Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Veličanstveni Orešković, samouvjereni Petrov, neodlučni Karamarko i Milanović

Objavljeno

na

Veličanstveno je preblaga riječ. Hvala ti Bože i za Tihomira Oreškovića i za Predsjednicu…

[ad id=”93788″]

Od petka do danas, dakle u jedva tjedan dana od maratonske 4. točke dnevnog reda 2. sjednice novo-konstituiranog Hrvatskog sabora, “Predstavljanje Vlade Republike Hrvatske i glasovanje o povjerenju Vladi Republike Hrvatske” (ishod znamo, iskazano je povjerenje Vladi Republike Hrvatske sa 83 glasa za, 61 protiv i 5 suzdržana), karte su se otvorile, maske pale ili se podigla pregovaračka magla, svejedno… odaberite vama draži klišej, pa su sad puno jasnije političke pozicije najvažnijih aktera, a koje nedvojbeno najavljuju značajne promjene odnosa snaga u naredne četiri godine (treba vjerovati u “sveti” politički oportunizam, odnosno kako će ova vlada neovisno o izvjesnim turbulencijama, uz manje ili veće izmjene, odraditi cijeli mandat).

Piše: Boris Traljić za Kamenjar.com

Kako smo mi Hrvati, hm… pa skoro svi, tek neznatno lošiji mandatari nego smo nogometni izbornici, tako i gotovo svatko od nas osim idealne loptonabijačke jedanaestorice ima svoju idealnu ministarsku dvadesetorku. Zato je u ovom trenutku, dok se vlada još nije ni zalaufala, analiziranje ministra po ministra tek puko trošenje energije u pokušaju ili mirenja nepomirljivih stajališta ili razvijanja teorija zavjere. Jer nama su pitanja “Zašto Mario Mandžukić igra i kad nije najspremniji?” i “Zašto Damir Krstičević nije ministar obrane?” kao Amerima pitanje “Who killed JFK?” Za razliku od te, još uvijek nepoznate, sive ministarske zone koja većinom zaslužuje onih sto dana, iznenađujuće je kako su se stvari brzo iskristalizirale kod naših policymakera.

Krenimo od repa… To što je SDP (poglavito zastupnici Nenad Stazić i Ingrid Antičević-Marinović) priredio cjelokupnoj hrvatskoj javnosti u ideološko-klevetničkoj raspravi (Članak 149. Kaznenog zakona klevetu definira kao iznošenje neistinite činjenične tvrdnje koja može škoditi časti ili ugledu) po ranije navedenoj saborskoj točki dnevnog reda je dosad neviđen politički autogol. Ne treba biti pravni stručnjak za izvođenje zaključka da je zastupnica Antičević-Marinović oklevetala premijera Tihomira Oreškovića kao iluminata i masona. Čak i ako kao olakotnu okolnost uzmemo u obzir njenu želju da javnost napokon zaboravi legendarni “pipl mast trast as” i počne je povezivati sa, za nju vjerojatno prihvatljivijem, paranoičnom eye of providence ukazanju na premijerovom prezentacijskom pyramid chartu. Srećom, slušao ju je i Božo Petrov pa se možemo samo nadati kako joj je u pauzi zasjedanja uspio pojasniti da piramide ne koristi samo masonerija, da ih je jedan narod doista i gradio, da je, štoviše, tomu tako često u životu pa ni svi muškarci s brkovima ne podržavaju Staljina ili Hitlera, odnosno da i zastupnik Stazić ne vidi neprestano Web stranice koje ne postoje te da je on, u stvari, uvaženi gospodin koji niti uvijek izmišlja niti stalno kleveće… evo, na primjer, u vlastitoj obitelji. Vjerojatno.

Zašto su ovakvi istupi SDPovaca politički autogol? Jednostavno… tvrdoglavo nastavljati s ideološkom retorikom s kojom si izgubio vlast, i nakon što si je izgubio, te, dodatno, kao razmaženo dijete za to optuživati vrludanje druge političke opcije, MOSTa u ovom slučaju, nije ponašanje uobičajeno za gubitnike u iskusnim demokratskim društvima. Ako je SDPovo prekomjerno granatiranje novog ministra kulture Zlatka Hasanbegovića, kako smo vidjeli čak i s izmišljenim podacima, taj “pakao” koji je novoj vladi obećao Zoran Milanović, onda je MOST doista uspio u nemogućem – i bez realizacije sulude ideje o tripartitnoj vladi, eliminirao je oporbu iz Sabora.

Jer ovakav SDP sigurno nije kvalitetna oporba, ni blizu onakva kakve smo do sada imali u našoj kratkoj demokratskoj povijesti. Sve su vidljivije posljedice višegodišnje Milanovićeve čistke pa je samo zbog nje on i danas, uz sve mane, puno bolji izbor vlastitim članovima od dosad objavljenih unutarpartijskih protukandidata. A onda njegovim eventualnim, i poprilično realnim, ostankom na čelu partije možemo očekivati još veći intelektualno-kvalitativni jaz između njega i jamaca njegovog političkog opstanka – brojnih, montiranih aparatčika koji će po nalogu velikog vođe radikalizirati ideološku polarizaciju ionako svjetonazorski podijeljenog naroda. Jer za rješavanje ozbiljnih državnih problema, pokazale su protekle četiri godine, nisu sposobni.

Takav SDP bi po logici stvari trebao jamčiti narednih nekoliko mandata HDZu. Ali neće. I danas je realnost takva da možemo slobodno ustvrditi kako je SDP izgubio izbore, a HDZ ih nije dobio… uz jednu veliku i bitnu, presudnu razliku – HDZ praticipira u vlasti. Međutim, za takvu stranku u trenutnim političkim okolnostima to je loš izborni rezultat, a velikom broju članova je za to samo jedan krivac – predsjednik stranke Tomislav Karamarko. Njegova nesposobnost jasnog artikuliranja stavova, zbunjenost i kukavičluk pokazan, doduše na njegovu sramotu – pametnom odlukom, odnosno izbjegavanjem sučeljavanja s Milanovićem, i javnost i brojni članovi HDZa percipiraju kao neodlučnost na neoprostivo visokoj razini za lidera najjače hrvatske političke stranke. Kad tome dodamo ugledne, moćne i neokaljane članove stranke koje je većina “hrvatskih izbornika i mandatara” vidjela kao članove ministarske dvadesetorke (Damir Krstičević, Tomislav Ćorić, Ivana Maletić i najvažniji član, terenac, “prašinar” Milijan Brkić), a koji to nisu postali zbog lošeg izbornog rezultata i koalicije s MOSTom, vrlo su izgledne velike promjene na unutarstranačkim izborima.

Tomislav Karamarko se trenutno hvata za dvije slamke

Prva slamka je podrška najavljenom registru izdajnika (treba ga razlikovati od registra neprijateljskih vojnika) u cilju pridobivanja desnog krila HDZa potpirivanjem nade o provedbi lustracije, ali zanemarujući presudnu činjenicu da je izdaja (veleizdaja je pravni termin) zakonski definirana kao ugroza teritorijalne cjelovitosti ili ustavnog ustrojstva Republike Hrvatske, odnosno da je kazneno djelo za koje je propisana kazna zatvora od najmanje pet godina (Članak 340. KZ) pa spoznaja o počinjenju izdaje uvjetuje prijavu pod prijetnjom trogodišnjeg zatvora (Članak 302. KZ). Dakle, neprijavljivanje izdaje je slično kao neprijavljivanje, na primjer, ubojstva… zamislite onda da netko želi napraviti registar neprijavljenih ubojica! Taj bi išao u zatvor, jer dok se on igra s registrima, ubojice su na slobodi. Gospodo, ako znate za izdajnike Republike Hrvatske na slobodi morate ih odmah prijaviti institucijama. Radi se o ozbiljnom kaznenom djelu, a sve drugo je dnevna politika i mazanje očiju.

Druga slamka je indicija o ukradenih pet-šest mandata. Bitno je naglasiti… doista je puno nelogičnih stvari oko upravljačke strukture društva APIS IT koje radi uslugu obrade rezultata izbora. Zato treba izuzetno ozbiljno shvatiti ove indicije, međutim, radi se o maloj Hrvatskoj i vrlo ih je jednostavno provjeriti. Pa gotovo svaki pripravnik u nekom računovodstvenom servisu dnevno u neki software unese i provjeri više brojeva nego što je hrvatskih izbornih jedinica. A Karamarku je rezultat istrage po ovom pitanju biti ili ne biti.

Na percepciju javnosti o neodlučnosti Tomislava Karamarka, u ovom kratkom periodu nakon saborske podrške vladi, ipak najviše utječe samouvjernost i odlučnost Bože Petrova. Doista se treba diviti političkoj inteligenciji navedenog gospodina. Način na koji je došao na trenutnu poziciju – lažima, hipokrizijom, besramnim populizmom, manipulacijom… teško je prisjetiti se nečeg moralno prihvatljivog – malo bi koga održao na političkom životu. Međutim, to očito ne važi za Božu Petrova koji izuzetno dobro koristi slabosti Tomislava Karamarka i, gurajući potonjega u glib hrvatske političke močvare, on je danas već značajno iznad površine. Na primjer, već samo njegova neprikrivena prijetnja ideji registra izdajnika, pardon nadanje kako “druga strana neće htjeti pošto-poto uvesti registar i dovesti u pitanje cijelu suradnju“, ga je izvukla iz močvare, otprilike do pojasa. Da bi nakon samo dva dana, povodom afere Crnoja, prvo politički korektno izjavio, “Nadam se da će istom mjerom mjeriti i druga strana“, a onda na novinarsko potpitanje što će biti ako se ne bude mjerilo istom mjerom odlučno uzvratio, “Mjerit će se!” I eto ga… čak i ako gospodin Mijo Crnoja, za kojeg je “istraživačko novinarstvoindikativno brzo došlo do inkriminirajućih dokumenata, ostane ministar branitelja, Božo Petrov je već samo s potkoljenicama u hrvatskom političkom glibu… na ramenima Tomislava Karamarka, naravno.

I to bi bilo to… bit će zanimljivo pratiti razvoj političkih sudbina trojca – samouvjereni Petrov, neodlučni Karamarko i Milanović… ovom zadnjem gospodinu ne treba nikakav opisni pridjev. Doista, bit će zanimlj… Što? Nešto o Oreškoviću? Istina, najavio sam ga u naslovu…

Što reći o čovjeku koji je u Saboru, kratko govoreći na lošem hrvatskom, jasnije od svih ranije navedenih političkih lidera artikulirao svoj, ali i stav većine Hrvata prema (ne)radu i šupljoj priči političara, prema potrebi za radom i odricanjem, prema ustašama i partizanima kritizirajući ideološke sukobe, ali poštujući svjetonazorske razlike, prema manjinama itd. uz ostavljanje dojma sigurnosti, dojma da zna i želi riješiti nagomilane hrvatske probleme? Veličanstveno je preblaga riječ. Hvala ti Bože i za njega i za Predsjednicu, je vjerojatno puno primjereni… Što? Imate indicije da su ih oboje Ameri montirali? Ok, God bless America! Bolje oni nego Rusi, zar ne? Radije indicirajte tko je montirao samouvjerenog Petrova, neodlučnog Karamarka i Milanovića…

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari