Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Veličanstveni Orešković, samouvjereni Petrov, neodlučni Karamarko i Milanović

Objavljeno

na

Veličanstveno je preblaga riječ. Hvala ti Bože i za Tihomira Oreškovića i za Predsjednicu…

[ad id=”93788″]

Od petka do danas, dakle u jedva tjedan dana od maratonske 4. točke dnevnog reda 2. sjednice novo-konstituiranog Hrvatskog sabora, “Predstavljanje Vlade Republike Hrvatske i glasovanje o povjerenju Vladi Republike Hrvatske” (ishod znamo, iskazano je povjerenje Vladi Republike Hrvatske sa 83 glasa za, 61 protiv i 5 suzdržana), karte su se otvorile, maske pale ili se podigla pregovaračka magla, svejedno… odaberite vama draži klišej, pa su sad puno jasnije političke pozicije najvažnijih aktera, a koje nedvojbeno najavljuju značajne promjene odnosa snaga u naredne četiri godine (treba vjerovati u “sveti” politički oportunizam, odnosno kako će ova vlada neovisno o izvjesnim turbulencijama, uz manje ili veće izmjene, odraditi cijeli mandat).

Piše: Boris Traljić za Kamenjar.com

Kako smo mi Hrvati, hm… pa skoro svi, tek neznatno lošiji mandatari nego smo nogometni izbornici, tako i gotovo svatko od nas osim idealne loptonabijačke jedanaestorice ima svoju idealnu ministarsku dvadesetorku. Zato je u ovom trenutku, dok se vlada još nije ni zalaufala, analiziranje ministra po ministra tek puko trošenje energije u pokušaju ili mirenja nepomirljivih stajališta ili razvijanja teorija zavjere. Jer nama su pitanja “Zašto Mario Mandžukić igra i kad nije najspremniji?” i “Zašto Damir Krstičević nije ministar obrane?” kao Amerima pitanje “Who killed JFK?” Za razliku od te, još uvijek nepoznate, sive ministarske zone koja većinom zaslužuje onih sto dana, iznenađujuće je kako su se stvari brzo iskristalizirale kod naših policymakera.

Krenimo od repa… To što je SDP (poglavito zastupnici Nenad Stazić i Ingrid Antičević-Marinović) priredio cjelokupnoj hrvatskoj javnosti u ideološko-klevetničkoj raspravi (Članak 149. Kaznenog zakona klevetu definira kao iznošenje neistinite činjenične tvrdnje koja može škoditi časti ili ugledu) po ranije navedenoj saborskoj točki dnevnog reda je dosad neviđen politički autogol. Ne treba biti pravni stručnjak za izvođenje zaključka da je zastupnica Antičević-Marinović oklevetala premijera Tihomira Oreškovića kao iluminata i masona. Čak i ako kao olakotnu okolnost uzmemo u obzir njenu želju da javnost napokon zaboravi legendarni “pipl mast trast as” i počne je povezivati sa, za nju vjerojatno prihvatljivijem, paranoičnom eye of providence ukazanju na premijerovom prezentacijskom pyramid chartu. Srećom, slušao ju je i Božo Petrov pa se možemo samo nadati kako joj je u pauzi zasjedanja uspio pojasniti da piramide ne koristi samo masonerija, da ih je jedan narod doista i gradio, da je, štoviše, tomu tako često u životu pa ni svi muškarci s brkovima ne podržavaju Staljina ili Hitlera, odnosno da i zastupnik Stazić ne vidi neprestano Web stranice koje ne postoje te da je on, u stvari, uvaženi gospodin koji niti uvijek izmišlja niti stalno kleveće… evo, na primjer, u vlastitoj obitelji. Vjerojatno.

Zašto su ovakvi istupi SDPovaca politički autogol? Jednostavno… tvrdoglavo nastavljati s ideološkom retorikom s kojom si izgubio vlast, i nakon što si je izgubio, te, dodatno, kao razmaženo dijete za to optuživati vrludanje druge političke opcije, MOSTa u ovom slučaju, nije ponašanje uobičajeno za gubitnike u iskusnim demokratskim društvima. Ako je SDPovo prekomjerno granatiranje novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kako smo vidjeli čak i s izmišljenim podacima, taj “pakao” koji je novoj vladi obećao Zoran Milanović, onda je MOST doista uspio u nemogućem – i bez realizacije sulude ideje o tripartitnoj vladi, eliminirao je oporbu iz Sabora.

Jer ovakav SDP sigurno nije kvalitetna oporba, ni blizu onakva kakve smo do sada imali u našoj kratkoj demokratskoj povijesti. Sve su vidljivije posljedice višegodišnje Milanovićeve čistke pa je samo zbog nje on i danas, uz sve mane, puno bolji izbor vlastitim članovima od dosad objavljenih unutarpartijskih protukandidata. A onda njegovim eventualnim, i poprilično realnim, ostankom na čelu partije možemo očekivati još veći intelektualno-kvalitativni jaz između njega i jamaca njegovog političkog opstanka – brojnih, montiranih aparatčika koji će po nalogu velikog vođe radikalizirati ideološku polarizaciju ionako svjetonazorski podijeljenog naroda. Jer za rješavanje ozbiljnih državnih problema, pokazale su protekle četiri godine, nisu sposobni.

Takav SDP bi po logici stvari trebao jamčiti narednih nekoliko mandata HDZu. Ali neće. I danas je realnost takva da možemo slobodno ustvrditi kako je SDP izgubio izbore, a HDZ ih nije dobio… uz jednu veliku i bitnu, presudnu razliku – HDZ praticipira u vlasti. Međutim, za takvu stranku u trenutnim političkim okolnostima to je loš izborni rezultat, a velikom broju članova je za to samo jedan krivac – predsjednik stranke Tomislav Karamarko. Njegova nesposobnost jasnog artikuliranja stavova, zbunjenost i kukavičluk pokazan, doduše na njegovu sramotu – pametnom odlukom, odnosno izbjegavanjem sučeljavanja s Milanovićem, i javnost i brojni članovi HDZa percipiraju kao neodlučnost na neoprostivo visokoj razini za lidera najjače hrvatske političke stranke. Kad tome dodamo ugledne, moćne i neokaljane članove stranke koje je većina “hrvatskih izbornika i mandatara” vidjela kao članove ministarske dvadesetorke (Damir Krstičević, Tomislav Ćorić, Ivana Maletić i najvažniji član, terenac, “prašinar” Milijan Brkić), a koji to nisu postali zbog lošeg izbornog rezultata i koalicije s MOSTom, vrlo su izgledne velike promjene na unutarstranačkim izborima.

Tomislav Karamarko se trenutno hvata za dvije slamke

Prva slamka je podrška najavljenom registru izdajnika (treba ga razlikovati od registra neprijateljskih vojnika) u cilju pridobivanja desnog krila HDZa potpirivanjem nade o provedbi lustracije, ali zanemarujući presudnu činjenicu da je izdaja (veleizdaja je pravni termin) zakonski definirana kao ugroza teritorijalne cjelovitosti ili ustavnog ustrojstva Republike Hrvatske, odnosno da je kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina (Članak 340. KZ) pa spoznaja o počinjenju izdaje uvjetuje prijavu pod prijetnjom trogodišnjeg zatvora (Članak 302. KZ). Dakle, neprijavljivanje izdaje je slično kao neprijavljivanje, na primjer, ubojstva… zamislite onda da netko želi napraviti registar neprijavljenih ubojica! Taj bi išao u zatvor, jer dok se on igra s registrima, ubojice su na slobodi. Gospodo, ako znate za izdajnike Republike Hrvatske na slobodi morate ih odmah prijaviti institucijama. Radi se o ozbiljnom kaznenom djelu, a sve drugo je dnevna politika i mazanje očiju.

Druga slamka je indicija o ukradenih pet-šest mandata. Bitno je naglasiti… doista je puno nelogičnih stvari oko upravljačke strukture društva APIS IT koje radi uslugu obrade rezultata izbora. Zato treba izuzetno ozbiljno shvatiti ove indicije, međutim, radi se o maloj Hrvatskoj i vrlo ih je jednostavno provjeriti. Pa gotovo svaki pripravnik u nekom računovodstvenom servisu dnevno u neki software unese i provjeri više brojeva nego što je hrvatskih izbornih jedinica. A Karamarku je rezultat istrage po ovom pitanju biti ili ne biti.

Na percepciju javnosti o neodlučnosti Tomislava Karamarka, u ovom kratkom periodu nakon saborske podrške vladi, ipak najviše utječe samouvjernost i odlučnost Bože Petrova. Doista se treba diviti političkoj inteligenciji navedenog gospodina. Način na koji je došao na trenutnu poziciju – lažima, hipokrizijom, besramnim populizmom, manipulacijom… teško je prisjetiti se nečeg moralno prihvatljivog – malo bi koga održao na političkom životu. Međutim, to očito ne važi za Božu Petrova koji izuzetno dobro koristi slabosti Tomislava Karamarka i, gurajući potonjega u glib hrvatske političke močvare, on je danas već značajno iznad površine. Na primjer, već samo njegova neprikrivena prijetnja ideji registra izdajnika, pardon nadanje kako “druga strana neće htjeti pošto-poto uvesti registar i dovesti u pitanje cijelu suradnju“, ga je izvukla iz močvare, otprilike do pojasa. Da bi nakon samo dva dana, povodom afere Crnoja, prvo politički korektno izjavio, “Nadam se da će istom mjerom mjeriti i druga strana“, a onda na novinarsko potpitanje što će biti ako se ne bude mjerilo istom mjerom odlučno uzvratio, “Mjerit će se!” I eto ga… čak i ako gospodin Mijo Crnoja, za kojeg je “istraživačko novinarstvoindikativno brzo došlo do inkriminirajućih dokumenata, ostane ministar branitelja, Božo Petrov je već samo s potkoljenicama u hrvatskom političkom glibu… na ramenima Tomislava Karamarka, naravno.

I to bi bilo to… bit će zanimljivo pratiti razvoj političkih sudbina trojca – samouvjereni Petrov, neodlučni Karamarko i Milanović… ovom zadnjem gospodinu ne treba nikakav opisni pridjev. Doista, bit će zanimlj… Što? Nešto o Oreškoviću? Istina, najavio sam ga u naslovu…

Što reći o čovjeku koji je u Saboru, kratko govoreći na lošem hrvatskom, jasnije od svih ranije navedenih političkih lidera artikulirao svoj, ali i stav većine Hrvata prema (ne)radu i šupljoj priči političara, prema potrebi za radom i odricanjem, prema ustašama i partizanima kritizirajući ideološke sukobe, ali poštujući svjetonazorske razlike, prema manjinama itd. uz ostavljanje dojma sigurnosti, dojma da zna i želi riješiti nagomilane hrvatske probleme? Veličanstveno je preblaga riječ. Hvala ti Bože i za njega i za Predsjednicu, je vjerojatno puno primjereni… Što? Imate indicije da su ih oboje Ameri montirali? Ok, God bless America! Bolje oni nego Rusi, zar ne? Radije indicirajte tko je montirao samouvjerenog Petrova, neodlučnog Karamarka i Milanovića…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Hrvatski ljevičari imaju premijera!?

Objavljeno

na

Objavio

Baš nekidan tako nešto buljim u strop i razmišljam. O glupostima naravno: na čiju ćemo stranu u predstojećem velikom ratu, i zašto još nisam pogledao Jennifer Lawrence u Silver Linings Playbook, i je li ono dobila Oscara baš za tu ulogu, i zašto Gordana Jandrokovića zovu Njonjo, i… o glupostima kažem vam pa mi iznenada, niotkud kako to već biva, sleti na pamet i jedno pametno pitanje – koliko uopće tekstova pjesama znam? Raznih vrsta. I iznenadio sam se. Najmanje je tu, nije mi na ponos, poezije, ali od hrvatskog trasha preko Thompsona do Zeppelina skupilo bi se više stotina naslova koje bih otpjevao od prve do zadnje kitice. Bez greške. Impresivno, ali nitko me zbog toga ne smatra posebno pametnim. Ni sam sebe ne smatram izuzetnim. Štoviše, kako su mi pjevačke sposobnosti otprilike na razini Mine, tete malog Perice, bio bih najsretniji da mi ta bespotrebna gomila riječi ne opterećuje ionako skroman hipokampus.

E vidite, predsjednik naše Vlade ima drugačiji problem. Gomilu stranih riječi, frazema i gramatičkih pravila koje je naštrebetao tijekom života on čuva kao malo vode na dlanu. To je, bez konkurencije, najvrjedniji dio njegovog superiornog mozga i lako ga mogu zamisliti kako svaku noć prije spavanja izmoli Očenaš i Zdravomariju da taj sadržaj dugo ostane baš tu i baš takav kakav jest. Što opet nije loše, jer taj Očenaš i ta Zdravomarija ga nedvojbeno čine pravim kršćaninom i automatski kvalificiraju za predsjednika najjače hrvatske demokršćanske stranke. Takav je naš Andrej Plenković, jednim udarcem najmanje dvije muhe.

Ali treba to razumjeti, kad živiš od pričanja – potrebne su ti riječi. Iako se i s poznavanjem vrlo malo riječi, Bulj mi je svjedok, mogu napraviti čuda, ipak za uvlačenje u raznonacionalne briselske guzice treba taj fond biti puno veći, jači, širi i uglađeniji. A Plenkovićev fond je moćan. Doista. Vidim ga kao sigurnog pobjednika sezone nekog supertalent showa, zamišljam kako stoji na bini s isprepletenim prstima kojima gestikulira ne razdvajajući ih, kao da su mu sputane lisičinama, pa izgovara na pet-šest jezika s besprijekornim naglaskom što je na slikama koje mu pokazuje neki napirlitani član žirija. Siguran pobjednik. Osim ako mu u konkurenciju ne uleti neko nesretno dijete s autizmom ili Downom.

I iako bi mu zbog tog talenta svaka splitska šjora predvidjela lijepu budućnost i puno novca zarađenog od vođenja turista po Dioklecijanovoj palači pa ga usput podbola zašto ne nauči i mandarinski jer “pun je Get kosookih“, i iako će ga uskoro nekakav Googleov, ili čiji već, real time speech translator degradirati i baciti mu godine učenja u vjetar, mi Hrvati ga zbog toga smatramo pametnim. A super. Baš.

Treba biti jasan, Andrej Plenković je s poliglotskim sposobnostima i karakternim osobinama doista idealna osoba za plivanje bespućima diplomatskih zavrzlama briselske birokracije, za provođenje dana i noći u šetnji beskrajnim hodnicima od ureda do ureda visokopozicioniranih debelokožaca i štipoguzica ne bi li progurao nešto. A tu dolazimo do onog najvažnijeg – to nešto mu treba biti naloženo, jer ako sam odlučuje što je to nešto onda je hijerarhija – ja, pa Hrvatska, pa… Doista, ako je nešto većini Hrvata jasno nakon dvije godine mandata ove Vlade, onda je to da Andrej Plenković sebe stavlja iznad svih i iznad svega, i da od javne koristi može biti isključivo čvrsto zauzdan i poslan tamo gdje se najbolje snalazi kako bi animirao birokrate koji će lobirati za jasno mu nacrtane hrvatske interese, neovisno jesu li ti interesi u koliziji s njegovim osobnim. Alternativa mu je Dioklecijanova palača, bar što se Hrvata tiče.

A mi smo tog najobičnijeg, neovisno koliko sposobnog, diplomatskog činovnika izabrali za predsjednika Vlade. I lako je meni, vjerujte, što je on preveslao veliku većinu vas koji ste ga izabrali, ali teško zaspem sa spoznajom da sam i sam, pardon my French, nagužen i što sam vlastitim stavovima prevario i određen broj ljudi. Čime nas je, dovraga, taj činovnik zaveo?

Mene, prvenstveno, s Davorom Ivom Stierom. Odnosno s cijelim tim pokretom koji je kulminirao Stierovom knjigom Nova hrvatska paradigma i naveo demokršćanske intelektualce da podrže tu ekipu koja je nudila bolju Hrvatsku, odnosno bolju Hrvatsku demokratsku zajednicu što je, objektivno, sinonim. Malo tko se danas ne bi složio da je Hrvatskoj zadnji čas za novu paradigmu, odnosno model po kojem bi se s vremenom eliminirala hegemonija vladajućih elita nad većinom, većinom koja je u pravilu isključena sve dok nas kao ovce na skupe za neke izbore, model koji bi s vremenom umanjio i korupciju, i klijentelizam, i ortaštvo, i političku trgovinu. A baš o tome su govorili Davor Ivo Stier, Ivana Maletić i Miro Kovač pa gurnuli ispred sebe Andreja Plenkovića jer, jebiga, on najbolje prodaje priču. Epilog znamo. Znamo kako su prošli članovi ove ekipe, a samo zamisliti možemo kako oni danas spavaju nakon što više nema dvojbe da je njihov lider role-model za sve ono protiv čega su se borili – za elitizam, klijentelizam, ortaštvo i političku trgovinu.

U stvari, kad malo razmislite, zar je Andrej Plenković kriv zato što ima natprosječno sposobnu rodbinu, kumove i prijatelje? Ma dajte. Ili zašto bi on kao predsjednik Vlade bio odgovoran za nešto za što može nekoga smijeniti? Martinu Dalić na primjer, kao Stiera i Kovača ranije, Matu Radeljića (Predsjednica kažete?) ovih dana i Milijana Brkića uskoro. A tek Istanbulska konvencija – ma svi vi koji tamo vidite nekakvu rodnu ideologiju sigurno vidite i bijele miševe. O Marakeškom sporazumu neću uopće trošiti riječi. Ili, hajde recite iskreno, zar on treba snositi ikakvu, i najmanju odgovornost zato što je nekoliko tisuća ljudi ispravilo OIB na potpisu za podršku referendumima. Molim lijepo, pravila su tu da se poštuju. Osnovali smo komisiju i… c’est la vie.

Vjerojatno znate za onu: “If it looks like a duck, swims like a duck, and quacks like a duck, then it probably is a duck.” Andrej Plenković izgleda kao ljevičar, ponaša se kao ljevičar, govori kao ljevičar, dakle… Trebalo nam je biti jasno već nakon prvog njegovog – osnuj komisiju, nametni joj mišljenje, provedi zaključke komisije i smjeni one koji misle drugačije – ponašanja, jer je to ponašanje političara birokratsko-elitističko-komunističkog tipa, odnosno baš onakvog tipa koji je potreban za razbijanje HDZa. Ne vjerujete?

Mnogi mi nisu vjerovali ni prije dvije godine kad sam napisao članak Uragan “Zoran” je pomeo SDP koji završava s riječima: “Dakle, dragi jedan-glas-članovi SDPa, doista ne možete pogriješiti. Potpuno je svejedno hoće li vam budući predsjednik biti “ala brale” Ostojić ili “samo 3922 preferencijalna glasa” Bernardić. Predsjednici trećih opcija su rijetko kad previše značajni…” I da, danas se hvalim s ovim.

Plenković ljevičar!? Sigurno vas je puno koji mislite da lupam gluposti. Idemo zato malo dublje u problem…

Prije svega treba naglasiti, iako će članak ostati na lijevo-desno terminologiji, politička lijevo-desno podjela je potrošena. Dugo već. Jer su odnosi u modernom svijetu toliko kompleksno isprepleteni da ako bismo ljevičare, onako tradicionalno, definirali kao nekakve borce za slobodu, pravdu, jednakost ili napredak, smatram se najvećim ljevičarem u Hrvatskoj. A bogami, i šire. Jednostavno je i objasniti zašto – u dvadeset i prvom stoljeću građanina iz kršćanskog, ili katoličkog ako hoćete, civilizacijskog bazena u kojeg nisu ugrađene gore navedene vrijednosti nazivamo idiotom.

Posljedično i socijalna politika gotovo svake značajne stranke iz našeg civilizacijskog bazena obuhvaća – ovisno o društvenom bogatstvu, naravno – osiguravanje minimuma za dostojanstven život pojedinca, zdravstvo, obrazovanje…

Hajdemo se fokusirati na Hrvatsku, kod nas gotovo da nema razlike u socijalnoj, odnosno točnije, kompletnoj fiskalnoj politici između “lijevog” SDPa i “desnog” HDZa. Štoviše, usudio bih ustvrditi da HDZ u svojim mandatima provodi socijalno osjetljiviju politiku od SDPa. Dakle ono što nas treba zanimati u lijevo-desnoj gospodarskoj legislativi je isključivo tko s kojim zakonom dobiva, tko gubi i kakav je učinak zakona na društvo u cjelini. Naravno, sve to kako bismo smanjili korupciju, klijentelizam, ortaštvo i političku trgovinu (e moj Stieru).

U skladu s navedenim možemo eliminirati fiskalnu politiku kao faktor lijevo-desno diferencijacije političkog spektra. Postoji li onda uopće razlika? Postoji i strahovito dijeli, polarizira točnije, naše društvo. Razlika je u odnosu prema otvorenosti društva, u globalizaciji nasuprot suverenizmu i kulturološkom konzervatizmu, u odnosu prema hrvatskoj samostalnosti i Jugoslaviji, u odnosu prema LGBT zajednici, izbjeglicama i islamskoj ekspanziji. Onaj tko se ovome iščuđava i tko ove teme smatra nebitnim za društvo, o odnosima u društvu nema pojma. Ovo neću dodatno argumentirati.

Po gotovo svim dosadašnjim odlukama u mandatu Andrej Plenković je ljevičar. Par excellence – poslužit ću se njegovim stilom. Ne samo zbog činjenice da ga na vlasti održavaju više-manje deklarirani neojugoslaveni (SDSS) i zagovornici izuzetno liberalne politike prema LGBT zajednici koji, da stvar bude gora, vode kurikularnu reformu (HNS), nego je jasno da “njegov” briselski stav prema stupnju otvorenosti hrvatskog društva nije u skladu s paradigmom na kojoj je ujahao u banske dvore niti sa stajalištem biračkog tijela HDZa koje ga je izabralo. Uz to činjenica da uživa “neprirodno veliku” podršku ovisnih, lijevo orijentiranih, medija, govori sama za sebe. Na sreću neovisni mediji kao jamac demokracije koja je jamac slobode se polako, ali sigurno, probijaju. Već i sama činjenica da imate priliku čitati članak koji dira “nedodirljivog” puno govori.

Plenkovićevo političko stajalište je sasvim legitimno – ne bih želio biti pogrešno shvaćen – to je njegova stvar. Međutim, ono što želim ovdje pokazati je da njegovo ljevičarenje najviše šteti stranci kojom predsjedava, ali i Davoru Bernardiću pa posljedično i SDPu. Opravdano se upitati: Kako biti oporba nekom tko vodi tvoju politiku? Teško. Gotovo nemoguće. A Bernardić nikako da to shvati pa umjesto da Plenkovića prokaže kao ljevičara u demokršćanskoj stranci, da ga pita hoće li mu biti protukandidat za predsjednika SDPa, da mu zahvali na provođenju partijskih politika itd. on se hvata gospodarskih tema i gubi bitku – jer tu diferencijacije nema.

Pomesti HDZ i SDP, slagali se vi ili ne, u konačnici znači destabilizirati Hrvatsku. A nisam baš siguran da je Andreja Plenkovića previše briga za to. Meni je otvorilo oči lukavo guranje teze da neće valjda rušiti vlastitu Vladu kad je postalo jasno da praktično pala. Za to je iskoristio utjecaj Milijana Brkića i otvorio političku trgovinu. Nadalje, “nahranio” je HDZove uhljebčiće koji su to jedva dočekali kao opravdanje zašto ga podržavaju, a sve kako ne bi ostali četverogodišnjih sinekurica. Ponovit ću, takav je naš Andrej Plenković, jednim udarcem – izbrojite sami koliko je ovdje muha.

U svemu ovome je izuzutno važno postalo pitanje što misle visoko pozicionirani HDZovci? Shvaćaju li kakvu politiku provode? Je li moguće da im Judine škude u džepovima zamagljuju pogled na budućnost Hrvatske, na budućnost stranke, ali i na vlastitu budućnost? Kako se misle ponašati kad Plenković jednom ode? Realno je očekivati da će ga izbaciti iz stranke, ali, već sad je jasno, debelo prekasno. Svijet kojem mi želimo pripadati se mijenja strahovitom brzinom – raste protekcionizam, rastu carine i trgovinski rat, globalizacija je mrtav projekt, zbog nje je pala čak i Angela Merkel dugo godina jedna od najmoćnijih osoba na svijetu, posljedično jačaju populističke stranke bez glave i repa… Živi zid je danas druga stranka u Hrvatskoj i to ne izgleda kao napuhani balon pa vi sad razmišljajte o sastavu sljedeće vlade. Gdje se u svemu tome izgubila nova paradigma HDZovci?

Ukratko, ovu Vladu je trebalo davno srušiti. Točnije, HDZ je trebao srušiti ovu Vladu. Do temelja.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

PERCEPCIJA O KONVENCIJI

Objavljeno

na

Objavio

Zar ti nije bolje od odlaska u vojsku usavršiti se u nečemu? Naučiti nešto za tu godinu dana… još jedan jezik, na primjer? Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Logično.

Vidiš da je sve poludjelo. Tko zna kako će ovo završiti, sila je to, obučena, opremljena – da si bio u vojsci znao bi. Ima ova ELSA neka… na sigurnom si, a i možeš se usavršiti u još nečemu. Ovo će potrajati bar nekoliko godina, sigurno. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Samoodrživo.

Ipak je sad puno bolje ući u HDZ. Definitivno. Baš sad kad je na koljenima. Tako dobivaš četiri godine za sve pripremiti, a i što bi ti značilo biti nekakav SDPov zamjenik ministra, ili što već, u Milanovićevoj vladi? Nemoj zanemariti ni činjenicu da će plaća u Bruxellesu biti puno veća. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Oportuno.

Došlo je vrijeme. Ovaj je potpuno izgubljen… doduše, bilo je to jasno čim je doveo onog kanadskog lutka. Znam da je puno manja plaća, ali to je samo četiri godine. Proletjet će… Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Racionalno.

Ovo je moja percepcija o premijeru Andreju Plenkoviću. Pojasnit ću, ovo je moja objektivna realnost, iako, objektivno, ništa od navedenog ne mora biti realno. I nije me briga za to. Ni najmanje. Percepcija svima nama služi za snalaženje, za opstanak u društvu u kojem živimo, a ja sam na temelju informacija koje su mi servirane i vlastitog iskustvenog, intelektualnog i emotivnog filtera došao baš do ovakvog zaključka – Andrej Plenković je osoba odrasla u bumbaku, zaštićena od bilo kakvih negativnosti i neugodnosti koje su sjebale i ireparabilno oštetile cijelu jednu (njegovu i moju) generaciju, osoba od rođenja predodređena i pripremana da ispuni neispunjene roditeljske (ili čije već) ambicije koje su, kako to biva, postale i njegove pa tako nepovratno potisnule “tata, želim biti astronaut” snove. Takvo nešto natprosječno inteligentnu osobu pretvori u nekakvog emotivno hendikepiranog cyborga – logičnog, samoodrživog, oportunog i, nadasve, racionalnog.

Ali ipak, nekim čudom, cjeloživotno ispiranje mozga nije uspjelo našeg premijera pretvoriti u emotivnog invalida. Onaj “quantum of solace” u njemu je neuništiv i zbog njega mu nekad glas zadrhti, a lice ne uspijeva uvijek skriti zabrinutost, stres ili sreću. Paradoks je da vjerojatno cijeli život pokušava to ubiti u sebi, ubiti baš ono što ga je vinulo u političke visine.

Percepcija je, vratimo se na temu, hrvatske javnosti da premijer ima dušu, a to onda našoj javnosti poništava negativnu percepciju kako je on tijekom života bio lišen trauma koje je većina proživljavala. Riječju, percepcija da ima dušu je našoj javnosti važnija od percepcije da je rođenjem pripadnik odnarođene elite i da je tu okolnost izuzetno ekstenzivno koristio.

A percepcija javnosti je u politici sve, i baš ovakva kakva jest Andreja Plenkovića je pozicionirala na mjesto s kojeg se nekidan na nju, oprostite na izrazu, popišao: “Velika većina ljudi koji su bili danas na sastanku su temeljito analizirali sadržaj Istanbulske konvencije i ne vide u njoj nikakvu rodnu ideologiju. A ovi koji žive u svijetu percepcija, njima očito još treba neko vrijeme da shvate bit.

Točnije, popišao se na najbliže suradnike i na najveći dio hrvatske javnosti, onaj njen konzervativni dio. Popišao se baš na one koji ga doveli tu gdje jest jer je grubo ismijao njihovu inteligenciju samo zato što su se usudili percipirati da Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) podmuklo provlači njima neprihvatljivu rodnu ideologiju i stoga je Hrvatski sabor ne smije ratificirati. Iznenađujuće nelogično, autodestruktivno, neoportuno i, nadasve, iracionalno premijerovo zapišavanje. Očito mu “treba još neko vrijeme da shvati bit.

A bit je jednostavno dokučiva – percepcija o Konvenciji – biračko tijelo koje smatra kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije napada njegova najjača kognicija, svjetonazorska, i onda, normalno, u tom konfliktu stradava sve ostalo. Sve. Pokušaj mijenjanja svjetonazora vlastitog biračkog tijela (a upravo to premijer pokušava, iznad svega i iznimno bahato, ad-hoc) je iracionalan.

Iracionalan je tu, poglavito, pokušaj objašnjavanja kako nema rodne ideologije u definiciji iz Konvencije: “Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.” Ne ulazeći ovdje u “sociološki-prirodno paradigmatski rat” i bez ambicije za polemiziranjem o spolu i rodu (nema potrebe jer čak i netko koga to ne zanima, ne može se obraniti od medijskih analiza koje “izlaze iz paštete”), treba ustvrditi da samo idiot ne prepoznaje rodnu ideologiju u navedenoj definiciji koja je, doslovno, preuzeta od Ann Oakley. Ili možda onda ni “izumiteljica roda” nema veze s rodnom ideologijom?

Iracionalno je, nadalje, bahato izbjegavanje Andreja Plenkovića da konzervativnoj javnosti umjesto dokazivanja kako je “njegov veći” makar pokuša “prodati priču”, odnosno iskoristiti činjenicu da je Jadranka Kosor još davne 2008. napisala (po vlastitoj izjavi) Zakon o suzbijanju diskriminacije i uvela rodnu ideologiju u hrvatsku legislativu kroz termine “rodni identitet” i “rodno izražavanje“. Navodno će se ovih dana u obilaženju baze ipak ugristi za jezik i progovoriti o tome.

Nebitno, jer je stvar gotova. Naš premijer s ovakvim iracionalnim ponašanjem izgleda pogubljeno, kao Tomislav Karamarko u zadnjim predsjedničkim danima, kao nekakav politički oksimoron, kao političar koji doista misli da ne živi u svijetu percepcije jer bi ga u suprotnom itekako zabrinjavao što misli taj svijet:

  • Istanbulska konvencija je argumentacijom autoriteta stigmatizirana za većinu konzervativnog dijela javnosti, odnosno baš za njegove birače, uključujući i najbliže mu suradnike i Katoličku crkvu.
  • Njegova stajališta hvale i podržavaju politički protivnici: SDP, nevladine organizacije, LGBTIQ udruge, čak i neoferalovci iz Novosti…
  • Istanbulska konvencija je Rubikon koji je pregazio kako bi zadovoljio Bruxelleske mentore i vlastite euroambicije pa sad “juriša na Rim”, ali ne s XIII. Legijom kao Cezar onomad, već gotovo sam, uz pomoć šačice sinekurista i poltrona koji, po definiciji, sjede na dvije stolice.
  • Stranku kojom predsjedava je doveo u lose-lose situaciju, odnosno trenutno je teško zamisliv način da s njim na čelu HDZ dobije sljedeće izbore. Stoga je pitanje hoće li njegova ostavka doći odmah, na kraju mandata ili nakon izgubljenih izbora, ako se nekako otkotrlja dalje od “odmah”.
  • Činjenica da “ima dušu” više ne pokriva sve ovo ostalo, kognitivno neusporedivo snažnije.

Kako bilo da bilo, u cijelom ovom, nakon Plenkovićeve najave ratifikacije, razbuktalom ideološkom ratu svih aktera na hrvatskoj političkoj sceni – od krajnje ljevice do krajnje desnice – jedna je stvar već nepovratno izgubljena, baš ona zbog koje se navodno ratuje – nikoga više istinski ne zanima borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

boris.traljic

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari