Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Izbori u SDPu – Milanović pobijedio, Hrvatska izgubila

Objavljeno

na

 

Dogodio nam se Zoran Milanović. Za vjernike je on doista vrag, ili zlo riječima našeg kardinala, ili, hajde da ne diskriminiramo jednog ministra u Vladi RH, šejtan.

[ad id=”93788″]

Upravo završeni izbori za predsjednika najjače hrvatske oporbene partije, SDPa, bili su daleko značajniji za Hrvatsku nego što bi se po medijskom pokrivanju tog događaja moglo zaključiti. Zanimljiva je činjenica, doista, da se nijedan od naših značajnih i nadasve “neovisnih” medija nije pretrgao pišući o ovoj temi. Zanimljiva činjenica, ali i poprilično jasna… dijelom je tomu tako zbog trenutne zaokupljenosti medija sa, za njih puno važnijim, traženjem suživota s novom vladajućom “suradnjom” (čitaj: traženjem izvora što bližih čelnicima vladajuće “suradnje”), a dijelom zbog navodne nezainteresiranosti javnosti za događaje u SDPu.

Piše Boris Traljić za Kamenjar.com

Kako je svakome dovoljno sposobnom za samostalno memoriranje telefonskog broja na pametnom telefonu jasno da je zainteresiranost javnosti produkt medijske pokrivenosti, a ne obratno, tako je razvidno da nam još jednom iz medija poručuju da smo glupe ovce i da se od nas, široke javnosti, očekuje samo usplahireno kimanje glavom njihovom “neovisnom” autoritetu. Bože mi prosti, kao da smo mi, široka javnost, članovi nekakve njihove medijske partije, a znamo svi kakav je modus vivendi vjernog člana prosječne hrvatske političke stranke, člana koji očekuje nekakve “mala mi je uprav svršila trigodine ekonomije, tribalo bi je digod uvalit” beneficije pa je onda jasno, čak i donekle opravdano, njegovo nekritičko podržavanje medijskih i inih nebuloza stranačkog vodstva. S druge strane mi, široka javnost, neutjecajna većina, ili građani vulgaris ako hoćete, mi dakle, kad i ako popušimo ova “neovisna” medijska ispiranja mozga, doista jesmo samo glupe ovce. Ovce, naravno, vulgaris.

Potakne ovakav medijski mozgoispirački presing čak i polupismeno čeljade (članak koji upravo čitate vam je svjedok) da napiše nešto, pa makar to bio nekakav trollerski face-komentar pod nickom Desanka Šakić ili sličnim nekim, tek toliko da bismo pokazali moćnim i ljigavim mozgoperima, a u stvari najviše sebi samima, kako nismo glupe ovce, vulgaris naravno, i kako ima u ovoj državi još slobodnomislećih građana, istinabog građana s ne baš previše spomena vrijednih temeljnih ljudskih osobina ili, hajde recimo to korektno, nedovoljno hrabrih za provirivanje iza Desanke Šakić, ali ipak građana koji će “il reć il puknit”. A i takvih, ma kakve kukavice i moralni isprdci bili, je premalo u ovoj našoj lijepoj domovini.

Pitanje svih pitanja je: “Zašto su Hrvatskoj bitni izbori za predsjednika SDPa?” Prije odgovora potrebno je pokušati objektivno sagledati hrvatsku društveno-političku realnost.

Živimo u zemlji politički i svjetonazorski polariziranih građana. Drugi veliki rat nas je toliko rascijepio da i danas, sedamdeset godina poslije, postoji između naših građana nepremostiv ponor.

Ove dvije rečenice vam izgledaju točno – bez velike priče iznesena kratka, jasna i objektivna analiza naše sadašnjosti, poprilično blaga, benigna i potpuno neutralna. Zar ne? E sad, pokušajte zamisliti kako biste reagirali na ove dvije rečenice da ste ih pročitali prije nekih šest-sedam-osam godina. Jeste li uspjeli? Ako smo živjeli istu povijest, a jesmo, lako ćemo se složiti kako bi ove dvije rečenice prije šest-sedam-osam godina doživjele masovnu osudu, doživjele bi takvu navalu kolektivne hrabrosti da bih ja-autor bio popljuvan, razapet bolje reći, od ljudi i to, pazi sad(!), s pravim, od roditelja dobivenim, imenom i prezimenom. Ili, hajde da ne diskriminiramo jednog potpredsjednika Hrvatskog sabora, s “na vrijeme” promijenjenim prezimenom. Koji nam se onda vrag dogodio?

Dogodio nam se Zoran Milanović. Za vjernike je on doista vrag, ili zlo riječima našeg kardinala, ili, hajde da ne diskriminiramo jednog ministra u Vladi RH, šejtan. Kako ovaj članak ne bi zalutao u egzorcističke vode, a i zbog čitatelja članka koji će, očekivano, biti ponajviše SDPovci, dakle vjerojatno ateisti ili agnostici, bježimo iz duhovnog u svjetovno pa naš vrag, zlo ili šejtan postaje sociopat. Ili bar posjeduje sva socipatska obilježja: agresiju, aroganciju, hladnoću, proračunatost, amoralnost, glumatanje, sklonost pretjeranom filozofiranju, lamentiranju, uživa slušati svoj glas, biti u centru pažnje, bez empatije je, bez osjećaja krivnje…

Zoran Milanović je samo igrom prilika, odnosno dobrom procjenom ondašnjih prilika, postao član Partije, a ne Zajednice. Nikakvih, ali baš nikakvih, problema on ne bi imao da “mora” danas braniti npr. ministra kulture Zlatka Hasanbegovića. On je čovjek bez svjetonazora, ili čovjek svih svjetonazora – svejedno, i ima samo jednu, ali bolesnu ambiciju – vladati. Oko sebe je okupio slične suradnike, bez svjetonazora, spremne u svakom trenutku zabosti, ali i primiti, nož u leđa. Upravo je ta ekipa odgovorna za današnju istinitost onih prokletih rečenica. Kako su u tome uspjeli?

Ako se upitamo koja je najvažnija hrvatska politika, i kao takva zajednička svim hrvatskim vladajućim političarima do pojave Milanovića (& Co.), onda je samo jedan točan odgovor – pomirba Hrvata. Ne trebamo čak ni biti sposobni za samostalno memoriranje telefonskog broja na pametnom telefonu kako bismo izveli ispravan zaključak da su se Hrvati krvlju podijelili u Drugom velikom ratu. Bio je to, doslovno, bratoubilački rat. Štoviše, poslijeratnom jugoslavenskom režimu je odgovarala polariziranost prčevitih Hrvata, naroda sa stalnom, a tadašnjim vlastima neprihvatljivom, težnjom za neovisnošću i vlastitom državom. Zato je taj totalitarni režim radio sve kako bi dodatno produbio, a ne zaliječio, hrvatske ratne rane. Sve je to presjekao prvi hrvatski Predsjednik Franjo Tuđman uspješnom implementacijom politike pomirbe koju su nastavili Ivica Račan, Ivo Sanader i Jadranka Kosor. Rane Drugog rata su se činile povijesno daleko nakon dvadeset godina pomirbe ojačane značajnim svehrvatskim kohezijskim faktorom – Domovinskim ratom. Za uspjeh je Milanoviću, dakle, trebalo otvoriti stare rane, premostiti Domovinski rat, dezavuirati “Hristos se rodi”… nije to bio lak zadatak, ali…

Ali danas izgleda da je to bilo izuzetno lako, u stvari poražavajuće prelako. Domovinski rat je sjeban fakinski, jednim naoko beznačajnim administrativnim potezom – objavom Registra branitelja. Jasno, popraćenog prekomjernim medijskim granatiranjem, pardon interesom javnosti, da napokon skinemo s grbače jadnih radnica Kamenskog taj kvazidomoljubni dragovoljački i lažnoinvalidski nakot, tu bandu lažnih stotina tisuća branitelja koja je glavni generator hrvatskog duga, javnog i tajnog. I zakurac, oprosti ako možeš dragi čitatelju na ovom emotivnom trenutku kad iz mene progovara onaj dalmatinskozagorski troglodit, dakle zakurac nam cijeli trud, zakurac nam neisticanje heroja Domovinskog rata, zakurac nam nesnimanje filmova s ratnom tematikom, zakurac svi pokušaji smanjivanja razlika i jačanja pomirbe, zakurac i “Hristos se rodi”, zakurac i hrvatska kuna u Božićnoj pogači srpskog etnika, zakurac nam sve – kad jedna jedina administrativna odluka uvuče crv sumnje u ludi naš narod, sjebe dvadesetogodišnju pomirbu i eto nam, preko noći, opet ustaša i partizana.

Ali ne bi ovo Milanović (& Co.) uspio izvesti da nije imao jaku pomoć medija. A zašto su mu pomagali? Opet ćemo kratko u Jugoslaviju… jaka je bila Sila (Savez komunista) na jugoslavenskim fakultetima društvenih znanosti. Vrbovala je tamo izuzetno uspješno djevojke i mladiće, poglavito one iz ruralnih područja, jasno im je argumentirala kako je sve nacionalno loše, i zadrto, i skučeno i, Bože mi prosti, baš onako nekako glupo, otvorila im je Sila oči (ako ćemo po duši i bez namjere vrijeđanja – nije bilo preteško na takvu priču navući nekog iz, na primjer, Prološca) pa su brzo ti studenti shvatili koliko su u stvari prepametni i kako ih je samo nevoljna sudba stavila među ovaj zadrt, skučen i glup narod, i kako je njihovo poslanje ukazivati baš i samo na tu zadrtost, skučenost i glupost uz posebnu pozornost stalnom upozoravanju “pazi ustaša!”, odnosno utjecanja na savjest ovog našeg zadrtog, skučenog, glupog, ali i nadasve fašističkog (ili filofašističkog riječima velikog vođe) naroda. E to vam je ono zlo u medijima o kojem je govorio kardinal Josip Bozanić, ali i jedna sasvim druga tema…

Tomislava Karamarka kojeg možda očekujete u ovom članku kao nekakvu suprotnost, protutežu ili kontrast Milanoviću, kao takvog nećete dočekati. Jer on to doista i nije. Nije nikakav netolerantni desničar kakav je potreban Milanoviću i zato ga je on odlučio, uz pomoć “neovisnih” medija, takvim napraviti. Na ruku mu je išla Karamarkova zbunjenost, neelokventnost i teret, javnosti nesimpatičnog, špijunskog backgrounda. I nakon jednog najobičnijeg lapsusa u nabrajanju pet (tri?) reformi i jedne rubne izjave o relativnosti morala dobismo, tko zna kojim metodama, netolerantnog zadrtog desničara kojeg se boji pola Hrvatske! A govorimo o čovjeku koji kao prvi potpredsjednik Vlade ne uspijeva postaviti svoje ljude ni na ne baš ključna mjesta u sustavu i kojeg u ovom trenutku “gaze” i premijer Tihomir Orešković, i drugi potpredsjednik Božo Petrov, i… ma čemu uopće nabrajati, čak i ministar unutarnjih poslova, neki Vlaho Orepić, ili kako li se već zove.

Sve vam je ovo samo i isključivo Milanovićeva ostavština, i sjebavanje Domovinskog rata, i šator u Savskoj, i oživljavanje ustaša i partizana, i anacionalno ljevičarenje, i strašenje neofašizmom, i razbijene ćiriličnih ploča, i zlo u medijima, i kanta govana na Anti Tomiću, i MOST… U stvari bilo bi dobro da je ostavština. Ali nažalost nije, jer on je politički živ, jer on je pobijedio na SDPovim, medijima nedovoljno zanimljivim, izborima, jer on je danas nikad jači predsjednik Partije, pun snage i legitimiteta za nove pobjede u borbi protiv Hrvatske, onakve Hrvatske kakva je mogla i trebala biti…

Piše Boris Traljić za Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Treba li ministar Tolušić tužiti Nacional?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Napomena:

Autor piše ovaj članak u uvjerenju kako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nevin u aferi “Nacional et al.”.

Tehnologija nas uništava. Doista. Prosječno ljudsko biće je amorfna kreatura snažno vođena primordijalnim “u se, na se, poda se” instinktima, instinktima koje je donedavno kršćanski moral (čitaj: Crkva sa svojim dogmama i kanonima) koliko-toliko držao pod kontrolom. Dakle, taj i takav homo sapiens vulgaris se odjednom našao suočen s novim tehnološkim alatom – društvenim mrežama. Ovo novim za nešto staro “već cijelo desetljeće” danas izgleda smiješno, ali polemika o tome nije tema članka.

Tema je: Kakve su posljedice dostupnosti tog novog/starog tehnološkog alata pojedincu kojeg u ovom modernom liberalnom, ili “liberalnom”, svijetu karakterizira “u se, na se, poda se” filozofija, odnosno kojeg karakterizira neetička želja za stjecanjem moći i bogatstva pod svaku cijenu i neovisno o kolateralnim žrtvama kako bi ispunio vlastite ambicije, kojeg karakterizira nastran sustav vrijednosti nametnut hollywoodsko-konzumersko-propagandom mašinerijom, i, da cijela stvar bude kompleksnija, karakterizira ga jaka svijest o prolaznosti koja onda generira jaku želju za ostavljanjem traga u beskraju tamo gdje to jedino može – na društvenim mrežama?

Personalizirat ću malo priču, vjerujem da će biti zanimljivo. Moj prvi doticaj s koncepcijom društvenih mreža  je bio daleke dvije tisuće i sedme kad sam “vidovito” prognozirao krah tog projekta za najviše godinu dana. Sjećam se kako sam visokointelektualno zaključio: “Tko je toliko lud da objavi vlastitu intimu, ako, poput javnih osoba, nije na to prisiljen?“, i još: “Pa zar oni stvarno misle da će netko trošiti vlastito vrijeme, a vrijeme je novac, kako bi (najčešće, i na vlastitu sramotu) polupismeno komentirao neke događaje s (opet najčešće, i opet na vlastitu sramotu) oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja?” Toliko o mom poznavanju ljudi…

Danas je lako generalski nakon bitke zaključiti da smo baš mi, polupismene osobe s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, preplavili virtualni svijet i, uz pomoć tehnologije, postali značajna poluga onima koji znaju kako nas upregnuti za pokretanje vrlo ozbiljnih procesa. Toliko ozbiljnih da mogu, a i hoće, dovesti do jakih geopolitičkih turbulencija, sukoba i, posljedično, brojnih ljudskih žrtava.

Zapadni svijet je svjestan teške rješivosti ovog problema, ali kako su centri odlučivanja ujedno i centri moći, tako i spremnost tih centara moći za rješavanje problema varira od “iskoristi budaletine” do “ove budaletine će nas skratiti za glave“. Euromoćnici su, na primjer, trenutno na potonjem razmišljanju zabrinuti zbog jačanja desnice. U stvarnosti zabrinuti su zbog jačanja onih koje stavljaju u tu desničarsku ladicu, a stavljaju sve one koji se protive birokratskoj sado-mazo uniji naroda u kojoj smo, usput budi rečeno, mi Hrvati ponajveći mazohisti i vjerojatno upravo zato ponajmanji desničari. Protivnici ovakve Europske unije su, cenzurirani od mainstream medija, iskoristili ponuđeno – virtualni svijet i društvene mreže – kako bi širili vlastita stajališta i ideje. Širili nama, nećemo se lagat’, polupismenim budaletinama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer mi, svako toliko, imamo moć, mi smo biračka baza i nama se s vremena na vrijeme ljigavo upucavaju ma koliko nas prezirali.

Problem izloženosti masa relativno jednostavnoj društvenomrežnoj manipulaciji doista postoji, i potencijalno je vrlo opasan. Ali, treba ovo naglasiti, ništa više ni ništa manje opasan od mainstream euro masmedijske manipulacije kojoj smo godinama izloženi. Ili neojugoslavenske, koja u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, ima izuzetno plodno tlo. Ili/i svih drugih manipulacija koje nas polariziraju, svađaju i, u konačnici, prijete kao narodu. Odnosno, točnije, prijete našem miru i blagostanju.

Eurobirokraciju, naravno, medijska manipulacija nije brinula sve dok su je oni kontrolirali, odnosno, dok su njihovi mainstream mediji odrađivali zadaću. Problem je nastao tek kad su shvatili objektivan utjecaj virtualnih platformi. A što onda nakupina aparatčika, pa bili oni i se prefiksom “euro”, može smisliti za rješavanje takvog problema? Cenzuru, naravno, stari totalitarni alat. Zaustavite Internet! Europska komisija predizborno, u ožujku, pokreće platformu za fake news alarmiranje jer se “ruši povjerenje građana u institucije“. Predsjednik naše Vlade, ujedno i jedan od najvećih europskih eurofila, je, naravno, najavio kako će i Hrvatska u ovome aktivno sudjelovati.

Fake news (lažne vijesti, dezinformacije) su odavno prisutne u hrvatskom medijskom prostoru, a interesantno je da se danas protiv njih bore oni koji su ih najviše proizveli. Jer što je, ako ne fake news, konstatacija kako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije? Ili uvjeravanje da se mračni dio Lex Agrokora dogovarao bez znanja Andreja Plenkovića? Ili INA otkup? Ili fotografije ministra Tolušića? Hajdemo malo ostati na Tomislavu Tolušiću i analizirati kako u hrvatskoj medijskoj praksi izgleda jedna fake news trakavica.

Ima tako jedan hrvatski tjednik koji se percipira kao konspirativni medij, tjednik koji je povezan s mutnim poslovima i obavještajnim podzemljem, tjednik čijeg su novinara, urednika i vlasnika ubili profesionalni atentatori… dakle taj tjednik, Nacional se zove, je napravio nešto što je svojevrsna inovacija u svijetu fake news medijske manipulacije – objavio je lažnu vijest, ali s napomenom da je lažna!

Stručnjaci potvrdili: Tolušićeva sporna fotografija je prerađena

Što je s tim, u stvari, napravio? Ako prihvatite da je virtualni svijet preplavljen polupismenim osobama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, onda vam je jasno kako je Nacional et al. iz ničega stvorio okvir u kojem je ministar Tolušić doveden u vezu s prostitutkama i kokainom. I to za cijeli život. Neizbrisivo.

Gledajte na to ovako, napomena koju sam napisao u uvodu članka, a gdje se u trećem licu kulturno ograđujem od potencijalne situacije u kojoj je na Nacionalovim fotografijama ipak Tolušić, većini vas nije zasmetala. To vam vjerojatno sliči na nekakvu pravnu ili GDPR regulativu, svakako na nekakvu kukavičku zaštitu od eventualnih tužbi, ali je daleko više od toga. Dakle, vjerojatno nevinog (evo opet ograda) čovjeka, htio to ili ne dovodim u potencijalnu vezu s kurvama i kokom, kao što ga dovodi, priznali to ili ne, i većina vas.

Dakle, objavom fake news informacije, neovisno o tome što je objavljeno i da jest lažna, odnosno fotomontirana, Nacional et al. je napravio ogromnu štetu Tomislavu Tolušiću. Vjerojatno veću nego da su fotomontažeri koristili standardne trolersko-botovske-društvenomrežne kanale, od kojih bi se uz manje sumnje i s manjom štetom po ugled ministar oprao jer bi nakon početne medijske bure “institucije” napravile vještačenje fotografija i nedvojbeno ustanovile tehničke detalje fotomontaže pa nakon toga možda i našle osobe odgovorne za svinjariju.

Ovako je percepcija javnosti, a ona je u politici sve, da se uz pomoć paraobavještajnog podzemlja možda i pokušalo zaštiti ministra Tolušića. Jer toj javnosti, koja i tuži i sudi, nisu predočeni slabo shvatljivi stručni termini koji je lako slome. Nema tu ni piksela, ni spektra, ni linearne transformacije, ni fragmentacije, nego samo zdravoseljačkih cipela, sata i Zemuna. “Čekaj, hoćeš mi reći da su oni za dva dana prepoznali neki apartman u Zemunu!? Ma daj… ne bi za godinu dana prepoznali ni dubrovački Palace da im pošaljem fotografiju iz sobe, a ne neku zemunsku rupu…“, mislimo mi, polupismene budaletine s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer nam je to upravo tako servirano.

Tehnologija nas uništava. Doista. Ali je ne treba zato zaustavljati. Nitko neće ugasiti Internet ma koliko se trudio i bilo bi mu puno bolje da umjesto toga obrazuje nas budaletine. Upitajmo se da li zbog te tehnologije ili zbog najobičnije neobrazovanosti više nismo sigurni je li Zemlja kugla, ni pomažu li nam cjepiva, ni jesu li Amerikanci bili na Mjesecu, ni…?

Tolušić je, na vlastitu nesreću, idealan primjer da svaka lažna vijest stvara novi lažni okvir za manipulaciju budaletinama. Razapeli su, vjerujem (ograda… shvaćate?), nevina čovjeka i upravo zato potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede treba tužiti Nacional. Objava lažne vijesti, pa bilo to i uz napomenu da objavljuješ lažnu vijest, je kazneno djelo protiv časti i ugleda. Točka.

A oni idioti koji zbog toga javno zahvaljuju Nacionalu, u stvari zahvaljuju onom tko je kreirao dezinformaciju. Što i nije čudno, jer takvi idioti od fake newsa i žive. Međutim čudno je, apsurdno točnije, da baš oni najavljuju Zakon za suzbijanje lažnih vijesti.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Piramida sreće

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Isječak/YouTube

Ima, tako, ljudi bez osobnog integriteta. Žive, kažu. I zadovolji su. Nevjerojatno!?

I nije baš. Lako je izgubiti integritet, puno lakše nego što, onako na prvu, mislimo. Evo, na primjer, neki su ga izgubili još kao pučkoškolci kad su se priklonili kakvom razrednom buliju ne bi li tako izbjegli svakodnevnu dozu kacota pa onda još, snažni u čoporu, maltretirali slabije. Neki su izdržali do srednje škole, a onda se, golobradi, učlanili u neku stranku ili partiju pa po odborima lamentirali do besvijesti o koječemu i osjećali se superiorno naspram vršnjaka koji su, budale nezrele, hormone praznili po škuribandama. Ipak, najviše ih je ostalo bez integriteta tek kad su se uhljebili u nešto državno, ili nešto proračunom financirano, debelo nekvalificirani za posao koji su prihvatili obavljati.

Jedno je sigurno – negdje su i nekad poklekli. A tad su osobni integritet predali nekima iznad, nekima ne nužno pametnijima, ili sposobnijima, ili snažnijima, ili hrabrijima, da onda ti neki s njihovim integritetom mlataraju po vlastitoj želji i potrebi. Vlastitoj, ili po želji i potrebi onih nekih iznad, pa iznad, pa iznad…

Čudna je to piramida sreće, Ponzijevog ili sličnog nekog tipa, piramida prepunjena nastranom mješavinom moći, utjecaja, kvazizadovoljstva i novca u kojoj, kao u svakoj dobro smišljenoj prijevari, najviše dobivaju oni najbliži vrhu piramide. U toj podvali žive naši nesretnici bez integriteta. I zadovoljni su, kažu. Nevjerojatno…

Dok mi ostali, šačica nas nemoćnih i slabih, ali ludo hrabrih, šačica bez moći, utjecaja i novca, ali istinski zadovoljnih, u sve to gledamo kao u veliki kino ekran. I čudimo se, i smijemo i plačemo, i ljutimo. U imaginarnom kinu, skoro praznom kao da se prikazuje iranska ljubavna drama, nas je nekoliko s integritetom, slobodnim mislima, kokicama u rukama i s velikim nijemim očima samo čuđenje u svijetu, i vječno treptanje uz šutnju što nas okružuje i muči.

Tko su te naše osobe bez integriteta?

Političari, prvenstveno. Velika većina njih, gotovo svi. Od šefova stranaka, preko njihovih najbližih i visoko pozicioniranih poslušnika – bilo na razini Vlade ili Sabora, bilo na visokim upravljačkim pozicijama u gospodarskom javnom sektoru – pa nadalje preko nižih, županijskih, gradskih i kotarskih slojeva piramide sve do onog najjadnijeg nesretnika (sretnika, kako misli on) uhljebljenog po političko-klijentelističko-kumsko-rođačko-ortačkoj osnovi. Nadalje, tu su uhljebljeni članovi brojnih udruga za zaštitu nekoga, ili unaprjeđivanje nečega, ili razvoj nečega, mahom sami sebi svrha i, naravno, financirani iz proračuna. A onda je tu, meni najdraža, medijska bagaža – “neovisni novinari” – najobičniji skribomani po zanatu i po narudžbi, često nesvjesni ovog po narudžbi dijela što više pozicionirane u piramidi neopisivo zabavlja. Posebnu granu hrvatske piramide predstavljaju i profesionalni predstavnici etničkih manjina sa svojom piramidicom, preslikom ove veće, od Sabora do najdraže najniže razine – “neovisnih novinara”.

Eh, kamo sreće da je ovdje kraj s nabrajanjem. Ali život je to, a život uvijek nađe neke Montague. I neke Capuletije. U Hrvatskoj su to oni koje kolokvijalno krstimo kao progresivce i konzervativce. Ili da bude jasnije – osim gore navedenih, koji ipak žive od gubitka integriteta, imamo puno više onih koji su izgubili integritet samo kako bi se u mislima popeli nekoliko stepenica i tako poistovjetili s gore navedenim profesionalcima, onih koje ovi potonji nazivaju topovskim mesom, izbornom bazom i sličnim pogrdnim imenima. Hajdemo malo o njima.

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam. Tvorevini koja ima svoju, našoj sličnu, piramidu, ali u toj njihovoj mi smo slijepo crijevo pa je vrh naše piramide na razini njihovih “neovisnih novinara”. Naši eurofili su, riječju, bečkokonjušarski kompleksaši i/ili preambiciozne kreature koji će za eurosinekuricu prodati vlastitu državu.

Vezano ili nevezano s tim pripadnike progresivaca karakterizira i nekritička otvorenost prema migrantima, apatridnost, kritiziranje Hrvatske (države na “bolje bi bilo da nije ni nastala” način, a ne kritiziranje procesa ili ljudi), fizička mučnina na spomen Domovinskog rata ili branitelja, neojugoslavenstvo do velikosrpstva, neokomunizam, nekritički odnos prema rodnoj ideologiji, netolerancija prema vjeri i vjernicima, mržnja, ali lukavo opravdana mržnja stavljanjem onih koje mrze u fašističku ladicu, a fašiste je u redu mrziti, zar ne itd. Naravno, ne baštine svi progresivci sva ova obilježja, ali ako se nađete u najmanje dva, onda ste sigurno progresivac. U suprotnom ste, da ne glođem previše, konzervativac.

A sad ono najtužnije – gotovo cijela ova i progresivna i konzervativna nakupina ide u našu piramidu. Na njeno lijevo ili desno krilo, nebitno, ali na najnižu volontersku razinu, ispod “neovisnih novinara”.

Nevjerojatno. Jer je, s druge strane, tako lako sve ovo gledati iz našeg imaginarnog kina. Dovoljno je slobodno i kritički misliti i upravo bi u kinu gledali kako glavni muški lik one iranske ljubavne drame javno odrubljuje glavu ženskom liku, ljubavi svog života, sve kako bi zaštitio obitelj od neke, nama neshvatljive, sramote pa nakon toga bježi. Kreće u, kako kaže, “ekonomsku migraciju”. Kreće put Hrvatske, kreće širiti vlastitu kulturu i običaje, a naši progresivci, ili progresivke da ironija bude veća, ga dočekuju s cvijećem, suzama radosnicama i obezglavljenim “dekapitiraj i mene” uzvicima.

Nemojte sad prerano zaključivati, ne prikazuje se samo progresivni repertoar, nije to takvo kino. Evo na primjer, bio je film, dokumentarac neki, koji je zorno pokazao da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić kriva osoba za posao koji obavlja. I razlog je vrlo jednostavno objašnjen – tri ili četiri godine je bila savjetnica srpske vlade.

Lijepo je pokazano da su u Srbiji još uvijek na vlasti neosporni četnici i agresori na Hrvatsku, ljudi koji i danas najveći dio vlastite energije i državnih sredstava ulažu u relativiziranje agresije i zločina koje je njihova otadžbina devedesetih poticala i počinila. Štoviše, vrlo vjerojatno imaju prste i u aktualnoj neovisnonovinarskoj sveopćoj medijskoj paljbi po Hrvatskoj. Ako se dobro sjećam, u filmu je rečeno kako sve i da je Pejčinović Burić tamo samo nosila kave ili pivo i kupovala papir ili spajalice ne može biti članica Vlade Republike Hrvatske. A onda je sve malo začinjeno s teorijom zavjere o nekakvim špijunskim poslovima pa zaključeno da ako je i bila špijunka, odnosno ako je i radila za naše interese mi to, naravno, ne možemo znati pa poruka s njenim postavljanjem ostaje ista. Loša.

Nikola Grmoja sigurno nije gledao ovaj film, nema on ulaznicu za naše kino, ali mu ga je netko prepričao. Ili čak snimio, lako je to danas, pa je nekidan u Saboru na aktualcu postavio pitanje Plenkoviću o neispunjavanju obaveza ministrice po pitanju EU pristupnih pregovora Srbije što je neizravno doveo u vezu s tamnim periodom njene diplomatske, po šefu joj, megakarijere. Napravio je to vrlo oštro i populistički, onako kako se od člana jedne populističke platforme (koja istinabog malo pomalo izlazi iz ormara i pokazuje svoje pravo, konzervativno lice) i očekuje, što je predsjednika Vlade toliko isprovociralo da se skoro fizički obračunao s Grmojom. Na sreću zaustavili su ga diplomatskiji, pametniji, smireniji i kulturniji zastupnici. Miro Bulj prvenstveno. I ne, ovo nije ironija.

E sad, dok se naša piramida trese od lamentiranja o nebitnim “tko bi koga” i “tko je pobjegao” glupostima bitno je ustvrditi što je tako izludjelo Andreja Plenkovića? Ako ste pozorno čitali članak vjerojatno već naslućujete…

Andrej Plenković je progresivac, po puno više od dva obilježja, na čelu izuzetno konzervativne stranke. To je shizofrena, neodrživa situacija. Članovi desnog krila naše piramide počinju se pitati, kritiziraju, razmišljaju. Vraćaju integritet što nijedan lider svojim podčinjenima ne želi. I dok ga “neovisni novinari” proglašavaju najjačim premijerom do sada, nedodirljivim Supermanom koji bi Grmoju prebio kao vola u kupusu, intelektualnim Übermenschom, taktičkim Spidermanom… on, u stvari, nikad nije bio slabiji.

I to je ukratko to. “Simple as that“, rekli bi naši američki, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović još uvijek, prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da Andreju Plenkoviću vlast osiguravaju, za njegove birače, suspektni likovi. Milan Bandić s hrpom progresivnih prebjega, klijentelistički HNSovci i suhozlati samoprozvani patron i Vučićev isprdak Milorad Pupovac koji, blago rečeno, nije osoba s vizijom uljuđene asimilacije srpske zajednice u hrvatsko društvo, a malo žešće rečeno, osoba koja pokreće baš onu spiralu mržnje koju je predsjednik Vlade, treba ovo naglasiti, neopravdano, lažljivo, bezobrazno, tašto, bahato i huškački dodijelio MOSTovcima. Jasno da je predsjednik HDZa dovoljno pametan i da shvaća vlastitu situaciju, jasno je i da mu se situacija ne sviđa, a posljedica svega je velika uzavrelost u HDZovom dijelu piramide. Kuha. Kipi. A onda kad netko, neki konzervativac pa makar i populistički poput Grmoje, pogodi u živac…

Ako hoćete, možemo i korak dalje – zbog cijelog ovog neprirodnog i shizofrenog stanja, zbog kipuće atmosfere u HDZu, odnosno, i prvenstveno, zbog Andreja Plenkovića je Damir Krstičević onako reagirao prema nedužnoj maketi aviona, a ne zbog light-provokacije Franka Vidovića koji je bio tamo gdje je trebalo, i koji, gotovo sigurno, želi avione na isti način kao što ih želi i ministar.

Hajdemo za kraj još jedan mali korak dalje. Za razmišljanje čisto. Reakcija Andreja Plenkovića prema Nikoli Grmoji najbolje oslikava odnos progresivaca prema konzervativcima. Ne treba generalizirati, ali, načelno, glupost i protuprirodnost progresivnih stajališta izaziva nemir i teško mogu podnijeti mir i ustrajnost konzervativaca. A onda vrlo brzo i izuzetno lako posežu za bombama, rašpama i livorverima

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari