Pratite nas

Vijesti

Konceptualna kirurgija: Odlazak Hrvata

Objavljeno

na

Unazad desetak godina mogli smo doznati, za jedne šokantan, a za druge, koji znaju zbrojiti povijesno-statističkih 2 i 2, očekivani podatak o tome da se kolikoća Hrvata smanjuje. Manje nas se rađa nego što nas umire.

Uz to što nas je manje, također smo i prosječno sve stariji i samo je pitanje vremena kad će prosječni Hrvat biti reproduktivno nesposoban, ako već i nije ceteris paribus. Ne znam postoji li procjena situacije o tome kad bismo mogli očekivati konačno izumiranje, ali kad god to bilo, prije toga ne bi bilo loše skladati nastavak pjesme „Od stoljeća sedmog…“ u smislu „Do stoljeća dvadeset i …“.

Nadalje, odnedavno smo mogli doznati i podatak o odnosu zaposlenih i umirovljenika. Statistike Zavoda za mirovinsko osiguranje govore o omjeru radnici – umirovljenici 1,15:1, no preciznije procjene govore o tome kako je taj omjer pao ispod 1:1, tj. kako je negdje oko 0,88:1.

Dakle, ne samo da nas je sve manje, ne samo da smo sve stariji, nego smo i sve siromašniji i na koncu, mirovina će postati matematički nemoguća, ako već i nije.

Pridodajmo tome na koncu i tužne podatke o novom valu emigranata, a cijela se stvar može raspekmeziti s detaljnom pričom o Mirandi Šimić / Mirandi May, 16-godišnjoj maturantici srednje glazbene i gimnazije iz Siska, koja s roditeljima napušta Hrvatsku jer ista je „prepuna zavisti, manipulacija, korupcije i pohlepe…“, o čemu je snimila skladbu (dio teksta: “Sleep, sleep. With corpses in earth. Close your tomb. Rest in peace. Die in pain.”) popraćenu, istini za pravo, dosadnim video uratkom (http://www.youtube.com/watch?v=4WRjvqXN_z4) i stoga odlazi živjeti i studirati u Beč.

No, to nećemo učiniti, jer time otvaramo bolnu temu o napuštanju Hrvatske. S jedne strane, vrlo je vjerojatno da ćemo nestati s lica Zemlje. Stari, slijepi, gluhi, gladni i žedni. Senilni i usamljeni. Sami. Ne želim ovdje podučavati o podatcima, niti jadikovati nad njima.

Ne želim alarmirati naciju. A najmanje želim navoditi i prigovarati planovima za popravljanje tog trenda izumiranja, razasutima između dvije krajnosti od kojih jedna glasi: imajmo pod svaku cijenu više djece (bez obzira što će najvjerojatnije prati posuđe diljem voljene nam Zapadne Europe), a druga: uvezimo naprosto one koji nam odgovaraju među onima koji to žele (bez obzira što se time u stvari dugoročno ništa ne rješava).

S druge strane, činjenica je jednostavna. Nema nam opstanka. Nema nam spasa. Nestajemo. Pomirimo se s tom činjenicom. Prigrlimo ju kao svoju. Kao sebe same. Iz prikrajka krajnjih opreka vrebaju krajevi i krajobrazi pokraj kojih nije moguće ostati beskrajno nijem i stoga želim progovoriti o kraju i pripomoći toj pomirbi sa samima sobom, nama, koji smo konačno prešutno pristali nestati.

No, kako o temi kraja nemam za reći ništa ne-patetično (The Road, 2006. C. McCarthy), ne-dramatično (Moon, 2009. D. Jones), ne-trivijalno (Nothing, 2003. V. Natali) i ne-katastrofično (Dawn of the Planet of the Apes, 2014. M. Revees), a što već nisam rekao, prepričat ću odjeljak zaključka svoje knjige „Krava na Mjesecu, Filozofija znanstveno-fantastičnih horor filmova“, jer tamo rečeno se čini ovdje primjenjivim.

Pitanje je jednostavno: kako je moguće postojanje ljepote u ružnom i odurnom, užasa u očekivanju dobra, zloće u dobrom, stvarnosti u prividu, kako je moguće doživjeti ekstatičko iskustvo u užasnoj situaciji; opstanak u sveopćoj propasti; kako se trebamo nositi sa činjenicom da nestajemo? No, ne radi se samo o ekstazi u užasu i o užasu na ekstaziju.

Radi se naime o tome da iskustvo krajnjeg uništenja (destrukcije) u nama može proizvesti osjećaj uzbuđenosti s obzirom na izgradnju (konstrukciju) nečega što često nadilazi puku obnovu ili renovaciju (re-konstrukciju) onoga što je sravnjeno sa zemljom pred našim očima; u ovom slučaju mi sami.

Dva primjera: Dresden 1945. i New York 2001. godine. Ako usporedimo Frauenkirche katedralu u Dresdenu i Memorial u New Yorku prije rušenja (kao Twin Towers), srušene i obnovljene, dobivamo zanimljiv rezultat koji pridonosi morfologiji tragedije pod vidikom katarze.

Kao prvo, postoji određeno uzbuđenje koje se može pojaviti kada se nešto oštećuje, potpuno uništava, tako reći anihilira bez i najmanje mogućnosti re-konstrukcije, bez obzira sudjelujemo li osobno u uništenju ili svjedočimo uništavanju od strane drugih.

Dakle, svi uključeni uz redoviti šok i tugu mogu osjetiti i ushićenje. Odakle taj osjećaj? Taj ushit može nadživjeti i sam čin uništenja pa čak i obnove kao vrste olakšanja, sjećanja, a zaista zaborava. Dakle, spremnost na taj osjećaj možda je u nama postojala i prije.

Poput emotivnog aspekta nekog prastarog usnulog mehanizma kojeg imaju sva živa bića i koji se automatski pokreće u slučaju visoke vjerojatnosti događaja na razini izumiranja (engl. ELE, extinction level event). Drugo, ovdje se zbiva začudna promjena aspekta (kao kada odjednom nestane zec i pred očima ugledamo patku na poznatom crtežu patkozeca).

Postojano ushićenje mijenja svoj objekt/predmet, od obnove prema nečem desetom što nema nikakve veze ni sa čim. Nisu sad važni objekti nego sama promjena jer ona je zastrašujuća. Treće, sama obnova Frauenkirche u Dresdenu i izgradnja Memoriala u New Yorku su sekundarni. To su važna mjesta. Ali kome? Što je Memorial Nijemcima? Što je Frauenkirche Amerikancima?

Uzdizanje crkve iz ruševina i kopanje rupe na mjestu negdašnjih temelja unatoč ogromnim razlikama svode se na isto. Uzdignuta crkva veli – OK, možemo se igrati kao da se to nije dogodilo. No duhovi će lebdjeti nad pepelom, ali to ne znači da će se bilo što uzdići iz pepela.

Memorial – kakav predivan spomenik! Približimo se, zagledamo se u grotesknu rupu i vidimo – groteskno ništa! Kasnije kad se udaljimo, te rupe nalikuju na otiske nekih čudnih cipela ili stopala koja su davno prošla ovim putem, vjere koja je davno živjela među zidinama Frauenkirche katedrale i umrla pod njezinim ruševinama. Tragove možemo slijediti, ali kamo? U spasenje? U propast?

I Frauenkirche u Dresdenu i Memorial u New Yorku posvećene su vjeri u spas. Kao takve su kič. Prva je posvećena spasu profitom. Druga spasu na nebesima vjerom i dobrim djelima. Kič se sastoji u tome što su obje potrebe za spasom rezultat dvije potrebe kojih ili ima previše, ili premalo, a koje čine kič-himeru, neku vrstu aliena, koja se sastoji od, s jedne strane, arhetipske težnje znanju s apsolutnom izvjesnošću i od, s druge strane, renesansne težnje kockanju s razumno visokim rizikom.

Obje su posvećene zamisli spasenja, vjerom ili profitom i tu je vidljiva groteskna i cirkularna narav situacije. Čovjek kopa rupu i u njoj, u groti, u njezinom potpunom mraku (Memorial) nalazi začudna (groteskna) i pomalo zastrašujuća lica prastarih mrtvih bogova ili čudovišta (Frauenkirche). Tad nastoji oživjeti te scene vjerujući da obnavlja nešto što je zaista postojalo.

DOLAC-225x300

No groteskno nije niti prenatrpanost stvarnim, ni pustinja nepostojećeg, jer u zemlji Kiklopa ili aliena, mi ljudi smo vlastita čudovišta, Kiklopi ili alieni. Oba su čina pogrešna (Frauenkirche i Memorial). Nemoguće je zlorabiti draži vlastite povijesti bez njezinih mračnih prisila i u isto vrijeme zlorabiti prednosti sadašnjosti i budućnosti bez njihovih osiromašenja. Nemoguće je naivno simpatizirati i biti nostalgičan prema pradavnim obredima, logorskim vatrama, pjesmama i plesovima i istovremeno naivno maštati o pojednostavljenju budućnosti. (vidi: P. Bruckner, „Neprestana ushićenost“, 2001.) Što nam ta dva događaja i te dvije građevine na koncu govore o kraju?

Ushićenje u užasu (ecstasy in horror) može nastaviti postojati nakon što predmet užasa nestane, može promijeniti predmet i prerasti u užas ushićenja, užas na ushićenosti kao na nekom opojnom sredstvu (horror on ecstasy). Može prerasti u ironiju zaboravljanja vlastite povijesti kao da se nikada nije dogodila sjećanjem na vlastitu budućnost koja se nikada neće zbiti i samo nas krajnja ravnodušnost prema užasu može spasiti od pamćenja istog i samo nas korjenito prisjećanje, kroz rutinu i naviku, može dovesti do dara zaborava, jer zaboraviti na taj način je jedini način da se stvarno sjećamo.

I što sad možemo učiniti s obzirom na vlastiti nestanak? Spriječiti ga, suprotstaviti mu se, boriti se protiv njega iz petnih žila? Ili prigrliti ga, prihvatiti ga kao dio sebe, sprijateljiti se s njim i u njegovom ugodnom društvu provesti posljednje trenutke? Ne. Iz onoga kako barem još ovo malo živimo može se zaključiti da smo se odlučili na profinjenu taktiku.

S jedne strane odlučili smo se na previđanje, ne obraćanje pažnje, zanemarivanje i racionalizaciju. „Ma, to je pretjerivanje, stanje uopće nije takvo kakvim ga onaj luđak opisuje.“

S druge strane, to kombiniramo sa skoro krajnje romantičnom i naivnom vjerom u bolje sutra unatoč tome što smo ili blizu ili smo već prošli točku s koje nema povratka (engl. PNR, point of no return). „Uostalom, još uvijek sve može krenuti na bolje zar ne?“ Radi se o onom mračnom u nama (užasu, hororu) koje dolazi s drugog mjesta, ali koje, pretvarajući se iz užasa u ushićenju nazad u ushićenje u užasu, nasuprot svim vjerojatnostima, ne može stvoriti svjetlo iz potpune tame, ili kako bi kazao redovito izvrsni Samuel Beckett: “The end is in the beginning and yet you go on.”

U predivnoj niski skladbi koje tematiziraju kraj, prigodna skladba za svršetak ove napomene neka bude “The Day Everything Became Nothing“ kanadske skupine Nomeansno s istoimenog albuma iz 1988. godine (http://www.youtube.com/watch?v=gbS4Caymdo4).

Uz predivnu glazbu spomenimo se i izvrsnog dijela stihova skladbe: „The day everything became nothing, you couldn’t put your finger on what had gone wrong. The alleys were still dirty; the garbage still smelled. There was no panic in the streets. Just a lot of grief. In people’s faces, in their eyes, a mixture of horror and total surprise. This was no apocalypse. No one heard a voice from the sky. There were no miracles at the 7-eleven. No one screamed, no one even asked why. It was just like everything had somehow, quietly died. So let it die!” Također, a sve u mom nastojanju da ove kolumne učinim multimedijskima i u čekanju da netko naslika „Odlazak Hrvata“, prilažem i tematski prigodnu fotografiju (Thanks Paul).

Fotografija: Paul Norcross, “Small Faces: Lazy Sunday Afternoon”.

(4. svibnja 2014. Tržnica Dolac.)

*Prof. dr. sc. Kristijan Krkač predaje kolegije Poslovna etika i korporacijska društvena odgovornost i Uvod u filozofiju na Zagrebačkoj školi ekonomije i managementa, kolegij Analitička filozofija i druge na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu i kolegij IntroductiontoEthicsandCSR na Fakultetu političkih znanosti na Sveučilištu Lille 2. Autor je više od 70 članaka i ostalih znanstvenih, stručnih i popularnih publikacija iz područja filozofije i poslovne etike u domaćim i svjetskim časopisima, devet autorskih knjiga iz područja filozofije i su-autor, urednik i su-urednik još pet iz područja filozofije i poslovne etike. Kontakt: [email protected]

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

U dvorištu vukovarske bolnice zapaljene svijeće

Objavljeno

na

Objavio

Paljenjem svijeća u dvorištu vukovarske Opće bolnice te molitvom mnogobrojni Vukovarci i djelatnici bolnice odali su u petak navečer počast žrtvama agresije bivše JNA i paravojnih srpskih postrojba na Vukovar 1991. godine, a Vukovarcima se u molitvi pridružila i predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, koja će biti i na središnjem obilježavanju 26. godišnjice vukovarske tragedije.

Predsjednica Grabar-Kitarović zapalila je svijeću podno spomen-obilježja u dvorištu bolnice, a to su učinili i vukovarski gradonačelnik Ivan Penava, vukovarsko-srijemski župan Božo Galić te drugi.

Svijeće su zapaljene i kod zavjetne kapelice na tzv. kukuruznom putu – putu spasa, koji je tijekom opsade Vukovara bio jedina veza između toga grada i slobodnoga vinkovačkog područja.

Program u sklopu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se i ove godine održava pod geslom “Vukovar, mjesto posebnog pijeteta”, počet će u subotu u 10 sati u dvorištu vukovarske Opće bolnice, odakle će sudionici u Koloni sjećanja proći gradskim ulicama do Memorijalnog groblja žrtava Domovinskog rata, gdje će državna i druga izaslanstva te mnogobrojni hrvatski građani položiti vijence i zapaliti svijeće i gdje će se služiti misa zadušnica koju će predvoditi požeški biskup, mons. Antun Škorčević.

Počast poginulima u obrani Vukovara 1991. godine polaganjem vijenca i paljenjem svijeće na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata odalo je večeras i izaslanstvo Vukovarsko-srijemske županije koje je vodio župan Božo Galić.

“Došli smo položiti vijenac i zapaliti svijeću u znak sjećanja na stradanje grada Vukovara te njegovih branitelja i civila, kao i onih u Škabrnji te svih onih ljudi koji su položili živote za Hrvatsku. Hvala im i slava, neka počivaju u miru”, rekao je Galić.

Počast žrtvama odalo je i nekoliko stotina Vinkovčana koji su večeras prošli u koloni sjećanja od središta Vinkovaca do podvožnjaka u Ulici kralja Zvonimira i podno murala 12 redarstvenika ubijenih 2. svibnja 1991. u Borovu položili vijenac i zapalili svijeće. Prije toga u vinkovačkoj župnoj crkvi sv. Euzebija i Poliona služena je misa zadušnica.

U spomen na žrtvu Vukovara diljem Hrvatske građani paljenjem svijeća odaju počast poginulima.

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

U Barceloni 750.000 prosvjednika traži slobodu za katalonske dužnosnike

Objavljeno

na

Objavio

Oko 750.000 prosvjednika izašlo je u subotu na ulice Barcelone tražeći od Madrida puštanje na slobodu katalonskih dužnosnika optuženih za pobunu protiv Španjolske.

“Sloboda političkim zatvorenicima. Mi smo Republika”, pisalo je na velikom transparentu kojeg su tisuće nosile ulicama glavnog grada Katalonije.

Nošeni emocijama građani ondje ne odustaju od nezavisnosti izglasane u katalonskom parlamentu prije dva tjedna.

“Pogledajte sve ove ljude ovdje. Izađu li 21. prosinca na glasovanje…nezavisnost će pobijediti”, rekao je umirovljenik Pep Morales. Španjolska vlada je za 21. prosinca najavila prijevremene izbore u Kataloniji raspustivši katalonsku vladu.

Osam članova smijenjene vlade nalazi se u pritvoru pored Madrida kao i dvojica čelnika organizacija Nacionalna skupština Katalonije (ANC) i Omnium Cultural koje su organizirale okupljanje.

Barcelonska policija je rekla da je oko 750.00 ljudi bilo na prosvjedima, mnogi od njih iz svih dijelova Katalonije.

Španjolska traži od Belgije izručenje smijenjenog predsjednika katalonske vlade Carlesa Puigdemonta i četverice njegovih dužnosnika nakon što se nisu pojavili na sudu u Madridu.

Više od 20 osoba je optuženo za pobunu, neposluh, korištenje javnog novca za organiziranje referenduma o nezavisnosti ili ometanja policajaca prilikom intervencije na biračkim mjestima i prosvjedima dok je bivši šef katalonske policije optužen za pasivnost na dan referenduma.

“Sloboda, sloboda!”, vikali su prosvjednici noseći katalonske zastave. “Sve se odvija kako treba. Idemo kako i trebamo ići, malo po malo bez nasilja”, rekla je 58-godišnja tajnica Gloria Arraz noseći natpis “Sloboda političkim zatvorenicima”.

Na čelu povorke koračali su članovi obitelji pritvorenih. Iza njih mladi, stari, djeca. Noć u Barceloni osvijetlile su tisuće upaljenih mobitela a kolona je bila dugačka oko tri kilometra. “Niti korak natrag”, vikali su.

Puigdemont je poslao iz Belgije potporu prosvjednicima. “Želimo vas čuti. Siguran sam da ćemo čuti vašu buku mi ovdje u Belgiji kao i oni u zatvoru. Puno vam hvala”, naveo je Puigdemont u snimljenoj video poruci objavljenoj na kraju okupljanja.

“U španjolskoj državi više se ne može ovako nastaviti. Europska zajednico, prestani gledati u stranu”, istaknuo je Puigdemont. Smijenjena ministrica poljoprivrede, Meritxell Serret, koja se nalazi s Puigdemontom u Belgiji pozvala je okupljene na masovni izlazak na izbore.

“Izađimo svi zajedno po slobodu ove zemlje i naših političkih zatvorenika”, istaknula je. “Sloboda, sloboda!”, vikala je nepregledna masa. Stotine autobusa i automobila pristiglo je u subotu u Barcelonu iz svih dijelova Katalonije, na sjeveroistoku Španjolske.

Na izbore je pozvano 5,5 milijuna birača s pravom glasa a ovih dana se slažu liste i koalicije. Mnogi u prosvjedu žele jednu zajedničku listu za nezavisnost.

Španjolska vladajuća Narodna stranka zatražila je od katalonske javne televizije TVE3 da ne prenosi prosvjed zagovornika nezavisnosti no to je odbijeno, izvijestile su novine La Vanguardia i El Mundo.

U prosvjedu je bila gradonačelnica Barcelone Ada Colau koja ne podržava jednostrano proglašenje nezavisnosti ali podržava referendum te se protivi pritvaranju dužnosnika. Ondje pak nije došla predsjednica katalonskog parlamenta Carmen Forcadell koja je u petak izašla iz pritvora pored Madrida nakon što je za nju uplaćena jamčevina od 150.000 eura. Ona je optužena za omogućavanje i sudjelovanje u izglasavanju nezavisnosti. Sudac joj je zabranio sve aktivnosti koje podupiru izglasanu nezavisnost a odvjetnik joj je savjetovao da ne sudjeluje u subotu navečer.

Pritvoreni dužnosnici porukama preko društvenih mreža zahvalili su prosvjednicima.

U subotu su u Valenciji, susjednog regiji Katalonije, tisuće stanovnika izašle na ulicu podupirući jedinstvo Španjolske. Dužnosnici triju španjolskih unionističkih stranaka, Narodne stranke desnog centra, lijevog centra PSOE i stranke centra Građani – istaknuli kako prosvjednici i čelnici u Barceloni nastavljaju dijeliti društvo.

Izbori za četrdeset dana označeni su kao izjašnjavanje “za” ili “protiv” nezavisnosti Katalonije a ankete pokazuju da će rezultat biti neizvjestan.

Carles Puigdemont: Spreman sam surađivati s belgijskim vlastima

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari