Pratite nas

Vijesti

Konceptualna kirurgija: Odlazak Hrvata

Objavljeno

na

Unazad desetak godina mogli smo doznati, za jedne šokantan, a za druge, koji znaju zbrojiti povijesno-statističkih 2 i 2, očekivani podatak o tome da se kolikoća Hrvata smanjuje. Manje nas se rađa nego što nas umire.

Uz to što nas je manje, također smo i prosječno sve stariji i samo je pitanje vremena kad će prosječni Hrvat biti reproduktivno nesposoban, ako već i nije ceteris paribus. Ne znam postoji li procjena situacije o tome kad bismo mogli očekivati konačno izumiranje, ali kad god to bilo, prije toga ne bi bilo loše skladati nastavak pjesme „Od stoljeća sedmog…“ u smislu „Do stoljeća dvadeset i …“.

Nadalje, odnedavno smo mogli doznati i podatak o odnosu zaposlenih i umirovljenika. Statistike Zavoda za mirovinsko osiguranje govore o omjeru radnici – umirovljenici 1,15:1, no preciznije procjene govore o tome kako je taj omjer pao ispod 1:1, tj. kako je negdje oko 0,88:1.

Dakle, ne samo da nas je sve manje, ne samo da smo sve stariji, nego smo i sve siromašniji i na koncu, mirovina će postati matematički nemoguća, ako već i nije.

Pridodajmo tome na koncu i tužne podatke o novom valu emigranata, a cijela se stvar može raspekmeziti s detaljnom pričom o Mirandi Šimić / Mirandi May, 16-godišnjoj maturantici srednje glazbene i gimnazije iz Siska, koja s roditeljima napušta Hrvatsku jer ista je „prepuna zavisti, manipulacija, korupcije i pohlepe…“, o čemu je snimila skladbu (dio teksta: “Sleep, sleep. With corpses in earth. Close your tomb. Rest in peace. Die in pain.”) popraćenu, istini za pravo, dosadnim video uratkom (http://www.youtube.com/watch?v=4WRjvqXN_z4) i stoga odlazi živjeti i studirati u Beč.

No, to nećemo učiniti, jer time otvaramo bolnu temu o napuštanju Hrvatske. S jedne strane, vrlo je vjerojatno da ćemo nestati s lica Zemlje. Stari, slijepi, gluhi, gladni i žedni. Senilni i usamljeni. Sami. Ne želim ovdje podučavati o podatcima, niti jadikovati nad njima.

Ne želim alarmirati naciju. A najmanje želim navoditi i prigovarati planovima za popravljanje tog trenda izumiranja, razasutima između dvije krajnosti od kojih jedna glasi: imajmo pod svaku cijenu više djece (bez obzira što će najvjerojatnije prati posuđe diljem voljene nam Zapadne Europe), a druga: uvezimo naprosto one koji nam odgovaraju među onima koji to žele (bez obzira što se time u stvari dugoročno ništa ne rješava).

S druge strane, činjenica je jednostavna. Nema nam opstanka. Nema nam spasa. Nestajemo. Pomirimo se s tom činjenicom. Prigrlimo ju kao svoju. Kao sebe same. Iz prikrajka krajnjih opreka vrebaju krajevi i krajobrazi pokraj kojih nije moguće ostati beskrajno nijem i stoga želim progovoriti o kraju i pripomoći toj pomirbi sa samima sobom, nama, koji smo konačno prešutno pristali nestati.

No, kako o temi kraja nemam za reći ništa ne-patetično (The Road, 2006. C. McCarthy), ne-dramatično (Moon, 2009. D. Jones), ne-trivijalno (Nothing, 2003. V. Natali) i ne-katastrofično (Dawn of the Planet of the Apes, 2014. M. Revees), a što već nisam rekao, prepričat ću odjeljak zaključka svoje knjige „Krava na Mjesecu, Filozofija znanstveno-fantastičnih horor filmova“, jer tamo rečeno se čini ovdje primjenjivim.

Pitanje je jednostavno: kako je moguće postojanje ljepote u ružnom i odurnom, užasa u očekivanju dobra, zloće u dobrom, stvarnosti u prividu, kako je moguće doživjeti ekstatičko iskustvo u užasnoj situaciji; opstanak u sveopćoj propasti; kako se trebamo nositi sa činjenicom da nestajemo? No, ne radi se samo o ekstazi u užasu i o užasu na ekstaziju.

Radi se naime o tome da iskustvo krajnjeg uništenja (destrukcije) u nama može proizvesti osjećaj uzbuđenosti s obzirom na izgradnju (konstrukciju) nečega što često nadilazi puku obnovu ili renovaciju (re-konstrukciju) onoga što je sravnjeno sa zemljom pred našim očima; u ovom slučaju mi sami.

Dva primjera: Dresden 1945. i New York 2001. godine. Ako usporedimo Frauenkirche katedralu u Dresdenu i Memorial u New Yorku prije rušenja (kao Twin Towers), srušene i obnovljene, dobivamo zanimljiv rezultat koji pridonosi morfologiji tragedije pod vidikom katarze.

Kao prvo, postoji određeno uzbuđenje koje se može pojaviti kada se nešto oštećuje, potpuno uništava, tako reći anihilira bez i najmanje mogućnosti re-konstrukcije, bez obzira sudjelujemo li osobno u uništenju ili svjedočimo uništavanju od strane drugih.

Dakle, svi uključeni uz redoviti šok i tugu mogu osjetiti i ushićenje. Odakle taj osjećaj? Taj ushit može nadživjeti i sam čin uništenja pa čak i obnove kao vrste olakšanja, sjećanja, a zaista zaborava. Dakle, spremnost na taj osjećaj možda je u nama postojala i prije.

Poput emotivnog aspekta nekog prastarog usnulog mehanizma kojeg imaju sva živa bića i koji se automatski pokreće u slučaju visoke vjerojatnosti događaja na razini izumiranja (engl. ELE, extinction level event). Drugo, ovdje se zbiva začudna promjena aspekta (kao kada odjednom nestane zec i pred očima ugledamo patku na poznatom crtežu patkozeca).

Postojano ushićenje mijenja svoj objekt/predmet, od obnove prema nečem desetom što nema nikakve veze ni sa čim. Nisu sad važni objekti nego sama promjena jer ona je zastrašujuća. Treće, sama obnova Frauenkirche u Dresdenu i izgradnja Memoriala u New Yorku su sekundarni. To su važna mjesta. Ali kome? Što je Memorial Nijemcima? Što je Frauenkirche Amerikancima?

Uzdizanje crkve iz ruševina i kopanje rupe na mjestu negdašnjih temelja unatoč ogromnim razlikama svode se na isto. Uzdignuta crkva veli – OK, možemo se igrati kao da se to nije dogodilo. No duhovi će lebdjeti nad pepelom, ali to ne znači da će se bilo što uzdići iz pepela.

Memorial – kakav predivan spomenik! Približimo se, zagledamo se u grotesknu rupu i vidimo – groteskno ništa! Kasnije kad se udaljimo, te rupe nalikuju na otiske nekih čudnih cipela ili stopala koja su davno prošla ovim putem, vjere koja je davno živjela među zidinama Frauenkirche katedrale i umrla pod njezinim ruševinama. Tragove možemo slijediti, ali kamo? U spasenje? U propast?

I Frauenkirche u Dresdenu i Memorial u New Yorku posvećene su vjeri u spas. Kao takve su kič. Prva je posvećena spasu profitom. Druga spasu na nebesima vjerom i dobrim djelima. Kič se sastoji u tome što su obje potrebe za spasom rezultat dvije potrebe kojih ili ima previše, ili premalo, a koje čine kič-himeru, neku vrstu aliena, koja se sastoji od, s jedne strane, arhetipske težnje znanju s apsolutnom izvjesnošću i od, s druge strane, renesansne težnje kockanju s razumno visokim rizikom.

Obje su posvećene zamisli spasenja, vjerom ili profitom i tu je vidljiva groteskna i cirkularna narav situacije. Čovjek kopa rupu i u njoj, u groti, u njezinom potpunom mraku (Memorial) nalazi začudna (groteskna) i pomalo zastrašujuća lica prastarih mrtvih bogova ili čudovišta (Frauenkirche). Tad nastoji oživjeti te scene vjerujući da obnavlja nešto što je zaista postojalo.

DOLAC-225x300

No groteskno nije niti prenatrpanost stvarnim, ni pustinja nepostojećeg, jer u zemlji Kiklopa ili aliena, mi ljudi smo vlastita čudovišta, Kiklopi ili alieni. Oba su čina pogrešna (Frauenkirche i Memorial). Nemoguće je zlorabiti draži vlastite povijesti bez njezinih mračnih prisila i u isto vrijeme zlorabiti prednosti sadašnjosti i budućnosti bez njihovih osiromašenja. Nemoguće je naivno simpatizirati i biti nostalgičan prema pradavnim obredima, logorskim vatrama, pjesmama i plesovima i istovremeno naivno maštati o pojednostavljenju budućnosti. (vidi: P. Bruckner, „Neprestana ushićenost“, 2001.) Što nam ta dva događaja i te dvije građevine na koncu govore o kraju?

Ushićenje u užasu (ecstasy in horror) može nastaviti postojati nakon što predmet užasa nestane, može promijeniti predmet i prerasti u užas ushićenja, užas na ushićenosti kao na nekom opojnom sredstvu (horror on ecstasy). Može prerasti u ironiju zaboravljanja vlastite povijesti kao da se nikada nije dogodila sjećanjem na vlastitu budućnost koja se nikada neće zbiti i samo nas krajnja ravnodušnost prema užasu može spasiti od pamćenja istog i samo nas korjenito prisjećanje, kroz rutinu i naviku, može dovesti do dara zaborava, jer zaboraviti na taj način je jedini način da se stvarno sjećamo.

I što sad možemo učiniti s obzirom na vlastiti nestanak? Spriječiti ga, suprotstaviti mu se, boriti se protiv njega iz petnih žila? Ili prigrliti ga, prihvatiti ga kao dio sebe, sprijateljiti se s njim i u njegovom ugodnom društvu provesti posljednje trenutke? Ne. Iz onoga kako barem još ovo malo živimo može se zaključiti da smo se odlučili na profinjenu taktiku.

S jedne strane odlučili smo se na previđanje, ne obraćanje pažnje, zanemarivanje i racionalizaciju. „Ma, to je pretjerivanje, stanje uopće nije takvo kakvim ga onaj luđak opisuje.“

S druge strane, to kombiniramo sa skoro krajnje romantičnom i naivnom vjerom u bolje sutra unatoč tome što smo ili blizu ili smo već prošli točku s koje nema povratka (engl. PNR, point of no return). „Uostalom, još uvijek sve može krenuti na bolje zar ne?“ Radi se o onom mračnom u nama (užasu, hororu) koje dolazi s drugog mjesta, ali koje, pretvarajući se iz užasa u ushićenju nazad u ushićenje u užasu, nasuprot svim vjerojatnostima, ne može stvoriti svjetlo iz potpune tame, ili kako bi kazao redovito izvrsni Samuel Beckett: “The end is in the beginning and yet you go on.”

U predivnoj niski skladbi koje tematiziraju kraj, prigodna skladba za svršetak ove napomene neka bude “The Day Everything Became Nothing“ kanadske skupine Nomeansno s istoimenog albuma iz 1988. godine (http://www.youtube.com/watch?v=gbS4Caymdo4).

Uz predivnu glazbu spomenimo se i izvrsnog dijela stihova skladbe: „The day everything became nothing, you couldn’t put your finger on what had gone wrong. The alleys were still dirty; the garbage still smelled. There was no panic in the streets. Just a lot of grief. In people’s faces, in their eyes, a mixture of horror and total surprise. This was no apocalypse. No one heard a voice from the sky. There were no miracles at the 7-eleven. No one screamed, no one even asked why. It was just like everything had somehow, quietly died. So let it die!” Također, a sve u mom nastojanju da ove kolumne učinim multimedijskima i u čekanju da netko naslika „Odlazak Hrvata“, prilažem i tematski prigodnu fotografiju (Thanks Paul).

Fotografija: Paul Norcross, “Small Faces: Lazy Sunday Afternoon”.

(4. svibnja 2014. Tržnica Dolac.)

*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: [email protected]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Apel: Zaustavimo govor mržnje u elektronskim medijima!

Objavljeno

na

Objavio

Molim cijenjenu publiku da pozorno pročita tekst koji slijedi. Ako ih tematika ne zanima, toplo preporučujem druge sadržaje kojih je prepun Internet (od srpskih Novosti preko Autografa do Glorije nadalje) tako da ne budu na gubitku, ne troše dragocjeno vrijeme, živce, i da im se ne diže krvni tlak.

“Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.

Pravni okvir kojim se Vijeće vodi u slučajevima potencijalnog poticanja i širenja mržnje uz Zakon o elektroničkim medijima, je i definicija govora mržnje Vijeća Europe, ali i prevladavajuća praksa Europskog suda za ljudska prava.

Članak 12. stavak 2. Zakona o elektroničkim medijima jasno definira što je govor mržnje: ‘U audio i/ili audiovizualnim medijskim uslugama nije dopušteno poticati, pogodovati poticanju i širiti mržnju ili diskriminaciju na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije, te antisemitizam i ksenofobiju, ideje fašističkih, nacionalističkih, komunističkih i drugih totalitarnih režima.’

Govor mržnje po definiciji Vijeća Europe ‘podrazumijeva sve oblike izražavanja kojima se šire, raspiruju, potiču ili opravdavaju rasna mržnja, ksenofobija, antisemitizam ili drugi oblici mržnje temeljeni na netoleranciji, uključujući tu i netoleranciju izraženu u obliku agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, te diskriminacija i neprijateljstvo prema manjinama, migrantima i osobama imigrantskog podrijetla’. Ovakav govor, sukladno praksi Europskog suda za ljudska prava, ne uživa zaštitu kao dio slobode govora.” (https://www.dnevno.hr/vijesti/hrvatska/vijece-za-elektronicke-medije-poziva-na-smanjenje-netolerantnog-i-uvredljivog-govora-u-medijskom-prostoru-1124192/; istaknuo: Z.P.)

Eto.

Tko je pozorno pročitao, vjerojatno mu ne treba ponavljati – ali za one druge koji su možda skloniji površnom “prelijetanju” preko članaka, ponovit ću prve dvije rečenice:

Vijeće za elektroničke medije utvrdilo je da u 2017. u 37 prijavljenih slučajeva zbog mogućeg govora mržnje u elektroničkim publikacijama, televizijskim i radijskim programima u Republici Hrvatskoj temeljem pravnog okvira Zakona o elektroničkim medijima nije bilo govora mržnje. No, može se zaključiti da je bilo mnogo uvredljivog i ostrašćenog govora.” (istaknuo: Z.P.)

Dakle, u prošloj godini bilo je 37 prijavljenih slučajeva (mogućeg) govora mržnje, ali ni jedan nije udovoljio zakonskim kriterijima da ga Vijeće za elektronske medije Republike Hrvatske tako okvalificira, te da se na temelju toga poduzmu predviđene sankcije.

Ne znam tko koliko vjeruje spomenutom Vijeću. Mislim da bi se (tu i tamo) ipak moglo pronaći nešto što bi trebalo sankcionirati, no, pitanje je koliko se takvih slučajeva uopće prijavljuje i što je sve sadržano u tih 37 razmatranih slučajeva.

I sam se vrlo često susrećem s komentarima ispod kolumni i tekstova koje pišem, a čiji je sadržaj ne samo uvredljiv, primitivan, prostački i vulgaran, nego ponekad doista (po mojoj vlastitoj prosudbi) sadrži i govor mržnje – ne u odnosu na mene osobno, nego vezano za pripadnike drugih nacionalnih, vjerskih ili ideoloških zajednica ili skupina.

Iskreno, kao čovjek i kršćanin, grozim se svake isključivosti i mržnje, ali sam za otvoreni dijalog i slobodnu razmjenu mišljenja o svakoj temi, jer slobodu shvaćam kao pravo svakog čovjeka na to da kaže ili napiše ono što želi, ma koliko se ja (možda) i ne slagao s time.

Tu se držim one poznate krilatice koju je još davno izgovorio francuski književnik, povjesničar i filozof Voltaire:

Ja se ne slažem niti s jednom riječi koju si izgovorio, ali ću do smrti braniti tvoje pravo da ih izgovoriš.”

Dakle, osobno držim da živimo u slobodnom i demokratskom društvu u kojemu svatko (ali baš svatko!) ima pravo na izražavanje svoga mišljenja, bio ili ne bio u pravu. Ako tko to ocijeni govorom mržnje, postoje mehanizmi uz pomoć kojih se stvar može istjerati na čistac – ali ne tako da vrijeđa, psuje i koristi govor mržnje kako bi to što smatra govorom mržnje osudio.

Takve tekstopisce i komentatore ne smatram ozbiljnim i kompetentnim osobama nego šarlatanima ili frustriranim individuama, ekshibicionistima koji se imaju potrebe “isprazniti” pa se stoga i oglašavaju na portalima jer im je to najbliže i najzgodnije.

Da spomenem samo neke paušalne ocjene vezano za tekstove koje radim (više od dvije godine za nekoliko portala), onako u globalu, budući da nemam vremena ni volje to posebno analizirati, još manje dgovarati svakomu pojedinačno, niti ih sve čitam.

Ima onih koji tvrde kako sam “idiot”, “kreten”, “šovinist”, “huškač”, “budala”, “ustaša”, “falsifikator”, “lažov”, “neznalica”, “kvazi-novinar”, “nepismen”, “šarlatan”, “plaćeno piskaralo”, “apologeta NDH”, “uhljeb”, “klepetalo”, “kriptošovinist” itd, itd. (možda sam ponešto i zaboravio, ali to je uglavnom to).

Jednako se tako isti čitatelji (anonimno, pod lažnim ili vlastitim imenom – sasvim svejedno) obrušavaju i na portale koji redovito objavljuju moje članke (Kamenjar com, Maxportal, Croative net, Domoljubni portal CM, Portal dnevnih novosti), pa ih kvalificiraju “ustaškim”, “huškačkim”, “šovinističkim”.

Imam razumijevanja za frustracije ljudi. Znam da smo podijeljeno društvo. Jasno mi je da podjele koje forsiraju mediji mnoge dovode u stanje napetosti, nervoze, pa čak i mržnje i isključivosti. Ne očekujem da se oni koji su svjetonazorski ili ideološki na drugoj strani slože u bilo čemu sa mnom (niti to želim), ali i dalje mislim da iza svakoga izricanja konačnog suda o bilo čijem tekstu ili javnom stavu mora stajati ARGUMENT, ČINJENICA, CITAT “spornog navoda” o kojemu se potom može polemizirati. Kritika bez argumenta je prazna priča, kritizerstvo.

U nešto više od dvije godine, od kako objavljujem članke na portalima, vjerovali ili ne, ni jedan jedini put (barem u komentarima koje sam pročitao) nema nigdje nikakvoga citata i (po meni) ni jednog suvislog argumenta u prilog tvrdnji kojima se moja malenkost vrijeđa ili diskvalificira.

A ispisao sam oko 700 tekstova (ne znam točan broj) s cca 3.000 do 3.500 stranica (najmanje), s tim što sam za one dulje forme i analitičke tekstove od 20, 30 i više stranica imao materijale od ranije.

Kao nesavršeno ljudsko biće, čovjek s emocijama i osjećajima, dopuštam da ponekad i “zastranim” – u nekim svojim ocjenama, prosudbama, analizama. Naravno da je moguće da sam kad-kad i posve u krivu, možda nisam ovladao materijom, možda se pravim pametniji nego jesam, ali zato postoji pouzdan i djelotvoran način za otklanjanje nejasnoća i nesporazuma. Kad god nekoga kritiziram, referiram se na materiju koju iznosi i prezentiram svoj stav, bez uvijanja i oklijevanja.

Citat, ispravak netočnog navoda – i tek potom kritika, to je jedini put!

Svoje tekstove pišem pod vlastitim imenom i prezimenom i za njihov sadržaj odgovaram. Za naslove ne, jer njih ponekad modeliraju uredništva portala. Sa zadovoljstvom moram reći, da do sada ni jedan od spomenutih portala (izuzimajući naslove) nikada nije intervenirao u sadržaj, što znači da sam osobno odgovoran za svaku napisanu riječ i od toga ne bježim.

Ne pristajem, međutim, na paušalne procjene, objede, insinuacije, klevete i laži, ne diraju me uvrede koje se šalju “iz busije” i mirno spavam, jer znam da se ne služim govorom mržnje niti pišem ostrašćene i uvredljive tekstove. A to što je možda netko mislio da sam ja mislio ono što bi njemu odgovaralo, a ne ono što sam napisao, problem je s kojim se treba nositi dotični čitatelj. Ja ne odgovaram za tuđe mišljenje, niti za način na koji tko čita ili shvaća ono što je pročitao, nego samo za ono što kažem – napišem.

Ministar vanjskih poslova Luja XIII kardinal Richelieu, rekao je jednom prigodom:

“Dajte mi šest redaka teksta bilo kojeg autora i ja ću u njemu naći razloga da ga objesim”.

Dakle, gospodo draga, svi vi koji mislite da su moji članci podložni sankcijama pravne države, samo naprijed! Prijavite svaki govor mržnje i slobodno počnite od mene!

Ničega se ne bojim.

Znam što mislim, pišem i radim. A i vremena kad se ljude vješalo ili stavljalo pred streljački vod zbog slobode mišljenja i izražavanja su iza nas.

Barem se nadam.

P.S. Na sljedećoj poveznici možete na internetskim stranicama Državnog odvjetništva Republike Hrvatske saznati više o načinu na koji se kaznena prijava može podnijeti te preuzeti primjer kaznene prijave: 

http://www.dorh.hr/fgs.axd?id=1045

 Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Plenković: Treba izbjeći politizaciju i manipuliranje inicijativom vukovarskog gradonačelnika

Objavljeno

na

Objavio

Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković izjavio je u utorak da treba izbjeći politizaciju i manipuliranje sa inicijativom vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave, istaknuvši kako ona u javnom prostoru ima neke druge ciljeve koji nisu nužno samo pronalaženje odgovornih za ratne zločine.

Plenković je, nakon večerašnje sjednice saborskog kluba HDZ-a, istaknuo kako su zaključili da treba izbjeći politizaciju i manipuliranje s inicijativom vukovarskog gradonačelnika Ivana Penave koja, kazao je, u javnom prostoru ima “neke druge ciljeve koji nisu nužno samo pronalaženje odgovornih za ratne zločine, već imaju jasne napore da se pokuša destabilizirati stabilnost vlade, osobito sa ciljem odnosa prema SDSS-u kao jednom od koalicijskih partnera”.

Penava je za 13. listopada najavio prosvjed  protiv “šutnje institucija” o problemu nerješavanja ratnih zločina u Vukovaru.

Premijer Plenković je naglasio da što se njega osobno, Vlade i HDZ-a tiče – nema te teme koja se tiče digniteta Domovinskog rata, koja se tiče pitanja domovinske sigurnosti, Hrvatske vojske , hrvatske policije i hrvatskih branitelja, koju u dvije godine mandata nisu već adresirali na najbolji mogući način.

“Tako da svi oni koji bi htjeli na tome profitirati, kada pogledaju činjenice, nemaju što zamjeriti niti ovoj Vladi niti njenim ministrima. Procesuiranje ratnih zločina ići će svojim tijekom”, poručio je.

Plenković nije želio konkretno odgovoriti na novinarski upit koje su to inicijative, kratko poručio – vidite sve.

Smatra kako se po tom pitanju ne može “spojiti” njihova zastupnika Stevu Culeja i gradonačelnika Penavu jer su na stranačkom klubu raspravljali o tome i Culej, smatra, dijeli stav kluba HDZ-a.

“Što se tiče drugih političkih stranaka, možda nekih predstavnika nekih udruga, ne bih rekao nužno braniteljskih, ali nekih predstavnika, ili drugih udruga koje su se transformirale iz udruga u u ‘wannabe’ stranke – to je politika”, istaknuo je.

Potvrdno je odgovorio na upit je li tu i Zlatko Hasanbegović. “Je, sasvim jasno. Pa to je jasno kao dan. To se vidi i s Marsa”, rekao je premijer Plenković. Nije precizirao, upitan  ‘je li od Hasanbegovića izmanipuliran i Penava’, kratko odgovorivši: “Vidjet ćemo’.

Plenković je rekao i da je ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved izvijestio kako je sastanak s predstavnicima braniteljskih udruga bio konstruktivan.

Naglasio je kako je malo “na ivici apsurda” zamjerati nešto ovoj Vladi u kojoj su ministri dva nekadašnja zapovjednika gardijskih brigada.

Naveo je i da je ministar Medved braniteljima na današnjem sastanku vrlo jasno rastumačio kako to treba odvojiti od onoga što se može napraviti na procesuiranju ratnih zločina i manipuliranja time.

Zajednički stav da ratni zločini ne zastarijevaju, posebice oni u Vukovaru i na Ovčari 

Plenković je, vezano uz inicijativu vukovarskog gradonačelnika, istaknuo da HDZ, njegov saborski Klub te njihovi koalicijski partneri imaju zajednički stav kako ratni zločini ne zastarijevaju, posebice oni u Vukovaru i na Ovčari.

Premijer smatra kako treba učiniti dodatne napore da se počinitelji pronađu i u odgovarajućem pravnom postupku, ako im se dokaže krivnja, kazne. “S te strane je puni konsenzus, uključujući i gradonačelnika Penavu”, kazao je Plenković.

Taj posao rade tijela koja nisu izvršna vlast – DORH, policija i, naglasio je, “ta tijela treba osnažiti”.

Plenković je podsjetio i da je njegova Vlada u okviru Ravnateljstva policije osnovala posebnu radnu skupinu koja se bavi time te su, nevezano uz inicijativu gradonačelnika Penave, podigli dvije kaznene prijave protiv počinitelja ratnih zločina u Vukovaru.

Upitan kako komentira reakciju sindikata na najavljenu mirovinsku reformu odgovorio je da je ona tek krenula u javno savjetovanje.

Istaknuo je kako se reformom želi postići dva temeljna cilja – primjerenost mirovina i njihova održivost. Također, žele i da da nitko ne dođe u diskriminirajući položaj. Podsjetio je i da su za više od šest posto indeksacijom, švicarskom formulom, povećali mirovinu.

Plenković je rekao i da je Vlada u Hrvatski sabor od ljetnje stanke uputila više od 30 prijedloga zakona a u četvrtak će, nakon što se vrati sa neformalnog Europskog vijeća u Salzburgu, uputit još 11 zakonskih prijedloga među kojima je i cijeli paket porezne reforme koju je predstavio ministar financija Zdravko Marić.

U Hrvatskom saboru se neće održati tematska sjednica koju traže neke braniteljske udruge

Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković rekao je u utorak kako se u Hrvatskom saboru neće održati tematska sjednica koji traže neke braniteljske udruge vezano uz sporost i nerješavanje ratnih zločina u Vukovaru, te zahtjev da se SDSS-ov saborski zastupnik Milorad Pupovac očituje o Domovinskom ratu, istaknuvši kako bi to bilo van svih uzusa i načela.

“Ne, to nije način”, rekao je Plenković novinarima nakon sastanka Kluba zastupnika HDZ-a upitan hoće li njegova stranka poduprijeti zahtjev branitelja da se u Hrvatskom saboru održi tematska sjednica o problemu nerješavanja ratnih zločina u Vukovaru te da se SDSS-ov saborski zastupnik Milorad Pupovac očituje o Domovinskom ratu.

Istaknuo je kako se u Hrvatskom saboru sigurno o tome neće održati tematska sjednica jer bi to, kazao je, bilo van svih uzusa i načela.

“To je po mom dubokom uvjerenju, premda je to odluka Sabora, apsolutno nemoguće da se dogodi. Bit će prigode za političke rasprave, za intervjue, za očitovanja, ali takva vrsta saborske rasprave – ne”, naglasio je.

Predstavnici braniteljskih udruga došli su u Ministarstvo hrvatskih branitelja na poziv ministra Tome Medveda, kako bi razgovarali o najavljenom prosvjedu u Vukovaru.  Naime, braniteljske udruge nedavno su podržale prosvjed protiv “šutnje institucija” o problemu nerješavanja ratnih zločina u Vukovaru, koji je za 13. listopada najavio vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, i zatražile raspravu u Hrvatskom saboru i očitovanje SDSS-ovog saborskog zastupnika Milorada Pupovca o Domovinskom ratu.

(Hina)

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari