Pratite nas

Povijesnice

KONAČNA BITKA ZA OBRANU LIVNA – Tenkovsko pješački napad na Livno 23.4.1992

Objavljeno

na

S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

[ad id=”93788″]

Tri dana nakon zauzimanja Kupresa, Srbi su udarili na prijevoj Korićina, a onda, deset dana kasnije, u odlučujućoj bitci na Rujane i Čelebić. Cilj srpskog napada bio je ovladati Livnom i spojiti se sa snagama u dolini Neretve, istodobno izbiti na Vaganj i pod topničko-raketnu kontrolu staviti Split, Makarsku i Sinjsku krajinu. Spajanje srpskih snaga na Neretvi dovelo bi u vrlo težak položaj sve Hrvate u Hercegovini, srednjoj Bosni, kao i Dalmaciji. Dubrovnik bi bio doveden u praktički bezizlazan položaj, a deblokada je upravo trebala započeti.

A onda je u Livno došlo oko 200-tinjak Crnih Mambi

Crne Mambe su u Livno došle netom uoči najvećeg napada na grad, ali njihov dolazak nije bio nimalo nepripremljen i nagao, naprotiv. Kako su se u Hrvatskoj smanjile borbene aktivnosti potpisivanjem Sarajevskog primirja 1.pb povučena je iz Sunje na odmor, ali nije dugo mirovala. Intenziviranjem borbi u BiH, unutar postrojbe sve više pripadnika koji porijeklo vuku iz tih krajeva željelo je što prije krenuti u pomoć, braniti domove. Zamoljeni su od zapovjednika Jacovića da pričekaju, da ne odlaze individualno u uvjete koji će sigurno biti kaotični kao i prethodne jeseni u Hrvatskoj. U nekoliko dana formirana je Taktička grupa od dragovoljaca iz Prve bojne kojoj se pridružilo i 40-ak momaka iz Treće bojne i 20-ak pripadnika PZO-a iz Podsuseda. Jako dobro naoružani, kompletirani opremom, tehnikom, prekaljeni i s iskustvom nekoliko briljantno dobivenih bitaka iza sebe, Taktička grupa od 222 dragovoljca krenula je za Livno. Snagu Mambi i pridruženih dragovoljaca možda najbolje dočaravaju riječi Borisa Jacovića, zapovjednika skupine: ”Da se prema mojem terenu približavala ovakva utrenirana skupina, izvrsno opremljena, neizmjernog iskustva, puna motiva i odlučnosti, moram priznati da bih razmišljao da je zaustavim svim dopuštenim i nedopuštenim sredstvima da ne prijeđe državnu granicu!”.

Prvotni je plan bio krenuti napadnutom Kupresu u pomoć, no kako je Kupres 10. 4. pao, 16. 4. kolona od 56 vozila iz Dugoselske vojarne krenula je put Livna i u ranojutarnjim satima 17. 4. ušla u Livno. Smjestivši se u Zagoričanima, Taktička grupa preuzima sektor Cincara prema Glamočkom polju, jedan od šest sektora obrane golemog livanjskog područja. Obranom grada u samom početku zapovijedaju ljudi bez ratnog iskustva, a nakon pada Kupresa obrani Livna stavljaju se na raspolaganje Rosso i Gotovina. U samom početku svog djelovanja Taktička grupa dragovoljaca 2.A brigade ZNG-a sudjeluje u neutraliziranju dizanja srpske pobune unutar samog Livna u Zastinju i Guberu gdje su pronađene velike količine naoružanja bunkeri i ratna bolnica. Da su Srbi uspjeli u svom naumu zauzeli bi glavne prometne komunikacije i u Livno niti bi se moglo ući niti bi se iz njega moglo izaći.

Prsa o prsa, zarobljavanje tenkova i… Pobjeda!

Tog 23. travnja 1992. uslijedio je napad na Rujane i Čelebić i započela je odlučujuća bitka na livanjskoj bojišnici. Srpske su snage udarile iz pravca Bosanskog Grahova, i to istodobno na Donje Rujane na jugu i na Čelebić, na sjeveru. U rano jutro započeo je vatreni udar po livanjskom polju haubicama 152, 130 i 122 mm. Bila je to strašna vatrena kanonada i u artiljerijskoj pripremi napada Livanjsko je polje doslovno preorano. Stotine granata padale su izravno po prvoj crti obrane, ali i po okolnim hrvatskim selima. Nije se moglo podići glavu, a nije se imalo čime ni uzvratiti. Mnogi su momci prvi put osjetili blizinu daha smrti našavši se u gotovo bezizlaznoj situaciji. Strah i panika uvukli su se u kosti slabo naoružanih branitelja pogotovo kada se pojaviše tenkovi, a za njima oko 1200 pješaka. Jedna tenkovska kolona kretala se južnim rubom Polja, cestom iz pravca Sajkovići – Čaprazlije, imajući na nišanu Donje Rujane, a druga se spuštala sjevernim rubom, iz pravca Bojmunte – Vrbica, udarajući na Čelebić. Nešto iza 10 sati Jurić iz zapovjedništva livanjske obrane dolazi Jacoviću u Zastinje s viješću da je nekoliko tenkova probilo prvu crtu obrane na Glavici. Zapovijed je da Donji Rujani ne smiju pasti četnicima u ruke ni po koju cijenu. To jutro jedna skupina mambi krenula je u izviđanje prema Kupresu, dok se druga nalazila u podnožju Cincara na protuoklopnoj obuci. Jacović obavještava ljude na terenu i ne oklijevajući sa 17 ljudi kreće prema Rujanima.

Stigavši u Rujane, skupina se suočila sa cijelom satnijom tenkova i velikom grupom pješaka, i što je još gore, povlačenjem branitelja s položaja. Kako braniteljima koji su se povlačili nitko nije javio tko im dolazi u susret, zapucali su i prema mambama, no na sreću bez posljedica. Odmah po dolasku kod Perića kuća razvija se bitka prsa o prsa, mambe svim raspoloživim sredstvima zastrašujućom žestinom udaraju na četnike i zarobljavaju tenk T55. Pripadnik 3. Brigade ZNG-a s obližnje uzvisine uništava maljutkom tenk T84 i oklopni transporter M 60. U pomoć pristiže nekoliko pripadnika HOS-a iz Nuštra, uključuje se i 15-ak domaćih boraca, a u narednih sat vremena i desetak mambi i 30-ak pripadnika treće bojne i bitka se okreće. Hrvatski ratnici dobiše krila, demoraliziranima vratila se vjera i crta se počela stabilizirati. U isto vrijeme grupa mambi u izviđanju prema Kupresu upada u četničku zasjedu koja je neutralizirana uz pet ranjenih boraca. Iako se još oko podne činilo da je bitka izgubljena i da je na redu još samo konačna egzekucija, do kraja dana neprijatelj je natjeran na povlačenje i gonjen sve do iza Čaprazlija. Zbog noći i nepreglednosti terena da bi izbjegli moguće eventualne gubitke Jacović povlači mambe u Rujane na fortifikacijski uređenu liniju. Tijekom sljedećeg dana linija je predana domaćim snagama, a mambe odlaze na zasluženi odmor. S uzvisine iznad sela Provo, kojih pet kilometara od Rujana, general Mladić i pukovnik Lisica promatrali su taj slom svoje vojske što su je u bijeg natjerali junaci iz Avlije i golobradi maljutkaš iz Osijeka. Hrvatsko srce izvojevalo je još jednu veliku pobjedu nad neprijateljskim čelikom.

Dovoljno je reći da nakon ovog poraza agresor više nije poduzimao ovakva napadna djelovanja na području Livna, a Crne mambe preživjele su još jednu tešku bitku. Naravno da oni nisu nikakvi ”Supermeni”, ali tog dana u Rujanima razbijeni protivnik ih je upravo takvima doživio! Rezultat uspješne obrane: uništeni tenk T84 i oklopni transporter M60, nekoliko tenkova je oštećeno dok su zarobljena dva tenka T55 i T34 te više minobacača. Priznatih od neprijatelja blizu stotinu poginulih, više zarobljenih vojnika i oficira JNA te, što je najvažnije, lekcija nakon koje se neprijatelj više nikad nije usudio na ovakav proboj ka Livnu! Sav ovaj nevjerojatni uspjeh Mambe su platile gubitkom jednog suborca, momka iz 3. bojne koji je stradao u minobacačkoj osveti i nekoliko lakše ranjenih. Treba jasno naglasiti da je okršaj bio krajnje neizvjestan, ali Mambe su uz pomoć nekolicine domaćih ljudi, i kasnije pridošlih boraca, polučile veličanstvenu pobjedu zbog koje će ih se Livnjaci zauvijek sjećati.

Osramoćena i poražena srpska vojska kažnjena skidanjem do gola!

Uloga livanjske bojišnice u proljeće 1992. bila je od strateškog značaja jer su na tom području hrvatske snage uspjele zaustaviti snažan napad velikosrpskih snaga te obraniti Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Jednako tako, događaji na Livanjskoj bojišnici, uz ostala bojišta, pokazali su da se rat u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini mora promatrati kao jedinstveno i neodvojivo ratište te da se samo suradnjom i zajedništvom Hrvata iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine moglo oduprijeti tada daleko nadmoćnijem neprijatelju. Crta razdvajanja uspostavljena uspješnom obranom Livna u proljeće 1992. ostala je nepromijenjena sve do kraja 1994. godine. Ukupno 325 hrvatskih vitezova svoje živote je položilo u obrani Livna od 1992. do konačnih oslobađajućih operacija pokrenutih na livanjskoj bojišnici.

Sve sljedeće oslobađajuće operacije HV-a i HVO-a nazvane: Cincar, Južni potez, Maestral, Zima 94, Skok 1 i 2, Ljeto 95 i Oluja, pokrenute su upravo s Livanjskog polja. To su operacije koje su išle s livanjskih bojišnica, a rezultat su obrane Livna 1992. S pravom možemo reći, kad se gledaju povijesna događanja da je zapravo Oluja započela u Livnu. Livanjska bojišnica bila je zadnja linija obrane hrvatske i prva linija oslobađajućih operacija.

[ad id=”68099″]

Slavko Lisica, pisanjem autobiografskog romana ”Komandant po potrebi” ostavio je hvalevrijedne podatke o ovom napadu. Na Kupresu je polučio uspjeh, kod Livna je polomio zube. Lisica smatra kako su bili ”samo jedan korak do cilja”, ali se pojavom Mambi i pomagača sve raspalo:

”Zbog pojave straha, zavladala je panika”. ”Jedna tenkovska jedinica” pobjegla je iz borbe ”ne zaustavljajući se […] Štaviše, čuda Božijeg, oni se nisu zaustavili ni u Glamoču, prosto su protutnjali kroz grad”, što je rezultiralo ”haosom” Glamočana koji se počeše pripremati za ”veliku bježaniju”. S bojišta se vratio kako bi prijetnjama zaustavio paniku, ali je zbog iste pojave morao pohitati natrag na bojište. Tamo je prijetio uhićenjima, prijekim sudom, vješanjima. Jednom je ”krnji bataljun” (!) izbjeglih livanjskih Srba zamalo kaznio skidanjem do gola: ”O, Bože, rezervisti počeše da se skidaju!” i tjeranjem s bojišta, a drugi put je to doista i učinio! U nadi kako će ponižavanjem motivirati (!?) cijelu minobacačku postrojbu koja je pobjegla, zapovjedio je skidanje ”časne uniforme”. Na njegov šok, ”oni počeše istog momenta da skidaju pantalone i bluze”, a kad je pomislio da će ih naredba za skidanjem gaća zaustaviti, Lisica se opet gorko razočarao: ”stoje onako goli kao od majke rođeni […] bez ponosa, bez gaća”, samo jedan se pobunio, ostali su brže-bolje goli pošli kućama.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Operacija Barbarossa

Objavljeno

na

Objavio

Operacija Barbarossa naziv je za njemačku invaziju Sovjetskog Saveza 22. lipnja 1941. godine.

Njemačka razmišljanja i ratni ciljevi

Iako je u svojoj knjizi Mein Kampf Hitler jasno opisao svoj stav o nužnosti osvajanja teritorija Sovjetskog Saveza radi stvaranja novog njemačkog životnog prostora tijekom prvog razdoblja Drugog svjetskog rata između ovih država je postojao potpuni sklad. Bez obzira na tu činjenicu nedugo nakon slomaFrancuske 1940 godine i jasnih naznaka da potencijalna invazija Velike Britanije neće bit uspješnaAdolf Hitler tijekom jeseni te godine donosi odluku o invaziji Sovjetskog Saveza. Kratkoročni strateški (dugoročni je osvajanje životnog prostora) cilj ovog rata je bio osvajanje svih područja koja se nalaze zapadno od linije Astrahan-Arhangelsk pošto su ona bogata plodnom zemljom (Ukrajina), ugljenom (Ukrajina), naftom (Kavkaz) i drugim raznim sirovinama. Također u slučaju uspjeha Njemačka bi došla do granica Britanske Indije pošto Irak i Iran u to doba imaju profašističke vlade.

Posljednji Hitlerov razlog za pokretanje operacije Barbarossa je bilo razmišljanje da ovo neće biti napadački nego obrambeni, preventivni rat pošto će i tako SSSR prije ili kasnije napasti Njemačku, a trenutačne snage ove “neprijateljske” države su u rasulu što se najbolje moglo uvidjeti tijekomSovjetsko-finskog rata 1939.-1940.

Sovjetska razmišljanja

Iako je SSSR očekivao njemački napad, njegova vlada je razmišljala kako se neće dogoditi 1941. godine. Zaslugu za takav način razmišljanja možemo naći u nekoliko sporazuma Berlina i Moskve kao i određenih njemačkih vojnih operacija tijekom proljeća 1941 godine. Bez obzira na sve potpisane sporazume, Staljin je veoma dobro znao da će doći do rata i njegova politika se svodila na kupovanje vremena kako bi se ojačale vojne snage. Ništa tu činjenicu bolje ne prikazuje od ove tablice:

Razvoj vojnih snaga SSSR-a između 1939. i 1941. godine

1. siječnja 1939. 22. lipnja 1941. % povećanje
Divizije 131,5 316,5 240,7
Vojno osoblje 2,485.000 5,774.000 232,4
Topovi i minobacači 55.800 117.600 210,7
Tenkovi 21.100 25.700 21,8
Ratni avioni 7.700 18.700 242,8

 

Bez obzira na “prijateljstvo” s Berlinom Staljin se lagano uspaničio početkom 1941 godine kada su mu obavještajci počeli javljati o pokretima njemačkih trupa prema granici s SSSR-om. Njemačka objašnjenja su se sastojala od nužnosti pomicanja trupa izvan dometa britanskih aviona i pokretanja operacija Harpun i Haifisch kojima su se trebale simulirati vojne pripreme za invaziju Velike Britanije. Bez obzira na sve to Staljin je naredio ograničenu mobilizaciju iako je i dalje odbijao vjerovati izvještajima svojih obavještajaca koje je optuživao da vjeruju namještaljkama Londona koji nakonJugoslavije sada i njih želi uvući u rat. Danas je poznato da se tijekom proljeća 1941 godine raspravljalo u najvišim vojnim vrhovima Sovjetskog Saveza o mogućem napadu SSSR-a na Njemačku pošto je skinuta tajnost s prijedloga maršala Žukova koji raspravlja o tome 15. svibnja 1941. godine s ministrom obrane.

Njemačka vojska i Operacija Barbarossa

Kako bi se izbjegao debakl Napoleona čega se Hitler podsvjesno užasavao, njemački vrhovni stožer (OKW – Oberkommando der Wehrmacht) je po njegovom naređenju izradio plan za Operaciju Barbarossa koji se sastojao od tri grupe njemačkih armije koje napreduju prema svojim potpuno odvojenim strateškim ciljevima (Napoleon je napao samo u smjeru Moskve). Ta koncepcija sama po sebi je bila protivna teoriji Blitzkriega koja se sastojala u napadu dvije ili više vojnih kolona koje bi se spojile u pozadini protivnika opkoljavajući i uništavajući ga. Namjesto da se te “vojne kolone” tijekom napada naSovjetski Savez spoje vremenom bi se prema planu Barbarossa one trebala odvojiti u zasebne dijelove ove ogromne države. Grupa armija “Sjever” je tako dobila naređenje da osvoji Lenjingrad, Grupa armija “Centar” Moskvu, a Grupa armija “Jug” je trebala izbiti na Volgu. Bez obzira na to očito odstupanje od dotadašnje njemačke taktike OKW je bio samouvjeren u konačnu pobjedu na istoku kako bi se potom mogao obračunati s Velikom Britanijom. Možda i završno najvažniji problem ovog planiranja se sastojao u potrebi “neutralizacije” Grčke i Jugoslavije zbog čega će plan napada biti pomaknut s polovice svibnja na 22. lipnja 1941. što dovodi do ranog zaglavljivanja njemačke vojske u jesenjem ruskom blatu.

Za ovaj napad Njemačka je zajedno s svojim saveznicima pripremila sveukupno 4 306 800 vojnika, 4171 tenk i 4846 zrakoplova tako da je početkom ratnih operacija imala više vojnika, ali drastično manje tenkova i zrakoplova. Ova tablica najbolje pokazuje to stanje 22. lipnja 1941. godine

Njemačka i saveznici Crvena armija Omjer
Divizije 166 190 0,87 : 1
Vojno osoblje 4.306,800 3.289,851 1,3 : 1
Topovi i minobacači 42 601 59 787 0,7 : 1
Tenkovi i samohodke 4 171 15 687 0,27 : 1
Vojni avioni 4 846 10 743 0,45 : 1

Iako je ovaj odnos snaga davao prednost SSSR-u, on je krio i dva iznenađenja. Prvo će doživjeti sovjetsko rukovodstvo kada tijekom ratnih operacija otkrije da su jedno brojevi na papiru, a drugo bojna spremnost snaga (većina tenkova je bila tehnički neispravna, a zrakoplovi su bili zastarjeli) . Njemačko iznenađenje će biti veličina Crvene armije pošto su sve procjene govorile o značajno manjim snagama.

Početna faza napada

Kako je 21. lipnja 1941. Sovjetski vrhovni vojni stožer dobio vjerodostojne podatke da se njemačka vojska u borbenom redoslijedu približava granici, nakon noćne sjednice 22. lipnja 1941. godine u 00:30 sati šalje upozorenje o neminovnom njemačkom napadu svojim isturenim postrojbama. Kako je napad otpočeo već u 03:15 ta obavijest jednostavno dolazi prekasno da bi odigrala ikakvu ulogu.

Iako su snage toga sudbonosnog dana bile podjednake potpuno iznenađenje i dotadašnje vojno iskustvo njemačkih vojnika će odnijeti potpunu pobjedu tijekom ove prve faze borbi. Šok i konfuzna naređenja iz Moskve o nužnosti kontranapada će s druge strane potkopati Crvenu armiju.

Njemačka Grupa armija sjever će potpomognuta ustankom u Litvi i Estoniji početi ubrzano napredovati prema Lenjingradu tako da je samo tijekom prvog dana ostvaren prodor u dubinu od 80 kilometara. Sovjetski odgovor na to se sastojao u naređenom protunapadu koji je trebao do 26. lipnja uništiti neprijatelja. Većina jedinica koje sudjeluje u ovom napadu bez zračne potpore će biti ubrzo uništena, a neprijateljske oklopne trupe će nastaviti napredovati prema svome cilju sve do naređenja Hitlera kojim se one zaustavljaju kako bi ih pješaštvo sustiglo.

Njemačka Grupa armija centar je tijekom prvog tjedna operacija napravila još bolji posao s izvršenim prodorom od 300 kilometara ili, drugim rječnikom govoreći, prešli su jednu trećinu puta do Moskve u samo 5 dana. U njihovoj pozadini je ipak ostalog više od pola milijuna ruskih vojnika s kojim će se uskoro trebati obračunati. Pored tog uspješno obavljenog zadatka zračne snage ove armijske grupe su samo tijekom prvog dana rata uništile 2 000 neprijateljskih zrakoplova.

Njemačka Grupa armija jug pojačana prije svega Rumunjima je na kraju dobila najteži zadatak. Tamošnji zapovjednici Crvene armije su bili najspremniji što su dokazali u velikoj bitci protiv njemačke Prve oklopne armije poduzetoj po naređenjima vrhovne komande o nužnosti kontranapada. Na kraju zbog stalne izloženosti zračnim napadima oni će izgubi bitku i većinu od 1000 korištenih tenkova, ali će drastično usporiti napredovanje protivnika što će kasnije postati problem za napadača.

Ratni događaji tijekom ljeta

1024px-Eastern_Front_1941-06_to_1941-12

Istočni front tijekom Operacije Barbarossa:

██ Njemačko napredovanje do 9. srpnja 1941.

██ Napredovanje između 9. srpnja 1941 i 1. rujna 1941

██ Bitka kod Kijeva do 9. rujna 1941

██ Završno njemačko napredovanje 9. rujan-5. prosinac 1941.

Nova serija ratnih operacija je započela 3. srpnja kada Hitler daje dopuštenje Grupi armija centar za prodor prema Smolensku. Toga istog dana Staljin se bio oporavio od živčanog sloma izazvanog katastrofom na bojištu i pozvao na Veliki patriotski rat protiv agresora. Bitka za Smolensk će tako otpočeti 6. srpnja s potpunom mobilizacijom obje zaraćene strane. Tijekom bitke koja će biti odlučena18. srpnja, a dovršena tek 5. kolovoza Crvena armija će opet koristiti masovne tenkovske formacije bez zračne zaštite što će dovesti do uništenja više od 700 tenkova koji će biti uništeni u novom kontranapadu. Sveukupno Njemačka Grupa armija centar će likvidirati (ubiti ili zarobiti) oko 350 000 neprijateljskih vojnika dok će se njih nešto više od 200 000 uspjeti povući prepuštajući Smolensk neprijatelju. Bez obzira na ovu veliku pobjedu OKW se nakon bitke nalazi u nedoumici.

Po njihovim proračunima oni su uništili ili zarobili više vojnika i opreme nego što ih cijeli SSSR ima. To je prije svega dovelo do žestokih rasprava o daljnjem smjeru ratnih operaciju koju na kraju dobiva Hitler riječima:”Neću ja počiniti istu grešku kao Napoleon” i naređenjem da se zaustavi napredovanje prema Moskvi, a tenkovi se usmjere prema Kijevu i Lenjingradu kako bi tamo probili Sovjetsku obranu. Ova odluka je uz žestoko protivljenje vojnog vrha bila na kraju prihvaćena.

Kada su oklopna pojačanja od Grupe armija centar stigla sjevernoj ona je uspjela probiti 8. kolovozaprvu liniju obrane Crvene armije kod Lenjingrada tako da je prije početka rujna došla na samo 50 kilometara udaljenosti od svog cilja. Tijekom ostatka mjeseca oni će uspjeti doći do samo 11 kilometara od Lenjingrada kada Hitler gubi strpljenje sporošću napredovanja pa povlači oklopne jedinice kako bi pojačao opći napad na Moskvu tijekom jeseni.

Drugi dio oklopnih trupa Grupe armija centar je bio usmjeren prema zauzimanju Kijeva gdje je bilo zaustavljeno napredovanje Grupe armija jug. Ova bitka će biti odlučena tek 16. rujna kada su se jedinice Crvene armije našle u okruženju kod grada kojega su branile. Kada je bitka završila krajem rujna, Nijemci su zarobili oko 500 000 neprijateljskih vojnika nakon čega su oklopne trupe vraćene Grupi armija centar radi završnog napada na Moskvu.

Ratni događaji tijekom jeseni

Vojni plan Wehrmachta za jesen 1941 godine se prije svega sastojao u završnom napadu na Moskvu. Oslabljene jedinice Grupa armija sjever i jug su također dobile svoja naređenja o napredovanju, ali njihove akcije u ovoj fazi ratu gube na važnosti.

Također znajući za nužnost općeg protivničkog napada na glavni grad Crvena armija je većinu svojih snaga pripremila za njegovu obranu. U skladu s tamošnjim obrambenim planom počela je izgradnja dvije obrambene linije o koje se trebao razbiti napad.

640px-Operation_BarbarossaOsnovni dio operacije Tajfun (plan za osvajanje Moskve) se sastojao u trostrukom okruženju koje je trebalo dovesti do potpunog uništenja protivnika. Prva faza ove operacije počinje napadom njemačke oklopne armije na grad Orel. Po svim sovjetskim vojnim projekcijama ovaj napad armije koja je prije sudjelovala u osvajanju Kijeva je bio potpuno neočekivan tako da postiže potpuni uspjeh osvajanjem grada 3. listopada. Koristeći to iznenađenje druga njemačka grupacija je napala prema gradu Brjansku da bi se spojila s osvajačima Orela i zatvorila okruženje oko sovjetskih armija na južnom području obrane Moskve. Na sjevernom dijelu fronte koja je branila glavni grad, Wehrmacht postiže gotovo identičan uspjeh zatvarajući okruženje oko tamošnjih sovjetskih snaga 10. listopada. Bez obzira na potpuno beznadnu situaciju vojnika Crvene armije, oni se nastavili pružati otpor sve do 23. listopadaonemogućavajući tako daljnje njemačko napredovanje.

Ovaj slom prve linije obrane je odmah izazvao potres u Moskvi. Istog dana kada je stvoren obruč oko sovjetskih snaga kod Vjazme (10. listopad) Georgij Žukov je postavljen za zapovjednika obrane Moskve. Ubrzo potom (13. listopada) Staljin izdaje zapovjed da vlada i najviši organi komunističke partije napuste glavni grad i presele se u Samaru. U danima kada se vršila ova evakuacija Staljin izdaje proglas kojim daje na znanje svim stanovnicima SSSR da on neće biti evakuiran nego da ostaje u Moskvi.

Kako se do 10. listopada 500 000 protivničkih vojnika nalazilo u obruču, Wehrmacht je donio odluku o nastavku napada na Moskvu. Kako je zbog nužnosti likvidacije snaga u obruču bio smanjen broj vojnika raspoloživih za napad, pokušaj osvajanje grada Tule pada u vodu. Neuspjeh u osvajanju ovog grada donekle rezultira neuspjehom cijelog plana osvajanja Moskve pošto je on bio određen kao baza iz koje će biti pokrenuto opkoljavanje ovog grada. Od 1. studenog do 15. tako postoji varljiva ravnoteža na bojištu u očekivanju da druga strana napravi prvi potez.

Završna odluka je tako pala njemačkim napadom 15. studenog 1941. U prvoj fazi ovog napada cilj Wehrmachta je bio osvajanje grada Klin što se nalazi sjeverno od Moskve i mostova preko kanala Moskva-Volga. Ovi ciljevi su dostignuti 28. studenog kada su se njemački vojnici nalazili 35 kilometara od centra Moskve. Tada dolazi do protunapada Crvene armije koja protivnika odbacuje na drugu stranu ovog kanala. Druga faza ovog napada je bio ponovni pokušaj osvajanja Tule koji otpočinje 18. studenog. On će također u sovjetskom protunapadu biti potučen tako da plan o osvajanju sjevernog i južnog gradića kako bi se prešlo na opkoljavanje Moskve propada. Tada početkom prosinca temperatura pada na -25°C i sve se pripremilo za posljednju fazu operacije Barbarossa.

Protunapadi kojima je potučen zadnji njemački napad na Moskvu su samo ukazivali na ono što predstoji. Kako Wehrmacht nije imao podataka da su sibirske trupe pozvane na područje Moskve, opći protunapad Crvene armije od 5. prosinca postaje potpuno iznenađenje. Odnos snaga početkom ovog napada je bio 1:1 ali u stvarnosti tu se borilo milijun promrzlih od 6 mjeseci borbi umornih njemačkih vojnika protiv milijun odmornih sovjetskih (sibirskih) vojnika koji su se našli u svom elementu. Kada je pobjednički protunapad okončan njemačke trupu su završili na minimalno 100 kilometara od Moskve čime propada Operacija Barbarossa i počinje klasični frontovski rat.

Razlozi propasti Operacije Barbarossa

Iako povjesničari koji se bave verzijama povijesti u stilu što bi bilo kad bi bilo vole nalaziti mnoge razloge propasti njemačkog napada na SSSR u konačnici sve se svodi na dvije katastrofalne strateške greške počinjene po direktnom naređenju Adolfa Hitlera.

Prvu od njih bez ikakvog pitanja postaje invazija Jugoslavije i Grčke u travnju 1941 godine. Zbog ovog kratkog rata datum napada na SSSR je morao biti pomaknut s 15. svibnja na 22. lipnja. Ako uzmemo u obzir da je u trenutku proboja sovjetske linije obrane između Smolenska i Moskve (3. listopada) počela tipična ruska jesenska kiša koja je uništila blatnjave prometnice i značajno usporila njemačko napredovanje. Po lijepom vremenu Wehrmacht je napredovao po 20 – 40 kilometara u danu, sada po kišnom vremenu on napreduje maksimalno 10 kilometara, zbog čega se značaj kašnjenja napada na SSSR od gotovo 40 dana ne može nikako podcijeniti. U stvarnosti zbog vremenskih uvjeta napad nije mogao početi prije 1. lipnja, ali to bi i dalje predstavljalo dobitak od 21 dana.

Drugi razlog za propast napada je Hitlerov strah kako će on postati drugi Napoleon. Kada u srpnju Wehrmacht osvaja Smolensk, ali ne uspijeva osvojitiLenjingrad ili Kijev on zabranjuje napad na Moskvu zbog straha da će osvojiti sovjetski glavni grad, ali da će bočni protunapadi Crvene armije iz smjeraUkrajine i Baltika uništiti njegovu vojsku kao što su uništili i onu francuskog cara. Ta Hitlerova naredba kojoj su se žestoko suprostavili svi njemački vojni zapovjednici je na kraju ipak bila izvršena. Ishod toga je bilo nepomično stajanje Wehrmachta kod Smolenska više od 60 dana. Kada je napokon naređen napad početkom jeseni došla je ruska kiša koja usporava oklopne jedinica i daruje novo vrijeme SSSR-u da dovučene pojačanja iz Sibira koja će obraniti Moskvu.

kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

22. lipnja 1593. – Slavna pobjeda Hrvata nad Turcima kod Siska

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 22. lipnja 1593. dogodila se pokraj Siska najslavnija hrvatska pobjeda nad Turcima.

Ova pobjeda okrenula je tijek ratovanja na stranu Hrvata i od tada Turci polaganu gube svoja uporišta u Hrvatskoj.

Zanimljivo je da je bitka bilo točno 100 godina nakon velikog poraza Hrvata na Krbavskom polju!

Do tog vremena muslimanski Turci su intenzivno pustošili hrvatsko područje, zalijećući se čak i u susjednu Sloveniju.

Osobito je bio zloglasan turski zapovjednik Hasan-paša Predojević, osvajač tada hrvatskog i katoličkog grada Bihaća. Rođen je u Bosni pod imenom Niko Predojević, ali je poput tisuća tadašnje kršćanske djece, katoličke i pravoslavne, otet od muslimana, odgajan i novačen u jurišne muslimanske postrojbe – janjičare – koje su napadale svoj narod i postajale njegove ubojice.

Često su prema svojim sunarodnjacima upravo janjičari, rođenjem kršćani i odgojeni kao muslimani, bili najratoborniji i najsuroviji.

Janjičarske postrojbe su bile vrlo ratoborne i vojno sposobne. Poznate su po svojim podvizima janjičarske postrojbe Beograda, Soluna i Trapezunta na obali Crnog mora. Njihova visoka vojna naobrazba premašivala je znanja lokalnih paša i često bila presudna u odsudnom trenutku.


Bitka kod Siska

Hasan paša Predojević je 1592. sagradio most preko Kupe u blizini današnje Petrinje i preko njega provaljivao u područja između Save i Kupe. Vrhunac njegove arogantnosti bilo je razdoblje ljeta 1592. kad se utaborio kod rijeke Lomnice u Turopolju i od tamo pustošio čitav kraj južno od Zagreba, spalivši 40 sela u turopoljskom području i okolici.

Iz svog tabora pokraj Lomnice navodno je čak odlazio u lov, kao da je posjednik tog područja. Sljedeće godine Hasan-paša je pokušao osvojiti Sisak, stratešku utvrdu na utoku Kupe u Savu.

Zanimljivo je da su zapovjednici obrane sisačke utvrde bili svećenici, jer je ona bila u vlasništvu zagrebačkog Kaptola. Kad je Hasan-paša opsjeo Sisak, u pomoć utvrdi priskočila je združena vojska hrvatskog bana Tome Erdödyja i austrijskih zapovjednika Eggenberga i Auersperga.

Na današnji dan 22. lipnja došlo je do bitke. Hasan-paša je neoprezno postavio svoju vojsku u loš taktički položaj, tako da joj je rijeka Kupa bila iza leđa. Kad je kršćanska vojska uspjela potisnuti Turke, ovi su se dali u bijeg i velikim dijelom utopili u Kupi.

Zvono Katedrale u 14 sati – i danas podsjeća Hrvate na slavnu pobjedu

Bitka kod Siska bila je prekretnica koja je naznačila zaustavljanje turskog prodiranja dalje u Europu, a imala je i osobiti psihološki utjecaj, jer je njome po prvi puta nakon Krbavske bitke uspostavljena ravnoteža na hrvatsko-turskoj granici.

Europu je ubrzo obišao i tiskani letak na kojem je bila prikazana prva velika pobjeda kršćanskih snaga protiv turske vojske, a zapovjednike kršćanske vojske pohvalili su papa Klement VIII., njemački car Rudolf II. i španjolski kralj Filip II.

Sve do danas, kao znak zahvale za pobjedu u bitci kod Siska, malo zvono zagrebačke katedrale oglašava se svakoga dana u 14 sati.


NAPOMENA: 425 godine od čuvene Sisačke bitke s Turcima i spomen na sve branitelje Siska i Europe, te blagdan sv. Akacija i deset tisuća mučenika obilježit će se u katedrali Uzvišenja sv. Križa u Sisku u petak, 22. lipnja. Svečano misno slavlje s početkom u 11 sati predvodit će pomoćni zagrebački biskup Ivan Šaško u zajedništvu s domaćim biskupom Vladom Košićem te članovima Prvostalnog kaptola zagrebačkog i sisačkog Stolnog kaptola Sv. Križa.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori