Pratite nas

Povijesnice

Korijeni mržnje

Objavljeno

na

[dropcap]S[/dropcap]lužeći diktatorskom režimu dinastije Karađorđevića, četnici su između dva svjetska rata činili (samostalno ili u suradnji sa srpskom vojskom ili žandarmerijom), mnoge zločine, posebice nad hrvatskim seljacima, o čemu također postoji obimna literatura.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine), samo u sjevernom dijelu Hrvatske, djelovalo je 117 većih ili manjih četničkih skupina. Oni su u sprezi sa centralističkom strujom srbijanskog režima (od kojega su bili instruirani, te organizacijski, financijski i politički podržavani) po svaku cijenu nastojali spriječiti uspostavu hrvatske autonomije.1 Stoga nije ni malo čudno da su netom poslije

[toggle_box title=”1″ width=”Width of toggle box”] * Sa stanovišta ostvarivanja velikosrpskog nacionalnog programa o “prisajedinjenju” Srbiji “svih srpskih zemalja zapadno od Drine”, Hrvatska je predstavljala najveću zapreku ovom projektu. Planirana “velika Srbija” je trebala obuhvaćati cijelu Bosnu i Hercegovinu i najveći dio Hrvatske. Budući da je u Bosni i Hercegovini također živjela relativno brojna hrvatska narodna zajednica, te da su i u Hrvatskoj postojale stanovite tendencije ostvarivanja hrvatskih povijesnih prava u toj Pokrajini (što je na određeni način bilo i sankcionirano granicama Banovine Hrvatske iz 1939., tj. Sporazumom između kneza Pavla i dr. Mačeka), ne treba čuditi da su četnici i ostali srpski ultranacionalisti glavnu opasnost po oživotvorenje svojih nastojanja vidjeli u hrvatskom narodu i njegovoj težnji za samostalnošću. [/toggle_box]

sporazuma potpisanoga 23. kolovoza 1939. godine između Vladka Mačeka i kneza Pavla o uspostavi Banovine Hrvatske – kao autonomne jedinice u okviru Kraljevine Jugoslavije – svi velikosrpski krugovi ustali na stražnje noge nastojeći po svaku cijenu spriječiti čak i ovakav, ograničeni suverenitet hrvatskoga naroda na svome teritoriju.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Hrvatske, u ove akcije bili su uključeni svi velikosrpski intelektualci, velikodostojnici i svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, uz potporu državnog činovničkog i vojnog aparata koji ovu odluku kneza Pavla nikada nije prihvatio.

Stoga ne treba čuditi, da se zahuktavanjem sveobuhvatne antihrvatske propagandne kampanje svim sredstvima, u Hrvatskoj nužno produbljivao jaz između dva naroda (Hrvata i Srba), dijelom i na tragu ranijih podjela s kraja XIX-og i prve polovice XX-og stoljeća (treba se samo prisjetiti djelatnosti lista Srbobran, članka Nikole Stojanovića Do istrage vaše ili naše, djelovanja Sime Lazića Lukina i drugih srpskih ekstremista, masovnog otpora srpskog stanovništva u Dalmaciji ponovnom prisajedinjenju ove regije Hrvatskoj i Slavoniji, akcija terorističke velikosrpske organizacije Crna ruka i ORJUN-e, sve do ustrojavanja četničkih odbora koji su nastupali kao najradikalniji velikosrpski eksponenti – u početku kao tobožnji borci za “ujedinjenje Južnih Slovena”, dok su s približavanjem Drugoga svjetskog rata sve češće otvoreno pokazivali svoje namjere i ciljeve ), što je s približavanjem svjetskog sukoba sve više eskaliralo i dobijalo na težini.

Plamen mržnje i netrpeljivosti širio se planski i organizirano, što je dovelo do toga da su dva naroda koja do tada nikada nisu bila u neprijateljskom raspoloženju jedan prema drugome, u desetljeću koje je prethodilo Drugome svjetskom ratu, postali ljuti i nepomirljivi protivnici. Jedni su se borili za pravo na samostalnu državu i vlastitu opstojnost, dok su drugi planirali dovesti do kraja posao koji je započeo Nikola Pašić i stvoriti etnički čistu “Veliku Srbiju”.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku – morala su dovesti do međusobnog sraza.

Desetljećima podgrijavana iracionalna mržnja, uzrokovala je stravične posljedice i teško opterećenje u budućim međusobnim odnosima Srba i Hrvata.

Možda je nemoguće točno izvagati koliki je čiji udjel u stvaranju takve klime, ali nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Evo nekih od izvora koji bacaju drugačije svjetlo na neka događanja

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32 ).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.) daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti utjecaj na njih. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije… Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije 2 … Za Hrvate je posebice bolno bilo pitanje

[toggle_box title=”2″ width=”Width of toggle box”] Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo od onoga koje dobijamo kada čitamo uradke raznih srpskih “krojača” povijesti. Također se ne može izbjeći povlačenje paralela i uspoređivanje opisanih procesa s onim što se događalo u Hrvatskoj od 1989. godine na dalje, vezano za velikosrpsku agresiju. Upravo je začuđujuće i u isto vrijeme zastrašujuće, kako četništvo i nakon 45 godina “mirovanja” (suzbijeno komunističkom ideologijom), preko noći “vaskrsava” i ponovno djeluje sinkronizirano i organizirano … To može samo ideologija koja ima kontinuitet. Čini se da je ipak četnički “vojvoda” Šešelj bio u pravu kada je izjavio da “četnički pokret ima duboke korene u srpskom narodu”. Kako inače objasniti ovaj fenomen i tako masovan odaziv jednoj rušilačkoj i zločinačkoj ideologiji, za koju je većina civilizaranih ljudi čvrsto vjerovala da je već odavno samo dio prošlosti?[/toggle_box]

okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je četnička politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i uz spomenutu vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalističkih i četničkih skupina koje su nastojale po svaku cijenu spriječiti nastanak samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Bjelovaru, Lici, zapadnom dijelu Bosne, te Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju itd.), nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj strani i Hrvata i muslimana na drugoj, dobila masovne razmjere. To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna, ali niti podjednako kriva.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se silom prilika morala oslanjati na fašističke sile i velikosrpski nacionalistički pokret, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive krajnosti, uz brojne druge okolnosti vezane za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnio i hrvatski i srpski i muslimanski narod.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile prikazivane krajnje jednostrano i bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju i o kojima se za čitavo vrijeme od 45 godina u “ravnopravnoj socijalističkoj zajednici svih naroda, Jugoslaviji”, nije smjelo niti progovoriti.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ? Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Zbog čega?

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – “sve je počelo” 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je “od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima«; “ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba”; “samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba”; “u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom”; “katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima”; “u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga”; “Srbi su oduvek prolivali krv za svoju južnoslovensku braću” …, moglo bi se, uistinu, nabrajati u nedogled… Srpska propagandna mašinerija je moćno sredstvo širenja laži …

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati notorne činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je postojala, sviđalo se to nekome ili ne) između velikoga dijela Srba i Hrvata, moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine Vasilije Krestić, Milan Bulajić i slični njima.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim sukobljavanjima ova dva naroda oko političkih i egzistencijalnih pitanja, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

U Hrvatskoj, u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća (o čemu je već bilo riječi, pa nećemo ići u detalje), izražena srpska nacionalna “integralistička” koncepcija, došla je u sukob s državotvornom koncepcijom hrvatskoga naroda koji je želio svoju samostalnost i slobodu na vlastitoj zemlji.

Srbi su, pak, tražili konstitutivnost,3

[toggle_box title=”3″ width=”Width of toggle box”] Konstitutivnost je u praktičnom smislu značila suverenitet srpskog naroda u Hrvatskoj, što je opet imalo za posljedicu podjelu suvereniteta između njih i Hrvata kao domicilnog i većinskog naroda. Ovu tezu o «pravu Srba na konstitutivnost» i danas zagovaraju oni koji se nisu pomirili s tim da su Srbi poslije rata koji su poveli protiv Hrvatske (1991. – 1995.), u ovoj državi postali ono što uistinu i jesu: nacionalna manjina. S druge strane, zanimljiva je pojava, da Srbi apriori odbacuju svaki razgovor o mogućoj konstitutivnosti nesrpskih naroda koji žive u okviru njihovog državnog područja, pa makar se radilo i o pokrajinama i regijama koje nikada niti po povijesnom niti po etničkom načelu nisu spadale pod ingerenciju srpske države (Vojvodina, Sandžak, Kosovo …). I ne samo to! Oni mnogim nacionalno malobrojnijim narodima ne žele priznati niti status nacionalne manjine?! Takav je slučaj, recimo, s Hrvatima u Vojvodini, koji su se od početka demokratskim sredstvima borili upravo za to. Pod izlikom da Srbija “neguje građansku koncepciju društva u kome nacionalnost ne predstavlja bitnu odrednicu za položaj pojedinca u državi”, odbijane su sve ovakve inicijative, pa čak i legitiman zahtjev za kulturnom autonomijom. Čak što više, takve inicijative su proglašavane “antisrpskim” i “nacionalističkim” djelovanjem koje je usmjereno na “razbijanje Srbije”. Hrvati u Vojvodini su konačno priznati kao nacionalna manjina poslije pada Miloševićevog režima i dolaska demokrate Nanada Čanka na dužnost predsjednika vojvođanske Skupštine. [/toggle_box]

što je praktično značilo i podjelu suvereniteta s hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim “pravima” i svojim “zaslugama” u obrani prostora “Vojne krajine” (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti vladari u tim područjima, smatrajući to prirodnim!). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju skloni pozvati se na ugarske, odn. austrougarske zakone (pod uvjetom da im idu u prilog), iako tvrde kako su te države oduvijek smatrale okupacijskim, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njihov “nametnuti” i “nenarodni” ustavno-pravni poredak.

Što se pak “zasluga” u obrani (u sastavu “krajiške” vojske) tiče, općepoznato je da su se u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu, od oko 40% ukupnog stanovništva, dok je broj boraca bio daleko manji?

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih srpskih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dovodilo do tenzija. Srbi iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija, nastavak su krvavog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava. Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad seljačkim pučanstvom; zločin nad hrvatskim zastupnicima u Skupštini; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; organizirano i zajedničko sudjelovanje četnika i kraljevih žandara u teroru i zločinima nad Hrvatima kroz cijelo međuratno razdoblje; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune “do istrage naše ili vaše” ; aktivnosti srpskih popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama “Srbi na okup” prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine? Treba biti ili slijepac, ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljednične veze događanja od 1918. do 1945. godine, pa i dalje.

Komunistička propaganda također potvrđuje činjenice o velikosrpskom teroru u Prvoj Jugoslaviji, ali samo u kontekstu isticanja svoje “herojske borbe protiv tiranije” . No, kad se raspravlja o korijenima i uzrocima sukoba između dva naroda ili o genezi nastanka ustaškog pokreta, onda se taj element jednostavno ne uzima u obzir!

To što se jedan (manji) dio Hrvata (nakon svega!) odlučio za revolucionarne (oružane) metode borbe – i to tek poslije 06.01.1929. – ne nalazeći nikakvoga drugog načina za legitimnu političku borbu, samo po sebi nije ništa čudno niti neobično. Ono što se kasnije događalo kao plod međunacionalne mržnje i isključivosti u uvjetima fašističkog poretka, uzrokovalo je (na žalost) tragične i dalekosežne posljedice. Ustaša, međutim, nema, otkada su posljednji od njih pobijeni poslije Drugoga svjetskog rata (osim malobrojnih koji su uspjeli pobjeći u Argentinu ili neke druge zemlje, najveći broj je osuđen na smrt i pogubljen neposredno nakon svršetka rata, drugi su pobijeni bez suđenja – također po svršetku rata – na Bleiburgu, Križnom putu, ili od Udbinih agenata diljem zapadne Europe). Ustaša također nije bilo niti nakon što su četnici iz Srbije i okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1991. godine započeli agresiju na ove republike, pobili na desetine tisuća ljudi, a na stotine tisuća protjerali i tako etnički očistili 1/3 Hrvatske, 70% Bosne i Hercegovine – uz pogrom i progon Albanaca tijekom rata na Kosovu 1999. godine Pa, ipak, u glavama velikosrpskih šovinista i ljudi koji su podložni njihovoj promidžbi, oni su još uvijek jedini krivci za sva zla koja su se na ovim prostorima dogodila.4

[toggle_box title=”4″ width=”Width of toggle box”]Kako bi se rehabilitiralo Četnički pokret, moralo se pronaći “žrtvenog jarca” na kojega će se svaliti sva krivnja za stradanja naroda (posebice Srba) tijekom novije povijesti na ovim prostorima. Ustaše su bile najpovoljniji odabir, budući da su još u vrijeme komunizma imali status glavnih negativaca.[/toggle_box]

Tako, primjerice, srpski akademik zadužen za Srbe izvan Hrvatske i jedan od tvoraca monstruozne teze o “genocidnosti” hrvatskog naroda, Vasilije Krestić, u kolovozu mjesecu 1991. godine, dok je agresija združenih srpskih snaga na Republike Hrvatsku u punom jeku, iznova se poziva na Magnum crimen (pamflet Viktora Novaka) i dokazuje krivnju Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Ovo, nažalost, nije usamljen slučaj.

Stalnim podgrijavanjem starih teza – da se tobožnji dugovi iz prošlosti moraju naplatiti (u krvi) od potomaka onih koji su krivi za nesreće i stradanja srpskog naroda – bavila se većina crkvenih uglednika, književnika, intelektualaca, političara i državnih dužnosnika u Srbiji.

Upravo zato, danas smo svjedoci završnog čina revizije jednog dijela povijesti – ozakonjene rehabilitacije srpskog četničkog pokreta. Iako se i u Srbiji jako dobro zna što se sve događalo u Drugom svjetskom ratu (pa i tijekom ratova od 1991 do 1999. na prostorima bivše Jugoslavije – gdje su brojni masovni zločini četnika dokazani na sudovima i zabilježeni kamerama), zločinački srpski Četnički pokret proglašava se “antifašističkim”.

Upravo to učinjeno je 21 prosinca 2004. godine u Beogradu!

Na prijedlog stranke Srpski pokret obnove (čiji je lider aktualni ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, Vuk Drašković – inače veliki obožavatelj “lika i djela” četničkog koljača “đenerala” Draže i politički mentor paravojne skupine Srpske garde formirane u okviru SPO-a, koja je u vrijeme posljednjeg rata na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske počinila brojne zločine), Narodna skupština Srbije prihvatila je (sa oko 70% glasova »za«) zakon kojim su pripadnici četničkih postrojbi iz Drugoga svjetskog rata u svojim pravima izjednačeni s antifašistima i sudionicima “Narodno-oslobodilačke borbe” . Jedan od zaključaka ovog skupštinskog zasjedanja jeste da je “srpski četnički pokret bio oslobodilački i antifašistički” . Malobrojni i pojedinični protesti (poput onih koje su uputili borci NOB-a – s ocjenom kako je “Srbija jedina zemlja u Evropi koja je rehabilitovala jedan kvinsliški i fašistički pokret” ), ostali su u sjeni opće euforije srpske desnice koja je višedesetljetni projekt rehabilitiranja zločinačkog četničkog pokreta uspješno privela kraju. Zastupnik srbijanskog parlamenta, Vojislav Mihailović (inače unuk četničkog zločinca, ‘đenerala’ Draže Mihailovića, potpredsjednik ovog tijela i ujedno potpredsjednik stranke predlagača – SPO ), ovo je prokomentirao kao “konačnu, ali zakasnelu satisfakciju, jer pripadnici četničkog pokreta su se borili za slobodu Srbije, isto kao i oni koji su do sada ostvarivali prava kao antifašisti.”

Velikosrpska politička opcija koja još uvijek prevladava u Srbiji, uspjela je kotač povijesti vratiti unatrag, i jedan dokazano zločinački, fašistički pokret – koji je u posljednjem stoljeću na ovim prostorima uzrokovao stotine tisuća žrtava služeći se metodama genocida i etničkog čišćenja – učiniti pozitivnim dijelom srpske tradicije.

Amnestije za zločine bilo koje vrste ne može i ne smije biti; tako bar kaže međunarodno pravo. U Srbiji i srpskom nacionalnom korpusu, međutim, još uvijek prevladava mišljenje kako su jedino četnici autentični borci za “srpske nacionalne ciljeve” , dok su krivci za sve nesreće koje ih snalaze uvijek na drugim stranama.

Dok se to shvaćanje radikalno ne promijeni i dok ne dođe do pozitivnog pomaka u svijesti ovoga naroda, male su šanse za trajan mir i suživot na ovim prostorima.

Daran Bašić/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret ‘spasiteljima’, Englezima

Objavljeno

na

Objavio

Fra Bruno Adamčik izradio je najveći broj portreta franjevaca koje su kao i njega kasnije ubili partizani

Silvester (ponekad se piše i Silvijo) Adamčik rodio se 30. prosinca 1908. u Konjicu, u siromašnoj obitelji Ivana Adamčika i Matije, r. Bakula. Otac mu je bio dimnjačar. Osnovnu školu Silvester je završio u Konjicu, a onda se prijavio u franjevačko sjemenište i gimnaziju na Širokom Brijegu gdje je 1921. počeo pohađati prvi razred (to bi danas bio 5. razred osnovne škole).

Sačuvan je jedan dopis koji je 28. prosinca 1922. pisao sam Silvester koji moli provincijala da mu oprosti plaćanje kaucije u toj školskoj godini. Kao razlog navodi da je on sin siromašnih roditelja, »te mi nije moguće, da istu plaćam, jer jedini prihod, što ga ima moj otac jest dimnjačarska plaća od koje svi jedva živimo«. Osim toga, sestra mu je bila na liječenju na što je otac morao potrošiti dosta novca.

Njegovu je zamolbu potvrdio i preporučio konjički župnik fra Bazilije Senjak. Provincijal je odbio Silvestrovu molbu te upućuje župnika u Konjicu kako će riješiti problem oko plaćanja kaucije. Točnije, savjetovao mu je da nađe neki drugi izvor plaćanja jer se radi o iznimno malom iznosu: neka se novac skupi u Konjicu ili se obrate Napretkovoj podružnici u Konjicu. Gimnaziju je Silvester, koji je u međuvremenu uzeo redovničko ime fra Bruno, završio 1929. te se iste godine upisuje na franjevačku bogosloviju u Mostaru. Tu je ostao tri godine, do 1932., a posljednju je godinu studija dovršio u Breslau u (ondašnjoj) Njemačkoj 1932./33.

Redovništvo i svećeništvo

Nakon 6. razreda gimnazije, kako je to onda bilo uobičajeno, Silvester je na Humcu stupio u franjevački novicijat. Uzeo je redovničko ime fra Bruno. Bilo je to na Petrovdan (29. lipnja) 1926. Obukao ih je provincijal fra Lujo Bubalo. Njegov je naraštaj bio brojčano velik: bilo ih je deset. Njihove su sudbine teške upravo kakvo je bilo i vrijeme u kojem su živjeli: četvoricu su ubili partizani (fra Julijana Kožula, fra Stjepana Naletilića, fra Anđelka Nuića i fra Brunu), trojica su djelovala u Americi u Hrvatskoj franjevačkoj kustodiji (fra Ljubo Čuvalo, fra Ferdinand Skoko i fra Teofil Pehar, koji je 1949. napustio zajednicu i potom kao dijecezanski svećenik djelovao u Kaliforniji), fra Vendelin Vasilj uspio je 1945. pobjeći ispred komunista i završio je također u Americi, a fra Rajko Radišić je ostao u Hercegovini i »zaradio« dugu zatvorsku kaznu u komunističkoj Jugoslaviji dok je fra Inocencije Mandić već prije napustio franjevački red.

Nakon godinu dana (30. lipnja 1927.) u ruke istoga provincijala položili su prve zavjete. Svečane su zavjete položili 2. srpnja 1930. u ruke provincijala fra Dominika Mandića. Svećeničke službe fra Bruno je primio ovim redom: za subđakona je zaređen 28. lipnja 1931., za đakona već sutradan, 29. lipnja 1931., a za svećenika ga je 11. prosinca 1932. u Mostaru zaredio biskup fra Alojzije Mišić.

Četvorica svećeničkih kandidata (fra R. Radišić, fra V. Vasilj, fra T. Pehar i fra Bruno) nisu imali godine potrebne za ređenje pa je provincijal 27. svibnja 1932. uputio molbu Sv. Stolici za dispenzu od nedostatka dobi za svećeničko ređenje. U to se vrijeme fra Bruno nalazio na odsluženju vojnog roka. Vojsku je služio od 10. svibnja 1932. do 17. studenoga 1932. u Mostaru (s prekidom). Bio je, kako je to onda bilo uobičajeno, bolničar. Stoga je provincijal 29. kolovoza 1932. molio generala Vojislava Savića, zapovjednika Jadranske divizije, da otpusti iz vojske klerike bolničare radi svećeničkog ređenja (B. Adamčika, J. Kožula, A. Nuića, T. Pehara, F. Skoku i V. Vasilja).

Potom je molio biskupa Mišića da za svećenike zaredi klerike koji su riješeni vojne službe. Tom prigodom ipak nisu bili zaređeni za svećenike jer su uskoro iz mostarske bolničke čete naredili da se privremeno otpušteni klerici moraju vratiti u vojsku. Vojsku su konačno završili 17. studenoga, a za svećenike su zaređeni 11. prosinca.

Već je bilo predviđeno da neki od njih studij nastave u inozemstvu (J. Kožul i V. Vasilj u Parizu, a B. Adamčik i A. Nuić u Breslau), dok su drugi namjeravali poći u Ameriku (David Zrno, T. Pehar, F. Skoko i Lj. Čuvalo). Za njih je provincijal fra Dominik Mandić 30. studenoga 1932. tražio obedijenciju od generala reda. General je dao dopuštenje za »Amerikance«, ali su »Europljani« dobili odbijenicu. Preporučio je da se opet napravi reskript. Uskoro je provincijal Mandić opet pisao generalu i tražio dopuštenje za studij u inozemstvu, na što je ovaj put general odgovorio potvrdno.

Fra Bruno i fra Anđelko su se odmah nakon generalova dopuštenja zaputili u Breslau (danas Wroclaw u Poljskoj). Provincijal Mandić im je poslao i popratno pismo za provincijala u Breslau, datirano 9. siječnja 1933. Početkom veljače njih se dvojica javljaju iz Breslaua provincijalu. Lijepo im je, ostali su klerici prema njima susretljivi, hrana im je odlična, a klima prijatna. Nostalgije je bilo – ali već je »isparila«. Za sada skupa stanuju, u jednoj sobi, ali će do Uskrsa imati zasebne sobe.

S njemačkim im je jezikom dosta teško, ali napreduju. Nadaju se da će uskoro moći na sveučilištu pratiti predavanja. Njemački jezik slušaju i na predavanjima u sjemeništu (kućna teologija), ali ne razumiju puno. Uho se pomalo privikava na njemački. Na savjet samih domaćina oni samo nekoliko sati slušaju, a njemački radije uče u sobi. Mole da im se pošalju nove svjedodžbe jer su ove koje imaju iz Mostara pogrješno ispunjene.

Studij glazbe i profesura na Širokom Brijegu

U Breslau ipak nisu ostali dugo: do ljeta iste godine. Već se, naime, znalo da od jeseni 1933. fra Bruno započinje svoju profesuru na Širokom Brijegu. Provincijal je o tome obavijestio Bansku upravu još 17. svibnja 1933. Novi profesori na Širokom Brijegu trebali su od nove školske godine biti fra Bruno i fra Rajko Radišić. Uz to provincijal obavještava o novim pastoralcima koji će u toj godini stupiti u službu – a sve to javlja »radi doplatka na skupoću«.

Uprava širokobriješke gimnazije bila je obaviještena 21. kolovoza iste godine o nekim promjenama, a među njima i da će fra Bruno Adamčik biti novi profesor glazbe od početka nove školske godine. Već prije toga provincijal je poslao fra Bruni obedijenciju da se može iz Breslaua vratiti u Provinciju. Naravno da je fra Bruno već prije znao o tome što provincijal namjerava učiniti pa je već u srpnju 1933. pisao o tome iz Breslaua. Njemu i fra Anđelku predavanja su završila, a on je već pozvan na Široki Brijeg.

Misli da se u drugi semestar, koji počinje 1. studenoga, njih dvojica ne će uključivati jer tamo ionako ne mogu ostati pa zašto onda uzalud trošiti novac za upis novoga semestra. Stoga kažu da će na praznicima malo razgledati kraj oko Breslaua. Moli provincijala da može kupiti neke glazbene sitnice: »Kad ste me već odredili na Široki Brijeg to bih ipak mimo drugi moj rad imao osobitu volju više pažnje posvetiti pjevanju korala.« Moli da bi rado naručio 10-15 komada Graduale Romanum – što nije tako skupo.

Fra Anđelko moli da bi kupio nekoliko »propovjednika« te neke knjige za pastorizaciju. Isto tako pitaju kad moraju biti u Provinciji. Novac za put tražit će opet s pomoću intencija i to ako ih bude. Primili su novi šematizam (uredio ga fra D. Mandić, izdan 1933.), koji im se svidio. Čestitaju provincijalu imendan. Pismo je opet supotpisao fra Anđelko Nuić.

Fra Bruno je, dakle, bio iznimno glazbeno nadaren pa se govorilo o njegovu studiju glazbe. On se o tome raspitivao kod provincijala još u svom pismu od 4. ožujka 1933. Želio bi znati provincijalovu konačnu odluku o svome studiju glazbe. Ipak je s posebnim studijem glazbe fra Bruno, čini se, morao pričekati još dvije godine. Tako je glazbu na širokobriješkoj gimnaziji najprije predavao dvije školske godine (1933. – 1935.) kao dobro nadaren, ali ipak nesvršen glazbenik pa je potom bio upućen na studij glazbe i to u staru »postojbinu«, dakle, opet u Breslau. Od provincijala je obedijenciju za studij glazbe u Breslau dobio 23. rujna 1935.

Nema previše podataka o njegovu studiju glazbe u Breslau. Provincijal mu piše 24. siječnja 1936. neka štedi i neka redovito polaže svoje ispite. Fra Bruno je, pak, pisao provincijalu 11. ožujka 1937. da je dao ispite za zimski semestar te šalje misne intencije da se zadovolje. Krajem iste godine fra Bruno opet piše provincijalu. Studij mu je pri koncu, »a profesor na Univerzi mi već govori, da počnem što prije raditi na disertaciji«. Građu bi mogao naći u Zagrebu, a o tome mu je govorio i dr. Božidar Širola. Stoga moli provincijala da bi zimski raspust mogao provesti u Zagrebu prikupljajući građu. Širola će mu pomoći.

Već je krajem godine doista bio u Zagrebu. Odatle je provincijalu uputio pismo s računom za svoje putne troškove. U Zagreb je putovao s jednim bratom laikom koji ide za kuhara na Široki Brijeg. Sljedeći fra Brunin dopis iz Breslaua potječe tek iz sredine 1939. Javlja provincijalu da je imao problema u studiju zbog političkog stanja u zemlji. Rat je već bio počeo. Moli da mu se dopusti da ostane još godinu dana kako bi završio studij glazbe.

Međutim, provincijal je već postao nestrpljiv. Stoga javlja Adamčiku da do konca kolovoza 1939. studij privede kraju koliko može, a poslije toga neka se vrati u Provinciju gdje je već određen za profesora u gimnaziji. No, provincijal je ipak dopustio Adamčiku da dovrši svoj studij. Tako se on u Provinciju nije trebao vratiti 1939., kako je bilo određeno, nego tek godinu dana kasnije. Trebao je početi predavati od školske godine 1940./41. Dekret je dobio 10. svibnja 1940.: »Ovim Vas imenuje Starješinstvo Franjevačke Provincije u Mostaru nastavnikom na našoj gimnaziji na Širokom Brijegu. Dužnost preuzmite na početku školske godine 1940/41.«

Prema osobnoj kartoteci franjevaca, na službu je pak nastupio tek godinu dana kasnije, 10. travnja 1941. Od tada do svoje smrti fra Bruno Adamčik živio je na Širokom Brijegu kao profesor glazbe. U te četiri (ili pet) godine svoje profesure nije odlazio daleko od Širokog Brijega. U nekoliko je navrata dobio dopuštenje od provincijala da može poći po službenoj dužnosti izvan Provincije. Tako je od provincijala dobio dopuštenje u lipnju 1941. da može poći na euharistijski kongres koji se održavao svakako negdje izvan Hercegovine, a u studenom 1943. da može otići u Sarajevo.

Uz to što se bavio glazbom, fra Bruno se bavio i fotografijom. O tome imamo iznimno vrijedno svjedočanstvo iz pera provincijala fra Lea Petrovića. On je, naime, 14. travnja 1944. naredio fra Bruni da obiđe sve župe koje drže, ili su prije držali franjevci, da tamo fotografira osoblje, kao i skupine župljana sa svojim župnicima, ali i objekte i sve ono što bi moglo biti važno kao dokumentacija za proslavu 100. obljetnice dolaska hercegovačkih franjevaca iz Bosne.

Naime, provincijal Petrović namjeravao je svečano proslaviti 100. obljetnicu odcjepljenja franjevaca rodom iz Hercegovine od dotadašnje zajedničke provincije Bosne Srebrene (1844. –1944.), te je u tu svrhu osnovao odbor koji je pripremao iznimno zahtjevan program proslave. Moglo bi tako biti da je najveći broj portreta franjevaca, koje su kasnije ubili komunisti partizani, snimio upravo fra Bruno Adamčik. Krajem 2008., prilikom preuređenja Franjevačke knjižnice u mostarskom samostanu, pronađeno je mnoštvo filmova iz razdoblja Drugoga svjetskog rata skrivenih iza jedne hrpe knjiga. Ti su negativi otkrili niz izvanrednih motiva, kako ljudi, tako građevina i vjerničkih skupova, a gotovo je nedvojbeno da je to sve ili u najvećoj mjeri snimio upravo fra Bruno.

Učenici o svom profesoru

Učenici, kojima je fra Bruno predavao glazbu na Širokom Brijegu, sjećaju ga se kao iznimno profinjena profesora, kao »gospodina«. Bio je »lijep muškarac«, suradnik glazbenika dr. fra Branka Marijića, a moralo ga se »zapaziti zbog uglađenog držanja i lijepih manira (…) Pratio je fra Branka, skoro ga oponašao. Prvi se fotografijom počeo baviti fra Branko, odmah za njim nastavio je to i fra Bruno. Dirigirati i voditi zbor je nastavio nakon odlaska fra Branka. No nadišao ga je kao kompozitor nabožnih, ali i rodoljubnih kompozicija«.

Bogoslovi su rado pjevali njegovu skladbu Budi nam svecem kod Boga (bl. Nikoli Taveliću), kao i domoljubnu pjesmu Nemoj majko tužna biti, što ja moram u boj iti. »Fra Bruno je jako držao do sebe, imponirao je po urednosti. Poput nekoga mladića znao bi nositi i ružu, dakako ne u zapučku, no u ruci, a počesto bi ju pomirisao. Nama se to činilo otmjeno, dopadljivo i kao uzor kako treba da se i mi ponašamo. Bio je divan čovjek za društvo: za šetati, pjevušiti, a s nama se odnosio kao ’al pari’. Išao bi s nama kadkada i na kupanje u Lišticu (rijeku).« Drugi jedan njegov đak rekao je o njegovu podrijetlu: »Volio je svoj narod. Netko je pričao da je on porijeklom Slovak, ali je hrvatski osjećao, a nije ništa politički radio.(…) Bio je ozbiljan svećenik, a izvanredan profesor.«

Ne zna mu se grob

Fra Bruno je početkom 1945. bio premješten u Sarajevo, na novi bogoslovni fakultet koje je ministarstvo prosvjete povjerilo svim franjevačkim provincijama u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Provincijal fra Leo Petrović je početkom 1945. izdao dopuštenje fra Bruni Adamčiku, profesoru glazbe u Sarajevu i članu Hercegovačke franjevačke provincije (na temelju opće ovlasti generala franjevačkog reda da svaki pojedinačni provincijal takva dopuštenja može svojim članovima izdavati za razdoblje od šest mjeseci), da može izbivati izvan klauzure.

No, ipak mu naređuje da mora javiti provincijalu mjesto svoga boravka i moguće promjene prebivališta. Fra Bruno je, dakle, zadnju školsku godinu predavao glazbu na bogoslovnom fakultetu u Sarajevu, a provincijal, poznajući odlično teško stanje u kojem su se nalazili ne samo franjevci nego općenito hrvatski puk, dao mu je dopuštenje da u slučaju potrebe može boraviti izvan samostana, odnosno, snalaziti se za život kako zna i umije. Prema nekim vijestima, fra Bruno se iz Sarajeva, nakon što su krajem rata partizani osvojili grad, povlačio prema sjeveru s hrvatskom vojskom. Štoviše, fra Tugomir Soldo u svojim sjećanjima navodi da su fra Kruno Pandžić i fra Bruno Adamčik, »kada je palo Sarajevo« postali vojni svećenici hrvatske vojske »na terenu«.

Fra Bruno je krenuo na put kao i stotine tisuća drugih Hrvata prema slovenskoj granici, u susret »spasiteljima«, Englezima. Oni su ih, međutim, kako je općenito poznato, bešćutno predali u komunističke ruke te su mnogi bili ubijeni na brojnim križnim putovima hrvatskih vojnika i civila. O fra Bruninu posljednjem putovanju ne zna se mnogo. U njegovu osobnom kartonu stoji da je »poginuo iza 10. svibnja 1945. negdje u Sloveniji«.

Knjiga o ubijenim profesorima širokobriješke gimnazije govori tek nešto preciznije da se zatekao na Križnome putu »gdje mu se zatire trag 15. svibnja 1945. Grob mu se ne zna.« Do sada nisu otkriveni nikakvi precizniji podatci o njegovoj sudbini. Jedino je svjedok P. C. ispričao kako je fra Bruno s njim išao u koloni od Zidanog Mosta do nekog malog mjesta iza Celja i da onda dalje nije želio ići, nego je odlučio tu ostati i pričekati sudbinu. Nema nikakve dvojbe kakav mu je bio završetak iako o tome, na žalost, nemamo nikakvih podrobnosti.

Piše dr. fra Robert Jolić/Misija.SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

25. obljetnica ustroja 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Objavljeno

na

Objavio

18. travnja 1994. – Ustrojen 1. hrvatski gardijski zdrug

Predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman donio je 25. veljače 1994. godine zapovjed o ustrojavanju 1. hrvatskog gardijskog zbora, združenu postrojbu višenamjenskog karaktera sa zadaćama osiguranja predsjednika i najviših dužnosnika, obnašanja državničko ceremonilanih radnji ali i najelitniju postrojbu Oružanih snaga 1. hrvatski gardijski zdrug.

Zdrug je ustrojen 18. travnja 1994. godine, a osmišljen je kao specijalna vojna postrojba za obavljanje najsloženijih i najzahtjevnijih borbenih zadaća u svim uvjetima.

Okosnicu Zdruga činila je dotadašnja specijalna postrojba Ministarstva obrane Bojna Zrinski, ali su u Zdrug ušli i dijelovi ostalih specijalnih postrojbi Glavnog stožera, Bojna Frankopan, Bojna ban Jelačić, Bojna Matija Vlačić, Bojna Ferdo Sučić te dijelovi 8. Lakojurišne brigade Vojne policije.

Zapovjednik Zdruga general Miljenko Filipović, dotadašnji zapovjednik Bojne Zrinski i dobrovoljac od samih početka Domovinskog rata, povratnik u Hrvatsku kao bivši legionar francuske Legije stranaca organizirao je obuku za sve oblike specijalnog borbenog djelovanja na kopnu, u vodi i iz zraka.

Dio zapovjedništva Zdruga vojnička iskustva je stekao u Legiji stranaca te su u obuci Zdruga korištene metode te vojne postrojbe i drugih zapadnih vojski nadopunjavane vlastitim iskustvima iz Domovinskog rata.

Unutar Zdruga osim pješaštva djelovalo je oklopništvo, topništvo, padobranska bojna, postrojbu za elektronička djelovanja, a u sastavu su imali transportne i lake borbene helikoptere.

Zdrug je imao vrlo važnu napadačku ulogu u operacijama Cincar, Zima ’94, Bljesak, Skok 2, Ljeto ’95, Oluja, Maestral i Južni potez od kojih su neke izvodili u ekstremnim klimatskim uvjetima.

Iako je u operaciji Maestral poginuo dozapovjednik Zdruga Ante Šaškor, a po drugi puta ranjen zapovjednik Filipović te zapovjednici bojni pripadnici Zdruga uspješno su izvršili sve zadaće.

Postrojba je u mirnodopskom razdoblju nastavila sa specijalističkim obukama. 1. hrvatski gardijski zdrug provodio je obuku komandosa u Hrvatskoj vojsci, TOVKO ili temeljnu obuku vođe komando ophodnje.

Samo pripadnici specijalnih postrojbi su mogli pohađati obuku, pripadnici 1. HGZ-a, izvidnici gardijskih brigada, pripadnici specijalnih postrojbi HV-a te specijalne policije. Uvjet za pristup obuci je bila padobranska obuka i godinu dana službe u specijalnoj postrojbi.

U prvoj fazi obuke prvih mjesec dana pripadnici obuke su mogli spavati 4 sata na dan u intervalima po jedan sat. U toj fazi nazvanoj Zeleni pakao testirala se fizička izdržljivost i psihofizička izdržljivost na stres.

Na kraju svakog tjedna komandosi su prolazili poligon smrti, gdje su cijeli dan proveli u aktivnosti obavljajući zadaće. Sve vrijeme obuke vježbalo se isključivo bojevim streljivom.

Nakon toga su helikopterima prebačeni u planinu gdje su slijedećih mjesec dana usavršavali vještine u alpinizmu. Treća faza obuke se odvijala na moru.

U toj fazi kandidati su smjeli spavati od 5 do 6 sati te su u vodi morali provesti 14 sati dnevno. Tu se testirala krajnja granica izdržljivosti u vodi, tkz. Plavi pakao. Do te faze obuke kandidati su počeli vidno mršaviti, svaki je izgubio desetak kilograma težine.

Nakon plavog pakla, četvrta etapa obuke je bila preživljavanje. Padobranskim desantom spušteni su u šumu gdje su mjesec dana su provodili u simuliranoj situaciji neprijateljskog teritorija.

Morali su se kriti od potjera sa psima, spavati u šumi i jesti ono što nađu. Instruktori su im neprekidno zadavali zadatke simulacije napada ili izviđanja pred realnom potjerom. Ako je ovdje komandos zakazao ispadao je bez obzira što je završio sve prethodne faze. Taj dio obuke se nazivao Stalne operacije.

Pod stalnim pritiskom grupa koje ih traže komandosi su prelazili i do 30 kilometara na dan. Od 250 vojnika obuku je završavalo njih 10 do 20.

Zdrug je do 2000. godine odgovarao izravno ministru obrane, odnosno Predsjedniku i Vrhovnom zapovjedniku Oružanih snaga. Nakon 2000. Zdrug potpada pod zapovjedništvo Glavnog Stožera Oružanih snaga.

Smjenom vlasti 2000. godine u procesu tkz. detuđmanizacije nastala je medijska hajka na 1. hrvatski gardijski zdrug. Zdrug je uspoređivan sa Sadamovom Republikanskom gardom te su nazivani Tuđmanovim pretorijancima, opasnom vojnom postrojbom spremnom izvršiti državni udar na legalno izabranu vlast.

Zdrug je optuživan da je bio dio Tuđmanove megalomanije i rasipavanja državnih sredstava jer Hrvatskoj nije trebala takva vojna postrojba čime se pokušalo opravdati ukidanje najelitnije i najperspektivnije postrojbe Hrvatske vojske.

Zdrug je raspušten u ožujku 2000. godine odlukom predsjednika Stjepana Mesića. Nakon reorganizacije Oružanih snaga Zdrug je priključen novoustrojenoj 350. Vojnoobavještajnoj bojni i Bojni za specijalna djelovanja gdje je kasnije pri preustroju ugašen.

Na ratnom putu bojne Zrinski i 1. hrvatskog gardijskog zdruga poginuo je 71 pripadnik postrojbe, dvojca se vode kao nestali, a 286 je ranjeno.

Predsjednica Republike Hrvatske Kolinda Grabar-Kitarović odlikovala je 30. ožujka 2017. Prvi hrvatski gardijski zdrug i Specijalnu postrojbu Ministarstva obrane Bojnu Zrinski za iskazanu osvjedočenu hrabrost i junaštvo njezinih pripadnika u Domovinskom ratu Redom kneza Domagoja s ogrlicom

Kamenjar.com

 

Obilježena 25. obljetnica 1. hrvatskog gardijskog zdruga

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari