Pratite nas

U potrazi za Istinom

Dr. Matko Marušić: Komunističkim lažima u Hrvatskoj polako ali sigurno dolazi kraj.

Objavljeno

na

Što god preko ustaša i NDH tovarili Hrvatima i Hrvatskoj na leđa bit će istraženo i doznat će se puna istina. A za mir u društvu i dušama ne treba nam ništa više od – objektivne znanstvenoistraživačke povijesne istine …

Ovih dana se vodila žestoka bitka oko kurikula hrvatske povijesti. Budak i Jokić su uhvaćeni, od nebrojenih povjesničara i nastavnika, u pokušaju da u predmetu Povijest, hrvatsku povijest svedu na to – da je u školama bude što manje, da se ne uči kao nacionalna nego kao globalna, da se prikriju njezina veličina i tragedije, a ostane globalistička i balkanska slika. Da se zataji ono što nam je na ponos, a istakne ono što je na sramotu, s tim da se sramotu pojača lažima i preuveličavanjima ubačenim u vrijeme jugokomunističkoga režima. Zato je imenovano novo povjerenstvo koje je donijelo pristojan i konkretan dokument. No tada su se digli ljevičari jugonostalgičari, predvođeni nekim nastavnicima Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. Oni su organizirali „Okrugli stol“ u kurikulu povijesti na kojemu je napadnut popravljeni kurikul. Te događaje i njihovu ideološku pozadinu razotkrio je dr. Ante Nazor (https://narod.hr/hrvatska/prof-dr-sc-ante-nazor-igre-bez-granica-kurikul-nastave-povijesti).

U iskrivljavanju hrvatske povijesti ljevičari se oslanjaju na zloporabu Holokausta

Citirana rečenica s „Okrugloga stola“, koju su prenijeli glavni hrvatski mediji, pokazuje da u iskrivljavanju hrvatske novije povijesti komunisti sve više rabe jedan trik – a to je zlorabljenje tužne i tragične povijesti Holokausta! Ponovit ću još jednom tu najvažniju, ključnu, a podmuklu, neistinitu i primarno protuhrvatsku rečenicu jer je ona i sažetak i taktika svih prigovora s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu: da „sadržaj povijesti nije moderan jer se ne uči o Holokaustu“.

To su rekli oni isti koji su u svojemu kurikulu (Jokićevu) deset puta spomenuli učenje Holokausta, a učenje Domovinskoga rata samo jednom. Drugim riječima, već je Jokićeva ekipa taj trik primijenila u svojoj izradi kurikula povijesti. A kad se otkrilo da je taj kurikul pristran i hrvatska povijest okljaštrena i krivo prikazana, „Okrugli stol“ na Filozofskom fakultetu otkrio je karte i popravcima kurikula usprotivio se zloporabom Holokausta.
Ti ljudi će pri tome i ostati, jer uvlačenje Holokausta u hrvatsku povijest služi da bi oni određivali sadržaj kurikula da on bude što manje hrvatski, a što više sramotan. Oni im danas ostaje kao jedino oružje kojim mogu izobličavati istinu i Hrvatsku „držati u šahu“ (https://www.hkv.hr/izdvojeno/vai-prilozi/ostalo/prilozi-graana/31025-m-marusic-otvoreno-pismo-gospodinu-efraimu-zuroffu.html).

Shema zloporabe Holokausta

Komunistički trik zloporabe Holokausta protiv Hrvatske ima ovu shemu: ustaše su donijeli rasne zakone i ubijali Srbe, Židove i Rome, to je Holokaust; tko dira u srbokomunističke preuveličavanja i laži – dira i u istinu o Holokaustu u Europi. Tko dira u istinu o Holokaustu u Europi, navući će bijes Židova. Pa će nastradati i hrvatski „revizionizam“ i država Hrvatska.
To je i davnašnji i današnji komunistički cilj u Hrvatskoj – da nastrada hrvatska država, a za to se služe tim trikom s Holokaustom.

Vikom da u učenju hrvatske povijesti „nema dovoljno Holokausta“ oni žele ostati glavni tvorci kurikula povijesti i prikazati je da za Hrvatsku bude što manje nacionalna i istinita, a što više balkanska i sramotna. Holokaust im služi da zadobiju pozornost i reakciju Židova kojima je Holokaust svetinja i koji su na njega jako osjetljivi, a demokratsku Hrvatsku prikažu kao društvo koje negira Holokaust, dakle je pronacističko. A nacizam je u svijetu zauvijek osuđen, pa bi sjena te osude pala i na Hrvatsku.

Režim NDH jest tamna mrlja na hrvatskoj povijesti, ali nije ni grijeh ni štićenik današnje Hrvatske. Nitko u Hrvatskoj nije protiv učenja tužne istine o NDH, ali imamo pravo ne prihvatiti komunističke laži nataložene na razdoblju hrvatske povijesti u vrijeme komunističkoga režima (https://www.braniteljski-portal.com/komemoracija-zrtava-ustaskih-logora-gospic-jadovno-pag-komu-je-i-na-osnovi-cega-franjo-habulin-predsjednik). Zato vikom o Holokaustu komunisti zapravo žele spriječiti otkrivanje svojih laži, a ne zaštititi istinu o Holokaustu.

Holokaust se primjereno učio u hrvatskim školama i prije Jokića, uči se danas i učit će se i u budućnosti. No to ne znači da to učenje smije sadržavati preuveličavanja i ordinarne laži.

Zašto se upravo danas komunisti toliko pozivaju na Holokaust?

Više je razloga zbog kojih hrvatski komunisti danas toliko ustraju na učenju Holokausta. Prvo, oni su to uvijek i činili: nakon što su pobili sve s ikakvim znanjem i kulturom a narod zasužnjili u svoj satrapski režim, u tijeku svoje vlasti od 45 godina izmislili su, prekrojili, zatajili i iskrivili cijelu hrvatsku povijest, a napose onu II. Svjetskoga rata. I tako su Hrvate strpali u naciste i stvorili mehanizam zabrane istraživanja povijesnih istina.

Okrutno se kažnjavalo samo spominjanje Bleiburga i Križnoga puta. Možda i pola milijuna ubijenih nije se ni spominjalo niti brojilo. Ni danas ih se država ne usudi iskapati i pokapati.
Okrutno se kažnjavala svaka sumnja, čak i pitanja o opsegu i načinima ustaških zločina. Napisane su potpuno lažne knjige o kojima nije smjelo biti spora. Na temelju njih napisane su laži u školskim udžbenicima. Andrija Hebrang stariji bio je rusko-njemački-ustaški špijun, Stepinac suradnik zločina, u Jasenovcu je ubijeno 700.000 ljudi… Nije moguće ni u debeloj knjizi nabrojiti sve laži i sve teme laganja o hrvatskoj povijesti. Jer upravo su komunisti napisali debele knjige laži i – to je bila ta „povijesna istina“ kojoj se učilo nevinu hrvatsku djecu.

Onda se Hrvatska osamostalila, doživjela agresiju, pobjedu i obnovu i hrvatski povjesničari su dobili slobodu istraživanja; počeli su prikupljati dokumente i iznositi sasvim drukčije podatke. Podatke koji su pokazivali da smo živjeli u totalnoj laži.

Odličan primjer je masovni pomor Hrvata u Bleiburškom masakru: kad se o tome smjelo slobodno govoriti, komunisti su vikali da je to ustaška laž. A kad su otkopane strahote Kočevskoga roga i Hude jame, te su teme počeli izbjegavati a nalaze relativizirali. U velikoj su mjeri u tome i uspjeli jer su komunisti, u dva mandata na vlasti (Račan i Milanović), uspjeli obustaviti istraživanja i pokapanja, a povjesničari poput onih s „Okrugloga stola“ na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i dalje javnosti tumače lažnu hrvatsku povijest.
No sada se pojavljuju drukčiji podatci o ustaškim zločinima. Ustaške zločine nitko ne negira i NDH nitko ne rehabilitira, ali otkriva se da su komunistička pretjerivanja zaprepašćujuće velika, od 10 do 100 puta! Među komunistima nastaje velika panika! Otkrili su se i dokazani su njihovi zločini, a sada prijeti i da se dozna istina o lažima koje su stvorili o Hrvatima općenito preuveličavajući ustaške zločine.

Barem laži o ustaškim zločinima moraju obraniti, jer to je zadnje što imaju! A tu mogu upotrijebiti Židove! Reći će da je to negiranje Holokausta, za što postoji službeni engleski izraz „Holocaust denial“. Pa će možda Židovi obaviti posao zaštite njihovih laži.
Zato je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu izgovorena rečenica „sadržaj povijesti nije moderan jer se ne uči o Holokaustu“.

Kako na taj trik treba reagirati?

Vrlo jednostavno – treba se služiti nepobitnim dokazima. Židovi su učeni ljudi, imaju znanstvenike u svim granama znanosti i znaju što je znanstveni dokaz i poštuju ga. Kao i mi, i oni znaju da je NDH bila neprihvatljiva, od toga da je stvorena snagom nacizma, preko donošenja rasnih zakona, do bezakonja, pljačke, progona i zločina. Ali to ne će učiniti da prihvate komunističke laži i pretjerivanja – kad im se podastru primjereni dokazi.

Ne smije se zaboraviti da je dr. Esther Gitman došla u Hrvatsku studirati spašavanje Židova u NDH, ali sa židovskim komentarom „tamo se nema što istraživati, tamo su svi Židovi pobijeni“ (rekla je to na HTV). A onda je otkrila nadbiskupa Alojzija Stepinca i divni hrvatski narod koji je i u toj vrlo ozbiljnoj opasnosti pomagao svojim sugrađanima Židovima! Ne, znanost ne će izdati istinu o Hrvatskoj, bila ona ružna ili lijepa.

Što treba primijetiti

Komunistički intelektualci u Hrvatskoj ne komentiraju radove Esther Gitman.
Komunistički povjesničari u Hrvatskoj izbjegavaju javno sučeljavanje argumenata sa suvremenom hrvatskim povjesničarima koji predstavljaju podatke sasvim drukčije od komunističkih (npr. s Igorom Vukićem ili Josipom Jurčevićem) (https://www.braniteljski-portal.com/matko-marusic-napadi-na-igora-vukica-i-karolinu-vidovic-kristo-su-komunisticki-napad-na-slobodu-znanstvenoga-istrazivanja-i-slobodu-govora).

Kad komunisti i ljevičari općenito govore o povijesti napadaju samo fašizam, nacizam i „filoustaštvo“, ali nikad ne spominju komunizam. Usprkos europskim i hrvatskim deklaracijama koje su osudile sve totalitarne režime! Kad god čujete istarske IDS-ovce kako trabunjaju o povijesti, primijetite da uvijek napadaju „fašizam“ u Zagrebu (Hercegovini i Dalmatinskoj zagori), ali nikad ne spominju talijanski – koji je toliko zla nanio Istri; a ustaša tamo nikad nije ni bilo. Nikad ne spominju da su u II. Svjetskom ratu u Istri spaljena četiri sela a stanovnici pobijeni i da su – sva četiri bila hrvatska!

Nikad ne spominju komunističke zločine općenito, a partizanske specifično, iako su komunisti pobili barem dvostruko više ljudi nego fašisti i nacisti, a partizani mnogostruko više ljudi nego ustaše (http://www.hkv.hr/hrvatski-tjednik/27080-samo-istina-a-ne-lazi-vesne-pusic-i-milorada-pupovca-smirit-ce-hrvatsku.html).

Nikad niste čuli da prosvjeduju protiv laži koje dolaze iz Srbije.

Nikad niste čuli da prosvjeduju zbog toga što su četnici, koji su pobili tisuće Hrvata, u Srbiji proglašeni – antifašistima.

Nikad niste čuli da spominju da su u Domovinskom ratu zgaženi Vukovar, Škabrnja, Ćelije i stotine drugih mjesta, uništeno 400 crkvenih objekata i ubijeno barem šest tisuća civila, uključivši i 400 djece i to sve – pod znakom crvene zvijezde, s „antifašističkim“ (partizanskim) krilaticama i partizanskim nazivima vojnih jedinica.
Što to znači? Razmislite. Pitajte ih.

Zaključak

Komunističkim lažima u Hrvatskoj polako ali sigurno dolazi kraj.
Otkriveni su komunistički zločini i prije ili poslije o njima će se nepobitno znati svi detalji. Krili to komunisti jače ili slabije, na kraju će se povaditi i pobrojiti hrvatske žrtve iz svih jama i masovnih grobnica.

Što god preko ustaša i NDH tovarili Hrvatima i Hrvatskoj na leđa bit će istraženo i doznat će se puna istina. A za mir u društvu i dušama ne treba nam ništa više od – objektivne znanstvenoistraživačke povijesne istine (https://www.braniteljski-portal.com/matko-marusic-analiza-nastupa-ive-goldsteina-u-tv-emisiji-nedjeljom-u-2-sve-je-to-izvrtanje-istine-i-laz-na-laz).

Zaklanjanje za Židove i Holokaust zadnji je i očajnički protuhrvatski potez, nedostojan ne samo povijesne znanosti, nego i obične ljudske pristojnosti i morala. Ono je također izravna uvreda Židovima i Holokaustu, jer od njega pravi maskaradu i zlorabi ga u svrhu političkoga održanja s ludom nadom da će jednoga dana opet doći na vlast i zaustaviti nezaustavljivo nastupanje istine koja je za njih pogubna. S druge strane, za časne i poštene ljude istina nikad nije pogubna.

emeritus, Matko Marušić

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kronika

Bio je nada svoje provincije, nestao je i iščeznuo u Bleiburškom pokolju

Objavljeno

na

Objavio

O pokojnom fra Dani Čolaku, kojega su jugokomunisti u 29. godini života ubili negdje u Sloveniji polovicom mjeseca svibnja 1945., nije sačuvano previše podataka. Rođen je 3. srpnja 1916. u Donjim Mamićima – Ledincu, župa Rasno (od 1930. župa Ledinac). Kršten je 6. srpnja 1916. u župi sv. Franje Asiškog u Rasnu. Na krštenju su ga nazvali Franjo. Roditelji su mu bili Ante i Šima, r. Galić.

Djetinjstvo i školovanje

Pučku školu završio je u Rasnu svakodnevno pješačeći četiri godine (do 1929.). Gimnaziju je pohađao kod franjevaca na Širokom Brijegu. U prvi razred upisao se u šk. g. 1929./30. U drugom je razredu 1930./31. Razrednik mu je bio dr. fra Bono Jelavić. U razredu ih je bilo 32: 19-orica su prošla na kraju godine, 10-orica su poslana na popravni ispit, a trojica su trebala ponavljati razred. Franjo je bio u zlatnoj sredini.

U trećem razredu razrednik mu je opet dr. fra Bono Jelavić. Sada ih je u razredu samo 29-orica. Franjo je vrlo dobar učenik. Četvrti razred pohađao je u šk. g. 1932./33. Razrednik mu je sada dr. fra Radoslav Vukšić. U razredu su 27-orica. Franjo je dobar učenik. Sedmorica su poslana na popravni ispit – svi iz matematike. Jedan ponavlja razred, a dvojica su se ispisala.

U petom razredu (1933./34.) Franjo je opet vrlo dobar. Razrednik mu je dr. fra Živko Martić. U razredu su 26-orica. Vrlo dobar je i u 6. razredu. Razrednik mu je dr. fra Marijan Zubac. U razredu su 27-orica. Nakon 6. razreda sjemeništarci su redovito prekidali školovanje i odlazili u novicijat na Humcu. Franjo Čolak ipak je ostao u školi: u šk. g. 1935./36. pohađa 7. razred. S njime su sada i klerici, inače stariji od njega godinu dana, koji su se nakon svršena novicijata opet vratili u gimnazijske klupe (među njima fra Vjeko Bambir, fra Blago Karačić, fra Miron Lasić, fra Celestin Raguž, fra Kvirin Vasilj). U razredu su 24-orica. Franjo je opet dobar. Razrednik mu je bio dr. fra Radoslav Vukšić.

Zato Franje nema u 8. razredu: od srpnja 1936. do srpnja 1937. u novicijatu je na Humcu. Osmi razred upisao je šk. g. 1937./38. na Širokom Brijegu. U razredu su bila 20-orica. Razrednik im je bio dr. fra Oton Knezović. S njim su opet »stare« kolege, među njima fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić, fra Smiljan Zvonar i drugi. Razred je Franjo (sada fra Dane) završio s vrlo dobrim uspjehom. Veliku maturu položila su sva 20-orica. Ispit je trajao od 9. do 15. lipnja 1938. Predsjednik ispitnoga odbora bio je Karlo Prijatelj, izaslanik ministra prosvjete, dopredsjednik dr. fra Dominik Mandić, ravnatelj Gimnazije, a članovi dr. fra Oton Knezović (hrvatski jezik), dr. fra Marijan Zubac (povijest), dr. fra Marko Dragićević (latinski jezik) i dr. fra Svetozar Petric (francuski). Fra Dane je ispit položio s vrlo dobrim uspjehom.

Odmah nakon svršetka gimnazije na Širokom Brijegu fra Dane s kolegama upisuje filozofsko-teološki studij na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. U šk. g. 1938./39., i u I. i u II. semestru slušao je sljedeće predmete: fundamentalnu teologija, povijest Crkve, pastoralnu teologiju, filozofiju (logiku i kriteriologiju), ascetiku, hebrejski jezik i sociologiju (»o komunizmu« u I. semestru dok u II. semestru nije bilo toga predmeta). Ocjene su u najvećoj mjeri veoma dobre i odlične (eminens 9 i laudabilis 8, samo iz ascetike bonus 7 ½). Vladanje i marljivost najbolji: ocjena 1 (exemplaris i laudabilis).

U sljedećoj godini (1939./40.) slušao je i polagao sljedeće predmete: Sveto pismo (uvod u Novi zavjet), dogmatiku (soteriologiju, mariologiju, o milosti), moralnu teologiju (o sakramentima), kanonsko pravo (ženidbeno), povijest Crkve, pastoralnu teologiju (homiletiku i katehetiku), filozofiju (psihologiju i kozmologiju) i ascetiku (»o mrtvenju«). Ocjene su opet veoma dobre, najviše 9 i više od 8; samo je iz uvoda u Novi zavjet dobio 7 (bonus). U god. 1940./41. imao je slične teološke predmete, osim fundamentalne i pastoralne teologije, a slične su bile i ocjene, sve 9 i više od 8. Vladanje je uzorno (1). Rektor teologije bio je dr. fra Ante Jelavić, a tajnik dr. fra Rufin Šilić.

U 4. godini studija (1941./42.) imao je predavanja iz Svetog pisma Staroga zavjeta (Psalmi), dogmatske teologije (o vjeri, o jednom Bogu, o trojstvenom Bogu), iz moralne teologije, kanonskoga prava (o osobama i o redovnicima) i pastoralne teologije (liturgike). Nema više predavanja iz fundamentalne teologije, povijesti Crkve, filozofije i ascetike. Ocjene kao i prethodnih godina: 9 i više, 8 i više. Samo je u I. semestru iz dogmatike imao 7 (bonus).

Konačno su mu u 5. godini studija (1942./43.) preostali u I. semestru predmeti: Sveto pismo (egzegeza Ivanova evanđelja), dogmatika (o utjelovljenoj Riječi), moralna teologija (o teološkim krjepostima), kanonsko pravo (o procesima) te u II. semestru još samo egzegeza Ivanova evanđelja. Sve su ocjene 9 ili 9 ½, a vladanje je uzorno (exemplaris). Konačno, fra Dane je diplomski i jurisdikcijski ispit položio 23. lipnja 1943. s najboljom ocjenom (1). Sve su potpisali rektor Jelavić i tajnik Šilić. Nakon završetka studija polazi na »njivu Gospodnju«, u dušobrižništvo. Prva (i jedina) župa bili su mu Drinovci.

Redovništvo i svećeništvo

U franjevački red stupio je na Humcu 5. srpnja 1936. Obukao ga je provincijal fra Mate Čuturić. Jednostavne zavjete položio je u ruke istoga provincijala godinu dana poslije, 6. srpnja 1937. Svečane zavjete položio je u Mostaru u ruke provincijala fra Krešimira Pandžića 8. rujna 1940. Za đakona ga je zaredio biskup fra Alojzije Mišić u Mostaru 1941., a za svećenika isti biskup u Mostaru na Petrovdan, 29. lipnja 1941. Vojsku nije služio.

Njegov je naraštaj bio dosta brojan. U novicijatu ih je bilo deset: fra Drago Barbir, fra Zlatko Ćorić, fra Žarko Leventić, fra Jakov Lovrić, fra Mirko Magzan, fra Viktor Milas, fra Bruno Raspudić, fra Filip Sivrić, fra David Zubac i fra Dane Čolak. Dvojica su napustila zajednicu (D. Barbir, V. Milas), dvojicu su ubili jugokomunisti 1945. (Ž. Leventić i D. Čolak), a šestorica su preživjela i završila život kao franjevci (Z. Ćorić, J. Lovrić, M. Magzan, B. Raspudić, F. Sivrić i D. Zubac). Trojica od njih suđena su na tamničke kazne u komunističkoj Jugoslaviji (J. Lovrić, M. Magzan i D. Zubac), a jedan je pobjegao u inozemstvo (B. Raspudić).

Tijekom 1941. provincijal fra Lujo Bubalo dva je puta tražio od Sv. Stolice dispenzu od studija i dobi kandidatima za svećeničko ređenje. Među desetoricom bio je i fra Dane Čolak. S njim su, međutim, zaređena još šestorica kolega – zanimljivo, nijedan od onih koji su s njim bili u novicijatu. Provincijal im je 28. lipnja 1941., dan prije ređenja, izdao svjedodžbu o položenu ispitu uoči svećeničkog ređenja. S njim su, dakle, zaređeni: fra Ivan Boras, fra Božidar Benković, fra Vinko Dragićević, fra Bazilije Pandžić, fra Ivo Sivrić i fra Inocent Penavić.

Svi su, osim fra Dane, preživjeli ratna stradanja. Dvojica su život provela u Americi (B. Benković i I. Sivrić), jedan u Italiji (B. Pandžić), dvojica u Hercegovini (I. Boras i V. Dragićević), a jedan je poslije kao svećenik napustio svećenički poziv i franjevački red (I. Penavić, 1956.). Dvojica su još živa (V. Dragićević i B. Pandžić), a dvojica su čamila u komunističkim tamnicama (I. Boras i V. Dragićević).

Svećeničke službe

Poznato je da je fra Dane godinu dana službovao kao duhovni pomoćnik u Drinovcima, od završetka studija i polaganja jurisdikcijskog ispita 1943. do 1944. U to je vrijeme župnik fra Julijan Kožul (1941. – 1944.), kojega su jugokomunisti također usmrtili 1945., te kratko vrijeme fra Ratimir Kordić. U maticama fra Danino ime prvi put nalazimo u srpnju 1943. Od tada do kolovoza 1944. krstio je 61 dijete te vjenčao sedam parova.

Posljednje mjesece života fra Dane je proveo kao vojni dušobrižnik. Čini se da je sam tražio tu službu kako bi mogao pomoći umirućim vojnicima. Sačuvan je jedan njegov dopis provincijalu fra Leu Petroviću od 6. svibnja 1944. Piše iz Drinovaca i govori o fratarskim promjenama koje su uskoro trebale uslijediti. Kaže kako su Drinovci župa na rubu Provincije, na uglu koji udara u Dalmaciju, izložena modernu poganstvu. Nada se stoga da će u Drinovce doći ljudi »koji su auktoritativni, disciplinirani i duboko religiozni. Iz ove župe ima mnogo fratara, popova i ex-fratara – svega tu ima i sviet to dobro vidi – pa on je izgleda upro oči da vidi imali još dobrih svećenika – pa baš zato bi trebalo da ovdje bude župnik i kapelan pravi svećenik-redovnik.«

Netko je crvenom olovkom na istome dopisu napisao: »Udovoljeno!« Provincijal je, naime, u Drinovce za župnika poslao fra Ratimira Kordića, koji je tu prije djelovao kao župni vikar (1937. – siječanj 1941.), a s njim je još oko tri mjeseca bio i fra Dane. Fra Danu je zamijenio fra Slobodan Lončar, vjerojatno u kolovozu 1944. Fra Slobodana su jugokomunisti poslije odveli iz Drinovaca, 9. veljače 1945., i 13. veljače strijeljali u Ljubuškom.

Fra Ratimir je zapisao kako je fra Dane Čolak postao vojni dušobrižnik pred kraj rata. Bilo je to u kolovozu 1944. Na njegov upit kamo će sada pred kraj rata u vojne dušobrižnike, fra Dane mu je odgovorio: »Ne mogu dopustiti da toliki ginu bez svećenika, da umiru bez svećenika, da pate bez svećenika.« Tako je i sam završio kao i desetine tisuća hrvatskih vojnika koji su zaglavili u hodnjama smrti na povratku iz Austrije kroz Sloveniju, Hrvatsku, Srbiju…

Fra Dane je imenovan duhovnikom IX. ustaškog stajaćeg zdruga sa sjedištem u Mostaru. Tu je obavijest provincijal fra Leo Petrović Zdrugu javio 16. kolovoza 1944., a istoga dana o tome je službenu obavijest dobio i fra Dane, koji se do tada nalazio u Drinovcima. Provincijal je odmah zatražio od Biskupskog ordinarijata jurisdikciju za novu fra Daninu službu, a biskup dr. Petar Čule dao ju je za područje svoje biskupije nekoliko dana poslije, 22. kolovoza 1944.

Kako je došlo do toga da fra Dane postane vojni dušobrižnik, zapisao je fra Tugomir Soldo. Dušobrižnik IX. ustaškog zdruga bio je don Lovre Konjevod. Budući da je Zdrug bio razbacan po raznim dijelovima Hercegovine, a vojska postala razularena, i don Lovre i zapovjednik Krešo Kuraja tražili su još jednoga dušobrižnika, na što im je provincijal fra Leo Petrović ponudio upravo fra Danu. »Kako su svi vojni svećenici bili satnici, tako je bio i Čolak. Čolak je bio solidan misnik i dobar mladi propovjednik. Zapravo je on jedini do pada Hercegovine od hercegovačkih franjevaca postao vojni svećenik.«

Fra Dane se nakon pada Hercegovine pod jugokomunističku vlast s vojskom povlačio prema sjeveru, preko Sarajeva do Zagreba. O tome je vrijednu zabilješku ostavio M. T. koji se i sam povlačio istim putem prema sjeveru: »Godine 1945. u mjesecu travnju pri povlačenju iz Mostara vidio sam fra Danu Čolaka dva puta u Hadžićima. Posljednji put dao mi je jedne opanke nove hercegovačke građe napravljene sa oputom. Prilikom povlačenja iz Hadžića ostavio sam ih kod nekog Sime koji je stanovao blizu stožera devetog ustaškog zdruga. Fra Dane je bio bojni kapelan i imao je časnički čin poručnik. Fra Dane nas je obilazio nekoliko puta i bio prema nama vrlo prijazan.«

Ubijen nakon 10. svibnja 1945.

Za fra Danu nije sigurno gdje je točno poginuo. Zapisano je samo toliko da je ubijen nakon 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji, možda u Mariboru. Valja pretpostaviti da se i on, kao i brojni drugi, s vojskom povlačio prema austrijskoj granici, da je bio vraćen u Jugoslaviju i usmrćen na nekoj od brojnih hodnji smrti.

Negdje na putu prema austrijskoj granici susreo ga je fra Lucijan Kordić, koji se uspio spasiti: »Kakva je sve bila opća zbrka, strka i komešanje u to vrijeme pred Dravogradom, neka bude samo to spomenuto. Tu sam se slučajno susreo s meni dobro poznatim fratrom još iz školskih dana, O. Danom Čolakom. On je bio vojnički kapelan i u sastavu svoje jedinice. Vidjevši ozbiljnost časa i položaja, odlučismo ići dalje zajedno. Nisam ni okom trepnuo, a on se je strjelomice pred mojim očima izgubio. Nismo se više vidjeli. Nestao i iščeznuo u Bleiburškom pokolju.«

O fra Daninim je posljednjim danima zabilježio fra Častimir Majić: »S vojskom je pregazio mnoge bogaze i doživio razne okršaje da bi napokon 1945. osvanuo u Zagrebu. Glavni hrvatski grad bio je početkom svibnja 1945. pun izbjeglica kao šipak zrnja. U njemu je vladala pometnja duhova bez jasnih smjernica za budućnost. Napokon se nepregledno mnoštvo vojnih postrojbi i civila počelo kretati prema Zapadu tražeći razumijevanja i životnu zaštitu kod pobjedničkih saveznika. Došli su do Bleiburga u Austriji gdje su doživjeli englesku prijevaru i izdaju.

Na 15. svibnja pala je konačna i neopoziva odluka vojnog vrha “gordog Albiona” o povratku izbjeglica u zemlju. To je bila osveta pobjednika nad pobijeđenima. (…) Izbjegličko mnoštvo bilo je 15. svibnja izručeno jugopartizanima koji su izbjeglice na Križnom putu mučili i masovno ubijali. (…) U tim kolonama smrti nalazio se i fra Dane Čolak koji je s hrvatskim vojnicima dijelio životnu sudbinu. Nakon tri dana smrtonosna hoda, posve iscrpljen, izmrcvaren i duševno ojađen, negdje je oko 18. svibnja 1945. našao groznu i nasilnu smrt, najvjerojatnije u iskopanim rovovima kod Maribora u Sloveniji.«

Ilija Barbarić, pak, kratko bilježi da je fra Dane, pričuvni satnik Ustaške vojnice, »izručen od Engleza«, ali da je »ubijen kod Zagreba u koloni smrti u svibnju 1945.«, iako većina drugih pretpostavlja da je ubijen negdje u blizini Maribora. Vjerojatno se nikada ne će otkriti prava istina o tome. Kao, uostalom, i o tisućama, o desetcima tisuća drugih Hrvata koje su jugokomunisti pobili u proljeće 1945.

Tako je okrutno uništen život mladoga svećenika, gotovo mladomisnika, koji je bio među najboljim studentima i prema tome velika nada Hercegovačke franjevačke provincije. Možemo samo pretpostaviti da bi ga provincijal slao na daljnji studij i da bi nakon toga bio profesor u gimnaziji na Širokom Brijegu ili na teologiji u Mostaru. Ako ne to, onda bi svakako bio vrstan dušobrižnik. A život mu je prekinut odmah na početku svećeničkoga djelovanja i to samo iz jednoga razloga – iz mržnje na vjeru (in odium fidei).

Svakako nije na odmet spomenuti što o njemu pišu njegovi neprijatelji, oni koju su ga ubili bez mogućnosti obrane i bez ikakve formalne optužbe. Više je nego znakovito da mu ne znaju ni pravo prezime, pa ga Viktor Novak u svojoj monstruoznoj knjizi Magnum crimen, koja je nastala zapravo kao opravdanje jugokomunističkih zločina, redovito naziva Čelak, umjesto Čolak. Kao fra Danin zločin navodi se da je bio »ustaški satnik u IX. ustaškom zdrugu«, iako je fra Dane bio vojni dušobrižnik s činom satnika, a i to samo nekoliko posljednjih mjeseci rata, kako je naprijed pokazano, a nipošto djelatni časnik u ustaškoj vojsci koji bi imao bilo kakva dodira s ratnim djelovanjima.

Stoga je najobičnija laž koju Novak iznosi na drugome mjestu: »Kao ustaški satnik (kapetan) bio je fra Dane Čelak, koji je učestvovao aktivno u borbama, ističući se kao vojnički rukovodilac protiv NOV-e.« Fra Dane je bio vojni dušobrižnik i nikada nije imao nikakve veze s borbenim djelatnostima, a ne postoji ni jedan jedini dokument o tome. Jer da postoji, zacijelo bi ga Novak ili druga jugokomunistička literatura radosno objavila.

Piše dr. sc. fra Robert Jolić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Magazin

Pogledajte film ‘Križni put – zločin bez kazne’, za ”osloboditeljima” je ostalo gotovo 2000 masovnih grobnica

Objavljeno

na

Objavio

U jeku rasprave o Bleiburgu donosimo svjedočanstva preživjelih svjedoka. Dokumentarni film ”Križni put – zločin bez kazne” cjelovita je priča o najvećoj tragediji hrvatskoga naroda u njegovoj novijoj povijesti.

Pred kraj 2. svjetskog rata i nakon njegova završetka komunistički režim proveo je surovu osvetu. Prema trenutnim podacima pobijeno je oko 190 tisuća pripadnika ‘neprijateljskih vojski, ideoloških neprijatelja i civila’. U filmu govore tri preživjela svjedoka, pripadnici partizanske vojske, OZNA-e, povjesničari, pravnici i drugi stručnjaci.

Komunisti su se dugo pripremali za preuzimanje vlasti, prolazili tečajeve, uz pomoć doušnika sastavljali popise. KNOJ, Korpus narodne obrane Jugoslavije, brojio je 120.000 boraca. Samo u Sloveniji, Hrvatskoj i BiH za osloboditeljima je ostalo gotovo 2000 masovnih grobnica.

Govorili su im da premalo ubijaju….

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari