Pratite nas

Kronika

Komunistička čistka u Hercegovini nije bila nasumična

Objavljeno

na

Nažalost, ni nakon proteka 73 godine nikada se do kraja jasno i otvoreno nije priznalo što se zapravo dogodilo s hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu i godinama poraća kada je komunistička represija bila naročito izražena.

Utjecaj totalitarističke prošlosti na demokratsku sadašnjost na primjeru stradanja hercegovačkih franjevaca te partizanskih zločina u Hercegovini tiče se konkretnih zločina jugokomunističkih vlasti nad hercegovačkim franjevcima u Hercegovini koji se do današnjih dana uglavnom prešućuju, umjesto procesuiraju, dok se simbolima totalitarističkog režima pod kojim smo u okviru SFRJ-e živjeli obično pridaje pozitivan prefiks antifašizma.

Nije nepoznato da su franjevci u BiH, napose u Hercegovini, kroz svu svoju povijest imali velikih poteškoća, ali one kojima su bili izvrgnuti pred kraj i prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata zasigurno nadilaze i one doživljene za Osmanlijskih vremena, piše Miroslav Landeka u Napretkovu Godišnjaku za 2018..

Upravo o tome jedino se može čuti na Danima pobijenih hercegovačkih fratara koje priređuje Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće” u Širokom Brijegu na čelu s vicepostulatorom fra Miljenkom Stojićem, piše HMS.

Prešućivanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca

Jedna od poruka ovogodišnjih VIII. dana pobijenih hercegovačkih franjevaca eksplicitno ukazuje na prešućivanje ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca. Naime, ni nakon 73 godine ti zločini se nisu rasvijetlili ni osudili.

Istina, danas se unutar užeg znanstvenog kruga ova ubojstva sustavno obrađuju, prikupljanju svjedočenja, pišu knjige međutim ti događaji u veljači 1945. godine u Hercegovini, posebice u Mostaru i Širokom Brijegu, ali i u drugim općinama zapadne Hercegovine, kada su izvršena okrutna ubojstva nevinih svećenika od strane partizana, dugo su bili zabranjena i opasna tema. Šutnja o „crvenom teroru“ svakako se događala i događa i zbog činjenice, kao što je to ustvrdio povjesničar dr. Ivo Lučić na jednoj od tribina organiziranih u Mostaru, da se osobe koje su bile dio komunističkog totalitarnog režima i danas nalaze na važnim funkcijama, ali ne žele govoriti o zločinima te ni drugima ne dopuštaju da govore o njima. Stoga je više nego opravdano, da se danas u demokratskom društvu, moraju rasvijetliti sva nemila događanja te osuditi svi zločini.

Nažalost, ni nakon proteka 73 godine nikada se do kraja jasno i otvoreno nije priznalo što se zapravo dogodilo s hercegovačkim franjevcima u Drugom svjetskom ratu i godinama poraća kada je komunistička represija bila naročito izražena. Komunistički totalitarni režim kroz skoro pola stoljeća ne samo da nije ni pokušao rasvijetliti te događaje već je naprotiv zabranjivao i progonio svaki drukčiji govor. Išlo se i korak dalje tako da je nakon Drugoga svjetskog rata stvarana brojna literatura komunističkoga režima koja je na sustavan način kriminalizirala Katolički crkvu u BiH i posebice prešućivala zločine nad njom.

A jedan od takvih događaja o kojem govore članovi franjevačke zajednice u Hercegovini je i ubojstvo sedam franjevaca u Mostaru prije 73 godine i 12 ubijenih i spaljenih franjevaca u samostanu na Širokom Brijegu.

Zvjerska likvidacija franjevaca u Mostaru

Što se dogodilo te krvave 14. veljače 1945.?

U večernji satima na dan ulaska partizanske vojske u Mostar, partizani su izabrali sedmoricu franjevaca, odveli ih i zvjerski likvidirali. Među onim fratrima koji su ostavljeni u samostanu, i preživjeli, bio je fra Gaudencije Ivančić (Grabovica, 1900. – Humac, 1986.), koji je 13. veljače 1986., malo prije svoje smrti, sjećajući se mostarskih žalosnih događaja iz veljače 1945., fra Jozi Vasilju, u samostanu Humac kod Ljubuškoga, diktirao svoja sjećanja. Fra Gaudencija je komunistička vlast kasnije osudila na 10 godina zatvora od kojih je 6 proveo na robiji.

Sjećajući se stradanja sedmorice članova Hercegovačke franjevačke provincije 14. veljače 1945. u Mostaru, kao svjedok očevidac fra Gaudencije kaže: „E, ovako: Mi smo bili čitavu sedmicu dana u podrumu. Prenijeli smo bili i krevete u podrum radi sigurnosti od bombardiranja. Nakon sedmicu dana oni su došli prije zalaska sunca. Osvojen je Mostar. Oni su došli u samostan. Mi smo bili u zbornici, izišli iz podruma i bili u zbornici. Naložili vatru i grijali se. U podrumu je bilo poprilično hladno, a i dodijalo nam sedmicu dana. Gvardijan fra Grgo Vasilj bio je kod peći i molio krunicu. Ostali smo potiho razgovarali i bili u nekom iščekivanju. Zbornica je bila u prizemlju – tamo je danas jednim svojim dijelom smještena samostanska knjižnica.

U to u zbornicu banu jedan oficir s vojnikom, oficir upita: ‘Jeste li ovdje svi? Sigurno vas pola fali!’ Provincijal pokojni fra Leo Petrović odgovori: ‘Otprilike – pola.’ Oficir izdaje naredbu: ‘Svi ćete ovdje ostati do sutra.’ Ne sjećam se je li to bilo 13. ili 14. veljače 1945., ali u svakom slučaju bilo je poslije podne prije zalaska sunca i bilo je dosta hladno. – Provincijal fra Leo se obraća oficiru: ‘Bili li to moglo biti malo drugačije?’ ‘Kako to mislite?’ – upita oficir. ‘Bili smo sedmicu dana u podrumu pa nam dodijalo. Možemo li malo izići na čisti zrak?’ Oficir pristaje: ‘Dobro, neka bude tako!’

Prema njegovom kazivanju oficir je popisao njihova imena, i nakon dva sata se vratio u pratnji nekoliko vojnika te prozvao provincijala fra Lea Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Rafu Prusinu, fra Bernarda Smoljana, fra Kazirmira Bebeka, fra Nenada Pehara, fra Zlatka Sivrića i fra Darinka Brkića.

Nakon što su dvojicu fratara, fra Zlatka i fra Darinka, oficiri koji su imali propusnicu od OZN-e pustili da mogu ići u Ljubuški, ostalih sedmoricu odveli su kilometar niže na Čekrku, prema Neretvi i tamo ih ubili, a tijela bacili u rijeku.

Opisujući svoju stradalu subraću, bivši gvardijan sv. Petra i Pavla u Mostaru fra dr. Iko Skoko, kaže kako je dr. fra Leon Petrović bio prvi hercegovačkih franjevac koji je obranio doktorat iz znanosti. Fra Grgo je bio veliki “samaritanac”, a fra Jozo potpuno odan Bogu svojim pozivom. Fra Rafo je bio poseban uzor vojnicima obavljajući službu vojnog kapelana dok je fra Bernardin podigao sa župljanima župe Međugorje visoki betonski križ na brdu Križevac 1933. godine. Fra Kažimir je bio poznati borac za Božju istinu i ljudska prava, a najmlađi smrtno stradali fratar te kobne srijede bio je pjesnik fra Nenad Pehar koji se odlikovao iznimnom dobrotom.

Za ubojstva hercegovačkih fratara do danas nitko nije odgovarao. Do 2010. godine za pokolj hercegovačkih fratara završen je provincijski postupak za mučeništvo. Međutim, biskupijski postupak za beatifikaciju nije još ni započet.

Komunistička čistka u Hercegovini nije bila nasumična

Postavlja se pitanje što je bio cilj mučenja i ubijanja franjevaca u Širokom Brijegu, Mostaru, Ljubuškom, Kočerinu i drugim mjestima u Hercegovini i šire? Veliki ruski književnik Aleksandar Solženjicin kaže kako čistka u njegovoj domovini nije bila nasumična, nego je bila usmjerena na ljude s istaknutim moralnim i duhovnim karakteristikama. Komunistička čistka ni u Hercegovini nije bila nasumična, nego usmjerena na fratre, svećenike i druge hrvatske velikane duha jer se tako željelo ubiti duh jednoga naroda, vjeru i Crkvu.

A godinama Vicepostulatura postupka mučeništva “Fra Leo Petrović i 65 subraće”, koja djeluje u sastavu Hercegovačke franjevačke provincije, na čelu sa fra Miljenkom Stojićem traga za istinom i sebi je dala u zadatak pronaći što je više moguće svjedočenja i dokumenata glede ubojstva 66 hercegovačkih franjevaca.

Jugokomunistima je trebalo nekoliko dana, početkom veljače 1945., da pregaze Široki Brijeg i napadnu Mostar. Za to vrijeme, prema skupljenim svjedočanstvima iz prve i druge ruke, napravili su na Širokom Brijegu 303 grobišta. Među tim žrtvama bili je i 12 franjevaca iz samostana, 9 iz mlinice i hidrocentrale te 6 iz Mostarskog Graca i trojica iz Izbična. Prije i kasnije hercegovački franjevci ubijani su i na drugim mjestima, sveukupno njih 66.

Ubojstvo franjevaca u samostanu izrazito je negativno odjeknulo po jugokomuniste u domovini i inozemstvu, pa su to pokušali opravdati pričom kako su franjevci poginuli u žaru borbe polijevajući ih vrelim uljem i pucajući na njih. Međutim, istina je potpuno drukčija. Fratri nisu htjeli bježati jer su se osjećali nevinima. Jugokomunisti su u samostan ušli oko deset sati, a ubijanje je započelo poslijepodne oko četiri. Izvodili su ih jednoga po jednoga uz povik »A sada ti, druže«, upadali su među skupine vojnika koja ih je tukla, vukla…, dovodila do ratnog skloništa u samostanskom vrtu te ih tu ubila metkom u zatiljak i nakon toga skupno zapalila. Ovako zločin ubojstva njegove subraće opisuje fra Miljenko.

Prema njegovom mišljenju njihovo ubojstvo nije se nimalo slučajno dogodilo, a tako kazuje i dokument iz knjige »Tito-Churchill: Strogo tajno« koji povjesničari do Vladimira Šumanovića »nisu vidjeli« i nisu tumačili. Nastao je 8. veljače 1945. U njemu Tito jasno kaže da će poubijati franjevce u BiH, a Fitzroy Maclean mu daje zeleno svjetlo za to. Šumanović je također dokazao da je temeljni dokument na kojem su jugokomunisti 45 godina gradili svoju istinu o borbama na Širokom Brijegu potpuno lažan, naglašavajući kako ovomu treba pridodati i rad povjesničara Hrvoja Mandića koji na temelju činjenica dokazuje da su fra Leo Petrović i drugi franjevci tijekom čitavog rata u Mostaru pomagali sve ugrožene: Židove, Srbe, komuniste, Hrvate… No, njih sedmoricu najprije su jugokomunisti pobili kad su zauzeli Mostar, na sličan način kao i one na Širokom Brijegu, te nakon toga zabranili govor o njima.

Danas vicepostulatura postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće« po svim crkvenim propisima prikuplja svjedočanstva i dokumente da bi Crkva jednoga dana pobijene hercegovačke franjevce proglasila mučenicima, odnosno blaženima i svetima. Ovaj početni istražni dio je pri završetku, ali uvijek će dobro doći svako svjedočenje i svaki dokument. S druge strane o ovome treba javno progovoriti na svim razinama kako bi se zločini konačno

U II Svjetskom ratu ubijeno 160 katoličkih svećenika

A koliki su razmjeri stradanja Katoličke crkve u BiH najbolje se može vidjeti u podacima koje je predočio vojni biskup mons. Tomo Vukšić. Prema tim podatcima za vrijeme Drugoga svjetskog rata i neposredno nakon njega, kao izravna ili neizravna žrtva ratnih događanja i poratnih komunističkih progona, od 1941. do 1952. godine, smrtno je stradalo 160 katoličkih svećenika, inkardiniranih u jednu od biskupija ili redovničkih zajednica u BiH. Kad se gubici svih pojedinih zajednica usporede s ukupnim brojem članova, koje su te iste zajednice bez ovih gubitaka mogle imati 1945. godine, onda je Banjalučka biskupija izgubila čak 41,93 posto svojih svećenika, Mostarsko-Trebinjska 40 posto, hercegovački franjevci 36,77 posto, bosanski franjevci 24,47 posto, Sarajevska nadbiskupija 21,95 posto i trapisti 5 posto.

Biskup Vukšić ističe da zbrajajući sve žrtve, proizlazi da je tijekom Drugoga svjetskoga rata Katolička crkva u BiH, koliko je poznato, ostala bez 235 smrtno stradalih svećenika, braće laika, bogoslova, sjemeništaraca i časnih sestara. Dodaje, komunistička vlast je, progoneći svećenike i biskupe, učinila tako da je Crkva u BiH krajem 1949. ostala bez i jednoga biskupa na službi. Najprije je mostarskoga biskupa Petra Čulu 1948. godine na montiranom procesu osudila na višegodišnju robiju. Skopskoga biskupa Smiljana Čekadu, koji je upravljao Banjalučkom biskupijom kao apostolski upravitelj, na kraju 1949. godine protjerali su iz BiH i zabranili mu svako djelovanje na tome području dok se sarajevski nadbiskup Ivan Šarić još od 1945. godine nalazio u inozemstvu.

Kao posebnu bezočnost navodi ubojstvo nedužnoga Maksimilijana Nestora, svećenika Banjalučke biskupije i župnika u Drvaru, te grupe posvema nedužnih hodočasnika s njim, koje je izvršeno 27. srpnja 1941., a taj datum je postao događaj kojim se u BiH kroz cijelo razdoblje nakon Drugoga svjetskog rata, a također i danas, službeno obilježava početak ustanka protiv fašizma te je taj datum državni praznik.

Usprkos tolikoj količini kršćanskoga svjedočenja, samo je pet časnih sestara, koje su četnici odveli s Pala i ubili 1941. godine, proglašeno blaženim. Stoga je opravdano još jednom postaviti pitanje svrhe našega govora o žrtvama Drugoga svjetskoga rata!

I Vukšić, i mi ovdje kao i većina onih koji su se bavili pitanjem stradanja katoličkih svećenika u ratu i poraću znamo kako se nikako nije moglo dogoditi ubojstvo tolikih svećenika i drugih crkvenih osoba kao posljedica slučajnih nesretnih okolnosti, već se radilo o planiranoj likvidaciji, a kao dokaz nalazimo u činjenici da nikada nitko nije odgovarao za smrt bilo koje crkvene osobe, iako ih je daleko najviše ubijeno poslije završetka ratnih operacija i to bez ikakva suđenja i na najbrutalniji način.

Mnogi su ubijeni u vrlo tajnovitim okolnostima tako da ne postoje nikakvi pisani tragovi o njihovim nasilnim smrtima. Međutim, u mnogo slučajeva, srećom, ipak postoje dokumenti i zabilježena svjedočanstva preživjelih svjedoka ili iskazi izravnih sudionika zločina.

Znamo da je do pada komunističkih režima tema njihovih žrtava bila strogo zabranjena, a svaki spomen radikalno kažnjavan od predstavnika iste vlasti. Uspomena na njih najčešće je preživljavala ljubomorno čuvana u katakombama tajnih i tihih uspomena. Kasnije, nakon uspostave demokracije, u Crkvama podrijetla, počevši od devedesetih godina, pojavila su se razna izdanja, posvećena ovim žrtvama i njihovu svjedočenju za vjeru, a ovi svjedoci bivaju ponovno pronađeni, javno predstavljeni i otkriveni također na Zapadu koji je imao sreću da nije morao na ovakav način iskusiti totalitaristički progon.

Sto milijuna žrtava

Smatram, kako je otkriti ih i predstaviti naša moralna obveza, jer zaboraviti ih bio bi neoprostiv grijeh, a glavna zadaća cijelih društava u srednjoj i istočnoj Europi je potreba čišćenja pamćenja i opća moralna obveza da bi se unaprijed spriječila ponovna uspostava zla. Jer, dužni smo ponavljati da je za vrijeme progona pod komunističkim režimima, prema različitim izvorima, tijekom dvadesetoga stoljeća ubijeno oko 100 milijuna ljudi. 100 milijuna duša traže naš glas!

I kao što reče fra Luke Markovića: Kad bi danas netko relevantan izjavio u Rumunjskoj da je Ceauşescu bio antifašist, vjerojatno bi ga strpali u zatvor. A onaj tko bi se u Njemačkoj pozivao na Honeckerov antifašizam, završio bi vjerojatno na psihijatriji. Ali kad netko viče kako je Tito bio antifašist samo zato što se borio protiv Hitlera, sa Staljinovom slikom ispod jastuka, tomu je osigurana karijera u vladavini socijaldemokracije u Hrvatskoj. A dodao bih i Bosne i Hercegovine!/HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Kronika

Leševi Hrvata plovili su Savom mjesecima nakon završetka rata

Objavljeno

na

Objavio

Savom su u Slavoniji plovili leševi Hrvata još mjesecima nakon završetka rata, od proboja Srijemskog fronta u travnju 1945. sve do rujna mjeseca iste godine.

Leševi su plutali Savom još u rujnu 1945. godine,  a postoji i zapis svjedoka Božidara Ručevića o događaju na 21.9.1945., na štitarski kirvaj, piše komunistickizlocin.net

“U rujnu 1945. nadnevka 21. na crkveni god Sv. Matije Apostola u Štitaru, nakon duga pješačenja i umora sve od željezničke postaje Ivankovo, i to autor ovog članka kao dvanaestogodišnjak i majčina sestra učiteljica Slavica udova pravnika i suca, koji je 1943. ubijen od partizana, tada domobranski časnik Matija Jerković – došli su u posjet bliskoj rodbini na veliko veselje, ali i iznenađenje, jer su se svi putovi između sela smatrali još uvijek opasnima.

Radost toga susreta pomutio je nemili događaj. U jednom trenutku su cestom dojurili iz pravca Babine grede prašnjavi džipovi s naoružanom milicijom, koji su iz njih izletjeli na savske nasipe braneći pristup na obale rijeke. No, seoski dječaci da pokažu svojem vršnjaku i rođaku što mogu – su izvanseoskim puteljcima ipak došli do obale Save. Bilo je što i za vidjeti. Nabuhli ljudski leševi nošeni maticom rijeke plovili su prema beogradskim mostovima, gdje su ih narodu prikazivali kao jasenovačke žrtve. Da, žrtve, ali ne treba se puno dvoumiti tko su bili ubojice i tko žrtve, jer bilo je to u posljednjoj dekadi mjeseca rujna 1945., a II. rat u Europi prestao je 8. svibnja 1945. Stanovnici nam rekoše, da je u tom dobu to bila skoro svakodnevica.“

Uz žrtve partizanskih zločina počinjenim nad hrvatskim življem valja spomenuti  i mnogobrojne civile Nijemce stradale tijekom rata i poraća. Mnogi od njih pogubljeni su u partizanskoj odmazdi ili su tijekom poraća ubijeni ili umrli u koncentracijskim logorima koje su držali komunisti.

Krvavi travanj 1945. u Slavoniji – partizani ubili osam članova HSS-a u Županji

Već polovinom travnja 1945 god., partizanske jedinice prateći njemačke i ustaške jedinice u povlačenju, prolaze kroz Županju i u mjestu ostavljaju pripadnike OZNA-e koji vrše čišćenje i uklanjanje svih nepodobnih i nepoželjnih osoba.

“Kad bi Sava mogla govoriti posvjedočila bi: u noći 14. travnja 1945. godine, na mojoj obali likvidirani su i u moje valove bačeni osmorica članova Hrvatske Seljačke Stranke. Osmorica članova zadnjeg demokratski izabranog Općinskog poglavarstva Županje. Osmorica dobrih i uglednih ljudi. To zlodjelo izvršili su novopridošli komunistički egzekutori OZNA-e, po nalogu lokalne partijske ćelije, bez optužnice i bez suda. Nemojte ih zaboraviti i neka njihova žrtva bude zalog budućim pokoljenjima.“

Taj tekst stoji na crnoj kamenoj ploči na samoj obali Save, uz obnovljenu kapelicu Srca Isusovog, a spomen je na ubijene Županjce pred kraj Drugog svjetskog rata. O samom događaju vrlo se malo zna, jer je od samog početka bio prikrivan od vladajućeg režima i odgovornih ljudi.

Što se u stvari zbilo?

Kada je probijen Srijemski front i partizanske jedinice krenule prema zapadu, pred njima su se počele povlačiti njemačke, ustaške i domobranske jedinice, a zahvaćen panikom i strahom i velik broj žitelja županjskog kraja u strahu pred zločinima partizana koji su sijali smrt, mučenja, silovanja i otmicu.

Osobito su brutalni bili partizanni koji su nadirali iz Srbije, a među njima je bio i veliki broj četnika koji su 1944. šubare zamijenili titovkama. Bio je to soj ljudi koji je osobitom mržnjom mrzio hrvatski narod, te počinio brojna zlodjela na cijelom putu te vojske od granice sa Srbijom prema Zagrebu. Sasvim drugačiji odnos imali su prema Hrvatima, na istoj fronti, Bugari i njihova vojska, čiju je dobrotu i spašavanje Hrvata opisala u svojoj vrijednoj knjizi i dokumentu jednog vremena “Ratnici milosrđa” Diana Glasnova.

 

Županja – zločinačka 8. crnogorska partizanska brigada s velikim brojem amnestiranih četnika ulazi u grad 

Dana 13.travnja nakon kraće borbe u Županju ulazi  8. crnogorska brigada, koja se tada sastojala velikom većinom od prebjeglih i preobučenih četnika, i odmah započinje sa hapšenjem svih utjecajnijih i vodećih Županjaca, prokazanih od domaćih komunista i njihovih simpatizera, a po nalogu i listi koju je izdala lokalna komunistička ćelija. Također su uhapšeni članovi gradskog i općinskog poglavarstva, svi mahom članovi HSS-a, tada najjače i najmoćnije stranke u Hrvatskoj.

Cijelu noć i dan zatvorenici su mučeni i ispitivani, bez hrane i vode, da bi 14. travnja u kasne večernje sate njih osam onako isprebijane i vezane, pod zaštitom noći bili sprovedeni Velikim krajem do Save.

Tamo su bili poredani uz sam rub nasipa i jednostavno poubijani.

Tijela su pobacana u Savu.

Te noći ubijeni su:

Ivan Balentović, rođ. 1901 g.
Mija Juzbašić, rođ. 1900 g.
Antun Bušić, rođ. 1884 g.
Josip Kunčić, rođ. 1901 g.
Nikola Nikolić, rođ. 1872 g.
Đuro Svirčević, rođ. 1921 g.
Đuro Šokičić, rođ. 1900 g.
Ilija Vincetić, rođ. 1910 g.

 

Stotine ubijenih Hrvata u selima oko Županje

Međutim, broj ubijenih Hrvata tih dana u Županji i okolinim hrvatskim selima je daleko veći jer su u mjesto na ispitivanje neprestano dovlačeni mnogi ljudi iz okolice koji su također likvidirani i bačeni u Savu. Svako selo pretrpjelo je strašna ubijanja i razaranja o čemu svjedoči i donja tablica.

Ljudi u donjoj tablici su stradali izvan borbe, u partizanskim zločinima nad civilima i zarobljenicima. U selu Bošnjaci ubijeno je čak 112 Hrvata, a sve skupa partizani su likvidirali krajem rata čak 671 Hrvata i to bez grada Županje. Treba istaknuti da je ovaj kraj i njegov istočni dio bio žrtva četničke agresije 1991. godine, kao i topovskog iživljavanja i brojnih zločina granatiranjem civila u ratu u BiH od 1992. godine nadalje.

Tablica, vidi prilog Zupanjac.net

U stupac su uvrštene žrtve partizana od mjeseca travnja 1945. i kasnije tijekom poraća sve tamo do 1947/8. godine. Većina žrtava stradala je u relativno kratkom vremenu, tijekom travnja, svibnja i lipnja 1945.g. dakle u zadnjih mjesec i pol dana rata i poslije tijekom masovnih likvidacija nakon predaje oružanih snaga NDH na Bleiburgu. Sa masovnim likvidacijama nastavilo se i tijekom „križnog puta“. Godinama po završetku rata OZNA je nastavila sa lovom na  „narodne neprijatelje“ ali više nije bilo tako masovnih pogubljenja.

Stradali iz tablice ubijeni su u odmazdi, dakle ubijeni su izvan borbe.

U popis nisu pribrojane žrtve partizana ubijene od početka rata do travnja 1945. godine, kojih je bilo mnogo.

A danas neki dušmani bez srca i morala pokušavaju, nakon 45 godina tajenja ovih zločina i zabrane čak i govora o njima, zabraniti Hrvatima da oplakuju i komemoriraju svoje žrtve u genocidu koji je izvršen nad hrvatskim narodom 1945. godine!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kronika

26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići

Objavljeno

na

Objavio

Sutra, 24. travnja, će se navršiti 26 godina od stravičnog zločina nad Hrvatima u selu Miletići u općini Travnik. Ti zločini opisani su u dokaznom materijalu koji se nalazi u sudskom spisu predmeta Blaškić na haškom sudu, i o tome možete pročitati na stranici 53. na ovom službenom linku haškog suda:

http://icr.icty.org/…/NotIn…/IT-95-14/ACE8585R2000182212.pdf

Tu možete vidjeti da su ljudi klani nazubljenim mesarskim lancima, da su im vađene oči i slične stravične stvari koje zdrav um teško može i zamisliti.

Posebno je zanimljiv slučaj ubojstva dva rođaka, Tihomira i Vlade Pavlovića. Kako bi opravdali svoje gnjusne zločine muslimanski vojnici su izmislili da su rođaci držali oružje i time bili legalne mete vojnog napada, ali je u daljnjem tijeku suđenja dokazano da su isti pripadali kršćanskoj sekti “Jehovini svjedoci” kojima vjera zabranjuje držanje i nošenje bilo kakvog oružja. Jedan od počinitelja tih gnjusnih zločina, Hamid Malenković je iz sela Mehurići kod Travnika, a to selo je poznato kao prva baza mudžahedina koji su posredstvom iranske revolucionarne garde i pod krinkom “humanitarnih djelatnika” stigli u BiH. To je i danas, uz nešto poznatiju Gornju Maoču najjače uporište vehabista i salafista u BiH.

Kako se Iranska revolucionarna garda krila u BiH?

Pa imate mudžahedinski zločin u selu Čukle u općini Vitez opisan na stranicama 60. – 61. na gornjem linku.
Dekapitaciju najmanje devetorice Hrvata opisao sam u jednom stausu jučer, tako da ću sad samo ponoviti referencu, a to je stranica 177. također na gornjem linku.

Dva svjedoka u predmetu Delić u Haagu potvrdili su da mudžahedini nisu primali zapovjedi od nikoga osim od emira (vođe) a to je bio Abu Maali, koji je već tad na listama UN-a bio označen kao terorist.  (izvor: https://www.youtube.com/watchv=XphGE7KJAi0&t=2m39s)

Isto tako, isti svjedoci potvrdili su da mudžahedinski emir nije primao zapovjedi ni od koga osim od Alije Izetbegovića.

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću u čast, prošli je tjedan postavljena izložba u Zagrebu. Vi nigdje nećete naći navod koji pokojnog predsjednika Tuđmana ni na indirektan, a kamoli na ovako direktan način kao Izetbegovića povezuje s nekim zločinom, ali pokušajte zamisliti da se doktoru Tuđmanu koji je realno gledajući, spasio državu BiH, održi izložba u Sarajevu a onda još da tamo nazoči Miroslav Tuđman i da drži slovo u ratu u BiH kao što je to Alijin sin Bakir učinio u Zagrebu?

A sad zamislite ovo: Taj Bakir je još i dobar kakvi su ovi ispod i oko njega. Zašto to govorim? Organizator ove izložbe u Zagrebu je islamski radikal Armin Hodžić, čelnik SDA Hrvatske kojem sami članovi SDA osporavaju legitimnost. Osim toga, taj Hodžić je poznat po ponavljanju one prijesne i neprobavljive laži da je ” 25 000 Muslimana branilo Hrvatsku 1991.”.

Ali, to nije sve. Gledao sam “Otvoreno” na HTV-u povodom pravomoćne presude Karadžiću. U studiju su među ostalim sjedili profesor Ivo Lučić i nekakav navodni predsjednik udruge Muslimana branitelja RH. I taj predstavnik te udruge je rekao, obraćajući se prof. Lučiću, da je 30 000 Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” branilo RH od velikosrpske agresije.

To što je dokumentirana, notorna i neoboriva činjenica da je po popisu stanovništva u RH 1991. godine živjelo oko 64 tisuće Muslimana (odbijte od te brojke žene, djecu i starce pa razmislite koliko takve teze drže vodu) takvima koji se razbacuju tim bezočnim lažima ne znači ništa. Kao ni službeni dokument MORH-a u kojem stoji da je RH branilo 928 Muslimana.
U donjem linku stoji izjava Bakira Izetbegovića:

“Branili su je apsolutno kao svoju domovinu. Ako uzmete da je 10 000 vojnih obveznika bilo Bošnjaka, a više od 1500 poginulo ili teški invalidi znači da je ne svaki deseti poginuo nego i preko toga braneći Hrvatsku. Nadam se da će Hrvatska uvijek imati u vidu tu činjenicu kada se odnosi prema Bošnjacima, smatra Izetbegović.”

Kako sad to, od 25 tisuća pa preko 30 tisuća koji su branili došli smo do “10 tisuća vojnih obveznika”? I ta brojka je laž, istina je da je 10 tisuća Srba branilo RH a Muslimana odnosno tzv. “bošnjaka” je bilo manje. I ova brojka o “1500 poginulih i teških invalida” također je laž.
Taj predsjednik udruge obraćajući se prof. Lučiću rekao je i da je “najveća greška bila što se muslimansko-hrvatski sukob dogodio”. Naravno, nije rekao zašto su Muslimani koji su tek kasnije postali “bošnjaci” napali Hrvate, jer da nisu napali taj se rat ne bi uopće dogodio.

Teza Alije Izetbegovića “Ovo nije naš rat” izrečena je u direktnom televizijskom obraćanju dana 6. listopada 1991. godine u trenutku kad su agresori iz užičkog i podgoričkog korpusa tzv. JNA porušili, popalili i opljačkali općinu Ravno,. a tamošnje žitelje pobili ili protjerali metodom brutalnog etničkog čišćenja. Sve se to odvijalo u sklopu napada na Dubrovnik, a općina Ravno nalazi se u BiH i to je neoboriva činjenica.

Kako onda može trenutni predsjednik predsjedništva BiH Alija Izetbegović tvrditi da to nije njegov rat a ubijaju se i protjeruju građani BiH s teritorija BiH a njihova imovina se pljačka, ruši i pali?

Pokušaj svođenja tog obraćanja, a koje je u duhu “historijskog sporazuma” između Muslimana i Srba kojeg su 2. kolovoza 1991. potpisali Radovan Karadžić i Muhamed Filipović u ime Slobodana Miloševića i Alije Izetbegovića na tezu da je time zapravo Alija poručio bosanskim Muslimanima da se ne odazovu na moblizaciju tzv. JNA teško pije vodu.

U Zagrebu otvorena izložba “Predsjednik izbliza” o Aliji Izetbegoviću

Prema povjesničaru Davoru Marijanu, oko 30 tisuća Muslimana iz BiH sudjelovalo je pod plaštom tzv. JNA u agresiji na Republiku Hrvatsku 1991. godine. Bizaran detalj je da je najveći odaziv na mobilizaciju bio na području općine Prijedor. A onda su tom istom Prijedoru Srbi “zahvalili” genocidnim pokoljem u travnj 1992. godine, ma koliko haški sud tvrdio da to nije genocid. Po mnogim ozbiljnim analitičarima ali i po međupresudi po podnesku Radovana Karadžića koje je donijelo žalbeno vijeće pod predsjedanjem suca Theodora Merona, zločin u Prijedoru ima va obilježja genocida, a masovna grobnica Matijašica veća je od ijedne nađene u okolici Srebrenice.
Pitanje je zašto Bakir Izetbegović, a koji je, ponavljam, u usporedbi s alternativama još i dobar, o tome šuti?

Možda zato jer mu je otac prodao Srebrenicu u zamjenu za Ilijaš i Vogošću, a o čemu su posvjedočili Muhamed Filipović, Sefer Halilović i ratni zapovjednik policije u Srebrenici Hakija Meholjić, što možete vidjeti na ovom linku:

I tom i takvom Aliji Izetbegoviću održava se izložba usred Zagreba? Dok će njegovi sljedbenici govoriti kako mi Hrvati nismo tolerantni, štoviše optuživat će nas da smo genetski zločinci udruženi u UZP.
Sapienti sat!

Predrag Nebihi/Kamenjar.com

Maljine, Miletići, Guča Gora, Bukovica, Radonjići, Vitez, Buhine Kuće, Križančevo Selo, Fojnica, Bugojno, Travnik, Zenica… vape za pravdom

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari