Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Zašto Ivan Lovrinović nije Tim’s teammate?

Objavljeno

na

Naši građani, prijatelju, nisu za nikakve reforme samo su preglupi da to shvate. Vidjet ćeš kako će reagirati kad prvi put dobiju po džepu…

[ad id=”93788″]

Svi mi “obični smrtnici“, “sirotinja i Bogu teška” i “rođeni gubitnici” imamo nekakvog svog bookkeepera.

Piše: Boris Traljić za kamenjar.com

Nebitno je radi li se tu o nekom siromašku, asistentu nekog profesora nekog ekonomskog fakulteta koji se, moralan, nije htio umrežiti s “teamom” za izradu projekata, strategija, modela, koncepcija i programa za, na primjer, menadžersku edukaciju ili organizacijsko strukturiranje ili poslovno i korporativno upravljanje ili privatizaciju ili… ma dragi Bog zna za što još…

Ili, možda, o nekom drugom siromašku, talentiranom, ekonomski visokoobrazovanom rođaku ili prijatelju koji se igrom hrvatskih životnih (ne)prilika nije uspio realizirati u struci, niti blizu objektivnim sposobnostima, pa za male novce rudari po kontima još manjih trgovačkih društava riskirajući i ugled i radnu licencu rastezanjem propisa kako bi komitent-svetinja iskazao manju dobit (čitaj: platio manje poreza) na kraju obračunskog perioda. Ili je kod vas u pitanju netko s drukčijom, a opet, vrlo sličnom pričom… doista je nebitno.

Bitno je da svi mi, dakle, imamo nekakvog consiglierea koji nas u fušu (za domaća jaja i verduru… i pršut svako toliko) savjetuje o gospodarskim pitanjima – trebamo li ugovoriti kredit ili leasing, u EUR ili CHF ili HRK – ili nam, barem, samo izradi godišnju prijavu.

Imam i ja, srećom, jednog takvog s kojim sam, igrom slučaja, sjedio na kavi dok je predstavljan “Tim’s team” i kojeg sam, nakon što je budući premijer Tihomir Tim Orešković objavio imena članova vlade bez utjecajne MOSTove frakcijeIvan Lovrinović, Ivica Mišić i Juro Martinović, upitao jedinu stvar koja me po ovom pitanju doista zanima (sada kad je jasno kako se novoformirana vladajuća koalicija, Domoljubne koalicije i MOSTa, pobrinula da ima dovoljan broj glasova potpore i bez navedenog trojca).
– Kako to, jebate, u “Tim’s teamu” nema mista za profešura Lovrinovića?
– Pazi da ti ne bi odgovorija… pa’š me odma stavit u novine.
– Oću! Al evo… bez imena, obećajen! Izmisli’ću ti i inicijale… Može li E.G.? Ka Ekonomski Guru?

Taština je vražja stvar… svladala bi ona i većeg muškardina od mog fušera. “Guru” je bila pogođena riječ, nije se predugo mislio…

– Aj dobro… al samo pod jednim uvjeton. Ne’š me pitat ni o šoldima za projekte ni kako su ga i zašto škartali iz Prstena pa sad ne može u Hadezejovu vladu. OK?
– Je si redikul! A šta bi te to pita kad tračeve znan bolje od tebe? Samo struka me zanima… samo struka ka i MOSTovce. Zanima me jel to znači da je oni načelnik, znaš oni…
Tomislav Panenić?
– E, ti… šta je načelnik onog Tampo… Tompso… kako ono, jeben li ga!?
– Tompojevci.
– E, to! Jel to znači da će Tomislav Panenić, načelnik Tompojevaca, bit stručniji ministar gospodarstva od profešura Lovrinovića koji je samo na projektićima, usput budi rečeno, uprihodio nekoliko godišnjih proračuna tih Tampo… jebiga?
– Duža je to priča… vidi, ka prvo i prvo…
– Al molin te normalnim jezikon. Laičkin. Narodnin. Da te skužin… znan ja kako je kad se ti zaneseš, kad te pribaci…

Duboko udahne i napravi podužu pauzu pa nastavi tiho i profesorski književno, ali prilagođeno mojem uhu, uhu ekonomskog analfabete.

– Sve ti to, moj prijatelju, kreće od Europe. Europa je u ekonomskoj krizi, krizi koju su, istinabog, pokrenuli Amerikanci bankrotom braće Lehman davne 2008., ali još traje u perifernim, siromašnijim europskim državama, i kod nas naravno. I europskim liderima je sad već panika. Doduše, ne toliko zbog razloga koje će javno prezentirati, na primjer rasta nezaposlenosti, poglavito mladih, i sličnih stvari za mazanje očiju. Ne. Njih je strah ovog jačanja desnice koja je, po definiciji, euroskeptična i posljedičnog raspada EU.

Otpije par gutljaja vode, očito tražeći riječi i način s kojim će sugovorniku na maloj kavi pojasniti uzroke velike gospodarske krize.

– Do tad su u Europi tekli med i mlijeko. Najprije su uvođenjem eura 1999. heterogene ekonomije u mnogome nastupale kao jedna… evo na primjer Italija, ona se prije eura zaduživala po 13% godišnje, a onda je sletjela na samo 3%. To je pokrenulo ogromne tijekove novca iz bogatog centra EU u siromašnu periferiju. Povoljni krediti. A najveći dio tih kredita je išao u neproizvodni sektor, za potrošnju kućanstava i države. Dakle, ulagalo se u dobra koja ne mogu stvoriti dodatnu vrijednost za vraćanje dugova, što je, naravno, utjecalo na negativnost platne bilance. Nadalje, izvana financirana država je, politički, pokrenula i rast plaća – čitaj troškova proizvodnje – a koji su onda negativno utjecali na konkurentnost, i naravno na izvoz, pa opet dodatno na platnu bilancu… Ukratko, zatvoren je prvi začarani krug produbljivanja krize.

Opet otpije par gutljaja vode…

– Međutim, i takva politika ne bi dovela do ovako nagle krize da se zbog američke krize nije povećao strah kreditora i usporio priljev novca iz jakih država Eurozone u slabe. E sada tu treba biti pametan pa ustvrditi je li prije bila kokoš ili jaje. Ili, u stvari, ne treba… nije bitno. Kao pravi general poslije bitke mogu ti potvrditi da su pod utjecajem svjetske financijske krize kreditori počeli zavidavat špinu što je dovelo do rasta deficita proračuna država dužnika, pada BDPa, pada kreditnog rejtinga, skupljeg zaduživanja… To je drugi začarani krug. Jasno je da rapidno raste javni dug tih država. I naš, jer se zadužujemo po zlato kako bismo zadržali životni standard. Naši građani, prijatelju, nisu za nikakve reforme samo su preglupi da to shvate. Vidjet ćeš kako će reagirati kad prvi put dobiju po džepu…

Slušao sam cijelo vrijeme bez riječi. Nije mu smetalo, već je bio u zanosu.

– Što bi u ovakvoj situaciji napravila Jugoslavija? Odnosno, Narodna banka Jugoslavije. Kreirala bi novac, ili tiskala kako smo govorili. To se zove primarna emisija, i posudila bi ga povoljno državi da ova riješi probleme. Međutim Hrvatska narodna banka to ne smije. Po zakonu koji je nametnula EU. Ma ne bi to, da me krivo ne shvatiš, napravila samo Jugoslavija, ona je samo povijesno drastični primjer korištenja ovog klasičnog ekonomskog instrumenta koji se koristi kao odgovor na krizu, to ti je ta famozna, nama omražena, devalvacija… upravo je na specifičan način koristi i ECB. Drugi mogući ekonomski instrument zaštite od krize bi bilo postojanje kreditora kojeg ne interesiraju negativni ekonomski pokazatelji i koji nas financira s istom, povoljnom kamatom neovisno o svemu, vjerujući u pametno vodstvo, tradiciju, poslovni mentalitet stanovništva… Trebam li ti uopće reći da mi ništa od toga nemamo?

Počne podizati glas u uzbuđenju.

– Dakle, neovisno o protivnicima devalvacije, odnosno činjenici da bi nas jugokomunistički poslovni mentalitet, vjerojatno, svakako doveo u veliku gospodarsku krizu, činjenica je kako bi po nekim predviđanjima taj proces bio do pet puta sporiji, a u dobivenom bismo se periodu možda i izvukli. Prijatelju moj… grlom u jagode proces pristupa i, u konačnici, ulazak u EU, odnosno, posljedično, gubitak dijela monetarnog suvereniteta HNBa nam je pojačao i ubrzao, a možda i generirao, gospodarsku krizu!

Otpije par gutljaja vode i nastavi tiho i smireno. Još uvijek književnim jezikom.

– Ali tu smo gdje smo i treba se prilagoditi pravilima igre, a ne žaliti za prolivenim mlijekom. Ne smiješ razmišljati o devalvaciji dok ti je stanovništvo zaduženo šezdeset milijardi kuna za stanove i još toliko za umjetno pumpanje standarda, za preskupe automobile, ljetovanja, zimovanja, izlaske, televizije, namještaj… ali pazi, sedamdesetak posto tih kredita je vezano za stranu valutu. Ako Lovrinović razmišlja o devalvaciji, što prvo eksplicitno negira pa najavama reformi implicira, a ne želi osiromašiti državu i građane, koga će osiromašiti? Nekog mora… pa banke, naravno. Zato i nije u vladi. Vjerojatno u današnjoj Hrvatskoj nema što tamo ni tražiti.
– A ka guverner Haenbeja?
– Mene si naša, a!? … Odjebi ti, prika moj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

EU Izbori: Jedno je sigurno, prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu

Objavljeno

na

Objavio

– Ne verujem! – zavrti očima kandidat, nazovimo ga Jugoslav, Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske.

– Stani! Zaustavi! Zaustavi! – prodere se Mile. Dejo svom snagom stisne kočnicu i prastari smeđi autobus se ukopa u makadamsku cestu. Toliko naglo da se otrgne platno s velikim natpisom “SDSS” koje je prekrivalo cijelu stranu autobusa. Tek tad se, na mjestu koje je prekrivao natpis, moglo vidjeti da je autobus ispod podebljeg sloja ličkog i kordunskog blata, u stvari, crvene boje. Od inercije popadaju stvari u autobusu, a Jugoslav ispadne iz sjedišta pa bijesno opsuje.

– Oca li vam jebem mangupskog!

Mile teatralno skine zamašćeni crni šal s vrata pa krene prema Jugoslavu stavljajući mu ga na oči, dok se ovaj nelagodno vrpoljio.

– Jel vidiš nešto kroz njega!?

– N… ne vidim.

– Ti mene i moga Deju da nazivaš lažovima pred ovolikim svetom, je li!? – prodere se Jugoslavu u lice i pritom ga nekontrolirano zalije suhom pljuvačkom pa se okrene prema Deji koji je sve promatrao s vozačkog mjesta i nastavi uzbuđeno – Sad će da vidiš! Mi lažovi, je li!?

Počne mu omotavati šal preko očiju pa kad završi udari ga po ćelavoj glavi – Vozi Dejo!

Dejo pokrene autobus očiju prekrivenih crnim šalom što izazove paniku među nesuđenim SDSS-ovim europarlamentarcima.

– Nemoj Mile molim te!

– Ma svi ti verujemo!

– I ja ti verujem! – uzvikne prestrašeno i Jugoslav.

– Samo bez panike narode, moj Dejo je genija za vožnju. Može ovako naslepo do Brisla da nas dovede. – ponosno nastavi Mile – Jel verujete!?

– Verujemo! Verujemo! – odgovore panično svi SDSS-ovi kandidati u glas.

“Ko to tamo peva?”. Tako sam, na prvu, zamislio predizbornu kampanju Samostalne demokratske srpske stranke za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske. Potucanje likova u skupim odijelima po selima Dalmatinske zagore, Like, Korduna i Banovine. Obilaženje birača koji su do jučer držali Titovu sliku iznad televizora, a danas pljuju po njemu gore nego po Tuđmanu jer je “zajeb’o Srbiju s autonomijom Kosova“. Birača koji se ježe od riječi “politički Hrvat” ili, Bože mi prosti, “asimilacija”.

Ali sam, tek na drugu, shvatio da je ova moja prva vizija SDSS-ove kampanje totalna glupost. Jer, čemu trošiti vrijeme, novce i energiju na birače koji su sigurniji od smrti. To su zeloti, a ne birači, i vjerojatno će ih neki “Jugoslav” kandidat onako – nismo vas zaboravili – kurtoazno obići, odnijeti im poklončiće, zaželjeti sretan Vaskrs ili što već. Glavna kampanja će se ipak voditi na “Region” Zagreb-Beograd relaciji uz jaku medijsku podršku prvenstveno tjednika/portala Novosti i, vjerojatno, N1 televizije. I vodit će se lažima.

Što je tu novo?“, upitat ćete se. Opravdano, pa svi lažu u kampanjama. Točno je to, ali najveća većina kampanjskih laži su potencijalno ostvariva obećanja koja se na kraju, nekim čudom, ne ostvare. “Smanjit ćemo PDV!“, na primjer. Pa sad hoće li ili neće – ali mogu. Međutim izjava Milorada Pupovca kako će u slučaju da osvoje jedan mandat to biti “prvi Srbin ili Srpkinja u Evropskom parlamentu” je ljigava, bezočna i neostvariva laž. U slučaju da se koji kandidat SDSS-a i dokopa Europskog parlamenta, u Bruxelles, Strasbourg i gdje već, će samo još jedan Hrvat. Ništa spektakularno. Već viđeno.

Iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni, za razliku SDSS-ovog spitzenkandidata Dejana Jovića koji svoje ideološke uratke, trač-romane netalentiranog romanopisca, poput “Jugoslavija – zemlja koja je odumrla” ili “Rat i mit” krsti znanstvenima premda se u njima gotovo isključivo poziva na kolumnističku građu; dakle iako ovaj članak nema ambiciju biti znanstveni uradak, dozvolite mi kratko odstupanje o tog nauma kako bih naveo relevantne izvore:

Pojednostavnimo. Da bi netko bio član EU parlamenta mora biti politički državljanin države članice. To znači da su svi kandidati na SDSS-ovoj listi politički Hrvati i da je zbog toga iluzorno od njih očekivati daljnje protivljenje, na primjer, izjavi Kolinde Grabar-Kitarović: “Po meni je Hrvat i onaj tko je pravoslavne vjeroispovijesti i tko je Srbin po nacionalnosti. On je ipak Hrvat u smislu hrvatskog državljanina.” Jer ako nisi Hrvat – ne možeš prijatelju po sinekuru u Europski parlament. Možeš lagati Hrvatsku, možeš lagati i “Region”, ali ne možeš EU činovnika: “Serb? Sorry, but not yet. There’s an exit.” To, nadalje, znači da prvi Srbin neće još dugo sjediti u EU parlamentu. Neovisno kako SDSS prošao na skorim izborima.

Zato sam se morao uhvatiti za stolicu kad sam čuo da Pupovčevi samostalno izlaze na izbore za Europski parlament. Noge su na trenutak popustile od šoka: “Ili su napokon priznali da su ono što jesu – politički Hrvati srpske etničke manjine, ili su samo gramzivi idioti.“. Ipak mislim da su gramzivi idioti, jer što drugo očekivati od etnobiznismena poput Milorada Pupovca? Da će bilo što staviti ispred novca?

Ili, puno važnije, što očekivati od neojugoslavenskog ideologa Dejana Jovića, zaslijepljenog znanstvenika (ovo je oksimoron, a zaslijepljen sigurno jest) i čovjeka koji ne prestaje s narativom o mitomaniji Hrvata u odnosu na Domovinski rat? Što očekivati od čovjeka koji dovodi u pitanje legitimitet Referenduma o Republici Hrvatskoj (o hrvatskoj samostalnosti)? Od čovjeka koji gura termin “građanski rat”, iako je Srbija uz pomoć JNA provodila agresiju, a i te je hrvatske građane na koje misli ona je naoružala pa iskoristila kao polugu za Velikosrpsku agresiju. Neka se samo spusti do svojih zelota i pita ih tko ih je devedesete naoružao i zašto? Ili neka nađe zelota koji nije tada od Srbije ili JNA naoružan. Možda nađe ponekog, ali teško. Vrlo teško.

Za kraj treba uočiti da je cijela ova SDSS-ova EU avantura vjerojatno samo priprema za buduće antihrvatske analize. Naime, treba razmišljati van okvira, postizborno će se užariti kompjuteri analizirajući koliko je birača podržalo SDSS iz sredina u kojima na ostalim izborima nemaju manjinske birače. A usporedba bi mogla otvoriti prostor za novi trač-roman Dejana Jovića na temu potlačenosti hrvatskih Srba koji se ne smiju deklarirati na parlamentarnim izborima, jer sada, kad se nisu trebali deklarirati onda je X posto… Jasno vam je.

I zato, umjesto zaključka, mogu poručiti svakome kome je stalo do naše domovine neovisno o etničkoj pripadnosti: “Pizda tko glasa za SDSS!

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu za EU izbore?

Objavljeno

na

Objavio

FAH

Pravovaljana kandidacijska lista Hrvatske demokratske zajednice za izbor članova u Europski parlament iz Republike Hrvatske na kraju je ispala nešto drugačija od ove bahato-samozadovoljne, iako treba imati na umu da su obje izašle iz istog sustava – onog predsjednika HDZ-a Andreja Plenkovića. Međutim, i ova pravovaljana lista je još uvijek takva da se opravdano postavlja pitanje: Hoće li HDZ-ovo biračko tijelo odabrati Plenkovićevu listu?

Odgovor je, nažalost, potvrdan. Onu na višeslojnom papiru, ili ovu pravovaljanu, većini HDZ-ovog biračkog tijela je sasvim svejedno. Zaokružit će, tako, listu koju predvodi omiljeni im Karlo “Siva sova” Ressler, iako se radi o momku kojem je najveće postignuće u životu to da je posinak jednog drugog omiljenog im – Vladimira “Sove” Šeksa – a kojeg će “neovisni” mediji vrlo brzo pretvoriti u tvrdog desničara kako bi jastrebovi mogli pljuvat po ovome i sličnim člancima.

Osjećat će se HDZ-ovi birači, istina, zbog toga malo smrdljivo. Ali Bože moj! Ako to i ne rade zbog sebe, napravit će zbog matere, ili oca, ili brata, ili sina, kćerke, sestre, kuma, zeta, punca, svekra, svekrve, kume, nećaka, punice, prijatelja, strica, strine, ujne, punca, tete, ujaka… Jer je sigurno najmanje jedan od njih uhljebljen u gradu, ili u općini, ili u županiji, u vodovodu, u elektri, na sudu, u vladi, na željeznici, cestama…

Što ćemo se lagat? Ali nije to, ruku na srce, uopće neprirodno. Jesu oni, doduše, birači demokršćanske stranke, ali moral im ne mora zato uvijek biti baš-baš kršćanski. Po ovom pitanju više je… hm, starozavjetni, da se izrazim u rukavicama. I ne trebaju se zbog toga vrijeđati jer “tko je bez grijeha…” I HDZ-ovi birači su, naravno, samo ljudi, i zato nikad do ovog članka ne bi ni došlo da je danas ovdje u pitanju samo ona ljudska bolje naši nego njihovi logika. Makar naši bili i na višeslojnom, ultra mekom papiru.

Međutim, današnje okolnosti značajno mijenjaju tu logiku. U tijeku je rat za Hrvatsku, a u rat ne šalješ likove poput “Sive sove” Resslera. Ako želiš pobijediti.

Ako ste, otprilike, dvostruko stariji od nositelja Plenkovićeve liste – što i nije neko ne znam kakvo postignuće – onda danas osjećate jak smrad raspadanja Europske unije. Iskustvo je to, još uvijek se jasno sjećate kako je smrdjela raspadajuća Jugoslavija. A mirisi su vrlo slični.

Opet imamo ogromnu razliku u životnom standardu između razvijenih i nerazvijenih, dakle imamo posljedično i unutarnje migracije i nezadovoljstvo zbog njih. Opet imamo pomoć nerazvijenim ili, još gore, razvijenim a rastrošnim državama i nezadovoljstvo zbog toga. Ako možete Karlu Ressleru biti otac (majka) ili baka (djed) onda shvaćate to nezadovoljstvo jer znate da smo mi Hrvati (uz Slovence) u Jugoslaviji bili na strani razvijenih, pa se i dobro sjećate s kolikim smo užitkom financijski pomagali Srbiju, Makedoniju, Crnu Goru i Bosnu i Hercegovinu. A tek kako smo Albanske migrante, koji bi se nekako provukli našoj miliciji, prihvaćali otvorena srca. Toliko da su se morali predstavljati kao Makedonci, misleći kako je to manje zlo.

Opet imamo i “štampanje novca” koje se sada fancy zove “quantitative easing” za financiranje svih gluposti ove utopijske zajednice naroda. Opet nam neki novi Beograd određuje s kim možemo, a s kim ne poslovno surađivati. Opet se otvaraju i ne rješavaju sukobi s muslimanima. Opet jačaju ekstremne političke opcije. Opet… ma smrdi kao Jugoslavija, kažem vam, ili, točnije, kao ona Plenkovićeva višeslojna lista.

Međutim neke su stvari ipak drugačije. U Europskoj uniji, vidite, cvjeta diplomacija. Detant. Oni su puno uljuđeniji od nas, divljeg slavenskog plemena. Evo, na primjer, postoje cijeli gradovi u Francuskoj i Njemačkoj kojima službene institucije godinama nemaju pristup. Nešto poput Republike Srpske Krajine, samo s višestruko većim brojem stanovnika. I mislite da će oni, poput nas sirovih i golorukih Hrvata onomad, napraviti sve kako bi vratili suverenitet i pravnu državu na vlastitom teritoriju? Ma kakvi. Detant. Diplomacija. Čekanje Godota. E sad, epilog našeg pristupa je poznat i najveća većina ljudi je zbog njega završila s glavom na ramenima. Njihov uljudbeni pristup, s druge strane, neminovno vodi do nekog novog “konačnog rješenja”.

Ne može se ovo više skriti. Neovisno o medijskoj blokadi i friziranju realnosti, jasno je da su Europskoj uniji odbrojani dani. Britanci su najbolji primjer. Možemo misliti o njima što hoćemo, ali je povijesna činjenica da znaju prvi povući potez i završiti na pobjedničkoj strani. Mislite da su se sada zaletjeli?

Razvoj događaja u Europskoj uniji mora nam upaliti alarm. I prva stvar koju bismo trebali napraviti je “glave na skup” i izrada strategije izlaska iz EU. Tajne strategije, naravno. E sad, logično je pitanje: Ako je tajna, kako znati da takva strategija nije već u izradi? Nije. Plenkovićeva lista mi je svjedok. Nema na toj listi glava za naš “skup”.

Tamo su glave od sinekura, glave koje “ne talasaju”, glave po krvnoj liniji, glave koje dolaze šefu po mišljenje, glave… eh. U tim glavama je britansko referendumsko pitanje suludo (!sic), tim glavama je normalno da se “većina europskih propisa primjenjuje na nacionalnoj ili lokalnoj razini”, tim glavama je, štoviše, to u programu glavni razlog zašto izaći na izbore, u tim glavama je… uh.

Što je bitno zaključiti. Nije ovo više dobra stara bolje naši nego njihovi logika. Plenkovića lista nije naša za većinu HDZ-ovih birača. A traje rat za Hrvatsku. Ne za Nutellu ili Teran. Za Hrvatsku.

Nama sada u Europskom parlamentu trebaju mudre glave, glave kojima je jedini cilj što bezbolniji izlazak Hrvatske iz EU i priprema na njega. A ne trebaju nam proizvodi sustava jednog nekritičnog eurofila, preambicioznog karijernog diplomate, lošeg lidera, zakulisnog igrača i, sve je izglednije, grobara Hrvatske demokratske zajednice – Andreja Plenkovića.

Boris Traljić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari