Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: MOST – kloaka hrvatske politike

Objavljeno

na

MOST će, suprotno trenutnom mainstream mišljenju, usporiti hrvatske reforme za koje današnji, neutemeljeno osporavani, preustrojeni HDZ pokazuje potencijal

[ad id=”93788″]

Kad je onomad Zoran Milanović očistio SDP od stare garde, od ljudi koji su (isključimo na trenutak veltanšaung iz rasprave i posvetimo se isključivo stručnosti) s godinama baštinili kakva-takva znanja neophodna za obavljanje izvršne vlasti pa oktroirao aparatčike poput Siniše Hajdaša-Dončića, Gordana Marasa, Tihomira Jakovine i sličnih filistara, svakom pučkoškolcu je trebalo biti jasno – čeka nas četiri godine jada i nevolje.

Piše: Boris Traljić za Kamenjar.com

Kako to najčešće biva u životu, nismo bili spremni baš za toliku količinu nesposobnosti i bahatosti koje su nas dovele do najvećeg povećanja javnog duga u mandatu jedne hrvatske vlade (neovisno o činjenici da su uredovali u periodu obilježenom mogućnostima najpovoljnijeg zaduživanja u povijesti svjetske ekonomije i, posljedično, mogli reprogramirati skupe kredite iz minulih vremena), do zakonske legalizacije kriminala – od bespravno sagrađenih građevinskih objekata do oprosta (značajnog smanjenja) dugova – predstečajne nagodbe, i koje su nas, na kraju krajeva, dovele do suludog udara na likvidnost smanjivanjem PDVa za ugostiteljstvo s upitnim pozitivnim utjecajem na razvoj turističkih usluga, ali definitivno s negativnim utjecajem na proračun bacanjem više milijardi kuna neuprihodovanih (i to mahom) od stranih gostiju.

I dok bi sedamdesetih godina prošlog stoljeća režimi s one strane željezne zavjese bez suđenja streljali ministre poput Slavka Linića, Anke Mrak-Taritaš, Ivana Vrdoljaka ili Darka Lorencina već zbog same sumnje u protudržavno pogodovanje interesima “zaštitnika“, bilo moćnih pojedinaca bilo multinacionalnih konglomerata umreženih sa svjetskim centrima političke moći, kod nas navedeni trabanti medijski figuriraju kao najuspješniji ministri koje bi vrlo rado angažirao i novi mandatar Tihomir Tim Orešković, samo, eto, ta prokleta politička pragma ga priječi da odbere baš naj-naj-najsposobnije pa će se morati zadovoljiti s HDZovskim “lajbekima” ili “tovarima” i MOSTovim “patarenima“.

Hajdemo, u cilju da do kraja “razgolimo” bivšu vladu (iako se tu, istinabog, i nema previše za ogoliti), vratiti veltanšaung u raspravu, a ne skrivati ga poput MOSTovaca “kao zmija noge“, pa ustvrditi kako je bivša vlada, poglavito Zoran Milanović i Vesna Pusić uz “pripomoć” bivšeg predsjednika Ive Josipovića, bila izuzetno uspješna na jednom polju – uz jaku pomoć najutjecajnijih hrvatskih medija relativizacija uloge i značenja Domovinskog rata, štoviše, povezivanje branitelja s fašističkim poltronima iz “drugog rata” koje je, iznenađujuće, naišlo na plodno tlo i razvilo se do neslućenih, opasnih polarizirajućih razmjera. Očito u domovini “na čeki” imamo velik broj “spavača“.

S jedne strane drugova “komandanata” i “komesara” u kojima teče krv crvenija i od Lenjinove, koji revno čitaju portale Вечерње НОВОСТИ i ПОЛИТИКА pa čekaju povoljan politički trenutak na “obje strane” da izađu iz zemunica i pokrenu revoluciju protiv “klasnog neprijatelja” utjelovljenog u “domaćim izdajnicima” (sreća njihova… s jednim udarcem dvije muhe) te, napokon, poslije preko dvadeset godina patnje obnove bratsko-jedinstvenu zajednicu pod radnim imenom “Region“, makar kao nekakvu labavu konfederaciju ili Zapadni Balkan, jebem li ga. Nemojte sumnjati u navedeno samo zato što se ne čuje grmljavina “ciganki” i “tetejaca” ili zato što nema “Bombaških procesa“, jer ove moderne revolucije se vode bez oružja… medijima, od vlade financiranim “nevladinim udrugama” i zakonima (lexovima).

S druge strane su gospoda “nadsatnici” i “stožerski stražnici” u kojima teče krv crnja od noći, kojima je pobjeda u Domovinskom ratu samo jedna dobivena bitka, koji ne mogu podnijeti reformirane(?) komuniste na vlasti neovisno o demokratskom procesu njihovog ustoličenja jer su, zaslijepljeni paranojom, uvjereni kako to može biti samo krađa izbora i koji priželjkuju lustraciju kao “condicio sine qua non“.

Ove druge je koketno, onako usput, skupio Tomislav Karamarko predizborno koalirajući s “crnim strankama” insinuirajući kako će provesti tu diviniziranu lustraciju. Upravo to je njegova najveća greška i razlog izbornog neuspjeha HDZa, jer je privlačenjem deset izgubio bar trideset ili pedeset konzervativnih birača kojima je to “crnilo” bilo neprihvatljivo. Na stranu što će i to, kratkoročno iskorišteno, “crno” biračko tijelo brzo izgubiti jer lustraciju, što iz subjektivnih – što iz objektivnih razloga, sigurno neće provesti… glavni problem je ipak što je takvim predizbornim koaliranjem upravo on većinu od “onih” tristotinjak tisuća birača preusmjerio MOSTu nezavisnih lista, a velik broj SDPovih birača, koji bi zbog Milanovićevog “crvenila” ostali doma, motivirao da izađu na izbore.

MOST se već pokazao kao najveća kloaka u modernoj povijesti hrvatske politike. Niti jedna politička opcija nije u cijelom mandatu, a kamoli samo u periodu od izbora do konstituiranja Hrvatskog sabora, toliko puta promijenila stavove, opcije, ciljeve, putove… odnosno, nitko nikad u hrvatskoj politici nije tako bezočno i nadasve bahato izvarao vlastite birače i povlačio za nos ostatak Hrvatske. Uz to je u više navrata “indicijama” uvlačio nesigurnost među građanstvo i zaposlio “institucije koje rade svoj posao“. MOST je glasove dobio isključivo i samo na mesijanskom odmaku od HDZSDPa, a da bi samo dva mjeseca nakon izbora pokazao koliko politika može biti amoralna, amoralnija od svega što smo vidjeli proteklih desetljeća… a vidjeli smo štošta. Kako ove tvrdnje ne bi ostale samo na osobnom stavu autora, hajdemo navesti dva drastična primjera.

Ne bi previše čudilo da je istina kako su raznorazne agencije na neki način nadzirale Božu Petrova kao što je ustvrdio njegov Ranko OstojićNikola Grmoja. Prelako je to danas odraditi. Međutim, netko koga će vjerojatno uskoro MOSTovo sito prosijati kao najboljeg “stručnjaka” za “reformu” unutarnjih poslova, a i ako neće nebitno – glasnogovornik je, takvo nešto ne smije izjavljivati bez čvrstih dokaza. A nema ih. Čak su mu i indicije slabije od indicija da je i on, kao i Petrov, kao i većina Hrvatske, kao i većina svijeta ako ćemo pošteno, nadziran(i) od strane Facebooka, Googla i raznoraznih društvenih mreža. Nije moguće da mu npr. Facebook nije nikad ponudio za prijatelja Marinka M. koji je s njim bio u razredu i to samo u prvom polugodištu četvrtog osnovne. “Kako zna jebote!“, je najmanje jednom proletjelo Grmojinim mislima dok je u šoku nesvjesno nijemo micao usnama, kao da glasno izgovara te riječi. Zna Facebook gospodine Grmoja… znaju, točnije. Znaju oni mnogo više o vama i gospodinu Petrovu nego što je SOAin I2 software izbacio, znaju volite li više janjetinu ili svinjetinu, znaju preferirate li skijanje ili bordanje, “ameteur” ili “fetish“, čitate li Machiavellija ili Alan Forda, znaju je li vam draži HDZ ili SDP u konačnici (dobro, to znamo svi). Što onda i Amere ne optužite za praćenje na temelju indicija?

A tek MOSTovi “stručnjaci” za “reforme“. Ranije je pokazano kakvu je bagažu iznjedrila velika stranka poput SDPa. Što onda očekivati od MOSTa koji ne može s članstvom, mahom oficijalima, sastaviti ni dvije ekipe za “na male branke“? Stručnu ministricu poljoprivrede – kvalificiranu juridičku muziteljicu krava? Što na ovo treba reći HDZ? Ili HSS? Ili gospodin Orešković, na kraju krajeva?

MOST će, suprotno trenutnom mainstream mišljenju, usporiti hrvatske reforme za koje današnji, neutemeljeno osporavani, preustrojeni HDZ pokazuje potencijal. I političkom voljom i strukom. Ovako je, zbog loše predizborne strategije, morao najvećim hrvatskim političkim hipokritima prepustiti šest ministarstava. Dobro je u cijeloj priči da su MOSTovci zainteresirani, osim unutarnjih poslova, “reformirati” upravu, pravosuđe i zaštitu okoliša… tu će, budite sigurni, sve “frcati” od “reformi“. Gospodarstvo, koje će također vjerojatno dobiti, bi HDZ mogao kvalitetno “premostiti” s financijama i poduzetništvom. Ali što s poljoprivredom? Što, dovraga, s poljoprivredom…

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari