Pratite nas

Gost Kolumne

Komšić – Ni Bosnian ni Bosniak, nego Bosanchero

Objavljeno

na

Haber.ba

Komšićev izbor po Murphyjevom zakonu – Sve što može otići u krivo, otići će

Komšić ne može biti Bosanac (Bosnian) iz istog razloga iz kojega se bosanski muslimani nisu nazvali Bosancima nego Bošnjacima, a ne može biti ni Bošnjak (Bosniak) jer se onda ni lažno ne bi mogao zvati Hrvatom. Radi lakše identifikacije i diferencijacije, posebno radi ovih na Zapadu koji sve to dosta slabo kopčaju, predlažem da se za njega izmisli nova nacionalna (ako već ne može racionalna) kategorija i da on bude reprezentativni uzorak za novog čovjeka koji će se zvati Bosančanin (Bosanchero). Uz to bi najpogodnije bilo nekako iz modela izostaviti pojam “građanski”, iz kulturoloških razloga.

Što je Pupovac Hrvatima u Hrvatskoj, to je Komšić Hrvatima u BiH. Nije to slučajna koincidencija nego je uvjetovana, ne s namjerama vladajućih u Srbiji i onih u Bosni i Hercegovini, nego načinom na koji vladajući u Hrvatskoj odgovaraju na te namjere, piše Dinko Dedić/ProjektVelebit

Pupovca smo valjda obradili bolje nego bilo kojeg hrvatskog ili antihrvatskog političara uopće, a jedina vrijednost iz svega toga, uopće nije ono što smo naučili o Pupovcu niti ono što smo naučili o srpskoj politici, nego ono što smo naučili o sebi.

Isto pravilo vrijedi i za Komšića i namjere vlasti BiH, odnosno većinskog naroda u njezinom federativnom dijelu, koji sebe naziva bošnjačkim, čime se izuzima iz Hercegovine, što je tema za jednu drugu priliku, kao i ta o raznim kategorijama bosanskohercegovačkih podjela, kao što je geopolitička podjela na Bosance i Hercegovce, vjerska na muslimane, pravoslavce i katolike ili nacionalna na Bošnjke, Hrvate i Srbe, uključujući i pekulijarnosti oko razlikovanja onoga što na engleskom znači “Bosnian” a što “Bosniak”. Tako je to moralo ispasti smotano, kontroverzno i kompliciarano, kao i politička struktura BiH države, kada je u Beogradu, sa čisto beogradskim interesima u vidu, formirana naprije skupina nepredijeljenih za sve muslimane koji nisu htjeli biti ni Hrvati ni Srbi, da bi ih onda proglasili za naciju Muslimana, što ima smisla isto toliko koliko bi imala nacija Katolika, i na kraju, da bi se za naciju preuzelo hrvatsko prezime Bošnjak.

Sve što može otići u krivo, otići će

Koristim za naslov ovog teksta varijaciju na poznati Murphyjev kvantni zakon koji doslovno glasi: “Ništa nije tako lagano kako se čini. Sve će potrajati dulje nego što si očekivao. I ako bilo što može otići u krivo, otići će u najgorem mogućem momentu”.

Taj se zakon nije uzeo u obzir ni onda, u samom početku, kada su se pravili sporazumi o ustrojstvu Bosne i Hercegovine, Washingtonski i Daytonski, kada su se vodili razgovori i potpisivali ugovori, bilateralni i multilateralni, niti se uzeo u obzir sada 2018. kada je Komšić po 3. puta izabran za hrvatskog člana predsjedništva na osnovu navodne 50-postotne genetske pripadnosti hrvatskomu narodu.

Po svemu drugome što počiva na stvarnosti, na uvjerenju, na svjetonazoru i stavovima, Komšić ne da nije Hrvat, pa čak niti samo antihrvat, nego je hrvatomrzac i uza sva nastojanja to ne može sakriti, kao što to ne može sakriti ni njegov srpski ekvivalent Pupovac u Hrvatskoj.

Kada u Ustavu BiH eksplicitno ne stoji da hrvatskog člana mogu birati isključivo Hrvati, kao što srpskoga biraju Srbi, nego razni interpretatori moraju kopati po tom Ustavu i praviti svoju interpretaciju za razliku od drugih koji prave svoju, uzimajući u obzir i hrvatski manjinski faktor u Federaciji, onda ne samo da će u krivo otići sve što može, nego će u krivo otići sve što mora.

Ustav Bosne i Hercegovine je donešen u sastavu Daytonskog mirovnog sporazuma i ozakonjen je pristankom triju lokalnih sudionica, uključujući i već priznatu i nakon Olujom završenih ratnih operacija, slobodnu i suverenu hrvatsku državu. Tom odlukom moralo je svima biti jasno da će Hrvati u BiH, ostane li taj poredak na snazi, jednim postepenim procesom odnijeti gaće na štapu u svim značenjima koja proizlaze iz te natuknice.

Sve što se danas događa je samo jedna epizoda u tom postepenom procesu, koji ovim događajima niti je započeo niti je završio.

Završetkom rata i raspadom Jugoslavije, na njenom prostoru uspostavljene su tri Jugoslavije: Jedna je bila krnja Jugoslavija sastavljena od Srbije i Crne Gore, druga je bila Hrvatska koja je to postala kadrovskom strukturom onih koji su u njoj zauzeli vlast s namjerom da ju trajno zadrže, a treća je bila Bosna i Hercegovina, koja je to postala etničkom sastavom “tri konstitutivna naroda” od kojega je hrvatski nakon toga pretvoren u nacionalnu manjinu. U međuvremenu, jedna od tih Jugoslavija je nestala razlazom Srbije i Crne Gore i srpskom odlukom napustiti jugoslavenstvo kao sredstvo svoje ekspanzije, a druge dvije su ostale koprcati se i kuhati u vlastitom soku.

Komšić – Ni Bosnian ni Bosniak, nego Bosanchero

Ali, vratimo se današnjici i izborima u BiH 2018. Nema sumnje, Komšić, tobože, Hrvat i katolik, koji nasuprot Čovića biva izbran za hrvatskog predstavnika glasovima muslimana ili Bošnjaka, pobjedio je zavjerom, obmanom i prjevarom. Da je Komšić Bošnjak, musliman, ne bi bila zavjera. Da je Komšić Hrvat koji nastupa u interesu hrvatskoga naroda u BiH, moglo bi se reći da su za njega Bošnjaci glasovali iz bratske ljubavi prema Hrvatima. Komšić međutim nije ni musliman ni katolik, ni Hrvati ni Bošnjak, nego je bosanski unitarist, predstavnik onoga što Bosnu i Hercegovinu pravi jednom od tri kćeri pokojne Jugoslavije, jugoslaven po uvjerenju, sin žestokog komuniste (kako sam opisuje svoga oca), dijete srpsko-hrvatskog braka, obožavatelj Tita, miljenik Vesne Pusić, Stipe Mesića a sigurno i drugih Jugoslavena, bivših i sadašnjih nosilaca vlasti u Hrvatskoj.

Kako na zapadu (ali i na istoku i na jugu), postoji vitalni interes (vlastiti) za sve što se događa u BiH, postojeći model je bio najpogodniji kako bi se zaustavio rat, ali najgori mogući da bi se takva BiH održavala. Ovakva BiH, uza sva međunarodna priznanja, ostaje kao pokrpana država, kojoj će dugoročno trebati održavati zakrpe i Komšićev građanski model unitarističke države bez ikakavih nacionalnih podjela bio bi zapadu idealan. Međutim takav novi oblik građanina BiH ne može postojati osim kao “stooge”, kao sredstvo u rukama jedne od strana ubačen da oslabi drugu.

Komšić ne može biti Bosanac (Bosnian) iz istog razloga iz kojega se bosanski muslimani nisu nazvali Bosancima nego Bošnjacima, a ne može biti ni Bošnjak (Bosniak) jer se onda ni lažno ne bi mogao zvati Hrvatom. Radi lakše identifikacije i diferencijacije, posebno radi ovih na Zapadu koji sve to dosta slabo kopčaju, predlažem da se za njega izmisli nova nacionalna (ako već ne može racionalna) kategorija i da on bude reprezentativni uzorak za novog čovjeka koji će se zvati Bosančanin (Bosanchero). Uz to bi najpogodnije bilo nekako iz modela izostaviti pojam “građanski”, iz čisto kulturoloških razloga.

Izbor za Hrvate, tj. za narod koji ne predstavlja entitet i za razliku od Srba nema svoga priznatoga teritorija, nego je ostavljen da se migolji među Bošnjacima (hvala mirotvorcima koji su obezvrijedili sve što su ratnici stekli), je bio između Komšića i Čovića, uz, kao što vidimo, svesrdnu pomoć naše muslimanske braće, koji su videći nas slabašne, došli u pomoć i od svojih usta i bez potrebe za protuuslugu, otkinuli 150 “tisuća hiljada” svojih glasova i poklonili ih nama.

Kako se ovdje govori isključivo o Komšiću, nameće se po crno-bijeloj logici zaključak da je njegov antipod Čović, po svemu suprotan njemu i za razliku od Komšića sa žestokom komunističkom, jugoslavenskom, bračnomješovitom i vjerskomaglovitom tradicijom, čovjek koji je odrastao na temeljima hrvatskog tradicionalnog hercegovačkog nacionalizma. Neka ostane na tome da o Čoviću nisam rekao niti jedne riječi, osim da je bio preferencijalni kandidat većine Hrvata, i izgubio na izborima. Kod tog pojma većine, uzimajići u obzir sve nepogodnosti kojima su službenim statusom u sastavu bosanskohercegovačke države već ostali kao trinaesto prase, dolazimo do nekih brojki, koje će pokazati da, unatoč jedinstvenog povijesnog primjera vjerske tolerancije, gdje muslimani svoje glasove u šestoznamenkastim brojevima daju katolicima, glavni problem nije postotak Hrvata koji je glasovao za Čovića, nego postotak Hrvata koji je izišao glasovati.

Kada si manji, brojčano i zakonski ukliješten i ugrožen, kada ti dosadašnje iskustvo pokazuje da su ti se ti tvoji nedostaci više puta ranije osvetili i to na primjeru istog čovjeka Komšića, onda je prirodno (društveno), da ćeš uložiti veće napore kako ti se povijest ne bi ponovila i da ćeš na izbore izaći u daleko većem postotku, nego što je to tvojim višestruko brojnijim protivnicima potrebno.

Bošnjaci za Komšića a Srbi za Čovića – blago nama

Ne raspolažem detaljnim statistikama etničkog i izbornog sastava u BiH ali za ovaj slučaj nije ni potrebno. Poznato je da je u BiH na ove izbore izašlo oko 50% stanovništva, s malim razlikama između različitih etničkih skupina. Nije se za Predsjedništvo glasovati izlazilo posebno, nego se glasovalo u isti mah za sva tijela.

Prema cenzusu od 2013. u BiH živi oko 550 tisuća (bez hiljada) Hrvata, kojih je sada nešto manje ali je za ovu vježbu zanemarivo, jer je naveći dio iseljenih odeslio u Hrvatsku gdje uživa dvojno državljanstvo i može glasovati na izborima u BiH.

Od svih Hrvata s pravom glasa, za Čovića je glasovalo njih 123 tisuće, uključujući i jedan dio Srba, kao napr. u Drvaru gdje je ostalo nekoliko stotina Hrvata a za Čovića je glasovalo oko 50% svih. Očito je da su za Čovića glasovali iz istog razloga iz kojih su Bošnjaci glasovali za Komšića.

Blago nama kad smo najmanji pa nam svi humanitarci dolaze u pomoć.

Čoviću je je nedostajalo nekih 45 tisuća glasova da odnese pobjedu, a za to ne bi trebao neki apsolutni stopostotni hrvatski izlazak, nego samo malo veći od drugih. Bilo je u interesu svakoga Hrvata i dužnost vlasti Republike Hrvatske koja kaže da joj je neobično stalo do položaja Hrvata u BiH, učniti sve što je u njihovoj moći, da promičbeno i na sve načine poguraju što veći izlazak Hrvata, kako onih u BiH, tako i ovih koji sa državljanstvom BiH žive u Hrvatskoj. Nekako mi se čini da je hrvatskim vlastima do hrvatskih glasova za BiH stalo isto onoliko koliko im je stalo do iseljeničkih glasova za Hrvatsku.

Pretpostavljam da će sada već odavno najpoznatija i najnotornija floskula u Hrvatskoj “Institucije rade svoj posao!”, ponovo biti završna misao za ishod izbora u BiH, kao što im je to završna misao za argumentaciju da nakon 27 godina apsolutnog nerada, nema nikakva opravdanja, danas 13. listpada 2018. održavati masovni prosvjed u Vukovaru – jer “Institucije rade svoj posao”.

Europske, srpske, bosanske, hrvatske, sve institucije rade svoj posao i ako hrvatski narod sam, konačno ne zasuče svoje rukave i ne počne obavljati svoj posao, ne slijedi nam sudbina Kurda koji se bore za svoj “entitet”, nego ona Asiraca koji po svijetu danas broje malobrojne posljednje ostatke nekada velikog naroda.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

Što vi mislite o ovoj temi?

Gost Kolumne

Ratne igre počinju, igrači su namješteni u beha igralište, i čeka se sučev zvižduk

Objavljeno

na

Objavio

Svakim daytonskim danom sve se više pokazuje da je Bosna i Hercegovina ne samo Alijin amanet Sultan Erdoganu, već i „krčma pogašenih svijetla” u kojoj se visoki predstavnici, pripadnici naroda krvave kolonijalno imperijalno nacističke prošlosti, pijano kaubojski ponašaju poput slonova u staklani. Te političke pijanice, profiteri i istrošeni političari, zaštićeni agresorskom snagom svemoći i nedodirljivosti, zatečeno polupano stanje u beha mraku mrve u sve sitnije komadiće, hrvatski narod, koji se u njoj zatekao kao još mali njegov ostatak ostataka iz vremena krvave vjerske tuče u krčmi,

nemilosrdno izgoni i progoni, otimajući mu svako pravo na njegov dio Bosne i Hercegovine.

U takvoj Bosni i Hercegovini kojom na hitlerovsko staljinistički način vlada koalicija visokih predstavnika i sultan Erdogana, iluzorno je očekivati ravnopravnost i jednakost Hrvata s druga dva beha naroda. Pokazuje se da je ta namještena interesna organizacija visokih predstavnika, zapravo krvavih okupatora i porobljivača hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini, dio opasnih rušilačkih kršćanofobista koji svijet uvode u vjersku ideologiju islamskog jednoumlja, kakvo danas vlada u svim muslimanskim zemljama svijeta.

Među velike i vrlo brutalne kršćanofobiste u Bosni i Hercegovini zasigurno su i visoki predstavnici kolonijalno imperijalni nacističkih zemalja, koji su predstavnici njihovih kolonijalnih interesa. Oni su se potvrdili, i još uvijek potvrđuju, gorim katolikofobistima i od islamskih kršćanofobista, koji federalni beha dio osvajaju svim nedozvoljenim, i po Međunarodnim konvencijama zabranjenim sredstvima.

I onda kada su Visoki predstavnici i legalizatori najveće povijesne nepravde iza sebe ostavili, obespravljivanjem, nametanjima ropskih zakona, pokoravanjima i tenkovima, krvav trag na hrvatskom narodu, i još uvijek neotriježnjeni od sile i bahatosti, samovolje i opijenosti, od moći nedodirljive imperijalističko nacističke vladavine, trojica tih bivših šerifa mamurni i željni vlasti samovoljno se vraćaju u Bosnu i Hercegovinu.

Čula i dočula trojica bivših protektora, dotrajali i senilni političara, da u njima dragoj im

muslimanskoj Bosni i Hercegovini ima još uvijek Hrvata katolika, što znači da i s tolikim pritiscima na njih nisu ih uspjeli biološki istrgnuti iz domovine, a zbog čega će im biti smanjen doticaj naftnih

dolara iz islamskih zemalja, i počeli pisati pisma ustanovama i pojedincima potičući ih da oni dovrše njihov krvavi posao, progona i trajnog izgona katolika s tih europskih prostora.

Okupatorsko razbojnički upala trojka Carl Bildt, Paddy Ashdown i Christian Schwarz-Schilling u Bosnu i Hercegovinu s dignutim mačem ne samo iznad glava Hrvata katolika, već i iznad Hrvatske. Kao nedodirljivi tumači (ne)pravde i (ne)pravednosti, legalnosti i zakona prijete suverenoj Hrvatskoj, supotpisnici Daytonskog sporazuma, a kojeg je upravo ta trojka u temeljima izmijenila i prilagodila muslimanima Bošnjacima, da se ne miješa u beha unutarnje poslove.

Jer to pravo, zaštita svog hrvatskog naroda od muslimansko bošnjačkog unitarizma, koji je samo korak do isilizma, Hrvatska više nema, mi smo ga dokinuli, i jedini koji imaju pravo da se miješaju u beha unutarnje poslove to smo mi, bivši i sadašnji visoki predstavnici i Turska kao okupator povratnik na te prostore.

Tri najveća negatora Daytona, tri šerifa predstavnika imperijalni i nacistički država iz prošlosti koji su izmijenili Dayton iz temelja uzurpirajući ovlasti onoliko koliko im se prohtjelo, nastavljaju borbu protiv katolika i katoličanstva u Bosni i Hercegovini, pišući institucijama EU, upozoravajući ih kako se Hrvatska miješa u unutarnje poslove njihove zemlje. Oni tisuće kilometara daleko od Bosne i Hercegovine koji do protektiranja zemljom nisu ni čuli za nju imaju pravo, ne samo miješanja već i vođenja i unutarnji i vanjski beha poslova, dok Hrvatima brane i pravo na slobodu, jednakost i ravnopravnost s druga dva beha naroda.

I kao što je Milošević glavni krivac za sva ratna stradanja u bivšoj Jugoslaviji, po pristranoj politici kakvu su u Bosni i Hercegovini vodili, i još uvijek vode pismima, trojac visokih predstavnika krivac je za ovaj ropski položaj hrvatskog naroda, i siguran raspad beha zajednice koja nikako nema budućnost na ovolikoj nepravdi i obespravljenosti Hrvata.

Nije pismo trojke Ashdown-Bildt-Schilling upućeno europskim institucijama ukazivanje na

hrvatsko miješanje u beha unutarnje poslove, već je to njihov pokušaj da kroz obranu Komšića uz njegovu pomoć finaliziraju konačnu podjelu Bosne i Hercegovine na velikosrpski i velikomuslimanski čiste entitete. To je njihov doprinos povratku Putina i Erdogana na te europske prostore koji bi trebali i dalje biti neki čuvari sigurnosti i mira njihovih kolonijalno imperijalni u prošlosti i nacističkih zemalja.

Tom nacističkom politikom ta trojka visoki predstavnika, visoki po političkim zločinima nad Hrvatima, najviše su i doprinijeli u kršenju Daytona, miješajući se u beha problem daleko više negoli su imali i pravo na to bezakonje, pristranost, i obespravljivanje hrvatskog naroda. Njihovi politički zločini nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, njihova diktatorsko tenkovska, osmanlijsko isilovska vladavina, stjerivanje hrvatskog naroda u arene koje su im spremili veliki je posao za Međunarodni sud za zločine u Haagu. Da se zločini ne počinjavaju samo u ratu, već i u miru govori vladavina diktature visoki predstavnika u Bosni i Hercegovini, Ashdowna-Bildta i Schillinga.

U prilog tome ide i činjenica biranja Komšića kao „hrvatskog“ predstavnika u beha Predsjedništvo. Tko je i što je, s kojim ciljem i namjerama je postavljen taj ratnik Muslimanske ABiH u beha Predsjedništvo, pokazao je, i ne prvi put ali ne i zadnji, svojom agresijom na suverenitet i teritorijalni integritet Hrvatske, od koje traži da ne gradi Pelješki most na svom teritoriju. Radikalnim ratnicima iz redova Armije Alije Izetbegovića, a čiju ratnu prošlost će vrijeme otkriti, gradnja bilo kakvih mostova, pa čak i na teritoriju druge zemlje, smeta. Komšić je poput i trojke visokih predstavnika, rušitelj međuljudskih, međuvjerskih, međunacionalni, i međudržavnih mostova, i graditelj provalija, mržnje i sukoba. Takvim se pokazuje svakim novim danom, a tek će se pokazati u pravom licu sada na mjestu predsjedatelja, kao drugi bošnjački predstavnik, u beha Predsjedništvu. Ratne igre počinju, igrači su namješteni u beha igralište, i čeka se sviranje suca.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Gost Kolumne

Aluminij Mostar i Hrvati u BiH dijele istu sudbinu – nestanka i gašenja

Objavljeno

na

Objavio

Što god se dogodi u noći s utorka na srijedu (10. srpnja 2019.), sudbina posrnuloga mostarskog giganta Aluminija bit će preslik pozicije Hrvata u toj zemlji, koji su u oba entiteta, većinskom srpskom i bošnjačkom, osuđeni na podređeni položaj i postupno gašenje – najprije političkih i gospodarskih prava, a na kraju i na njihovo nestajanje. Pa ipak, treći entitet uokviren u nazivu Herceg-Bosna i formalno postoji kada hrvatske kompanije i pojedinci trebaju ispuniti obveze, a kada je pak ostvarivanje prava u pitanju, onda ih se upućuje na to kako je Federacija BiH jedan entitet u kojemu to i nije moguće izvesti te je presudna volja bošnjačke većine. Naizgled komplicirana formula iz prethodne rečenice u stvari je razlog sloma nekadašnjega gospodarskog giganta Aluminija čiji opstanak ovisi o dobroj (samo)volji bošnjačkih političkih stranaka i javnosti u Sarajevu, a s druge strane na nedefiniranoj hrvatskoj strategiji njegova opstanka i očuvanja. Čak bi i takav scenarij mogao biti drukčiji da Hrvati u federalnoj u vlasti nemaju ulogu statista, što jest rezultat presudne odluke većine, ali i njihove nezainteresiranosti za stvarne probleme giganta i desetina tisuća ljudi koji su naslonjeni na njegovo funkcioniranje. Pri tome treba izdvojiti aktualnoga čelnika HNS-a BiH Dragana Čovića zahvaljujući kojemu se pokušava povezati strujni krug i zainteresirati Zagreb i ključne partnere kako bi se proizvodnja nastavila i osigurala dugoročno rješenje.

Problemi Aluminija započeli su kao i za druge aluminijske kompanije s financijskom krizom 2008. godine, no tu kompaniju nakon višedesetljetnog vođenja napušta nekadašnji direktor Mijo Brajković s plusom od 94 milijuna maraka (oko 48 milijuna eura). Od tada, iako to nije pravilo, Aluminij je s obzirom na današnji ‘rezultat’, svaku godinu završavao u minusu od oko 25 milijuna eura. Najlošije su se prema ovoj kompaniji ophodile uprave u vrijeme antihrvatske Političke platforme (2010.-2014.) kada su ključne bošnjačke stranke SDA i SDP iskoristile mogućnost i izbacile hrvatske stranke iz vlasti. U tome razdoblju pod vodstvom kriminaliziranih nekadašnjih saveznika i kumova Stipe Mesića – braće Lijanovića i HSP-a BiH koji se prodao političkom Sarajevu, ovu su kompaniju gurnule u minus 100 milijuna eura kada su banke i ključni partneri počeli postavljati mnogo teže uvjete poslovanja.

Struja presudna

Ključnu razliku u poslovanju Aluminija čini cijena električne energije i upravo je u tomu bila umješnost Brajkovićeva upravljanja. Čak je uspijevao preko njemačkih posrednika kompanije Debis pri Daimler Chrysleru kupovati električnu energiju od Elektroprivrede BiH koja ju pak nije željela izravno prodavati Aluminiju zbog kampanje unutar bošnjačke javnosti kako se radi o ‘hrvatskome plijenu’, kompaniji u kojoj ne rade Bošnjaci i Srbi. Kao da takva situacija nije u kompanijama pod bošnjačkim nadzorom, ali se uspješnim manipulacijama Aluminij postavio na stup srama i poslano je upozorenje svakome od Bošnjaka tko s njim surađuje i tko mu želi pomoći.

Tijekom posljednjega desetljeća u najvećem dijelu mostarska kompanija orijentirana je na Elektroprivredu HercegBosne (EP HZHB) koja samostalno ne može podmiriti potrebe konzumnoga područja koji opskrbljuje. Aluminiju je doslovno trebalo cijela njezina proizvodnja, a još polovica te zamišljene proizvodnje potrebna je za sve ostale potrošače, uključujući građane i kompanije. Upravo se tu rađaju ključni problemi. EP HZ HB uvozi skupu struju i prodaje ju Aluminiju zbog čega je cijena koju plaća ova kompanija daleko veća od bilo koje u državi. Što je apsurdno, ekonomski i tržišno neodrživo, ali ima pozadinu. Naime, Aluminij je orijentiran na ‘HercegBosnu’, dok istodobno ne može dobiti izravno struju od Elektroprivrede BiH koja je pak ‘bošnjački plijen’. Zanimljivo je zapaziti kako sada ministar energetike, industrije i rudarstva Nermin Džindić kaže kako je neprihvatljiva cijena električne energije od 50 eura po megavatsatu koju je ponudio švicarski Glencore do kraja godine kako bi se pronašao model za preživljavanje i nastavak proizvodnje u Aluminiju. Ova kompanija plaća sada 78 eura po megavatsatu, dok istodobno kompanija Mital, bivša Zenička željezara koja je bošnjački ratni plijen, dobiva struju po cijeni od 42 eura. A njihova potrošnja električne energije čak je pet puta manja od Aluminija koji u punom pogonu troši 2 teravatsata električne energije godišnje. Radi usporedbe, to je isto kao da netko na tržnici otkupljuje 100 kg trešanja ili pak cijeli kamion. Onaj tko kupuje cijeli kamion, dobiva diskont za najmanje polovicu redovite cijene. A ako, primjerice, taj isti kupac dolazi svakoga dana i ponovno kupuje istu robu, onda je popust još veći. Aluminij radi 24 sata bez prekida. I plaća najskuplju cijenu električne energije u državi. Postavlja se pitanje kako je to moguće, gdje je diskont?

Pa moguće je jer bošnjačke federalne vlasti, prije svega ministarstvo energetike, u okviru utvrđivanja energetske bilance uopće ne računaju s potrebama Aluminija niti ga želi uvrstiti u energetsku bilancu. A to pak za posljedicu znači kako im EP BiH (bošnjački plijen) nije dužna isporučiti električnu energiju prije nego što ju ponudi tržištu na prodaju, bilo stranim ili domaćim trgovačkim mešetarima. Zanimljivo je kako Aluminij tu istu energiju kupuje neizravno od EP BiH nego od trgovaca. Na taj način bošnjačke strukture u vlasti uspjele su u dvostrukom cilju. Aluminij je doveden na rub propasti, a cilj je bio u isti položaj dovesti i EP HZ HB kako bi jednim metkom srušili dva ‘hrvatska plijena’. Ovoj kompaniji Aluminij sada duguje oko 140 milijuna eura i u slučaju nelikvidnosti ta bi kompanija bila lak plijen za integriranje, odnosno potpuno nestajanje u okviru EP BiH, kojom bi, naravno, opet suvereno vladali Bošnjaci, te pokoji hrvatski privjesak željan automobila, tajnice i dobre plaće.

Arapi kao obmana

Kada bi bilo ekonomske i odgovorne logike, a ne promoviranja osvete i ratne logike, onda se ne bi na rudnike, Krivaje, Konjuhe, namjensku industriju u kojima gotovo isključivo rade Bošnjaci ili Aluminij, gdje su zaposleni Hrvati, jer je to rezultat rata, gledalo kao na ‘plijen’, odnosno vlastitu publiku uvjeravalo kako je opravdano ubiti susjedu kravu. Dapače, Aluminij bi imao struju od nešto više od 30 eura po megavatsatu te bi se na njegovim temeljima gradila cijela industrija koja ne pita za boju i naciju, a ne bi stvari promatrale iz optike ratne mržnje kakvu su ovih dana promovirali dežurni lajavci dijela velikobošnjačke politike. U međuvremenu je bošnjačka politika uspjela javnost izmanipulirati i dovesti navodne arapske investitore koji su spremni spasiti Aluminij.

Najbolji dokaz da stvari ne će ići u smjeru logike, ekonomskih razloga, opstanka i razvoja govori pravo mešetarenje te čak izmišljanje kako su navodni investitori iz Emirata najbolji kandidati, da znaju svoj posao, da su spremni uložiti milijune eura. Javnosti je ostalo nejasno radi li se o misterioznoj ‘WAQT Trade LLC’ multimilijarderskoj grupaciji iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, koja nigdje nije zabilježena u bilo kakvu poslovnom potezu, a koju su iz političkog Sarajeva navodili s egidom ‘bogatih šeika’ ili pak iznimno respektabilnoj grupaciji EGA (Emirates Global Aluminium) nastaloj spajanjem Dubala i Emala koja nudi spas za Aluminij umjesto Glencorea koji je višegodišnji partner Aluminija. Posve sigurno nijedna od ovih dviju kompanija Glencore ili EGA ne bi bile spremne proizvoditi gubitak sa skupom cijenom električne energije osim ako bošnjačka politika ne misli uvesti u igru Arape i zatim im iz svoga dijela Elektroprivrede BiH dati jeftiniju struju.

Istina je i da predstavnici kompanije EGA ili Waqt, kako tvrde radnici Aluminija s kojima su razgovarali, u stvari ne nude ništa. Oni i ne znaju ništa o Aluminiju iz Mostara, pod kakvim uvjetima posluje, da im prijeti gašenje struje. Doslovno ništa. Tek su planirali provesti, kako to ozbiljni poslovni ljudi i rade, due dilligence – dubinsko snimanje stanja u kompaniji. Tek nakon toga donijeli bi eventualne odluke. Ministar Džindić, koji očito lobira za ovu arapsku kompaniju umjesto Glencorea, o švicarskom gigantu nije imao ništa dobro reći.

Gašenje HT-a, EP HZHB …

Dogodi li se crni scenarij i Aluminij ostane bez napajanja električnom energijom, to će značiti propast kompanije jer bi se u tomu slučaju ćelije bez napajanja strujom ‘smrznule’ s metalom nakon čega se više nikada ne bi mogle pokrenuti. To se nije dogodilo čak niti u vrijeme agresije četnika i jugovojske 1992. godine. Apsurdno je, ali da se danas pogoni Aluminija nalaze samo desetak kilometara istočno od Mostara, dakle u srpskom entitetu, ne bi imao nikakvih problema i bio bi najmoćnija kompanija u državi.

Vlada FBiH s gašenjem Aluminija riskira preuzeti na sebe odgovornost da izazove štetu veću od pola milijarde eura i protjera 900 obitelji radnika u inozemstvo. Naime, samo su dugovanja kompanije veća od 200 milijuna te bi se tek prodajom ‘staroga željeza’ možda uspjelo namiriti tek nekoliko postotaka od tog iznosa. Zbog toga pojedini procjenjuju kako bi šteta mogla biti ‘vrijedna i pola milijarde eura. Kada bi pak scenarij bilo kontrolirano gašenje proizvodnje, onda bi za to trebalo dva puna mjeseca s troškovima od 50 milijuna maraka.

Postavlja se pitanje što predstavljaju Hrvati iz redova HDZ-a BiH u vlasti u Federaciji BiH, odnosno BiH i posjeduju li bilo kakve poluge da zaštite makar prostor s kojega dolaze, čak i da nemaju obvezu štititi taj ‘ratni plijen’. Ako je suditi po dosadašnjem angažiranju, nisu se osobito iskazali. Točno je da Hrvati, primjerice, predstavljaju trećinu u Vladi Federacije BiH i da se sve odluke mogu donositi umjesto njih, no istodobno sjede u resorima kojima mogu doslovno cijelu Federaciju BiH držati pod nadzorom.

Aluminij je posljedica toga podređenog odnosa. Ne treba sumnjati kako će, ako uspiju slomiti ‘hrvatski plijen – utvrdu Alamo (Aluminij)’, već sljedeći na popisu za uništenje, ukidanje i ‘prisajedinjenje’ naći HT Mostar, EP HZHB i- druge hrvatske kompanije koje bodu oči Sarajevu… Možda će i tada hrvatski političari imati mogućnosti promovirati inicijative o izmjeni Izbornoga zakona, jednakopravnosti, ali će ih surova gospodarska stvarnost pokopati, a bh. Hrvati precrtati, jednostavno otići iz zemlje ili se pak sjećati kako su nekada bili ponosan narod.

Domagoj Tolić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari