Connect with us

Analiza

Koncept hrvatskog kontroliranog društva

Published

on

Studija slučaja: Koncept hrvatskog kontroliranog društva

(Rasprava o nekim aspektima suvremenog prijelaznog hrvatskog društva)

Cilj istraživanja: odgovoriti na pitanje da li se suvremeno (prijelazno) hrvatsko društvo može kategorizirati kao kontrolirano, i ako može, koje su njegove karakteristike. Primjena koncepta kontroliranog društva je suvremena negativna pojava koja se prenosi kao val na druga pojedinačna društva uključujući hrvatsko što svjedoči o krizi izvornosti državne i društvene organizacije. Svakako, bilo bi značajno istražiti komparativnom metodom djelovanje ovog koncepta na druga pojedinačna društva, na primjer suvremeno kinesko ili njemačko što nije predmet ovog teksta.

Zaleđina:

Jedan od ključnih pojmova suvremene političke teorije koji ujedno služi za razumijevanje suvremenog razvoja modernog društva, je pojam kontrola. Naizgled obilje literature ali sa nedovoljno kritičkog aspekta. Nesumljivo da suvremena svjetska povijest, a mali djelić iste pripada hrvatskoj, svjedoči – interesantno, mnogim istrazivačima nije palo u oči koliki je značaj dobio ovaj pojam – o transformaciji pojma “upravljački procesi” u novi, mnogo značajniji, kompleksniji pojam a to je pojam kontrola.

Ako se povijest 18. i 19. stoljeća, kao i nekoliko prvih desetljeća 20.tog stoljeća može na prihvatljiv način istraživati korištenjem medolologije upravljačkih procesa, nema sumnje da se u posljednijh nekoliko decenija težiste prenijelo na pojam kontrole. Ako se prihvati gledište da je povijest veliki zbir situacija kroz koje se prelamaju različite idejne koncepcije i interesi, tada se slobodno može konstatirati da je veći dio povijesnih dešavanja 20. tog stoljeća u znaku kontrole i kontrolnih aktivnosti usmjerenih ka postizanju odredjenih ciljeva. Slučajnost, koja je karakterizirala ranije povijesne epohe, nadomješta se sa ciljnim ili kontrolnim, planiranim aktivnostima. Izmedju planirane i kontrolirane povijesti postoji visok stepen korelacije zato što se planirane aktivnosti trebaju kontrolirano realizirati inače se prvobitna idejna premise dovodi u pitanje. Ako je ranija povijest sadržavala neke od elemenata kontrole, suvremena povijest je u znaku totalne kontrole. (1;) I doista, brojni su primjeri koji svjedoče o namjeri da se sve, do najsitnijeg detalja, sfere ljudske aktivnosti normativno urede i dovedu u sklad sa odredjenim ideološkim i političkim platformama.

Primjereno je suvremeno društvo na globalnoj razini a prije svega društva zapadne ideološke, kulturne, tradicijske i političke orijentacije (utemeljena na kršćanskom humanizmu, što su mnogi zaboravili) okarakterisati kao totalitarna u različitostima, ali ne u smislu korištenje prisile i fizičkog terora (što ne znači da se ne koristi), koliko kao kulturološki i pravno-normativni pokušaji da se društvo tako organizira da se može jednostavnije i efikasnije kontrolirati. Pod pojmom kontroliranog društva se dakle treba razumijevati pravno-normativni i institucionalni, kulturološko-politički trend kontrole sveukupne društvene i državne zajednice, počevši od osoba, obitelji do nacije. Drugim riječima, radi se o jednom od bitnih katakteristika moderne društvene zajednice, pribrajujući tome i suvremeno hrvatsko. Standardna teorija o socijalnoj odnosno društvenoj organizaciji, čijim se idejnim tvorcima smatra M. Weber pribrajajući tome učenje K. Marksa, a koje se i dalje nalazi u osnovama moderne ili neoliberalne društvene teorije, nije dostatna za razumijevanje i objašnjenje suvremenih problema društva kao što je pitanje kontroliranog društva. Glavni prigovor ovoj teoriji – razvijena i masovno prihvaćena od suvremenih teoretičara, dakako i nazovi hrvatskih –  sadržan je tome što sama propagira i opravdava oblike totalitarne kontrole – primjer socijalističke revolucije i diktature proleterijata uključujući i aktuelne oblike kontrolnog društva– te otuda ne posjeduje teorijske i metodološke instrumente kritičkog odnosa prema modernim društvenim fenomenima, uključujući i znanstveni odnos prema kontroliranom društvu. Dakle, ovakva teorijska gledišta ne samo da nisu dostatna već je u njoj sadržana ideja opravdanja koncepta kontroliranog društva.

Idejni tvorci kontrole:

Ivica Ivo Josipović, Nezavisni politolog i istrazivač

To su interesno povezane osobe i uže ili šire društvene grupe. Ovakve interesno povezane i organizirane grupe mogu biti formalne ili neformalne i ono što povezuje pripadnike grupe je odredjeni, posebni ili naročiti interes ili interesi. Sa gledišta suvremene hrvatske državne organizacije moge se identificirati izvodjači ili operativci kontrole a to su dominantno tehnokratske/birokratske strukture koje zauzimaju formalno ili neformalno ključna mjesta u izvršnoj vlasti, koja okuplja osobe i grupe, interesno, formalno ili neformalno povezane kojima je primarni interes da se odlučivanje odvija u skladu sa odredjenom političkom i ideološkom platformom/koncepcijom te da se ostvarivanje odluka odvija u skladu sa projeciranim ciljem. Operativna ili izvršna grupa je odgovorna idejnim tvorcima. Štoviše, idejnim odnosno ideološko-političkim tvorcima kontrole može se označiti, glede suvremene hrvatske države, neformalna grupa (kod nekih je to duboka država a ja to nazivam država u sjeni) koju sačinjavaju osobe koje obnašaju visoke društvene i političke funkcije, koja je usko i interesno povezana, kroz vid jednosmjerne veze, sa odgovarajućim neformalnim grupama unutar Europske Unije i šire. Na žalost, hrvatska neformalna grupa služi kao ekspozitura europske neformalne grupe preko koje se provode glavni gospodarski i politički interesi najvećih europskih država, prije svega Njemačke. Tipičan primjer je tzv. Istambulska konvencija ili referendumska inicijativa o promjeni izbornog zakona, koje mogu poslužiti kao studija slučaja o oblicima djelovanja neformalne grupe i upotrebe kontrolnih mehanizama (državna intervencija) na užoj ili široj razini u cilju realizacije odredjene politike ili ideološke platforme. Može se zaključiti da neformalne grupe koje čine osobe od posebnog interesa za odredjena politička i ideološka stajališta definiraju “nacionalne” ciljeve (koji dakako nisu identični izvorno hrvatskim, štoviše često su protivrječni) i prenose iste ciljeve kao operativne zadatke isto tako po svom djelovanju neformalnim grupama koje se mogu označiti tehno-birokratskim.

  1. a) Socijalno-psihološko značenje kontrole:

Kontrola počinje od pojedinačne osobe/osoba i prenosi se na čitavo društvo. Principijelno, onaj tko kontrolira pojedinačnu osobu (obitelj) kontrolira i čitavo društvo. Život i djelovanje/aktivnost modernog čovjeka su isplanirani i normativno uredjeni do detalja. Temeljni princip je planiranje ljudske aktivnosti do te mjere da se spontanost tretira kao ugroza i odstupanje od normativnog koncepta. Ljudskoj prirodi je primjerena otvorenost, izravnost u iznošenju stavova, sukob mišljenja utemeljen na spoznajama, istinitost, kritičnost, dostojanstvo, ravnopravnost drugih kroz sukob mišljenja, direktno govoriti o različitim pitanjima, cijeniti vlastito mišljenje ali i drugih koje se temelji na objektivnosti, uvijek se držati norme da su 2+2 četiri, spontanost i originalan odnos prema različitim predmetima, vjerodostojnost u zastupanju vlastitih stavova i izravnost u razgovoru. Tvorci, idejni i normativni, koncepta i prakse kontroliranog društva, dakako i državne organizacije, upravo u ovome nalaze glavnu ugrozu čitavog koncepta. Ukoliko se pojedinačna osoba, dakle čitavo društvo, podvrgne kontroli ponašanja/aktivnosti čak i načina razmišljanja, tada se stvaraju idejne i materijalne pretpostavke za totalnu kontrolu. I zaista, sve je uočljivija veza izmedju normativnog koncepta kontrole i praktičnog ponašanja pojedinačnih osoba ali i pojedinih društvenih segmenata. Uz pripomoć sredstava javnog priopćavanja i svakojakog propagandnog djelovanja i zaista se zapaža sve izraženija prijemčivost očekivanog modela ponašanja i djelovanja pojedinaca i grupa. Kada se tome pridoda neodgovarajuće spoznaje o pravoj sadržini odredjenog pitanja tada se za rezultat dobiju osobe i grupe kojima se može manipulirati što je u suštini oblik kontrole. Svakako, ovakva kontrola ostavlja duboke tragove i traume na osobe i njihov karakter. Negiraju se gore opisana ljudska svojstva i podstiče sluganski, podanički mentalitet. Na taj način se formiraju prijemčivi/očekivani obrasci ponašanja koji se uzgred rečeno i nagradjuju a ponašanja i aktivnosti koje su oblik odstupanja se kažnjavaju. Naravno, ne upotrebom sile u tolikom mjeri koliko psihološko-kulturološkim pritiscima. Tipičan je primjer tzv. multi-kulturnog društva. Idejni i normativni tvorci ovog koncepta nagradjuju sve koji nekritički prihvataju ovaj model, koji se usput rečeno dokazao kao neuspješan socijalni eksperiment, a ujedno kažnjavaju sve one koji se kritički odnose prema njemu. Sve ovo dakako ostavlja odredjene psihološke traume na pojedinca i čitavo društvo, ali i sociološke smetnje u funkcioniranju društvene organizacije. Glede hrvatskog slučaja, može se kao primjer uzeti odnos branitelja Domovinsko-obrambenog rata prema načinu ostvarivanja državne organizacije. Nezadovojstvo smjerom u kojem ide hrvatska država, ukupnim socijalnim i potičkim razvojem, dominantan utjecaj pojedinaca i grupa koje su od početka bile protiv osamostaljivanja, uzrokuju frustracije i učestala samoubojstva, a sve kao posljedica djelovanja formalnih ili neformalnih grupa na pravac i sadržaj državne i društvene organizacije. Glavne političke stranke (koje su se pokazale kao loši skrbnici ideje hrvatske državnosti), koje se mogu ujedno označiti kao dominirajući čimbenik u ostvarivanju kontrole, odlučujuće, bez dvojbe, utječu na oblik i sadržinu državne organizacije. Posljedica je široko rasprostranjeno nezadovojstvo i opravdana sumnja u legitimitet političkog procesa. Dalja posljedica je stvaranje slobodnog prostora – budući da široki socijalni slojevi imaju negativan stav prema politici i političkoj aktivnosti i razvili su odbojnost prema procesu političkog odlučivanja– koji popunjavaju/preuzimaju tehno-biroktratske strukture, dakle, upravo oni koji se mogu označiti kao operativna grupa koncepta kontroliranog društva.

Politološko značenje:

Dominantna oblast društenog života kroz koju se prelamaju svi napori da se ostvari kontrola, djelimična ili totalna, je politička aktivnost. Otuda bi se politologija kao znanost trebala više baviti ovim predmetom, koje u suvremeno doba sve više poprima karakteristike jednog od ključnih pojmova političke teorije. Politička sfera je poprište sukoba izmedju pristalica i protivnika kontrole. Pristalicama se mogu označiti svi oni koji, temeljeći se na odredjenoj idejnoj i normativnoj koncepciji nastoje kroz političku aktivnost – a ključna faza ove aktivnosti je odlučivanje – ostvariti dominantan utjecaj na političko ponašanje i političke odluke svih učesnika u političkoj aktivnosti. Glede suvremene hrvatske povijesti, odlučujući čimbenik političkog procesa su političke stranke odnosno formalne ili neformalne grupe koje ostvaruju preovladjujući utjecaj na subjekte u procesu odlučivanju. Nasuprot ovoj struji, može se prepoznati druga, koja je idejni tvorac koncepta ograničene kontrole u funkciji narodne/neposredne demokracije. Ako se u prvom slučaju glavni nosioci kontrole mogu označiti uže neformalne ili formalne grupe povezane identičnim interesima, onda se u drugom slučaju narod postavlja kao tvorac idejnog i normativnog koncepta društvene kontrole. To bi, glede hrvatskog slučaja, trebalo da znači da subjekti koji sudjeluju u procesima odlučivanja trebaju se rukovoditi ili slijediti izvorne hrvatske nacionalne interese, što bi tada predstavljalo oblik narodne ili neposredne/delegirane političke kontrole koja proizilazi/temelji se, iz narodne volje. Kao predstavnicima prve grupe mogu se označiti tehno-birokratske strukture a predstavnici druge struje mogu se označiti kao narodna ili hrvatska struja. Dakako, prevagu ima prva, nenarodna struja što ima za posljedicu neke od karakteristika totalne kontrole. Alfa i omega cjelokupne političke aktivnosti koja proizilazi iz narodne volje je jasno, nedvojbeno, što preciznije, što izričitije odredjenje hrvatskih nacionalnih interesa. U tome dakle leži problem. Prva grupa, ili pristalice totalne kontrole od strane užih formalnih ili neformalnih grupa ili tehno-birokratske strukture, imaju vlastita gledišta o nacionalnim interesima. Prema prvom gledištu, opravdan je prijenos dijela narodnog i državnog suvereniteta (koji usput rečeno nije predmet otudjivanja) na druga nad-nacionalna tijela i stoviše oni ga (gle) definiraju kao strateški i dugoročni nacionalni interes. Za pripadnike narodne struje, ovo je kršenje temeljnih ustavnih normi otuda što se time vodi ka umanjenju izvornog nacionalnog suvereniteta koji izvorno pripada hrvatskom narodu. Glede narodne struje, primjereno je da hrvatski narod predstavlja socijalnu, društvenu, gospodarsku i političku bazu nacionalnog suvereniteta koji se ne može, iz bilo kojeg razloga, otudjivati i umanjivati. Narodna struja se može okvalificirati suverenističkom budući da zastupa gledište o narodu (socijalne grupe povezane istom ili sličnom tradicijom, povijesti, religijom, jezikom, pismom kao i nacionalnim identitetom) kao nosiocu narodnog i državnog suvereniteta na unutarnjem i vanjskom planu.

Socijalni eksperiment (idejna skica):

Plan je da se sprovede kontrolirani socijalni eksperiment u kojem sudjeluje grupa (do deset) osoba. Cilj je da se ustanovi kako se kontrola može ostvarivati kroz sustav nagradjivanja/ kažnjavanja. Pretpostavka je da deset osoba koje sudjeluju u eksperimentu posjeduju osobna ideološko/svjetonazorska i politička gledišta ili platforme. Prije samog izvodjenja eksperimenta grupa stručnjaka (tzv. kontrolna grupa) treba da izradi normativni koncept koji sadrži osnovne norme ponašanja i kontrole. Grupa koji nadzire socijalni eksperiment predstavlja, sa socialnog i društveno-političkog aspekta, zakonodavnu vlast koja ima ovlaštenje da ustroji norme ponašanja odnosno vršenje društvene kontrole. Dakle, prvo, svaka osoba ima osobna stajališta glede odredjenog pitanja, drugo, prva varijanta je da osoba insistira na osobnom gledištu po svaku cijenu (neodustajanje od istog), treće, druga varijanta je da osoba odustane od osobnog gledišta ako joj se ponudi nagrada (materijalna u smislu novca, napredak u profesionalnoj, stručnoj ili akademskoj karijeri, zadovoljenje osobnih interesa kao što su društveni prestiž i utjecaj u odredjenim socijalnim krugovima), i četvrto, sustav ucjena i pritisaka. Glede ovog predloženog kontroliranog socialnog eksperimenta zadnje navedeni čimbenik ima poseban značaj za hrvatsku stvarnost, budući da pojedine osobe koje učestvuju u eksperimentu imaju političku vezu sa prethodnim sustavom. Nema sumnje da bi se kroz sustav ucjena i pritisaka moglo uspješno, sa gledišta onih koji kontroliraju eksperiment a to su tehno-birokratske strukture, uspješno djelovati na stavove učesnika. Isto tako bi se došlo do interesantnih podataka u svezi sa sustavom nagradjivanja. Sustav nagradjivanja je zapravo efikasan, možda i nauspješniji oblik, kontrole. Ne bi se iznenadili kada bi se ustanovilo da jedan dio učesnika su spremni napustiti vlastita gledišta – društvena, ideološka ili politička, profesionalna ili stručna – zarad osobnog boljitka/vlastitog interesa. Dakako da bi time djelimično se moglo objasniti zašto su odredjene socijalne grupe, koje su usko povezane sa političkim strankama i političkom vlasti, napustile neke od osnovnih, izvornih principa hrvatske državne organizacije. Tipičan je primjer prijenosa značajnog dijela narodnog suvereniteta na nad-nacionalne organizacije (EU). Zauzvrat, eksperiment uključuje i različite oblike kazni (ne toliko u smislu fizičke prisile i represije koliko upotrebom novih društvenih i političkih normi kao što je tzv. politička korektnost) za one učesnike koji su spremni, po svaku cijenu, zadržati osobna stajališta. Putem kontrolnih mehanizama kazne i nagradjivanja odnosno ucjene i pritisaka se omogućuje/ostvaruje putpuna kontrola osoba i društvenih grupa na efikasan način. Nema sumnje da bi se od ukupno deset osoba koje učestvuju u eksperimentu, jedan broj priklonio sustavu nagradjivanja odnosno manifestirali spremnost da zarad vlastitih interesa napuste osobna stajališta. Ovime se dakle zorno prikazuje kako se kroz sustav nagradjivanja i kažnjavanja, ucjena i prisile, ostvaruje kontrola nad učesnicima u političkom procesu. Ovim bi se eksperimentom mogle objasniti mnoge pojave u suvremenom hrvatskom društvu a prije svega odnos odredjenih socijalnih grupa prema politici i značaju osobnih interesa. Važno je naglasiti da odredjene formalne ili neformalne grupe interesno povezane, posjeduju instrumente/mehanizme za nagradjivanje i kažnjavanje što svjedoči o realnim dometima socijalne, društvene i političke kontrole. Umjesto da se stimuliraju osobna stajališta odnosno gledišta o različitim predmetima, podstiče se razvoj podaničkog/poslušni, mentaliteta i oportunističko ponašanje. Time se stvaraju socijalne, društvene i političke osnove za pojavu i dominaciju korupcije.

Oblici kontrole:

  1. a) Ideološka kontrola označava težnju/namjeru da se prakticiraju očekivana/željena ideološka stajališta koja su sukladna ideološko-normativnoj koncepciji idejnih tvoraca koncepta kontrole. Ideološka kontrola se ostvaruje na različite načine, prevashodno kroz obrazovni sustav i sustav kulture, sredstva javnog priopćavanja, informatičke medije i različite vladine i nevladine udruge kojima je cilj promoviranje odredjenih ideoloških stajališ Tipičan okvir za promoviranje odredjenih ideoloških stajališta/gledišta su političke stranke koje inače u svom programu djelovanja predvidjaju ideološko djelovanje naročito prema ciljanim socijalnim grupama (mladi i ugrožene socijalne grupe). Glede hrvatskog slučaja, već 30-tak godina nastoji se promovirati odredjeno ideološko stajalište prema kojemu suvremena hrvatska država predstavlja diskontinuitet sa svim dosadašnjim državnim ustrojstvima, naročito prema NDH i prihvatanje/promoviranje neoliberalnih stajališta, koja se usput rečeno nisu znanstveno niti povijesno pokazala utemeljena/vjerodostojna. Sukladno takvom ideološkom stajalištu, suvremena hrvatska državna organizacija samo je dio novog svjestkog poretka ustanovljen u prvih nekoliko decenija nakon završetka Drugog svjetskog rata. S druge strane, nosioci i izvodjači odnosno strukture koje vrše neposrednu kontrolu se nisu odredili jasno prema komunističkoj diktaturi i političkom sustavu izvedenom iz iste, kao i praktičnim oblicima fizičkog nasilja i terora. Ovakvo ideološko stajalište je u suprotnosti sa izvornim konceptom hrvatske države koja se ne temelji na idejno-ideološkim prepostavkama modernog neoliberalizma ili novog svjetskog poretka, već predstavlja antitezu istog, dapače temelji se na izvorno (hrvatskim) nacionalnim interesima. To će biti poseban predmet rasprave.
  2. b) Politička kontrola se odvija kroz politički proces i aktivnosti različitih političkih č Ključni nosilac odnosno izvodjač političke kontrole su svakako političke stranke i različite vladine i nevladine udruge. Unutar političkih stranaka se mogu prepoznate neformalne grupe čiji članovi presudno utječu na izbor interesa i ciljeva. Namjera je da se kroz proces odlučivanja ostvaruju interesi osoba i grupa koje zastupaju stanovite političke programe ili platforme. Ovim oblikom kontrole unutar i preko političkih stranaka može se ostvarivati značajna politička kontrola koja u krajnjoj liniji može značiti dominaciju/prevagu/pobjedu odredjenih političkih stajališta. Glede hrvatskog slučaja, dvije glavne stranke svojim političkim programima a posebno praktičnim djelovanjem, čine sve da se održi status quo odnosno da se spriječe društvene reforme. S tog stajališta one su protureformističke stranke temeljem dominacije u sferi političke kontrole i praktičnom odnosom prema društvenim promjenama/reformama.
  3. c) Kulturološki oblici kontrole dobivaju u suvremenim uvjetima sve značajnije mjesto. Sve je izraženija pojava zamjene fizičke prisile/terora i nasilja, nenasilnim mehanizmima kao što je kulturno djelovanje i različiti instrumenti kulturoloških promjena u socijalnoj i društvenoj strukturi. Glede europskog/hrvatskog slučaja, simbolički se može identificirati kroz model multi-kulturnog društva kao specifičan/suvremen oblik ostvarivanja kontrole nad osobama i društvenim grupama. Suvremeno hrvatsko društvo i državna organizacija sadržavaju neke od elemenata ovog koncepta koji nije (još uvijek) znanstveno i empirijski verificiran. Formalne/neformalne grupe povezane identičnim ili sličnim interesima, pronašle su u kulturološkim odnosima/politici, veoma pogodno sredstvo za ostvarivanje kontrole šire društvene i političke zajednice bez sumnje.
  4. d) Finansijska kontrola može biti efikasno sredstvo u discipliniranju neposlušnih, idejnih/ideoloških i političkih neistomiš Njome se tvorci i izvodjači društvene kontrole obilato koriste da bi spriječile odredjene političke projekte ili da bi pogurali/realizirali projekte koji su sukladni njihovom stajalištu. Glede hrvatskog slučaja može se zorno pratiti utjecaj finasijskih tokova na kontroliranje sredstava javnog priopćavanja kao bitnog mehanizma koncepta kontrole. Mediji koji su spremni slijediti, braniti i propagirati sukladnu ideologiju ili političku platformu su subjekt novčane nagrade i obrnuto. Otuda su nezavisna sredstva javnog priopćavanja endemna vrsta danas. Bez sumnje da je finansijska (novčana) kontrola značajan instrument u ostvarivanju koncepta društvene kontrole.
  5. e) Medijska kontrola takodjer dobiva na važ Uvijek treba imati u vidu često izrečeno misao da naime laž koja se stalno i iznova ponavlja, na kraju postaje istina. Štoviše, idejni tvorci i izvodjači (operativci) društvene kontrole su itekako svjesni važnosti medijske kontrole te su zbog toga sve preduzeli da ostvare odlučujući utjecaj u sredstvima javnog priopćavanja, posebno televizija. Ne treba posebno isticati da su nezavisni mediji postali rijetkost a mediji koji služe odredjenim interesima postali svakodnevica. Glede hrvatskog slučaja, sredstva javnog priopćavanja su ili u državnom vlasništvu (kontroli) ili u vlasništvu osoba i grupa koje je u uskoj vezi sa nosiocima aktuelne političke vlasti ili je u odredjenim vezama sa krupnim korporacijama. Dakle, kontrolom novčanih tokova (uključujući i državnu intervenciju) neposredno se utječe na formiranje medijske platforme kao vrlo efikasnog instrumenta u primjeni sukladnog koncepta kontrole, odnosno, eliminiranju i kažnjavanju oblika nezavisnog i istraživačkog novinarstva.
  6. f) Psihološka kontrola relativno je novi oblik. Psihološki metod se može tretirati kao indirektan oblik različitih utjecaja na svijest, psihološka stanja i raspoloženja, odnosno, afinitete, želje, mržnju, strah, neizvjesnost, paniku, bezizlaznost pojedinačnih osoba i društvene grupe. Otuda se sve češće koristi pojam “psihološki rat”. Kako se uočava sve izraženije odstupanje od fizičkih oblika prisile ujedno se zapaža sve prisutnije djelovanje na psihološku stranu modernog č Svjedočimo empirijskoj primjeni ovog oblika kontrole korištenjem prihološko-socijalnih stanja kao što su strah, neizvjesnost, poslušnost, kriza i pokoravanje novim društvenim normama koje zapravo nemaju znanstvenu vrijednost i praktičnu učinkovitost. Njime se negiraju neke od ključnih antropoloških karakteristika čovjeka kao i neke od temeljnih sloboda i prava.

Pozitivni aspekti društvene kontrole:

Dakako, generalno govoreći, bilo koji oblik socijalne, društvene ili političke organizacije podrazumijeva organiziranost kao jedan oblik kontrole. Pod njome se dakle podrazumijeva ustrojstvo i ciljevi društvene zajednice koju sačinjavaju osobe i grupe koje dijele neke zajedničke interese. Društvena organizacije koja ne sadržava primjerene elemente kontrole predstavlja utopističku koncepciju budući se temelji na idealima i prototipovima koji nemaju praktičnu/empirijsku vrijednost. Pozitivni elementi koncepta društvene kontrole označavaju odgovarajuće oblike i načine korištenja mehanizama kontrole kojima se podstiče privatna inicijativa, ostvarivanje ljudskih vrijednosti i sloboda, društveni boljitak i razvoj kritičkog odnosa, kako pojedinaca tako i šire društvene zajednice, kao oblika zadovoljavanja nacionalnih ili zajedničkih interesa. Glede hrvatskog slučaja, političke ideje i koncepcije kojima se promoviraju i realiziraju izvorno hrvatski nacionalni interesi korištenjem predvidjenih mehanizama i instrumenata kontrole, može se smatrati pozitivnom.

Negativni aspekti kontroliranog društva:

Generalno govoreći, kada se kroz različite oblike socijalne, društvene, političke, finansijske i kulturološke politike i aktivnosti, promiču i primjenjuju sukladno tome posebni, pojedinačni, interesi koji su karakteristični za uže ili šire formalne ili neformalne grupe, a predstavljaju se u javnosti kao općedruštveni interesi, može se govoriti o negativnim aspektima i posljedicama društvene kontrole. Hrvatska suvremena povijest, a naročito politička, obiluje brojnim primjerima negativne kontrole. U svim slučajevima kada se posebni ili specijalni interes pojedinaca i užih interesno povezanih grupa nadredjuje i predstavlja kao tzv. nacionalni, može se govoriti o empirijskim pokazateljima negativne kontrole. Ako smo upravo konstatirali obilje primjera, tada se logički nameće pitanje da li je praktična kontrola koju vrše političke i druge interesno vezane grupe, dovoljan dokaz da je suvremena hrvatska državna organizacija de facto posljedica napuštanja nekih od izvorno nacionalnih (hrvatskih) interesa. Mislim da je takav zaključak prihvatljiv. Slobodan sam konstatirati, što je zapravo radna hipoteza, da su negativni elementi društvene kontrole preovladjujući i daleko nadilaze pozitivne strane/oblike.

Tehno-birokratske strukture kao čimbenik kontrole:

Dalje, slijedi napomena da su različiti oblici društvene, socijalne i političke kao i svake druge kontrole osnovni mehanizam kojim se vrlo uspješno koriste tehnokrate/birokrate. Ove strukture koje čine posebnu socijalnu, profesionalnu i stručnu grupu, ne mogu egzistirati i djelovati ukoliko ne raspolažu legitimitetom ostvarivanja kontrole. Legitimitet proizilazi iz stručnih kvalifikacija, akademskog obrazovanja i vladanje informacijama, kao i delegiranom pravu predstavljanja drugih. Bez institucionalnih mehanizama odnosno instrumenata za ostvarivanje kontrole, ove strukture nemaju specijalnu važnost/utjecaj i značaj u društvenoj i političkoj zajednici. Štoviše, može se konstatirati da su tehno-birokratske strukture osnovno sijelo, izvodjači (operativci) kontrole po nalogu vodećih ideologa i nosilaca političkih platformi. Dalje, nameće se pitanje smisla kontrole koju ostvaruju nevedene strukture. To se može zorno prikazati na jednom primjeru iz suvremene hrvatske političke povijesti. Dvije glavne stranke, koje su ideološki slične ako ne i identične, imaju primarni cilj da održavaju postojeće stanje stvari/odnose. Drugim riječima, sve okolnosti koje idu na ruku vladavini dvije stranke, su prihvatljive i kontrolnim mehanizmima se nastoje očuvati, odnosno kažnjavati/sankcionirati sva nastojanja da se otvori proces društvenih reformi. To je zoran primjer smisla kontrole. Nedvojbeno je da je cilj prezerviranje/očuvanje postojećih socijalnih, društvenih i političkih odnosa kroz koje se može ostvarivati odredjena ideološka i politička platforma odnosno materijalna, društvena i politička egzistencija odredjenih socijalnih grupa. Alfa i omega ostvarivanja kontrole je izgradjenost i pristupačnost odgovarajućih instrumenata kojima se postiže efikasnost ostvarivanja kontrole. Prvo, pretpostavka je postojanje normativnog koncepta koji uključuje odgovarajuce instrumente kao oblik pravnog opravdanja korištenja istog. Drugo, legitimitet korištenja instrumenata društvene kontrole. Državna organizacija obuhvata i instrumente prisile, kojima se izvršna tijela i organi, u odgovarajućem omjeru koriste pri čemu se nastoji stvoriti dojam da je upotreba instrumenta prisile opravdana dakle legitimna. To daje pokriće za različite oblike kriminalnih radnji (državna intervencija u svezi sa referendumskim inicijativama) izvršne vlasti i opravdava odgovarajuće oblike kontrole.

Zaključak:

Ne dovodi se u pitanje istinitost stavova, prvo, da su suvremena društva temeljito kontrolirana, drugo, da se kontrola ostvaruje na svim razinama društvene organizacije, od obitelji do državne ustanove, i treće, nema sumnje da se radi o procesu kojim se ograničavaju neka od temeljnih ljudskih prava i sloboda što u konačnici može voditi ka potpunoj kontroli ili totalitarizmu. Ujedno, zapaža se vrlo opasna tendencija izjednačavanja prava na otpor i neprihvatanje odredjenih oblika društvene kontrole sa nacionalnom ugrozom što može voditi permanentnom izvanrednom stanju, što je presedan u dosadašnjoj povijesti.

Nedvojbeno, suvremeni razvoj hrvatskog društva i države u značajnoj mjeri je u znaku različitih oblika kontrole koja ponekad poprima oblike totalne, što se dakako može empirijski istražiti i dokazati. Može se krenuti u smjeliju misaonu konstrukciju i kazati da je ovakav razvoj modificirani odnosno transformirani oblik totalitarnog društva. Promatrano s aspekta političke aktivnosti proizilazi da empirijski koncept dvostranačkog političkog sustava doprinosi izraženijem manifestiranju elemenata totalitarne kontrole društva u Hrvatskoj zato što jedino time može održavati postojeći status quo odnosno raspodjelu vlasti. Suvremeno hrvatsko društvo, prijelazno po svom karakteru, budući je mlado i nerazvijeno (podložno “dječjim bolestima”) još uvijek je nekoliko kopalja udaljeno od izvornog modela hrvatske države. Domoljubna osjećanja, a hrvatsko se društvo i država ipak ne može na tome isključivo temeljiti, nisu dostatna da se ona ostvari. Pretpostavka je nacionalna suglasnost o prihvaćanju izvornog modela državne organizacije i hrvatskog nacionalnog interesa kao paradigme svih političkih subjekata. Na kraju, glede kontroliranog društva, može se zaključiti da suvremena hrvatska državna organizacija ne zadovoljava temeljne kriterije da bi se mogla nazivati državom hrvatskog naroda. Očigledno, prilika nije iskorištena (period 1990-2000.godina) te Domovinsko-obrambeni rat, na žalost, nije uspio riješiti na pozitivan način ovo pitanje radi, prvo, političke neaktivnosti Hrvata, i drugo, preuzimanja (kroz institucije, dakle legalno) ključnih poluga političke vlasti, a naročito sredstva javnog priopćavanja, od strane socijalnih grupa koje su ideološki i politički protivnici nezavisne hrvatske države. Uzimajući u obzir sve okolnosti, neki će reći, Hrvati imaju napokon ponovo svoju državu, medjutim takav projekat, a radi se dakle o izvornom modelu državne organizacije, nije realiziran – kada se radi o ključnim sferama – u periodu 1990/91. godine do danas. U konačnici, mogu se identificirati uglavnom negativni trendovi koji svjedoče o totalitarnim oblicima društvene kontrole. Sve ovo predstavlja pogodno socijalno, društveno i političko tlo za razvoj totalitarnih sustava koji se po svojoj prirodi i karakteru ne razlikuje bitnije od povijesnih oblika fašizma/nacizma odnosno komunizma/socijalizma, dakle impirijskih totalitarnih fenomena kojima smo i sami svjedočili a koji se na specifičan način manifestiraju danas i to kao kultura kontrole ili društvo kontrole. Specifičnost hrvatskog koncepta kontroliranog društva je u tome što se temelji na korupciji na svim, a posebno, političkoj razini kao mehanizmu djelovanja političkog sustava.

Zaključno, glede ovog predmeta, može se konstatirati prvo, da postoje osnove zaključku da se radi o vidu totalitarne kontrole kako državnih institucija tako i čitavog društva i drugo, da se totalitarna kontrola temelji na generalnom pojmu korupcija te se stoga opisani koncept može drugačije označiti kao koruptivni oblik kontroliranog društva i državne organizacije.

(1;) Glavni prigovor suvremenoj ili modernoj znanosti, napose društvenoj, filozofskoj i političkoj, je taj što na svaki način nastoji da se neprimjereno odnosi, često ignorantno, prema kršćansko-humanističkoj tradiciji, koja je (vidi sad) u temeljima njenim.

Ivica Ivo Josipović, Nezavisni politolog i istrazivač

Melbourne Australia

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari