Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Ne budi MOST!

Objavljeno

na

– Ej! Ej, jesi li budan!?
– Sad jesam…
– Idemo u Postojnu! Nismo odavno… ulaznice su 86€ za nas četvoro, našla sam opet studenski popust za njih (vidiš koliko smo uštedjeli na njihovim iksicama), tamo ima i restoran ne moramo se mislit za ručak. To nam je 150-160€ maksimalno… nije previše?

Komentira: Boris Traljić za Kamenjar.com

Očekivala je odgovor. Potvrda iznosa bi značila da se on slaže s njenim planom puta. I nakon sedam dana smučanja u Deželi još uvijek je na struji kao prvog dana, izbezumljena jer su momci nakon par godina opet prihvatili zajedničko skijanje. I on je znao da su to možda zadnji ovakvi obiteljski trenutci, život ih sve više razdvaja. Nije mu se baš svidjela ideja povratka nizbrdo pa uzbrdo, ali joj je htio udovoljiti, a i nisu bili u Postojni desetak godina. Svidjet će se i momcima.
Nije joj odgovorio. Htio je, ali nije mogao, nije još došao sebi preumoran od skijanja. Ni trosatne terme svaku večer nisu previše pomogle. Sada je želio samo sporo buđenje, samo vruću kavu i uživanje u pretoplom apartmanu dok je vanka sve djevičanski bijelo i minus brrr. Dan još nije svanuo, ali ona je već tko zna koliko dugo sjedila na krevetu s pametnim telefonom u rukama. Nije bila zadovoljna njegovom šutnjom.

– Ma daj što nam znači još 150€ i malo više benzina? Neće nas to spasit, a tko zna kad ćemo opet s njima… Evo već sam označila na mapsu, ulazimo na avtocestu u Zaborštu pa Google kaže 41 minuta do Postojne, a poslije samo sat i 12 minuta do Rijeke pa na autoput…
– Ok! Ok… na sve pristajem samo skuhaj kavu…

Ulaz u Postojnsku jamu su doista prelijepo sredili zadnjih deset godina. S desne strane je ogroman kompleks, izuzetno uređen, obara s nogu na prvi pogled. S lijeve samo ogromno parkiralište s najviše desetak parkiranih automobila (ožujak im očito nije baš najprometniji mjesec). Na ulasku u parking natpis “45min brezplačno, 4€ ves dan”. Obitelj je odmah izgovorila nekoliko ksenofobnih psovki koje nisu za javnost. Nekorektno su generalizirali cijeli jedan narod i dovodili ga u kontekst sa skučenošću, škrtošću, glupošću, jadom, idiotskom politikom… iako su znali da je u pitanju je samo jedan skučeni čovjek, ili tek mala grupa skučenih ljudi. Jednoglasno su donijeli odluku i okrenuli se. Ona je na mapsu našla Kastav koji je dobio Slovencima namijenjene eure i jednu čvrstu, ali ovaj put obiteljsku, koaliciju. A sve zbog samo četiri skučena, sitničava eura…

[ad id=”93788″]


Hajdemo sad čistiti ispred vlastitog praga, jer nisu samo Slovenci poznati po, po… koji je uopće hrvatski naziv za to? Imamo li mi uopće nekakav korektan izraz za nekoga tko skučeno gleda na svijet oko sebe, nekoga tko je igrom životnih okolnosti odrastao u (možda bogatoj, ali i) tvrdoj i škrtoj sredini, u sredini koja je toga nekoga napravila intelektualno isto tako i tvrdim i škrtim neovisno o svom bogatstvu dostupnih mu spoznaja? Imamo li hrvatski izraz za nekoga tko je ispod stabla punog sočnih voćnih plodova gladan, za nekoga tko je na izvoru vode žedan, za nekoga tko dobru četvrtinu vlastitog života, sve dok se nije materi odbio od sise i upisao neki fakultet, nije, osim stasom, nimalo napredovao, nije čak ni stagnirao, nego jednostavno – nazadovao?

Seljačina, kamenjar, malomišćanin, provincijalac… i slični nazivi koji se uglavnom koriste za opisivanje ovakvih osoba su uvredljivi, nekorektni i, što je najvažnije – netočni. Istina jest da je gotovo isključivo riječ o osobama ruralnog podrijetla pa su zato donekle i razumljivi ovi nazivi, ali… ali, nije li većina Hrvata ruralnog podrijetla, nisu li većini nas pradjedovi i prabake ili čak djedovi i bake bili polupismeni ili nepismeni ribari, težaci… (neposredno nakon Drugog svjetskog rata je u Hrvatskoj bilo blizu 90% seoskog stanovništva, blizu 70% 1961., a oko 40% danas)? Nismo li mi jedna od onih “Bože pomozi” država koje su iz feudalizma uletjele u komunistički socijalizam, da bismo zadnjih dvadesetak godina pokušavali napraviti tranziciju u nekakav socijalni kapitalizam?

Seljačina, kamenjar, malomišćanin, provincijalac… dakle ne stoji. Ovdje je riječ o osobama koje se najčešće tek u adolescenciji, tijekom visokog obrazovanja, maknu iz svojih skučenih obitelji, ali njih skučenost nikad ne napušta. Riječ je o osobama koje se ne uspijevaju asimilirati u slobodnomisleće društvo nego zadržavaju svoj tvrdo-škrti habitus pa promatraju Sodomu i Gomoru modernog društva i teško prihvaćaju razuzdana pravila igre, a opet dragi su im sočni plodovi, draga im je hladna izvorska voda. I onda nekima od njih odjednom sine. Odjednom pomisle kako su oni te mesije, kako su oni ti koji mogu spojiti ta dva svijeta u jedan oksomoronski skučeno-široki i zavladati s njim (nećemo ovdje ulaziti u motivaciju za to vladanje, ali samo za napomenu – vražja je privlačnost tih sočnih plodova… pitajte Adama).

I onda najprije krene mesijansko utopijsko moraliziranje, bildanje samopuzdanja. Nanjuši se ova naša ekipa, za koju još uvijek nemamo korektan hrvatski naziv, zatvori u nekakvo bratstvo i filozofira, koliko uopće mogu filozofirati sa skučenim intelektom. Zamislite da o općoj teoriji relativnosti raspravljaju osobe koje misle kako je nebeski svod zavjesa s iscrtanim zvijezdama… e sad ste na pravom ste putu za shvaćanje filozofiranja ovog bratstva.

Može li svijet biti bez ratova? Može li biti bez gladnih, obespravljenih, poniženih? Ma pustimo sad svijet… može li Hrvatska biti bez gladnih, obespravljenih, poniženih? Može li Hrvatska biti bez korupcije, krađe i prodaje nacionalnih interesa za judine škude? Ma pustimo sad Hrvatsku… mogu li Metković, Omiš, Marčelji, Tompojevci, Gradec, Saršoni, Velika Kopanica i Suhač biti bez korupcije, krađe i prodaje lokalnih interesa?

Misli globalno – djeluj lokalno. Epilog vjerojatno već pogađate…

Prvi korak – lokalno opali po populizmu, pa obećaj minimalac, pa popljuj korumpirane lokalne kokošare HDZa, SDPa i njihovih partnera, pa osvoji vlast u Metkoviću, Omišu, Tompojevcima… onda izdrži pola godine na minimalcu ili uvedi rasvjetu ili daj neke novce KUDu koji će osvojiti treće mjesto na županijskom natjecanju ili obnovi zgradu DVDa ili započni sličan neki skučeni projektić u skladu s vlastitom skučenom imaginacijom.

Drugi korak – na valu lokalnog populizma zaigraj na državnoj razini. Princip je isti. Kao što je ista i skučenost kreativnosti… pa opet obećaj minimalac, pa popljuj korumpiranu partiju i zajednicu, pa obećaj da nećeš s njima u koaliciju ni s nožem ispod vrata… onda osvoji taman toliko mandata da si ključni politički faktor, pa koaliraj, pardon surađuj s odvratnom kokošarskom korumpiranom zajednicom, pa smisli kako ćeš umanjiti štetu zbog prevare birača, pa kad shvatiš da to možeš samo s još ekstremnijim populizmom kreni – reformiraj troškove papira, mobitela… predlaži brojne slične “zaradi 4 izgubi 150” reforme, pa optužuj kokošare za izdaju nacionalnih interesa, pa… e jebiga, gotovo. Sad je dosta!

Tu negdje, niti sto dana od početka suradnje našu ekipu, za koju nemamo korektan hrvatski izraz, su pročitali gotovo svi – birači, partneri, oporba… svi osim šest-sedam posto vjernih-skučenih koji, po definiciji intelektualne skučenosti, ne mogu još uvijek sebi samima priznati vlastiti pogrešan izbor i kolika je katastrofa za Hrvatsku ovo bratstvo. Zanimljivo je, ali i jedna posebna puno šira tema, kako skučene osobe ne uspijevaju uhvatiti korak realnošću životnog trenutka pa lako prelaze iz naivne dobronamjernosti u agresivni beskompromisni radikalizam.

Stvarno je dosta! Jer kako više podnositi nekoga tko je toliko intelektualno, moralno, evolucijski i politički skučen da partnere opetovano i žestoko optužuje za izdaju nacionalnih interesa (Božo Petrov), ili ih naziva kokošarima (Nikola Grmoja), ili osporava njihove demokratski izabrane lokalne čelnike i javno se raspituje o njihovom seksualnom životu (Ivan Kovačić: “‘Ko vas je*e?“)? A upravo to rade najutjecajniji članovi bratstva pa mrtvi-hladni nastavljaju suradnju!

Iako je doista teško biti u njihovoj trenutnoj situaciji, ne treba ih žaliti. Ljudi su to sa zasluženo neizvjesnom budućnošću jer su objektivno upitnih, hajde recimo to korektno – nedokazanih, sposobnosti za vođenje čak i lokalnih sredina (ljudi koji nisu dovršili poslove u tim sredinama), a Hrvati su im poklonili (su)vođenje države. Hrvatska nikad nije doživjela veće odstupanje između nečijih političkih ambicija i skučenih mogućnosti, zato ne čudi kad članovi bratstva nešto širih pogleda to shvate pa počnu pripremati odstupnicu za povratak u Omiš, kad tamo… i vi biste nešto sočno zabeštimali, zar ne?

Potrajat će ova agonija, očekujte neočekivano. Evo, Božo Petrov će vjerojatno uskoro oboriti nekakav rekord u ponavljanju sintagme “nacionalni interes”. Trebalo bi ga pitati zna li uopće što je to nacionalni interes… da se opet ne osramoti (kao zadnji put kad nije znao što je koalicija) kad svrati ovjeriti kod javnog bilježnika kako neće na lokalnom izborima surađivati s izdajicama nacionalnih interesa.

Potrajat će ovo, vjerujte, zato treba smisliti nekakav hrvatski izraz za ovakve ljude i pojave. Američki “Don’t be (a) square!” je prilično dobro polazište, poprilično dobro opisuje skučene osobe, al’ jebiga ne podrazumijeva suradnju s nekim koga smatraš kokošarom i izdajnikom. “Don’t be (a) BRIDGE!” bi obuhvatio sve i trebao bi postati onaj korektan hrvatski izraz koji tražimo…

Boris Traljić/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Treba li ministar Tolušić tužiti Nacional?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Napomena:

Autor piše ovaj članak u uvjerenju kako je potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede Tomislav Tolušić nevin u aferi “Nacional et al.”.

Tehnologija nas uništava. Doista. Prosječno ljudsko biće je amorfna kreatura snažno vođena primordijalnim “u se, na se, poda se” instinktima, instinktima koje je donedavno kršćanski moral (čitaj: Crkva sa svojim dogmama i kanonima) koliko-toliko držao pod kontrolom. Dakle, taj i takav homo sapiens vulgaris se odjednom našao suočen s novim tehnološkim alatom – društvenim mrežama. Ovo novim za nešto staro “već cijelo desetljeće” danas izgleda smiješno, ali polemika o tome nije tema članka.

Tema je: Kakve su posljedice dostupnosti tog novog/starog tehnološkog alata pojedincu kojeg u ovom modernom liberalnom, ili “liberalnom”, svijetu karakterizira “u se, na se, poda se” filozofija, odnosno kojeg karakterizira neetička želja za stjecanjem moći i bogatstva pod svaku cijenu i neovisno o kolateralnim žrtvama kako bi ispunio vlastite ambicije, kojeg karakterizira nastran sustav vrijednosti nametnut hollywoodsko-konzumersko-propagandom mašinerijom, i, da cijela stvar bude kompleksnija, karakterizira ga jaka svijest o prolaznosti koja onda generira jaku želju za ostavljanjem traga u beskraju tamo gdje to jedino može – na društvenim mrežama?

Personalizirat ću malo priču, vjerujem da će biti zanimljivo. Moj prvi doticaj s koncepcijom društvenih mreža  je bio daleke dvije tisuće i sedme kad sam “vidovito” prognozirao krah tog projekta za najviše godinu dana. Sjećam se kako sam visokointelektualno zaključio: “Tko je toliko lud da objavi vlastitu intimu, ako, poput javnih osoba, nije na to prisiljen?“, i još: “Pa zar oni stvarno misle da će netko trošiti vlastito vrijeme, a vrijeme je novac, kako bi (najčešće, i na vlastitu sramotu) polupismeno komentirao neke događaje s (opet najčešće, i opet na vlastitu sramotu) oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja?” Toliko o mom poznavanju ljudi…

Danas je lako generalski nakon bitke zaključiti da smo baš mi, polupismene osobe s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, preplavili virtualni svijet i, uz pomoć tehnologije, postali značajna poluga onima koji znaju kako nas upregnuti za pokretanje vrlo ozbiljnih procesa. Toliko ozbiljnih da mogu, a i hoće, dovesti do jakih geopolitičkih turbulencija, sukoba i, posljedično, brojnih ljudskih žrtava.

Zapadni svijet je svjestan teške rješivosti ovog problema, ali kako su centri odlučivanja ujedno i centri moći, tako i spremnost tih centara moći za rješavanje problema varira od “iskoristi budaletine” do “ove budaletine će nas skratiti za glave“. Euromoćnici su, na primjer, trenutno na potonjem razmišljanju zabrinuti zbog jačanja desnice. U stvarnosti zabrinuti su zbog jačanja onih koje stavljaju u tu desničarsku ladicu, a stavljaju sve one koji se protive birokratskoj sado-mazo uniji naroda u kojoj smo, usput budi rečeno, mi Hrvati ponajveći mazohisti i vjerojatno upravo zato ponajmanji desničari. Protivnici ovakve Europske unije su, cenzurirani od mainstream medija, iskoristili ponuđeno – virtualni svijet i društvene mreže – kako bi širili vlastita stajališta i ideje. Širili nama, nećemo se lagat’, polupismenim budaletinama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer mi, svako toliko, imamo moć, mi smo biračka baza i nama se s vremena na vrijeme ljigavo upucavaju ma koliko nas prezirali.

Problem izloženosti masa relativno jednostavnoj društvenomrežnoj manipulaciji doista postoji, i potencijalno je vrlo opasan. Ali, treba ovo naglasiti, ništa više ni ništa manje opasan od mainstream euro masmedijske manipulacije kojoj smo godinama izloženi. Ili neojugoslavenske, koja u Hrvatskoj, zbog specifičnih povijesnih okolnosti, ima izuzetno plodno tlo. Ili/i svih drugih manipulacija koje nas polariziraju, svađaju i, u konačnici, prijete kao narodu. Odnosno, točnije, prijete našem miru i blagostanju.

Eurobirokraciju, naravno, medijska manipulacija nije brinula sve dok su je oni kontrolirali, odnosno, dok su njihovi mainstream mediji odrađivali zadaću. Problem je nastao tek kad su shvatili objektivan utjecaj virtualnih platformi. A što onda nakupina aparatčika, pa bili oni i se prefiksom “euro”, može smisliti za rješavanje takvog problema? Cenzuru, naravno, stari totalitarni alat. Zaustavite Internet! Europska komisija predizborno, u ožujku, pokreće platformu za fake news alarmiranje jer se “ruši povjerenje građana u institucije“. Predsjednik naše Vlade, ujedno i jedan od najvećih europskih eurofila, je, naravno, najavio kako će i Hrvatska u ovome aktivno sudjelovati.

Fake news (lažne vijesti, dezinformacije) su odavno prisutne u hrvatskom medijskom prostoru, a interesantno je da se danas protiv njih bore oni koji su ih najviše proizveli. Jer što je, ako ne fake news, konstatacija kako u Istanbulskoj konvenciji nema rodne ideologije? Ili uvjeravanje da se mračni dio Lex Agrokora dogovarao bez znanja Andreja Plenkovića? Ili INA otkup? Ili fotografije ministra Tolušića? Hajdemo malo ostati na Tomislavu Tolušiću i analizirati kako u hrvatskoj medijskoj praksi izgleda jedna fake news trakavica.

Ima tako jedan hrvatski tjednik koji se percipira kao konspirativni medij, tjednik koji je povezan s mutnim poslovima i obavještajnim podzemljem, tjednik čijeg su novinara, urednika i vlasnika ubili profesionalni atentatori… dakle taj tjednik, Nacional se zove, je napravio nešto što je svojevrsna inovacija u svijetu fake news medijske manipulacije – objavio je lažnu vijest, ali s napomenom da je lažna!

Stručnjaci potvrdili: Tolušićeva sporna fotografija je prerađena

Što je s tim, u stvari, napravio? Ako prihvatite da je virtualni svijet preplavljen polupismenim osobama s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja, onda vam je jasno kako je Nacional et al. iz ničega stvorio okvir u kojem je ministar Tolušić doveden u vezu s prostitutkama i kokainom. I to za cijeli život. Neizbrisivo.

Gledajte na to ovako, napomena koju sam napisao u uvodu članka, a gdje se u trećem licu kulturno ograđujem od potencijalne situacije u kojoj je na Nacionalovim fotografijama ipak Tolušić, većini vas nije zasmetala. To vam vjerojatno sliči na nekakvu pravnu ili GDPR regulativu, svakako na nekakvu kukavičku zaštitu od eventualnih tužbi, ali je daleko više od toga. Dakle, vjerojatno nevinog (evo opet ograda) čovjeka, htio to ili ne dovodim u potencijalnu vezu s kurvama i kokom, kao što ga dovodi, priznali to ili ne, i većina vas.

Dakle, objavom fake news informacije, neovisno o tome što je objavljeno i da jest lažna, odnosno fotomontirana, Nacional et al. je napravio ogromnu štetu Tomislavu Tolušiću. Vjerojatno veću nego da su fotomontažeri koristili standardne trolersko-botovske-društvenomrežne kanale, od kojih bi se uz manje sumnje i s manjom štetom po ugled ministar oprao jer bi nakon početne medijske bure “institucije” napravile vještačenje fotografija i nedvojbeno ustanovile tehničke detalje fotomontaže pa nakon toga možda i našle osobe odgovorne za svinjariju.

Ovako je percepcija javnosti, a ona je u politici sve, da se uz pomoć paraobavještajnog podzemlja možda i pokušalo zaštiti ministra Tolušića. Jer toj javnosti, koja i tuži i sudi, nisu predočeni slabo shvatljivi stručni termini koji je lako slome. Nema tu ni piksela, ni spektra, ni linearne transformacije, ni fragmentacije, nego samo zdravoseljačkih cipela, sata i Zemuna. “Čekaj, hoćeš mi reći da su oni za dva dana prepoznali neki apartman u Zemunu!? Ma daj… ne bi za godinu dana prepoznali ni dubrovački Palace da im pošaljem fotografiju iz sobe, a ne neku zemunsku rupu…“, mislimo mi, polupismene budaletine s oskudnom sposobnošću raščlambe i razlučivanja. Jer nam je to upravo tako servirano.

Tehnologija nas uništava. Doista. Ali je ne treba zato zaustavljati. Nitko neće ugasiti Internet ma koliko se trudio i bilo bi mu puno bolje da umjesto toga obrazuje nas budaletine. Upitajmo se da li zbog te tehnologije ili zbog najobičnije neobrazovanosti više nismo sigurni je li Zemlja kugla, ni pomažu li nam cjepiva, ni jesu li Amerikanci bili na Mjesecu, ni…?

Tolušić je, na vlastitu nesreću, idealan primjer da svaka lažna vijest stvara novi lažni okvir za manipulaciju budaletinama. Razapeli su, vjerujem (ograda… shvaćate?), nevina čovjeka i upravo zato potpredsjednik Vlade i ministar poljoprivrede treba tužiti Nacional. Objava lažne vijesti, pa bilo to i uz napomenu da objavljuješ lažnu vijest, je kazneno djelo protiv časti i ugleda. Točka.

A oni idioti koji zbog toga javno zahvaljuju Nacionalu, u stvari zahvaljuju onom tko je kreirao dezinformaciju. Što i nije čudno, jer takvi idioti od fake newsa i žive. Međutim čudno je, apsurdno točnije, da baš oni najavljuju Zakon za suzbijanje lažnih vijesti.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Piramida sreće

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Isječak/YouTube

Ima, tako, ljudi bez osobnog integriteta. Žive, kažu. I zadovolji su. Nevjerojatno!?

I nije baš. Lako je izgubiti integritet, puno lakše nego što, onako na prvu, mislimo. Evo, na primjer, neki su ga izgubili još kao pučkoškolci kad su se priklonili kakvom razrednom buliju ne bi li tako izbjegli svakodnevnu dozu kacota pa onda još, snažni u čoporu, maltretirali slabije. Neki su izdržali do srednje škole, a onda se, golobradi, učlanili u neku stranku ili partiju pa po odborima lamentirali do besvijesti o koječemu i osjećali se superiorno naspram vršnjaka koji su, budale nezrele, hormone praznili po škuribandama. Ipak, najviše ih je ostalo bez integriteta tek kad su se uhljebili u nešto državno, ili nešto proračunom financirano, debelo nekvalificirani za posao koji su prihvatili obavljati.

Jedno je sigurno – negdje su i nekad poklekli. A tad su osobni integritet predali nekima iznad, nekima ne nužno pametnijima, ili sposobnijima, ili snažnijima, ili hrabrijima, da onda ti neki s njihovim integritetom mlataraju po vlastitoj želji i potrebi. Vlastitoj, ili po želji i potrebi onih nekih iznad, pa iznad, pa iznad…

Čudna je to piramida sreće, Ponzijevog ili sličnog nekog tipa, piramida prepunjena nastranom mješavinom moći, utjecaja, kvazizadovoljstva i novca u kojoj, kao u svakoj dobro smišljenoj prijevari, najviše dobivaju oni najbliži vrhu piramide. U toj podvali žive naši nesretnici bez integriteta. I zadovoljni su, kažu. Nevjerojatno…

Dok mi ostali, šačica nas nemoćnih i slabih, ali ludo hrabrih, šačica bez moći, utjecaja i novca, ali istinski zadovoljnih, u sve to gledamo kao u veliki kino ekran. I čudimo se, i smijemo i plačemo, i ljutimo. U imaginarnom kinu, skoro praznom kao da se prikazuje iranska ljubavna drama, nas je nekoliko s integritetom, slobodnim mislima, kokicama u rukama i s velikim nijemim očima samo čuđenje u svijetu, i vječno treptanje uz šutnju što nas okružuje i muči.

Tko su te naše osobe bez integriteta?

Političari, prvenstveno. Velika većina njih, gotovo svi. Od šefova stranaka, preko njihovih najbližih i visoko pozicioniranih poslušnika – bilo na razini Vlade ili Sabora, bilo na visokim upravljačkim pozicijama u gospodarskom javnom sektoru – pa nadalje preko nižih, županijskih, gradskih i kotarskih slojeva piramide sve do onog najjadnijeg nesretnika (sretnika, kako misli on) uhljebljenog po političko-klijentelističko-kumsko-rođačko-ortačkoj osnovi. Nadalje, tu su uhljebljeni članovi brojnih udruga za zaštitu nekoga, ili unaprjeđivanje nečega, ili razvoj nečega, mahom sami sebi svrha i, naravno, financirani iz proračuna. A onda je tu, meni najdraža, medijska bagaža – “neovisni novinari” – najobičniji skribomani po zanatu i po narudžbi, često nesvjesni ovog po narudžbi dijela što više pozicionirane u piramidi neopisivo zabavlja. Posebnu granu hrvatske piramide predstavljaju i profesionalni predstavnici etničkih manjina sa svojom piramidicom, preslikom ove veće, od Sabora do najdraže najniže razine – “neovisnih novinara”.

Eh, kamo sreće da je ovdje kraj s nabrajanjem. Ali život je to, a život uvijek nađe neke Montague. I neke Capuletije. U Hrvatskoj su to oni koje kolokvijalno krstimo kao progresivce i konzervativce. Ili da bude jasnije – osim gore navedenih, koji ipak žive od gubitka integriteta, imamo puno više onih koji su izgubili integritet samo kako bi se u mislima popeli nekoliko stepenica i tako poistovjetili s gore navedenim profesionalcima, onih koje ovi potonji nazivaju topovskim mesom, izbornom bazom i sličnim pogrdnim imenima. Hajdemo malo o njima.

Dakle, naši progresivci su prvenstveno jaki eurofili, osobe potpuno nekritične prema Europskoj uniji, odvratnoj overbirokratskoj tvorevini čiji zakoni, bez skrivanja i pod egidom ravnopravnosti, omogućuju bogatima da koloniziraju siromašne (a mi nismo bogati). Tvorevini kojoj je budućnost izuzetno neizvjesna i vrlo vjerojatno će se raspasti u još jednom krvavom sukobu, trećem ako se ne varam. Tvorevini koja ima svoju, našoj sličnu, piramidu, ali u toj njihovoj mi smo slijepo crijevo pa je vrh naše piramide na razini njihovih “neovisnih novinara”. Naši eurofili su, riječju, bečkokonjušarski kompleksaši i/ili preambiciozne kreature koji će za eurosinekuricu prodati vlastitu državu.

Vezano ili nevezano s tim pripadnike progresivaca karakterizira i nekritička otvorenost prema migrantima, apatridnost, kritiziranje Hrvatske (države na “bolje bi bilo da nije ni nastala” način, a ne kritiziranje procesa ili ljudi), fizička mučnina na spomen Domovinskog rata ili branitelja, neojugoslavenstvo do velikosrpstva, neokomunizam, nekritički odnos prema rodnoj ideologiji, netolerancija prema vjeri i vjernicima, mržnja, ali lukavo opravdana mržnja stavljanjem onih koje mrze u fašističku ladicu, a fašiste je u redu mrziti, zar ne itd. Naravno, ne baštine svi progresivci sva ova obilježja, ali ako se nađete u najmanje dva, onda ste sigurno progresivac. U suprotnom ste, da ne glođem previše, konzervativac.

A sad ono najtužnije – gotovo cijela ova i progresivna i konzervativna nakupina ide u našu piramidu. Na njeno lijevo ili desno krilo, nebitno, ali na najnižu volontersku razinu, ispod “neovisnih novinara”.

Nevjerojatno. Jer je, s druge strane, tako lako sve ovo gledati iz našeg imaginarnog kina. Dovoljno je slobodno i kritički misliti i upravo bi u kinu gledali kako glavni muški lik one iranske ljubavne drame javno odrubljuje glavu ženskom liku, ljubavi svog života, sve kako bi zaštitio obitelj od neke, nama neshvatljive, sramote pa nakon toga bježi. Kreće u, kako kaže, “ekonomsku migraciju”. Kreće put Hrvatske, kreće širiti vlastitu kulturu i običaje, a naši progresivci, ili progresivke da ironija bude veća, ga dočekuju s cvijećem, suzama radosnicama i obezglavljenim “dekapitiraj i mene” uzvicima.

Nemojte sad prerano zaključivati, ne prikazuje se samo progresivni repertoar, nije to takvo kino. Evo na primjer, bio je film, dokumentarac neki, koji je zorno pokazao da je ministrica vanjskih i europskih poslova Marija Pejčinović Burić kriva osoba za posao koji obavlja. I razlog je vrlo jednostavno objašnjen – tri ili četiri godine je bila savjetnica srpske vlade.

Lijepo je pokazano da su u Srbiji još uvijek na vlasti neosporni četnici i agresori na Hrvatsku, ljudi koji i danas najveći dio vlastite energije i državnih sredstava ulažu u relativiziranje agresije i zločina koje je njihova otadžbina devedesetih poticala i počinila. Štoviše, vrlo vjerojatno imaju prste i u aktualnoj neovisnonovinarskoj sveopćoj medijskoj paljbi po Hrvatskoj. Ako se dobro sjećam, u filmu je rečeno kako sve i da je Pejčinović Burić tamo samo nosila kave ili pivo i kupovala papir ili spajalice ne može biti članica Vlade Republike Hrvatske. A onda je sve malo začinjeno s teorijom zavjere o nekakvim špijunskim poslovima pa zaključeno da ako je i bila špijunka, odnosno ako je i radila za naše interese mi to, naravno, ne možemo znati pa poruka s njenim postavljanjem ostaje ista. Loša.

Nikola Grmoja sigurno nije gledao ovaj film, nema on ulaznicu za naše kino, ali mu ga je netko prepričao. Ili čak snimio, lako je to danas, pa je nekidan u Saboru na aktualcu postavio pitanje Plenkoviću o neispunjavanju obaveza ministrice po pitanju EU pristupnih pregovora Srbije što je neizravno doveo u vezu s tamnim periodom njene diplomatske, po šefu joj, megakarijere. Napravio je to vrlo oštro i populistički, onako kako se od člana jedne populističke platforme (koja istinabog malo pomalo izlazi iz ormara i pokazuje svoje pravo, konzervativno lice) i očekuje, što je predsjednika Vlade toliko isprovociralo da se skoro fizički obračunao s Grmojom. Na sreću zaustavili su ga diplomatskiji, pametniji, smireniji i kulturniji zastupnici. Miro Bulj prvenstveno. I ne, ovo nije ironija.

E sad, dok se naša piramida trese od lamentiranja o nebitnim “tko bi koga” i “tko je pobjegao” glupostima bitno je ustvrditi što je tako izludjelo Andreja Plenkovića? Ako ste pozorno čitali članak vjerojatno već naslućujete…

Andrej Plenković je progresivac, po puno više od dva obilježja, na čelu izuzetno konzervativne stranke. To je shizofrena, neodrživa situacija. Članovi desnog krila naše piramide počinju se pitati, kritiziraju, razmišljaju. Vraćaju integritet što nijedan lider svojim podčinjenima ne želi. I dok ga “neovisni novinari” proglašavaju najjačim premijerom do sada, nedodirljivim Supermanom koji bi Grmoju prebio kao vola u kupusu, intelektualnim Übermenschom, taktičkim Spidermanom… on, u stvari, nikad nije bio slabiji.

I to je ukratko to. “Simple as that“, rekli bi naši američki, zahvaljujući Kolindi Grabar Kitarović još uvijek, prijatelji. Ne smijemo zaboraviti da Andreju Plenkoviću vlast osiguravaju, za njegove birače, suspektni likovi. Milan Bandić s hrpom progresivnih prebjega, klijentelistički HNSovci i suhozlati samoprozvani patron i Vučićev isprdak Milorad Pupovac koji, blago rečeno, nije osoba s vizijom uljuđene asimilacije srpske zajednice u hrvatsko društvo, a malo žešće rečeno, osoba koja pokreće baš onu spiralu mržnje koju je predsjednik Vlade, treba ovo naglasiti, neopravdano, lažljivo, bezobrazno, tašto, bahato i huškački dodijelio MOSTovcima. Jasno da je predsjednik HDZa dovoljno pametan i da shvaća vlastitu situaciju, jasno je i da mu se situacija ne sviđa, a posljedica svega je velika uzavrelost u HDZovom dijelu piramide. Kuha. Kipi. A onda kad netko, neki konzervativac pa makar i populistički poput Grmoje, pogodi u živac…

Ako hoćete, možemo i korak dalje – zbog cijelog ovog neprirodnog i shizofrenog stanja, zbog kipuće atmosfere u HDZu, odnosno, i prvenstveno, zbog Andreja Plenkovića je Damir Krstičević onako reagirao prema nedužnoj maketi aviona, a ne zbog light-provokacije Franka Vidovića koji je bio tamo gdje je trebalo, i koji, gotovo sigurno, želi avione na isti način kao što ih želi i ministar.

Hajdemo za kraj još jedan mali korak dalje. Za razmišljanje čisto. Reakcija Andreja Plenkovića prema Nikoli Grmoji najbolje oslikava odnos progresivaca prema konzervativcima. Ne treba generalizirati, ali, načelno, glupost i protuprirodnost progresivnih stajališta izaziva nemir i teško mogu podnijeti mir i ustrajnost konzervativaca. A onda vrlo brzo i izuzetno lako posežu za bombama, rašpama i livorverima

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari