Connect with us

Kolumne

Kontrolira li Plenković medije?

Objavljeno

on

Nimalo neočekivano, rodonačelnik teze o prirodnoj suradnji između HDZ-a i Možemo u javnom prostoru je Žarko Puhovski. On je, naime, jedan od rijetkih u stanju takvo što izmisliti, a potom i, bez da trepne, praveći se kao da je nešto tako uvrnuto samo po sebi razumljivo, suptilno aludirati da je inače racionalni Andrej Plenković skrenuo s pameti ako to ne vidi. I sve to samo zato što HDZ i Možemo ne dijele isto biračko tijelo, pri čemu Puhovski propušta spomenuti oko kojih bi se to politika HDZ i Možemo uopće mogli dogovoriti, a da ne skoče sami sebi u usta. Jer suradnja aktera koji pretendiraju biti odgovorni i ozbiljni kreatori nacionalne politike ne iscrpljuje se samo na tome kako bi se, svojstveno jalovom oporbenjaštvu, napakostilo drugome, nego podrazumijeva i donošenje zajedničkih odluka. A oko kakvih bi se to odluka nacionalnog značaja mogli usuglasiti oni koji ne dijele zajedničko biračko tijelo, a da pritom svoje birače ne iznevjere? Netko bi jednostavno morao previše popustiti.

Tko zapravo namiguje Tomaševiću?

Bačenu im kost po običaju su spremno pohitali oglodati prilivode s desnice, otišavši i korak dalje. Oni, konfabulirajući još besramnije od Puhovskog, prostor za suradnju HDZ-a i Možemo vide u navodnoj ideološkoj bliskosti karijernog političara visoke klase, Andreja Plenkovića, s tom opskurnom platformom, u visoku politiku zalutalom iz jednog posve drugog, uličarskog polusvijeta. Naravno, pritom ne osjećaju potrebu tu tezu razraditi, niti ju bilo kako argumentirati, jednako je samorazumljiva kao i lamentacija Puhovskoga.

Kad netko baci bombu, a nema baš nikakvih argumenata, jer zašto bi ih krio ako ih ima, nema mu druge nego praviti se kako se to razumije samo po sebi. No, da su se makar malo potrudili potražiti iskaze simpatija prema Možemo, mnogo prije nego u Plenkovićevu krugu našli bi ih tamo gdje se to, naizgled, ne bi očekivalo. Zacijelo bi se prisjetili gugutanja Mostove Marije Selak Raspudić Tomislavu Tomaševiću uoči lanjskih parlamentarnih izbora kako se nada da će surađivati glede njihovih sjajnih zelenih politika. Čak i oni kronično slabijeg pamćenja mogli bi se prisjetiti i bespogovorno prihvaćenog poziva na pljesak pobjedniku Tomaševiću od strane Miroslava Škore u noći izbornog poraza u utrci za zagrebačkog gradonačelnika. Oni funkcionalne memorije prisjetit će se i oporbene suradnje nekih Škorinih bliskih suradnika s istaknutim protagonistima platforme Možemo u prethodnom sazivu zagrebačke skupštine, primjerice, pri izboru njezina vodstva.

Ipak, najdalje u služenju Gospodaru laži otišao je Nikola Grmoja iz Mosta, sljedbe koja svoje svrstavanje na desnicu ne duguje ničemu do navodnoj potpori određenih tajnovitih crkvenih krugova, u što nije lako povjerovati. Jer ako je tako, to bi značilo da su ti navodni Mostovi sufleri u rekordnom roku uspjeli opisati krug od „klerofašizma“ do kleromarksizma, potonje bez navodnika. Grmoja je, kako bi skrenuo pozornost s, ako je gledati po Mostovim dosadašnjim djelima, posve prirodne, a ako je suditi prema stvorenoj percepciji, sramotne potpore njegove družine koaliciji punog lijevog spektra u Splitu, u kojoj istaknuto mjesto zauzima i Možemo, izvalio kako je upravljajući medijima Možemo stvorio ni manje ni više nego Andrej Plenković, samo kako bi oslabio SDP.

Kako toj, nekad moćnoj partiji Most sve vrijeme služi kao puka proteza, spočetka u Vladi kao čuvar joj kadrova zatečenih u državnim službama, a danas u Saboru kao vjerni skupljač potpisa i dizač ruku, malo je koga moglo iznenaditi što jedini njihov gradonačelnik, izabran valjda da s Alke rastjeruje pristojne goste i kad korone ne bude, brže-bolje prima, kao svoj svoje, i izvana i iznutra nakazni tronožac, tekućeg i dva bivša predsjednika iz istog ideološkog jata kao nova splitska vladajuća klika. Stoga je posve razumljiva, u neku ruku čak i dirljiva, Grmojina zabrinutost zbog slabljenja SDP-a. Ipak, uz zrnce samokritičnosti zapitao bi se treba li uopće toj, povijesno anakronoj Partiji, netko sa strane kako bi ju oslabio, kad i ovih dana, striktno slijedeći svijetle „demokratske“ tradicije iz bogate joj baštine, po tko zna koji put provodi diferencijaciju u vlastitim redovima.

Najveći mazohist na svijetu

Pritom nije sporno kako su Možemo stvorili, podizali i čitavo vrijeme ga štite prevladavajući mediji. No, znači li to da iza toga stoji Andrej Plenković? Kontrolira li on doista prevladavajuće medije? Hm… kako to izgleda kad netko doista strogo nadzire medije, dovoljno je svrnuti pogled u dvorište susjedne Srbije, što se vrlo upečatljivo odražava i na tamošnje izborne rezultate, u čijem parlamentu oporba praktički i ne postoji. Kako to izgleda kad netko doista kontrolira medije koristeći ih kao batinu kako bi se, recimo, riješio nepoćudnih mu ministara, ne treba poći tako daleko. Dovoljno je prisjetiti se svojedobnih ekspresnih obračuna „Vladinog visokog izvora“ s Mirelom Holy, Slavkom Linićem i Veljkom Ostojićem, poduprtih nesnosnom halabukom medijskih dobošara. Dirigentu tada nije padalo ni na kraj pameti braniti svoje ministre. Štoviše, kao da je jedva dočekao njihovo prokazivanje kako bi ih se zasvagda riješio. Uzevši to u obzir, nema mjesta drugom zaključku nego, ako Plenković doista kontrolira ovdašnje medije, time sebe nesumnjivo svrstava u red ponajvećih mazohista koji su zemljom ikad hodali. Zašto?

Pa od samoga početka, tek što je zasjeo u sve samo ne udobnu fotelju predsjednika Vlade, na medijskoj bi se vjetrometini našli ministri mu, jedan po jedan, najprije Barišić a odmah potom, u izrazito napetim okolnostima krize oko Agrokora, i Zdravko Marić. Suočen s pritiskom medija i nelojalnog koalicijskog partnera Plenković ih ne bi puštao niz vodu, nego bi ih branio i obranio. Logično, jer samo bi potpuno neodgovoran i krajnje podmukao čovjek organizirao hajku na ministre, koji su, uostalom, njegov izbor, i šutke ih prepuštao medijskoj stihiji, šireći osjećaj nesigurnosti, kako u Vladi, tako i u stranci, koje u takvu ozračju ne mogu normalno funkcionirati. Svjestan važnosti stajanja iza vlastitih ljudi, Plenković se pokušajima njihova svrgavanja uspijevao nekako othrvati, sve do kritičnog trenutka, kad je ipak morao ustuknuti. Besprizorno medijsko divljanje oko navodnih afera Plenkovićevih ministara, u čijem su središtu su bili posebno grozni prijestupi poput nepotpunih podataka u imovinskim karticama, začelo se uoči izbora za Europski parlament, bitno utječući na rezultate.

No, to je bila tek uvertira u bjesomučnu hajku koja će dostići vrhunac dok je Plenković u Bruxellesu igrao utakmicu života, možda i presudno utječući na izbor vodstva Unije u hrvatskom interesu. Iako je mjesecima ustrajno branio inkriminirane ministre, stvorena je atmosfera linča, u kojoj je pod pritiscima sa svih strana prinuđen osvježiti Vladu, da bi mu se potom sedma sila narugala zašto ih je smijenio kad nisu ništa krivi. Bi li si Plenković, ako je iole razuman, a sve njegovo dosadašnje djelo govori tomu u prilog, pravio toliku reputacijsku štetu sebi, stranci i Vladi ako doista upravlja medijima? No, to nije spriječilo „nezavisne“ analitičare, stanare Milanovićevih nogavica, neke u međuvremenu nagrađene za trud uhljebljenjem u Saboru, da ustvrde kako se Plenković, dirigirajući medijima, zapravo obračunao s vlastitim ministrima, pokazavši drugima što ih čeka ako ne budu poslušni, kao da su i oni smijenjeni dotad radili nešto mimo njegove volje.

Pomažu li mediji Plenkoviću u obračunu s „pravim“ HDZ-ovcima?

Tko je makar jednom gledao konferenciju za tisak Andreja Plenkovića, i osjetio svu onu zlobu medijskih skojevaca prerušenih u novinare s kojom se susreće, mora mu biti jasno da si takvo ponižavanje ne bi dopustio niti jedan čovjek s makar najsićušnijim egom, ako baš ne mora, osim ako i pod cijenu gutanja takvih žaba krastača ne želi pokazati koliko su mediji zapravo „neovisni“. Sa sjetom se ovdje valja spomenuti Tuđmanovih vremena, kod kojeg nije baš svaka šuša s ceste imala pristup. No, čini se kako je u Plenkovića, i više nego u Tuđmana, izraženija vjera da će narod, kojeg se dobar dio povodi samo za namislima ne uvijek čistih mu srdaca, ako mu se nešto objasni, to i umom moći dohvatiti.

Jedna od raširenijih teza, napose među onima koji se povode isključivo namislima srdaca, je kako Plenković, kao ideološki miljenik lijevih medija, uz njihovu pomoć čisti HDZ od nepoćudnih, navodno nacionalno super-svjesnih, suverenistički orijentiranih pojedinaca. No, kako se u to uvriježeno razmišljanje uklapa činjenica da je Vlada bila izložena najžešćim napadima upravo tijekom kampanje za europske izbore, kad je HDZ-ovu listu, kako kažu, nametnuo sâm Plenković? Kako to da su se i na ovim lokalnim izborima mediji najžešće iživljavali nad kandidatima u najvećim gradovima, koji su slovili kao Plenkovićev neposredan izbor? A sve su te medijske anti-kampanje nesumnjivo imale vrlo nepovoljan utjecaj na izborni rezultat. Potpomažu li onda mediji Plenkovićevu poziciju u HDZ-u ili ju ipak nastoje poljuljati? Razboritu čovjeku odgovor na to bi trebao predstavljati nerješivu enigmu. Neminovno slijedi zaključak kako mediji Plenkovića baš i ne vide onakvim kakvim ga vide njegovi suparnici s desna, ali i da lutkari iz sjene, što potežu sve medijske konce, dobro znaju kako neprijatelja treba rušiti počevši od glave, a onda sve ostalo pada poput domino pločica. Napokon, nisu li to, i to ne samo jednom, već izveli?

Što je činio Milanović…

Konačno, ako Plenković doista upravlja medijima, zbog čega dopušta da ga valjaju u blatu s jednim Zoranom Milanovićem? Pritom je posebno degutantno kako mediji jednu, tako očigledno, mentalno neuravnoteženu, poprilično rastrojenu osobu ohrabruju u njezinim dokoličarskim verbalnim eskapadama, lišenim bilo kakva ozbiljnijeg sadržaja, pogodujući tako daljnjem razvoju teškog poremećaja. Umjesto da takve ispade, ako ni zbog čega drugog, onda u ime zaštite dostojanstva institucije predsjednika države, ignoriraju i tako doprinesu ublažavanju simptoma, čije zapuštanje dovodi do toga da se unesrećeni, eto, već i ruga bolestima drugih ljudi. A što reći, nego da sociopati i psihopati prepoznaju svoga i štite. Jer da nije tako, valjda bi se prisjetili kako je Milanović obnašao istu dužnost koju danas obnaša Plenković i po tomu ih posve mjerljivo i provjerljivo uspoređivali, a ne bi se naslađivali teško provjerljivim, trivijalnim tračevima iz davne prošlosti, čiju se vjerodostojnost ni ne trude provjeriti. Mada, kad bi se makar malo usudili, i tu bi se licemjerni Milanović našao u ozbiljnom deficitu.

No, puno im je lakše nekritički prenositi pustopašne riječi revijalnog karaktera, nego uspoređivati djela dvojice ljudi na najvišoj državnoj dužnosti, oko čega vlada zakon šutnje sicilijanskog tipa. Čak ni na javnoj televiziji, koju, za razliku od drugih, Andrej Plenković, kažu, ne samo u cijelosti kontrolira, nego joj uređuje i program. Tako u serijalu Opstanak autora nekoć kultne emisije Slikom na sliku, kronika hrvatskog gospodarskog propadanja iznenada završava s 2011. godinom, potom niti slike niti tona, a kamoli slike na sliku. Ha, valjda je protok vremena premalen za bilo kakve zaključke o Milanovićevoj premijerskoj ostavštini. Možda zato što je tada povučeno nekoliko kapitalnih poteza, kojima je potpuno devastirana opća investicijska klima.

Od nasilne preinake rezultata ugovora privatnih osoba na slobodnom tržištu (retroaktivna naplata poreza na dobit, predstečajne nagodbe i slučaj švicarski franak), preko združenog kaznenog i medijskog progona najvećeg pojedinačnog ulagača u Hrvatsku (MOL), do šibicarskog izigravanja europskih zakona, popraćenog zavrtanjem pipe na povlačenje sredstava iz europskih fondova. Nakon svega, nikakvo čudo što je investicijski rejting Hrvatske i formalno završio u smeću, priskrbivši Lijepoj Našoj među potencijalnim ulagačima nimalo laskavu šifru – ABC (Anything But Croatia) – sve samo ne Hrvatska! Posve predvidljivo, te devize su se uhvatili i brojni Hrvati, otisnuvši se u bijeli svijet. To što o tome ne smiju zucnuti kojekakvi šonje i vedriši, ne znači da je Milanovićevo štetočinstvo ostalo nezamijećeno u očima vazda opreznih, potencijalnih ulagača.

… a što čini Plenković?

Eto, takve su okolnosti dočekale Andreja Plenkovića. Nasuprot posvemašnjoj neizvjesnosti koju je ulagačima nudio Milanović, Plenković nije imao druge nego ponuditi im stabilnost, svjestan nužnosti te pretpostavke za normalan razvoj ukorak s drugima, mada mu je moralo biti jasno kako ulagači ne će odmah pohrliti u Hrvatsku, držeći se one kako se povjerenje lako gubi, a teško stječe. Upravo zato su se Milanovićevi medijski korifeji tako izrugivali Plenkovićevu naglašavanju važnosti stabilnosti. Uslijed razumljivog nedostatka interesa ozbiljnijih ulagača, Plenković nije imao druge nego osigurati poslove Hrvatima kroz infrastrukturne projekte, najvećim dijelom financirane uz pomoć Europske unije, kako bi se osigurao kakav-takav rast.

On, doduše, još uvijek zaostaje za zemljama koje nisu činile sve kako bi otjerale ulagače, no trendovi jasno pokazuju pravi smjer. Istina, Hrvatska je po BDP-u mjerenom paritetom kupovne moći zaključno s 2019. godinom (nakon 3 godine Plenkovićeve vladavine) bila na 65% prosjeka Europske unije, otprilike kao i 2008., netom prije početka velike ekonomske krize, kako cinično primjećuju lijevo-liberalni komentatori ne bi li umanjili Plenkovićevo postignuće. Međutim, iz nekog razloga propuštaju spomenuti da se, u međuvremenu, za Milanovićeve vladavine hrvatski BDP stropoštao na mizernih 59% europskog prosjeka, i to nakon što je globalna ekonomska kriza već debelo prohujala. Dotle, drugi Hrvatsku nisu čekali, nego su jurili naprijed.

Desni im se kolege, u karakterističnoj pozi, visoko podignuta nosa parajući nebo, takvim prizemnim temama ni ne zamaraju. Oni, zanemarujući sve argumente koji govore suprotno, a ne nalazeći niti jednoga koji bi tome išao u prilog, jednostavno znaju kako Plenković kontrolira medije. A kontrolira ih onoliko koliko kontrolira i pravosuđe, barem sudeći prema tome koliko su mediji i pravosuđe revni u izvlačenju afera HDZ-ovcima, poglavito neposredno uoči izbora, trseći se valjda kako bi pomogli HDZ-u da ostvari što bolji rezultat. No, ako ne Plenković, tko onda kontrolira medije? Pa isti oni koji kontroliraju one, koji, svim činjenicama unatoč, papagajski ponavljaju kako Plenković kontrolira medije. Pitanje je tek jesu li svjesni svog, nekima vrlo poželjnog ponašanja. Bili ili ne, u takvim su predstavama naturščici odvajkada bili na visokoj cijeni, nerijetko i na višoj od profesionalnih glumaca. Ako ne platežno, onda barem moralno.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari