Pratite nas

Vijesti

Konceptualna kirurgija: Odlazak Hrvata

Objavljeno

na

Unazad desetak godina mogli smo doznati, za jedne šokantan, a za druge, koji znaju zbrojiti povijesno-statističkih 2 i 2, očekivani podatak o tome da se kolikoća Hrvata smanjuje. Manje nas se rađa nego što nas umire.

Uz to što nas je manje, također smo i prosječno sve stariji i samo je pitanje vremena kad će prosječni Hrvat biti reproduktivno nesposoban, ako već i nije ceteris paribus. Ne znam postoji li procjena situacije o tome kad bismo mogli očekivati konačno izumiranje, ali kad god to bilo, prije toga ne bi bilo loše skladati nastavak pjesme „Od stoljeća sedmog…“ u smislu „Do stoljeća dvadeset i …“.

Nadalje, odnedavno smo mogli doznati i podatak o odnosu zaposlenih i umirovljenika. Statistike Zavoda za mirovinsko osiguranje govore o omjeru radnici – umirovljenici 1,15:1, no preciznije procjene govore o tome kako je taj omjer pao ispod 1:1, tj. kako je negdje oko 0,88:1.

Dakle, ne samo da nas je sve manje, ne samo da smo sve stariji, nego smo i sve siromašniji i na koncu, mirovina će postati matematički nemoguća, ako već i nije.

Pridodajmo tome na koncu i tužne podatke o novom valu emigranata, a cijela se stvar može raspekmeziti s detaljnom pričom o Mirandi Šimić / Mirandi May, 16-godišnjoj maturantici srednje glazbene i gimnazije iz Siska, koja s roditeljima napušta Hrvatsku jer ista je „prepuna zavisti, manipulacija, korupcije i pohlepe…“, o čemu je snimila skladbu (dio teksta: “Sleep, sleep. With corpses in earth. Close your tomb. Rest in peace. Die in pain.”) popraćenu, istini za pravo, dosadnim video uratkom (http://www.youtube.com/watch?v=4WRjvqXN_z4) i stoga odlazi živjeti i studirati u Beč.

No, to nećemo učiniti, jer time otvaramo bolnu temu o napuštanju Hrvatske. S jedne strane, vrlo je vjerojatno da ćemo nestati s lica Zemlje. Stari, slijepi, gluhi, gladni i žedni. Senilni i usamljeni. Sami. Ne želim ovdje podučavati o podatcima, niti jadikovati nad njima.

Ne želim alarmirati naciju. A najmanje želim navoditi i prigovarati planovima za popravljanje tog trenda izumiranja, razasutima između dvije krajnosti od kojih jedna glasi: imajmo pod svaku cijenu više djece (bez obzira što će najvjerojatnije prati posuđe diljem voljene nam Zapadne Europe), a druga: uvezimo naprosto one koji nam odgovaraju među onima koji to žele (bez obzira što se time u stvari dugoročno ništa ne rješava).

S druge strane, činjenica je jednostavna. Nema nam opstanka. Nema nam spasa. Nestajemo. Pomirimo se s tom činjenicom. Prigrlimo ju kao svoju. Kao sebe same. Iz prikrajka krajnjih opreka vrebaju krajevi i krajobrazi pokraj kojih nije moguće ostati beskrajno nijem i stoga želim progovoriti o kraju i pripomoći toj pomirbi sa samima sobom, nama, koji smo konačno prešutno pristali nestati.

No, kako o temi kraja nemam za reći ništa ne-patetično (The Road, 2006. C. McCarthy), ne-dramatično (Moon, 2009. D. Jones), ne-trivijalno (Nothing, 2003. V. Natali) i ne-katastrofično (Dawn of the Planet of the Apes, 2014. M. Revees), a što već nisam rekao, prepričat ću odjeljak zaključka svoje knjige „Krava na Mjesecu, Filozofija znanstveno-fantastičnih horor filmova“, jer tamo rečeno se čini ovdje primjenjivim.

Pitanje je jednostavno: kako je moguće postojanje ljepote u ružnom i odurnom, užasa u očekivanju dobra, zloće u dobrom, stvarnosti u prividu, kako je moguće doživjeti ekstatičko iskustvo u užasnoj situaciji; opstanak u sveopćoj propasti; kako se trebamo nositi sa činjenicom da nestajemo? No, ne radi se samo o ekstazi u užasu i o užasu na ekstaziju.

Radi se naime o tome da iskustvo krajnjeg uništenja (destrukcije) u nama može proizvesti osjećaj uzbuđenosti s obzirom na izgradnju (konstrukciju) nečega što često nadilazi puku obnovu ili renovaciju (re-konstrukciju) onoga što je sravnjeno sa zemljom pred našim očima; u ovom slučaju mi sami.

Dva primjera: Dresden 1945. i New York 2001. godine. Ako usporedimo Frauenkirche katedralu u Dresdenu i Memorial u New Yorku prije rušenja (kao Twin Towers), srušene i obnovljene, dobivamo zanimljiv rezultat koji pridonosi morfologiji tragedije pod vidikom katarze.

Kao prvo, postoji određeno uzbuđenje koje se može pojaviti kada se nešto oštećuje, potpuno uništava, tako reći anihilira bez i najmanje mogućnosti re-konstrukcije, bez obzira sudjelujemo li osobno u uništenju ili svjedočimo uništavanju od strane drugih.

Dakle, svi uključeni uz redoviti šok i tugu mogu osjetiti i ushićenje. Odakle taj osjećaj? Taj ushit može nadživjeti i sam čin uništenja pa čak i obnove kao vrste olakšanja, sjećanja, a zaista zaborava. Dakle, spremnost na taj osjećaj možda je u nama postojala i prije.

Poput emotivnog aspekta nekog prastarog usnulog mehanizma kojeg imaju sva živa bića i koji se automatski pokreće u slučaju visoke vjerojatnosti događaja na razini izumiranja (engl. ELE, extinction level event). Drugo, ovdje se zbiva začudna promjena aspekta (kao kada odjednom nestane zec i pred očima ugledamo patku na poznatom crtežu patkozeca).

Postojano ushićenje mijenja svoj objekt/predmet, od obnove prema nečem desetom što nema nikakve veze ni sa čim. Nisu sad važni objekti nego sama promjena jer ona je zastrašujuća. Treće, sama obnova Frauenkirche u Dresdenu i izgradnja Memoriala u New Yorku su sekundarni. To su važna mjesta. Ali kome? Što je Memorial Nijemcima? Što je Frauenkirche Amerikancima?

Uzdizanje crkve iz ruševina i kopanje rupe na mjestu negdašnjih temelja unatoč ogromnim razlikama svode se na isto. Uzdignuta crkva veli – OK, možemo se igrati kao da se to nije dogodilo. No duhovi će lebdjeti nad pepelom, ali to ne znači da će se bilo što uzdići iz pepela.

Memorial – kakav predivan spomenik! Približimo se, zagledamo se u grotesknu rupu i vidimo – groteskno ništa! Kasnije kad se udaljimo, te rupe nalikuju na otiske nekih čudnih cipela ili stopala koja su davno prošla ovim putem, vjere koja je davno živjela među zidinama Frauenkirche katedrale i umrla pod njezinim ruševinama. Tragove možemo slijediti, ali kamo? U spasenje? U propast?

I Frauenkirche u Dresdenu i Memorial u New Yorku posvećene su vjeri u spas. Kao takve su kič. Prva je posvećena spasu profitom. Druga spasu na nebesima vjerom i dobrim djelima. Kič se sastoji u tome što su obje potrebe za spasom rezultat dvije potrebe kojih ili ima previše, ili premalo, a koje čine kič-himeru, neku vrstu aliena, koja se sastoji od, s jedne strane, arhetipske težnje znanju s apsolutnom izvjesnošću i od, s druge strane, renesansne težnje kockanju s razumno visokim rizikom.

Obje su posvećene zamisli spasenja, vjerom ili profitom i tu je vidljiva groteskna i cirkularna narav situacije. Čovjek kopa rupu i u njoj, u groti, u njezinom potpunom mraku (Memorial) nalazi začudna (groteskna) i pomalo zastrašujuća lica prastarih mrtvih bogova ili čudovišta (Frauenkirche). Tad nastoji oživjeti te scene vjerujući da obnavlja nešto što je zaista postojalo.

DOLAC-225x300

No groteskno nije niti prenatrpanost stvarnim, ni pustinja nepostojećeg, jer u zemlji Kiklopa ili aliena, mi ljudi smo vlastita čudovišta, Kiklopi ili alieni. Oba su čina pogrešna (Frauenkirche i Memorial). Nemoguće je zlorabiti draži vlastite povijesti bez njezinih mračnih prisila i u isto vrijeme zlorabiti prednosti sadašnjosti i budućnosti bez njihovih osiromašenja. Nemoguće je naivno simpatizirati i biti nostalgičan prema pradavnim obredima, logorskim vatrama, pjesmama i plesovima i istovremeno naivno maštati o pojednostavljenju budućnosti. (vidi: P. Bruckner, „Neprestana ushićenost“, 2001.) Što nam ta dva događaja i te dvije građevine na koncu govore o kraju?

Ushićenje u užasu (ecstasy in horror) može nastaviti postojati nakon što predmet užasa nestane, može promijeniti predmet i prerasti u užas ushićenja, užas na ushićenosti kao na nekom opojnom sredstvu (horror on ecstasy). Može prerasti u ironiju zaboravljanja vlastite povijesti kao da se nikada nije dogodila sjećanjem na vlastitu budućnost koja se nikada neće zbiti i samo nas krajnja ravnodušnost prema užasu može spasiti od pamćenja istog i samo nas korjenito prisjećanje, kroz rutinu i naviku, može dovesti do dara zaborava, jer zaboraviti na taj način je jedini način da se stvarno sjećamo.

I što sad možemo učiniti s obzirom na vlastiti nestanak? Spriječiti ga, suprotstaviti mu se, boriti se protiv njega iz petnih žila? Ili prigrliti ga, prihvatiti ga kao dio sebe, sprijateljiti se s njim i u njegovom ugodnom društvu provesti posljednje trenutke? Ne. Iz onoga kako barem još ovo malo živimo može se zaključiti da smo se odlučili na profinjenu taktiku.

S jedne strane odlučili smo se na previđanje, ne obraćanje pažnje, zanemarivanje i racionalizaciju. „Ma, to je pretjerivanje, stanje uopće nije takvo kakvim ga onaj luđak opisuje.“

S druge strane, to kombiniramo sa skoro krajnje romantičnom i naivnom vjerom u bolje sutra unatoč tome što smo ili blizu ili smo već prošli točku s koje nema povratka (engl. PNR, point of no return). „Uostalom, još uvijek sve može krenuti na bolje zar ne?“ Radi se o onom mračnom u nama (užasu, hororu) koje dolazi s drugog mjesta, ali koje, pretvarajući se iz užasa u ushićenju nazad u ushićenje u užasu, nasuprot svim vjerojatnostima, ne može stvoriti svjetlo iz potpune tame, ili kako bi kazao redovito izvrsni Samuel Beckett: “The end is in the beginning and yet you go on.”

U predivnoj niski skladbi koje tematiziraju kraj, prigodna skladba za svršetak ove napomene neka bude “The Day Everything Became Nothing“ kanadske skupine Nomeansno s istoimenog albuma iz 1988. godine (http://www.youtube.com/watch?v=gbS4Caymdo4).

Uz predivnu glazbu spomenimo se i izvrsnog dijela stihova skladbe: „The day everything became nothing, you couldn’t put your finger on what had gone wrong. The alleys were still dirty; the garbage still smelled. There was no panic in the streets. Just a lot of grief. In people’s faces, in their eyes, a mixture of horror and total surprise. This was no apocalypse. No one heard a voice from the sky. There were no miracles at the 7-eleven. No one screamed, no one even asked why. It was just like everything had somehow, quietly died. So let it die!” Također, a sve u mom nastojanju da ove kolumne učinim multimedijskima i u čekanju da netko naslika „Odlazak Hrvata“, prilažem i tematski prigodnu fotografiju (Thanks Paul).

Fotografija: Paul Norcross, “Small Faces: Lazy Sunday Afternoon”.

(4. svibnja 2014. Tržnica Dolac.)

*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: [email protected]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Marin Vlahović: Kako sam razotkrio međunarodni švercerski lanac migranata..

Objavljeno

na

Objavio

Marin Vlahović u Bujici: “Sin saborskog zastupnika Gorana Beusa Richembergha bio je priveden i ispitivan, prošao je cijelu obradu!”

Ivor Beus se našao u automobilu koji je istovario migrante na granici – rekao je istraživački novinar Marin Vlahović, gostujući u Bujici za Z1 i nastavio: – To mi je potvrdio i njegov otac, saborski zastupnik Beus! Razgovarali smo telefonom…

Inače, zastupnik Glasa Goran Beus Richembergh je jedan od najvećih zagovornika danas usvojenog Marakeškog sporazuma i poznat je po otvorenoj promigrantskoj politici…

Marin Vlahović je 04. prosinca objavio članak na portalu Dnevno.hr, u kojem je razotkrio dio međunarodnog švercerskog lanca migranata. Dva dana kasnije – na Sv. Nikolu, zagrebačka policija izvela je munjevitu akciju i uhitila 14 osoba – 11 Hrvata, 2 Afganistanca i jednog Pakistanca. Vlahović tvrdi da je organizator krijumčarenja migranata u Hrvatskoj – od Bosne do Slovenije – zapravo sin pakistanskog konzula, a da je i 24-godišnji Hrvat uhićen kod Kopra prošle godine, nakon neuspješnog bjega pred slovenskom policijom i prevrtanja kombija, dio istog lanca.

Vlahović je u šokantnoj emisiji otkrio glavne krijumčarske rute, način komuniciranja, organiziranje prijevoza i odakle točno dolazi novac za šverc migranata. Zbog prozivanja pakistanske tajne službe misli da mu je glava u torbi. Vlahovićeva priča naišla je na veliki odjek u susjednim zemljama, dok se u Hrvatskoj pokušava zataškati…

Bujica je objavila i fotografiju posebne bankovne kartice koju migranti dobivaju od UNHCR-a i s koje podižu novac – bez imena i prezimena. Karticu je izvor iz policije dostavio redakciji Bujice, uz napomenu da mnogi migranti nemaju baš nikakve dokumente, ali zato imaju Mastercard koja vrijedi od 6. mjeseca 2017. do 6. mjeseca 2019. godine i na njoj je dovoljno novca za dolazak na krajnju destinaciju…

Bujanec: ‘Mainstream’ mediji šute o aferi Ivora Beusa, sina saborskog zastupnika Glasa – Gorana Beusa Richembergha!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Ivica Marijačić: Jugoslavenske provokacije

Objavljeno

na

Objavio

Javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj

U povodu stote obljetnice ulaska Hrvatske u jugoslavensku zajednicu, naš javni prostor zatrovan je jugonostalgijom do te mjere da se ponekad pitamo u kojoj državi uopće živimo.

Povijesna obljetnica bila je prigoda nostalgičarima da u sebi probude sve zapretene emocije koje ih vežu za prošlo i pregaženo političko doba.

Pročetničke Novosti su možda otišle najdalje pa su objavile insignije propale države na naslovnici. Kako nemaju čitateljsku publiku, nitko to ne bi ni primijetio da neki hrvatski mediji nisu prenijeli tu provokaciju. Bilo bi logično da stvar postavimo ovako: ako je Jugoslavija bila negacija Hrvatske, a jest jer je u krvi gušila svaku pomisao o slobodnoj hrvatskoj državi, onda to znači da je javno promicanje jugoslavenske ideje izraziti neprijateljski čin prema Hrvatskoj i da ga treba sprječavati, zabranjivati i kažnjavati.

Ništa od toga ne događa se u Hrvatskoj. Štoviše, svi ti krugovi koji su ovih dana puna srca prizivali u sjećanje okupacijsku Jugoslaviju financiraju se proračunskim novcem. Hrvatska ne samo što nije u stanju definirati te pojave kao neprijateljske, nego im nije u stanju prekinuti dotok novca, no to je već poznata očajna priča koja govori o stupnju hrvatske neslobode i nedovršenoj pobjedi 90-ih.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku

Upravo ti krugovi se žestoko bore protiv uporabe pozdrava Za dom spremni. U Hrvatskome saboru su potpisali interpelaciju o zabrani toga pozdrava vodeći ljudi SDP-a, GLAS-a, IDS-a, manjinski zastupnici. S jedne strane, porazno je da nekome u Hrvatskoj smeta pozdrav pod kojim se branio, primjerice, Vukovar, ane smetaju mu simboli pod kojim je napadan. S druge, pak, strane, pozitivno je što otprilike sada jasno znamo stav tih potpisnika prema Hrvatskoj, ako smo uopće ikad i sumnjali.

U dubini svoje duše oni preziru Hrvatsku. Ne samo da se ne biborili za nju kad bi sutra opet bila napadnuta, nego bi najvjerojatnijie otišli na agresorsku stranu. Arsen Bauk, Boris Miletić, Anka Mrak Taritaš, Davor Bernardić, Veljko Kajtazi sutra bi, dakle, u slučaju nove srbijanske agresije pod zvijezdom petokrakom, gotovo sigurno uzeli taj simbol za svoje obilježje i pucali na Hrvatsku koja bi se opet branila pod pozdravom Za dom spremni!

Upravo ti ljudi osporavaju Hrvatskoj pravio što se branila 90-ih od agresije pod spomenutim pozdravom pa je istina zapravo tragična i neumoljiva: onaj u Hrvatskoj komu smeta pozdrava pod kojim su branitelji branili napadnutu Domovinu jednostavno niti je prijatelj, niti je lojalni građanin niti je normalan čovjek. Pravo je napadnutoga hrvatskoga naroda da se brani na svome pod bilo kojim simbolima za koje je procijenio da mu pomažu, pa i pod ustaškim pokličima.

S etičke strane, tu aspolutno nema ništa sporno. Ako Lori Vidović, Bauku, Bernardiću, Pupovcu i ostalima smeta Za dom spremni, to zapravo znači da su oni na strani koljača i ubojica na Ovčari koji su na sebi imali kape s petrokraka dok su zvjerski ubijali i klali hrvatske branitelje i civile.

Ne postoji način da oni svoju protivljenje pozdravu Za dom spremni učine moralno opravdanim, pa čak ni pozivanjem na okaljanost pozdrava u doba NDH jer o tome ništa ne znaju, nego samo imaju predsrasude koje je u njima proizvela jugoslavenska historiografija i velikosrpska propaganda.

Kalkuliranje

Kada ne bi morao politički kalkulirati, nacionalno indiferentni Andrej Plenković vjerojatno bi se s lakoćom složio s oporbenjacima i odmah potpisao interpealciju i propisao zabranu svake uporabe spomenutoga pozdrava. U njegovome HDZ-u možda je ostao još minimum dostojanstva i minimum otpora prema nekim oblicima rehabilitacije zločinačke Jugoslavije pa su protiv oporbene interpelacije, ali nije isključeno da ih Plenković skrši i udovolji oporbi kao što je dosad redovito. Ovo što Plenković radi od Hrvatske gotovo je luđačka i kompulzivna destrukcija svake nacionalne samosvojnosti.

On se poziva na EU, a u toj EU Italija daje nagradu za mir četniku Vučiću, u toj Europi haški tužitelji i suci primaju nagrade iz ruku predstavnika istočnoga Mostara u znak zahvalnosti što su osulili hrvatsjku šetoricu, u toj Europi jedan Ratko Mladić uživo se javlja se haaške tamnice u studio srbijanske televizije… A u Hrvatskoj Plenković i HDZ-ovci ne usude ni na minutu šutnje za pokojnoga Praljka, strogo paze da se ne bi slučajno se sreli s Darijom Kordićem, u toj Hrvatskoj moraju uklanjati domovinske simbole sa spomenika poginulim braniteljima zato što to zahtijeva Milorad Pupovac koji je na dan 5. kolovoza u Bačkoj Palanci odavao popčast agresorskoj vojsci i politici.

Ivica Marijačić
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari