Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: (Kratka) priča o rušenju neizgrađenog MOSTa

Objavljeno

na

Naivnost, bahatost ili obmana javnosti Bože Petrova?

[ad id=”93788″]

Nismo mi Hrvati baš neki neimari. Poglavito kad je u pitanju mostogradnja. Valjda smo predugo bili u ratu s majstorima tog zanata Turcima i Mlečićima pa ih usput toliko zamrzili da nismo od njih htjeli čak ni dobre stvari naučiti. Predugo je “mirovala” hrvatska mostogradnja, sve do građevinskih velikana dvadesetog stoljeća Milivoja Frkovića, Kruna Tonkovića te mlađeg Zlatka Šavora, koji su uspjeli realizirati veličanstvene mostove. Nakon toga mostovi nam opet ostaju neizgrađeni, samo projekti na papiru, bilo da je riječ o pravom, pelješkom ili virtualnom, MOSTu nezavisnih lista.

Piše Boris Traljić za Kamenjar.com

Bez političke volje nema ni mostova, pa na isti način kao što je Ivo Sanader više puta pokušao, a nije uspio izgraditi pelješki, ni Božo Petrov nikako ne uspijeva izgraditi MOST nezavisnih lista. I jedna i druga ćuprija su samo predizborna prodaja magle u cilju ostvarivanja što boljeg izbornog rezultata. Da, prodaja magle, koja kod nas izuzetno dobro funkcionira pa je pravo pitanje kako bi prošao Tomislav Karamarko na proteklim izborima da je kojim slučajem, očito klaustrofobičnom hrvatskom biračkom tijelu, predlagao spajanje otoka s mostovima, umjesto s mračnim i vlažnim, Hrvatima izgleda i zastrašujućim tunelima. Hajdemo sada malo argumentirati…

Jučer u 16:45 na RTL Vijestima je uživo prenošeno obraćanje javnosti lidera MOSTa Bože Petrova nakon takozvane prve faze pregovora s HDZom i SDPom. Umjesto očekivanog političkog “izjavi nešto, a ne reci ništa” dočekao nas je kao grom iz vedra neba prijedlog “da se u Hrvatskoj pokuša napraviti jedinstvena vlada, i Domoljubne koalicije i koalicije Hrvatska raste i MOSTa s treće strane. To je jedini uvjet…to je naš stav i od toga nećemo odustati…“.

Ma koliko se napinjali u nastaloj kakofoniji novinarskih pitanja nakon izjave raspoznati ono najlogičnije, “A što ćete im onda vi u toj velikoj koaliciji gospodine Petrov?“, niste ga mogli čuti. “Gospodine Petrov hoćete li vi biti novi mandatar vlade?“, dovikivali su se tanašnim opčinjenim glasićima novinarke i novinari pokušavajući saznati njima najvažniju stvar, i to nakon izjave koja će sigurno ući u antologiju hrvatske političke gluposti, čak do mjere onog američkog popkulturnog stila pitanja “Sjećate li se gdje ste bili kad je Božo Petrov izjavio…” Treba napomenuti, u cilju slikovitog informiranja onih koji nisu gledali emisiju, kako je odnos medija prema lideru MOSTa na konferenciji bio poput odnosa fanova prema nekoj rock-zvijezdi, pa nije bilo nerealno očekivati da neki ređipet, tange ili možda čak crvene bokserice od “kolege” novinara dolete gospodinu Petrovu na glavu.

E sad ono najteže… treba nakon ovoga u cilju objektivne analize izbaciti iz sebe sve negativne osjećaje prema hrvatskoj politici i političarima, što je objektivno vrlo teško u ovakvim slučajevima kad je u pitanju atak na zdrav razum, pa pokušati racionalno analizirati što se krije iza ove izjave, do koje, da je sreće, nikad nije trebalo ni doći. Bar ne od osobe koja se mesijanski odnosi prema javnosti, a onda je ovako grubo gurne u moralni i intelektualni provincijalizam.

  1. Naivnost, bahatost ili obmana javnosti Bože Petrova?
    Postoji vrlo mala mogućnost, ali moramo je uzeti u razmatranje, da je Božo Petrov pomislio da je doista potreban za sastavljanje velike koalicije kao “moderator” kako je sam izjavio. Ako je tomu tako radi se izuzetno velikoj naivnosti ili bahatosti, odnosno neshvaćanju da bi HDZ i SDP koalirali bez problema i bez njega kao moderatora kad se ne bi bojali dugoročnog utjecaja na biračko tijelo (jer za najviše četiri godine su novi izbori, pa za osam, šesnaest…), poglavito nakon protekle polarizirajuće prljave kampanje. Ostaje još samo jedna mogućnost, a to je da Božo Petrov namjerno obmanjuje javnost “zalaganjem” za nemoguću koaliciju HDZ-SDP-MOST. U slučaju da ga ipak smatrate naivnim ili bahatim, za vas je ova analiza završila. 
  1. Božo Petrov obmanjuje javnost zbog nestabilnosti MOSTa
    Jedini razlog zašto bi, u ovakvom postizbornom razvoju snaga, Božo Petrov obmanjivao javnost jest kupovanje vremena zbog unutarnje nestabilnosti MOSTa. Ne iznenađuje ta mogućnost, projekt je to koji počiva na heterogenoj skupini političara, izuzetno različitog svjetonazora, političkih preferencija, viđenja i načina rješavanja gospodarskih problema, fiskalne i monetarne politike, regionalne politike… Te političare spaja jedino ambicija participacije u zakonodavnoj i/ili izvršnoj vlasti, a to je slab vezivni cement za gradnju MOSTa. Sjetite se samo da su u projektu trebali sudjelovati i Živi Zid, ORaH, Pametno… što se nije dogodilo samo zbog nemogućnosti postizanja dogovora oko pozicija na izbornim listama. MOST, dakle, još uopće nije izgrađen. Postoji tu različit materijal: kamen, cigla, blato, željezo, drvo… i vrlo slabo vezivo, tako da je teško povjerovati kako uopće postoji vješt neimar koji bi od svega toga sagradio makar kakvu ruševnu ćupriju. Zato su pomalo smiješne medijske špekulacije o pokušaju rušenja neizgrađenog MOSTa. Ako se ne slažete kako nas zbog nestabilnosti vlastite stranke gospodin Petrov obmanjuje, i za vas je ova analiza završila.
  1. Kakav nas razvoj političke situacije očekuje
    Velika koalicija je, kako smo već ustvrdili, nemoguća. MOST s druge strane, očito nije homogen u davanju podrške niti Domoljubnoj koaliciji niti koaliciji Hrvatska raste, posljedica čega je navedena izjava – udar Bože Petrova na zdrav razum. Evo i zašto se na nju odlučio:
    • Najprije zbog kupovanja vremena za posljednji pokušaj gradnje (homogeniziranja) MOSTa za koaliranje, pardon “davanje podrške”, Domoljubnoj koaliciji ili koaliciji Hrvatska raste.
    • Ako to ne uspije, a Božo Petrov vjeruje da neće, izjava (obmana) lukavo prebacuje lopticu odgovornosti na HDZ i SDP koji, eto, nisu nikakvi domoljubi pa nisu prihvatili “tako logičnu i prohrvatsku” koaliciju. U međuvremenu (upravo?) intenzivno radi na lobiranju kod ostalih mandatara MOSTa da idu na nove izbore obećavajući, vjerojatno, još bolji rezultat (jer će glasači nasjesti na obmanu kako je on je dao sve od sebe, a HDZ i SDP nisu htjeli) i možda čak apsolutnu pobjedu(!). Ako to uspije, čekaju nas ponovljeni izbori, ali onda će Božo Petrov zasukati rukave i intenzivno raditi na eliminaciji članova koji su mu stvorili problem.
    • Najrealnija je ipak mogućnost koja gospodina Petrova zastrašuje, a to je rušenje MOSTa (oksimoron, MOST doista praktično ne postoji) i stvaranje nekakve lijeve ili desne koalicije.

Na kraju, ako čitate ovu rečenicu, odnosno ako niste odustali od članka znatno ranije, vjerojatno ste kao Neo iz Matrixa popili pilulu koja vas vodi u bolnu realnost. A malo nas je takvih trenutno u Hrvatskoj… premalo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari