Pratite nas

Kolumne

Kompromitirani, lažni antifašizam istarski političari prodaju kao vrijednost i uzor življenja

Objavljeno

na

Članovi antifašističkih udruga iz raznih krajeva Istre okupili su se na Vrbanovici, proplanku nadaleko Kaštelira, kako bi obilježili djelovanje 25. vojno pozadinske stanice i pogibiju njenog borca Vikora Labinca.

Održan je skup na kojem su se okupljanima obratili Fabrzio Radin, obnašatelj dužnosti župana Istarske županije, Edo Jerman, predstavnik udruge antifašita Hrvatske i Istre, Marijan Filipović iz udruge branitelja Poreča, Arduino Matošević predstavnik porečkih antifašista i kao domaćin ovog susreta Marko Ferenac, načelnik Općine Vižinada.

Uvijek sam za izražavanje pieteta i sjećanja za sve žrtve, bez iznimke. A Viktor Labinac žrtva je sukoba ideologija, njega je ubila fašistička ruka!  Istovremeno  se obilježavala i obljetnica mučeničke smrti Bl, Miroslava Bulešića, kojega je ubila  partizansko-komunistička ruka!

Zbog toga sam izričito protiv bilo koje ideologije, u ovom slučaju komunističke, koju su veličali govornici na skupu. Imati primjer pred sobom žrtve na obje strane,  kao što sam navela, a neselektivno zagovarati komunističku ideologiju kao jedino ispravnu je van pameti u 21.stoljeću!

Na blaćenje vrijednosti i tekovina antifašizma osvrnuli su i ostali govornici. Tako je Arduino Matošević istaknuo kako u Kumrovcu na obilježavanju rođendana Josipa Broza Tita nije bilo dopušteno isticanje antifašističkih simbola, ali se zato bez ikakvih sankcija u Zagrebu i Splitu mogu nositi crne uniforme i pozdravljati ustaškim pozdravom. To, nažalost, pokazuje pravo lice hrvatske vlasti koja se antifašizmom kiti samo za vanjsku upotrebu, kako bi se dodvorila zemljama koja istinski njeguju  antifašizam. Nažalost, često se manipulira s braniteljskom populacijom rekao je Marijan Filipović, naglasivši kao su branitelji, pa tako i oni iz Istre u Domovinskom ratu obranili avnojevsku Hrvatsku, koja je početkom 1990-tih bila izložena velikosrpskoj agresiji. Edo Jerman također je ukazao na omalovažavanje tekovina antifašizma i djela Josipa Broza Tita bez kojeg, kao ni njegovih partizana, Istra danas zasigurno ne bi bila djelom Republike Hrvatske. Zato, smatra Marko Ferenac, domaćin okupljanja na Vrbanovici, ne smije se zaboraviti na ljude i velikane koji su boreći se za svoje ideale dali svoj doprinos vrednotama koje danas živimo i predstavljaju putokaz našoj budućnosti. Istra danas živi antifašizam i nitko joj to neće oduzeti. Nažalost, često se vrijednosti antifašizma žele diskreditirati od pojedinaca koji dovode u pitanje građanska prava u ovoj zemlji i opijeni kapitalizmom zaboravljaju na ljudske vrijednosti.

Arduino Matošević bi trebao poznavati povijest Domovinskog rata i znati da su postrojbe HOS-a zakonski regulirale svoj amblem i poklič i registrirali ga. To nije ustaški pozdrav , jer ustaški je glasio ” Za dom i poglavnika spremni!” I nije istina ” bez ikakvih sankcija” Bez ikakvih sankcija nosi se ” lijepa kapa partizanka” i govori “Smrt fašizmu sloboda narodu”

Edo Jerman pogrešno, bez istarskog svećenstva Istra ne bi bila u sastavu Hrvatske,odnosno tadašnje Jugoslavije. Titu bi bilo uzalud sva vojna sila,kada se morao povući iz područja koja je osvojio.Tito je oslobodio od Njemaca Istru, Trst i htio je cijelu Julijsku krajinu. Međutim Saveznicima nije bilo ni na kraj pameti da mu dopuste da ostane na tim teritorijem.Saveznici su bili jasni u svom stavu. Churchill je dao sljedeće instrukcije generalu Alexanderu za razgovor s Titom: „Ne dolazi u obzir da s njime radite ikakav sporazum o spajanju Istre ili bilo kojeg dijela predratne Italije njegovoj ‘Novoj Jugoslaviji’. O sudbini tog dijela svijeta rješavat će se za mirovnim stolom, i Vi mu svakako to trebate dati do znanja.“

Zbor svećenika sv. Pavla za Istru je  u Pazinu 12. veljače 1946. donio Spomenicu hrvatskog svećenstva u Istri koju je potpisao tajnik Miroslav Bulešić, pa je za pretpostaviti da je Bulešić bio i jedan od glavnih sastavljača. To je bio najbitniji dokument mons. Boži Milanoviću na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1947 godine. po kojemu je Istra pripala Hrvatskoj. A kao „zahvalu“su zaslužne istarske svećenike Titovi komunisti proganjali, zatvarali i ubijali.

I Tito se morao povući iz Trsta, Pule, Zapadne Istre.Formirane su zone A i B, te STT.
Kad je Tito uvidio da će sve izgubiti okrenuo se Istarskom svećenstvu, koje je imalo presudnu ulogu da zadrži barem Istru, a granica sa Italijom definirana je tek Osimskim sporazumima Iz 1975 godine.

Marijan Filipović – hrvatski branitelji su obranili avnojsku Hrvatsku

Totalni povijesno-politički promašaj, debakl i neistina!

Osvrnuti ću se na riječi Marijana Filipovića koji kaže da su branitelji u Domovinskom ratu obranili ” avnojevsku Hrvatsku” Veću povijesnu neistinu ili čak glupost nije mogao izgovoriti.  Trebao se malo bolje pripremiti i proučiti AVNOJ I ZAVNOH!

Prvo, osnivačko zasjedanje, održano je na poticaj CK KPJ i VŠ NOV i POJ 26–27. studenog  1942.godine  u Bihaću. Prihvaćena su dva dokumenta: Rezolucija o osnivanju AVNOJ-a i Proglas AVNOJ-a narodima Jugoslavije. U Rezoluciji je istaknuto da AVNOJ okuplja predstavnike naroda »svih zemalja Jugoslavije« bez razlike na narodnost, vjeru i političko-stranačku pripadnost, te da se oslanja na narodnooslobodilačke odbore i antifašističke organizacije, stranačke i izvanstranačke, na terenu. Za predsjednika je izabran I. Ribar, a za vođenje redovitih poslova Izvršni odbor, s odsjecima za pojedine društveno-gospodarske djelatnosti, koji je također koordinirao rad narodnooslobodilačkih odbora te razgraničivao rad vojnopozadinskih i civilnih organa vlasti na područjima pod nadzorom partizanskog pokreta.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a održano je u Jajcu 29. i 30. studenog 1943.godine.Prihvaćena je Deklaracija Drugog zasjedanja AVNOJ-a, koja je sadržavala sva politička stajališta i zaključke zasjedanja. U skladu s njom AVNOJ je odlučio proglasiti se »vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom Jugoslavije«, uspostaviti Nacionalni komitet oslobođenja Jugoslavije (NKOJ) kao privremeno tijelo s obilježjima vlade za ostvarivanje provedbenih funkcija, oduzeti prava zakonitosti kraljevskoj vladi u inozemstvu, pregledati sve međunarodne ugovore i obveze koje je ona sklopila te zabraniti povratak kralju Petru II. Karađorđeviću u zemlju, s tim da o sudbini monarhije nakon rata odluči narod slobodnom voljom. Odlučeno je da se Jugoslavija ustroji federalno »kao državna zajednica ravnopravnih naroda«, koja će osigurati punu ravnopravnost Srba, Hrvata, Slovenaca, Makedonaca i Crnogoraca, odnosno Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine. Te su odluke značile rušenje sustava vlasti Kraljevine Jugoslavije i uspostavu novoga sustava vlasti.

Nakon završetka rata održano je u Beogradu 7–10. kolovoza  1945. godine i treće zasjedanje AVNOJ-a, ujedno i posljednje. Prošireni AVNOJ preimenovao se 10. kolovoza  1945.godine . u Privremenu narodnu skupštinu i tijekom kolovoza 1945. nastavio djelovati, poglavito pripremajući zakonodavnu osnovicu za održavanje izbora za Ustavotvornu skupštinu Demokratske Federativne Jugoslavije. Program AVNOJ-a u potonjoj jugoslavenskoj praksi iznevjeren, jer Jugoslavija nije postala demokratska, već staljinističko-totalitarna i autokratska država.

Granice između republika nije AVNOJ odredio. Granice su određene tek Ustavom 1974, godine i te je granice Badinterova komisija potvrdila kao granice novih država, nakon raspada Jugoslavije.

Prema tome koju su to avnojevsku Hrvatsku branitelji obranili, ne zna ni Marijan Filipović.  Ta rečenica je totalni povijesno-politički promašaj! Hrvatski branitelji su se u Domovinskom ratu borili za slobodnu demokratsku Hrvatsku,  upravo protiv te avnojske, komunističke i totalitarne Jugoslavije u kojoj je bila Hrvatska. U Ustavu RH to sasvim jasno piše i to bi trebao Marijan Filipović kao predstavnik braniteljske populacije dobro naučiti;

“na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.

– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”

SDP-ov načelnik Marko Ferenac -Istra danas živi antifašizam

Pogrešno; Istra danas živi u slobodnoj, višestranačkoj i pluralističkoj demokraciji!

SDP-ov načelnik općine Vižinada , najmlađi načelnik općine u Istri Marko Ferenac tom je prigodom izjavio;

“Istra danas živi antifašizam i nitko joj to neće oduzeti. Nažalost, često se vrijednosti antifašizma žele diskreditirati od pojedinaca koji dovode u pitanje građanska prava u ovoj zemlji i opijeni kapitalizmom zaboravljaju na ljudske vrijednosti. Ratovi su završili i nema potrebe konstantno preispitivati tko je bio pobjednik, a tko gubitnik, tko agresor, a tko žrtva. Dovoljno je samo prisjetiti se. Međutim užasava neprincipjelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama, kojima se pokušava izbrisati zasluge boraca,a krivnje za ratna stradanja pripisati Titovim partizanima,rekao je Ferenac i dodao kako je EU stvorena na antifašističkim tekovinama  koje bi trebale dijeliti sve njene članice. Nažalost nekima to nije slučaj, jer se toleriranjem ili veličanjem ustaškog pozdrava zapravo želi revidirati povijest što narušava ugled i socijalni napredak i zato se treba boriti za ideale za koje su se naši stari borili” zaključio je Ferenac,

Prvo što bi trebao mlađahni načelnik Marko Ferenac učiniti je  naučiti  povijesne istine o Istri , Hrvatskoj i Europi, jer je njegov govor čista SDP-ovsko yugokomunističko i demagoško nabacivanje parola! .On govori o povijesnim istinama, a nema pojma koje su to povijesne istine?

Govori da se ne treba konstantno preispitivati tko je bio pobjednik,a tko gubitnik, tko žrtva ,a tko agresor, a onda sam učini upravo to i napada “neproincipjelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama”! Kojim to povijesnim istinama?

E dalje otkriva koje su to njegove povijesne istine” krivnju za ratna stradanja pripisati “Titovim partizanima”?

Ne pripisuje im se,  nego su upravo oni te zločine i počinili! Nijekati da su počinjeni zločini i proglasiti ih “neprincipjelnim i revizionističkim nasiljem” usprkos svim dokazima koji postoje i koji su javno objavljeni je upravo bezobrazna i licemjerna laž.

Nigdje nije naveo koje su to vrijednosti za koje su se “naši stari borili”? Koje su to vrijednosti antifašizma u Istri i tko ih hoće oduzeti, kada se ne zna ni što su te vrijednosti, ni koje su?

I na kraju tog demagoškog pamfleta kaže da bi svi u EU trebali dijeliti antifašističke tekovine!

A ne zna mlađahni Marko Ferenac da je  EU bila blokovski  podjeljena  na demokratske i na totalitarne i autokratske zemlje. U demokratskim zemljama EU nije bilo postratovske odmazde i represije, one su se normalno dalje razvijale na demokratskim zasadama parlamentarne demokracije. A u totalitarnim  i autokratskim  u koje je spadala i ex Jugoslavija je narod  ponovno nakon završetka ratnih operacija prolazio i trpio sve  strahote odmazde Titovih partizana za koje mlađahni načelnik Marko Ferenac tvrdi da im se ne smije pripisati???

I upravo zato ću navesti  samo dio zločina koji su počinjeni u Istri,  kao primjer da ne pišem u prazno, kao što prazno neargumentirano govori načelnik Ferenac;

Rezime žrtava koje su Titovi partizani pobili u Istri, a koje načelnik Vižinade Marko Ferenac nikako ne priznaje već tvrdi  da su im pripisani ;

  • 24. kolovoza 1947. godine, zaklan je,  prerezanog grkljana ubijen Bl. Miroslav Bulešić,
  • 11.rujna 1946 godine odveden je i bačen u jamu talijanski svećenik Francesco Bonifacio . – zaustavila ga je neka straža „narodne obrane” i nestao je; tijelo mu nije nikad pronađeno
  • Od 1941. do 1949. godine u Istri je ubijeno 15 svećenika i tri bogoslova.
  • Na Vergaroli je dana 18. kolovoza 1946. došlo je do velike eksplozije na središnjoj gradskoj plaži u kojoj je poginulo preko 70 osoba, a prema drugim izvorima i više od 110 osoba, među kojima je bilo i 20 djece. Većina tih ljudi ukopana je 23. kolovoza 1946., a spomenik poginulima danas stoji ispred katedrale u Puli.

Bilo je to vrijeme dok je Pula pripadala zoni A pod nadzorom SAD i Velike Britanije (Trst Gorica, Pula), što komunisti -osloboditelji, nisu nikako podnosili.

Nakon eksplozije, nastala je panika i Talijani su počeli masovno iseljavati.  Pogrom Talijana iz Istre, i ne samo Talijana, već i istarskih narodnjaka, djelo je Titovih partizana i komunista, a brojni civili neselektivno su ubijani  i bačeni u jame poznate pod imenom fojbe.

Iselilo se ili  optiralo je preko 200 000 ljudi iz Istre. Brojke variraju ovisno o izvoru. Napisane su brojne knjige na tu temu i sa talijanske i sa istarske strane. Činjenica je da je Titov komunistički režim kriv za taj drugi egzodus stanovništva  Istre u povijesti!

Ubijeni su, odnosno likvidirani i svi viđeni istarski narodnjaci, koji se nisu htjeli  uključiti u KPJ, proganjani su svi neistomišljenici Komunističke partije Jugoslavije!

Milovan Antun (1907.-1945.)

Rođen je u selu Režanci, župa Svetvinčenat, zauzeti vjernik i ponosan narodnjak, otac mons. Ivana Milovana, biskupa porečkog i pulskog. U miru .Prijateljevao je s mnogim hrvatskim svećenicima te je bio širitelj hrvatskog katoličkog tiska za vrijeme fašističke okupacije, zbog čega je bio progonjen od fašista. Širenje katoličko tiska, napose Katoličkog zidnog kalendara 1944. koji je tiskao Božo Milanović, naići će na žestoku osudu partizanskog vodstva u Istri.  Pojedini partizani su se željeli dočepati i dijela njegova bogatstva te je trebalo sve učiniti da se oslabi moć i utjecaj obitelji Milovan. Oznaši su 22. ožujka 1945. nasilno Antuna odveli iz kuće i ubili. Tijelo nije nikada pronađeno! Poslije je optužnica napisana za medije kako bi se ozloglasilo Antuna i opravdao partizanski zločin. Komunistička zlostavljanja obitelji Milovan nastavila su  se i nakon rata.

Poznatiji narodnjaci stradalnici

  • Pavao Krajša (1888.-1944.) iz Kringe
  • Klarić Marčelo (1897.-1945.) iz Buzeta
  • Legović Marko (1905.-1944.) iz Muntrilja
  • Levak Viktor (1905.-1945.) iz sela Levaki, župa Motovunski Novaki
  • Peteh Mate (1873.-1945.) iz Žminja

Nemoguće je nabrojii sve hrvatske narodnjake koje su partizani likvidirali prije, za vrijeme rata kao i poslije rata. Ivan Grah – župnik u Ližnjanu, donosi stradanja i drugih narodnjaka po istarskim župama. Danas o ovim nevinim ljudima nitko ne govori, mada još u narodu postoje sjećanja što se događalo. Najveći nedostatak u istraživanju je nepostojanje pisane građe. Ono što i postoji je proizvod komunističkog režima. Kako godine prolaze umiru svjedoci i s njima istina!

http://www.biskupija-porecko-pulska.hr/novosti/987-mucenici-i-zrtve-u-poreckoj-i-pulskoj-biskupiji.html

Iz navedenog je vidljivo, kako  govornici na skupu  obmanjuju javnost i šire yugokomunističku propagandu uvijenu u antifašizam, a ustvari ti antifašisti počinili su brojne masovne zločine i nisu se ponašali ništa bolje od nacista i fašista za koje je Marko Ferenac rekao da im se pripisuju??? Kako se vidi jednaka su prijetnja bili i komunisti, iza čije su 70-godišnje vladavine ostale ogromne žrtve.

Upravo stoga je Vijeće EU donijelo Rezoluciju 1481/ 2006 o osudi  zločina totalitarnih komunističkih režima, koju je potvrdio i Hrvatski Sabor NN 76/2006, a u kojoj piše;

  •  Pad totalitarnih komunističkih režima u Srednjoj i Istočnoj Europi nije bio u svim slučajevima popraćen međunarodnom istragom zločina koje su ti režimi počinili. Dapače, počinitelji tih zločina nisu izvedeni pred sud međunarodne zajednice, kao što je bio slučaj sa stravičnim zločinima koje je počinio nacionalsocijalizam (nacizam).
  •  Kao posljedica toga vrlo je niska svijest javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama. 
  •  Parlamentarna skupština Vijeća Europe uvjerena je da je svijest o povijesnim zbivanjima jedan od preduvjeta za izbjegavanje sličih zločina u budućnosti. Nadalje, moralna ocjena i osuda počinjenih zločina igraju važnu ulogu u odgoju mladih naraštaja. Jasan stav međunarodne zajednice prema prošlosti može biti smjernica za njihove buduće akcije.
  • Štoviše, Skupština vjeruje da žrtve zločina totalitarnih komunističkih režima koje su još žive ili njihove obitelji, zaslužuju sućut, razumijevanje i priznanje za svoje patnje.
  • Totalitarni komunistički režimi su još uvijek aktivni u nekim zemljama svijeta i zločini se i dalje događaju. Percepcija nacionalnih interesa ne bi smjela spriječiti zemlje da na odgovarajući način kritiziraju postojeće totalitarne komunističke režime. Skupština snažno osuđuje sve te povrede ljudskih prava.
  • Zbog toga, Parlamentarna Skupština Vijeća Europe snažno osuđuje masovna kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima i izražava sućut, razumijevanje i priznanje žrtvama tih zločina.
  •  Također, poziva sve komunističke ili post-komunističke partije da u svojim zemljama, ako to dosad nisu učinile, ponovo procijene povijest komunizma i svoju vlastitu prošlost, jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima te ih osude bez ikakvih nejasnoća.
  •  Skupština vjeruje da će ovaj jasan stav međunarodne zajednice utabati put za daljnje pomirenje. Nadalje, nada se da će ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja sa ciljem utvrđivanja i objektvine provjere onoga što se dogodilo.

*Rasprava skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje) (vidi Doc.10765, izvještaj Povjerenstva za politička pitanja, report of the Political Affairs Committee, rapporteur: Mr Lindblad ). Tekst usvojen od strane Skupštine 25. siječnja 2006. (5. zasjedanje).

Poveznica na Rezoluciju (engleski) na internetskoj je stranici Vijeća Europe.

Evo neka si načelnik općine Vižinada i ostali govornici  pročitaju Rezoluciju Vijeća EU 1481/2006! Znači da odgovorim načelniku Marku Ferencu putem Rezolucije ;

  • vrlo je niska svijest javnosti o zločinima koje su počinili totalitarni komunistički režimi. Komunističke partije su legalne i aktivne u nekim zemljama, tvrdite da su titovim partizanima zločini PRIPISANI
  • masovna kršenje ljudskih prava od strane totalitarnih komunističkih režima ,znači nema “boriti za ideale za koje su se naši stari borili”
  • niste se  distancirali od zločina koje su počinili totalitarni komunistički režimi u prošlosti, tvrdite da su im zločini PRIPISANI
  • jasno se distanciraju od zločina počinjenih od strane totalitarnih komunističkih režima te ih osude bez ikakvih nejasnoća; niste se distancirali već optužujete ;užasava neprincipjelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama, kojima se pokušava izbrisati zasluge boraca,a krivnje za ratna stradanja pripisati Titovim partizanima,rekao je Ferenac
  • nada se da će ohrabriti povjesničare širom svijeta da nastave svoja istraživanja sa ciljem utvrđivanja i objektvine provjere onoga što se dogodilo; užasava neprincipjelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama, kojima se pokušava izbrisati zasluge boraca,a krivnje za ratna stradanja pripisati Titovim partizanima

Podsjetila bi na govor mržnje kojeg je sve više u javnoj komunikaciji,  što se vidi i u ovim govorima”užasava neprincipjelno, revizionističko i iredentističko nasilje na povijesnim istinama, kojima se pokušava izbrisati zasluge boraca,a krivnje za ratna stradanja pripisati Titovim partizanima” na što je odgovorio biskup Antun Škvorčević.

U nedjelju 25. kolovoza požeški biskup Antun Škvorčević predvodio je u župnoj crkvi Presvetog Trojstva u Daruvaru slavlje uvođenja novog župnika Zdravka Radoša u župničku službu.

U tom duhu osuđujem nasilje što su ga ovih dana u Kninu, Đevrskama, Viškovu i nekim drugim mjestima naše hrvatske domovine izvršile određene osobe nad ljudima srpske nacionalnosti te žrtvama izražavam svoje suosjećanje. Nedopustivo je hrvatstvo pretvoriti u ideologiju za mržnju i nasilje. Ono je sustav vrijednosti u koji su ugrađena i evanđeoska načela, te kad netko mrzi pripadnike drugog naroda i vrši nad njim nasilje, povrjeđuje i kršćansku baštinu, djeluje protiv Božjeg nauma o čovjeku.“

„Ograđujem se od onih koji spomenute događaje nastoje iskoristiti za svoje političke ciljeve, dajući im značenje koje oni nemaju, podupirući nove podjele i šireći nepovjerenje, što može uzrokovati veće zlo od počinjenog nasilja“, dodao je biskup Škvorčević.

Poruku biskupa Skvorčevića treba podržati. Hrvatstvo nije mržnja i nasilje nego “sustav vrijednosti u koji su ugrađena i evanđeoska načela.” To znači poštivanje dostojanstva svakog ljudskog života, bez obzira na nacionalnost, rasu, spol, vjeru i političko opredjeljenje!

Stoga je trebao dožupan Fabrizio Radin  ,jer je dožupan svim stanovnicima Istre, pa i onima kojima su komunisti pobili njihove najmilije, reći;

ZAUVIJEK NAM JE DOSTA SVIH TOTALITARIZAMA !

Nećemo više totalitarne režime! Želimo živjeti u demokratskom društvu, vladavine pravde i jednakih prava za sve stanovnike Hrvatske i Europe!

To je jedino ispravno, a ne podobnost antifašista, a nepodobnost ostalih političkih opcija. Vladavina zakona koji jednako vrijede za sve, a ne po Titovoj uzrečici  „ne treba se držati zakona kao pijan plota“. garancija je očuvanju ljudskih prava , slobode i  ljudskog dostojanstva, a ne antifašizam! Antifašizam se kompromitirao i proizveo veći broj žrtava nego fašizam i nacizam zajedno.

Lili Benčik

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Ivan Miklenić: Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće

Objavljeno

na

Objavio

Posjet delegacija Vijeća biskupskih konferencija Europske unije (COMECE) i Konferencije europskih Crkava (KEK) Republici Hrvatskoj u ponedjeljak 20. siječnja privlači višestruku pozornost činjenici da Republika Hrvatska od 1. siječnja do 30. lipnja 2020. predsjeda Vijećem Europske unije. Činjenica pak da se taj posjet dogodio u vrijeme Svjetske molitvene osmine za jedinstvo kršćana, kao i da su obje delegacije sudjelovale na središnjem događaju ekumenskoga okupljanja u Hrvatskoj u zagrebačkoj katedrali, tomu posjetu dodaje i posebnu dimenziju i dodatnu važnost.

Na prvi pogled činjenica da Hrvatska predsjeda Vijećem EU-a može se činiti tek nečim rutinskim, što nije ništa posebno, tim više što je rotiranje u tom predsjedanju predviđeno za svaku zemlju članicu EU-a, no gledajući malo pozornije, hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a golem je uspjeh. Pogleda li se položaj Hrvatske samo 30 godina unazad, i podsjeti li se da je točno prije 30 godina Hrvatska bila još u okovima komunističkoga režima koji je tek počeo pucati, a samostalne Hrvatske još nije bilo ni na vidiku, predsjedanje Vijećem EU-a više je nego veliko postignuće.

Pogleda li se činjenica da je dakle prije nepunih 30 godina Hrvatska dobila prvu demokratsku vlast izabranu na višestranačkim izborima, da je nakon proglašenja Deklaracije o neovisnosti preživjela velikosrpsku agresiju, obranila se žrtvama hrvatskih branitelja i patnjama brojnih nedužnih hrvatskih građana, te nakon golemih razaranja uglavnom ušla u svoje granice definirane Badinterovom komisijom i otvorila veoma kompliciran proces pristupa EU-u, hrvatsko ravnanje Vijećem EU-a čini se kao svojevrsni san.

Otpori u međunarodnoj zajednici

Doda li se tomu koliko je novostvorena Republika Hrvatska morala otrpjeti otpora u međunarodnoj zajednici i politici najprije protiv njezina međunarodnoga priznanja, zatim protiv ulaska u NATO te protiv punopravnoga članstva u EU-u, sadašnji šestomjesečni status Hrvatske u EU-u čini se bajkovit. U tom pogledu unatrag ne smiju se zaboraviti ni unutarnji organizirani otpori kako osamostaljenju i neovisnosti Hrvatske tako i njezinoj afirmaciji u međunarodnoj zajednici i unutarnjem podizanju na vlastite noge i ostvarenju boljitka, pa se u tom cjelokupnom povijesnom, društvenom političkom kontekstu hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a može smatrati – čudom.

Bez obzira na brojne nerazriješene poteškoće u svim segmentima hrvatskoga društvenoga života, što uvelike ide na dušu slabu upravljanju, presporu oslobađanju iz komunističkoga totalitarnoga i koruptivnoga mentaliteta te neprimjerenu iskorištavanju stvarnih hrvatskih komparativnih prednosti, Republika Hrvatska danas je dio Europske unije koja, još uvijek, okuplja sve politički, gospodarski i kulturno važnije europske države. Hrvatska, dakle, kao članica, može se redi, elitnoga europskoga kluba samo nakon šest i pol godina od pristupa u punopravno članstvo ima priliku služiti velikomu EU-u kao koordinatorica tijela koje predstavlja vlade država članica preko nacionalnih ministara te makar u simboličnoj mjeri davati ton usmjeravanju Europske unije.

Da šestomjesečno predsjedanje Viječem EU-a nije tek simbolično potvrđuje uz ostalo i posjet delegacija COMECE-a i KEK-a. Naime, na europskom kontinentu Katolička Crkva okuplja biskupske konferencije svih europskih zemalja u Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE), a osim toga okuplja predstavnike biskupskih konferencija zemalja članica EU-a u COMECE jer i na jednoj i na drugoj razini ima zajedničkih izazova koji se i na tim razinama onda i rješavaju.

Kršćanska komponenta u EU

Sve ostale kršćanske Crkve s europskoga kontinenta, njih 115 različitih zajednica iz više od 40 europskih zemalja, koje su načelno otvorene ekumenskomu dijalogu, okupljene su u Konferenciju europskih Crkava (KEK). Delegacije COMECE-a i KEK-a predstavljaju dakle sve katolike koji žive u zemljama EU-a i sve ekumenski otvorene kršćane na europskom kontinentu pa njihov službeni posjet predsjedniku hrvatske Vlade znači susret europskoga kršćanstva s predstavnikom države predsjedateljice Vijećem EU-a.

Dvije delegacije, koje su predvodili luksemburški nadbiskup kardinal Jean-Claude Hollerich i pastor Christian Krieger na susretu, koji je uobičajen na početku svakoga šestomjesečnoga predsjedanja Vljećem EU-a, u Zagrebu su se zanimale za projekte koje se planira ostvariti i razgovaralo se o nizu aktualnih tema važnih za budućnost Europe poput demografije, digitalizacije, ekologije i migracija te o uključivanju svih društvenih čimbenika za boljitak svih ljudi u Europi.

Delegacije koje predstavljaju sve europske kršćanske vjernike tim posjetom potvrdile su da je važna kršćanska komponenta u EU-u i da joj nitko u EU-u nema pravo osporavati davanje svoga specifičnoga doprinosa boljitku i EU-a i svih europskih ljudi. Drugim riječima, koliko se god to često u hrvatskoj javnosti osporavalo, kršćani su relevantan i ravnopravan faktor u EU-u. Susret je potvrdio najvažnije poruke izrečene na ekumenskom skupu u zagrebačkoj katedrali: »Zajedno kao kršćani u Europi trebamo se truditi graditi bolju budućnost« (kardinal Hollerich) te: »Nama na srcu leži Europa pravednosti, mira, socijalno osjetljiva Europa, demokratska i gostoljubiva Europa« (pastor Krieger).

Ivan Miklenić
Glas Koncila

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Što je čudno u zadnjem slučaju Beljak?

Objavljeno

na

Objavio

Dohvativši se kormila HSS-a, tradicionalne hrvatske stranke čije je djelovanje obilježilo prvu polovicu 20. stoljeća, Krešo Beljak ga je skrenuo posve ulijevo, pozicioniravši ga ljevije od ostalih SDP-ovih partnera, pa čak i nekih s ljevice izvan Partijina kišobrana.

Kao čelnik dotad umjerene stranke s određenim ugledom u dijelu konzervativnog biračkog tijela pokazao se upravo idealnim za ulogu gromobrana Zoranu Milanoviću uoči prethodnih parlamentarnih izbora. Pored njegovih krajnje lijevih ideoloških stajališta, a iskazao se i osebujnim tumačenjem događaja iz prošlosti koji izazivaju buru i u sadašnjosti, Milanovićeve verbalne akrobacije bez zdravorazumske legitimacije doimale su se pitomima, gotovo prihvatljivima i normalnima, odatle mu valjda i nadahnuće za slogan na predsjedničkim izborima. Zoran Milanović je znao cijeniti Beljkov angažman osiguravši mu osjetno veći broj saborskih mandata na zajedničkoj listi od realne HSS-ove snage.

Ni poslije izbora samoborski gradonačelnik nije odstupao od zadanog smjera. Štoviše, nastavio je nesmanjenom žestinom udarati ritam avangardnom procesu preobrazbe HSS-a u političku lubenicu (izvana zeleni, iznutra crveni), zaključivši mrtav-hladan – ako je Bleiburg zločin, onda je i Oluja zločin. Što je logički jednakovrijedno tvrdnji – ako Oluja nije zločin, onda ni Bleiburg nije zločin. Temelj za usporedbu Bleiburga i Oluje Beljak nalazi u argumentu kako je prvo bilo osveta za ustaške zločine, a potonje za četničke, što se zapuštenu, nezrelom umu, kakve marljivo proizvodi sustav medijske indoktrinacije, na prvu može učiniti efektnim i privlačnim. No, u tom promišljanju ipak ima jedan mali nedostatak, doduše dovoljno malen da ga nije tako teško prikriti – ni jedno ni drugo nije istina!

Niti je Bleiburg, osim tek u iznimnim slučajevima, bio osveta za bilo čije pa tako ni ustaške zločine, nego pomno planirani, organizirani sveobuhvatni program masovne likvidacije potencijalnih protivnika revolucionarnog komunističkog režima. To, uostalom, potvrđuje i što su egzekutori većinom bili pripadnici slovenskih postrojbi Maršalove soldateske, koji se nisu imali zbog čega ustašama osvećivati.

Niti je Oluja, osim doista sporadično, bila osveta, nego vojna operacija vraćanja međunarodno priznatog državnog ozemlja Republike Hrvatske pod nadzorom odmetnika u njezin ustavnopravni poredak. Napokon, da se radilo o osveti, bi li neprijatelj, koji se doživjevši vojni poraz našao u okruženju i predao, bio tako pažljivo propušten do Srbije a da mu ne padne dlaka s glave?

Proteklih je dana pozornost javnosti izazvala nova umotvorina iz Beljkova arsenala, koja sadržajno zapravo i nije drugo doli parafraza ne tako davne misli istaknutog SDP-ovca Nenada Stazića koji je ustvrdio kako posao u svibnju ’45 nije obavljen dovoljno temeljito, spočitnuvši usput „oslobodiocima“ i šlampavost. Beljak je u biti rekao to isto, samo izravnije – da Udba nije pobila dovoljno emigranata.

Naime, u oba slučaja koalicijski partneri negoduju što nije pobijeno dovoljno onih koji su se borili za samostalnu hrvatsku državu, ili Beljkovim rječnikom rečeno – onih koji su radili sr…

No, ono što upada u oči glede zadnjeg zapaženog Beljkovog ispada je medijska reakcija. Dosad bi njegove eskapade nailazile tek na osudu desne medijske scene, dočim bi ih lijevo-liberalni mainstream prenio prilično nezainteresirano kao agencijsku vijest o prilikama u Džibutiju, bez ikakva popratnog komentara i primjerene karakterizacije riječcom skandalozno. Jednako suzdržano bi ih tretirali kao čuvene zoranizme ili, recimo, informaciju o školovanju darovanom Davoru Bernardiću u vrijednosti većoj od 260 tisuća kuna. Time zapravo navikavaju javnost na ulično ophođenje i nemoralno ponašanje kao nešto bezazleno i prihvatljivo – jer oni su jednostavno takvi i pojeo vuk magare.

I dok su od odgojnih mjera prema drugovima odustali, netko bi pomislio i zato što im njihovo divljaštvo godi ušima – jednostavno, govore naglas ono što oni ne smiju reći, mada bi to rado izrekli – za neke druge, čini se, i dalje misle kako još ima nade da se mogu popraviti. Tako se u sklopu nesmiljene preodgojne harange svjetonazorske desničare čereči već i poradi tračka povijesne istine, a endemski korumpiranim HDZ-ovcima propitkuje boja svakog novčića – previše imaju zato što rade, umjesto da imaju a da ne rade kao sav normalan svijet.

Suprotno uvriježenom, zadnji Beljkov eksces iz nekog razloga nije nestao iz fokusa medija srednje struje već idući dan. Tu začudnu anomaliju u medijskom ponašanju može objasniti tek jedina politički mjerljiva posljedica čitave priče. SDP je, tobože pod pritiskom javnosti, srameći se Beljka zbog istog onog zbog čega se Stazića nije sramio, iskoristio prigodu prepoloviti ponudu broja prolaznih mjesta za HSS-ovce na SDP-ovim listama sa 6 na 3. Po prilici, kako bi se zaštitio od rizika ponašanja predizbornog partnera nakon izbora.

Naime, poučeni iskustvom s HNS-om u tekućem mandatu (pet zastupnika izabranih sa zajedničke liste s SDP-om sklopili su postizbornu koaliciju s HDZ-om), u SDP-u su zaključili kako se smanjivanjem HSS-ovih mjesta smanjuje i potencijal njegova prebježništva, izglednog, primjerice, u slučaju svrgavanja Beljka s čelnog mjesta. S time da nije skroz isključeno kako bi se i sâm Beljak tomu priklonio (ta nije li spočetka u Saboru podržao Plenkovićevu vladu posredno se nudeći kao partner?).

Napokon, nije li Hrvatima u emigraciji, mnogima i u domovini, dobro znano kako se upravo oni najbučniji i najekstremniji obično pokazuju tek provokatorima u službi druge strane? U SDP-u to znaju i bolje, pa njihovi su pređi takve i slali u suparničke redove.

Ostaje jedino pitanje je li čitava ta akcija pokrenuta u dogovoru s Beljkom ili im je jednostavno naletio na volej kako, primjerice, sugerira partijski riječki dnevni bilten. Ako je dogovorena, usput su na vidjelo izašle one lokalne organizacije i utjecajniji pripadnici HSS-a koji bi se mogli pokazati nepouzdanima, i ti se sigurno ne će naći na listama za parlamentarne izbore.

Čime su zapravo jednim udarcem ubijene dvije muhe. Ako nije, iznimno je važno da Beljak odoli pritiscima iz SDP-a za smanjenjem broja mandata, pri čemu ga u njegovoj pravednoj borbi valja svesrdno podržati napadima zdesna.

Bilo ovako ili onako, ostaje razvidno kako je programirana svrha sveg ovog meteža oko Beljka predizborno zbijanje redova u lijevoj koaliciji i zaštita od mogućih neželjenih postizbornih događaja. Usporedno je već uspješno provedeno, i to u dva kruga, testiranje projektila za razbijanje protivničkih redova.

Grube radove pred najvažnije izbore ljevica je, dakle, što uz pomoć sklonih joj medija, što uz pruženu joj ruku kripto-desnice, već obavila.

Razmisli li se hladne glave, u trenutnoj konstelaciji snaga za HDZ bi bilo najpovoljnije da HSS isposluje što bolju poziciju na zajedničkim listama sa SDP-om, pa da mu, baš poput dijela HNS-a u tekućem saborskom sastavu, nakon izbora prenese mandate osvojene kao učinak SDP-ovih glasova.

S time da bi bilo idealno kad bi pojedinci poput Marijane Petir i Branka Hrga pokupili gro glasova HSS-ovog biračkog tijela, onemogućivši tako Beljkov HSS da bitno pridonese rezultatu SDP-ove liste. Zapravo, to se doimlje i najrealnijom mogućnošću izbjegavanja dolaska SDP-a na vlast – bilo sa kvazi-desnim prirepcima, s kojima već nastupa zajednički u Saboru, a mogao se pouzdati u njihovu pomoć i tijekom oba kruga predsjedničkih izbora, bilo kao partner, mlađi ili stariji, a što nipošto nije svejedno, u tzv. velikoj koaliciji s HDZ-om.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari