Pratite nas

Nebuloze

Kontroverzni film ‘Chris the Swiss’ – Savjetnik redateljice je bio Hrvoje Klasić

Objavljeno

na

Kontroverzni film “Chris the Swiss”

Kontroverzni film “Chris the Swiss”, koji Domovinski rat prikazuje uglavnom kao pohod paravojnih, profašističkih i ultrakatoličkih fanatika kojima je Opus dei isprao mozak na Srbe, odnio je na dodjeli švicarskih filmskih nagrada, koje baš nisu isto što i Oskari, pobjedu u dvije marginalne kategorije – montaže i filmske glazbe. Spomenimo usput da je glazba u filmu uglavnom “Jesus he knows me” od Genesisa.

Film je inače na raznim, uglavnom marginalnim, festivalima, nominiran za nagrade 11 puta, a dobio ih je četiri. Dovoljno da Index u naslovu napiše, “Film koji mrze braniteljske udruge proglašen najboljim švicarskim dokumentarcem”. Index inače većim dijelom prenosi intervju koji je za Neue Zürcher Zeitung  dao stanoviti “Samir”, producent filma. “Samir” je inače rođen u Iraku, i to je otprilike sve što se zna o njemu, prezimena mu nema ni na IMDB-u. Niti je film proglašen najboljim švicarskim dokumentarcem, a niti ga braniteljske udruge mrze, već su autori filma ti koji “mrze”, odnosno difamiraju, hrvatske branitelje.

Jer, kao što bi crnci u Nigeriji imali pravo pitati zašto je Nigerija financirala rasistički film koji crnce prikazuje kao lijene bitange, kad bi se tako što dogodilo, ili kao što bi Židovi imali pravo pitati zašto je Izrael financirao film koji kaže da sve strane u Drugom svjetskom ratu bile jednake i činile zločine – ali su saveznici bili malo gori od nacista – ili film koji zastupa revizionističke povijesne teze da se holokaust nikad nije dogodio i da je Aushwitz zapravo bio nešto između zabavišta i dnevnog boravka za Židove, tako i Hrvati, naročito branitelji, imaju pravo pitati zašto je Hrvatska sufinancirala jedan u osnovi antihrvatski propagandni uradak, piše narod.hr

Izvrtanje teza o ratu

Dakle, tu se radi u najmanju ruku o izvrtanju teza. No što je sve problem s filmom? Chris the Swiss je trebao biti priča o švicarskom novinaru koji je pristupio vodu međunarodnih dragovoljaca koji su se u Slavoniji borili protiv JNA i četnika, i koji je poginuo na nepoznat način. Prvi je problem što je, kako navode kritičari filma – a to nisu samo braniteljske udruge – scenarij filma posve izmijenjen u odnosu na onaj koji je bio prezentiran HAVC-u kad se odlučivalo o sufinanciranju filma.

Izmijenjenim scenarijem se implicira da je  ‘međunarodne plaćenike’ financirao ‘Opus Dei švercom droge’, što je idiotarija na razini srpskih “Informera” i “Kurira” te ostalih Vučićevih novina, odnosno na razini uradaka o “ustašama iz Singapura koje pale gume u Dubrovniku” i “psihotronskom oružju” kojim se služe branitelji Vukovara. Uostalom, kad je čak i jedan Jurica Pavičić upitao redateljicu Kofmel, u jednom intervjuu za Jutarnji list, ne liči li joj to s Opus deijem kao izazivačem rata na teoriju zavjera s interneta, onda je prilično jasno zašto Hrvatska taj film nije smjela financirati. Ovo je dio tog intervjua:

Vaš film je u najvećem dijelu jako temeljit i temeljito dokumentiran. Iskreno, najtanji dio mi se čini onaj o involviranosti Opusa Dei u rat u Hrvatskoj. Meni to ostavlja dojam internetske teorije zavjere?

“Ja u filmu nisam jako ni gurala tu temu zato što ništa ne mogu dokazati. Međutim, postoje indicije. Ono što jest činjenica je da je Flores Chico bio član Opus Dei. Činjenica je da je njegov šef u redakciji barcelonske Vanguardije bio član Opus Dei. Također, činjenica je da su novci za Floresov vod dolazili iz Pamplone, sa sveučilišta koje drži Opus Dei. To su činjenice koje sam istražila. Drugo su sve slutnje, nagađanja, i mogu biti podložne interpretaciji. Također, po bilješkama mog rođaka shvatila sam da je ta veza s Opus Dei postala njegova fiks ideja, da je tjerao tu novinsku temu, pa možda zbog nje i poginuo. Već i zato sam to morala uključiti u film.”

U jednoj od scena filma, u Slavoniji intervjuirate francuske i britanske dobrovoljce koji su 1991. ratovali u Hrvatskoj? Kako su oni prihvatili ideju da o ovoj temi snimate film?

“U početku su bili razumljivo rezervirani. Međutim, vrlo su se brzo otvorili i počeli govoriti, a kroz ono što su nam rekli uspjeli smo pokazati što rat napravi od ljudi i kakve posljedice na njih ostavlja. Zato mi je taj dio filma bio strašno važan. Na neki način, oni su omekšali i moj stav moralnog križara koji je došao tu samo da raskrinka ubojice. Kroz te dijelove, nastojala sam pokazati kako ljudi postanu žrtve loše situacije. Jako sam im zahvalna što su sudjelovali u filmu. Također, važno mi je da znaju da ih nisam namjeravala prikazati u lošem svjetlu.”

Povijesni revizionizam u režiji Hrvoja Klasića

Nije namjeravala, ali eto – jest. Ljude treba suditi po rezultatima, ne proklamiranim namjerama. Dakle, Hrvatska je odlučila ipak ne isplatiti obećana sredstva za film, iz jednostavnog razloga: On Hrvatsku prikazuje u negativnom svjetlu, odnosno kako Index to pakira u celofan “kritički propituje ulogu Hrvatske u balkanskim ratovima”.

Takvo kritičko propitivanje se, kad se radi o primjerice Drugom svjetskom ratu, zove “povijesni revizionizam” i kažnjivo je zakonom, i to strogo, pa nema razloga da ne bude drukčije i kad se radi o Domovinskom ratu, odnosno da se zakonom regulira zabrana povijesnog revizionizma, negiranja karaktera rata proglašavanjem istog “građanskim” kao što je to u filmu, i bilo kakva apologetika velikorsrpskog nacional-socijalizma.

A o čemu se radi, govori i kratki sinopsis filma na stranicama IMDB-a gdje je film, inače, od gledatelja ocijenjen prosječnom ocjenom 7,2 od 10 – solidno, ali nipošto vrhunski.  “Christian “Chris” Würtenberg je bio  mladi švicarski reporter privučen ratnim aktivnostima… pa se na kraju pridružio PIV-u, paramilitarnoj grupi aktivista koja je na kraju integrirana u HV koja se borila protiv Srba. … Njegova nećakinja, Anja Kofmel, je redateljica filma koji ima arhivske dijelove, žive intervjue i animirane dijelove. … Animirane scene pokazuju strahote rata kako za civile tako za vojnike. Nema dobre i loše strane, obje strane su umiješane u ratne zločine. Kris je pomalo naivno istraživao motive ljudi…”

Karakter rata

Ne sjećam se da su Amerikanci ikad snimili film o Drugom svjetskom ratu, ili bilo koja saveznička država, u kom “nema dobre i loše strane”. A što se građanskog rata tiče, svojevremeno nam je Markovina s ekrana objašnjavao kako je rat bio građanski jer su u njemu sudjelovali i hrvatski građani, Srbi. Naravno, nije, jer kao prvo ti Srbi nisu bili hrvatski građani – oni su krenuli u rat upravo zato jer nisu htjeli postati hrvatski građani! – nego građani Srbije ili “RSK”, a kao drugo, i da jesu, karakter rata ne određuje tko je u njemu sudjelovao, jer bi inače i Drugi svjetski rat u Češkoj bio građanski obzirom da su u njemu sudjelovali češki (sudetski) Nijemci, njih jedno tri milijuna. Karakter rata određuju ciljevi, a Miloševićev je cilj bio isključivo otimačina teritorija od Hrvatske i u korist Srbije, što sukob od prvog dana čini međunarodnim, a ne građanskim i to posve neovisno o priznanju Hrvatske.

No možda najveći problem filma je – savjetnik kojeg je Kofmel uzela. “Od početka su nas pratila dva povjesničara, jedan od njih bio je Hrvoje Klasić, kojeg je preporučio HAVC, i jako smo bili oprezni jer smo znali da je priča osjetljiva, pogotovo kada je radi netko tko dolazi izvana poput mene. Ipak, bez obzira na sve bila sam mirna, jer sam znala da radimo profesionalno. Volim Hrvatsku, nisam htjela nikoga uvrijediti niti sam se uopće bavila Hrvatskom i ratom na takav način”, rekla je redateljica Kofmel u jednom intervjuu.

Možda odatle i njezine miskoncepcije o Hrvatskoj i domovinskom ratu, jer uzeti Klasića kao relevantnog savjetnika za rad na filmu o Domovinskom ratu je smisleno koliko i uzeti Davida Irvinga za konzultanta za film o Hitleru i Drugom svjetskom ratu.

Izvor: narod.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Nebuloze

Hartmann: ‘Znam tko je donio otrov u Hašku sudnicu’?

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od najpoznatijih protagonistkinja Haškog tribunala i njegova dugogodišnja glasnogovornica, francuska književnica i novinarka Florence Hartmann dala je intervju za Express.hr

Kao ratna reporterka uglednog francuskog lista Le Monde pratila je ratove koji su uslijedili nakon raspada Jugoslavije, osobito zbivanja u BiH zbog čega joj je često glava bila u torbi. Zbog svog velikog iskustva s terena Međunarodni kazneni sud u Haagu imenovao ju je glasnogovornicom. Na kraju je i sama završila na sudu zbog otkrivanja povjerljivih dokumenata u svojim knjigama koje je napisala na temu ratnih zločina u bivšoj Jugoslaviji.

“Rijetko tko drugi je pisao o sudjelovanju Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. Imala sam nekoliko članaka na tu temu, čak i jedan koji se ticao pogreba pilota kojega je NATO oborio iznad Bosne. Išla sam na pogreb kako bih dokazala da su pokopani piloti Vojske Jugoslavije.

Što je značilo da lete i direktno sudjeluju u ratu u Kninskoj krajini i u BiH. Dokazi su bili čvrsti i mogli su poslužiti čak i na sudu. Dobila sam odmah pritisak, rekao mi je jedan od francuskih oficira UN-a u Sarajevu kako trebam napustiti BiH jer sam u opasnosti. Milošević me je, naprimjer, nakon tog članka izbacio iz Srbije. Znala sam da je to osjetljivo pitanje i bilo mi je jasno da je to tako dok rat traje, zbog njihovih brojnih diplomatskih kalkulacija i zbog činjenice da nemamo iste nazore, ali mi je bilo nejasno da se to nastavlja reproducirati u potpuno drugim okolnostima”, rekla je Hartmann Expressu.

Rekla je i kako nije bilo u planu suda u Haagu da Tuđman bude procesuiran.

“Što se Tuđmana i Izatbegovića tiče, nikad nije bilo ni planirano da oni budu procesuirani. Javnost ima stavove o tome na osnovu izjava pojedinaca iz Suda. Međutim, mislim da čak postoji i službeni dokument o Izetbegoviću u kojemu se Sud izjasnio kako odbija tu inicijativu. Mislim da je to bilo prije nego što sam došla u Tribunal. Ali se sud izjasnio da je razmotrio slučaj, ali da nema osnova za optužnicu. I s Tuđmanom je bilo slično”, kazala je te dodala da bi s Gotovinom rado otišla na ručak.

Odlučila je progovoriti i o smrti Slobodana Praljka.

“Zna se da je to učinila ekipa koja je ušla da prisustvuje suđenju jer on nije mogao to u pritvoru posjedovati, što svakako baca sumnju na njegov advokatski tim, eventualno nekoga iz ambasade, uglavnom nekoga tko je imao pristupa Praljku prije ulaska u sudnicu”, zaključila je Hartmann svoj intervjuu Expressu, prenosi Direktno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Nebuloze

Martina Mlinarević, Branimir Jukić i Sven Alkalaj novi veleposlanici BiH

Objavljeno

na

Objavio

Predsjedništvo Bosne i Hercegovine donijelo je odluku o imenovanju veleposlanika i konzula. Drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić iz hrvatske je kvote izabrao Svena Alkalaja za veleposlanika pri UN misiji u New Yoku, književnica Martina Mlinarević bit će veleposlanica u Češkoj, dok je Branimir Jukić imenovan za veleposlanika u Podgorici.

Prema ovoj odluci Siniša Mihailović bit će konzul BiH u Istanbulu, Aleksandar Vranješ imenovan je za veleposlanika BiH u Zagrebu, dok Vanja Filipović ide u Ujedinjeno Kraljevstvo.

Prema odluci Predsjedništva Bosne i Hercegovine Aida Smajić je imenovana za veleposlanicu u Beogradu.

Elvira Dilberović ide u Švedsku, Sidik Spahić u Egipat, Tarik Bukvić u Kinu, Igor Žontar u Vatikan.

Veleposlanik BiH u Crnoj Gori bit će Branimir Jukić, Danka Savić ide u Španjolsku , Dragan Jaćimović u Skoplje, a Martina Mlinarević u Češku, prenijela je “RTV BN”.

Nekadašnji ministar vanjskih poslova Sven Alkalaj predstavljat će BiH u misiji UN u New Yorku.

Drugi bošnjački član Predsjedništva BiH Željko Komšić smijenio je sve veleposlanike iz hrvatske kvote što je protivno svim diplomatskim praksama i običajima, a tumači se kao čin čistog političkog revanšizma, podsjeća Hrvatski Medijski Servis.

Ovakvi Komšićevi postupci mogući su zbog nakaradnog izbornog zakona koji dopušta da brojniji Bošnjaci Hrvatima nametnu člana Predsjedništva koji u Predsjedništvu BiH zastupa interese i htijenja bošnjačkog političkog establishmenta. hms.ba

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari