Pratite nas

Kolumne

Komorni predsjednik

Objavljeno

na

isječak/hrt

Iako nisu neutemeljene, malko su ipak pretjerane kritike na račun novoizabranog predsjednika Republike Hrvatske Zorana Milanovića zbog svečane inauguracije održane u komornoj atmosferi, a k tome još i na lokaciji smještenoj u šumi uz goru, kao svojevrsnoj geohistorijskoj posveti duhu njegovih predaka. Netko se moguće našao povrijeđenim i što je na ustoličenju hrvatskog predsjednika, baš kao na utakmici reprezentacije kažnjene zabranom pristupa publici, što za Milanovićeva premijerskog stažiranja nije bila rijetkost, i ovdje bilo više novinara nego igrača i promatrača. Ipak, u obranu digniteta predsjedničke dužnosti treba naglasiti kako Milanović nema želudac od kevlera, ali i da kuburi s bolnim preponama. Jednostavno, čovjek nije kadar provesti dulje vrijeme, u njegovu slučaju to je već nekih 15-20 minuta, mirujući. Drugi razlog zbog kojeg ubrzani, redukcionistički pristup inauguraciji novom Predsjedniku ne valja uzeti za zlo je goruća želja da što prije ostvari prije 4 godine naprasno izgubljeno pravo korištenja državnim helikopterom. Primjerak te letjelice mora da se već dobro zagrijavao još tijekom same inauguracije kako bi bio na raspolaganju za potrebe prve ex-premijerove misije u premijernom predsjedničkom mandatu – operacije „Trk na Krk“! Pritom Milanović taj valjda jedini hrvatski toponim za kojeg je čuo neki američki predsjednik ne doživljava u istome smislu kao predsjednik Trump, nego kako bi opet, hm… je l’,… udovoljio zovu nestrpljivih predsjedničkih gonada, naravno o državnom trošku. Čemu onda pored akutnih potreba osobne naravi rasipati novac na iritantne državne ceremonije i slične, posve izlišne špelancije?

Nisu oni ka i mi …

Glede same svečanosti, osim klasičnog engleskog razgovora o vremenu s predsjednicom u odlasku, pri čemu jedino nije bilo jasno plače li nebo što ona odlazi ili što on dolazi – no, to će ionako pokazati vrijeme –  i glasovite Milanovićeve taštine, koja je ovaj put našla izraz u izbjegavanju ponavljanja teksta prisege za predsjednikom Ustavnog suda, najviše pozornosti je izazvao glazbeni dio programa. Prije svega, stekao se dojam kako je unatoč nešto slabijoj formi, ako je tako uopće moguće nazvati onaj zoran podsjetnik da je veljača mjesec mačje ljubavi, a koji su neki okarakterizirali izvođenjem nacionalne himne, Josipa Lisac mogla biti i bolje iskorištena. Naime, njezin repertoar krije čitav niz uspješnica koje poprilično precizno oslikavaju naprasit karakter („Hir, hir, hir,… sve je samo hir…“), ali i dosadašnja ostvarenja novopečenog Predsjednika („Magla svuda, magla oko nas…“), no Milanović je, vjerojatno motiviran i već spomenutom žurbom, milosrdno odlučio odveć ne opterećivati živahnu divu, koja tek što je zakoračila u sedamdesete.

Za pjesmu po želji izabrao je onu već uobičajenu za političko-svjetonazorski krug kojem pripada, zapravo jedinu na glasu kao domoljubnu koju tamo mogu nekako podnijeti – „Tvoja zemlja“ Vice Vukova. A mogu je podnijeti, ne zato što su njihovi pređi neposredno nakon nastanka pjesme Vukova proganjali, nego zato što se pjevač pred kraj života obratio na njihovu (ne)vjeru. U svemu tome olakotna je okolnost i što se hrvatski karakter te pjesme može nazrijeti tek u okviru društveno-političkog konteksta njezina nastanka. Inače, promatra li ju se izvan toga, ostavlja dojam univerzalne pjesme o zemlji u kojoj se mogu prepoznati i žitelji drugih država. Riječ je, dakle, o upravo onoj vrsti univerzalnosti kojom se hvali i pjevač koji je novome Predsjedniku dobrano pomogao da se dokopa dužnosti pa pomalo čudi njegov izostanak s liste gostiju. Razlog njegove izočnosti mogao bi ležati u zabavljačevoj nakani kako on, vrativši narodu predsjednika iz staroga miljea, svoju misiju vraćanja države narodu nije još okončao. Zgotovi li ju kako je krenuo, zacijelo mu ne gine neko visoko državno odličje u ovom predsjedničkom mandatu.

Nikoga barem donekle upućenog nije začudilo što uistinu lijepoj i skladnoj, ali pomalo već isluženoj skladbi „Tvoja zemlja“ Milanović nije pretpostavio hrvatskim duhom i životnom snagom za oktavu jaču „Dolazak Hrvata“ Marka Perkovića Thompsona, ili onu predivnu, koja laserski precizno reže hrvatsku novovjeku zbilju – „Zemlja dide mog“ Meri Cetinić. Ponajprije zbog upečatljivih didinih riči – „Upamti zauvik! Da u njima vire ni. Nisu oni ka i mi …“. E, kad bi Hrvati doživjeli predsjednika koji će otvoriti mandat s tom pjesmom! No, kako stvari stoje, to se sad čini otprilike jednako vjerojatnim koliko i da se Dario Juričan okomi na Emila Tedeschija pa poželi prisvojiti i dio njegove moći i imetka.

Predsjednik ili kadija?

Od samoga ustoličenja ipak je važnije zapitati se – kakav će to predsjednik biti Zoran Milanović? Njegovateljima njegova lika i djela je jasno da svojom vazda natmurenom, mrgodnom, pomalo i rabijatnom pojavom, svojstvenom epizodnom liku u stereotipnim američkim filmovima o tamošnjoj talijanskoj zajednici, on ne može poput njegove prethodnice pred svijetom figurirati kao vedro, privlačno lice Hrvatske. No, već izjavama danim u prvim danima poslije izborne pobjede Milanović je naznačio nišu u kojoj se kani ukotviti. A kako se ona posve podudara s planovima njegovih sponzora, odatle i upadljivo nastojanje da se putem tzv. neovisnih analitičara i inih medijskih šminkera u javnosti nametne narativ o Milanoviću koji nije više tek okorjeli suverenist, nego se u međuvremenu skroz promijenio i dovoljno sazrio da se prometne u pravog državnika.

Još tijekom kampanje Milanović je jasno iskazao namjeru kako se u predsjedničkoj ulozi vidi kao pravobranitelj naroda. No, ubrzo se pokazalo kako ne stremi biti samo braniteljem, nego i tužiteljem, pa i vrhunaravnim sudcem (odatle i simbolika ignoriranja predsjednika Ustavnog suda), moralnim arbitrom čiji će pravorijek oko aktualnih političkih, pa i širih društvenih prijepora, sud javnosti, tj. mediji, podupirati s poštovanjem doličnim državnom poglavaru. Drugim riječima, Milanović ima biti ne korektiv, nego moderator političkih procesa, neka vrsta nadograđene inačice Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa, čiji autoritet proizlazi već iz same dužnosti, pri čemu mu, za razliku od tog parasudbenog tijela, ne trebaju nikakvi papiri kao formalno pokriće za presude. Vidjelo se to već kad je, usvojivši prerogative neformalnog vrhovnog državnog kadije, netom poslije izbora Milana Bandića proglasio krivim (normalno da je kriv kad je još u sedlu), a Kolindu Grabar Kitarović nevinom (logično da sad kad je srušena nije ništa kriva), usput joj velikodušno nutkajući službu u diplomaciji. Kao hodajući koncentrat pravde i polagatelj prava na vječnu istinu, vrhovni državni kadija je tu da u trku ispravlja sve stranputice nesavršenog pravosuđa, „uprljanog“ zakonima, dokazima, procedurama i sličnim nepotrebnim preprekama. A mediji su tu samo da se dive njegovu urođenom smislu za pravednost, brižno mu njegujući lik neporecivog autoriteta svijetla obraza.

Milanović kao Juričan

Uzevši to u obzir, sad je jasnije i zašto se „neovisni“ i „istraživački“ mediji nisu pretrgli tijekom kampanje propitkivati poslovne partnere Zorana Milanovića u zadnje 4 godine (poslije nekoliko kolumnističkih ćoraka ispaljenih sa stranica smještenih posred novina, priča ne samo što nije kulminirala baražnom vatrom, kako bi nesumnjivo bilo da se radilo o nekome sa suprotne strane barikade, nego upravo suprotno – što se kampanja više zahuktavala, interes medija za tu temu je jenjavao, da bi u završnici gotovo posve zamro. Hm… očito javnost ne mora baš sve znati.). Niti se tko ubio istražujući Milanovićeve veze s albanskim državnim vrhom oko kojeg je nedavno izbila neugodna afera s tamošnjom mafijom u glavnoj ulozi (hvaljena, financijski uspješna Milanovićeva tvrtka za pružanje savjetodavnih usluga se znakovito zvala EuroAlba – Alba asocira na Albaniju, ali i na zoru kao Zoran). Takve bi aktivnosti, naime, samo nepotrebno poljuljale opće povjerenje u predodređenog izricatelja službenih istina, de facto glasnogovornika struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma, koje su ga i isturile kao svojevrsnog čuvara njihova pečata kojim Hrvate žigošu u sve dragovoljnijem uzništvu, uspijevajući im zgaditi najbolje ljude i podvaliti mediokritete. U silnoj želji da pokažu kako je Milanović u životu ipak nešto konkretno radio, bliski mu mediji plasirali su dirljivu priču kako se početkom devedesetih kao student bavio prodajom skupih usisavača od vrata do vrata, zadržavajući pritom za sebe 300 maraka po prodanom komadu (kolika li je tek onda morala biti prodajna cijena tih aparata?). No, svojstvenom im šlampavošću iza koje stoji, nekad bi se reklo drugarska, a danas klijentelistička solidarnost, nisu se zapitali kakvoj je to klijenteli mlađahni Milanović mogao prodavati tako skupe usisavače u doba kad je prosječna plaća u Hrvatskoj jedva prelazila 200 maraka. I kad je velika većina Hrvata doista jedva spajala kraj s krajem.

Dok se Milanovića obzirno štiti od bilo čega što bi mu moglo narušiti vjerodostojnost kao vrhovnom arbitru svekolikih društvenih zbivanja, upada u oči i kako se povjerena mu uloga u znatnoj mjeri podudara s onom Darija Juričana. Ovdje je zapravo riječ o invertiranoj parafrazi tradicionalnih uloga vladara i dvorske lude u doba srednjega vijeka. Naime, tada bi dvorskoj ludi bilo dopušteno da kao neformalni glas naroda pred vladarom i pûkom ismijava oligarhiju kojom se vladar okružio. Danas su se, međutim, uloge formalnog, institucionalnog suverena Milanovića i izvaninstitucionalne lude Juričana stopile u jednu, tako da se jedva razaznaje tko je tu vladar a tko luda. Obojica prenose istovjetne poruke oligarhije svjetini. Ne ismijavaju oligarhiju koja ih je lansirala, nego kidišu na one koje je ruka iz sjene odredila da budu javno poniženi i osuđeni. A to su uglavnom oni koji se usuđuju stvarati višak na opću korist te drugi koji nekaj delaju. Zato se u tim lutkama na koncu, svejedno bila riječ o nominalnom vladaru ili dvorskoj ludi, ne pali pravednički žar kad je posrijedi porijeklo imovine, primjerice, Emila Tedeschija, Vanjke Špiljka, Danka Končara, Branka Roglića…

Predsjednik – nekom za kaznu, nekom za nagradu!

I nisu još poslovično revni mediji stigli izgraditi kuću cvijeća o Milanovićevu državničkom sazrijevanju i visokoj financijskoj osviještenosti, čemu je trebala posvjedočiti i skromna inauguracija, kad ih on sâm zaskoči. Kao tipični razmaženi pripadnik povlaštene kaste, kojem je novac uvijek padao s neba, a da se nikad za njega nije trebao ozbiljno pomučiti, Milanović, sve i da je to htio, nije mogao razviti osjećaj za javni novac. Tako je za katastrofalnih poplava u Slavoniji drčno poručivao kako Hrvatska ne će tražiti pomoć od Europe (uhvatila ga muka već od same pomisli da bi trebalo popunjavati nekakve glupe formulare). A sad je nonšalantan odnos prema novcu samo potvrdio ustvrdivši kako milijarda dolara koje Amerika izdvaja za inicijativu Tri mora nije ni za kavu (kako ne bi ostao neshvaćen, prisnažio je kako ni gledajući samo Hrvatsku to nije neki novac, a kamoli za dobar dio Europe kojem je namijenjen). Srećom po njega, Hrvati su ionako kronično skloni više osuđivati potraćene tisuće osvjetljene medijskim reflektorima od silnih milijuna i još silnijih milijardi zamračenih medijskom šutnjom. A takve su okolnosti dušu dale stvaranju ozračja u kojem će Milanovićev prijatelj Tedeschi žvake pretvarati u milijarde na vlastito dobro, a Milanović milijarde pretvarati u kave nauštrb općeg dobra. Za te bi kave, među kojima se ističe znamenita kava brenda „Uljanik“, svojstveno uvriježenom modusu operandi svojih predaka, velikodušno ostavio račun drugima da plate, da bi onda ti drugi to podmirili iz stvorenog viška, a ne kako bi on običavao, iz produbljenog manjka.

I bez kavanske sprdnje, uočljiva je naglašena Milanovićeva nezainteresiranost za inicijativu pod pokroviteljstvom najmoćnije sile svijeta, koja Hrvatskoj, osim konkretnog izravnog sadržaja, može i neizravno koristiti kao vezivno tkivo za snažnije povezivanje i pozicioniranje bloka postkomunističkih zemalja unutar EU. Naime, to su listom i zemlje prijateljice kohezije tj. neto-primateljice iz europskih fondova o čemu se upravo vode i za Hrvatsku iznimno važni pregovori. No, iz nekog tajanstvenog razloga Milanović kao da više vodi brigu o interesima onih koje bi inicijativa Tri mora mogla uznemiriti, nego kako bi Hrvatskoj mogla koristiti. A naljutiti bi mogla prije svega one kojima je bio, doduše, tek drugi favorit, ali ipak miljenik na izborima (prvi, hrvatska kopija ukrajinskog pajaca Zelenskog, im je unatoč silnom uloženom trudu otpao još u prvome krugu) – one u čijoj je kartoteci svakojakih „suverenista“ zaveden kao – 3OPAH!

Na istom bi fonu Milanović, za kojeg je Mađarska mala i nebitna država, išao u strateški savez s pet puta manjom Slovenijom (Milanović ima vrašku sreću što nije plavuša pa se na to nitko nije obrecnuo), državom poprilično okrenutom Rusiji, čija oligarhija, također naslijeđena iz komunističkog totalitarizma, gaji izvrsne odnose s pandanima u Hrvatskoj. U zadnje vrijeme kao poželjnog hrvatskog strateškog partnera Sloveniji pridodaje i Austriju pokazujući kako bi, sukladno svojoj introvertiranoj naravi, Hrvatsku najradije stjerao u alpski skijaški kutak, tamo gdje sunce zaklonjeno oštrim bridovima visokih planina ni ljeti na horizontu ne provodi više od kakvih 7-8 sati.

Što se, pak, tiče šire vanjskopolitičke slike, znakovito je kako su Milanovića nakon pobjede prvi kontaktirali upravo autokrati, mada ih, barem na riječima, baš i ne šmeka. S Erdoganom je navodno proćaskao kojih pola sata, dok Putin nije časio časa uputiti mu poziv na paradu povodom Dana pobjede u Drugom svjetskom ratu, kojeg je Milanović, ozaren poput ustreptala dječarca koji se upravo domogao ulaznice za El Classico (sraz Real-Barcelona), zdušno prihvatio. Upravo se u tome ogleda dubinski Milanovićev odmak u odnosu na politiku Grabar Kitarović, čak i dublji od hladnog, narogušenog, pa i ciničnog stajališta prema inicijativi Tri mora. Naime, dok su dežurni desni mjesečari na pasja kola grdili Kolindu Grabar Kitarović zbog nazočnosti skupu održanom povodom obljetnice početka Drugog svjetskog rata u Poljskoj (gdje nije bilo ni Srbije ni Rusije), a čija je ključna poruka bila jednaki odmak od dva vodeća totalitarizma 20. stoljeća, nasljednik joj Milanović sav razdragan odlazi na skup gdje će stupajući u istom ešalonu s Aleksandrom Vučićem slaviti pobjedu jednoga od tih totalitarizama. Pobjeda je to u hrvatskom kolektivnom sjećanju upamćena po zasipanju morem hrvatskih kostiju još uvijek neprebrojanih jama, rudarskih okana, tenkovskih jaraka,…. I kako onda ne primijetiti da su nešto tiši, ali Domovini vjerni Hrvati Milanovića dobili za kaznu, a oni vazda glasni, naizgled tvrdokorni, a opet tako povodljivi otpadnici – za nagradu!

Može li gore?

U teškim se trenutcima, a ovi za misleće Hrvate zasigurno takvi jesu, uvijek dobro dođe neki oblik utjehe. Onako kako, kad jako zaboli zub, pomaže metnuti oštar kamenčić u cipelu, taman i izgrebao nožne prste sve do krvi, sve samo kako bi se zaboravilo na i dalje itekako stvarnu zubobolju, tako i ovdje vrijedi svrnuti misli na nešto gore, gore od Milanovića. Taman takvo zlo objektivno i ne bilo na vidiku, to nije prepreka da ga se makar i u mašti pokuša konstruirati.

U tom smislu mogle bi pomoći definicije savršenog dezertera, a potom i savršenog ratnog profitera. Naime, baš kao što časni ratnici nisu svi isti, npr. nisu isti dragovoljci i mobilizirani vojnici, i u maločas navedenim, nimalo laskavim kategorijama postoji određeno stupnjevanje. Primjerice, onaj koji dezertira s crte bojišnice, ne mogavši podnijeti strahote kojima je izložen, a ipak o tome obavijesti zapovjednika, u neku je ruku, uvjetno rečeno, častan i plemeniti dezerter. Onaj koji učini to isto, ali tako da pobjegne glavom bez obzira, znatno je opasniji jer izlaže pogibelji suborce koji na njega računaju. Onaj koji ostaje u domovini, ali se ogluši na mobilizacijski poziv, u moralnom je pogledu još gori. Najpodmukliji je, time i savršen, zasigurno onaj dezerter koji, vidjevši da se spremaju teška vremena, preventivno utekne u inozemstvo kako poziv ne bi mogao zaprimiti, da bi se poslije pravdao kako ga, eto, nije bilo kući, jer je vani imao baš nekog važnog posla.

Na stranu sad što je dezerter već po naravi stvari ujedno i ratni profiter, osmotrimo pobliže slučaj ratnog profitera u užem smislu. Njega se često stereotipno poistovjećuje sa švercerom oružja, onoga koji bi oružje nabavio, a potom ga po višestrukoj cijeni preprodao koristeći ratnu nesreću za osobno bogaćenje. Ipak, i takav se ratni profiter morao suočiti s prodavačem oružja, obično nekim kriminalcem međunarodne reputacije, koji ga je mogao prevariti, oteti mu novac i ne isporučiti mu ništa, a u konačnici ga i smaknuti. Dakle, takav se ratni profiter izložio nemalom riziku pa samim time ne zaslužuje samo osudu, zgražanje i pogrde nego i priznanje. Naime, isporučivši nasušno joj potrebno oružje posve je opipljivo pripomogao obrani Hrvatske. Osjetno gori, savršeni profiter je onaj koji je od rata profitirao, a da pritom ništa nije riskirao. Primjerice, onaj koji je otišao iz Hrvatske u praskozorje rata (kao, recimo, dezerter iz primjera gore), pa se u pečalbi bavio nekim poslom, primjerice skladanjem i sviranjem, da bi netko drugi u jeku rata, kad je grmjelo i sijevalo, popularizirao njegove pjesme učinivši ih uspješnicama među ratnom nesrećom pogođenim ljudima. Da bi se potom, nakon što se dim ratnih vatri već razišao, odbjegli kantautor vratio kući zatekavši nemjerljivo veću tržišnu potražnju za svojim pjesmama nego u tuđini, pa se na tomu obogatio. Je li uopće zamislivo savršenije ratno profiterstvo, brižno očišćeno i od truna rizika?

Iako tako ljigavog tipa, koji bi objedinjavao oba ova savršenstva, čak ni u Hrvatskoj nije lako naći, ipak nije skroz isključeno da kad bi se kojim slučajem takav iznebuha pojavio i Hrvatima ponudio, da bi oni i za njim plazili, moguće ga i izabrali, kao što su nedavno izabrali ipak znatno manje nemoralnog Milanovića. Na takav scenarij navodi spoznaja kako su neki savršeni katolici na prošlim izborima bili toliko ogorčeni na svoju nesavršenu sestru zbog navodnih grijeha vezanih uz prakticiranje joge i numerologije, da nisu ni primijetili kako su u svoj svojoj savršenosti prionuli uz onoga koji, veseleći se u društvu pajdaša, poziva da se mani Očenaša. A k tome i radosno slavi pogansku inačicu Martinja, raširenog običaja kojim se izruguje najvećoj katoličkoj svetinji – Trojednom Bogu! Moguće su pomislili da je sve to samo šala, ili da se to, eto, izobičajilo pa je prihvatljivo, iako bi drugome šalu na tu temu s pravom zamjerili. Jer sa svetim nema šale. Ako je sveto. Dakle, kad su već spremno pristali uz takvoga, zašto onda, savršeni kakvi jesu, ne bi i uz savršenog dezertera i još savršenijeg ratnog profitera? Jer samo savršeni zaslužuju savršenog. A koliko su savršeni, pokazali su i u prvom i u drugom izbornom krugu, tako da je njihovoj savršenosti samo još onaj deveti granica. Štoviše, možda to nisu ni primijetili, ali i u njega su već jednom nogom debelo zakoračili, a kako su krenuli, najesen bi lako mogli i drugom. Jer ni u njih, ma koliko savršeni bili, vire ni, a razuma je još i manje. A što je vira bez razuma, taman kad bi je i barem zrnce bilo? Što drugo, negoli riba na suhom!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: Trump i Jinping u bitci za WHO

Objavljeno

na

Objavio

Za skupštine Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) obično znaju tek oni koji sudjeluju na tom dosadnom skupu, i oni koji od toga moraju napraviti neku suvislu vijest. Dakle, poneki ministar zdravstva iz država članica organizacije (trenutačno 194), koji u sjedištu organizacije u Ženevi pred obično praznom dvoranom iščitavaju svoje referatiće pune općih frazetina, te pokoji lokalni dopisnik koji od toga nastoji napraviti neku suvislu vijest.

Ove je godine bilo drukčije. Ne samo zato što se i skupština WHO-a zbog pandemije COVID-a 19 premjestila u virtualni svijet, nego i zato što se na dnevnom redu našla (i) rasprava o načinu na koji je WHO reagirao na pandemiju. A u javnosti je otvorena tema prebliske povezanosti glavnog direktora WHO-a Tedrosa (Adhanom Ghebreyesusa) s kineskim političkim vodstvom, uz žestoke kritike američkog predsjednika Trumpa, koji je uoči skupštine čak suspendirao financiranje WHO-a. Uz to, Australija je ispred proameričkog bloka država pokrenula donošenje rezolucije o istrazi kineske odgovornosti za širenje virusa.

Minula video-skupština pokazala je da se WHO nije promijenio. Ali se javno razotkrivaju njegove bolesti. Države članice se, očekivano, nisu mogle usuglasiti o iole ozbiljnijoj rezoluciji koja bi (barem) naložila neovisnu istragu kineskog ranog upravljanja epidemijom i pokušaja njezina zataškavanja uz aktivnu pomoć šefa WHO-a dr. Tedrosa.

Jer, Kina se oštro protivila takvoj rezoluciji. Usuglašena je općenita rezolucija koja operativno ne znači ništa – kaže da će se jednog dana ozbiljno istražiti ponašanje WHO-a u odgovoru na epidemiju i načelno se jamči globalna jednakopravnost u pristupu budućem cjepivu i lijeku protiv COVID-a 19, kao i pristupu zaštitnoj i medicinskoj opremi. No i takvo “rezolutno ništa” upućuje na daljnji smjer procesa.
Diplomatska uloga

Prvo, EU je još jednom odigrao svoju uvijek uspješnu ulogu diplomatskog premošćivanja jaza u eskalirajućem sukobu između SAD-a i Kine, nježno “izvadivši zube” australskom prijedlogu rezolucije. Ta uloga amortizera krize očito će i ostati glavna uloga EU-a u svjetskim procesima.

Zanimljivo je da je baš u finišu pregovora o rezoluciji, kako bi pritisnuo Kinu, njemački BND dao objaviti kako imaju dokaze da je dr. Tedros zaustavio informacije o epidemiji na osobnu zamolbu kineskog vođe Xi Jinpinga. A nekoliko dana prije, da bi privukli Kinu rezoluciji, BND je dao objaviti kako nemaju nikakvih sumnji da bi virus mogao biti proizveden u kineskom laboratoriju, kao što to otvoreno sumnja Trumpova administracija.

Kad je riječ o razotkrivanju modusa operandi WHO-a, potaknutog stalnim napadima predsjednika Trumpa, slaže se zanimljiv mozaik povezanosti kineske partijske države, američkih “filantropa” i farmaceutskih multinacionalki pod kišobranom WHO-a. Vidi se zapravo u kojoj je mjeri i dosad WHO igrao značajnu ulogu u globalnoj ekspanziji farmaceutike (oni sivi ministri zdravstva s početka teksta bili su samo paravan tom sadržaju).

Vidi se da je izravna povezanost američkoga kapitala premazanog “filantropijom” i kineske partijske države osnažene gospodarskom ekspanzijom, pod kapom WHO-a, bila zapravo programirana i poželjna priča globalističkog poretka. Sve dok Kina nije ugrozila američki gospodarski (a time i politički) primat u svijetu, gotovo okupirala Europu. Sve dok Komunistička partija Kine nije doslovce ušla u zapadna dvorišta.

Danas se pišu peticije za ukidanje statusa ambasadora dobre volje WHO-a gospođi Peng Liyuan i gospodinu Jamesu Chauu. Gospođa je pjevačica, general-majorica Narodnooslobodilačke vojske Kine, ali i supruga kineskog vođe Xi Jinpinga, kojeg odnedavno u dijelu zapadnih medija počinju titulirati kao “kineski komunistički diktator”.

James Chau donedavno je bio najpoznatiji novinar-urednik kineske državne televizije, sad se sjetiše da je glavni propagandist Komunističke partije Kine. I nekad i sad bio je stalni sudionik na “filantropskim” eventima Billa Gatesa, drugog najvećeg financijera WHO-a (odmah iza SAD-a).

No ta priča o kineskim ambasadorima dobre volje nije od jučer, niti od mandata dr. Tedrosa. I gospođu Liyuan i gospodina Chaua imenovala je ambasadorima dobre volje još Tedrosova prethodnica na čelu WHO-a, Kineskinja kanadskog podrijetla dr. Margaret Chan, upamćena, između ostalog, po svojim hvalospjevima zdravstvenom sustavu Sjeverne Koreje, i izjavi da “uopće ne pate od pretilosti”.

Tedros je “svoju” ambasadoricu dobre volje lani pronašao na drugom kraju svijeta, u Cyntiji Germanotta, aktivistici i vlasnici Fondacije za mentalno zdravlje, poznatijoj po tome što joj je kći Lady Gaga, s kojom zajedno vodi fondaciju. I po tome što su vrlo bliske paru Obama.

Cilj Trumpova napada na establišment WHO-a nije njegovo ukidanje, nego marginalizacija dr. Tedrosa i razobličavanje povezanosti globalističkih filantropa, farmaceutske industrije i komunističke Kine, kako bi se najkasnije u sljedećem mandatu, nakon 2022., s novim direktorom WHO prilagodio novom poretku. Dotad će u distribuciji biti i cjepivo i lijekovi protiv COVID-a 19.

Postojeći se poredak stvarao preko globalizirane ekonomije uz regulaciju WTO-a. Sljedeći će se oblikovati kroz globalizaciju zdravstva preko WHO-a.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivan Miklenić: Predugih 45 godina bila je nametnuta apsolutna šutnja o bleiburškim žrtvama

Objavljeno

na

Objavio

Povodom 75. obljetnice bleiburške tragedije

Reakcije na spomen žrtava Bleiburga i križnih putova u povodu 75. godišnjice toga stradanja hrvatskoga naroda, unatoč okupiranosti mnogih strahom od pandemije koronavirusa, još jednom su otkrile da je elementarna ljudskost, osnovni humanizam, kao i prihvaćanje istine bez pribjegavanja ikakvoj manipulaciji za mnoge javne osobe u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini te Srbiji ne samo neostvaren, nego i gotovo nedostižan cilj.

U pluralnom društvu svatko ima pravo biti i u zabludi i svoje zablude širiti na sva usta, ali ako bi kod javnih osoba ostala nedostižna elementarna ljudskost i sljepilo za istinu, onda se ne piše dobro, onda bi suživot mogao postati nemoguć, a društveni život trajno poprište sukoba.

Nitko ne može promijeniti ono što se dogodilo u svibnju 1945. nakon predaje vojnih snaga bivše NDH na Bleiburškom polju i nitko ne može vratiti živote pobijenih razoružanih vojnika i civila koji su bježali od komunističkoga režima, koji je već bio pokazao svoje pravo zločinačko lice npr. na otoku Daksi kod Dubrovnika, a svatko častan i s elementarnom Ijudskošću u sebi morao bi smoći snage i osuditi taj masovni zločin.

Ta osuda, sada 75 godina nakon događanja, nikako ne bi smjela dolaziti u pitanje tim više što je dugih, predugih 45 godina bila nametnuta apsolutna šutnja o tim žrtvama. Da je itko samo pokušao javno išta govoriti, istraživati ili čak i moliti za žrtve bleiburške tragedije, a istodobno bio na dohvat jugoslavenskim tajnim službama, veoma bi se loše proveo, ako bi i preživio.

Kad se devedesetih ta nenaravna politika skrivanja i prešućivanja zločina urušila, nitko na svijetu nije mogao zaustaviti prodor istine o tim žrtvama, poubijanima bez ikakva sudskoga postupka i bez ikakva pokušaja dokazivanja ičije krivnje.

Revolucionarni zanos hranjen patološkom mržnjom, lišen elementarne čovječnosti i po naredbi prvoga po rangu onodobnoga komunista likvidirao je tako veliko mnoštvo pripadnika hrvatskoga naroda, žena, djece, intelektualaca, starijih i razoružanih vojnika, koji su po svim ratnim konvencijama trebali imati status zarobljenika, da im se ni približno točan broj ne može znati ni danas kad je tek poznato da u Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini ima više od 1700 uglavnom neotkopanih masovnih grobnica u koje su kao neljudi bačeni.

U kontekstu tih neupitnih činjenica zastrašujuće zvuče riječi opravdavanja strahovitoga zločina iz usta bivšega predsjednika Republike Hrvatske (I), inače kulturnoga stvaratelja, izrečene ovih dana u Intervjuu za bosanskohercegovačkl portal Faktor: »Zna se tko je bio tko u ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent zločinačke politike i izdajnik. Zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka.«

Koliko je neprihvatljivo, neljudsko i anticivilizacijsko to izrečeno opravdavanje bilo bi dobro vidljivo ako bi se primijenilo na završetak vojnoredarstvene operacije »Oluja« u Domovinskom ratu 1995. Neupitno je tko je izazvao srpsko-hrvatski sukob devedesetih, neupitno je da je velikosrbijanska zločinačka politika, koja je razorila Vukovar, okupirala gotovo trećinu Hrvatske i s toga teritorija protjerala gotovo sve nesrpsko stanovništvo, kao svoje eksponente imala uz mobilizirane vojnike i brojne politički inficirane srpske građane.

Kad je u operaciji »Oluja« pred hrvatskim osloboditeljima počeo bijeg tih eksponenata velikosrpske politike, ali i vjerojatno neutralnih srpskih građana, bi li se moglo primijeniti citirano opravdavanje; bi li se bez bojazni od ikakve osude moglo likvidirati te ljude jer »zna se tko je bio na strani svjetla, tko na strani mraka«? Nije li zapanjujuće da tako pristrano može misliti i govoriti jedan intelektualac?

Uz spomen bleiburške tragedije hrvatskoga naroda redovito se u samostalnoj Hrvatskoj javljaju glasovi osporavanja samoga spomena, a ove godine ta su osporavanja uz dolijevanje ulja na vatru iz redova hrvatskih osporavatelja posebno eskalirala u Sarajevu te je protiv mise, dakle protiv molitve, koju je u sarajevskoj prvostolnici predvodio kardinal Vinko Puljić, održan prosvjed na kojem su brojni prosvjednici nosili kape s crvenom petokrakom na glavi.

Bez sumnje najnormalniji molitveni čin, koji nikoga normalnoga na svijetu ne može uznemiriti, politički i ideološki je instrumentaliziran i izmanipuliran do te mjere da je morao intervenirati i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini. Sarajevski ideolozi osporavatelji, kao što to uporno čine i osporavatelji u Hrvatskoj, podmetnuli su grubu neistinu da je spomen na bleiburške žrtve, čak i molitva za bleiburške žrtve, tobožnje oživljavanje ustaštva i bivše NDH.

Nitko, baš nitko dobronamjeran i zdravoga razuma u hrvatskom narodu ne teži niti išta poduzima za oživljavanje ni ustaštva ni bivše NDH. Ustaštvo i bivšu NDH u hrvatskom narodu po specijalnoj zadaći oživljavaju isključivo agenti, bilo bivših jugoslavenskih, bilo aktualnih izvan hrvatskih tajnih služba, jer postoje i djeluju snage koje ne žele dobro ni hrvatskomu narodu ni Hrvatskoj. Pitanje je samo služe li tim službama svjesno ili nesvjesno, lišeni elementarne ljudskosti i svi osporavatelji iskazivanja pijeteta bleiburškim žrtvama?

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari