Connect with us

Komentar

KORIJEN DRVA ŽIVOTA

Objavljeno

on

Uskrsnu kako je rekao! Aleluja, aleluja! Veseli se i raduj, djevice Marijo, veseli se kršćancki narode, veseli se vjernički puče jer doista, Isus je uskrsnuo! Uskrslo Svjetlo, Njegov su znamen i znak, metaforički  pozdrav  mistici novoga života. Svjetlo uskrsnuća, tako je nadjačalo tminu i tamu zla i vatru pakla. Darovalo nam toplinu života vječnoga. Nasuprot ovoj liturgijskoj simbolici,

Uskrs nam dolazi i u alegoriji malog zeca s jajima! Zašto baš zec? Zec kao plaha i drhtava životinja izaziva neopisivu dragost i ljepotu u oku djeteta. Običnom promatraču također, ako  želi priuštiti taj ugođaj, bilo da ga sretne u vrtu ili na proplanku, doista izaziva neopisivu sreću. Zec u kršćanskoj  simbolici često je pored nogu BDM, simbol njene otpornosti prema požudi. No dakako, taj slatki glodavac korijenja, danas nas posebno  simbolički poziva na korjenitost, promišljanja vlastite duhovne  obnove,  korjeniti civilizacijski reset! Plahi mali zeko dolazi  nam za Uskrs, za novi početak.

Kud boljeg trenutka od ovodanašnjeg za razumijevanja vlastite i globalističke nastranosti i zastranjenosti, u materijalistički konformizam te nasušne potrebe u promjeni smijera globalizacije u novu paradigmu suverenističke globalizacije u koju nas uvodi D.I  Stier u svom novom eseju. Ta nova paradigma kulture civilizacija i nova era političke globalizacije mora imati novi i pravedniji odnos i suživot prije svega čovjeka prema Bogu i prirodi s bitnom uravnoteženošću s crvom  materjalizma. Tako živjeti  svoji na svome, u intereakciji  i suživljenju s drugima povezani, poštujući se uzajamno. Uskrsni zeko došao nam je iz germanske narodne priče. Po jednoj  legendi  očarao je njemačku božicu plodnosti Ēostre te je postao njenim simbolom. Moćan zeko a tako plah!

No što je s našim uskršnjim zekom u našoj stvarnosti?! Ubili smo zeku na poljima i našim njivama, ubili smo ga, i Boga smo ubili u njemu! Tim  otrovima društvene, globalističke trke idemo “nepogrešivo” u  bezdan nebitnoga, u bezdan sotonskog  kapitala i sunovrat materijalizma. Vjerujte, vratiti  će se sreća u Domovinu kad se i zeko vrati na naša  polja i ekološke oranice i njive! Druga nam alegorija zeca dolazi u svakodnevnim životima ljudskog straha i ona se očituje najviše u onoj grupaciji slugana vlasti, ili danas rekao bih kao preplašenim zečevima, u crkvi. Nisu se hrabri crkveni oci niti mjesec dana, post festum,  mogli izboriti za službu Gospodinu, u vrijeme uskršnjih blagdana, barem, u onoj mjeri prisutnosti poštujući  preporučeni tjelesni razmak, kako je to omogućeno na drugim mjestima, trgovačkih centara i dr.

Ostavljeni smo, izjednačeni s mjestima hedonizma, strpani u koš, đuture, a to jednostavno nije tako. Zato se dešavaju “slučajevi”  kao u jednoj splitskoj župi a moglo bi ih biti i sve više ukoliko crkveni oci ostanu bez soli i bljutavi dio crkve. Nema razumna čovjeka koji bi opravdao nasilje bilo koje vrsta pa i na novinare, koji obnašaju svoj posao.  No ovo je istovremeno bilo nasilje i prema exteritorijalnom crkvenom  prostoru, u kojem nije bilo kršenja javnog reda i mira do upada nepozvanih u taj crkveni prostor. Ovo je bilo nasilje prema vijerničkom puku, koji se držao naputka o tjelesnoj distanci i gdje po današnjem najnovijem izvještaju splitske policije nije bilo kršenja pravila o preporučenoj distanci ili razmaku među ljudima i tu prestaje svaki normalan interes ili posao za sve pa i za novinare.

Teško se oteti dojmu za umjetnim stvaranjem kaosa,  senzacije i slučaja. Crkva je mjesto molitve, kontemplacije i koncentracije velike Božje snage i energije, koju su crkveni oci ovim svojim zečjim strahom ugasili i time snose veliku odgovornost i duguju veliku ispriku svojoj Crkvi za ovaj, u totalu osmišljeni strah, za prekinutu liturgiju, riječ Božju, za euharistiju, koja ima razornu snagu prema svakoj sotonskoj napasti i zlu, koje zadesi čovjeka. Tako su papa i biskupi ostali izvan doticaja i susreta sa živom  Crkvom, daleko u vlastitom komforu uljuljane neke svoje crkve.

Preplašio se papa Franjo kao zec, preplašili se kardinali i biskupi kao zečevi. Nasuprot toj plašljivoj bježaniji crkvenih otaca u zečje rupe, hrabra je Kristova crkva, ona pulsirajuća Živa crkva o kojoj govori teolog “Mate” dr. Parlov, koji nas poučava o Kristovoj crkvi za koju se živi: “Nažalost, savez kršimo mi, odričući se Boga, njegova blagoslova i njegove zaštite. Mislimo kako smo samodostatni, da nam Bog nije potreban. A onda se dogode ovakve situacije, koje pokažu ljudsku nemoć pred sićušnim, štoviše nevidljivim virusom“.

Da, pripadamo toj Crkvi, koja  je kroz hrabre  članove i ovogodišnji Put križa nosila samoorganizirano, u pobožnosti, poštujući naputke za tjelesni razmak. Održala je stoljetnu vjerničku tradiciju uz svoje hrabre svećenike pučke pobožnosti i običaje ostali su živa crkva. Tako i u mojoj rodnoj Ivanbegovini, gdje je održano pjevanje Muke gospodnje ili pučko kantanje. Bravo! Blago živ(e)oj Crkvi!

I za kraj jedna anegdota, pričao mi jedan dragi kum i lovac Jablan: “Bio sam tako  nesretan, kada sam shvatio, kako  je zec kojeg sam ulovio podno Crvenog jezera, crknuo od straha od pucnja puške i jednog balina kojim je pogođen u uho”.

E’ nemojmo mi crknuti kao zečevi od straha pred ovim svirepim determinatorima uspostavljenog kaosa. Budimo hrabri u propitivanju ovoga doista velikog svjetskog zdrastvenog problema  kao i traženja mišljenje šire medicinske znanosti i struke, koja će s drugim društvenim čimbenicima znati odgovoriti na sve moguće implikacije ovog  velikog apokaliptičnog problema,  kako u svijetu tako i u Domovini!
Sretan vam Uskrs!

Autor: Ivan Kujundžić

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari