Pratite nas

Herceg Bosna

Komšić obilježio bitku na Neretvi

Objavljeno

na

Slavi antifašizam, a muzej revolucije u Jablanici bio najveći KONC-LOGOR tzv. Armije BiH

Jablaničke civilne i vojne vlasti muzej su pretvorili u logor za Hrvate zarobljene u stanovima, automobilima, autobusima i na ulici u Jablanici 15. travnja 1993. godine. Hrvati iz Jablanice koji tada nisu zatvoreni u muzej izvrgnuti su velikoj i raznovrsnoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretreseni i opljačkani stanovi i
pokretna imovina, dok su u njihove stanove useljeni Muslimani prognani od Srba iz istočne Hercegovine.

Hrvatske obitelji ostale u Jablanici primorane su bile u svoje stanove primiti na smještaj, po nalogu Ratnog predsjedništva Jablanice, po jednu ili više prognanih muslimanskih obitelji. Bio je ovo jedinstven primjer zlostavljanja nedužnih i nemoćnih stanovnika u ovom slučaju Hrvata u BiH a što je nastavljeno i poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma. muzej-bitke-na-neretvi

Nakon ratnog zločina u Grabovici 8./9. rujna 1993.299 i većina preostalih Hrvata iz Jablanice odvedena je iz svojih stanova i kuća i zatvorena u muzej. U muzeju su zatvoreni i Hrvati zarobljeni u Doljanima gdje su pripadnici muslimanske Armije RBiH počinili ratni zločin 28. srpnja 1993. godine. Nakon što je Zijo Padalović izvršio atentat na hrvatske logoraše u kući Jake Tomića u Buturović Polju 14. rujna 1993., uvečer su 22 logoraša prebačena u Muzej. U muzeju su bila zatočena 623 civila, od čega 69-ero djece. Iz Doljana je u logor Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike dovedeno 12 vojnika i 168 civila, od kojih 58-ero djece i deset trudnica. U muzeju su silovane dvije žene a šest logoraša je umrlo dok je jedna trudnica rodila. Ostali logoraši su bili iz Konjica, Jajca, Grabovice, Širokog Brijega, Stoca, Posušja, Kiseljaka i Republike Hrvatske.

Iz Konjica je 3. listopada 1993., u organizaciji predsjednika ratnog Predsjedništva općina Konjic, Jablanica i Prozor, dr. Safeta Ćibe i mesara Maksumića (svi iz Spiljana), kamionima i transporterima španjolskog UNPROFOR–a dovezeno u Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike preko stotinu Hrvata. Tu ih je sa svrhom ohrabrenja, sa svećenikom španjolskog UNPROFOR–a Paccom i jablaničkim župnikom fra Alojzijem Bošnjakom, jednom posjetio gvardijan Franjevačkog samostana u Konjicu fra Zdenko Karačić. Fra Zdenko je zajedno sa 14 Hrvata iz Konjica bio zatočen u hotelu Jablanica odakle su zajedno sa zatočenim Hrvatima u logoru Muzej socijalističke revolucije Bitka za ranjenike transporterima UNPROFOR – a izašli preko Vrda u Hercegovinu.

Civili logoraši su bili smješteni u predvorju muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, s malo pokrivača i stalno izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumskim prostorijama muzeja smještena su 82 zarobljena pripadnika HVO-a na betonskom podu bez pokrivača. Neke prostorije su bile bez prozora tako da su logoraši bili pod električnim svijetlom 24 sata. Svako jutro logoraši su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira, gdje su prisilno radili. Nosili su hranu, vodu, streljivo, a na crti kopali rovove muslimanskim vojnicima.

Skupina od 22 logoraša301 planirala je i uspjela 31. listopada 1993. razoružati dvojicu stražara u Kosinim Lukama i zajedno s njima svezanima kroz kanalizacijsku cijev pobjeći u Doljane. Logoraše su zarazile uši, žutica, svrab i brojne druge kronične i akutne bolesti. Neki logoraši su novcem platili izlazak iz muzeja na slobodu. Na prisilnom radu poginuo je od granate Zdravko Nižić iz Jablanice, dok su Zukini vojnici okrutno u Donjoj Jablanici ubili Zorana Milosa iz sela Vrci. Tada su teško ranili Iliju Kaleba i Matu Aničića, dok su na prisilnom radu teško ranjeni Ivan Jozić, Vatroslav Knežević, Antoni Dujmović i Bosiljko Kožul. U jablaničku bolnicu doveden je Ivica Azinović i Ivan Harak, ranjenici iz Radešina, Krunoslav Križanović koji je kao logoraš ranjen u Orahovici, te Ivica Bošković iz Stoca i Zdenko Šušak iz Širokog Brijega, ranjeni u borbi na planini Bokševici.

Iz muzeja su logoraši vođeni na prisilan rad na crtu razgraničenja prema pripadnicima HVO-a. Za to vrijeme bili su smješteni u Rogića kući, štali i zemunici u Donjoj Jablanici i crkvi sv. Ilije proroka u Drežnici, gdje su također okrutno mučeni. U samici u Muzeju, od Badnje večeri do razmjene 1. ožujka 1994. godine, u potpunom mraku bio je Karlo Marić (od zlostavljana prilikom zarobljavanja i tijekom boravka u logoru danas je teško bolestan). Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata logoraši su puštani tri puta po dvije minute u WC, a u međuvremenu su fi ziološke potrebe obavljali u prostoriji gdje su boravili. Logoraši su bili lišeni redovitih posjeta obitelji (posjet je bio dopušten dva puta mjesečno najužoj obitelji) i predstavnika MOCK, održavanja higijene, zdravstvene zaštite i potrebitih količina hrane (hrana je bila užasna, jednolična i nedovoljna, što se odrazilo na tjelesnu težinu logoraša od kojih je svaki izgubio od 30 do 60 kg) i vode.

Među osumnjičenima za zločin u Doljanima i Stipića livadi i zatvaranje i zlostavljanje u logoru Muzej je zapovjednik IV. korpusa muslimanske Armije RBiH general Arif Pašalić, zapovjednik jablaničke 44. brigade Neretva, Enes Kovačević, zamjenik zapovjednika brigade Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna Glogošnica Ekrem Kevrić i Sovići Džemal Ovnović i Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko.

Osumnjičen je i nastavnik tjelesnog odgoja Behrem Bećir Beća, koji je predvodio akciju na Doljane. Posebna odgovornost za zločin u Doljanima leži na dr. Safetu Ćibi, ratnom predsjedniku općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor. Nakon masakra u Doljanima i Stipića livadi, dr. Safet Ćibo je zajedno s Enesom Kovačevićem čestitao sudionicima akcije na „uspjehu“. Čestitka je 28. srpnja 1993. navečer izrečena u dnevniku lokalne CVT Jablanica. U čestitci su pohvaljeni svi sudionici akcije „oslobađanja“ Doljana. Posebno su pohvaljeni pripadnici 44. brdske brigade Neretva i MUP-a Jablanica. U Dnevniku je rečeno da je tom akcijom proširen prostor Republike Bosne i Hercegovine i da su borci za deset minuta rastjerali ustaše pri tom „poštujući ratna pravila i da civile nisu dirali.“

Pripadnici muslimanske Armije RBiH tada su u Grabovici ubili 32 hrvatska civila. Ubijeni su: Josip Brekalo (rođen 1933.), Luca Brekalo (1939.), Matija Čuljak (1917.), Pero Čuljak (1913.), Andrija Drežnjak (1921.), Mara Drežnjak, Dragica Drežnjak (1953.), Ljuba Drežnjak (1932.), Živko Drežnjak (1933.), Cvitan Lovrić (1936.), Jela Lovrić (1940.), Ivan Mandić (1935.), Mara Mandić (1912.), Pero Marić (1914.), Ilka Marić (1921.), Luca Marić (1944.), Marinko Marić (1941.), Marko Marić (1906.), Matija Marić (1907.), Martin Marić (1911.), Ruža Marić Mijina, (1935.), Ruža Marić Šimunova, (1956.), Ilka Miletić (1926.), Anica Pranjić (1914.), Frano Ravlić (1918.), Ivan Šarić (1939.), Ivan Zadro (1924.), Matija Zadro, Mladen Zadro (1956.), Ljubica Zadro (1956.), i Mladenka Zadro (1989.) Jozo Ištuk je ubijen 30. srpnja 1993. na Ominju (Ćopi) u svom vinogradu, a Pero Šarić (1910.) je umro kao zarobljenik u logoru Muzej socijalističke revolucije „Bitka za ranjenika“ u Jablanici.Muslimanski pokolj u Grabovici na desnoj obali Neretve jedino su preživjela Mladenkina braća Goran i Zoran Zadro 300 Pripadnici muslimanske Armije RBiH tada su na lokalitetu Doljana ubili 39 Hrvata od čega  pripadnika HVO-a i 6 civila. Na Stipića livadi su ubijeni: Marinko Božić (27 godina), Mato Biloš (43), Mato Dogan (32), Ivan Soldo (24), Željko Miškić (25), Marinko Zelenika (34), Dražen Pavković (22), Anica Ripić (59), Nedjeljko Soldo (60), Ljubomir Božić (27), Milenko Gagro (39), Ivan Topić (24), Ivan Zovko (20), Zdenko Kolobarić (24), Martin Ripić (60), Željko Božić27), Marko Cvitković (39), Pero Soldo (26), Slavko Vrljić (25), Anđelko Marić (29), Davor Marić (19), Zvonko Pinjušić (26). U Doljanima su ubijeni: Ivica Tomić (39), Andrija Groznica (21), Slavko Miličević (38), Ivan Žarić (58), Stipo Bradarić (35), Jure Soldo (23), Igor Lebo (15), Andrija Miličević (45),Milan Pole (21), Marko Miljko (42), Ruža Čolić (72), Andrija Stipanović (62), Ante Žarić (28), Marinko Marušić (51), Milijan Zeljko (31), Pavka Stipanović (51) i Iva Pavlović (63) 301 Uspjeli su pobjeći 31. listopada 1993.: Darko Matković, Berislav Mijić, Ivan Miličević, Jure Miličević, Mato Lebo, Marko Zekić, Luka Jagodin, Mario Šušak, Ivan Čerkez, Ivan Matković, Nedeljko Zelenika, Alojz Ramljak, Jozo Perković, Miroslav Tizler, Ante Čarapina, Srećko Raič, Radenko Golemac, Mario Zelenika, Josip Blažević, Nikola Rozić, Ilija Stipanović i Petar Radić

Tekst iz knjige Zvonke Dragića ”Gorka vremena hrvatskoga naroda Konjica, Klisa, Župe i Bjelimića”

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Na pomolu novo izrugivanje hrvatskim žrtvama u Bugojnu!?

Objavljeno

na

Objavio

Umjesto na optuženičkoj klupi zbog optužbi za etničko čišćenje Bugojna koje je uključivalo progon 15 tisuća Hrvata iz ovog grada, 311 ubijenih, dvije tisuće zatočenih, nasilna odvođenja i torture te činjenicu da tijela 19 nasilno odvedenih ni do danas nisu pronađena, Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna uskoro bi se mogao okititi titulom počasnog građanina Bugojna

Na adresu Općinskog povjerenstva za izbor i imenovanja stigla su čak tri prijedloga za proglašenje Dževada Mlaće, počasnim građaninom Bugojna

Umjesto na optuženičkoj klupi zbog optužbi za etničko čišćenje Bugojna koje je uključivalo progon 15 tisuća Hrvata iz ovog grada, 311 ubijenih, dvije tisuće zatočenih, nasilna odvođenja i torture te činjenicu da tijela 19 nasilno odvedenih ni do danas nisu pronađena, Dževad Mlaćo, predsjednik Ratnog predsjedništva Bugojna uskoro bi se mogao okititi titulom počasnog građanina Bugojna. Na adresu Povjerenstva za izbor i imenovanja Općine Bugojno koje o Mlaćinoj kandidaturi odlučuje na sutrašnjoj sjednici, prijedloge za dodjelu počasne titule Mlaći poslala su tri predlagatelja.

Prvi je Mustafa Ugarak, danas neovisni vijećnik, bivši kadar SDA. Druga dva prijedloga potpisuju čelnici Patriotske lige Kemal Balihodžić te Udruge ratnih vojnih invalida Bugojna Sabahudin Velić, čovjek čije je postavljanje na dužnost osobno izlobirao Zukan Helez, bivši federalni ministar za pitanja branitelja i istaknuti kadar SDP-a. No, bez obzira jesu li naklonjeni SDA, SDP-u ili se predstavljaju neovisnim, svi su predlagatelji složni u jednom, Dževad Mlaćo, zbog brojnih zasluga, treba biti proglašen počasnim građaninom Bugojno u povodu Dana općine koji se slavi 20. svibnja.

U obrazloženju prijedloga navode se infrastrukturni projekti za koje predlagatelji tvrde da su realizirani zahvaljujući Mlaćinoj potpori. Među njima i Poslovna zona Podgaj izgrađena na zemljištu otetom Hrvatima.

Miroslav Zelić, bivši zatočenik bugojanski logora, danas predsjednik HVIDR-e u Bugojnu također je član Povjerenstva za izbor i imenovanja pred kojim će se nači prijedlog da se Mlaćo proglasi počasnim građaninom Bugojna. Novinari portala Art Info pitali su ga za reakciju na ovaj prijedlog. „Ovo je nastavak izrugivanja hrvatskim žrtvama koje se sustavno provodi već godinama. Umjesto da odgovara zbog svoje ratne ali i poratne uloge u progonu i gaženju prava Hrvatima, predlaže ga se za počasnog građanina. Ako se čašću smatra od Hrvata etnički očistiti Bugojno, a potom im otimati zemlju i na sve moguće načine opstruirati povratak, onda Mlaćo treba dobiti titulu“, ironično je odgovorio Zelić.

Predstavnici Udruga proizašlih iz Domovinskog rata Bugojna dosad su u više navrata pozivali odgovorne u Tužiteljstvu BiH da pokrenu proces prema dokazima koje imaju protiv Mlaće još od 2007. godine. Među ostalim i njegovom ratnom dnevniku u kojemu je zapisao „Ne smijemo imati službeno zarobljenih civila, a tajno, ekstremni dio zarobljenih vojnika da se likvidira“. Mlaćino svjedočenje u korist Enesa Handžića, jednog od malobrojnih procesuiranih za zločine nad bugojanskim Hrvatima, pred Sudom BiH je prekinuto kako bi ga se zaštitilo od kaznenog gonjenja. No, Mlaćo ni više od deset godina poslije nije kazneno gonjen niti ima naznaka da će biti. Umjesto iza rešetaka, vjerojatnije je da će uskoro ponijeti titulu počasnog građanina Bugojna, a s njezinim dobivanjem poslati poruku Hrvatima Bugojna da je zbog zločina koje je počinio nad ovim narodom nagrađen slobodom ali i svim mogućim počastima.

Dnevnik.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

Heroji se ne zaboravljaju: Sjećanje na poginule i nestale branitelje Bosanske Posavine

Objavljeno

na

Objavio

Pod geslom „Heroji se nikad ne zaboravljaju“, održano je u subotu, 4. svibnja u župi sv. Ivana Krstitelja u Bijelom Brdu kod Dervente u Bosanskoj Posavini sedmo u nizu spomen sjećanje na poginule i nestale branitelje toga mjesta i cijele Bosanske Posavine.

O 27. obljetnici stradanja Hrvata Bosanske Posavine program je u organizaciji udruge „Posavljak“ započeo misom zadušnicom za 62 poginula branitelja iz Bijelog Brda kao i ostalih oko 2.500 hrvatskih branitelja poginulih u obrani Bosanske Posavine u posljednjem Domovinskom ratu. Koncelebrirano misno slavlje je predvodio Juro Babić, župnik u susjednoj župi Brusnica.

Nakon mise uslijedila je ceremonija odavanja počasti s polaganjem vijenaca i svijeća ispred spomen-obilježja poginulim braniteljima kod župne crkve.

Znakovitu svijeću upaljenu na uskrsnoj svijeći u procesiji su iz crkve do spomen-obilježja donijela djeca poginulih branitelja.

Potom su vijence i cvijeće polagali, majke, supruge i djeca branitelja, preživjeli branitelji, predstavnici udruga proizišlih iz Domovinskog rata, visoki dužnosnici te predstavnici vojnih i društveno-političkih vlasti iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske.

Bjelobrđani su ove godine oko spomen obilježja zasadili 62 čempresa u znak sjećanja za svakog svog poginulog branitelja. Druženje je i ove godine uz zajednički ručak nastavljeno u Mjesnom domu.

Misija / IKA

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari