Pratite nas

Analiza

Komunisti sami sebi ruše jasenovački mit: Podatci iz projekta Dotršćina pobijaju podatke iz jasenovačkoga popisa

Objavljeno

na

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Analiza

mr. sc. Zdravko Mršić: Nova Europa

Objavljeno

na

Objavio

Drugo poeuropljenje duša

Sažetak

Do Prvoga svjetskog rata Europa je bila kapitalistički kontinent s industrijskim razvitkom u punom zamahu, a europske države bile su skupno gospodaricama svijeta. Rusija je na prijelazu u dvadeseto stoljeće stvarala 20% ukupnog svjetskog bogatstva. Slobodan kapital bio je nakupljen u tolikoj mjeru, da ga se počelo naveliko ulagati u rat. Dva svjetska i opća europska rata, koja su se odigrala u samo trideset godina, razorila su gotovo cijelu Europu i unazadila europske narode, koji se od tih ratova nikad neće biološki oporaviti.

Poslije Drugoga svjetskog rata Europa je bila podijeljena, ali su se države Zapadne Europe počele politički i gospodarski povezivati, što je učinilo da se Europa gospodarski oporavi i da u njoj već tri četvrtine stoljeća nema općeg rata. Poslije Hladnog rata i prestanka komunističke opasnosti Europska zajednica proširila se na istok i pod skrbništvom svjetskog kapitala od zajednice dvanaest država preobrazila se u hegemonsku Europsku uniju od dvadeset osam članica. Unija je ne samo skresala suverenost svojih naroda, nego je i zakočila europsku političku, gospodarsku i ljudsku dinamiku.

Sputana Europa gospodarski slabi u odnosu na ostale kontinente, a njezin politički utjecaj u svijetu kopni. Njemački kapital iskoristio je opću slabost Unije i postojanje njezina jakog administrativnog ustroja pa je privremeno preuzeo nadzor nad uspostavljenim hegemonskim ustrojem Europe. Europa je ponovo postala podijeljenim kopnom, iako je crta razdora pomaknuta na istok. Europa je jedini kontinent koji ima opći obvezujući vojni savez i jedini kontinent koji je podložan federalnoj političkoj tvorevini, koja nije preuzela odgovornost za svoje narode i ljude.

Neujednačen gospodarski rast europskog gospodarstva prouzročio je snažne unutarnje migracije, koje dodatno more slabije razvijene i manje narode, ali je prouzročio i val useljavanja u Europu islamskog pučanstva Azije i Afrike. Od prestanka Hladnog rata „otvoreno društvo“ sustavno napada europske povijesne narode. Pod pritiskom islama kao ideologije izvaneuropskih političkih sila, liberalizma kao ideologije kapitala i „otvorenog društva“ kao ideologije svjetske Dijaspore Europa je izgubila i svoj uvriježeni sustav uvjerenja.

Slabljenje Europe i slom njezina sustava uvjerenja prisiljava europske narode na buđenje i samookupljanje, poslije kojih će se oni na europskom prostoru obračunati s nametljivim neeuropskim sustavima uvjerenja te izgraditi novi europski Sustav uvjerenja za Novu Europu. Bez toga Europa neće biti cjelinom, koja gospodarski i politički jača.

Smak kapitalističke Europe

Koncem devetnaestog stoljeća jake europske nacionalne države – Njemačka, Ujedinjena Kraljevina, Francuska, Rusija, Austrougarska, Turska, Belgija i Nizozemska – bile su skupno gospodaricama svijeta, iako su SAD imale najveće gospodarstvo svijeta te iako je Japan bio pravom industrijskom velesilom. Svoju unutarnju dinamiku i svoj položaj u svijetu Europa je dotad temeljila na radu, znanju, poduzetnosti i slobodnom kapitalu, koji se u Europi sustavno i neprekidno nakupljao upravo radom, znanjem i poduzetnošću Europljana.

U dugom postupku njegova nakupljanja, kapital se nakupio u tolikoj mjeri, da je slobodan kapital postao presudan čimbenik u europskom gospodarstvu. Kapital se s vremenom toliko osilio, da je preuzeo ulogu vlasti u uvriježenim nacionalnim političkim zajednicama. Iako je kapital u postupku nakupljanja trebao i tražio pomoć države, osiljeni kapital svladao je nacionalnu državu pa je povijesna nacionalna država postala kapitalističkom državom. Europa je postala kapitalističkim kontinentom.

Kad je sprega kapitala i nacionalne države bila na vrhuncu i dok nacionalne države još nisu bile u vlasti kapitala, kapital je gurnuo europske narode i njihove države u dva pogubna svjetska i opća europske rata, koja su razorila Europu i ozbiljno oslabila europske narode, koji se od pretrpljenih gubitaka ne mogu biološki obnoviti. Poslije Drugoga svjetskog rata u politički i idejno podijeljenoj Europi „sovjetska komunistička opasnost“ ozbiljno je ugrozila ne samo zapadnoeuropski prostor, ljude, narode, države i rad, nego i sam kapitalizam kao pristup uređenju društva. U strahu za sebe i za kapitalizam kapital je privremeno dopustio Zapadnoj Europi da se obnova i oporavak europskih zemalja temelje na radu, znanju i poduzetnosti ljudi te na suradnji, ravnopravnosti i uzajamnosti suverenih europskih država. Utemeljena je Europska gospodarska zajednica (EEZ) kao okvir suradnje naroda i država te kao sredstvo uklanjanja mogućnosti uspostave domaće hegemonije nad Europom. Europska gospodarska zajednica počivala je na suradnji suverenih država, kao jednakih ortakinja.

Kina Rusija

U tomu, takozvanom zlatnom razdoblju kapitalizma Europa se temeljito oporavila, njezino gospodarstvo je snažno raslo, a kapitalističke države europskih naroda postale su socijalnim nacionalnim državama. Međutim, na prelasku u dvadeset prvo stoljeće za obnovljenu Europu nastupile su tri presudne promjene: (1) u Europi se ponovo nakupio golem kapital, (2) nestala je „komunistička opasnost“ za kapitalizam, i (3) u postupku temeljite globalizacije poslovanja i vrste Homo sapiens Rusija se oporavila od sloma sovjetskog carstva, a Kina je prvi put u povijesti stupila na svjetsku pozornicu kao politička, gospodarska, vojna i ljudska velesila. Pojava mnogoljudne Kine u svjetskoj politici i u globaliziranom gospodarstvu za Europu je bila golema, revolucijska novost.

Na navedene promjene kapital je odgovorio pripravnije od suverenih nacionalnih država. Kapital se oslobodio straha za kapitalizam, jer je Rusija bila prihvatila kapitalizam, a Kina je u svoj „socijalizam s kineskim značajkama za novo doba“ utkala tržišne odnose. Oslobođen straha za sebe i za kapitalizam slobodni svjetski kapital ponovo je preuzeo vlast u privremeno suverenim nacionalnim državama i prisilno ih zatvorio u Europsku uniju, koja se proširila na Središnju Europu i na dio Istočne Europe. Kapital je Europu od skupne kolonijalne gospodarice pretvorio u svoju koloniju. Kapital je i Sjedinjene Američke Države bio napravio kolonijom, koja mu je donedavno služila kao političko uporište. Kapital je zasužnjio Europu. On ju je iznevjerio, jer je u velikoj mjeri napustio Europu, tražeći kao i uvijek bolja mjesta za daljnje nakupljanje.

Međutim, iako je Europska unija kapitalistička tvorevina nisu sve važne države u svijetu kapitalističke. Gospodarski sustav u Rusiji, Iranu, Južnoj Koreji, Izraelu, Japanu i posebice u Kini može se s pravom nazvati gospodarskim nacionalizmom. Pravi primjer gospodarskog nacionalizma bio je sustav, koji je njegovala Njemačka pod kancelarom Ottom von Bismarckom. Sad i SAD polaze putem gospodarskog nacionalizma, jer je liberalni kapitalizam zanemario, oslabio i iznevjerio i tu nacionalnu državu.

Europa koja je sputana stegom Europske unije nema dovoljnu političku silu, da pravo odgovori na izazove, koje joj u globaliziranom svijetu dobacuju očuvane velike nacionalne države starih i iskusnih naroda. Europa nema dovoljnu unutarnju ljudsku i društvenu dinamiku, koja bi je osposobila da ima snažan politički, gospodarski, vojni i kulturni utjecaja na svjetske poslove. Kako bi Europa stekla potrebnu unutarnju dinamiku i posljedično primjereno mjesto u svijetu, Europljani trebaju izvesti pravu revoluciju u Uniji, priznati suverenost svojim narodima i omogućiti im da uspostave unutarnju međusobnu suradnju i vanjsku bilateralnu suradnju s ostalim državama svijeta.

Stanje Europe je tako slabo, a način kojim ona vodi svoje poslove toliko neprimjeren stanju u njoj i okolnostima oko nje, da Europi prijeti neizbježan smak, ako ona ne počne svoje poslove voditi na bolji način, koji je primjeren okolnostima u globaliziranom svijetu. Europa se mora osloboditi, kako bi njezini narodi mogli ne stvarati to, što kapitalu nosi zaradu, nego praviti i u suradnji „države i države“ nuditi prave proizvode i ljudsko dobro, koje ostali narodi trebaju i traže.

Političko stanje u Uniji može se sažeti u tvrdnju, da Unija nema svoju politiku, koja bi se sastojala u dobrom obavljanju javnog posla za narode zatvorene u Uniju. Tako je zato, što je suverenost oduzeta narodima, a njihova vlast prenesena na Uniju. Biračima i glasačima su odgovorne nemoćne domaće, mjesne vlasti, a ne Unija. Upravljanje političkim sustavima članica Unije prepušteno je političkim strankama, za koje građani glasaju, ali koje vladaju po volji kapitala i njegovih medija.

Političke stranke koje kapital naizmjence kupuje po svojem izboru služe kapitalu i tržištu, a ne narodima Unije. Kapital ima vlast bez odgovornosti i ne želi sam sebe smanjivati plaćanjem izdataka za zaštitu prostora, ljudi, naroda, rada i prirode odnosno životnog okoliša. Usto, rad se ne može ni sam zaštititi: njegova pregovaračka snaga prema poslodavateljima je srozana, jer kapital namjerno odražava visoku nezaposlenost u golemoj većini zemalja Unije.

Političku slobodu narodima Unije ne oduzima samo Unija, nego i Atlantski savez, koji se poslije prestanka Hladnog rata pretvorio u političko sredstvo kapitala za podjelu Europe i za isključenje Ruske Federacije iz europskih javnih poslova. Jadna Europa u NATO-u ima jedini vojni savez u svijetu, a u EU ima jedinu uniju povijesnih naroda u svijetu. Unija je političko sredstvo za sprječavanje široke bilateralne suradnje europskih nacionalnih država. Prekoatlantsko ortaštvo za trgovinu i ulaganje (TTIP), kojega je zametak nasreću uklonila nova američka geopolitika, trebao je potpuno odvratiti europske nacionalne države od suradnje „države i države“ diljem globaliziranog svijeta. Da su bili upregnuti u TTIP, europski na-rodi ne bi smjeli birati način tržišnog nadmetanja, nego bi bili prisiljeni nadmetati se na prekoatlantskim tržištima, koja imaju sukladan sastav proizvodnje robe i usluga. Putem takvog nadmetanja snižavaju se cijene rada i proizvoda, što vodi bržem i većem dodatnom nakupljanju kapitala.

Najteže zlodjelo liberalnog kapitalizma u Europi je to, što kapital – protivno Rimskom ugovoru (Ugovoru o uspostavi Europske ekonomske zajednice – TEEC) iz 1957. godine – ne želi zaposliti sve ljude koji žele raditi. Trajno održavanje visokog stupnja nezaposlenosti i ugovaranje rada na vrlo kratke rokove su iznimno važna ljudska i politička pitanja. Mnoštveno useljavanje pripadnika islama sračunato je ne samo na veću ponudu rada, nego i na pojačanu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.

Gospodarstvo Europske Unije je također u velikoj nevolji. Sve gospodarske nevolje Europe dolaze od toga, što kapital upravlja tržištima, tržišta gospodarstvima, a gospodarstva životnim zajednicama ili narodima. Europa je podložna sve neujednačenijem gospodarskom rastu. To je posljedica izbjegavanja ulaganja slobodnog kapitala u zemlje Istočne Europe, u male zemlje i u „pasivne“ krajeve svih zemalja Unije. Kapital sve više usredotočuje proizvodnju u uska zemljopisna područja i time prisiljava pučanstvo Unije na unutarnju seobu. Time kapital ljudima uzima domovinu. Upravo zbog takve industrijske strategije kapitala, može se reći da je kapital vlast i da vodi poslove Unije i politiku njezinih članica.

Kapital je svojim nagonom za daljnjim nakupljanjem uvelike deindustrijalizirao Europu i stvorio poslijeindustrijsko gospodarstvo. Kapital je to napravio, iako se usluge teže izvoze od robe te iako skupe stručne usluge – projektiranje, postavljanje prometne i energetske infrastrukture, urbanizam i zgradarstvo ili nadzor izvedbe projekata – nisu više pod monopolom Europe i Zapada. Kina se pridružila velikim izvoznicama skupih i složenih inženjerskih usluga, a njezine stručne usluge uključuju domaći kineski rad i oslanjaju se na kineski kapital.

Usprkos visoke domaće nezaposlenosti u Europi, kapital uvozi tuđi rad koji je osjetno jeftiniji od rada Europljana, koji žive u složenim i urbaniziranim životnim prostorima u kojima je život skup. Razina cijena vrsta proizvoda i usluga te razina cijena vrsta rada određuju se sa svrhom, da se što više novca nakuplja kao slobodan kapital, a da ga što manje ima za povećanje potrošnje i za ulaganje u ljudski rad. Kapital upravlja tržištima i gospodarstvom tako, da su ljudi, narodi, rad i priroda potpuno nezaštićeni. Unija naveliko uvozi jeftinu hranu, umjesto da hranu proizvode domaći ljudi. To je jedan od razloga, zbog kojih Hrvatska propada.

Zaštita ljudi, naroda, rada i prirode je najmanja briga kapitala. Zakonodavni i pravosudni sustav Unije i sustavi njezinih članica postavljeni su i dograđuju se tako, da ljudi, narodi, rad i priroda uživaju sve manju i slabiju zaštitu. Vanjska fizička zaštita Unije, država koje sastavljaju Uniju, ljudi, naroda i stvorenoga narodnog bogatstva prepuštena je Atlantskom savezu, koji je prestankom Hladnog rata izgubio pravu svrhu, jer je nekadašnji neprijatelj Zapadne Europe nestao. Umjesto da se reformira i da se posveti suzbijanju sadašnjih stvarnih opasnosti, Atlantski savez je Rusku Federaciji proizvoljno proglasio neprijateljicom Unije i Europe, kako bi se održao kao političko sredstvo kapitala za nastavak podjele Europe. NATO se ne želi preobraziti u sredstvo za suzbijanje terorizma i drugih nasilnih načina slabljenja i ugroze Unije.

Europa i europski narodi su prestali biti cjelinama, u kojima postoje jasna mjerila etičnosti. Najbolju unutarnju zaštitu životnim zajednicama pruža njihova homogenost ili sljubljenost. U Europi se zbog rastresitosti pučanstva toliko množe nedjela i zlodjela, da se policijske snage nisu u stanju same nositi s raširenim organiziranim kriminalom, posebice u svezi s individualnim terorizmom, iznudom, prostitucijom, krijumčarenjem oružja, trgo-vinom ljudima i raspačavanjem opijata.

Kriminalnost je našla dodatno tržište među novim useljenicima i tražiteljima utočišta. Kapitalistički mediji već desetljećima sustavno zagovaraju slobodarstvo u svemu te gomilanje ljudskih i neljudskih prava, zanemarujući pitanje osobne ljudske odgovornosti, a sva otkrivena i razglašena zlodjela uzimaju kao izuzetke ili kao ljudsku neumjerenost, a ne kao posljedice slobodarstva.

Europa je izgubila svoj, europski sustav uvjerenja. Ona sad nema nikakav sustav uvjerenja. Europa nema sustav uvjerenja koji bi je činio cjelinom. Pojedini europski narodi, koji nastoje ostati cjelinama u Europi koja nije cjelina, nastoje obnoviti nestali europski sustav uvjerenja, ali zbog toga trpe klevete i osudu kapitalističkih medija, koji od nacionalnih cjelina nastoje napraviti „otvorena društva“.

Kapital kao vlast i mediji kao ustanova za čuvanje pro-testantskoga liberalističkog sustava uvjerenja sustavno suprotstavljaju muški i ženski rod; odvraćaju ljude i narode od ljudske množidbe; nagovaraju žene da ne čuvaju trudnoću; zagovaraju slobodno uzimanje opijata; potiču odgoj djece i mladeži bez rada i odgovornosti; potiču roditelje da budu plaćeni stručnjaci čim više, a roditelji čim manje. Homo sapiens je jedina vrsta u životinjskom carstvu, u kojoj nema odgoja, iako je to vrsta koja najviše treba odgoj, koji u njoj mora trajati duže, nego u bilo kojoj drugoj vrsti.

Za kapital, kapitalizam i za njihove medije obitelj je suvišna i nepoćudna kao gnijezdo ljudskog i životnog zajedništva, jer oni u svakom životnomu zajedništvu vide smrtnog neprijatelja kapitalizma. Kapitalizmu su po volji jednorodne neplodne zajednice, koje omogućuju parenje ljudi bez množidbe. Kapitalizam i njegovi mediji promiču multikulturnost u životnim zajednicama ili narodima, iako multikulturnost ne bi bila poželjna ni u cijeloj globaliziranoj vrsti Homo sapiens, ako ona želi ili treba biti cjelinom.

Multikulturnost je sredstvo podjele ne samo u narodima, nego i u našoj globaliziranoj vrsti. Multikulturnost u povijesnim narodima je slika nakaznog stanja u području sustava uvjerenja u Europi, u kojoj se sučeljavaju mnogi sustavi uvjerenja. Među sustavima uvjerenja koji se sučeljavaju u Europi najzastupljeniji su: (1) svjetovni liberalizam, (2) svetovni (sakralni) liberalizam ili protestantstvo ili prosvjedništvo, (3) katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“ ili odanost ljudskom zajedništvu i (4) imperijalni islam.

Ponovo ću spomenuti, da je mnoštveno useljavanje u Europu pripadnika islama sračunato na pojačanu i dodatnu dehomogenizaciju ili rastresanje europskih povijesnih naroda ili životnih zajednica. Sadašnji dolazak tuđinaca u Europu ima mjeru seobe naroda.

Slabo opće stanje u Uniji ili stanje Unije kako ga ja vidim – koje je prisutno u svim četirima navedenim mrežama društvenog utjecaja: politici i geopolitici, gospodarstvu, zaštiti i u sustavu uvjerenja – gura Uniju na rub globaliziranog svijeta te vodi narode Unije, Uniju i cijelu Europu u propast, ako u Europi ne prevagne katolištvo kako ga ja shvaćam. Katolištvo je odanost ljudskom zajedništvu, u kojemu ljudi skupno grade i dograđuju životni prostor, u kojemu su se zatekli ili u koji ih je nanio život u globaliziranoj vrsti. Globalnog zajedništva nema bez mjesnog životnog zajedništva bližnjih ili obližnjih ljudi. Životne zajednice obavljaju ljudski posao, koji je kapital potpuno zanemario i čak zabranio.

Nevjera Europljana i vjera islamskih doseljenika

Europska unija je nejaka politička tvorevina, koja nije u stanju razviti političku silu dovoljno jaku da može (1) dugoročno držati na okupu narode koji je sastavljaju i (2) imati jak utjecaj na svjetske poslove. U svakoj prostranoj višenacionalnoj političkoj tvorevini, koja ima neznatan utjecaj u svijetu i koja ne pruža dovoljnu opću zaštitu, narodi se odlučuju na izlazak, kao što je Brexit, ili na razdruživanje, kakvo se poslije Hladnog rata dogodilo u Sovjetskom savezu, Čehoslovačkoj i u Jugoslaviji.

Nevolje naroda u četirima spomenutim propalim prisilnim tvorevinama dolazile su od toga, što te tvorevine nisu bile cjelinama. Kina je od Razdoblja zaraćenih država (475.-221.) do današnjeg dana zadržala prostornu i političku cjelovitost, jer je vlast (1) u cijeloj prostranoj zemlji napravila gustu prometnu i društvenu infrastrukturu, koja je uključila i jedno pismo i koja nije imala premca u povijesti, te (2) od kineskog pučanstva napravila narod Han, koji je imao jedan sustav uvjerenja, a to je bila pripadnost tom jednom narodu i jednoj kineskoj kulturi. Europska unija ne može postati cjelinom dok sama u sebe ne usadi jedan, europski sustav uvjerenja pripadnosti jedinačnih ljudi vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru.

Europa je danas podijeljeno kopno, kojemu ne želi politički pripadati barem Britanija i iz kojega je isključena Ruska

Federacija. Spomenuo sam samo dvije povijesne političke velesile. Europska unija je sredstvo podjele Europe, a i sama je razdrta nekolikim sustavima uvjerenja, koji su međusobno nesukladni i koji se ni ne preklapaju. Odnedavno je u Uniji buknulo pitanje islama. Nebrojeni doseljenici iz Azije i Afrike su pripadnici islama, koji je staromodan sustav uvjerenja i koji je jedna od objavljenih svetovnih ili sakralnih svjetskih vjera. Europski muslimani su uz pripadnike židovske Dijaspore gotovo jedini vjernici u Europi. Pripadnici europskih naroda uglavnom su prestali pripadati objavljenoj kršćanskoj vjeri, koja je rano u četvrtom stoljeću bila čak postala carskom vjerom Rima. Tako u Europskoj uniji žive uglavnom doseljeni islamski i možda židovski vjernici te domaći bezvjerci, za koje sad vrijedi uvriježena islamska objeda da su „nevjernici“.

Vrijedno je spomenuti to, da se osim u velikim gradovima ranijih europskih kolonijalnih sila islamski useljenici ponajviše okupljaju u ranijim protestantskim ili prosvjedničkim zemljama (protest → prosvjed, protestantizam → prosvjedništvo) i u tim područjima katoličkih zemalja, u kojima su ranije bile jake zajednice otpadnika od kršćanstva, kao što su Bosna i Južna Francuska. Muslimani se bolje osjećaju u ranijim prosvjedničkim krajevima, nego u ranijim otpornim katoličkim krajevima.

Politička, a ne vjerska sprega između islamskih vlasti i vlasti vjerski reformiranih europskih naroda u doba Renesanse postoji od vremena Martina Luthera u Njemačkoj (1483.-1517.-1546.), Elizabete I u Engleskoj (1533.-1558-1603.) i Sulejmana Veličanstvenoga u Turskoj (1494.-1520.-1566.). Vlasti zemalja u kojima je bilo uspostavljeno prosvjedništvo i osmanske vlasti smatrale su da su im zajed-nički ljuti neprijatelji katolički vladari i posebice pape.

Zar snažan svečani poziv „urbi et orbi“ muslimanima da pohrle u Europu nije 2015. godine uputila kći evangeličkog pastora? Puritanska struja u britanskoj politici, koja sad djeluje putem Laburističke stranke bila je protiv istupanja Britanije iz Europske unije, koje ide za zaustavljanjem mnoštvenog use-ljavanja u tu zemlju. Laburisti su dobili gradske izbore u Londonu kandidiranjem sina pa-kistanske sunitske useljeničke obitelji, koja je u Britaniju doselila 1947. godine poslije podjele Indije te istovremenog osamostaljenja Indije i Pakistana.

Užareno islamsko pitanje u Europskoj uniji zasjenilo je višestoljetnu opreku kapitalističkog liberalizma, koji je izrastao iz prosvjedništva ili protestantstva, na jednoj strani, i uvriježenog europskog sustava uvjerenja, koje je bilo utemeljeno na katolištvu., na drugoj. (Vidim veliku razliku između katolištva i kršćanstva, koje sam posebno odredio u Pojmovniku. U čemu je povijesno uzeto razliku između tih sustava uvjerenja pobliže ću objasniti kasnije.) Kapitalistički liberalizam kao i povijesno prosvjedništvo iz kojega se liberalizam razvio potiču i razjaruju samoživost u društvu, dok je katolištvo, koje je poslije sloma Rima stvorilo Europu kao cjelovit kontinent i obnovilo život u njoj, odano životnom zajedništvu.

Katolištvo se oštro razlučuje od svih ostalih sustava uvjerenja po tomu, što se od vremena Isusa iz Nazareta nije oslanjalo na političke vlasti – Caru carevo, Božje Bogu! – nego je širilo zajedništvo bez osvajanja tuđeg prostora i bez stvaranja podjela u vrsti. Stoga je katolištvo moralo izgraditi vlastitu javnu ustanovu, koja samo okuplja, a ne mobilizira katolike svih naroda svijeta. Isus je govorio, da njegovu crkvu (ekleziju, skupštinu) neće nadvladati „ni vrata paklena“, što god bi taj izraz mogao značiti danas. Islam zagovara vjersko (sakralno, svetovno) zajedništvo, koje je povijesno sredstvo mobilizacije pučanstva u svrhu osvajanja tuđeg prostora. To su pokazale najezde arapskih kalifa i osmanskih sultana na Aziju, Afriku i Europu te seldžučkih sultana (begova) samo na Aziju i Afriku.

Sunitski islam trajno je bio sredstvom podjele u svijetu ili u vrsti Homo sapiens. Šijitski islam njeguje zajedništvo bez mobilizacije pučanstva za osvajanje tuđug životnog prostora. Šijiti kao i katolici imaju jaku ustanovu, koja se ne oslanja na političku vlast. Šijitska „zajednica vjernih“ je sama politička vlast. (Šijiti su stanovnici drevne Perzije, koji su se gotovo dva stoljeća uružjem neuspjelo odupirali islamizaciji. Oni žive u arapskom moru, ali nisu Arapi etnički ili rasno. Današnji Farsi ili Parsi pobjegli su od islamizacije iz Perzije u Indiju. Radije su sačuvali zaratustrijstvo, nego domovinu.)

Tako je u Europi povijesno nastala križaljka ili matrica važnijih sustava uvjerenja. Oni se u jednu ruku razlučuju po tomu, jesu li odani zajedništvu (katolištvo, islam) ili raspiruju sa-moživost odnosno individualnost (prosvjedništvo ili kršćanstvo, liberalizam). U drugu ruku, jedni sustavi uvjerenja su sakralne ili svetovne vjere u nedokažljive istine (islam, prosvjedništvo), a drugi svjetovni, životni sustavi uvjerenja (katolištvo, liberalizam).

Katolištvo je odanost životnom zajedništvu. Ono je oslonjeno na Isusovo uvažavanje života kao jedine vrijednosti u vidljivom svijetu, koje život stavlja daleko, daleko iznad svih vlasti, kojima se Isus bio na smrt zamjerio. Iz katoličkoga, zajedničarskoga životnog sjemena Isusa iz Nazareta, izbili su ne samo kršćanstvo Pavla iz Tarza, islam, luteransko kršćanstvo i slijedni liberalizam, nego i kasniji marksizam. Naoko se čini da je katolištvo sad potisnuto. Ono je ipak samo pritajeno.

Vrijeme katolištva dođe, kad god velike globalne, „multikulturne“ ili multiideološke tvorevine na smrt oslabe, zbog zbrke u rastrganoj mreži sustava uvjerenja ili zbog neprimjerenosti javnog ili vodećeg sustava uvjerenja. Katolištvo je napravilo silan prodor u rašireno Rimsko carstvo putem mučeništva Isusovih golorukih sljedbenika; u potpuno rastrojenu Europu poslije sloma Rima putem benediktinskog vra-ćanja kršćanstva u katolištvo; te prodor u cijeli svijet u vrijeme renesansne globalizacije putem isusovačke protivreformacije, kad su bili suzbijeni i prosvjedništvo i islam.

Ipak u tom vremenu se u kapitalu počela stvarati nova svjetska vlast, koja je uspjelo uspostavila liberalizam kao vlastiti sustav uvjerenja, koji je svjetovna izvedenica svetovnog protestanstva. Privlačnost i zazornost katolištva su u njegovoj izvornoj, urođenoj i neuklonljivoj neovisnosti od političke vlasti. U toj samostalnosti su bit i snaga katolištva.

Mutacije i evolucija europskog sustava uvjerenja

Rim je na početku prvog tisućljeća bio carstvom, u kojemu se vladalo samo silom te zakonima i uredbama, koje je podupirala gola sila. Sustav uvjerenja carskog Rima nije bio ni sustav ni vjera, a ni sredstvo vladanja nego zbrka praznovjerja, domaćih i kloniranih grčkih bogova te kulta države i čašćenja careva. Carevi su bili ne samo veliki svećenici koji su predvodili obrede, nego i prvi auguri ili odgonetatelji znakovlja leta prica, kolanja oblaka i stanja jetara žrtvovanih životinja. Carevi su također bili smatrani božanskima. Štovanje države također se može smatrati praznovjerjem.

U političkom i gospodarskom beznađu sucarevi Konstantin i Licinije pokušali su 313. godine carevinu spasiti kupnjom vodeće kršćanske struje u Crkvi, kojoj je vraćena imovina, koja je kršćanima bila oduzeta u dotadašnjim progonima. Međutim, ubrzo je sprega dotad potisnute katoličke struje te doseljenih plemena i naroda oborila Rim na pleća. Rim se nije mogao spasiti. Barbarski narodi i plemena unosili su u Europu svoje endemno višeboštvo, koje se poslije smaka Zapadnog Rima ugasilo. Novi europski narodi, suočeni s izborom: prihvatiti prezrelu rimsku civilizaciju ili se pokrstiti, prihvatili su sustav uvjerenja, koji je nudila Crkva, uz koju nije stajala nikakva politička vlast.

Postupnom uspostavom jednog, općeg paneuropskog sustava uvjerenja Crkva je mogla staloženo i u miru obnavljati europsko gospodarstvo, koje je s vremenom zajamčilo nasušnu prehranu europskog pučanstva. Benediktinci su do jedanaestog stoljeća utemeljili više od 37.000 samostana i opatija, koje su bile dragovoljnim radnim logorima s primjernim posjedima. Benediktinci, među kojima je bilo malo svećenika, nisu smjeli propovijedati. Samo su „radili i molili“. Nisu bili misionari, nego su čekali da ljudi dođu k njima. U jedanaestom stoljeću Europa je već bila „bogata“. Uvedena je podjela rada i počeli su se osnivati novi gradovi za stručno, nepoljoprivredno pučanstvo. U dvanaestom stoljeću utemeljena su prva europske sveučilišta.

Ipak, u Crkvi, koja je čuvala novi europski sustav uvjerenja, od samog su početka djelovale i međusobno se sučeljavale dvije idejne struje: katolištvo i kršćanstvo, kako ih ja nazivam. Katolištvo se oslanjalo na izvorno učenje ili na izvornu političku misao Isusa iz Nazareta, koja je bila sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. On je za svoj projekt uporabio izraz „nebesko kraljevstvo“, koji je preuzeo od svojeg prijatelja Ivana Krstitelja. Ivan je zagnjurivao u vodu u rijeci Jordanu ljude koji su mu prilazili i time razglašavao dolazak novog vremena, koje stvara potrebu uspostave novih međuljudskih odnosa. Isus je uspostavu novog, ljudskog, životnog okupljanja i životnog zajedništva objavio takozvanim Govorom na Gori, koji sadrži i određuje novi sustav uvjerenja za novo ljudsko povezivanje.

Isus je usred svojega budućeg svijeta bez političke vlasti nadmetnute nad životne zajednice ili svijeta koji se izgrađuje mimo političke vlasti usadio bližnjega, koji je svaki čovjek, na kojega se naiđe u životnom prostoru. Isus je sustav uvjerenja pretpostavio vlasti. On je prvi javni i jedini politički aktivist, koji to napravio. On je složio novi režim života bez vlasti nad ljudskim zajednicama. Po Isusu vlast treba biti usađena u životne zajednice, a ne istrgnuta iz njih, što se dešavalo ljudima tijekom cijelog trajanja civilizacije. Stoga su ži-dovske vjerske vlasti, židovska autonomna kraljevska vlast i rimske kolonijalne vlasti solidarno ocijenile da Isus stvara pobunu u narodu te ga solidarno osudile i smaknule.

Isus je svoj životni nauk za ljude temeljio na uvažavanju života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti.

Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molitvama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vlastite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvjež-bati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „prispodobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrivenom biserju, ta-lentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumijevanje kojega je „ze-maljska stvar“, a ne nebeska.

Isus iz Nazareta oslikao je svoje razumijevanje života prispodobom: “Kraljevstvo nebesko je poput čovjeka koji baci sjeme u zemlju. Spavao on ili bdio, noću ili danju sjeme klija i raste – sam ne zna kako: zemlja sama od sebe donosi plod: najprije stabljiku, onda klas i napokon zrnje na klasu. A čim plod dopusti, brže se on laća srpa, jer eto žetve.” Sve što čovjek može postići u životu je to, da kao svjestan pojedinac unosi više života u ljude dok su nakratko živi.

Isus je bio iskren čovjek. Ostali utemeljitelji sustava uvjerenja su obmanjivali ljude „istinama“, koje je Bog tobože objavio samo njima. U Isusovom nauku nema darme i karme, Malih i Velikih kola, nebeskih knjiga ispisanih zlatnim slovima, registratora s uloženim zlatnim listovima ispisanih „reformiranim egipatskim pismom“ te drugih izmišljaja i obmana. Isus je za sebe rekao da je „dobar pastir“, a ne najamnik koji bježi od ovaca kad navale vukovi ili kad dolaze „kradljivci da ovce ukradu i zakolju“. Isus je zaštitio ljude životnom istinom. On je pao za svoje nove ljude, ali im je ostavio radosnu vijest, da oni sami mogu mijenjati i poboljšavati budućnost vrste. Isus je donio ljudima radosnu vijest, a ne mitove sračunate na uporabu vlastima, kako bi lakše vladali čovjekom.

Isus je bio bezvjerac, ali nije bio bezbožac. On nije vjerovao tuđim pričama ili mitovima. On je rabio znanje utemeljeno i na slikovnom, a ne samo na pojmovnom opažanju. (Jedinke vrsta biljnog i životinjskog carstva imaju samo znanje utemeljeno na slikovnom opažanju.) Slika ne vrijedi „više od tisuću istinitih riječi“, ali vrijedi više od tisuću neistinitih. Pojmovno opažanje, znanje i pamćenje zna biti poročno i razmetno.

Putem pojmovnog opažanja u umove ljudi često ulaze laži, obmane, prijevare, mitovi i skrivene ili osobne objave, do kojih treba manje držati, nego do iskustvenog znanja, koje je izravno pristupačno svim ljudima. Isus je držao do toga, što je opažao svojim sjetilima, posebice svojim očima: život buja u neživoj tvari. Isus u svoju istinu nije mogao sumnjati, jer nije vjerovao. Sumnja je sjena vjere. Isus nije vjerovao tuđoj istini ili priči, nego se oslanjao na to, što svi ljudi mogu zapaziti i znati. On je svojim slušateljima savjetovao da gledaju. Isus je smišljao prispodobe, kako bi ljude naveo da gledaju život. Isus je prije svega bio učitelj!

Isus u Boga nije vjerovao, nego je Boga znao. On je do Boga držao i na nj se oslanjao. Bog je za Isusa bio otac. njegov otac i otac ili stvaratelj života. Utisak koji je na Isusa ostavilo postojanje i bujanje života prerastao je u Isusov sustav uvjerenja odanosti životu. Stoga Bog kako ga je Isus uzimao – stvaratelj i podržavatelj života nastalog iz klice ili riječi života, koja je bila položena u neživu tvar – nije mogao biti ni zakonodavac ni sudac, kako su vjerovali njegovi Židovi. Bog ne treba propisivati zakone za vladanje ljudima, jer je zavazda u neživu tvar usadio načela života. Stoga, Isusovo društveno učenje, kako ga ja vidim, može i mora biti prihvatljivo svim ljudima osim onih, koji žele vladati našom vrstom, koja je u naše dane globalizirana. Caru neka pripadne njegovo, ali Božje mora pripadati Bogu, što znači, da život treba pripadati ljudima. „Došao sam da svi žive!“

Isusovu pojavu kako je ovdje iznesena teško je prozreti i mnogim našim suvremenicima, jer su drukčije predodžbe Isusove pojave utisnute u umove ljudi. Kako je istom bilo teško njegovim suvremenicima prozreti, razumjeti i prihvatiti Isusovo učenje. Pavao iz Tarza, dobro školovan rabin, koji je spadao u farizejsku sljedbu, koji nikad nije sreo Isusa i koji je bio pripadnik židovske vjerske policije koja je progonila rane Isusove sljedbenike, uočio je u Isusovu pristupu životu, čovjeku, civilizaciji i politici neospornu vrijednost.

Međutim, on nije bio pripravan odustati od uvriježene židovske vjerske baštine. Pavao je u istinskom prosvjetljenju, o kojemu je sam pisao, našao izlaz iz svoje idejne i životne dvojbe u tomu, što je Isusovu životnom, tvrdom, zemaljskom i svjetovnom učenju dodao mit, kojim je relativizirao, okresao, unazadio i prekrojio Isusovo izvorno učenje. Po Pavlu iz Tarza, Isus je bio poslan izravno iz nebesa, kako bi se ostvarilo davnašnje obećanje koje je Jahve tobože dao Židovima. Time je napravljeno to, što nazivam pavlovskim kršćanstvom, koje je unijelo podjelu u pokret koji je zasnovao Isus i, što je teže od svega, omogućilo da se izvitoperena Isusova zamisao uporabi za stvaranje obične vjere, koja će služiti vlastima za vladanje ljudima. Isusovo izvorno katolištvo dobilo je u pavlovskom kršćanstvu „unutarnjeg“ protivnika i trajnu inačicu.

Katolištvo je osim unutarnjeg protivnika dobilo i „vanjskog neprijatelja“, koji je bio i uviđavan protivnik pavlovskog kršćanstva. To je bio judaizam, koji je predvodila farizejska sljedba. Naime, judaizam je u suočenju s rimskom legionarskom i imperijalnom globalizacijom bio rasuo u nebrojene sljedbe, od kojih su najvažnije bile saduceji, farizeji, eseni i zeloti. Saduceji su pasivno prihvaćali rimske vlasti, pod kojima su zadržali dotadašnje pos-jede. Farizejski, stručni sloj pučanstva vidio je u rimskoj okupaciji ne samo gubitak samos-talnosti Izraela, nego i prigodu uključenja u široka rimska tržišta.

Zeloti se nisu mogli pomiriti s očekivanom asimilacijom Židova u političkoj zajednici od 75 milijuna stanovnika, koji su u to vrijeme činili četvrtinu svjetskog pučanstva. Oni su dizali ustanke i izvodili terorističke napade, kako bi očuvali i produbili provaliju između židovske i rimske zajednice. Eseni su se bili povukli iz javnog života i u zatvorenim zajednicama šutke čekali, da Jahve podigne mesiju, koji će napraviti konačan obračun s Rimljanima.

Poslije rušenja Hrama i poslije kasnijeg rušenja cijele Palestine „odabrani narod“ živio je raspršen izvan „obećane zemlje“. Stvorena je Dijaspora, koju su povezivali i vodili farizeji, koji su bili jedina sljedba, koja je preživjela burne događaje u Palestini u prvom stoljeću poslije Isusa. Kao što su neposredno poslije Isusova smaknuća farizeji, koji su nadzirali Hram, progonili Isusove sljedbenike, tako su se oni kasnije i zauvijek bili posvetili suprotstavljanju katolištvu ili kršćanstvu, ovisno o tomu, koja je od tih struja vodila Crkvu. Dijaspora kao vjerska zajednica i poslovna mreža uživala je zaštitu rimskih careva dok su carevi progonili kršćane, za koje su farizeji vlastima govorili da su neprijatelji Rima i pobunjenici.

Dijaspora je pripravno navodila kršćanske prvake da stvaraju otpadničke pokrete diljem umirućeg Rimskog carstva, za što su mnogi od njih bili u napasti da to čine, jer je pavlovsko kršćanstvo, koje je počivalo na mitu, a ne na odanosti životnom zajedništvu, dopuštalo različita objašnjenja Isusove pojave, koja je bila zaogrnuta mitom. Svaki mit izaziva umne ljude da traže i nađu svoja objašnjenja mita u idejnoj zbrci koju mit stvara.

Smisao svakog mita je u tomu, da ga se prihvati bez pogovora, kako bi on u nedostatku provjerljive istine mogao poslužiti kao temelj sustava uvjerenja. Mit se mora jednostavno prihvatiti i obično ga se čuva dok mu u novim okolnostima ne istekne vrijeme, u kojemu je imao vjerodostojnost. Ipak, upravo takvo bespogovorno prihvatanje „objavljene“ istine bilo je teško ranim kršćanima, koji su bili uvježbani u profinjenoj grčkoj filozofiji, mudrosti, znanosti i umjetnosti. Posao poticanja hereze i otpadništva Dijaspora je obavljala u Srednjem vijeku i u Renesansi i to u Europi, koja je bila povezana i cjelovita.

Dijaspora je osim unutareuropskoga „građanskog“ rata protiv katolištva putem uvjetne potpore kršćanstvu vodila i vanjski rat u savezu s islamskim carstvima. Prvo je upriličena suradnja s imperijalnim arapskim Kalifatom ili kalifatima, putem koje su Arapi zauzeli široke dijelove kršćanske Azije, islamizirali mnoge kršćanske zajednice na sjeveru Afrike te zauzeli gotovo cijelu Španjolsku. Arapi su bili zaposjeli i dio Francuske, ali su bili potučeni 732. godine u bitkama kod Toursa i Poitiersa. Novu navalu na Europu, taj put s jugoistoka, upriličili su Osmanski Turci, koji su zauzeli važan dio Balkana i prije pada Carigrada u osmanske ruke.

Dijaspora je tijesno surađivala s arapskim, seldžučkim i s osmanskim napadačima na katoličke i kršćanske zemlje. Vrhunac te suradnje bio je pod Mehmedom II Osvajateljem (1432.-1481.), koji je bio sultan u dva maha (1444.-1446. i 1451.-1481.). Suradnji Mehmeda II i Dijaspore bile su se priključile i neke talijanske i jadranske republike, posebice Firenca za vladavine Lorenza de’ Medicija. Ipak, budući da su carigradski Židovi na svoj način vodili sultanove financijske, političke i obavještajne poslove, u prvoj noći poslije objave Mehmedove usiljene smrti došlo je u Istambulu do teškog pogroma nad Židovima.

Dijaspora je od konca petnaestog stoljeća snažno protiveuropski i protivcrkveno djelovala u Španjolskoj, Francuskoj, Nizozemskoj i na sjeveru Njemačke, gdje su se počeli rojiti otpadnički pokreti: iluminadosi ili prosvijetljeni, hugenoti, „nova pobožnost“ u Nizozemskoj i konačno otpadnički pokret Martina Luthera. Pokret iluminadosa suzbila je španjolska Inkvizicija, hugenoti su pobjegli iz Francuske oko Bartolomejske noći (1572.), a Nizozemska, koja je od osamostaljenja od Španjolske 1588. godine primala prognanike, pretvarala se u prvo „otvoreno društvo“.

Uoči pojave i širenja prosvjedništva, u koje spadaju luterani, kalvinci, anglikanci, puritanci, husiti i druge sljedbe, počelo je silno nakupljanje kapitala prvo u gradovima-državama Sjeverne Italije i Jadrana putem trgovine s Azijom te u zemljama sjeverne Europe putem trgovine u Baltičkom moru. Slobodni kapital, koji se nakuplja sa svrhom da osvoji političku vlast, a ne da se raspline u potrošnji dobara i usluga, tražio je primjerenu ideo-logiju, kojom bi vladao kad se dovoljno nakupi i dovoljno politički osili. Kapitalu je u prvu ruku bilo dovoljno protestantstvo na sjeveru kontinenta, u Engleskoj i u skandinavskim zemljama.

Došlo je do sprege kapitalizma, prosvjedništva i Dijaspore: sve troje povezivao je novac kao sredstvo vladanja. Zlatno tele! Dijaspora koja nije imala ni svoj prostor ni trajna staništa pouzdavala se samo u gotov novac. Kapitalizam je uzeo novac kao sredstvo vladanja. Prosvjedništvo počiva na uvjerenju, da na „posljednjem Božjem sudu“ čovjeka ne spašavaju dobra djela koje je činio za života, nego samo vjera te uspjeh i bogatstvo, koji se stječu marljivošću i poduzetnošću. (Pavao iz Tarza je pisao da čovjeka spašava vjera, a ne pridržavanje Zakona.)

Od početka Industrijske revolucije kapital se nakupljao u mjeri, koja mu je omogućila da odbaci sakralni ili svetovni vidik svoje dotadašnje ideologije i da prosvjedništvo zamijeni svjetovnom vjerom liberalizma. Liberalizam ima svoj vlastiti mit o takozvanoj nevidljivoj ruci, koja sama od sebe uklanja nejednoliku razdiobu potrošnih dobara i bogatstva, koja je rezultat osobne samoživosti koju liberalizam potiče. Usto, liberalizam promiče mit, po kojemu je slobodna svjetska trgovina jedini jamac svjetskog mira. Tako je stvorena sprega kapitalizma, Dijaspore i liberalizma, s tim što Dijaspora izvan sebe zagovara slobodarstvo, ali unutar sebe zajedništvo. Kapital i njegovi mediji naveli su europske narode da se uhvate na lijepak samoživosti, koja odgovara i kapitalu i Dijaspori.

U prvoj polovici dvadesetog stoljeća veliki europski povijesni narodi pokušali su se obraniti od grabežljive kapitalističke sprege putem komunizma, fašizma i nacionalnog socijalizma, ali ih je kapital kaznio podizanjem Drugoga svjetskog rata. Poslije Hladnog rata kapital i njegovi mediji ponovo su se osilili pa se europski narodi moraju ponovo zaštititi i spasiti od propasti. Međutim, oni za uspjelo obavljanje tih zadaća moraju odabrati nov način i poći novim putem. Te zadaće Europa treba obaviti i za sebe i za globaliziranu vrstu Homo sapiens. Nema tko drugi!

Drugo poeuropljenje duša

Pismoznalci kapitalizma bili su predvidjeli kraj povijesti, kraj politike i kraj geografije. Međutim, otkad je vrsta Homo sapiens globalizirana povijest vrste počela je zamjenjivati povijest narodâ. S globalizacijom vrste došlo je vrijeme, da se politika vodi samo političkima, a ne i gospodarskim, vojnim, ideološkim ili obavještajnim sredstvima. Ne prestaje ni geografija, iako je kapitalizam nastojao sva mjesta učiniti istima pretvorbom političkih zajednica u trgovačka središta, a cijelog svijeta u mrežu takvih središta. To bi bilo u skladu s ideologijom liberalizma, kojoj je potrošaštvo postalo bitnim vidikom. Ipak, tomu su se usprotivili narodi, koji su ostali na svojim povijesnim staništima.

Još uvijek se ne može reći, da su islamski dio Zemljine plohe, Kina, Indija, Japan, Iran, Izrael, SAD, bivši britanski dominioni ili Rusija jednaki i isti pa da geografija nije potrebna. Kapitalistički pismoznalci računali su, da će kapital učiniti prostor apsolutnim ili „odriješenim“, ali prostor je ostao odnošajnim, vezanim uz životne zajednice ili narode, koji izgradnjom životnog prostora vežu zemljopisni prostor uza se. U tom smislu Europa je zadržala svoju posebnost na Zemljinoj plohi.

U čemu je, sažeto rečeno, povijesna i civilizacijska posebnost Europe? Ako se uzme da je naša vrsta već šest tisućljeća podložena civilizaciji s političkom vlašću izdvojenom iz političkih zajednica, Europa je bila jedino mjesto na Zemlji, koje je nekoliko stoljeća bilo političkom cjelinom bez središnje vlasti, koja bi bila nadmetnuta nad političke zajednice, koje su sastavljale Europu. Europljanima je bilo uspjelo, da od naroda koji su pretrpjeli slom Rima te od naroda, koji su nahrupili u Europu prije i poslije sloma Rima naprave zajedničku vladavinu krštenika, koju Englezi zovu Christendom („dom“ kao u riječi „kingdom“), a Nijemci Christenheit i koju bi Hrvati, koji još nemaju tu riječ, mogli nazivati Nebeska kraljevina ili jednostavno Europa.

Druga značajna posebnost Europe je u tomu, što je Europa stvorila znanost kao sustavno iskustveno, eksperimentalno i teorijsko stjecanje objektivnog znanja. Znanje koje danas ima svijet proizvod je Europe, bez obzira na to, koji su se sve narodi smjestli u vlak znanosti, koji je izumila i napravila Europa. Europa je leglo znanosti, jer je ona postavila načela, svrhe, sredstva i načine istraživanja istine i stjecanja znanja. Europska znanost bila je osnovom za stvaranje suvremene tehnologije, ali i za obilno nakupljanje kapitala, koje je još jedna endemna europska pojava cijelog tijeka civilizacija. (Nakupljeni slobodan kapital i razvijena tehnologija omogućili su Europi da jedno vrijeme bude gospodaricom svijeta.) Tako, političko zajedništvo i znanost naroda Europe čine političku baštinu Europe jedincatom.

Europska znanost i europsko političko zajedništvo bili su plod djelovanja Crkve u vrijeme dok je ona prianjala uz izvorno učenje Isusa iz Nazareta. Crkva je pripitomila europsko pučanstvo u mjeri, koja je omogućila i prihvat zajedništva i pomno traženje istine. Međutim, Crkva i katolištvo nisu uspjeli dovoljno pripitomiti Europljane, da oni zatome ratobornost i da se odreknu paternalizma ili starješinstva muškaraca nad ženama i djecom. Crkva je mušku ratobornost uspjela prikriti viteštvom, ali se nije dovoljno trsila, da Isusov stav prema ženama i djeci proširi Europom. Stoga su dosadašnja stalna zaraćenost eu-ropskih naroda i sadašnja podjela vrste na suprotstavljene rodove također sastavnice eu-ropske političke baštine.

Europa je i danas zaraćena te je opet podijeljena. Europa je temeljito podijeljena ideologijama ili sustavima uvjerenja, koji svoj svjetski rat vode upravo u Europi. Europa je poprište sučeljavanja liberalizma, islama, oslabljenog kršćanstva, plahog katolištva i ideologije „otvorenog društva“, koje je crkva kapitala Dijaspore. Liberalizam je svjetovna vjera, koja ima svoj mit. Islam je svetovna ili sakralna vjera, koja također ima svoj mit. Ideologija „otvorenog društva“ po svojoj staroj navadi pomaže i islamu i liberalizmu u napadu na Europu, jer je ta ideologija sračunata na slabljenje europskih povijesnih naroda i njihovih političkih zajednica.

Liberalizam ratuje za kapital, koji nastoji zadržati svoju dosadašnju hegemoniju nad Europskom unijom i nad Europom. Ni islam ne ratuje oružjem, nego arabijskim novcem i turskom politikom koji idu za tim, da se seobom islamskog pučanstva u Europu presadi islam kao imperijalna ideologija. Islam sad nasrće na Europu treći put. Europa je svim vojskama i ideologijama najveća nagrada i najvrjedniji plijen.

Europa se mora uključiti u rat za samu sebe. Ona mora zaratiti za samu sebe kao plijen. Europa mora ostati Europom. Ona ne smije dopustiti da ostane tržištem ili da postane islamskim emiratom, kalifatom ili sultanatom ili islamskom zajednicom vjernih. Kapital i liberalizam su već pokazali, da ne znaju upravljati Europom. Podijelili su je i nad njom uspostavili središnju hegemonsku vlast. Sunitski islam, koji opet navaljuje na Europu, odavno pokazuje da ne zna voditi ni svoje izvaneuropske političke zajednice. Ne zna ih voditi ni bez nasilja vlasti i međudržavnih sukoba ni u slobodi za narode i ljude u njima. Islamska Europa ne može ostati Europom.

Europljani će objaviti opći rat za Europu te stupiti u otvorenu borbu i protiv liberalizma iza kojega stoji dio svjetskog slobodnog kapitala i protiv islama kao ideologije iza koje sad stoje vahabijski kapital i turska imperijalna politika, ali i protiv ideologije „otvorenog društvu“, koji je izvozna ideologija Dijaspore i koja kuži iskustvene prostore ili duše Europljana. (Papa Franjo kaže, da je izmišljanje „lažnih vijesti“ djelo biblijske zmije.) Europa treba stupiti u borbu na život i smrt i ona će tu borbu lako dobiti, ako je zapodjene.

Europa treba početi rat za poeuropljenje ili europeizaciju duša svih ljudi koji su se zatekli u njoj. Svrha novog rata je uspostava političkog zajedništva, gospodarske uzajamnosti, sigurnosne solidarnosti i ljudskog suosjećanja. Najubitačnije sredstvo novoga europskog rata bit će istina utemeljena na znanju i razumijevanju, koji su plodovi znanosti, koja je začeta u Europi. Opće i stručno znanje i razumijevanje ubijaju mitove.

Treba privremeno ograničiti dolazak u Europu življa, koje je islam zatucao svojim staromodnim mitovima, koji su izmišljeni u Arabiji cijelo stoljeće poslije početka blagotvorne benediktinske revolucije i reforme u Europi. Islamsko pučanstvo koje se zateklo u Europi treba temeljito odislamiti i razislamiti, do mjere u kakvoj su bili poeuropljeni svi narodi koju su u valovima dolazili u rimsku Europu. Islam, koji je nemoguće reformirati ili preinačiti, jer je utemeljen na mitu, ne može se udaljiti iz Europe istiskivanjem islamskog mita nekim drugim mitom.

Islamski mit se najmanje može ukloniti mitom liberalizma, koji zagovara samoživost kao sredstvo stvaranja zajedništva. (Prije petnaest stoljeća narode koji su doselili u Europu nije pripitomila rimska civilizacija, nego Isusova ideja odanosti životnom zajedništvu.) Islamski živalj u Europi treba navesti na to, da se odrekne pripadnosti dalekim mjestima, na kojima nisu izgrađeni izdašni životni prostori i da se okani prianjanja uz mitove, kakvih se Europa otresla prije nastanka islama. Svi Europljani moraju za svoje dobro i za dobro Europe prihvatiti samo pripadnost vrsti Homo sapiens i Europi, na kojoj će skupno graditi životni prostor. Islam je sad sredstvo podjele Europe, kakvo je i kapitalistički liberalizam. Oni su unutarnji neprijatelji Europe.

Europljani moraju osim islamske otvoriti još jednu idejnu bojišnicu. S jedne strane te bojišnice bit će ideja europskog političkog i ljudskog zajedništva te pripadnosti ljudi samo vrsti Homo sapiens i europskom životnom prostoru. S druge strane bit će liberalizam i ideologija „otvorenog društva“. Njihove pobornike treba, oslanjajući se na stvarno povijesno i sadašnje poznavanje gospodarstva te poznavanje života općenito, uvjeriti da je ljudsko životno zajedništvo proizvod biološke evolucije.

Treba ih uvjeriti, da mit o samoživosti kao sredstvu stvaranja životnog zadovoljstva za sve ljude ne vodi društvenom skladu, nego stvaranju uvjeta za trajne političke revolucije u narodima. Jednako tako, izmišljanje i svojatanje ljudskih i neljudskih prava ne vodi jačanju zajedništva, nego rastresanju životnih zajednica. Pojedinci ne trebaju zakidati zajednicu, nego trebaju uporabom svojega jedinog života množiti potrošna dobra, povećavati skupno bogatstva i stvarati ljudsko dobro.

Što su kapitalizam i liberalizam bez mita o nevidljivoj ruci? „Otvoreno društvo“ nije u stanju dodjelom prava i poticanjem prohtjeva zadovoljiti životne potrebe pučanstva ni pomoći ljudima da dožive ljudskost i da steknu zadovoljstvom životom. U tomu ljudi kao bližnji mogu pomoći jedni drugima. Spas Europe je u izgonu mitova iz nje.

Na rubu svjetskoga ideološkog vrućeg rata u Europi, koji se rasplamsao poslije Hladnog rata, čeka izvorno Isusovo učenje. U njemu je, ponovit ću, bitna zasada uvažavanje života kao takvoga, kao jedine svetinje u vidljivom svijetu. Dobro je samo to što unosi više života u ljude. „Ja sam došao, da svi imaju život i da ga obilno imaju!“ Dobro se može unijeti u ljude, samo tako da to ljudi uzajamno rade jedni drugima. Ljudi samo tako postaju jedni drugima bližnji. Izvorno učenje ili izvorna politička misao Isusa iz Nazareta bila je sažeta u geslo: „Caru carevo, Božje Bogu!“ Isus je objavio svoju zamisao o stvaranju ljudske i društvene dinamike mimo uspostavljenih političkih vlasti. Ta dinamika je sračunata na stvaranje ljudskog dobra.

Isus je navodio ljude da motre život i da sami zaključuju što se događa u živom svijetu i što bi se sve dobro moglo u svijetu napraviti. Nastojao je uvjeriti ljude samo u to, da oni kao ljudi mogu mijenjati i poboljšavati svijet. Govorio je, da se ljudi ne spašavaju molitvama i plaćanjem hramske pristojbe, nego uporabom vlastitog života na korist bližnjemu. Isus ljudima nije „objavio“ istinu. On je poticao ljude da istinu otkriju sami i da uvide vlastite, ljudske mogućnosti. On nije nastojao u ljude „utuviti“ nebesko znanje, nego ih je nastojao uvježbati u zemaljskom razumijevanju života. Isus je ljude na to navodio „prispodobama“ iz života. On je govorio o rastu, sjemenu, kvascu, zakopanom blagu, skrivenom biserju, talentima za ulaganje te o mogućnostima duha, koji je u čovjeku i razumijevanje kojega je „zemaljska stvar“, a ne nebeska.

Za spas i oporavak Europe i za njezino izbavljenje od napadaja grabežljivih izvaneuropskih ideologija stari i novi Europljani moraju uspostaviti novi europski sustav uvjerenja uvažavajući posebnosti povijesne i civilizacijske baštine Europe. Posebnost Europe kao kontinenta obilježena je slijedećim rano stečenim značajkama:

● poslije sloma Zapadnog Rima Europa je postala političkom cjelinom i u njoj je ostvareno višestoljetno zajedništvo bez postojanja središnje europske vlasti;

● slijedno je utemeljena znanost kao iskustveni, eksperimentalni i teorijski postupak stjecanja znanja o vidljivom neživom svijetu i o životu kao začuđujućem postupku u takvom svijetu;

● do tih stečevina došlo je djelovanjem jedine Crkve, koja je njegovala izvorno učenje Isusa iz Nazareta.
Međutim, Crkva svojim djelovanjem ipak nije uspjela ukloniti:

● ni ratničku baštinu zatečenog rimskog pučanstva ni ratnički nagon novodoseljenih naroda i plemena; ali ni

● uvriježeni i vrstom rašireni paternalizam ili starješinstvo muškaraca i očeva nad ženama i djecom, usprkos Isusovom stavu o jedinstvu rodova i uzrasta u vrsti.

Kasnije stečene jedincate značajke Europe bile su:

● nakupljanje i čuvanje kapitala putem izuzetne poduzetnosti europskog pučanstva i uspostava kapitalizma kao pristupa uređenju političkih zajednica, u kojemu političku vlast ima nakupljeni slobodan kapital;

● ustrajno i uspjelo nastojanje Europljana od petnaestog stoljeća da globaliziraju poslovanje i vrstu Homo sapiens, koje je uključivalo presađivanje na ostale kontinente europskog pučanstva, a s njim i europskog sustava uvjerenja.
Povratni učinci uspostave kapitalizma ili politike vlasti kapitala te europskoga prvo političkog, a poslije i industrijskog kolonijalizma bili su:

● stvaranje „vojno-financijskog kompleksa“, koji je slobodan kapital ulagao u rat, što je dovelo do nametanja europskim narodima i cijeloj vrsti dvaju svjetskih ratova, koji su biološki unazadili upravo Europu;

● useljavanje ili „presađivanje“ stanovništva ostalih kontinenata u Europu, s posljedičnim unošenjem u Europu endemnih sustava uvjerenja među kojima je i nasrtljivi islam, što je u Europu donijelo zarazu „multikulturnosti“ ili istovremenog postojanja više sustava uvjerenja u istim europskim životnim zajednicama;

● uspostava hegemonije američkog financijskoga kapitalizma nad europskim narodima, koja je omogućila novu provalu u europski sustav uvjerenja putem slobodarske ideologije „otvorenog društva“;

● slaba, ali još uvijek poduzetna i bogata Europa ostala je najvrjednijim plijenom imperijalističkih i hegemonskih sila s drugih kontinenata.
Sustav uvjerenja za Novu Europu treba postaviti na čvrste aksiome ili vrijednosti, koji će biti u skladu s europskom povijesnom i civilizacijskom baštinom. Aksiomi novog životonazora za Europu i za globaliziranu vrstu su:

● život je najveća vrijednost u vidljivom svijetu;

● Sustav uvjerenja za Novu Europu je jedini sustav uvjerenja za naš kontinent;

● dovoljan je i prihvatljiv samo jedan i isti sustav uvjerenja za Europu i za globaliziranu vrstu;

● sustav uvjerenja utemeljen je na neprijepornom znanju prikupljenom u znanosti, a ne na mitovima, pričama ili domišljajima pismoznalaca političkih vlasti;

● sustav uvažava potrebu životnog zajedništva i služi životnim zajednicama;

● sustav jamči čovjeku slobodu za uporabu vlastitog života za stvaranje skupnog dobra, a vrsti slobodu prilagodbe životnim okolnostima i slobodu moguće prilagodbe potrebama vrste okolnosti koje ona sama stvara;

● sustav uvažava jednakost svih životnih zajednica u vrsti;

● sustav vrsti omogućuje uspostavu i održavanje mira i dogovorne bilateralne suradnje svih životnih zajednica;

● sustav pomaže ljudima i životnim zajednicama da imaju prihvatljivo i predvidljivo vladanje i postupanje i ne služi političkim vlastima za nadzor ljudi i životnih zajednica;

● politička vlast treba biti usađena u životne zajednice i imati snažne ovlasti za obavljanje skupnog ljudskog posla;

● uvažavanje opće biološke evolucije i kulturne evolucije vrste Homo sapiens, koja je u životne jedinke naše vrste unijela sposobnost ocjene vlastitog života ili ljudski duh, koji je proizvod čovjekova organizma;

● kulturna evolucija unijela je u našu vrstu pojam svrhe pa je ostvarenje ljudskih svrha postalo životnom potrebom ljudi;

● moguća vjera ljudi u nedokažljive ili objavljene istine nije javno ili državno, nego skriveno osobno ili obiteljsko pitanje.

S obzirom da je u europsku baštinu utkan izvorni pristup životu Isusa iz Nazareta važno je predvidjeti prinos koji novom sustavu uvjerenja mogu dati Isusovo učenje i Katolička crkva. Mjesto učenja Isusa iz Nazareta i uloga Crkve u uspostavi i održavanju Sustava uvjerenja za Novu Europu bili bi u slijedećem:

● navedeni aksiomatizirani sustav uvjerenja ima model, uzorak ili primjer u „nebeskom kraljevstvu“ ili sustavu uvjerenja, koji je za cijelu vrstu predvidio i promicao Isus iz Nazareta;

● javno i političko djelovanje Katoličke crkve, koja čuva Isusovu misao te njeguje baštinu Isusova djelovanja i života, treba biti svedeno na poticanje okupljanja svih Europljana za uspostavu jednoga, jedinog sustava uvjerenja za Europu i za vrstu Homo sapiens;

● otpadničke crkve trebaju prestati javno djelovati, jer su one revizijom, izvitoperenjem i mitologizacijom Isusova učenja i djelovanja podijelile cjelovitu Europu, a njihovi prvaci i pripadnici neka se jedinačno pridruže okupljanju za Novu Europu;

● na općoj, univerzalnoj, katoličkoj Crkvi je da sama odluči, hoće li se uključiti u okupljanje ili ga čak i predvoditi na temelju poznavanja i čuvanja izvornog Isusova pristupa uređenju odnosa u cijeloj vrsti, koji je jedincat i konačan u povijesti i u civilizaciji;

● vrijednost doprinosa Crkve okupljanju za uspostavu Sustava uvjerenja za Novu Europu ovisit će o njezinoj pripravnosti i sposobnosti, da u sebi nadvlada kršćansku, protestantsku, liberalističku struju, koja još uvijek pristaje uz mitove.

Crkva i baštinici Isusova izvornog učenja moraju stupiti u rat za uspostavu sustava uvjerenja, koji će spasiti Europu. Isus je svojim učenicima za života govorio, da „nije došao da donese mir, nego rat“. Govorio im je: „Blago vama kad vas budu kudili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima! Tà, tako su progonili i proroke koji su živjeli prije vas!“ (Mt 5, 3-1

Zaključak

Probuđeni i okupljeni europski narodi pripremit će se za novi, treći svjetski i opći europski rat. Taj će se rat opet voditi u Europi, ali ne oružjem i ne među europskim povijesnim narodima. Europski narodi skupno će voditi idejni rat za micanje iz europskog prostora tuđih nametljivih ideologija: islama, liberalizma i „otvorenog društva“. Bez pobjede u tom ratu nema oporavka Europe. Uvjet za pobjedu je uklanjanje iz Europe trojanskog konja Europske unije, u kojemu su se u europske naroda zavukle neprijateljske ideologije.

Pojmovnik

Odredba 1: Život je usađen u tvar, a javlja se samo u jedinačnim organizmima, koji su svrstani u vrste života; vrste traju, a ne žive, a jedinke žive, a ne traju. Jedinke vrsta se u svojoj vrsti skupno množe, hrane i brane te tako jamče trajanje vrste. Život jedinke je u dinamičkom održavanju ustaljenih odnosa među organima i organskim sustavima njezina organizma te među funkcijama tih organa i sustava.

Odredba 2: Evolucija života kao nastanak novih ili nestanak postojećih vrsta je postupak, koji se sastoji od nasumične pojave molekularnih mutacija u rodnoj tvari organizama, od slijedne preinake organizama i od moguće prilagodbe preinačenih organizama postojećim ili promijenjenim okolnostima života.

Odredba 3: Homo sapiens je biološko-kulturna vrsta života, koja – za razliku od biljnih vrsta, koje imaju kemijsko opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje te od životinjskih vrsta, koje imaju samo slikovno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje – ima i pojmovno, simboličko ili apstraktno opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje, po kojemu su se jedino u tu vrstu zavukle laž, obmana, zabluda i vjera u nedokažljive tvrdnje, koje se ne čine očitima. U ostalim su vrstama opažanje, znanje, pamćenje i odlučivanje istiniti.

Odredba 4: U svakoj političkoj zajednici ili u „društvu“ djeluju četiri međusobno spletene mreže društvenog utjecaja: politika, gospodarstvo, zaštita i sustav uvjerenja, putem kojih se zadovoljavaju životne potrebe i ostvaruju ljudske svrhe. Nijedna od tih mreža utjecaja nema trajnu prevagu nad ostalima.

Odredba 5: Životni prostor (Lebensraum) je prostor, koji skupina pripadnika vrste Homo sapiens smišljeno, sustavno i skupno dograđuje na određenomu zemljopisnom prostoru.

Odredba 6: Životna zajednica ili narod je skupina pripadnika vrste Homo sapiens, koji na svojemu povijesnom zamljopisnom prostoru skupno i neprekidno dograđuju životni prostor.

Odredba 7: Civilizacija je pristup uređenju javnih poslova, po kojemu je vlast izdvojena iz ljudske zajednice i stavljena nad „društvo“, u kojemu vlada podjela rada i podjela ljudi te u kojemu je putem uporabe pisma vlast vezana uz imovinu. Civilizaciji nije predthodilo barbarstvo, nego izvorno ljudsko zajedništvo, koje je bilo rezultat evolucije života. Civilizacija je zatrla to zajedništvo. U svakoj civilizaciji poseban pismoznalski sloj ili posebna ustanova upravlja u ime vlasti obveznim sustavom uvjerenja.

Odredba 8: Sustav uvjerenja životne zajednice je skup osnovnih tvrdnji, na kojemu (1) pripadnici vrste Homo sapiens temelje životni stav; (2) počiva očekivano ponašanje i postupanje pripadnika životne zajednice; i (3) politička vlast djelomice zasniva nadzor ponašanja i postupanja podanika političke zajednice ili države.

Odredba 9: Vjera ili religija je sustav uvjerenja, koji se sastoji od nedokažljivih tvrdnji koje nisu očite te koje se obično prikazuju kao istina objavljena od božanstva putem jednoga iznimnog čovjeka ili putem uske skupine nadahnutih ljudi.

Odredba 10: „Kraljevstvo nebesko“ je sustav uvjerenja, koji je za cijelu vrstu Homo sapiens postavio Isus iz Nazareta, po kojemu ljudi svoj životni stav temelje na potrebi sustavne njege životnog zajedništva te po kojemu ljudi svoje ponašanje i postupanje međusobno usklađuju unutar životne zajednice, ne obazirući se preveć na zahtjeve političkih vlasti. Po „nebeskom kraljevstvu“, životne zajednice upravljaju same sobom iz samih sebe.

Odredba 11: Katolištvo je drugo ime za „nebesko kraljevstvo“, pri čemu riječ „katolički“ na drevnogrčkom jeziku znači „opći“, „univerzalan“ [ kata (κατα) = uvažavajući, holos (χολοσ) = cjelina].

Odredba 12: Kršćanstvo je preinačeno i toliko unakaženo katolištvo ili „nebesko kraljevstvo“, da je ono moglo poslužiti kao ideologija mjesne političke vlasti: carske, kraljevske, kneževske i gradske ili kasnije izvanprostorne vlasti kapitala. Kršćanstvo je vjera, koju je objavio Pavao iz Tarza te koja kao i svaka vjera počiva na nedokažljivim tvrdnjama, priči ili mitu, a ne na neospornomu općeljudskom uviđanju žitvotne stvarnosti vrste Homo sapiens.
Protestantstvo je kršćanstvo, koje je poslužilo kao svetovna (sakralna) vjera kapitala, koja se – kad se kapital dovoljno osilio prema vrsti Homo sapiens – pretvorila u liberalizam kao svjetovnu vjeru kapitala, pri čemu se protestantska samoživost pretvorila u potrošaštvo.

Odredba 13: Duša je čovjekov skriveni i od tuđeg uvida zaštićen unutarnji iskustveni prostor, u koji se upisuje životno iskustvo čovjeka i u kojem ljudski duh ili čovjekova samosvijest obavlja ocjenu vlastitih postupaka čovjeka i procjenu valjanosti cjeline njegova jedincatog života. „Savjest“ ocjenjuje to, je li se jedinačni čovjek pridržavao zakona, propisa, običaja i danih obećana, i ona je kulturno mjesno uvjetovana i uobličena. Ljudski duh bezuvjetno i slobodno ocjenjuje ukupnu uporabu života svojega jedincatog nositelja.

Odredba 14: Dijaspora je s jedne strane zajednica vjernih, a s druge mreža nakupljanja bogatstva Židova raspršenih prvotno Rimskim carstvo, a poslije najviše Europom, a danas cijelim globaliziranim svijetom. Kao djelatna i pomična, a ne mjesna ili prostorna zajednica Dijaspora nije smjela nakupljati bogatstvo u nekretninama i proizvodnom poduzećima, nego u gotovu novcu i u trgovačkim mrežama raspetim diljem svijeta. Dijaspora je znatno pridonijela pojavi prosvjedništva i uspostavi kapitalizma, u kojemu političku vlast ima slobodan kapital. Dijaspori je nepoćudno svako prostorno zajedništvo.

mr. sc. Zdravko Mršić / HKV

facebook komentari

Nastavi čitati

Analiza

Eskalacija na Bliskom istoku – sirijski rat svih protiv sviju

Objavljeno

na

Objavio

Bliskoistočni sukob – čije je žarište trenutačno u Siriji, prijeti širom eskalacijom. Izraelska vojska objavila je da je nanijela veliku štetu sirijskoj protuzračnoj obrani nakon što je njihov vojni zrakoplov srušen iznad Sirije.

Lovac F-16 pogođen je u akciji pokrenutoj nakon rušenja iranskog drona koji je ušao u izraelski zračni prostor. Riječ je o najozbiljnijem incidentu između Izraela i Irana od 2011.

Izrael je na rušenje vojnog zrakoplova F-16 odgovorio drugim valom zračnih napada na 12 sirijskih i iranskih vojnih ciljeva u Siriji, što je najveći napad te vrste protiv Sirije nakon rata s Libanonom 1982., rekao je general izraelskog zrakoplovstva Tomer Bar, prenosi BBC.

Izraelski premijer Benjamin Netanyahu rekao je da Izrael želi mir, ali će se braniti od Irana i dodao da je razgovarao s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom te su se dogovorili da će se koordinacija djelovanja vojski nastaviti.

Potporu Izraelu potvrdio je SAD rekavši da snažno podupire pravo Izraela da se obrani od prijetnji. Pentagon je objavio kako nije sudjelovalo u toj vojnoj operaciji, piše HRT

Kurdski borci srušili turski helikopter

Na sirijskom bojištu gubitke imaju i Turci, koji su u enklavi Afrin prošli mjesec pokrenuli zračnu i kopnenu ofenzivu protiv kurdskih boraca. U padu turskog helikoptera poginula su dvojica vojnika. “Mi smo u ratu. Imat ćemo gubitke, ali i mi ćemo prouzročiti gubitke drugoj strani. Jučer smo uništili golemo skladište raketa. Kurdske milicije zbog toga su bijesne. Platit će visoku cijenu za rušenje našeg helikoptera”, poručio je turski predsjednik Tayyip Erdogan.

Iran demantira upletenost u izraelsko-sirijsko nasilje

Iran je demantirao upletenost u izraelsko-sirijsko nasilje rekavši da nema dronove u Siriji niti je umiješan u rušenje izraelskog borbenog zrakoplova. “Optužbe cionista su tako smiješne da nećemo ni odgovoriti na njih”, kazao je glasnogovornik ministarstva Bahram Hasemi.

Dodao je kako Iran u Siriji djeluje samo kao vojni savjetnik i to na zahtjev sirijske vlade. “Sirijska vojska ima legitimno pravo reagirati na stranu agresiju i braniti zemlju”, rekao je. Milicije u Siriji koje podupire Iran i koje se bore na strani snaga sirijskog predsjednika Bašara al-Asada demantirale su da je meta drona bio Izrael, ustvrdivši da su njegov cilj bili militanti Islamske države.

Rusija izrazila zabrinutost – Libanon će tužiti Izrael UN-u

Moskva je ozbiljno zabrinuta zadnjim razvojem događaja u Siriji i poziva strane da pokažu suzdržanost i izbjegnu eskalaciju stanja, objavilo je u subotu rusko ministarstvo vanjskih poslova uz poziv na poštovanje suvereniteta i teritorijalnog integriteta Sirije i drugih zemalja u regiji.

Libanon je najavio da će UN-u poslati pritužbu protiv Izraela zbog korištenja libanonskog zračnog prostora. “Ova agresivna politika, koju Izrael prakticira, ugrožava stabilnost u regiji”, priopćilo je libanonsko ministarstvo vanjskih poslova.

UNHCR je objavio da je to bio jedan od najkrvavijih tjedana u sirijskom ratu svih protiv sviju. Više od tisuću ljudi poginulo je ili ozlijeđeno, a potvrđena je smrt najmanje 277 civila.

Sirija oborila izraelski borbeni zrakoplov

 

Kurdski borci srušili turski helikopter u Siriji (VIDEO)

facebook komentari

Nastavi čitati