Connect with us

Gost Kolumne

Koncept duhovne (idejne) obnove

Published

on

Ilustracija/arhiva

Tradicionalno se pod pojmom obnova razumijeva prvo, duhovna odnosno idejna, drugo, materijalno-tehnička obnova. Primarni predmet interesovanja teksta je duhovna ili idejna obnova glede suvremenog hrvatskog društva. Polazna hipoteza je da duhovna ili idejna obnova prethodi svakom obliku obnove, pa tako i materijalno – tehničkom.

Bez dvojbe da je duhovna ili idejna kriza jedna od karakteristika suvremenog hrvatskog društva. Ujedno, ona se manifestira šire, štoviše, moglo bi se reći da predstavlja jednu od negativnih odlika modernog društva uopće. Predlažem drugačiji pristup pitanju duhovnosti. Naime, njime se tradicionalno religijsko (kršćansko) značenje proširuje na sveukupnu idejnu, društvenu, filozofsku i političku misao. Sukladno tome, predlažem klasifikaciju na: a/ duhovnost u užem smislu i b/ duhovnost u šireme smislu riječi.

Prema ovom shvatanju, koncept duhovne ili sveukupne idejne obnove podrazumijeva sveukupan proces idejne, teološke, društvene, filozofske i političke naravi, te njegov odnos prema empirijskim oblicima ljudske aktivnosti. Sukladno tome, u širem smislu riječi duhovni ili idejni koncept se može okvalificirati kao platforma sveukupne idejne obnove čime se prevazilaze okviri i sadržina religijskog pogleda na svijet i čovjeka. Stoga smatram, glede suvremenog hrvatskog društva, da Katolička crkva i šira akademska zajednica mogu predstavljati lučonošu koncepta duhovne ili idejne obnove, budući da posjeduju moralne i materijalne pretpostavke, kao i ugled koji ima Katolička crkva medju Hrvatima katolicima, ali i drugim socijalnim grupama.

Koncept duhovne ili u širem smislu idejne obnove, predstavlja oblik interakcije empirijskih iskustava ili materijalnog svijeta, i osobnih i kolektivnih shvatanja o istom. Stoga ovaj koncept prevazilazi okvire teološkog (tradicionalnog duhovnog poimanja) i podrazumijeva sveukupnu idejnu misao i vrijednosne stavove pojedinaca i društvene zajednice. Ovakvo razumijevanje pojma duhovnosti u bitnom se razlikuje od tradicionalnog gledišta.

Dva su – temeljem metode teorijske sinteze –  osnovna stajališta u ukupnom razvoju društvene misli i teorije, koja su medjusobno protivrječna odnosno isključiva.

Prvo, teorija evolutivnih promjena. Temelji se na stavu da evolutivne promjene najprimjerenije utječu na socijalnu, društvenu i političku strukturu te da društvenu organizaciju koja je subjekt ovakvim promjenama odlikuje stabilnost. Drugo, nasilne ili revolucionarne promjene obrazložene od strane marksistički orijentiranih ideologa. Nagle promjene socijalne i političke struktura nose nestabilnost i subjektivizam političkih izvodjača. Koncept duhovne ili u širem smislu riječi idejne obnove, podrazumijeva prvo shvatanje, dakle temelji se na evolutivnim promjenama. U daljem tekstu se pod konceptom duhovne obnove razumijeva drugo ili šire gledište.

Pod duhovnom odnosno idejnom krizom, podrazumijevam probleme u snalaženju, orijentaciji, izboru i prepoznavanju, odnosno, ispoljavanju, različitih idejnih, socijalnih i društvenih normi, uključujući nove političke norme, što se manifestira kroz problem dezorijentacije i identifikacije istih, odnosno, negativno iskustvo i percepcija empirijske stvarnosti. Duhovna kriza ima različite aspekte od kojih naročito naglašavam antropološko poimanje čovjeka, njegovog položaja u društvenoj organizaciji, oblicima političkog života, kao i njegov odnos prema empirijskim oblicima društvene i političke organizacije. Specifičan oblik duhovnog života je odnos prema religijskim vrijednostima koje imaju šire socijalno i društveno značenje. Uvijek treba imati na umu da je hrvatsko društvo dominantno katoličke duhovne i idejne orijentacije što se manifestira kroz kršćanske, socijalne, društvene i političke stavove. U situaciji ili stanju kada se osobe i socijalna odnosno društvena zajednica ne postavlja na primjeren način prema nekim temeljnim normama, odnosno, kada se počinju primjenjivati socijalne i društvene norme upitnog karaktera ili koje nisu primjerene prirodi same zajednice, što se manifestira kao vrijednosni stavovi – povjerenje/nepovjerenje – može se govoriti o duhovnoj krizi.

Apstrahiram dvije vrste socijalnih i društvenih normi. Prvo, norme koje imaju povijesnu dokazivost i znanstenu vrijednost, i drugo, norme, posebno političkog značenja koje nemaju navedene karakteristike. S jedne strane, neke od teoloških normi spadaju u prvu grupu a neke od novih političkih normi ili tzv. politička korektnost, mogu se svrstati u drugu grupu.

Duhovna obnova ima nekoliko razina:

– odnos prema svijetu, prirodi i čovjeku što se na najbolji način izrazava kroz kršćanski odnos,

– idejna i konceptualna gledišta o socijalnoj i društvenoj organizaciji, što se na najbolji način manifestira kroz filozofsku, sociološku, društvenu i političku misao,

– gospodarska gledišta i shvatanja o odnosu čovjeka prema oblicima privredne aktivnosti i smislu iste,

– politička gledišta o različitim oblicima političke i državne organizacije, uključujući posebno aktivnost u političkim procesima,

Glede hrvatskog slučaja može se konstatirati da, sem prvog aspekta, svi ostali su izvor duhovne krize ili beznadja. Posebno kada se radi o načinu ostvarivanja tzv. pravne države i oblicima institucionalno – političkog djelovanja. Suvremeni manifestni oblik duhovne ili idejne krize je iseljavanje Hrvata privremeno ili trajno što ima dalekosežne negativne posljedice.

Nasuprot duhovnoj krizi koja je evidentna na svim razinama društvene i državne organizacije, može se govoriti o budućoj ili očekivanoj duhovnoj obnovi pod kojom podrazumijevam izvorni odnos i vrednovanje nekih od osnovnih normi društvene i političke organizacije. Ističem značaj i pitanje nacionalnih interesa kao jednoj od osnovnih normi hrvatske političke (kao i svake druge) organizacije. Bez dvojbe, brojni su primjeri odstupanja od izvorno hrvatskih interesa (nacionalni interes) što je značajan izvor duhovne krize i rezultira u nepovjerenju u vrijednosti političkog sustava. Štoviše, ovo se može označiti kao prvi osnovni izvor duhovne ili idejne krize.

Glede duhovne krize, najočitiji pokazatelj je odnos Hrvata prema izbornom procesu. Pitanje je do koje mjere se može ići u iskazivanju negativnog odnosa prema političkom procesu a da se ne dovede u pitanje legimitet političke vlasti. Naime, kada manje od 50% pučanstva učestvuje u procesu glasovanja, zarad negativnih stavova o politici, izbornom procesu i pojedinim osobama, postavlja se pitanje da li aktuelna politička vlast ima legitimitet?

Smatram da Katolička crkva posjeduje neke od komparativnih prednosti da može biti predvodnik duhovne obnove budući da crkvena dogma principijelno ima pozitivan odnos prema socijalnim i društvenim vrijednostima odnosno normama koje imaju povijesnu ili empirijsku utemeljenost. I u materijalnom i duhovnom smislu crkva ima prednosti u duhovnoj obnovi te se hipotetički može označiti kao potencijalni predvodnik u duhovnoj obnovi.

Drugi pokazatelj su osobni i kolektivni stavovi o socijalnoj organizaciji i široj društvenoj zajednici, počevši od odnosa prema obitelji, pitanju odnosa prema braku kao zajednici muškarca i žene, pitanje odnosa prema istospolnim parovima, odnos prema državnim institucijama i političkoj aktivnosti u širem smislu riječi, platforma odnosa prema EU, odnosa prema državama u okruženju i oblicima suradnje sa istim kao i odnosa prema hrvatskom iseljeništvu. Generalno gledano, mogu se pratiti značajne promjene u stavovima o ovim pitanjima, pri čemu treba imati u vidu da neke o novijih političkih normi nemaju znanstveno provjerenu vrijednost odnosno povijesnu satisfakciju. One mogu predstavljati bitan izvor frustracija i nezadovoljstva pripadnika društvene zajednice, odnosno, generator duhovne ili društvene krize.

Duhovna obnova podrazumijeva pozitivan odnos prema nekim normama a ujedno i zdrav kritički odnos prema istim. Učestalost korupcije u širem smislu riječi, na različitim razinama političke organizacije pretpostavlja kritički odnos prema manifestnim oblicima iste, a ujedno znači i pozitivan odnos prema normama kojima se korupcija zabranjuje ili kažnjava. Masovnost ili veća prisutnost ove negativne pojave potječe različite oblike duhovne krize. Ako se kod jednog broja hrvatskih državljana kurupcija percipira kao uslov zadovoljenja odredjenih potreba, tada je to jedan od ključnih uzroka duhovne krize. Na primjeru zapošljavanja “preko veze” ili sa stranačkom iskaznicom jasno se pokazuje u kojoj mjeri empirijski odnosi negativno utječu na percepcije osoba i socijalne grupe, odnosno, u kojoj mjeri se stvara nepovjerenje u funkcioniranje odredjenih normi i sustava.

Ključna pojmovna kategorija je (ne)povjerenje. Njime se izražava duhovna kriza ili obnova. Pod pojmom povjerenja se podrazumijeva praktični odnošaj pripadnika socijalne i društvene grupe prema svim oblicima društvene i političke organizacije i efikasnosti ili neefikasnosti funkcioniranja iste. Socijalne grupe koje praktično doživljavaju različite oblike korupcije ili pravnih i političkih zlouporaba (primjera radi, organiziranje prikupljanja potpisa za referendum o izbornom zakonu ili Istambluskoj konvenciji koje je de facto spriječeno državnom intervencijom) stječu nepovjerenje u funkcioniranje pravnog i političkog sustava. Osobe ili socijalne grupe, generalno gledano, koje imaju negativna empirijska iskustva u ostvarivanju odredjenih društvenih normi, razvijaju nepovjerenje što može predstavljati krucijalan izvor duhovne krize.

Druga ključna kategorija su vrijednosni stavovi prema odredjenim pitanjima. Za razliku od povjerenja odnosno nepovjerenja koji su posljedica empirijskih iskustava, postoji niz socijalnih, društvenih i političkih pitanja kroz koje se prelamaju vrijednosni stavovi. Primjera radi, vrijednosni stav o braku izmedju muškarca i žene, ili seksualnim odnosima izmedju osoba istih spolova, vrijednosni stavovi o ulozi i djelovanju nevladinih udruga i razlicitih interesnih grupa. Ovdje se u medjuprostor ubacuje jedan novi čimbenik a to je sustav obrazovanja ili javnog izvješćavanja kao sredstvo za oblikovanje mišljenja i stavova pripadnika socijalne grupe. Sustav obrazovanja i javnog izvješćavanja na svoj način mogu doprinositi formiranju negativnih ili pozitivnih vrijednosnih stavova o odredjenim pitanjima, što u konačnici može voditi ka pozitivnoj ili negativnoj percepciji društvene stvarnosti.

Cilj duhovne obnove je redefiniranje nekih od temeljnih socijalnih, društvenih i političkih normi kojima se uspostavlja jednakost svih osoba na različitim razinama i omogućuje podsticanje društvenih i političkih reformi. Moderno doba je izbacilo na površinu neke nove društvene i političke norme koje nemaju još uvijek povijesnu i znanstvenu vrijednost i stoga se treba prikloniti gledištu o neophodnosti ponovnog prepoznavanja nekih od tradicijskih a narocito kršćanskih vrijednosti. Na primjer, kuća ili dom, se gradila da bi se u njoj živjelo (i umiralo), što se pratilo odredjenim ritualima kod podizanja krova (simboličko posvećivanja doma), što je jedan od pozitivnih oblika tradicionalnog načina života. Danas su obiteljske kuće predmet preprodaje i ekonomske zarade. Pretpostavka je da bi se na taj način omogućilo formiranje idejnog koncepta pozitivne orijentacije što je uslov duhovne obnove i razvoja.

Ako su beznadje, dezorijentacija i pesimizam neki od odlika duhovne krize pojedinca i kolektiva, tada su optimizam i pozitivizam prema nekim tradicijskim (dominantno kršćanskim) vrijednostima i normama, sadržinska vrijednost duhovne obnove.

Budući da društvena organizacija i državno ustrojstvo postaju sve kompleksnija sfera, odlikovano brojnim intervencijama različitih čimbenika kao što su neformalne interesne grupe, vrlo je značajno da umjesto preovladjavajućeg negativnog odnosa prema istoj, preovlada pozitivan odnos koji u krajnjoj liniji može značiti pozitivan odnos društvene i političke zajednice prema nekim krupnim pitanjima. Gledište prema kojem hrvatska društvena i državna organizacija dominantno sadržava negativne aspekte (prisutnost negativnih i pozitivnih strana je kompleksno pitanje) stvara preduvjete za dominantno negativno stajalište što je izvorište duhovne krize. Ipak se treba prikloniti drugom gledištu prema kojem društvena i državna organizacija sadržava pozitivne strane i procese, što stvara duhovne pretpostavke za pozitivan odnos koji je uslov duhovne obnove.

Svakako, negativne pojave trebaju biti predmet primjerene kritike a dakako i pozitivne pojave trebaju se na primjerene načine izraziti u široj javnosti. Principijelno, socijalna, društvene i politička organizacija u kojoj preovladavaju negativni elementi i negativna percepcija o istim, su tlo za pojavu i razvoj duhovne krize. Nasuprot tome, tamo gdje preovladavaju pozitivni elementi ili aspekti, je pogodno socijalno, društveno i političko tlo za nastanak i razvoj duhovne obnove. Dakako, to treba biti empirijski dokazivo, u suprotnom se prelazi u sferu utopije.

Glede suvremenog hrvatskog društva i državne organizacije može se konstatirati da su preovladjujući ipak negativni elementi što je plodno tlo za nastanak i razvoj duhovne krize. U posljednjih 30-tak godina istina je, desile su se neke krupne stvari, a prva je stvaranje nezavisne hrvatske države i uspostavljanje novih demokratskih odnosa. Medjutim, navedeni okvir nije popunjen pozitivnim već naprotiv negativnim elementima – posebno kada se radi o napuštanju izvornog modela hrvatske države – što je stvorilo idejne, duhovne i materijalne pretpostavke za dominaciju negativnih aspekata i dugotrajnu duhovnu krizu koja postepeno nagriza, kao rdja željezo, hrvatsko društveno i političko tkivo. Osim Katoličke crkve u procesu duhovne i idejne obnove mogu prednjačiti različite gradjanske udruge tradicionalne odnosno narodne orijentacije kao i finansijski nezavisni mediji te istrazivačko novinarstvo i političke stranke koje u svom društvenom i političkom angažmanu imaju koncepte izvorne hrvatske državne organizacije i hrvatskih nacionalnih interesa.

Duhovna ili idejna kriza ima, glede hrvatskog društva i državne organizacije, dužu tradiciju i može se locirati u vrijeme kada je nasilno prekinuta vladavina narodnih vladara, jedan od najkrupnih dogadjaja u ukupnoj hrvatskoj povijesti.  Za kratko je duhovna kriza zamijenena duhovnom i idejnom obnovom tokom 90 – tih godina, u procesu stvaranja suvremene hrvatske države i vrhunac je doživjela u Domovinsko-obrambenom ratu. Kratko nakon tih krupnih dogadjaja, duhovna ili idejna kriza ponovo caruju hrvatskom misli i praksom odlikovano prečestim trzavicama i stranačkim sukobima što sve zajedno onemogućava jasne spoznaje o važnosti i potrebi krepko centralizirane vrhovne državne vlasti koja bi ponukala procese duhovne i idejne obnove. Nu, tom zlu pridruži se vremenom i drugo, zlokobni utjecaj EU podijelivši hrvatski narod na dva odjelita tabora, u ekonomku i političku elitu – ne u intelektualnom smislu već kao socijalna grupa koja preovladjujuće utječe na procese odlučivanja- (koja se ne može izjednačiti sa plemstvom) koje živi životom ugladjenog europljanina, i u narod koji je produžio kršćanskim i tradicijskim životom hrvatske zajednice. Eto, s aspetka suvremenog hrvatskog društva, ogorčenom dvoboju izmedju kozmopolitske europejske i narodne hrvatske struje, predstavnici prve ne vide da je prvi koncept doživio neuspjeh, što sve dakako negativno djeluje na moral Hrvata. Već trideset godina predstavnici dvije glavne stranke dodvoravaju se i podilaze tehno-birokratskim strukturama u Brixelles, svakodnevno prodaju dušu hrvatskog naroda što vodi ka tome da se predaje tudjincu. Takovo žrtvovanje interesa hrvatskog naroda zarad vlastititih, dakako da duboko negativno djeluje na stanje duhovne svijesti običnog čovjeka. I na kraju, sudbinsko pitanje hrvatskog iseljeništva i podjele izmedju Hrvata u Domovini i izvan. Sve se to može označiti kao prelomne točke i izvorištima duhovne i idejne krize koja stoljećima nagriza hrvatsko društvo što se nastavlja i danas temeljem vladavine protuhrvatske struje. To se može smatrati za drugi izvor duhovne ili idejne krize.

Ne dovodi se u pitanje istinitost gledišta da duhovna obnova jedino može otvoriti proces društvenih i političkih reformi, kao preduvjetima razvoja hrvatskog društva i državne organizacije. Drugim riječima, duhovna kriza je teška bolest i teret koji pritiska hrvatsko društvo. Povijesna iskustva zorno govore u prilog teze da je duhovna ili idejna obnova (književnost, pjesništvo, proza, pisani tekst uopćeno, filozofski radovi, sociološki tekstovi, društvena i politička misao uopćeno, teološki radovi, javni nastupi, usmena tradicija hrvatskih dostignuća, narodna poezija i narodne priče o uzoritim muževima hrvatskim) pretpostavka materijalno – tehničke obnove i napretka društvene organizacije. Dakle, treba odgovoriti na pitanje što je ključni izvor duhovne i idejne krize. Starodrevna hrvatska nesloga popraćena zavišću i svakodnevnim glodjanjem medju “najodličnijim narodnim sinovima”, kojima su lični interesi oduvijek bili preči od narodnih (nacionalni interesi) glavni je uzrok duhovne ili idejne krize.

Dr.sc. Ivica Ivo Josipović

Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari