Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentira Boris Traljić: Zašto Ivan Lovrinović nije Tim’s teammate?

Objavljeno

na

Naši građani, prijatelju, nisu za nikakve reforme samo su preglupi da to shvate. Vidjet ćeš kako će reagirati kad prvi put dobiju po džepu…

[ad id=”93788″]

Svi mi “obični smrtnici“, “sirotinja i Bogu teška” i “rođeni gubitnici” imamo nekakvog svog bookkeepera.

Piše: Boris Traljić za kamenjar.com

Nebitno je radi li se tu o nekom siromašku, asistentu nekog profesora nekog ekonomskog fakulteta koji se, moralan, nije htio umrežiti s “teamom” za izradu projekata, strategija, modela, koncepcija i programa za, na primjer, menadžersku edukaciju ili organizacijsko strukturiranje ili poslovno i korporativno upravljanje ili privatizaciju ili… ma dragi Bog zna za što još…

Ili, možda, o nekom drugom siromašku, talentiranom, ekonomski visokoobrazovanom rođaku ili prijatelju koji se igrom hrvatskih životnih (ne)prilika nije uspio realizirati u struci, niti blizu objektivnim sposobnostima, pa za male novce rudari po kontima još manjih trgovačkih društava riskirajući i ugled i radnu licencu rastezanjem propisa kako bi komitent-svetinja iskazao manju dobit (čitaj: platio manje poreza) na kraju obračunskog perioda. Ili je kod vas u pitanju netko s drukčijom, a opet, vrlo sličnom pričom… doista je nebitno.

Bitno je da svi mi, dakle, imamo nekakvog consiglierea koji nas u fušu (za domaća jaja i verduru… i pršut svako toliko) savjetuje o gospodarskim pitanjima – trebamo li ugovoriti kredit ili leasing, u EUR ili CHF ili HRK – ili nam, barem, samo izradi godišnju prijavu.

Imam i ja, srećom, jednog takvog s kojim sam, igrom slučaja, sjedio na kavi dok je predstavljan “Tim’s team” i kojeg sam, nakon što je budući premijer Tihomir Tim Orešković objavio imena članova vlade bez utjecajne MOSTove frakcijeIvan Lovrinović, Ivica Mišić i Juro Martinović, upitao jedinu stvar koja me po ovom pitanju doista zanima (sada kad je jasno kako se novoformirana vladajuća koalicija, Domoljubne koalicije i MOSTa, pobrinula da ima dovoljan broj glasova potpore i bez navedenog trojca).
– Kako to, jebate, u “Tim’s teamu” nema mista za profešura Lovrinovića?
– Pazi da ti ne bi odgovorija… pa’š me odma stavit u novine.
– Oću! Al evo… bez imena, obećajen! Izmisli’ću ti i inicijale… Može li E.G.? Ka Ekonomski Guru?

Taština je vražja stvar… svladala bi ona i većeg muškardina od mog fušera. “Guru” je bila pogođena riječ, nije se predugo mislio…

– Aj dobro… al samo pod jednim uvjeton. Ne’š me pitat ni o šoldima za projekte ni kako su ga i zašto škartali iz Prstena pa sad ne može u Hadezejovu vladu. OK?
– Je si redikul! A šta bi te to pita kad tračeve znan bolje od tebe? Samo struka me zanima… samo struka ka i MOSTovce. Zanima me jel to znači da je oni načelnik, znaš oni…
Tomislav Panenić?
– E, ti… šta je načelnik onog Tampo… Tompso… kako ono, jeben li ga!?
– Tompojevci.
– E, to! Jel to znači da će Tomislav Panenić, načelnik Tompojevaca, bit stručniji ministar gospodarstva od profešura Lovrinovića koji je samo na projektićima, usput budi rečeno, uprihodio nekoliko godišnjih proračuna tih Tampo… jebiga?
– Duža je to priča… vidi, ka prvo i prvo…
– Al molin te normalnim jezikon. Laičkin. Narodnin. Da te skužin… znan ja kako je kad se ti zaneseš, kad te pribaci…

Duboko udahne i napravi podužu pauzu pa nastavi tiho i profesorski književno, ali prilagođeno mojem uhu, uhu ekonomskog analfabete.

– Sve ti to, moj prijatelju, kreće od Europe. Europa je u ekonomskoj krizi, krizi koju su, istinabog, pokrenuli Amerikanci bankrotom braće Lehman davne 2008., ali još traje u perifernim, siromašnijim europskim državama, i kod nas naravno. I europskim liderima je sad već panika. Doduše, ne toliko zbog razloga koje će javno prezentirati, na primjer rasta nezaposlenosti, poglavito mladih, i sličnih stvari za mazanje očiju. Ne. Njih je strah ovog jačanja desnice koja je, po definiciji, euroskeptična i posljedičnog raspada EU.

Otpije par gutljaja vode, očito tražeći riječi i način s kojim će sugovorniku na maloj kavi pojasniti uzroke velike gospodarske krize.

– Do tad su u Europi tekli med i mlijeko. Najprije su uvođenjem eura 1999. heterogene ekonomije u mnogome nastupale kao jedna… evo na primjer Italija, ona se prije eura zaduživala po 13% godišnje, a onda je sletjela na samo 3%. To je pokrenulo ogromne tijekove novca iz bogatog centra EU u siromašnu periferiju. Povoljni krediti. A najveći dio tih kredita je išao u neproizvodni sektor, za potrošnju kućanstava i države. Dakle, ulagalo se u dobra koja ne mogu stvoriti dodatnu vrijednost za vraćanje dugova, što je, naravno, utjecalo na negativnost platne bilance. Nadalje, izvana financirana država je, politički, pokrenula i rast plaća – čitaj troškova proizvodnje – a koji su onda negativno utjecali na konkurentnost, i naravno na izvoz, pa opet dodatno na platnu bilancu… Ukratko, zatvoren je prvi začarani krug produbljivanja krize.

Opet otpije par gutljaja vode…

– Međutim, i takva politika ne bi dovela do ovako nagle krize da se zbog američke krize nije povećao strah kreditora i usporio priljev novca iz jakih država Eurozone u slabe. E sada tu treba biti pametan pa ustvrditi je li prije bila kokoš ili jaje. Ili, u stvari, ne treba… nije bitno. Kao pravi general poslije bitke mogu ti potvrditi da su pod utjecajem svjetske financijske krize kreditori počeli zavidavat špinu što je dovelo do rasta deficita proračuna država dužnika, pada BDPa, pada kreditnog rejtinga, skupljeg zaduživanja… To je drugi začarani krug. Jasno je da rapidno raste javni dug tih država. I naš, jer se zadužujemo po zlato kako bismo zadržali životni standard. Naši građani, prijatelju, nisu za nikakve reforme samo su preglupi da to shvate. Vidjet ćeš kako će reagirati kad prvi put dobiju po džepu…

Slušao sam cijelo vrijeme bez riječi. Nije mu smetalo, već je bio u zanosu.

– Što bi u ovakvoj situaciji napravila Jugoslavija? Odnosno, Narodna banka Jugoslavije. Kreirala bi novac, ili tiskala kako smo govorili. To se zove primarna emisija, i posudila bi ga povoljno državi da ova riješi probleme. Međutim Hrvatska narodna banka to ne smije. Po zakonu koji je nametnula EU. Ma ne bi to, da me krivo ne shvatiš, napravila samo Jugoslavija, ona je samo povijesno drastični primjer korištenja ovog klasičnog ekonomskog instrumenta koji se koristi kao odgovor na krizu, to ti je ta famozna, nama omražena, devalvacija… upravo je na specifičan način koristi i ECB. Drugi mogući ekonomski instrument zaštite od krize bi bilo postojanje kreditora kojeg ne interesiraju negativni ekonomski pokazatelji i koji nas financira s istom, povoljnom kamatom neovisno o svemu, vjerujući u pametno vodstvo, tradiciju, poslovni mentalitet stanovništva… Trebam li ti uopće reći da mi ništa od toga nemamo?

Počne podizati glas u uzbuđenju.

– Dakle, neovisno o protivnicima devalvacije, odnosno činjenici da bi nas jugokomunistički poslovni mentalitet, vjerojatno, svakako doveo u veliku gospodarsku krizu, činjenica je kako bi po nekim predviđanjima taj proces bio do pet puta sporiji, a u dobivenom bismo se periodu možda i izvukli. Prijatelju moj… grlom u jagode proces pristupa i, u konačnici, ulazak u EU, odnosno, posljedično, gubitak dijela monetarnog suvereniteta HNBa nam je pojačao i ubrzao, a možda i generirao, gospodarsku krizu!

Otpije par gutljaja vode i nastavi tiho i smireno. Još uvijek književnim jezikom.

– Ali tu smo gdje smo i treba se prilagoditi pravilima igre, a ne žaliti za prolivenim mlijekom. Ne smiješ razmišljati o devalvaciji dok ti je stanovništvo zaduženo šezdeset milijardi kuna za stanove i još toliko za umjetno pumpanje standarda, za preskupe automobile, ljetovanja, zimovanja, izlaske, televizije, namještaj… ali pazi, sedamdesetak posto tih kredita je vezano za stranu valutu. Ako Lovrinović razmišlja o devalvaciji, što prvo eksplicitno negira pa najavama reformi implicira, a ne želi osiromašiti državu i građane, koga će osiromašiti? Nekog mora… pa banke, naravno. Zato i nije u vladi. Vjerojatno u današnjoj Hrvatskoj nema što tamo ni tražiti.
– A ka guverner Haenbeja?
– Mene si naša, a!? … Odjebi ti, prika moj!

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Hrvatski ljevičari imaju premijera!?

Objavljeno

na

Objavio

Baš nekidan tako nešto buljim u strop i razmišljam. O glupostima naravno: na čiju ćemo stranu u predstojećem velikom ratu, i zašto još nisam pogledao Jennifer Lawrence u Silver Linings Playbook, i je li ono dobila Oscara baš za tu ulogu, i zašto Gordana Jandrokovića zovu Njonjo, i… o glupostima kažem vam pa mi iznenada, niotkud kako to već biva, sleti na pamet i jedno pametno pitanje – koliko uopće tekstova pjesama znam? Raznih vrsta. I iznenadio sam se. Najmanje je tu, nije mi na ponos, poezije, ali od hrvatskog trasha preko Thompsona do Zeppelina skupilo bi se više stotina naslova koje bih otpjevao od prve do zadnje kitice. Bez greške. Impresivno, ali nitko me zbog toga ne smatra posebno pametnim. Ni sam sebe ne smatram izuzetnim. Štoviše, kako su mi pjevačke sposobnosti otprilike na razini Mine, tete malog Perice, bio bih najsretniji da mi ta bespotrebna gomila riječi ne opterećuje ionako skroman hipokampus.

E vidite, predsjednik naše Vlade ima drugačiji problem. Gomilu stranih riječi, frazema i gramatičkih pravila koje je naštrebetao tijekom života on čuva kao malo vode na dlanu. To je, bez konkurencije, najvrjedniji dio njegovog superiornog mozga i lako ga mogu zamisliti kako svaku noć prije spavanja izmoli Očenaš i Zdravomariju da taj sadržaj dugo ostane baš tu i baš takav kakav jest. Što opet nije loše, jer taj Očenaš i ta Zdravomarija ga nedvojbeno čine pravim kršćaninom i automatski kvalificiraju za predsjednika najjače hrvatske demokršćanske stranke. Takav je naš Andrej Plenković, jednim udarcem najmanje dvije muhe.

Ali treba to razumjeti, kad živiš od pričanja – potrebne su ti riječi. Iako se i s poznavanjem vrlo malo riječi, Bulj mi je svjedok, mogu napraviti čuda, ipak za uvlačenje u raznonacionalne briselske guzice treba taj fond biti puno veći, jači, širi i uglađeniji. A Plenkovićev fond je moćan. Doista. Vidim ga kao sigurnog pobjednika sezone nekog supertalent showa, zamišljam kako stoji na bini s isprepletenim prstima kojima gestikulira ne razdvajajući ih, kao da su mu sputane lisičinama, pa izgovara na pet-šest jezika s besprijekornim naglaskom što je na slikama koje mu pokazuje neki napirlitani član žirija. Siguran pobjednik. Osim ako mu u konkurenciju ne uleti neko nesretno dijete s autizmom ili Downom.

I iako bi mu zbog tog talenta svaka splitska šjora predvidjela lijepu budućnost i puno novca zarađenog od vođenja turista po Dioklecijanovoj palači pa ga usput podbola zašto ne nauči i mandarinski jer “pun je Get kosookih“, i iako će ga uskoro nekakav Googleov, ili čiji već, real time speech translator degradirati i baciti mu godine učenja u vjetar, mi Hrvati ga zbog toga smatramo pametnim. A super. Baš.

Treba biti jasan, Andrej Plenković je s poliglotskim sposobnostima i karakternim osobinama doista idealna osoba za plivanje bespućima diplomatskih zavrzlama briselske birokracije, za provođenje dana i noći u šetnji beskrajnim hodnicima od ureda do ureda visokopozicioniranih debelokožaca i štipoguzica ne bi li progurao nešto. A tu dolazimo do onog najvažnijeg – to nešto mu treba biti naloženo, jer ako sam odlučuje što je to nešto onda je hijerarhija – ja, pa Hrvatska, pa… Doista, ako je nešto većini Hrvata jasno nakon dvije godine mandata ove Vlade, onda je to da Andrej Plenković sebe stavlja iznad svih i iznad svega, i da od javne koristi može biti isključivo čvrsto zauzdan i poslan tamo gdje se najbolje snalazi kako bi animirao birokrate koji će lobirati za jasno mu nacrtane hrvatske interese, neovisno jesu li ti interesi u koliziji s njegovim osobnim. Alternativa mu je Dioklecijanova palača, bar što se Hrvata tiče.

A mi smo tog najobičnijeg, neovisno koliko sposobnog, diplomatskog činovnika izabrali za predsjednika Vlade. I lako je meni, vjerujte, što je on preveslao veliku većinu vas koji ste ga izabrali, ali teško zaspem sa spoznajom da sam i sam, pardon my French, nagužen i što sam vlastitim stavovima prevario i određen broj ljudi. Čime nas je, dovraga, taj činovnik zaveo?

Mene, prvenstveno, s Davorom Ivom Stierom. Odnosno s cijelim tim pokretom koji je kulminirao Stierovom knjigom Nova hrvatska paradigma i naveo demokršćanske intelektualce da podrže tu ekipu koja je nudila bolju Hrvatsku, odnosno bolju Hrvatsku demokratsku zajednicu što je, objektivno, sinonim. Malo tko se danas ne bi složio da je Hrvatskoj zadnji čas za novu paradigmu, odnosno model po kojem bi se s vremenom eliminirala hegemonija vladajućih elita nad većinom, većinom koja je u pravilu isključena sve dok nas kao ovce na skupe za neke izbore, model koji bi s vremenom umanjio i korupciju, i klijentelizam, i ortaštvo, i političku trgovinu. A baš o tome su govorili Davor Ivo Stier, Ivana Maletić i Miro Kovač pa gurnuli ispred sebe Andreja Plenkovića jer, jebiga, on najbolje prodaje priču. Epilog znamo. Znamo kako su prošli članovi ove ekipe, a samo zamisliti možemo kako oni danas spavaju nakon što više nema dvojbe da je njihov lider role-model za sve ono protiv čega su se borili – za elitizam, klijentelizam, ortaštvo i političku trgovinu.

U stvari, kad malo razmislite, zar je Andrej Plenković kriv zato što ima natprosječno sposobnu rodbinu, kumove i prijatelje? Ma dajte. Ili zašto bi on kao predsjednik Vlade bio odgovoran za nešto za što može nekoga smijeniti? Martinu Dalić na primjer, kao Stiera i Kovača ranije, Matu Radeljića (Predsjednica kažete?) ovih dana i Milijana Brkića uskoro. A tek Istanbulska konvencija – ma svi vi koji tamo vidite nekakvu rodnu ideologiju sigurno vidite i bijele miševe. O Marakeškom sporazumu neću uopće trošiti riječi. Ili, hajde recite iskreno, zar on treba snositi ikakvu, i najmanju odgovornost zato što je nekoliko tisuća ljudi ispravilo OIB na potpisu za podršku referendumima. Molim lijepo, pravila su tu da se poštuju. Osnovali smo komisiju i… c’est la vie.

Vjerojatno znate za onu: “If it looks like a duck, swims like a duck, and quacks like a duck, then it probably is a duck.” Andrej Plenković izgleda kao ljevičar, ponaša se kao ljevičar, govori kao ljevičar, dakle… Trebalo nam je biti jasno već nakon prvog njegovog – osnuj komisiju, nametni joj mišljenje, provedi zaključke komisije i smjeni one koji misle drugačije – ponašanja, jer je to ponašanje političara birokratsko-elitističko-komunističkog tipa, odnosno baš onakvog tipa koji je potreban za razbijanje HDZa. Ne vjerujete?

Mnogi mi nisu vjerovali ni prije dvije godine kad sam napisao članak Uragan “Zoran” je pomeo SDP koji završava s riječima: “Dakle, dragi jedan-glas-članovi SDPa, doista ne možete pogriješiti. Potpuno je svejedno hoće li vam budući predsjednik biti “ala brale” Ostojić ili “samo 3922 preferencijalna glasa” Bernardić. Predsjednici trećih opcija su rijetko kad previše značajni…” I da, danas se hvalim s ovim.

Plenković ljevičar!? Sigurno vas je puno koji mislite da lupam gluposti. Idemo zato malo dublje u problem…

Prije svega treba naglasiti, iako će članak ostati na lijevo-desno terminologiji, politička lijevo-desno podjela je potrošena. Dugo već. Jer su odnosi u modernom svijetu toliko kompleksno isprepleteni da ako bismo ljevičare, onako tradicionalno, definirali kao nekakve borce za slobodu, pravdu, jednakost ili napredak, smatram se najvećim ljevičarem u Hrvatskoj. A bogami, i šire. Jednostavno je i objasniti zašto – u dvadeset i prvom stoljeću građanina iz kršćanskog, ili katoličkog ako hoćete, civilizacijskog bazena u kojeg nisu ugrađene gore navedene vrijednosti nazivamo idiotom.

Posljedično i socijalna politika gotovo svake značajne stranke iz našeg civilizacijskog bazena obuhvaća – ovisno o društvenom bogatstvu, naravno – osiguravanje minimuma za dostojanstven život pojedinca, zdravstvo, obrazovanje…

Hajdemo se fokusirati na Hrvatsku, kod nas gotovo da nema razlike u socijalnoj, odnosno točnije, kompletnoj fiskalnoj politici između “lijevog” SDPa i “desnog” HDZa. Štoviše, usudio bih ustvrditi da HDZ u svojim mandatima provodi socijalno osjetljiviju politiku od SDPa. Dakle ono što nas treba zanimati u lijevo-desnoj gospodarskoj legislativi je isključivo tko s kojim zakonom dobiva, tko gubi i kakav je učinak zakona na društvo u cjelini. Naravno, sve to kako bismo smanjili korupciju, klijentelizam, ortaštvo i političku trgovinu (e moj Stieru).

U skladu s navedenim možemo eliminirati fiskalnu politiku kao faktor lijevo-desno diferencijacije političkog spektra. Postoji li onda uopće razlika? Postoji i strahovito dijeli, polarizira točnije, naše društvo. Razlika je u odnosu prema otvorenosti društva, u globalizaciji nasuprot suverenizmu i kulturološkom konzervatizmu, u odnosu prema hrvatskoj samostalnosti i Jugoslaviji, u odnosu prema LGBT zajednici, izbjeglicama i islamskoj ekspanziji. Onaj tko se ovome iščuđava i tko ove teme smatra nebitnim za društvo, o odnosima u društvu nema pojma. Ovo neću dodatno argumentirati.

Po gotovo svim dosadašnjim odlukama u mandatu Andrej Plenković je ljevičar. Par excellence – poslužit ću se njegovim stilom. Ne samo zbog činjenice da ga na vlasti održavaju više-manje deklarirani neojugoslaveni (SDSS) i zagovornici izuzetno liberalne politike prema LGBT zajednici koji, da stvar bude gora, vode kurikularnu reformu (HNS), nego je jasno da “njegov” briselski stav prema stupnju otvorenosti hrvatskog društva nije u skladu s paradigmom na kojoj je ujahao u banske dvore niti sa stajalištem biračkog tijela HDZa koje ga je izabralo. Uz to činjenica da uživa “neprirodno veliku” podršku ovisnih, lijevo orijentiranih, medija, govori sama za sebe. Na sreću neovisni mediji kao jamac demokracije koja je jamac slobode se polako, ali sigurno, probijaju. Već i sama činjenica da imate priliku čitati članak koji dira “nedodirljivog” puno govori.

Plenkovićevo političko stajalište je sasvim legitimno – ne bih želio biti pogrešno shvaćen – to je njegova stvar. Međutim, ono što želim ovdje pokazati je da njegovo ljevičarenje najviše šteti stranci kojom predsjedava, ali i Davoru Bernardiću pa posljedično i SDPu. Opravdano se upitati: Kako biti oporba nekom tko vodi tvoju politiku? Teško. Gotovo nemoguće. A Bernardić nikako da to shvati pa umjesto da Plenkovića prokaže kao ljevičara u demokršćanskoj stranci, da ga pita hoće li mu biti protukandidat za predsjednika SDPa, da mu zahvali na provođenju partijskih politika itd. on se hvata gospodarskih tema i gubi bitku – jer tu diferencijacije nema.

Pomesti HDZ i SDP, slagali se vi ili ne, u konačnici znači destabilizirati Hrvatsku. A nisam baš siguran da je Andreja Plenkovića previše briga za to. Meni je otvorilo oči lukavo guranje teze da neće valjda rušiti vlastitu Vladu kad je postalo jasno da praktično pala. Za to je iskoristio utjecaj Milijana Brkića i otvorio političku trgovinu. Nadalje, “nahranio” je HDZove uhljebčiće koji su to jedva dočekali kao opravdanje zašto ga podržavaju, a sve kako ne bi ostali četverogodišnjih sinekurica. Ponovit ću, takav je naš Andrej Plenković, jednim udarcem – izbrojite sami koliko je ovdje muha.

U svemu ovome je izuzutno važno postalo pitanje što misle visoko pozicionirani HDZovci? Shvaćaju li kakvu politiku provode? Je li moguće da im Judine škude u džepovima zamagljuju pogled na budućnost Hrvatske, na budućnost stranke, ali i na vlastitu budućnost? Kako se misle ponašati kad Plenković jednom ode? Realno je očekivati da će ga izbaciti iz stranke, ali, već sad je jasno, debelo prekasno. Svijet kojem mi želimo pripadati se mijenja strahovitom brzinom – raste protekcionizam, rastu carine i trgovinski rat, globalizacija je mrtav projekt, zbog nje je pala čak i Angela Merkel dugo godina jedna od najmoćnijih osoba na svijetu, posljedično jačaju populističke stranke bez glave i repa… Živi zid je danas druga stranka u Hrvatskoj i to ne izgleda kao napuhani balon pa vi sad razmišljajte o sastavu sljedeće vlade. Gdje se u svemu tome izgubila nova paradigma HDZovci?

Ukratko, ovu Vladu je trebalo davno srušiti. Točnije, HDZ je trebao srušiti ovu Vladu. Do temelja.

Boris Traljić

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Komentira Boris Traljić

PERCEPCIJA O KONVENCIJI

Objavljeno

na

Objavio

Zar ti nije bolje od odlaska u vojsku usavršiti se u nečemu? Naučiti nešto za tu godinu dana… još jedan jezik, na primjer? Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Logično.

Vidiš da je sve poludjelo. Tko zna kako će ovo završiti, sila je to, obučena, opremljena – da si bio u vojsci znao bi. Ima ova ELSA neka… na sigurnom si, a i možeš se usavršiti u još nečemu. Ovo će potrajati bar nekoliko godina, sigurno. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Samoodrživo.

Ipak je sad puno bolje ući u HDZ. Definitivno. Baš sad kad je na koljenima. Tako dobivaš četiri godine za sve pripremiti, a i što bi ti značilo biti nekakav SDPov zamjenik ministra, ili što već, u Milanovićevoj vladi? Nemoj zanemariti ni činjenicu da će plaća u Bruxellesu biti puno veća. Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Oportuno.

Došlo je vrijeme. Ovaj je potpuno izgubljen… doduše, bilo je to jasno čim je doveo onog kanadskog lutka. Znam da je puno manja plaća, ali to je samo četiri godine. Proletjet će… Razmisli. Šteta je, kad već možemo to srediti…

Racionalno.

Ovo je moja percepcija o premijeru Andreju Plenkoviću. Pojasnit ću, ovo je moja objektivna realnost, iako, objektivno, ništa od navedenog ne mora biti realno. I nije me briga za to. Ni najmanje. Percepcija svima nama služi za snalaženje, za opstanak u društvu u kojem živimo, a ja sam na temelju informacija koje su mi servirane i vlastitog iskustvenog, intelektualnog i emotivnog filtera došao baš do ovakvog zaključka – Andrej Plenković je osoba odrasla u bumbaku, zaštićena od bilo kakvih negativnosti i neugodnosti koje su sjebale i ireparabilno oštetile cijelu jednu (njegovu i moju) generaciju, osoba od rođenja predodređena i pripremana da ispuni neispunjene roditeljske (ili čije već) ambicije koje su, kako to biva, postale i njegove pa tako nepovratno potisnule “tata, želim biti astronaut” snove. Takvo nešto natprosječno inteligentnu osobu pretvori u nekakvog emotivno hendikepiranog cyborga – logičnog, samoodrživog, oportunog i, nadasve, racionalnog.

Ali ipak, nekim čudom, cjeloživotno ispiranje mozga nije uspjelo našeg premijera pretvoriti u emotivnog invalida. Onaj “quantum of solace” u njemu je neuništiv i zbog njega mu nekad glas zadrhti, a lice ne uspijeva uvijek skriti zabrinutost, stres ili sreću. Paradoks je da vjerojatno cijeli život pokušava to ubiti u sebi, ubiti baš ono što ga je vinulo u političke visine.

Percepcija je, vratimo se na temu, hrvatske javnosti da premijer ima dušu, a to onda našoj javnosti poništava negativnu percepciju kako je on tijekom života bio lišen trauma koje je većina proživljavala. Riječju, percepcija da ima dušu je našoj javnosti važnija od percepcije da je rođenjem pripadnik odnarođene elite i da je tu okolnost izuzetno ekstenzivno koristio.

A percepcija javnosti je u politici sve, i baš ovakva kakva jest Andreja Plenkovića je pozicionirala na mjesto s kojeg se nekidan na nju, oprostite na izrazu, popišao: “Velika većina ljudi koji su bili danas na sastanku su temeljito analizirali sadržaj Istanbulske konvencije i ne vide u njoj nikakvu rodnu ideologiju. A ovi koji žive u svijetu percepcija, njima očito još treba neko vrijeme da shvate bit.

Točnije, popišao se na najbliže suradnike i na najveći dio hrvatske javnosti, onaj njen konzervativni dio. Popišao se baš na one koji ga doveli tu gdje jest jer je grubo ismijao njihovu inteligenciju samo zato što su se usudili percipirati da Konvencija Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji (Istanbulska konvencija) podmuklo provlači njima neprihvatljivu rodnu ideologiju i stoga je Hrvatski sabor ne smije ratificirati. Iznenađujuće nelogično, autodestruktivno, neoportuno i, nadasve, iracionalno premijerovo zapišavanje. Očito mu “treba još neko vrijeme da shvati bit.

A bit je jednostavno dokučiva – percepcija o Konvenciji – biračko tijelo koje smatra kako se ratifikacijom Istanbulske konvencije napada njegova najjača kognicija, svjetonazorska, i onda, normalno, u tom konfliktu stradava sve ostalo. Sve. Pokušaj mijenjanja svjetonazora vlastitog biračkog tijela (a upravo to premijer pokušava, iznad svega i iznimno bahato, ad-hoc) je iracionalan.

Iracionalan je tu, poglavito, pokušaj objašnjavanja kako nema rodne ideologije u definiciji iz Konvencije: “Rod označava društveno oblikovane uloge, ponašanja, aktivnosti i osobine koje određeno društvo smatra prikladnima za žene i muškarce.” Ne ulazeći ovdje u “sociološki-prirodno paradigmatski rat” i bez ambicije za polemiziranjem o spolu i rodu (nema potrebe jer čak i netko koga to ne zanima, ne može se obraniti od medijskih analiza koje “izlaze iz paštete”), treba ustvrditi da samo idiot ne prepoznaje rodnu ideologiju u navedenoj definiciji koja je, doslovno, preuzeta od Ann Oakley. Ili možda onda ni “izumiteljica roda” nema veze s rodnom ideologijom?

Iracionalno je, nadalje, bahato izbjegavanje Andreja Plenkovića da konzervativnoj javnosti umjesto dokazivanja kako je “njegov veći” makar pokuša “prodati priču”, odnosno iskoristiti činjenicu da je Jadranka Kosor još davne 2008. napisala (po vlastitoj izjavi) Zakon o suzbijanju diskriminacije i uvela rodnu ideologiju u hrvatsku legislativu kroz termine “rodni identitet” i “rodno izražavanje“. Navodno će se ovih dana u obilaženju baze ipak ugristi za jezik i progovoriti o tome.

Nebitno, jer je stvar gotova. Naš premijer s ovakvim iracionalnim ponašanjem izgleda pogubljeno, kao Tomislav Karamarko u zadnjim predsjedničkim danima, kao nekakav politički oksimoron, kao političar koji doista misli da ne živi u svijetu percepcije jer bi ga u suprotnom itekako zabrinjavao što misli taj svijet:

  • Istanbulska konvencija je argumentacijom autoriteta stigmatizirana za većinu konzervativnog dijela javnosti, odnosno baš za njegove birače, uključujući i najbliže mu suradnike i Katoličku crkvu.
  • Njegova stajališta hvale i podržavaju politički protivnici: SDP, nevladine organizacije, LGBTIQ udruge, čak i neoferalovci iz Novosti…
  • Istanbulska konvencija je Rubikon koji je pregazio kako bi zadovoljio Bruxelleske mentore i vlastite euroambicije pa sad “juriša na Rim”, ali ne s XIII. Legijom kao Cezar onomad, već gotovo sam, uz pomoć šačice sinekurista i poltrona koji, po definiciji, sjede na dvije stolice.
  • Stranku kojom predsjedava je doveo u lose-lose situaciju, odnosno trenutno je teško zamisliv način da s njim na čelu HDZ dobije sljedeće izbore. Stoga je pitanje hoće li njegova ostavka doći odmah, na kraju mandata ili nakon izgubljenih izbora, ako se nekako otkotrlja dalje od “odmah”.
  • Činjenica da “ima dušu” više ne pokriva sve ovo ostalo, kognitivno neusporedivo snažnije.

Kako bilo da bilo, u cijelom ovom, nakon Plenkovićeve najave ratifikacije, razbuktalom ideološkom ratu svih aktera na hrvatskoj političkoj sceni – od krajnje ljevice do krajnje desnice – jedna je stvar već nepovratno izgubljena, baš ona zbog koje se navodno ratuje – nikoga više istinski ne zanima borba protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji.

boris.traljic

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari