Pratite nas

Komentira Boris Traljić

Komentrira Boris Traljić: Moj obračun s njom

Objavljeno

na

ciceron

Povijest je učiteljica života“, tako je u drugom dijelu svoje knjige “De Oratore” (55. pr. Kr.) staroj dami tepao Marko Tulije Ciceron. Iako je ovaj dvomilenijskom upotrebom već dobrano izlizan citat vjerojatno i najveća glupost koju je Marko ikad napisao, ili izgovorio svejedno, gospođica Povijest ga je ipak u znak zahvalnosti krstila najboljim govornikom koji je bio u njoj (a bilo ih je ohoho). Nadrobio je on još podosta idiotarija u tom hvalospjevu, idiotarija, istinabog, toliko slatkorječivih da je “učiteljica života” samo zanosno kleknula i honorirala ovog starog poganina ne primijetivši da se tu zapravo radi o običnoj samohvali jednog elokventnog narcisa.

[ad id=”93788″]

Da, upravo u skladu s “veličinom” ove mudrosti ide i činjenica kako je ona u stvari “isprdak” Ciceronovog najobičnijeg, onog prizemnog, svim ljudima znanog samoljublja jer, eto, baš kroz njegov glas, i glasove njemu sličnih, gospođica Povijest svjedoči, svijetli, pamti, uči… Ma evo vam cijela rečenica pa zaključujte sami (izvor Marko Tulije Ciceron “O govorniku”, Matica hrvatska, Zagreb 2002., prevela Gorana Stepanić):
A čiji bi glas, osim govornikov, besmrtnosti mogao povjeriti povijest, koja je svjedokinja vremena, svjetlost istine, živo pamćenje, učiteljica života, glasnica starine?

Piše: Boris Traljić za Kamenjar.com

“Svjetlost istine”, možeš mislit! Eh… kako nemam baš nikakvog straha ni od osvete gospođice, ni od posljedica erupcije njene taštine, niti imam ambiciju, ne daj Bože, završiti u njoj, zatomit ću ovdje svoj džentlmenski habitus i progovoriti baš onako kako ona zaslužuje.

Povijest je, dragi čitatelju, samo jedna velika lažljivica, prevrtljivica koja se prilagođava i moćnicima i potlačenima, pa je čas ovakva, čas onakva, priležnica najobičnija, riješena pod svaku cijenu udovoljiti potrebama trenutnog joj ljubavnika. Nije ona nikakva dama ni “učiteljica života”, a pogotovo nije “svjetlost istine”, nego samo jedna najobičnija ofucana lažljiva prostitutka, frajla koju su svi razvlačili otkad je svijeta i vijeka, a i razvlačit će je, duše mi, do susvita.

Eto! Hajdemo se sad složiti oko jedne, ali ovaj put istinske, mudrosti koja tvrdi da “povijest pišu pobjednici“. Nećemo se i ne možemo, naravno, složiti oko toga čija je ova mudrolija jer lažljivica Francuzima kaže da je ovo prvi izgovorio Napoléon Bonaparte, a Židovima kako je ipak u pitanju Walter Bendix Schönflies Benjamin, a i to je samo početak njenog prostituiranja po ovom pitanju. Ide ona po svijetu, od ljubavnika do ljubavnika, pa kao autora ove mudrosti desničarima hvali malog Cezara, a ljevičarima brkatog filozofa, vjernicima prvog, ateistima drugog, Nijemcima je, pazite ovo, najprije hvalila prvog, sad hvali drugog, a možda im sutra opet vrati prvog… vrag će ti ga znati. I tako se, frajla prevrtljiva, valja po svijetu, u prostoru i vremenu želeći se dodvoriti svima, i bijelima, i crnima, i pravima, i krivima, i prije, i sad, nudeći svakom njegovu istinu, nekad naglas, nekad šaptom, nekad, pak, samo oportuno šuti i radi – dodaje papire i dokaze, ovima ove, onima one. I oprezna je, priležnica ofucana, pazi ona dobro da naglas govori samo onu istinu koju nudi pobjednicima, onu “vječnu istinu” koju oni strastveno zapisuju, a dotad, cijelo vrijeme usporedno i potajice šapće neku drugu istinu poraženima, jer hajde ti znaj kako će se karte sutra posložiti i koja će istina sutra biti ona “vječna”.

Prodala je dušu vragu za život vječni. A kako bi inače preživjela tolika stoljeća? Ne bi, sigurno ne bi, da davno nije shvatila kako je upravo sukobi na životu drže, kako stalna na tom svijetu samo borba jest, i da i onda kad bi ostala zadnja dva čovjeka u cijelom svemiru ta dva nesretnika bi oko nečeg zaratila i jedan bi, naravno, bio poražen, a drugi pobjednik, i imao bi ovaj posljednji svjetski ubojica, Pale sada sam na svijetu, nekakav čudan poriv zapisati kako je on to pobijedio, i zašto, i kako je sve doista bilo, nadajući se da će tu “povijesnu istinu” netko nekad pročitati. Ali tko, pobogu, čovječe? Tko?

Ne zanimaju mene, doista ne zanimaju, noćne dame, i ne bih riječi jedne jedine napisao o gospođici Povijesti, kohabitirali bi ona i ja do moje smrti ne diram te – ne diraj me suživotom da nisam počeo osjećati njenu prevrtljivost na vlastitoj koži. Ne mogu zbog nje više nigdje ni najobičniju kavu popiti na miru, bez nekog tumača “povijesne istine” koji mi se odmah prikači.

Evo za primjer… imam, tako, jedno društvo poznanika koje se okupi dvaput mjesečno, društvo intelektualaca, doktora, magistara i diplomiranih… eh… masturbatora, kako ih odnedavno zovem zbog jasnog razloga – za prevrtljivu frajlu su se odjednom neopisivo zainteresirali, valjali bi se s njom po cijeli dan, mâme je, zovu, supruge su zbog nje zapostavili… a ona ih ne doživljava, ignorira ih, grubo im je uskratila usluge. Bira prepredena klijentelu i odlučila ih je zaobići. Vjerojatno je shvatila kako tu nema potencijala za nju, shvatila je da se tu ne hvataju lako njena šaputanja, filozofiraju ovi moji previše brate, razmišljaju, citiraju naštrebetane latinske: “… da dragi moj, i kao što bi Ciceron rekao: ‘ Nescire autem quid…’” Ali ipak je ne puštaju. I što im više izmiče to su oni uzbuđeniji, razum im je pomućeniji, a kako je moj interes za neko društvo obrnuto proporcionalan interesu tog društva za ovu lažljivu prostitutku, tako već neko vrijeme bježim od ovih mojih intelektualaca. Iskreno, nije mi taj bijeg preteško pao jer je puno više od njihovog vabljenja prevrtljivice iritantno njihovo kirurški precizno predviđanje budućnosti. Samo za ilustraciju, po njima bismo danas imali BDP kao Njemačka, Vladu bi sastavila koalicija SDPa i MOSTa, a Ivo Josipović bio bi predsjednik u drugom mandatu “… ma nema Kolinda nikakve šanse, dragi! Evo, pojest ću vlastitu diplomu ako pobjedi!“. Nije je pojeo.

Ono što mi je doista teško palo je sve češće bježanje od prijatelja otkad su se i oni počeli paliti na ovu ofucanu frajlu (padaju im kriteriji s godinama). Zbog njih sam joj prvi put zaprijetio ratom, udarila je tamo gdje najviše boli. Udarila je na, ionako zbog životnog ritma prorijeđene, susrete prijatelja od rođenja, na taj zajednički odmor srodnih duša, na punjenje baterija i uspjela je, nekako, samo nama zanimljivu priču “A sićaš li se ono kad je Xa Y potega s balkona balunom u glavu, ono kad smo mu krali trišnje? Hi, hi, da balunom!? Pa smo mu onda i balun punili!” pretvoriti u “… ma pusti sad to, nego jesi pogleda Sedlarov film?

Totalni rat s ovom lažljivicom ipak sam započeo tek onda kad se uvukla u moje posljednje utočište, u društvo balotaša, točnije kibicera (balotaši su ipak financijski potkovaniji, zaigra se najmanje u piće, često i u janje) mahom nezaposlenih mlađih i umirovljenih starijih ljudi koji dane ubijaju gledajući kotrljanje bulina po zogu ispod moje zgrade i pokušavajući se ogrebati za koje pivo ili paprčnjak. Kontaminirala je beštija to moje posljednje utočište prepuno priprostih, dobrih i iskrenih ljudi, ljudi sa stvarnim problemima i neskrivenom potrebom za razgovorom o njima. Posrala se, oprosti na izrazu čitatelju, na moju Hrvatsku, onakvu kakva doista jest.

Nije to ona Hrvatska koja se srami zato što joj kćer nije upala na medicinu ili ona svijena pod kreditima u švicarcima samo kako bi moćnije vozila i bolje izgledala valjajući se po preskupim kožnim garniturama. Ne, ova moja Hrvatska najprije plati režije s većim dijelom od dvije tisuće sedamsto pedeset i tri kune i dvadeset četiri lipe mjesečno, ova moja Hrvatska nije ovršena na desetine i stotine tisuće eura nego na koju stotinicu kuna i rješava tu ovrhicu desetak mjeseci, mojoj Hrvatskoj kćer ujutro čisti portun, a popodne konobari, sve u fušu, kako bi zaradila par tisuća kuna, kako bi pomogla obitelji i, usput, uštedjela nešto za pir, ta moja Hrvatska ne citira na latinskom, nego me pozdravlja sa “ima li šta posla za mene?“…

Kupim, tu i tamo, gajbu jeftinog polalitarskog piva (mini market je u montažnom objektu uz teren – samo zbog balotaša i opstaje) i počastim ih. Tako sam napravio i nekidan nadajući se napokon ljudskim pričama, teškim, ali toplim i iskrenim… međutim, tek tu su me dočekali najveći ljubavnici ofucane prostitutke, svi odjednom znaju svako selo gdje su u Drugom ratu ustaše poklali Srbe ili partizani Hrvate, što je već kojemu prokletnica napričala, znaju oni i točan broj žrtava Jasenovca, u jednog čovjeka, samo s rasponom od dvije do sedamsto tisuća, znaju oni… eh ne biste vjerovali što sve još znaju. To mi je otvorilo oči. Uz njih sam tek shvatio što frajla hoće… odlučila se valjati s hrvatskim pukom, šaputati nam nježno, huškati nas jednog na drugog. Malo joj je rata bilo kod nas, ofucanoj, pa hoće još.
Ali ljudi, ostavite se tih gluposti… imamo mi naš Domovinski rat, našu svetu, neokaljanu pobjedu. Mi pišemo povijest ljudi, mi! Mi smo pobjednici!“, vičem. Samo pusti vapaj. Moj glas je razbio vjetar koji nerazumljivo šumi u njihovim ušima.
Domovinski rat više nitko ne spominje, ne zanima ih, preskočen je nekako, pregažen. Naglas prokletnica viče o nekim drugim ratovima, urliče o nekim drugim pobjednicima kroz usta mojih balotaša… vraća nas lažljivica u neka mračna vremena.


Posveta:

[testimonial image=”https://kamenjar.com/wp-content/uploads/2016/04/ante.jpg” name=”Ante Gotovina” title=” general i heroj Domovinskog rata” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]Rat pripada povijesti, okrenimo se budućnosti svi zajedno.[/testimonial]

Herman Melville američki književnik:

Prošlost je mrtva i za nju nema uskrsnuća; budućnost je obdarena životom i živi u nama, makar u iščekivanju. Dok je prošlost u mnogim stvarima neprijatelj čovječanstva, budućnost je u svemu naš prijatelj. U prošlosti nema nade; budućnost je i nada i uživanje. Prošlost je udžbenik tiranina, a budućnost Biblija slobodnih. Oni s kojima isključivo upravlja prošlost su poput Lotove žene, kristalizirani u činu gledanja unatrag, i zauvijek onesposobljeni gledati naprijed.

[ad id=”93788″]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Komentira Boris Traljić

Katolička džamahirija – sintagma nastala pod utjecajem bunike

Objavljeno

na

Objavio

Velika Socijalistička Narodna Libijska Arapska Džamahirija. Tako je Muammar al-Gaddafi nedugo po uspjehu vlastite Zelene revolucije odlučio nazvati Libiju. Žvačući pritom, evo kao da ga sad vidim, sušeni mesnati list prvoklasnog halucinogenog sirtanskog kaktusa kojeg su specijalno za njega proizvodili rođaci u malom obiteljskom “Obrtu za proizvodnju začina – Muammar”. Tihom obrtu s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo, jer je libijski revolucionarni vođa trošio, ali baš trošio – često i obilato, tu pustinjsku gandžu. Prečesto. U stvari, po svemu sudeći, nije bez nje smislio nijednu, ali baš ni jednu jedinu od vlastitih neprebrojivih (neubrojivih?) intelektualnih vratolomija poput islamskog socijalizma, ili panarabizma, ili Federacije Arapskih Republika, ili Izratina – binacionalne države Židova i Palestinaca, ili džamahirije na kraju krajeva.

Neslužbeno, i cijelo svoje “remek djelo” – Zelenu knjigu – je napisao žvačući opojni list sirtanskog kaktusa. Da. Gotovo je sigurno. Bit će vam ovo jasno ako vas neopisiva dosada natjera da uzmete u ruke tu svesvjetsku mudrost nabijenu u šezdesetak prostim rečenicama ispisanih stranica. Odnosno, ako je uzmete u ruke pa još i pročitate. Bit će vam, također, jasno da ni Harvard ni Oxford (gdje se al-Gaddafi navodno školovao) nisu u šezdesetima bili imuni na trgovinu diplomama.

Kako je malo kome toliko dosadno u životu, evo nekoliko mudrosti iz Zelene knjige koja je bila ideološki okvir za Veliku Socijalističku Narodnu Libijsku Arapsku Džamahiriju:
• Stranka je suvremeni oblik diktature.
• Plebisciti su demokratska prijevara.
• Narodne konferencije su jedino sredstvo postizanja narodne demokracije.
• Prvo se ljudi podijele u Temeljne narodne konferencije. Svaka Temeljna narodna konferencija izabire svoje tajništvo. Tajništva svih Temeljnih narodnih konferencija zajedno sačinjavaju Narodne konferencije. Nakon toga mase iz Temeljnih narodnih konferencija izabiru administrativne Narodne odbore koji zamjenjuju vladinu administraciju. Sve javne institucije vode Narodni odbori koji odgovaraju Temeljnim narodnim konferencijama, a koje oblikuju politike i nadziru njihovu provedbu. Slijedom toga i administracija i njen nadzor postaju narodni, a zastarjela definicija demokracije – demokracija je nadzor vlasti od strane naroda – također postaje zastarjela. Zamijenit će ju prava definicija: demokracija je nadzor ljudi od strane ljudi.
• Oni koji zarađuju plaću su samo robovi svojim gospodarima koji ih unajmljuju.
• Nitko nema pravo posjedovati dodatnu kuću za svrhu iznajmljivanja jer je ta dodatna kuća, u stvari, potreba nekog drugog.

Dakle, džamahirija je, rezimirajmo, nekakvo socijalističko-komunističko društveno uređenje s naglaskom na direktnu vladavinu naroda (mâsa bi bio točniji izraz, u duhu sirtanskog kaktusa) putem Temeljnih narodnih konferencija i Narodnih odbora. Političke stranke su diktatorske, referendumi prijevara, svakom prema potrebama itd. Smrdi na socijalističku Jugoslaviju?

Smrdi definitivno. Bazdi. Ali nešto drugo je puno bitnije – džamahirija, ma kako većini nas zvučala džihadistički, nema nikakve veze s islamskim militantima. Istinabog, Muammar al-Gaddafi se naslonio na islam kao temeljno moralno polazište (A na što se u Libiji trebao nasloniti? Na kršćanstvo?), ali je smatrao kako ga je sa Zelenom knjigom unaprijedio. I da, džamahirija je svjetovna, sekularna.

E sada, u skladu s navedenim spoznajama članak Mladenke Šarić: “Hrvatska nije katolička džamahirija“, objavljen prošle godine na portalu autograf.hr je svakom prosječno obrazovanom Hrvatu zakrivio usne u cinični osmijeh:
Nadalje, problem je i kad se državni uredi blagoslivljaju, pri čemu se zaboravlja da Hrvatska nije katolička džamahirija nego sekularna država u kojoj žive pripadnici različitih vjera i nacija, i, naravno, ateisti. Problem je što se zaboravlja da Hrvatska pripada svim njezinim građanima.
Ček, ček! Znači džamahirija nije ono što džamahirija jest!? A džamahirija jest sekularna i pripada svim njenim građanima kao conditio sine qua non al-Gaddafijevog “remek djela”.

Nemoguće je po bilo kojoj osnovi povezati kršćanstvo (katoličanstvo) i džamahiriju, tako da je sintagma “katolička džamahirija” toliko glupa… eh, jednostavno, nije zaslužila niti osvrt sve dok Mladenku Šarić prije par dana nije citirao bez navoda (čitaj: plagirao) kolega joj komentator s istog portala, a usput i bivši predsjednik RH Ivo Josipović. Na Facebooku je objavio: “Hrvatska je sekularna država. Nije katolička džamahirija.

Jasno vam je da ovo sada ipak zaslužuje osvrt jer je gospodin Josipović bio sukreator hrvatske vanjske politike baš u periodu kad su Muammara al-Gaddafija javno sodomizirali, mučili i ubili (kakav je već običaj među civiliziranim plemenima i narodima koji u aktualnoj migrantskoj navali dolaze obogatiti europsku kulturu). Jasno vam je, također, da ovo sada zaslužuje i pokušaj odgovora na pitanje: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Sintagma je samo lakmus papir, samo pokazatelj ogromne krize hrvatske ljevice. Naravno, prije toga bismo se trebali složiti kako već godinu dana svjedočimo potpunoj izgubljenosti lijevog dijela hrvatskog političkog spektra. Političkoj dezorijentiranosti, točnije rečeno. Ne treba biti previše pametan za izvođenje zaključka kako je isključivi uzrok ovakvom stanju odlazak Zorana Milanovića iz politike nakon višegodišnjeg predsjedanja stožernom partijom hrvatske ljevice, SDPom. Predsjedanja? Točnije rečeno “sječe glava” koju je sustavno provodio u Partiji s ciljem stvaranja okruženja u kojem će biti intelektualno superioran nad “preživjelima”. “Pametno je giljotinirao!“, dobacit će netko. “Nije, istinabog, ni trebao puno glava sječi!“, dometnut će zajedljivo drugi. Vjerojatno su oba u pravu, ali i ako nisu ostaje činjenica da je s njegovim odlaskom ljevica, doslovno, dekapitirana.

Ne treba zato previše čuditi da je, vidi vraga, baš Milanović prvi spomenuo džamahiriju, nekoliko dana prije Mladenke Šarić očito samo trbuhozborkinje velikog vođe. Ali spomenuo je u kakvom-takvom logičnom kontekstu i bez onog idiotskog prefiksa “katolička”. Dakle, Ivo Josipović je danas samo plagijator blijede uvlakačke sjene Zorana Milanovića. Kao što je, uostalom, bio i tijekom najuspješnijeg dijela svoje političke karijere.

Međutim, politička ambicija ovog bivšeg Milanovićevog aparatčika je očito još uvijek živa. Vjerojatno je religioznom aktualnom predsjedniku Partije Davoru Bernardiću odlučio oteti ateistički dio lijevog glasačkog tijela napadom na Crkvu baš na blagdan Velike Gospe. Legitimno, ali što reći o intelektualnoj razini tog napada:
• Idiotskom sintagmom, oksimoronom “katolička džamahirija” može izazvati samo podsmijeh i sprdnju, reakciju, otprilike, poput ove koju upravo čitate, i potencijalno “ozbiljnu polemiku” s, lupam, Vice John Batarelom. Stara je to “ljubav”…
• Ironičnim komentarom: “Stigla svježa bunika?“, na riječi iz homilije Marina Barišića: “Od gospodarske krize opasnija je rastava braka.“, jer: “Dopustite da me kao intelektualca vrijeđa vrijeđanje inteligencije i buđenje niskih strasti s oltara.“, dovodi u pitanje definiciju pojma “intelektualac”. Naime, metaanalizom američkih studija o rastavi braka (izuzetno lako provjerljivo) dolazimo do podatka da prihodi rastavljenih padaju za 28% do 42%, dok pad državnih prihoda od par posto zovemo gospodarska kriza.

I to je to. Žalosna je mogućnost da Ivo Josipović postane perjanica… Molim? Na što nisam odgovorio? Na: Kako se ova idiotska sintagma zalijepila za Ivu Josipovića?

Dakle, njemu to sigurno nije idiotska sintagma, nego intelektualna vratolomija, jer je smislio čak i hashtag #nismokatolickadzamahirija. Ako pretpostavimo da Ivo Josipović nije idiot, trebali bi istraživački novinari zasukati rukave i pronaći “Obrt za proizvodnju začina – Ivo”. Ili sličan neki. Tihi obrt s prihodom kojeg se ne bi posramilo ni neko srednje veliko europsko trgovačko društvo. Jer netko, očito, žvače velike količine mesnatog lišća smrdljive bunike. I bazdi pod utjecajem.

Boris.Traljic&Kamenjar.com

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hrvatska peta jezična kolona

Objavljeno

na

Objavio

Čudne su biljke ovi naši Jugoslaveni. Čudne baš. Čudne, ali ipak, treba priznati, ne može im se čovjek ne diviti. Jednostavno ne može. Jer gledajući tu upornost, gledajući koliko vremena i energije ti idealisti ulažu u, u… u to u što već ulažu “svatko prema mogućnostima” vlastitog skučenog intelekta, ne bi li nekako, u nekom obliku, obnovili nadnaravnu bratstvojedinsvenu zajednicu “naših naroda i narodnosti”… ma jednostavno, ne možeš im se ne diviti.

Hajde recite, ali onako iskreno iz duše, zar ne zaslužuje barem divljenje činjenica da ih ni najmanje, ali baš ono – nimalo – ne zabrinjava empirijski dokazana neodrživost njihovih ideja? I ne samo to… puno, puno veće divljenje izaziva spoznaja da ih nimalo ne brinu ni nebrojeni leševi prekriveni ruševinama te tvorevine na čijoj obnovi tako uporno i strastveno rade (a leševi su, povijest nas uči, najlošiji temelji). Ali tako je. Doista ih ne brinu…

Vi koji biste riječ divljenje zamijenili sa “zgražanje”, ili, nedajbože, “mržnja” – nemate pojma. U stvari ne možete shvatiti da postoje takvi idioti. Ne možete prihvatiti da su oni, u stvari, poput onog najglupljeg američkog redneck tinejdžera koji sanja postati quarterback iako ima “dvije lijeve”, ali ga to uopće ne zabrinjava jer je, ispranog mozga, uvjeren da “može postići sve što želi ako se dovoljno potrudi”. Tako mu ispiru… pardon tako mu stalno govore, a on se doista prokleto i previše trudi. Eto, ovi naši Jugoslaveni su upravo takvi, baš poput takvog-nekog (da stvar bude gora, sigurno) omraženog im mladog Amera, baš istih takvih širokih pogleda u vlastitoj skučenosti, pa lupaju uporno i strastveno glavom u zid, a i lupat će, vjerujte, sve dok nešto ne pukne. Ili glava ili zid.

Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata… samo malo, kako ne bi bilo zabune, nisu oni “krvavi revolucionari” poput, šta-ti-ja-znam, Ante Jonića na primjer. Ili Rade Končara. Ne. Oni su finćukasti revolucionari, intelektualci i ideolozi edvardkardeljevskog ili mošepijadevskog tipa. Dakle, ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata strateški raspoređeni po zakutcima hrvatskog javnog sektora. Ljudi su to, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata čije sastanke mi plaćamo. Tjedne sastanke u nekoj prostoriji, u državnom vlasništvu naravno, zadimljenoj dimom finih cigareta sa stolom prekrivenim čačkalicama izbodenim kulenom i paškim sirom na jednokratnim aluminijskim platama i s vrhunskim buteljiranim plavcem u plastičnim čašama. Da, dragi moj čitatelju, mi masno plaćamo taj kulen, taj paški sir, vrhunski plavac, čačkalice, aluminijske plate, plastične čaše i to njihovo lupanje jugoslavenskim glavama po hrvatskim zidovima. I plaćat ćemo, sve dok nešto ne pukne.

Hajde sad recite, ali opet onako iskreno iz duše, zar takvo jahanje po svima nama, a s tako skučenim intelektom, ne zaslužuje barem divljenje? I doista, pametno čeljade može samo napraviti kokice, pratiti razvoj događaja i, naravno, navijati za zid. Sve dok, a dogodi se to s vremena na vrijeme, ne odluče izaći iz toplih zadimljenih prostorija, odnosno sve dok vlastite glave ne odluče zamijeniti nečim intelektualno nadmoćnijim. Mȁcama na primjer…

Najnovija njihova mȁca ima ime: Deklaracija o zajedničkom jeziku. Deklaracija koju je na mah potpisalo preko dvjesto intelektualaca iz “Regiona”, među kojima i hrvatske intelektualne veličine poput Drage Pilsela, Borisa Dežulovića, Viktora Ivančića i Ante Tomića. Sve pršti od intelektualizma navedenih i sličnih ljudi, drugova, revolucionara i anarhista od zanata, čiji je potpis, istinabog, vrijedan… ali samo ako se nađe ispod jamstva za nečiji kredit. Jer financijski fudrani, shvatili ste, jesu – omogućila hrvatska država.

E sad… ti bezmudi intelektualci nisu imali ni toliko hrabrosti da imenuju taj “zajednički jezik”. Evo pada mi na pamet – jugoslavenski jezik. Ili da ga, barem, nazovu “istim jezikom”. Ali ima, osim malih skrotuma, jačih razloga za to…

Kad bi ga nazvali “istim jezikom” suprotstavili bi se životnim djelima dvojice istinskih intelektualaca i, vjerojatno, najvećih svjetskih autoriteta na području slavenskog jezikoslovlja, akademika Dalibora Brozovića i Radoslava Katičića. Dvojca koji je prije točno pedeset godina (koincidencija?) aktivno sudjelovao u donošenju Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. Ako mi dozvolite, pokušat ću sažeti dio njihovog znanstvenog rada koji se odnosi na temu članka:
• Temeljna značajka hrvatske jezične situacije jest mnogodijalekatnost i tronarječnost (štokavska, kajkavska i čakavska).
• Ta dijalekatska interakcija, to sučeljavanje i priljubljivanje, upravo to je hrvatski jezik. To mu određuje cjelinu. Baš po tome on i jest različit od svakoga drugog jezika. Ni u kojem drugom nema interakcije toga trojega: čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga.
• Izbor novoštokavske dijalekatske osnovice za standardni jezik (koji su izbor Hrvati izvršili prije nego itko drugi) uvjetovan je velikom vrijednosti i važnošću hrvatske štokavske književnosti.
• Vladanje standardnim jezikom nije stvar govornikova dijalekta, nego školovanja i naobrazbe, što, dakako, ne znači da to školovanje i ta naobrazba ne protječe i spontano, životom i odrastanjem u jezičnoj zajednici.
• Upitamo li se za srednjojužnoslavenske jezike: “Je li isti taj, a ne drugi?”, odgovor će biti potvrdan, jer je standardnom jeziku u svih ovdje navedenih naroda (Hrvata, Srba, Crnogoraca i muslimana Bošnjaka) osnovica praktički ista (uz brojne ograde), a ne neka druga. Upitamo li se pak: “Je li isti takav, a ne drugačiji?”, odgovor će biti niječan, jer se npr. Hrvati i Srbi ne služe standardnim jezikom koji je u obojih “isti takav, a ne drugačiji”.

Je li vam sad jasnije zašto ljudi, drugovi, revolucionari i anarhisti od zanata spominju zajednički, a ne isti jezik? Ili je ovo bilo preznanstveno? Ne bojte se… ne trebate za razmatranje koje vas očekuje u nastavku članka biti jezikoslovac. Ne. Dovoljno je imati malo volje i prosječno osjetljivo uho. Hajdemo, zato, napraviti odmak od ovih akademskih spoznaja.

Eh da… da biste napravili taj odmak morate imati malo avanturističkog duha, odnosno spremnosti da navučete udobnu odjeću i obuću, natrpate u naprtnjaču dosta vode, nešto hrane i energetskih pločica, pa krenete sa zapadnog dijela našeg najljepšeg otoka – Hvara naravno – prema istoku. Osim neopisivo lijepog krajolika, iznenadit će vas i bogata raznolikost lokalnog govora, raznolikost ionako specifične forske čakavštine. Žitelji gotovo svakog mjestašca s kojima popričate na tom šezdesetak kilometara dugom putu govore nekakvom vlastitom varijantom dijalekta kojeg većim dijelom čak ni kopneni čakavci ne razumiju. A onda vas, iscrpljene, na kraju puta, na krajnjem istoku otoka, dočeka skoro pa standardni hrvatski jezik, odnosno hrvatska standardna štokavština. Ni ime otoka, shvatit ćete to putem, Forani ne izgovaraju na isti način – od, najčešćeg, For preko Hvor do, hrvatski standardnog, Hvar.

E sad… ako ste kontinentalac, onda imate priliku čuti i nerazumjeti kako se mještani (“čudaci” koji otočko mjestašce Grablje nazivaju Groblje, a groblje – kopošont) međusobno sporazumijevaju na varijacijama vlastitog specifičnog čakavskog dijalekta. I čuditi se s kojom brzinom se u razgovoru s vama prebace hrvatski standardni jezik, čim shvate da ste furešt. Odnosno, s kojom brzinom kopošont opet postaje groblje, a Groblje Grablje.

Dakle, nepostojanje hrvatskog standardnog jezika i, nadređenog mu, hrvatskog književnog jezika – dinamičnog, stilski slobodnog sa svim bogatstvom narječja (onako kako i sâm pišem, često uz kritike jezičnih čistunaca kojima bih preporučio guglanje dijakronije i sinkronije u jezikoslovlju) bi stvorilo komunikacijski nered.

A baš tome teži Deklaracija o zajedničkom jeziku – komunikacijskom neredu, poglavito u dvije najagresivnije točke:
• Ukidanje svih oblika jezične segregacije i jezične diskriminacije u obrazovnim i javnim ustanovama.
• Prestanak rigidnog definiranja standardnih varijanti.

Zanemarite riječi “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”. One su tu samo zbog stvaranja kognitivne disonance, odnosno ispiranja mozga. Tu su samo zato da bismo se usprotivili tim groznim pojmovima, ergo da bismo prihvatili ove agresivne točke kao manje zlo od tih groznih riječi: “segregacija”, “diskriminacija” i “rigidno”.

A što bi za Hrvatsku značilo provođenje tih točaka u praksi?

Značilo bi da naši Forani, kad vide nas furešte, krenu govoriti: parče, buđav, kaluđer, odžačar, šargarepa, kačamak, moreuz, obdanište, merdevine, taraba, živina, ker… i ostale, čak i nama starijima, nepoznate riječi iz srpskog standardnog jezika. “Aj porvjoj po forski, jer te ja kur*a sad ne kapin!”, sigurno bi glasio naš “kontinentalni odgovor”.

Značilo bi da naši školarci po školama slušaju: lastiš, klozet, sunđer, otadžbina, mastilo, fioka, pantljičara, tiganj, vajar, trotinet, saksija, hartija… jebote, samo ne hartija… vazduh, azot, hlor, jedinjenje, učestanost, sveska, lenjir, odeljenje… Za “belo mleko” ne bi dobivali asa iz gramatike (sic!) kao što ga, na primjer, danas dobivaju za “bilo mliko”, jer jebeš rigidnu standardizaciju. Ni za “uradiću” i “kupiću”. E to je, čitatelju, dio tog “zajedničkog jezika” kojega ne treba segregirati i diskriminirati u obrazovnim i javnim ustanovama.

Dovoljno je. I previše. Dakle, uz kulen, paški sir i vrhunski plavac, preko dvjesto regionalnih idiota, među kojima je nažalost i hrvatska peta jezična kolona, motivirani nekakvom neojugoslavenskom ideologijom ili čistim oportunizmom (čitaj: širenjem tržišta za vlastite polupismene uratke), odlučiše graditi kulu babilonsku i na uređenom hrvatskom jeziku. Božju reakciju znamo, i zato je na svima nama da srušimo tu kulu. Kao i, vrijeme je, neojugoslavensku ideologiju. U temelju.

Boris.Traljic/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari