Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: (Kratka) priča o rušenju neizgrađenog MOSTa

Objavljeno

na

Naivnost, bahatost ili obmana javnosti Bože Petrova?

[ad id=”93788″]

Nismo mi Hrvati baš neki neimari. Poglavito kad je u pitanju mostogradnja. Valjda smo predugo bili u ratu s majstorima tog zanata Turcima i Mlečićima pa ih usput toliko zamrzili da nismo od njih htjeli čak ni dobre stvari naučiti. Predugo je “mirovala” hrvatska mostogradnja, sve do građevinskih velikana dvadesetog stoljeća Milivoja Frkovića, Kruna Tonkovića te mlađeg Zlatka Šavora, koji su uspjeli realizirati veličanstvene mostove. Nakon toga mostovi nam opet ostaju neizgrađeni, samo projekti na papiru, bilo da je riječ o pravom, pelješkom ili virtualnom, MOSTu nezavisnih lista.

Piše Boris Traljić za Kamenjar.com

Bez političke volje nema ni mostova, pa na isti način kao što je Ivo Sanader više puta pokušao, a nije uspio izgraditi pelješki, ni Božo Petrov nikako ne uspijeva izgraditi MOST nezavisnih lista. I jedna i druga ćuprija su samo predizborna prodaja magle u cilju ostvarivanja što boljeg izbornog rezultata. Da, prodaja magle, koja kod nas izuzetno dobro funkcionira pa je pravo pitanje kako bi prošao Tomislav Karamarko na proteklim izborima da je kojim slučajem, očito klaustrofobičnom hrvatskom biračkom tijelu, predlagao spajanje otoka s mostovima, umjesto s mračnim i vlažnim, Hrvatima izgleda i zastrašujućim tunelima. Hajdemo sada malo argumentirati…

Jučer u 16:45 na RTL Vijestima je uživo prenošeno obraćanje javnosti lidera MOSTa Bože Petrova nakon takozvane prve faze pregovora s HDZom i SDPom. Umjesto očekivanog političkog “izjavi nešto, a ne reci ništa” dočekao nas je kao grom iz vedra neba prijedlog “da se u Hrvatskoj pokuša napraviti jedinstvena vlada, i Domoljubne koalicije i koalicije Hrvatska raste i MOSTa s treće strane. To je jedini uvjet…to je naš stav i od toga nećemo odustati…“.

Ma koliko se napinjali u nastaloj kakofoniji novinarskih pitanja nakon izjave raspoznati ono najlogičnije, “A što ćete im onda vi u toj velikoj koaliciji gospodine Petrov?“, niste ga mogli čuti. “Gospodine Petrov hoćete li vi biti novi mandatar vlade?“, dovikivali su se tanašnim opčinjenim glasićima novinarke i novinari pokušavajući saznati njima najvažniju stvar, i to nakon izjave koja će sigurno ući u antologiju hrvatske političke gluposti, čak do mjere onog američkog popkulturnog stila pitanja “Sjećate li se gdje ste bili kad je Božo Petrov izjavio…” Treba napomenuti, u cilju slikovitog informiranja onih koji nisu gledali emisiju, kako je odnos medija prema lideru MOSTa na konferenciji bio poput odnosa fanova prema nekoj rock-zvijezdi, pa nije bilo nerealno očekivati da neki ređipet, tange ili možda čak crvene bokserice od “kolege” novinara dolete gospodinu Petrovu na glavu.

E sad ono najteže… treba nakon ovoga u cilju objektivne analize izbaciti iz sebe sve negativne osjećaje prema hrvatskoj politici i političarima, što je objektivno vrlo teško u ovakvim slučajevima kad je u pitanju atak na zdrav razum, pa pokušati racionalno analizirati što se krije iza ove izjave, do koje, da je sreće, nikad nije trebalo ni doći. Bar ne od osobe koja se mesijanski odnosi prema javnosti, a onda je ovako grubo gurne u moralni i intelektualni provincijalizam.

  1. Naivnost, bahatost ili obmana javnosti Bože Petrova?
    Postoji vrlo mala mogućnost, ali moramo je uzeti u razmatranje, da je Božo Petrov pomislio da je doista potreban za sastavljanje velike koalicije kao “moderator” kako je sam izjavio. Ako je tomu tako radi se izuzetno velikoj naivnosti ili bahatosti, odnosno neshvaćanju da bi HDZ i SDP koalirali bez problema i bez njega kao moderatora kad se ne bi bojali dugoročnog utjecaja na biračko tijelo (jer za najviše četiri godine su novi izbori, pa za osam, šesnaest…), poglavito nakon protekle polarizirajuće prljave kampanje. Ostaje još samo jedna mogućnost, a to je da Božo Petrov namjerno obmanjuje javnost “zalaganjem” za nemoguću koaliciju HDZ-SDP-MOST. U slučaju da ga ipak smatrate naivnim ili bahatim, za vas je ova analiza završila. 
  1. Božo Petrov obmanjuje javnost zbog nestabilnosti MOSTa
    Jedini razlog zašto bi, u ovakvom postizbornom razvoju snaga, Božo Petrov obmanjivao javnost jest kupovanje vremena zbog unutarnje nestabilnosti MOSTa. Ne iznenađuje ta mogućnost, projekt je to koji počiva na heterogenoj skupini političara, izuzetno različitog svjetonazora, političkih preferencija, viđenja i načina rješavanja gospodarskih problema, fiskalne i monetarne politike, regionalne politike… Te političare spaja jedino ambicija participacije u zakonodavnoj i/ili izvršnoj vlasti, a to je slab vezivni cement za gradnju MOSTa. Sjetite se samo da su u projektu trebali sudjelovati i Živi Zid, ORaH, Pametno… što se nije dogodilo samo zbog nemogućnosti postizanja dogovora oko pozicija na izbornim listama. MOST, dakle, još uopće nije izgrađen. Postoji tu različit materijal: kamen, cigla, blato, željezo, drvo… i vrlo slabo vezivo, tako da je teško povjerovati kako uopće postoji vješt neimar koji bi od svega toga sagradio makar kakvu ruševnu ćupriju. Zato su pomalo smiješne medijske špekulacije o pokušaju rušenja neizgrađenog MOSTa. Ako se ne slažete kako nas zbog nestabilnosti vlastite stranke gospodin Petrov obmanjuje, i za vas je ova analiza završila.
  1. Kakav nas razvoj političke situacije očekuje
    Velika koalicija je, kako smo već ustvrdili, nemoguća. MOST s druge strane, očito nije homogen u davanju podrške niti Domoljubnoj koaliciji niti koaliciji Hrvatska raste, posljedica čega je navedena izjava – udar Bože Petrova na zdrav razum. Evo i zašto se na nju odlučio:
    • Najprije zbog kupovanja vremena za posljednji pokušaj gradnje (homogeniziranja) MOSTa za koaliranje, pardon “davanje podrške”, Domoljubnoj koaliciji ili koaliciji Hrvatska raste.
    • Ako to ne uspije, a Božo Petrov vjeruje da neće, izjava (obmana) lukavo prebacuje lopticu odgovornosti na HDZ i SDP koji, eto, nisu nikakvi domoljubi pa nisu prihvatili “tako logičnu i prohrvatsku” koaliciju. U međuvremenu (upravo?) intenzivno radi na lobiranju kod ostalih mandatara MOSTa da idu na nove izbore obećavajući, vjerojatno, još bolji rezultat (jer će glasači nasjesti na obmanu kako je on je dao sve od sebe, a HDZ i SDP nisu htjeli) i možda čak apsolutnu pobjedu(!). Ako to uspije, čekaju nas ponovljeni izbori, ali onda će Božo Petrov zasukati rukave i intenzivno raditi na eliminaciji članova koji su mu stvorili problem.
    • Najrealnija je ipak mogućnost koja gospodina Petrova zastrašuje, a to je rušenje MOSTa (oksimoron, MOST doista praktično ne postoji) i stvaranje nekakve lijeve ili desne koalicije.

Na kraju, ako čitate ovu rečenicu, odnosno ako niste odustali od članka znatno ranije, vjerojatno ste kao Neo iz Matrixa popili pilulu koja vas vodi u bolnu realnost. A malo nas je takvih trenutno u Hrvatskoj… premalo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Zašto (ipak) nisam glasao za Škoru

Objavljeno

na

Objavio

Sudbina je tako htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno. U svakom slučaju kao i na skoro svim dosadašnjim izborima malo prije sedam sam izašao iz kuće ispraćen ovaj put “ti stvarno nisi normalan” izjavama nježnosti najdraže i letećom šlapom koju sam vrhunskim refleksom izbjegao. Sve sam to podnio s namjerom da prestignem “hokejaše” od sedamdeset plus godina i prvi obavim građansku dužnost u osnovnoj školi koju sam i sâm pohađao. Biti prvi je, ne znate vi koji ustajete kasnije, s godinama sve teže jer, prije svega, ne idem mlađi, a onda i strahovito napreduju ortopedska pomagala pa mi i plavi umirovljenici i crveni penzioneri sve uspješnije podapinju noge svojim ergonomskim hokejaškim štakama i štapovima.

Ali sudbina je ovaj put htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da se u Splitu malo prije sedam sati dvadeset i drugog prosinca devetnaeste spoji nebo sa zemljom zbog čega bih tih jedva stotinjak metara do škole nekad zvane po jugoslavenskom narodnom heroju (a danas, idiotski, po kvartu jer hrvatskih velikana očito nemamo) pokisao kao miš.

Sudbina je, dakle, htjela, ili Božja ruka, ili Vrag neki, nebitno, da sam uz sav taj kijamet bio van Hrvatske nekoliko dana i nisam ispratio najžešći period kampanje pa sam zbog svega teška srca i plenkovićevski oportuno odlučio izbjeći tradicionalnu izborno-gerijatrijsku utrku i uskočiti u, od škole nešto bliži, automobil kako bih u omiljenom kafiću malo dalje uz more na miru dok kiša ne prestane pogledao što je to kandidat kojeg sam baš bio krenuo zaokružiti izjavljivao dok nije bio “pod mojom kontrolom”.

A sve što se događalo nakon toga nema veze ni sa sudbinom, ni s Bogom, nego s gospodinom Miroslavom Škorom, ili s njegovom veleumnom ekipom, nebitno. “Ako u kampanji ne izleti nekakvo njegovo prljavo rublje, nekakav lopovluk, utaja, prevara, nedolično ponašanje, ili nešto slično, ima moj glas. Bjanko.“, napisao sam jedanaestog rujna u vjerojatno proročanskom, ali sigurno višestruko recikliranom članku Novi hrvatski predsjednik bit će Besni? s upitnikom na kraju naslova iz čiste pristojnosti. Što su to gospon doktor napravili da izgube jedan avansirani glas?

Prije svega želim nešto pojasniti. Nije korektno, nije moj stil točnije, cipelariti čovjeka dok je na podu. Ali kako gospon doktor ne shvaćaju da su na podu, odlučio sam ipak opaliti. A on, ako je doista vrhunski inteligentan, duhovit, obrazovan, popularan i poslovno uspješan kakvim ga smatram, shvatit će kako mu je bolje da se, kažu li tako u njegovoj Slavoniji, okane ćorava posla. Krenimo redom.

Poprilično sam lojalan birač HDZ-a. Hajde, recimo da sam na dvije trećine izbora zaokružio broj ispred nekog hadezeovog kandidata. Nekad doista vrhunsku osobu i stručnjaka, češće većeg ili manjeg idiota. Vjerojatno bih i na ovim izborima bez velikog razmišljanja zaokružio broj ispred kandidatkinje koja nije pokazala ni da je vrhunska osoba, ni da je stručnjakinja. Ali Bože moj… jesam li to ja? Ili ste to možda vi, dragi čitatelju?

Tako to ide. Ne bi me u mom naumu uzdrmao ni gospodin Miroslav “odakle sad ovaj” Škoro da ga samim pojavljivanjem nije dohvatila dotad neviđena medijska haranga. A kako sam neko vrijeme očešan o medije i imam nekakvo iskustvo, odnosno znam prepoznati naručene apologetske bljuvotine pojačane bulumentom jednoumnih komentatora koje su odjednom počeli objavljivati i nekad slobodni, neovisni portali, tako su me gospon doktor ozbiljno zainteresirali. Kad se to još poklopi s Andrejom Plenkovićem na čelu HDZ-a, osobom koja bi bila spremna, karikirat ću, promijeniti ime domovine u, na primjer, Sjevernu Hrvatsku da to od njega zatraži neki debeli briselski birokrat, gospon doktor su postali Miroslav “pošaljimo im poruku” Škoro kandidat s avansiranim glasom. Bar što se mene tiče. Ako nešto debelo ne zaj…

I tako sam, sušeći se u omiljenom kafiću, s osmjehom na licu razmišljajući o plavim umirovljenicima i crvenim penzionerima koji me čekaju sa spremnim štakama, upalio notebook i nakon nekoliko sati odlučio povući vjerodajnicu gospon doktoru.

Istinabog, od početka mi je želudac podizalo njegovo stalno pozivanje na narod. “Ja i narod“, pamtimo mi stariji ponavljanje jednog osebujnog epizodnog lika iz partizanskog filma, a gospon doktor su me neodoljivo podsjetili na njega. Ali Bože moj… jesam li ja operiran od populizma? Ili ste možda vi, dragi čitatelju? Gospon doktor su jak populist pa se ljigavo dodvoravanje narodu i očekuje od njih. Nisu li ga, na kraju krajeva, podržali i ostaci ostataka MOST-a?

Gospon doktor su, nadalje, devedesetih napustili Hrvatsku, pa su se vratili, pa su se malo učlanili u HDZ, pa su se za šalu iščlanili, pa su se ponovo za šalu učlanili, pa su se onda zapravo iščlanili, pa su u međuvremenu malo bili konzul, pa su bili u Orfeju, pa sinekurica tamo, sinekurica ovamo. Ali Bože moj… zar bih ja odbio dobro plaćeno uhljebljenje da mi ga netko ponudi? Ili biste možda vi, dragi čitatelju?

Eto, sve sam to provario. Odnosno sve je to provario moj želudac uz malu pomoć anksiolitika i veliku inhibitora protonske pumpe.

A onda sam neplanirano se sušeći u omiljenom kafiću pročitao da su gospon doktor izjavili: “Revidirane ankete pokazuju da sigurno pobjeđujem u drugom krugu. Ako se to ne dogodi, to će značiti samo jedno – da je posrijedi izborna prijevara.” Izgleda vam beznačajno, ali jamčim vam – nema gore stvari za jedno društvo, odnosno nema gore stvari za dizanje tenzija i polarizacije u društvu od ovakvog neargumentiranog izazivanja paranoje. “Ili ja pobjeđujem ili me kradu” izbornu logiku Hrvatska je davno i civilizacijski i kulturološki pobijedila, ostavila je na istoku. A gospon doktor je vraćaju. Nema nikakvog opravdanja za ovakvu paranoju i ovakav udar na demokraciju, jer koliko znam, a znam, gospon doktor za to nemaju olakotne okolnosti. Nisu ih oštetile ratne traume osim ako tijekom Domovinskog rata nisu sa suprugom doživjeli neki neugodnjak s pijanim, baš taj dan otpuštenim radnikom čeličane dok su večerali u nekom pitsburškom restoranu.

Ali to nije sve. Nakon ovog stresa sam stisnuo zube i pustio predizborno sučeljavanje kandidata. Tri izgubljena sata u vlastitom životu, ali sam tijekom njih imao dojam da, iako nekoliko dana nakon događaja i na YouTube-u, više sudjelujem u sučeljavanju od Miroslava “skoro si me navukao” Škore. Da se razumijemo, kad bih birao vinogradara ne bi mi smetala smušenost gospon doktora, ali oni su se kandidirali za predsjednika Hrvatske. Danas je percepcija javnosti sve u politici. Međutim, čak i ako stavimo po strani percepciju javnosti, pitam se kako bi gospon doktor izgledali u društvu Putina, Vučića, Orbana, Erdogana ili sličnog nekog tvrdog i snažnog državnika kad su ih gospon Katarina Peović smjestili u mišju rupu?

Ali ni to nije sve. Gospon doktor su popustili jednom novinaru i kršćanski izjavili kako bi pomilovali srpske ratne zločince ako se za to ispune uvjeti. Kakvi su ti uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu da bi postao slobodan čovjek? To je u srži ratnog zločina zar ne, ubijanje civila ili zarobljenika. Dakle, znam ponavljam se, ali bitno je: “Gospon doktor, koji su to uvjeti koje mora ispuniti agresor koji je ubijao i silovao naše žene i djecu kako bi slobodan prošetao Jelačić placom?

Ima, nažalost, još dosta spoznaja iz omiljenog kafića, ali moram završavati. Badnjak je. Htio sam vam samo prenijeti zašto (ipak) nisam glasao za Škoru, što to nije mogao provariti moj želudac unatoč pomoći medikamenta. Jasno mi je da suverenisti i MOST traže lice koje mogu prodati širokim masama. I uspjeli su. Skoro. Vjerujem da nas je vrlo mali postotak koji smo napustili gospon doktora prije samog cilja. Mali, ali dovoljan.

Međutim, posljedice Miroslava “nereda” Škore će se odraziti na podržavatelje. Svjedok su mi promilanovićevske izjave lidera stranaka koje su podržale gospon doktora, uz neshvaćanje, negiranje točnije, kako su glasovi za gospon doktora (osim glasova MOST-a i suverenista koji jesu i koji će i dalje makijavelistički sve provariti) mahom protestni glasovi i glasovi mladih koji konstantno traže nova lica. A to nam onda predviđa njihov rezultat na narednim parlamentarnim izborima. Ne budu li oni prijevremeni, Miroslav “napuhani balon” Škoro će se ispuhati, a podržavatelji posvađati.

Ali sve je to za jednu drugu analizu. Želim još samo u duhu blagdana izjaviti katolički, ili kršćanski ako hoćete, da sam možda i pogrešno procijenio gospon doktora. Ali Bože moj… mogu li uvijek biti u pravu? Ili ste možda vi uvijek u pravu, dragi čitatelju?

Sretan Božić

Boris Traljić

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari