Pratite nas

BiH

Komšićeva logika i maloumni Hrvati

Objavljeno

na

Kao i sve drugo u povijesti i predsjednički mandat Željka Komšića prvi put se dogodio kao tragedija, a drugi put kao farsa.

Godine 2013, gledajući unatrag, možemo sjediti i plakati nad propuštenim desetljećem u kojem se BiH nasukala u političkom i svakom drugom pogledu. Simbol tog vremena postat će Željko Komšić jednako kao što je Sejdo Bajramović ostao simbol promašene Miloševićeve politike pokoravanja slabijih, koja će tupavog zastavnika JNA gurnuti u tadašnje predsjedništvo Jugoslavije da tobože predstavlja kosovske Albance. Bajramović u Predsjedništvu SFRJ bio je uvreda ne samo za one koje je, tuđom voljom trebao “predstavljati”, već i za sve druge. Taj prljavi potez bio je najbolji pokazatelj sljepila i destruktivnog voluntarizma jedne politike za koju je već tada bilo jasno da je, i zbog korištenja takvim sredstvima, osuđena na propast. Što se na koncu i dogodilo. Samo dva desetljeća nakon bahaćenja politike koja je određivala da će Sejdo predstavljati Albance, danas preostali Srbi na Kosovu moljakaju mrvice lokalne političke autonomije. Žalosno je da povijest nije učiteljica i da neki očito nisu shvatili kako model “Sejdo Bajramović” ne prolazi i nikome ne donosi dobra.

Prvi izborni inženjering i izbor Komšića kao drugog bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu bio je tragedija. Ne zato što bi se radilo o uzvišenom liku, već što se država dovela u bezizlaznu situaciju s lošim ishodom. Tada je bilo jasno da bošnjačka politička dinamika ide pogrešnim smjerom instrumentaliziranja postjugoslavenskog politički nedefiniranog “bosanstva” i “građanske opcije” za političko poklapanja Hrvata. Lagumdžijin SDP bio je tada savršeno svjestan da je njegovo biračko tijelo golemom većinom bošnjačko i da odlukom da istaknu samo kandidata za hrvatskog člana predsjedništva, usmjeravaju to biračko tijelo prema kolektivnom grijehu, u kojem će se praviti naivni i odrediti tko će predstavljati malobrojniji narod. Svatko razuman i dobronamjeran je tada vidio da slijede godine političkog mrcvarenja, trovanja međunacionalnih odnosa Hrvata i Bošnjaka, homogeniziranja Hrvata oko HDZ-a kako bi se izbjeglo daljnje preglasavanje, na koncu i guranje Hrvata u političko naručje Milorada Dodika. Bilo je očekivano i da će izborni inženjering kojim su izigrana pravila igre u kojoj je Federacija mogla funkcionirati kao jedna izborna jedinica, ako poklapanje Hrvata ne uspije, u konačnici voditi ka dijeljenju Federacije u dvije izborne jedinice, prema čemu se ide danas.

Komšić je tijekom prvog mandata jasno pokazao da, osim što ga nisu izabrali Hrvati, nema nikakvu namjeru predstavljati njihove interese onako kako bošnjački i srpski član Predsjedništva zastupaju interese svojih naroda. Pokazivao se kao politički primitivac, zatucani titoist, građanski Bosanac u službi bošnjačke politike. Iste godine kad je izabran izjavljivao je kako svoj jezik ne naziva hrvatski nego bosanski, za razliku od srpskog i bošnjačkog člana Predsjedništva koji u kabinetima zapošljavaju svoje, on je gotivio pripadnike brojnije nacije. O ideološkoj šizofreniji svjedoči i činjenica da u kabinetu drži sliku Josipa Broza i Blaža Kraljevića. Nije jasno što zajedničko imaju ta dva lika, osim toga da simbolički zajedno stoje u bošnjačkim glasovima otetom kabinetu hrvatskog člana Predsjedništva i da predstavljaju dvije za Hrvate, posebno u BiH, pogubne ideologije.

Tijekom mandata naš Sejdo nije nikada zvanično obišao većinske hrvatske krajeve u BiH. Ništa nije učinio za povratak Hrvata prognanih iz RS, šuplje je prijetio kao onda predsjedniku Srbije da će dobiti po prstima i nosu, na što je raja, tj. njegova biračka baza, doživljavala ekstazu, ne uviđajući da je RS iz godine u godinu sve stabilnija, a Federacija sve raskoljenija, upravo radi takve politike. Rezultat prvog Komšićevog mandata je urušavanje institucija, uništavanje krhkog povjerenja između Hrvata i Bošnjaka koje se počelo stvarati u godinama neposredno nakon rata te unižavanje institucije Predsjedništva.

Ako je prvi put i bio naivan, pa pomislio da će privući i hrvatske glasove, nakon što tijekom mandata nije pokazao nikakvu volju da ih predstavlja, a potom i drugi put pristao biti akter iste prevare, Komšić se pokazuje kao monstruozno neodgovoran. On dakle nije samo intelektualno ograničen, već i pokvaren. Nakon što je Platforma, čedo bivšeg američkog ambasadora Patricka Moona, potpuno razvalila Federaciju, politika međunarodne zajednice se očito mijenja, i isti oni koji su poticali Komšića i izmišljali Lijanoviće i halal-pravaše danas traže izlaz iz situacije koju su sami izazvali.

Povod za nove procese bila je presuda “Sejdić-Finci”, kojom se od BiH traži da ostvari demokratske standarde po protokolu kojeg nije potpisalo 20 od 28 članova EU. To što se Sejdić i Finci ne bi mogli kao ostali kandidirati npr. u Belgiji, ne priječi Bruxelles da nametne BiH krajnje visoku ljestvicu za koju je očito da je ne može preskočiti, čime se BiH zakucalo u čekaonici pristupnog puta EU. Jakob Finci, koji je toliko ugrožen da je završio kao ambasador BiH u Švicarskoj, i Dervo Sejdić vodili su u stvari, svjesno ili ne, politički boj za još pokojeg bošnjačkog predstavnika u Predsjedništvu i Parlamentu. No tjerajući lisicu istjerali su vuka. Pitanje ostalih automatski je otvorilo i “hrvatskoj pitanje” pa se u Bruxellesu de facto raspravljalo o hrvatskom pitanju kao o ključnom.

Komšićev drugi mandat u tom trenutku prelazi u fazu farse. Teško mu je palo što se raspravlja o hrvatskom pitanju, nije išao u Bruxelles navodno zato što mu je besmisleno raspravljati o problemu koji je on sam, točnije oni koji su ga iskoristili kao Sejdu. O politički perverznoj situaciji u koju je dovedena BiH svjedoči i činjenica da je Komšić kao formalno predsjedavajući Predsjedništva, dakle šef države, potpuno izvan svih bitnih političkih procesa u BiH. U pregovorima je nepotreban jer ne predstavlja nikoga, stoga cmolji u medijima kao političko siroče, zaostalo nakon bošnjačkog napuštanja nasukane Platforme.

Zadnji biser kojim pokazuje sve svoje karakteristike – ograničenost, pokvarenost i farsičnost bacio je prošlog tjedna u izjavi za Fenu, u kojoj ističe kako “Prijedlog za implementaciju presude ‘Sejdić-Finci’ o kojem se trenutno raspravlja nije prijedlog Evropske unije već je, u suštini, prijedlog Stranke demokratske akcije. Taj prijedlog se, pojasnio je, kreće u pravcu izmjene Ustava BiH na način da jedan član Predsjedništva BiH bude iz Hrvatske demokratske zajednice, a ostala dva se biraju.” Gluplju izjavu nije dao u sedam godina, koliko je u funkciji Sejde. Nadmašio je samoga sebe. Stvaranje većinske hrvatske izborne jedinice ili drugog modela koji bi omogućio da Hrvati sami izaberu svog predstavnika naziva poklanjanjem tog mjesta HDZ-u, pa dakle Hrvatima kao maloumnoj djeci ne bi trebalo dati tu opasnu igračku mogućnosti izbora u ruke, nego je bolje da im Bošnjaci biraju člana Predsjedništva, što se genijalnim pokazalo izborom upravo njega. Ne pomišlja jadan kako jedino institucionalna garancija Hrvatima da im drugi neće birati predstavnike može dovesti do pravog političkog pluralizma među njima, dakle i do toga da ih ubuduće ne predstavlja samo HDZ.

Politički pluralizam kod Hrvata je bio započet, no brutalno je prekinut upravo nametanjem Komšića i kasnije Platforme. Pisao sam tada kako je Lagumdžija platformaškom politikom osigurao Čoviću pobjedu na dvama sljedećim izborima jer se pritiskom preglasavanja proizvodi učinak homogeniziranja malobrojnijeg naroda oko najjače opcije, a to je trenutno kod Hrvata HDZ. Hadezeovci bi stoga nakon svega trebali podići spomenik Komšiću i Lagumdžiji.

Ražalovani Komšić nastavlja: “Mi se ovdje igramo demokratije i ljudskih prava. Sve ono o čemu se priča ovih mjeseci o presudi ‘Sejdić-Finci’ je u stvari rješavanje hrvatskog pitanja. Nema priče o presudi ‘Sejdić-Finci’ u njihovim razgovorima, a Evropljani, nažalost, učestvuju u takvoj politici.” Eto Europljani nažalost sudjeluju u “rješavanju hrvatskog pitanja” umjesto da pristanu na igru političkog eliminiranja Hrvata u kojoj je on kao politički “Bosanac” koji govori bosanskim jezikom svjesno sudjelovao, a u čemu je presuda “Sejdić-Finci” tako zgodno mogla pripomoći. Kao što je Komšić nedavno ugurao sedamdesetogodišnjeg Nerkeza Arifhodžića, “penzioniranog Bošnjaka”, u hrvatsku kvotu pa ga posjeo za veleposlanika u Rimu, tako je, da je bilo sreće, i sam Komšić mogao preko noći opet postati “ostali” pa na poziciji četvrtog ili petog člana Predsjedništva zasjesti dva mandata kao njihov predstavnik.

Ostaje nada da će, kada mu završi drugi oteti mandat i kada se podvuče crta pod njegovo predsjednikovanje, dobar dio Bošnjaka koji su ga birali Hrvatima reći – što nam je ovo trebalo. Pitanje opstanka BiH je nerazdvojivo vezano i uz to da Hrvati kao konstitutivan narod mogu sami birati svoje predstavnike, bilo da se radi o članu Predsjedništva, potpredsjedniku RS ili Vladi Federacije. Ako BiH uspije preživjeti takve patriote kao što su Lagumdžija i Komšić i posljedice njihove politike, možda doista i ima budućnost.

Nino Raspudić l nezavisne.com

Što vi mislite o ovoj temi?

BiH

Kardinal Puljić: Bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti

Objavljeno

na

Objavio

Veliku Gospu 2018. godine vjernici dočekuju u ozračju godine izbora i političkih prijepora, prijetnji, nestabilnosti te ekonomskih iskušenja. Neizvjesnost za budućnost najčešći je razlog odlazaka ljudi iz zemlje. Vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić govoreći u intervjuu za Večernji list BiH poziva katolike na hrabrost, kako u svjedočenju vjerničkog života tako i u odlučnosti da se zaštiti vlastiti nacionalni identitet.


Portal Nedjelja.ba proveo je nedavno anketu o tome vole li se Hrvati dičiti svojom ljubavlju prema Blaženoj Djevici Mariji. Većina je odgovorila “da”. No, Uzoriti Oče, jesu li Hrvati “najmarijanskiji” narod?

– Takav superlativ ne bih upotrijebio, ali bih mogao potvrditi kako se kroz cijelu povijest naše Crkve u hrvatskom narodu posebno provlači jaka pobožnost Majci Božjoj. U posljednjim vremenima to se posebno očituje kroz pohađanje marijanskih svetišta i obavljanje zavjeta. Tu se zaista događaju i obraćenja i uslišanja. Ali, moramo priznati da nismo do kraja poslušali njezine riječi izrečene u Kani Gailejskoj: “Što god vam kaže, učinite!”. Nismo Božju riječ usvajali i živjeli. Uočavamo kako smo zanemarili Božju riječ, što posebno treba shvatiti nakon iskrene pobožnosti Mariji.


O Gospi su mnoge pjesme ispjevane i u čast posvećene mnoge župe, crkve i kapelice. Posvećena joj je čak 71 župa. Zašto je to tako?

– Razumljivo je da čovjek pjeva o onome što ga u srce dira i što istinski voli. Također je razumljivo da je gradio tolike crkve Gospi u čast nakon te odane pobožnosti. Barem prije nije bilo ni jedne obiteljske kuće bez Gospine slike na zidu, a vrlo često u kućama bi postojao i obiteljski oltarić pred kojim se obavljala večernja obiteljska molitva.


Često se u javnosti vode rasprave za i protiv pobačaja, a počesto zagovornici podržavaju pravo žena da donesu odluku. Mislite li da se tu radi o izboru ili pak ubojstvu?

– Bog je stvoritelj života, a čovjek je samo suradnik Božji. Tu nema izbora, nego život valja prihvatiti i poštivati. Treba jasno reći da je svaki namjerno izazvani pobačaj ubojstvo nevinog čovjeka. Propaganda za pobačaj toliko se puta služi neistinama kako bi se ozakonilo ubojstvo. Teška je hipokrizija to da osnivamo međunarodne sudove za procesuiranje nevinih žrtava, a ovdje donosimo zakone po kojima se smije ubijati nevinog, koji se ničim ne može braniti. Još je teže pitanje posljedice na psihi žene i majke koja zbog pobačaja nosi teške traume. O tome se ne smije govoriti, a osobito tisak i elektronički mediji ne usude se o tim posljedicama govoriti. To znamo mi koji imamo kontakt s tim dušama koje pate nakon učinjenog pobačaja.


Žene su počesto slabije plaćene od muških kolega, teže se zapošljavaju, nisu na vodećim pozicijama. Često se tvrdi kako i Crkva podupire takav odnos prema ženama. Je li to tako?

– Ovdje treba dobro razlikovati posao i učinak posla. Trebalo bi se plaćati prema učinku, a ne prema spolu. Zato je krivo o plaćama pristupiti kroz tu prizmu spola. Ujedno, kada je pitanje o zapošljavanju, onda treba promatrati sposobnost zaposlenog i prikladnost posla, a ne procjenjivati kroz pitanje jesam li muško ili žensko. Iz bivšeg sustava nam ostala nam je uravnilovka. Treba poštivati jednaka prava, ali također i različitost psihe, kao i fizičkih mogućnosti.

U Crkvi su učinjeni veliki pomaci i na tom području. Iskreno treba reći kako je psiha žene za neka područja prodornija od one muškaraca, pa čak izdržljivija, dok muškarci češće proračunato gledaju na svoju djelatnost. Svi ističu kako je važna jednakopravnost, a u praksi se vidi da se time samo opterećuje žena u njezinu poslanju. Potrebno je stvarati zdravu socijalu u kojoj će se izbjeći ta nejednakopravnost.


Nedavno je u Međugorju, za kojega se vezuju nepriznata ukazanja Gospe, imenovan apostolski vizitator nadbiskup Henryk Hoser. Neki tumače kako se radi o najznačajnijem događaju u toj župi u posljednja gotovo četiri desetljeća. Kako vi shvaćate ovaj događaj?

– Ovaj događaj je u slijedu prve odluke naše Biskupske konferencije o fenomenu Međugorja, koja je odlučila o potrebi asistencije prikladnog pastorala. Sada je Sveta Stolica imenovanjem nadbiskupa Hosera kao vizitatora s posebnim ovlastima upravo stavila naglasak na pastoralnu pratnju onih koji tamo dolaze i tamo se ispovijedaju i mole. Time se ne stavlja nikakav naglasak na viđenja i na poruke. To vidim kao skrb Svete Stolice za duše i njihovo spasenje.


Može li se uskoro očekivati pravorijek Svete Stolice o međugorskom fenomenu?

– Crkva se nikada ne žuri niti čini brzoplete poteze. Mislim da uskoro neće biti cjelovito prosuđivanje, nego naglasak na pastoralnu pratnju.


Ovakvo političko, sigurnosno, ali i ozračje ekonomske nestabilnosti ne ohrabruje. U nekoliko posljednjih intervjua pitao sam vas o tome, ali svejedno i ovoga puta inzistiram. Kako ohrabriti ljude na ostanak, kako promijeniti jednu nezdravu klimu i masovno uvjerenje kako je ovdje sve trulo?

– Nažalost, truleži ima. To se može ozdraviti samo moralnom obnovom. U javnost valja unijeti odgovornost. Ta moralna vertikala i odgovornost trebaju biti na svim razinama, pa će i javno mnijenje ozdraviti i politika biti humanija. Nije to slučaj samo kod nas, nego i na globalnoj razini. No, nas, naravno, boli ono što se događa na našim prostorima. Treba znati voljeti ovu zemlju i sve ljude u njoj. Jadna je država koja ne voli svoj narod. I ljudi koji se deklariraju kao vjernici moraju biti hrabriji u borbi protiv kriminala i korupcije. Ako istinski Boga mole, treba znati čovjeka vrednovati. Valja nam graditi humanije društvo, ali to treba činiti iz vlastite humanosti i moralnosti. Poremetili smo vrednote pa je nastala utrka za što više imati, trošiti i uživati. To istinski ne usrećuje čovjeka. Na poseban je način važna tema slobode i odgovornosti medija. Tužno je vidjeti da nitko ne odgovara za činjenicu što određenu stvar slaže i “zalijepi” ljude neistinama. Isto se tako i u javnom životu toliko toga nekorektnog i neistinitog izrekne i na taj se način lako širi mržnja. Time se sije nesigurnost među ljude.


Nedavno sam slušao jedno svjedočanstvo ljudi koji su otišli živjeti u inozemstvo. Sve im nedostaje odavde, samo ne – loša uprava i organizacija, nedostatak posla. Koliko smo svi pojedinačno odgovorni kao ljudi? Zašto je to tako, što radimo na osobnom planu da se stanje promijeni ili svi radije čekaju čarobni štapić ili pastira da ih povede?

– Mnogi koji su otišli vani sigurno imaju više za trošiti, ali im nedostaje društva, netko s kime mogu popričati i kavu popiti. A naše društvo ne izgrađuje pojedinac nego svi zajedno. Previše je sebičnosti i oholosti u izgradnji društva, treba više samoprijegornosti i poštenja, kao i odgovornosti, kako kod svakog ponaosob tako i kod svih zajedno!


U propovijedi je dubrovački biskup Mate Uzinić u Kupresu istaknuo kako je dijeljenje, odnosno solidarnost, najbolji način da se zaustavi egzodus ljudi. Čini se kako to vlastodršci, novopečeni gazde, ne čuju…

– Bez međusobne solidarnosti teško je premostiti ovu tužnu stvarnost. Treba shvatiti da nitko nije dovoljan sam sebi, nego trebamo jedni druge i biti upućeni jedni na druge. Dobro je papa Franjo napisao: “Zabranjeno kukanje!”. Potrebno je shvatiti kako se, napadajući i optužujući jedni druge te kukanjem nad ovom stvarnošću, stvari neće promijeniti nabolje. Stara je poslovica da zdrav bolesnoga ne razumije. Tako i u ovom društvu više kukaju baš oni koji više imaju i više troše, dok oni koji skromno žive zrače plemenitošću.

Nedavno je poglavar Islamske zajednice u BiH Husein Kavazović rekao kako BiH treba biti građanska država, dok su vaša zauzimanja posve suprotna. Zašto je to tako?

– Imamo mi dobro iskustvo iz bivše države što to znači građanska država. U njoj je uvijek jači u pravu, a iako se govorilo kako smo svi jednaki, bilo je jasno da su neki jednakiji. Poštujem različito razmišljanje, ali treba biti realan: bez jednakopravnosti svakog čovjeka i svih naroda u ovoj zemlji nema stabilnosti i budućnosti.

Bošnjačke stranke masovno su visoko pozicionirale Hrvate na svoje liste, a jedan od glavnih programa, koji su čak istaknuli donošenjem neustavnog zakona, jest izbaciti hrvatske stranke iz vlasti. Kamo to vodi?

– To je, nažalost, sadašnja stvarnost do koje je došlo politiziranjem i uz pomoć međunarodnih čelnika koji ne razumiju našu zemlju u kojoj smo različiti i svi smo kao takvi u ovoj zemlji kod kuće. Zločesta politika htjela bi navedenim nastojanjem izgurati nas iz ove zemlje. Ali, sada je na nama znati biti mudri i složno raditi na zajedništvu i opstanku, ali ne duhom jednoumlja, nego duhom sloge, solidarnosti i zajedništva.


Uputili ste poziv na glasovanje za predstojeće izbore. Zašto je važno da Hrvati katolici izađu na izbore i što kao poglavar Crkve očekujete od novoizabranih vlasti?

– Samim izlaskom na izbore ostvarujemo svoje građansko pravo i dužnost. Time svjedočimo svoju stvarnost da tu jesmo i da volimo svoj opstanak na svojoj grudi. Ne gradimo budućnost iz mržnje, nego iz sloge i zauzetosti. Demokratski izbori su jedan od načina kreiranja vlasti. Boljeg, nažalost, za sada nemamo, ali nije to savršen put. Nova vlast treba opravdati povjerenje naroda i za taj se narod zauzeti. Ne smije stranka biti preča od naroda.


Sveti Otac razriješio je nedavno svećenika pedofila iz Splita. Koliko je ova pojava prisutna u Crkvi i kako s druge strane komentirate toliku “medijsku pozornost” vezanu uz ovakve događaje?

– Taj jasan i beskompromisan stav pomoći će da se u Crkvi dogodi jedna katarza, čišćenje, i da budemo vjerodostojniji u svjedočenju i naviještavanju evanđelja. Teško je reći koliko tih zala ima. Kad god čitam te negativne napise o nama u Crkvi, uvijek pomislim kako je bolje da lažu, nego da je to istina. Mene uvijek boli kada je istina, a laž neka ide njima na dušu. Ta “medijska pozornost” samo govori kolika je “ljubav” prema Crkvi, ali smatram kako se ne treba bojati tih izazova, nego ozbiljno se suočiti s tom rak-ranom među nama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Nakon 15 godina zgrada u cjelosti vraćena u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji

Objavljeno

na

Objavio

Povjerenstvo sastavljeno od predstavnika Vrhbosanske nadbiskupije, Mješovite srednje škole Travnik, općine Travnik, te nadležnog županijskog Ministarstva, a u prisustvu sudskog izvršitelja, ozvaničila je primopredaju preostalog dijela zgrade travničke gimnazije u posjed Vrhbosanskoj nadbiskupiji.

Time su praktično dan prije zakazanog roka danog u zaključku općinskog suda o deložaciji, izvršene presude kako domaćeg, tako i Europskog suda za ljudska prava, javlja Federalna.ba.

Ovim je, nakon 15 godina, okončan proces započet odlukom Doma za ljudska prava, ali i prekinuta neizvjesnost o budućnosti blizu tisuću učenika Mješovite srednje škole, za čiji su se nastavak izgradnje već započete školske zgrade sredstva obvezali iznaći općina Travnik, te županijska i Vlada Federacije BiH.

„Završili smo danas primopredaju svečano, predali smo ovu zgradu vlasniku Vrhbosanskoj nadbiskupiji, sutra ćemo na Vladi dobit suglasnost za potpisivanje ugovora o najmu ove zgrade za rad MŠS na godinu dana ali s produžetkom dok se ne završi ova zgrada“, ističe Katica Čerkez, ministrica obrazovanja SBŽ.

„Čini mi se da smo našli jedno rješenje koje ne derogira presudu, a isto tako ne dovodi se u pitanje nastavak školovanja djece ove škole“, kaže Željko Marić, direktor KŠC Travnik.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari