kriminalnu radnju. Njih pogotovo nisam mogao odbiti.

Iznenađuje li vas da je toliko bilo kriminala na splitskoj periferiji u sedamdesetima i ranim osamdesetima? Samo ću iznijeti podatak kako je skoro pola mojih prijatelja iz djetinjstva umrlo od posljedica droge… ali to je neka druga priča.

Shvaćate zašto mislim kako sam ludu sreću imao? Radi droge? Kriminala? Preživljavanja? Ne. Imao sam sreću što me nitko od tih pustih poznatih, polupoznatih i nepoznatih ljudi nije seksualno napao. Niti je pokušao… ma evo da je makar netko nešto stavio u bombon, neko omamljujuće sredstvo. Ništa. Dobio sam, doduše, pokoju trisketinu zbog baluna koji je uletio u nečiji stan i “preuredio tinel“. Znali su nas i zalijevati “pišoton” (jedna luda baba s drugog kata) i gađati bocama (kriminalac na trećem), ali smo uvijek mi bili krivi. Ili smo “igrali na balun od dva do pet” ili nam nisu dojavili da “luda baba opet ima fibru“. Ali evo me, “tko preživi pričat će“, pa pričam…

Od seksa ništa… nevjerojatno, a bio sam, kažu, lijepo dijete. E sad, ako sam se ja provukao odrastajući u ovakvom okruženju, vjerujte mi na riječ vrlo blago opisanom zbog potencijalnih stomačnih problema čitateljâ, u doba kad riječ tolerancija nije imala ni tisućinu današnje vrijednosti riječi “tolerancija“, pitam se što se sada događa s modernim, “tolerantnim” svijetom, odakle je ovaj pusti šljam isplivao i gdje sve ovo vodi?

Zašto danas ne možeš djetetu pokloniti čokoladicu, a da te ne gledaju kao pedofila? Zašto sve više ljudi izbjegava ući u lift s maloljetnikom bez makar jednog punoljetnog svjedoka? Zašto čak i (pogotovo!?) svećenici izbjegavaju biti nasamo s djetetom? Zašto, dovraga, ne možeš reći kako su crnci prirodno eksplozivniji, kad ih je u finalu Olimpijskih igara na 100m osam od osam? Zašto ne možeš reći kako bijelci bolje plivaju? Zašto ne priznati da smo različiti? Je li to “tolerancija“?

Je li “tolerancija” reći kako su žene i muškarci jednako sposobni za obavljanje svih poslova? Zašto biti slijep kod zdravih očiju? Je li “tolerancija” onda, u stvari, glupost? Zašto je “tolerancija“, na primjer, podržavati LGBTIQ parade? Zar nije dovoljno “tolerantno” ne miješati se u njihove seksualne sklonosti? Zar treba pustiti nekog da se paradiranjem miješa u vaše?

Je li “tolerancija“, onda, smatrati kako smo svi isti? Zar je “tolerantan” čovjek onaj koji ne sagledava realno svijet oko sebe? Mogu li, onda, znanstvenici uopće biti “tolerantni“?

Je li “tolerantan” čovjek koji ugosti drugog čovjeka ako je svjetonazor gosta kažnjiv kod domaćina? Ako, na primjer, gost “po svome” ima pravo tući vlastitu suprugu, kažnjavati odsijecanjem ekstremiteta ili se krvno osvećivati?

Europljane danas ubija “tolerancija“… a da smo samo znali biti tolerantni umjesto “tolerantni” danas ne bismo morali naglo postajati netolerantni.

Piše: Boris Traljić za Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari