Pratite nas

Povijesnice

Korijeni mržnje

Objavljeno

na

[dropcap]S[/dropcap]lužeći diktatorskom režimu dinastije Karađorđevića, četnici su između dva svjetska rata činili (samostalno ili u suradnji sa srpskom vojskom ili žandarmerijom), mnoge zločine, posebice nad hrvatskim seljacima, o čemu također postoji obimna literatura.

Prema istraživanjima hrvatskog povjesničara dr. Ljube Bobana, već prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine), samo u sjevernom dijelu Hrvatske, djelovalo je 117 većih ili manjih četničkih skupina. Oni su u sprezi sa centralističkom strujom srbijanskog režima (od kojega su bili instruirani, te organizacijski, financijski i politički podržavani) po svaku cijenu nastojali spriječiti uspostavu hrvatske autonomije.1 Stoga nije ni malo čudno da su netom poslije

[toggle_box title=”1″ width=”Width of toggle box”] * Sa stanovišta ostvarivanja velikosrpskog nacionalnog programa o “prisajedinjenju” Srbiji “svih srpskih zemalja zapadno od Drine”, Hrvatska je predstavljala najveću zapreku ovom projektu. Planirana “velika Srbija” je trebala obuhvaćati cijelu Bosnu i Hercegovinu i najveći dio Hrvatske. Budući da je u Bosni i Hercegovini također živjela relativno brojna hrvatska narodna zajednica, te da su i u Hrvatskoj postojale stanovite tendencije ostvarivanja hrvatskih povijesnih prava u toj Pokrajini (što je na određeni način bilo i sankcionirano granicama Banovine Hrvatske iz 1939., tj. Sporazumom između kneza Pavla i dr. Mačeka), ne treba čuditi da su četnici i ostali srpski ultranacionalisti glavnu opasnost po oživotvorenje svojih nastojanja vidjeli u hrvatskom narodu i njegovoj težnji za samostalnošću. [/toggle_box]

sporazuma potpisanoga 23. kolovoza 1939. godine između Vladka Mačeka i kneza Pavla o uspostavi Banovine Hrvatske – kao autonomne jedinice u okviru Kraljevine Jugoslavije – svi velikosrpski krugovi ustali na stražnje noge nastojeći po svaku cijenu spriječiti čak i ovakav, ograničeni suverenitet hrvatskoga naroda na svome teritoriju.

Osim četničkih organizacija i njihovih propagandnih centara razasutih diljem Hrvatske, u ove akcije bili su uključeni svi velikosrpski intelektualci, velikodostojnici i svećenstvo Srpske pravoslavne crkve, te veliki broj utjecajnih trgovaca i javnih osoba, uz potporu državnog činovničkog i vojnog aparata koji ovu odluku kneza Pavla nikada nije prihvatio.

Stoga ne treba čuditi, da se zahuktavanjem sveobuhvatne antihrvatske propagandne kampanje svim sredstvima, u Hrvatskoj nužno produbljivao jaz između dva naroda (Hrvata i Srba), dijelom i na tragu ranijih podjela s kraja XIX-og i prve polovice XX-og stoljeća (treba se samo prisjetiti djelatnosti lista Srbobran, članka Nikole Stojanovića Do istrage vaše ili naše, djelovanja Sime Lazića Lukina i drugih srpskih ekstremista, masovnog otpora srpskog stanovništva u Dalmaciji ponovnom prisajedinjenju ove regije Hrvatskoj i Slavoniji, akcija terorističke velikosrpske organizacije Crna ruka i ORJUN-e, sve do ustrojavanja četničkih odbora koji su nastupali kao najradikalniji velikosrpski eksponenti – u početku kao tobožnji borci za “ujedinjenje Južnih Slovena”, dok su s približavanjem Drugoga svjetskog rata sve češće otvoreno pokazivali svoje namjere i ciljeve ), što je s približavanjem svjetskog sukoba sve više eskaliralo i dobijalo na težini.

Plamen mržnje i netrpeljivosti širio se planski i organizirano, što je dovelo do toga da su dva naroda koja do tada nikada nisu bila u neprijateljskom raspoloženju jedan prema drugome, u desetljeću koje je prethodilo Drugome svjetskom ratu, postali ljuti i nepomirljivi protivnici. Jedni su se borili za pravo na samostalnu državu i vlastitu opstojnost, dok su drugi planirali dovesti do kraja posao koji je započeo Nikola Pašić i stvoriti etnički čistu “Veliku Srbiju”.

Ova dva po svemu nepomirljiva koncepta – jer, buduća “Velika Srbija” trebala je u svoje granice smjestiti gotovo čitavu Hrvatsku – morala su dovesti do međusobnog sraza.

Desetljećima podgrijavana iracionalna mržnja, uzrokovala je stravične posljedice i teško opterećenje u budućim međusobnim odnosima Srba i Hrvata.

Možda je nemoguće točno izvagati koliki je čiji udjel u stvaranju takve klime, ali nije na odmet podsjetiti na neke činjenice koje su do 1990. godine u jugoslavenskoj historiografiji prešućivane, s nametnutom tezom, kako sva zla ovoga svijeta počinju s proglašenjem NDH, 10. travnja 1941. godine.

Evo nekih od izvora koji bacaju drugačije svjetlo na neka događanja

Opisujući djelovanje četnika u prvih mjesec dana uspostave NDH (dakle, u vrijeme dok se niti teoretski nije mogla oformiti i zaživjeti ustaška vlast), Dr. Fikreta Jelić Butić navodi kako je “konkretna akcija najprije započela u sjevernoj Dalmaciji. Početkom svibnja, u Splitu su se talijanskom civilnom komesaru Aldu Bartolucciju obratili Niko Novaković-Longo i Boško Desnica, predavši mu predstavku u kojoj ‘u ime 100.000 pravoslavnih Srba sjeverne Dalmacije’ traže da se to područje pripoji Italiji. Ta je vijest objavljena 08.V.1941. u listu ‘San Marco’ koji su talijanske okupacione vlasti počele izdavati u Splitu od kraja travnja.” (Vidi: dr. Fikreta Jelić-Butić, Četnici u Hrvatskoj 1941-1945., Zagreb, 1986., str.32 ).

I srpski autor Đuro Stanisavljević, u svojoj knjizi Pojava i razvitak četničkog pokreta u Hrvatskoj 1941-1942. godine (Istorija XX veka, zbornik radova, IV, Beograd, 1962., str.31-33.) daje zanimljiv pregled tadašnjih događanja. Navodeći kako su osim splitskog četničkog odbora najaktivniji bili oni u Šibeniku, Kistanjama, Benkovcu i Obrovcu, tvrdi da su isti dijelom financirani od talijanskih okupacijskih vlasti, koje su bile zainteresirane ostvariti utjecaj na njih. U vezi s radom tih odbora on zaključuje:

“ Angažovanjem prosvetnih radnika, sveštenika, trgovaca i činovnika i preko njih stvaranjem šire mreže poverenika, koji su, skupljajući priloge, objašnjavali teškoće Srba u Hrvatskoj, uz stvarne i izmišljene priče o zločinima ‘sažaljevali se nad sudbinom Srba’, pretili Hrvatima osvetom i t.d…. Odbori su delovali u dva pravca: izazivanjem maksimalne nacionalne netrpeljivosti prema Hrvatima uvući Srbe u masovni nacionalni pokret, a naglašavanjem tragične sudbine Srba i izbacivanjem u prvi plan parole o odbrani srpstva razviti osećanje mržnje i izdaje prema ‘svima i svakome’ ko nije na visini borbe za spas srpstva i srpske tradicije… Isplanirani i delomično izvršeni fizički napadi na hrvatske seljake u severnoj Dalmaciji i javne pretnje, pokazali su na delu pravi, šovinistički … karakter odbora i njihovih akcija.”

Isti autor također opisuje „izbjege“ Srba (s područja oko demarkacione linije) pod okrilje Talijana i njihov povratak, nakon što su od Talijana dobili oružje i fašističke oznake, te su tako korišteni kao instrument fašističke okupacije 2 … Za Hrvate je posebice bolno bilo pitanje

[toggle_box title=”2″ width=”Width of toggle box”] Ove činjenice bacaju na materiju o kojoj je riječ sasvim drugačije svjetlo od onoga koje dobijamo kada čitamo uradke raznih srpskih “krojača” povijesti. Također se ne može izbjeći povlačenje paralela i uspoređivanje opisanih procesa s onim što se događalo u Hrvatskoj od 1989. godine na dalje, vezano za velikosrpsku agresiju. Upravo je začuđujuće i u isto vrijeme zastrašujuće, kako četništvo i nakon 45 godina “mirovanja” (suzbijeno komunističkom ideologijom), preko noći “vaskrsava” i ponovno djeluje sinkronizirano i organizirano … To može samo ideologija koja ima kontinuitet. Čini se da je ipak četnički “vojvoda” Šešelj bio u pravu kada je izjavio da “četnički pokret ima duboke korene u srpskom narodu”. Kako inače objasniti ovaj fenomen i tako masovan odaziv jednoj rušilačkoj i zločinačkoj ideologiji, za koju je većina civilizaranih ljudi čvrsto vjerovala da je već odavno samo dio prošlosti?[/toggle_box]

okupacije Istre, Dalmacije i otoka, a upravo je četnička politika na tom planu s Talijanima našla zajednički interes i uporišnu točku za suradnju.

U takvom povijesnom kontekstu i uz spomenutu vrlo aktivnu i razgranatu djelatnost velikosrpskih nacionalističkih i četničkih skupina koje su nastojale po svaku cijenu spriječiti nastanak samostalne hrvatske države uz brojne zločine i masakre nad nedužnim hrvatskim i muslimanskim civilima (počevši od onih u Bjelovaru, Lici, zapadnom dijelu Bosne, te Mostaru, Čapljini, Čitluku, istočnoj Hercegovini, Podrinju itd.), nije čudno, da je mržnja između Srba na jednoj strani i Hrvata i muslimana na drugoj, dobila masovne razmjere. To dokazuje bespoštedno četverogodišnje međusobno ubijanje, u kojemu niti jedna strana nije bila bezgrešna, ali niti podjednako kriva.

Pavelićeva totalitarna ideologija koja se silom prilika morala oslanjati na fašističke sile i velikosrpski nacionalistički pokret, imali su dijametralno suprotne ciljeve. Te dvije po svemu nepomirljive krajnosti, uz brojne druge okolnosti vezane za okupatorsko djelovanje (u čemu su i jedni i drugi, gledano u širem povijesnom kontekstu bili ipak sporedni akteri), u svome srazu, dovele su do katastrofe u kojoj je goleme žrtve podnio i hrvatski i srpski i muslimanski narod.

Niti jedan zločin, pa tako ni ustaški, ne smije se opravdavati, jer svaki takav pokušaj uistinu predstavlja novi zločin. To, međutim, ne može biti razlogom da se ne progovori argumentirano i istinito, čak i o temama koje su na ovim prostorima desetljećima bile prikazivane krajnje jednostrano i bez ikakvoga utemeljenja u stvarnom činjeničnom stanju i o kojima se za čitavo vrijeme od 45 godina u “ravnopravnoj socijalističkoj zajednici svih naroda, Jugoslaviji”, nije smjelo niti progovoriti.

Može li se, primjerice, polaziti od teze kako s Antom Pavelićem i ustaškim pokretom počinju i završavaju sva zla koja su se u Drugom svjetskom ratu dogodila na prostorima bivše SFRJ? Naravno da ne može, jer to nije samo zlonamjerno i netočno, nego se nalazi u dubokom sukobu s povijesnom istinom, pa i zdravim razumom. A upravo se to činilo desetljećima!

Zbog čega?

Čitamo li komunističku, ili srbijansku literaturu i publicistiku koja se odnosi na ovu temu, jasno je vidljivo da se nastoji postići upravo taj efekat – “sve je počelo” 10. travnja 1941. godine; Ante Pavelić je “od početka rata vršio odmazdu nad pravoslavnim Srbima«; “ustaški pokret na čelu s Pavelićem odgovoran je za milion do dva milona žrtava, uglavnom Srba”; “samo u ustaškom logoru ‘Jasenovac’ ubijeno je preko 700.000 Srba”; “u ustaškoj ‘endehaziji’ izvršen je genocid nad golorukim i nezaštićenim srpskim narodom”; “katolička crkva je bila duhovni pokretač genocida nad pravoslavcima – Srbima”; “u Hrvatskoj nije bilo antifašističkih snaga”; “Srbi su oduvek prolivali krv za svoju južnoslovensku braću” …, moglo bi se, uistinu, nabrajati u nedogled… Srpska propagandna mašinerija je moćno sredstvo širenja laži …

Govoriti na iole ozbiljan i argumentiran način o Drugom svjetskom ratu, a potpuno ignorirati notorne činjenice vezane za ono što mu je prethodilo, jednostavno je neozbiljno! Da bi se pronašli korijeni mržnje (a ona je postojala, sviđalo se to nekome ili ne) između velikoga dijela Srba i Hrvata, moramo se osvrnuti unazad. Ali, ne onako kako to čine Vasilije Krestić, Milan Bulajić i slični njima.

Ne priznati da ti korijeni mržnje i netrpeljivosti leže u desetljetnim sukobljavanjima ova dva naroda oko političkih i egzistencijalnih pitanja, znači negirati nesporne činjenice bez kojih nije moguće sagledati cjelinu problema na objektivan način..

U Hrvatskoj, u razdoblju političkih previranja u XIX i početkom XX stoljeća (o čemu je već bilo riječi, pa nećemo ići u detalje), izražena srpska nacionalna “integralistička” koncepcija, došla je u sukob s državotvornom koncepcijom hrvatskoga naroda koji je želio svoju samostalnost i slobodu na vlastitoj zemlji.

Srbi su, pak, tražili konstitutivnost,3

[toggle_box title=”3″ width=”Width of toggle box”] Konstitutivnost je u praktičnom smislu značila suverenitet srpskog naroda u Hrvatskoj, što je opet imalo za posljedicu podjelu suvereniteta između njih i Hrvata kao domicilnog i većinskog naroda. Ovu tezu o «pravu Srba na konstitutivnost» i danas zagovaraju oni koji se nisu pomirili s tim da su Srbi poslije rata koji su poveli protiv Hrvatske (1991. – 1995.), u ovoj državi postali ono što uistinu i jesu: nacionalna manjina. S druge strane, zanimljiva je pojava, da Srbi apriori odbacuju svaki razgovor o mogućoj konstitutivnosti nesrpskih naroda koji žive u okviru njihovog državnog područja, pa makar se radilo i o pokrajinama i regijama koje nikada niti po povijesnom niti po etničkom načelu nisu spadale pod ingerenciju srpske države (Vojvodina, Sandžak, Kosovo …). I ne samo to! Oni mnogim nacionalno malobrojnijim narodima ne žele priznati niti status nacionalne manjine?! Takav je slučaj, recimo, s Hrvatima u Vojvodini, koji su se od početka demokratskim sredstvima borili upravo za to. Pod izlikom da Srbija “neguje građansku koncepciju društva u kome nacionalnost ne predstavlja bitnu odrednicu za položaj pojedinca u državi”, odbijane su sve ovakve inicijative, pa čak i legitiman zahtjev za kulturnom autonomijom. Čak što više, takve inicijative su proglašavane “antisrpskim” i “nacionalističkim” djelovanjem koje je usmjereno na “razbijanje Srbije”. Hrvati u Vojvodini su konačno priznati kao nacionalna manjina poslije pada Miloševićevog režima i dolaska demokrate Nanada Čanka na dužnost predsjednika vojvođanske Skupštine. [/toggle_box]

što je praktično značilo i podjelu suvereniteta s hrvatskim narodom. Te zahtjeve pravdali su ranije stečenim “pravima” i svojim “zaslugama” u obrani prostora “Vojne krajine” (odnosno pozivali su se na privilegije koje su im u oblasti obrazovanja, vjerskog odgoja, nacionalnih prava, kulturne autonomije i sl., davali u prošlosti vladari u tim područjima, smatrajući to prirodnim!). Zanimljivo je kako su u ovom slučaju skloni pozvati se na ugarske, odn. austrougarske zakone (pod uvjetom da im idu u prilog), iako tvrde kako su te države oduvijek smatrale okupacijskim, pa s tog gledišta nisu priznavali ni njihov “nametnuti” i “nenarodni” ustavno-pravni poredak.

Što se pak “zasluga” u obrani (u sastavu “krajiške” vojske) tiče, općepoznato je da su se u službu stavljali dragovoljno, i za istu bili dobro plaćeni; na kraju, kakve teritorijalne zahtjeve su imali postavljati oni koji su na tom prostoru činili tek relativnu većinu, od oko 40% ukupnog stanovništva, dok je broj boraca bio daleko manji?

Pa ipak je to služilo u svrhu stalnih ucjena i upornih srpskih zahtjeva u odnosu na većinski hrvatski narod, što je dovodilo do tenzija. Srbi iz Hrvatske su u svojim nastojanjima imali punu potporu (i potrebnu materijalnu, propagandnu, političku, crkvenu i svaku drugu pomoć) svoje matične države Srbije, a ovo, u ukupnom sagledavanju situacije (uzimajući u obzir otvorene pretenzije na hrvatske zemlje), bilo je pogubno za ostvarivanje (prirodnog) prava hrvatskog naroda na svoju državu.

Velikosrpska diktatura i njezina dvadesettrogodišnja represija, nastavak su krvavog pritiska na hrvatski narod, kako bi se on odrekao nacionalnih korijena i svojega državnog prava. Krvavi progoni i ubojstva; sustavni teror nad seljačkim pučanstvom; zločin nad hrvatskim zastupnicima u Skupštini; glavnjače i mučilišta; šestosiječanjska diktatura; premlaćivanja i ubojstva na kućnim pragovima; višestruki i neizdrživi porezi, nameti i globe; organizirano i zajedničko sudjelovanje četnika i kraljevih žandara u teroru i zločinima nad Hrvatima kroz cijelo međuratno razdoblje; velikosrpska propaganda koja je negirajući svako pravo hrvatskoga naroda na slobodu zagovarala i međusobne obračune “do istrage naše ili vaše” ; aktivnosti srpskih popova, trgovaca, političara i intelektualaca u akcijama “Srbi na okup” prije uspostave Banovine Hrvatske (1939. godine, kada još nije bilo ustaša u Hrvatskoj!) … je li sve to skupa imalo utjecaja na ono što se događalo između Hrvata i Srba od 1941. do 1945. godine? Treba biti ili slijepac, ili potpuni diletant, pa ne povezati jedno i drugo, i ne biti svjestan uzročno-posljednične veze događanja od 1918. do 1945. godine, pa i dalje.

Komunistička propaganda također potvrđuje činjenice o velikosrpskom teroru u Prvoj Jugoslaviji, ali samo u kontekstu isticanja svoje “herojske borbe protiv tiranije” . No, kad se raspravlja o korijenima i uzrocima sukoba između dva naroda ili o genezi nastanka ustaškog pokreta, onda se taj element jednostavno ne uzima u obzir!

To što se jedan (manji) dio Hrvata (nakon svega!) odlučio za revolucionarne (oružane) metode borbe – i to tek poslije 06.01.1929. – ne nalazeći nikakvoga drugog načina za legitimnu političku borbu, samo po sebi nije ništa čudno niti neobično. Ono što se kasnije događalo kao plod međunacionalne mržnje i isključivosti u uvjetima fašističkog poretka, uzrokovalo je (na žalost) tragične i dalekosežne posljedice. Ustaša, međutim, nema, otkada su posljednji od njih pobijeni poslije Drugoga svjetskog rata (osim malobrojnih koji su uspjeli pobjeći u Argentinu ili neke druge zemlje, najveći broj je osuđen na smrt i pogubljen neposredno nakon svršetka rata, drugi su pobijeni bez suđenja – također po svršetku rata – na Bleiburgu, Križnom putu, ili od Udbinih agenata diljem zapadne Europe). Ustaša također nije bilo niti nakon što su četnici iz Srbije i okupiranih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine 1991. godine započeli agresiju na ove republike, pobili na desetine tisuća ljudi, a na stotine tisuća protjerali i tako etnički očistili 1/3 Hrvatske, 70% Bosne i Hercegovine – uz pogrom i progon Albanaca tijekom rata na Kosovu 1999. godine Pa, ipak, u glavama velikosrpskih šovinista i ljudi koji su podložni njihovoj promidžbi, oni su još uvijek jedini krivci za sva zla koja su se na ovim prostorima dogodila.4

[toggle_box title=”4″ width=”Width of toggle box”]Kako bi se rehabilitiralo Četnički pokret, moralo se pronaći “žrtvenog jarca” na kojega će se svaliti sva krivnja za stradanja naroda (posebice Srba) tijekom novije povijesti na ovim prostorima. Ustaše su bile najpovoljniji odabir, budući da su još u vrijeme komunizma imali status glavnih negativaca.[/toggle_box]

Tako, primjerice, srpski akademik zadužen za Srbe izvan Hrvatske i jedan od tvoraca monstruozne teze o “genocidnosti” hrvatskog naroda, Vasilije Krestić, u kolovozu mjesecu 1991. godine, dok je agresija združenih srpskih snaga na Republike Hrvatsku u punom jeku, iznova se poziva na Magnum crimen (pamflet Viktora Novaka) i dokazuje krivnju Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Ovo, nažalost, nije usamljen slučaj.

Stalnim podgrijavanjem starih teza – da se tobožnji dugovi iz prošlosti moraju naplatiti (u krvi) od potomaka onih koji su krivi za nesreće i stradanja srpskog naroda – bavila se većina crkvenih uglednika, književnika, intelektualaca, političara i državnih dužnosnika u Srbiji.

Upravo zato, danas smo svjedoci završnog čina revizije jednog dijela povijesti – ozakonjene rehabilitacije srpskog četničkog pokreta. Iako se i u Srbiji jako dobro zna što se sve događalo u Drugom svjetskom ratu (pa i tijekom ratova od 1991 do 1999. na prostorima bivše Jugoslavije – gdje su brojni masovni zločini četnika dokazani na sudovima i zabilježeni kamerama), zločinački srpski Četnički pokret proglašava se “antifašističkim”.

Upravo to učinjeno je 21 prosinca 2004. godine u Beogradu!

Na prijedlog stranke Srpski pokret obnove (čiji je lider aktualni ministar vanjskih poslova Srbije i Crne Gore, Vuk Drašković – inače veliki obožavatelj “lika i djela” četničkog koljača “đenerala” Draže i politički mentor paravojne skupine Srpske garde formirane u okviru SPO-a, koja je u vrijeme posljednjeg rata na području Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske počinila brojne zločine), Narodna skupština Srbije prihvatila je (sa oko 70% glasova »za«) zakon kojim su pripadnici četničkih postrojbi iz Drugoga svjetskog rata u svojim pravima izjednačeni s antifašistima i sudionicima “Narodno-oslobodilačke borbe” . Jedan od zaključaka ovog skupštinskog zasjedanja jeste da je “srpski četnički pokret bio oslobodilački i antifašistički” . Malobrojni i pojedinični protesti (poput onih koje su uputili borci NOB-a – s ocjenom kako je “Srbija jedina zemlja u Evropi koja je rehabilitovala jedan kvinsliški i fašistički pokret” ), ostali su u sjeni opće euforije srpske desnice koja je višedesetljetni projekt rehabilitiranja zločinačkog četničkog pokreta uspješno privela kraju. Zastupnik srbijanskog parlamenta, Vojislav Mihailović (inače unuk četničkog zločinca, ‘đenerala’ Draže Mihailovića, potpredsjednik ovog tijela i ujedno potpredsjednik stranke predlagača – SPO ), ovo je prokomentirao kao “konačnu, ali zakasnelu satisfakciju, jer pripadnici četničkog pokreta su se borili za slobodu Srbije, isto kao i oni koji su do sada ostvarivali prava kao antifašisti.”

Velikosrpska politička opcija koja još uvijek prevladava u Srbiji, uspjela je kotač povijesti vratiti unatrag, i jedan dokazano zločinački, fašistički pokret – koji je u posljednjem stoljeću na ovim prostorima uzrokovao stotine tisuća žrtava služeći se metodama genocida i etničkog čišćenja – učiniti pozitivnim dijelom srpske tradicije.

Amnestije za zločine bilo koje vrste ne može i ne smije biti; tako bar kaže međunarodno pravo. U Srbiji i srpskom nacionalnom korpusu, međutim, još uvijek prevladava mišljenje kako su jedino četnici autentični borci za “srpske nacionalne ciljeve” , dok su krivci za sve nesreće koje ih snalaze uvijek na drugim stranama.

Dok se to shvaćanje radikalno ne promijeni i dok ne dođe do pozitivnog pomaka u svijesti ovoga naroda, male su šanse za trajan mir i suživot na ovim prostorima.

Daran Bašić/kamenjar.info

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Naivnost u pogledu komunista fra Martina Soptu na kraju je stajala glave

Objavljeno

na

Objavio

Jedan od 66 hercegovačkih franjevaca koje su tijekom Drugoga svjetskog rata i poraća ubili komunisti bio je fra Martin Sopta, dugogodišnji profesor u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu i Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru – vrstan matematičar i filozof, čovjek široka duha koji je u sjećanju svojih učenika ostao poznat ponajprije po svojemu enciklopedijskom znanju, a onda i po svojoj šaljivoj naravi.

O njemu se pripovijeda da je zapravo bio prilično sklon socijalizmu i nimalo sklon fašizmu i nacizmu – pa je potpuno apsurdno da su ga ubili »njegovi«, komunistički partizani, i to ubrzo nakon što su preuzeli vlast u Hercegovini, u veljači 1945., u istome mjesecu kada su hercegovački franjevci doživjeli najveću tragediju uopće u povijesti franjevačkoga pokreta na našim prostorima. U tom mjesecu ubijeni su i brojni drugi, na Širokom Brijegu i Mostaru, kao i na drugim mjestima: ukupno 45 mučenika od 66 sveukupno ubijenih u ratu i poraću!

Za fra Martinov grob donedavno se nije znalo. Konačno je njegovo tijelo 2010. ekshumirano iz masovne grobnice u Ljubuškom te potom početkom 2013. i identificirano na patologiji u Kliničkom bolničkom centru u Splitu. To je i temeljni razlog da ovdje nastojimo donijeti njegov iscrpan životopis – koliko je to moguće na temelju očuvane građe.

Djetinjstvo i školovanje

Fra Martin je rođen 15. veljače 1891. u Dužicama, župa Rasno, i već sutradan kršten u rašanjskoj crkvi. Krstio ga je župnik fra Alojzije Lujo Radoš i dao mu ime Franjo. Roditelji su mu bili Martin i Ruža, r. Pinjuh (s Čerigaja), a krsni kum Ilija Sopta iz Dužica. Krizman je u Rasnu 5. studenoga 1897. kada mu je bilo samo 6 i pol godina; krizmao ga je biskup fra Paškal Buconjić, a krizmeni kum bio je Ivko Čolak.

Franjo (fra Martin) potječe od dužičkih Sopta koji su i u starijim vremenima dali nekoliko franjevaca. Najstariji od njih je fra Lovro (Ante) Sopta (1752. – 1827.), župnik i gvardijan te definitor provincije Bosne Srebrene u dva mandata, a potom su još čak trojica fratara s tim prezimenom uzeli isto redovničko ime: fra Lovro (Andrija) Sopta (1814. – 1851.), kapelan, župnik i samostanski vikar na Širokom Brijegu, koji je preminuo mlad od tuberkuloze; fra Lovro (Jozo) Sopta (1846. – 1908.), kapelan, župnik, gvardijan i definitor provincije hercegovačkih franjevaca; fra Lovro (Stanko) Sopta (1903. – 1931.) koji je kao mladi svećenik preminuo od sušice.

Osim toga od dužičkih Sopta su i fra Mijo (1789. – 1827.), preminuo u 38. godini života u matičnomu kreševskom samostanu i fra Atanazije (1902. – 1918.) koji je preminuo kao novak i pokopan u rodnome mjestu, na dužičkomu groblju. Sedmi je fra Martin Sopta. Osmi je fra Josip (Jozo) Sopta, rođen 1952., član Dalmatinske (zadarske) provincije sv. Jeronima, doktor teologije, bivši provincijal spomenute provincije, ujedno jedini živući svećenik Sopta iz Dužica.

O Franjinu (fra Martinovu) djetinjstvu veoma je teško pronaći bilo kakav podatak. Osnovnu je naobrazbu stekao u rodnom selu, gdje je naučio čitati i pisati. Budući da nije bilo školske zgrade, učenici su na pouku išli u jednu privatnu kuću.

U franjevačku gimnaziju (još uvijek pod imenom probandata) na Širokom Brijegu mali je Franjo stupio u jesen 1902., dakle u šk. 1902./03. godinu, s 11 i pol godina. U probandatu su te godine u pet razreda (koliko ih je ukupno škola imala) bila 32 učenika, od čega u Franjinu 1. razredu 11 učenika. Profesori su im bili fra Mirko Matijević (ujedno i prefekt probandata), fra Didak Buntić, fra Filip Bebek, fra Šimo Ančić, fra Anđeo Glavaš i fra Blaž Jerković.

O njegovu srednjoškolskom obrazovanju nisam pronašao novih podataka. Svakako, srednju školu završio je kod franjevaca na Širokom Brijegu (1902. – 1908.). Prepoznajemo ga na sačuvanoj fotografiji iz lipnja 1904. kao đaka na svršetku 2. razreda.

Bio je odličan učenik, što mu je bila i najbolja preporuka da ga franjevci – koji još uvijek nisu imali potpunu gimnaziju niti je njihova škola imala pravo javnosti – pošalju da srednjoškolsko školovanje dovrši i maturira na državnoj gimnaziji u Mostaru. Upravo je fra Martin bio jedan od prve trojice franjevačkih kandidata koji su maturirali na državnoj gimnaziji, što znači da je uprava Provincije svu trojicu bila predvidjela za daljnje školovanje, točnije za profesore u svojim odgojnim ustanovama.

Sačuvan je dopis ondašnjega provincijala fra Ambre Miletića od 6. listopada 1909. Zemaljskoj vladi u Sarajevo u kojoj moli da bi se fra Martinu Soptiću, koji je »mladić dosta darovit a k tomu i pun volje za učenjem«, omogućilo da na proljeće polaže maturalni ispit kako bi na taj način franjevačka provincija u Hercegovini »brže došla do valjane gimnazijske učiteljske sile«, iz kojega jasno proizlazi da je fra Martin još kao gimnazijalac – zbog svoje iznimne inteligencije – bio predviđen za budućega gimnazijskoga profesora. Zemaljska je vlada mjesec dana kasnije (6. studenoga 1909.) potvrdno odgovorila na provincijalovu zamolbu.

Osim fra Martina prvi su franjevački maturanti u Mostaru bili fra Dominik Mandić i fra Mate Čuturić (obojica budući profesori, ravnatelji širokobriješke gimnazije i provincijali). Mostarsku su gimnaziju pohađali u šk. 1909./10. godini i maturirali 1910. O tome svjedoči i sačuvana fotografija od 19. lipnja 1910. koju su maturanti posvetili »svomu [razrednom] starješini«: među 21 maturantom su i fra Martin, fra Mate i fra Dominik – sva trojica u habitima, jer su oni već prije upisa u mostarsku gimnaziju bili završili novicijat i tako postali klericima.

O tome je donijela vijest i franjevačka mostarska Kršćanska obitelj: »Ove su godine po prvi put tri naša mlada klerika položila ispit zrelosti (maturu) na državnoj gimnaziji i to dvojica s odlikom, a jedan sa svim glasovima. – Čestitamo i sretan početak.«

O razlozima zbog kojih su franjevački đaci slani na navedeno doškolovavanje zapisao je kasnije D. Mandić, jedan od navedene trojke: »Da bi se mogao izobraziti dovoljan broj nastavnika za gimnaziju i teologiju prema državnim propisima, od godine 1908. provincijalno starješinstvo šalje stalan broj bivših širokobrijeških učenika u državne gimnazije, da svrše VII. i VIII. razred. Prva tri svećenička kandidata položili su maturu god. 1910. u mostarskoj gimnaziji.« Zanimljivo je zabilježiti da su franjevački kandidati nastavu u mostarskoj državnoj gimnaziji pohađali u habitu te da im je zbog toga bilo nezgodno sudjelovati na nastavi tjelesnoga odgoja. Stoga je provincijal 9. ožujka 1910. od Zemaljske vlade molio oprost od predmeta »gombanja« i od školarine za klerike fra Nikolu Ivankovića, fra Marijana Puljića i fra Martina Soptu.

Bogoslovni fakultet fra Martin je završio na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru (1910. – 1914.). On je studij upisao zapravo u akad. 1909./10. godini, ali je to bilo samo formalno jer je te godine – kako je već rečeno – pohađao državnu gimnaziju u Mostaru. Sljedeće godine (1910./11.) odslušao je i polagao nekoliko predmeta (apologetiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo, povijest Crkve i filozofiju) te položio s ocjenama izvrstan (eminens) i vrlo dobar (laudabilis) – i u prvom i u drugom semestru.

Vladanje mu je pohvalno, a u drugom semestru uzorno (laudabilis i exemplaris), a marljivost vrlo dobra pa u drugom semestru odlična (constans i laudabilis). Profesori su mu bili fra Alojzije Bubalo (apologetika i povijest Crkve), fra Leo Petrović (moralna teologija), fra Jerko Boras (kanonsko pravo) i fra Ante Majić (filozofija). U sljedećoj godini (1911./12.) fra Martin polaže Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju, kanonsko pravo i povijest Crkve i iz svih predmeta u prvom semestru dobiva najbolju ocjenu (eminens) te tako postaje najbolji student na Franjevačkoj bogosloviji; u drugom semestru imao je dvaput eminens i triput laudabilis.

U akad. 1912./13. godini polaže Sveto pismo, dogmatiku, moralnu teologiju i pastoralnu teologiju te ima dvaput eminens i dvaput laudabilis, a u drugom semestru iste predmete uz triput eminens i jednom laudabilis. Konačno u akad. 1913./14. godini polaže Sveto pismo, dogmatiku i pastoralnu teologiju uz dva eminens i jedan laudabilis. Tako fra Martin filozofsko-teološki studij završava u Mostaru kao odličan student, jedan od najboljih, ako ne i najbolji.

Malo je čudno da nije poslan na završetak studija u inozemstvo, kako je to redovito bio običaj. Što je tomu bio razlog, nema podataka. Prema sačuvanim dokumentima fra Martin je rado i uspješno sudjelovao u priredbama koje su organizirali bogoslovi (rasprave iz povijesti i dogmatike), osobito bogoslovni zbor »Bakula«, čiji je bio aktivan član, a neko vrijeme i dopredsjednik zbora.

Redovnički i svećenički život

Franjo Sopta pošao je u franjevačku gimnaziju (tada pod imenom probandata) s nakanom da postane svećenik franjevac. Tako je odmah po okončanju probandata obukao franjevački habit i stupio u novicijat. Bilo je to 6. kolovoza 1908. S njim su obučena sedmorica kolega, a upravo je fra Martin bio najmlađi: bilo mu je tek 17 i pol godina. Habit im je obukao fra Luka Begić, dugogodišnji meštar novaka, po provincijalovu nalogu.

Kolege iz novicijata bili su mu: fra Jure Zlopaša, fra Konstantin Kosta Jukić, fra Ivan Marinčić, fra Nikola Ivanković, fra Petar Serdarušić, fra Marijan Puljić i fra Karlo Grbavac. Trojica su kasnije napustila red (fra Kosta Jukić apostatirao kao svećenik 1923., fra Petar Serdarušić otpušten 1913. i fra Marijan Puljić otpušten 1912.), fra Ivan Marinčić umro je mlad 1933., fra Karlo Grbavac 1955., a fra Jure Zlopaša preminuo 1965. Tako je jedini izravno ubijen, što su učinili komunisti, upravo fra Martin.

Njemu je sličnu sudbinu doživio i fra Nikola Ivanković, koji je preminuo nakon komunističkog mučenja u ljubuškoj tamnici sedam godina po okončanju rata, 21. svibnja 1952. Fra Nikola je s kolegama godinu novicijata završio na Humcu te su položili prve jednostavne zavjete 6. kolovoza 1909. i to u ruke provincijala fra Ambre Miletića. Tri godine kasnije, 31. kolovoza 1912., fra Martin je u Mostaru položio i svečane zavjete te na taj način postao punopravni član Hercegovačke franjevačke provincije.

Početkom 20. stoljeća još uvijek su postojala dva stupnja prije svećeničkoga ređenja: subđakonat i đakonat (danas postoji samo đakonat). Fra Martin je za subđakona zaređen 1. rujna 1912. u Mostaru. Dokumente Biskupskom ordinarijatu u Mostaru za kandidate fra Juru Zlopašu, fra Konstantina Jukića, fra Ivana Marinčića, fra Nikolu Ivankovića, fra Karla Grbavca i fra Martina Soptu poslao je Provincijalat 31. kolovoza 1912., a Ordinarijat šalje svjedodžbe o njihovu subđakonskom ređenju 6. listopada 1912.

Uskoro potom fra Martin Sopta i fra Konstantin Jukić zaređeni su i za đakone, opet u Mostaru, oko 20. prosinca 1912. Nedugo potom fra Martin je zaređen i za svećenika. Kako je bio premlad (za svećeničko ređenje kandidat je morao imati napunjene barem 24 godine), to je provincijal 26. lipnja 1913. od pape za fra Martina tražio dispenzu od čak 18 mjeseci kako bi mogao biti zaređen za svećenika. Dogodilo se to u Sarajevu 21. rujna 1913. Zaredio ga je pomoćni vrhbosanski biskup Ivan Šarić. Bile su mu tek 22 i pol godine. Mladu misu proslavio je fra Martin u Rasnu 28. rujna 1913. Nešto ranije (7. rujna) zaređeni su i njegove kolege fra Konstantin Jukić i fra Ivan Marinčić, ali u Mostaru.

Početkom 1914. fra Martin je s nekim kolegama polagao jurisdikcijski ispit pred biskupskom komisijom u Mostaru kako bi mogao dobiti jurisdikciju i kanonsku misiju za dušobrižničko djelovanje na području Mostarsko-duvanjske biskupije. Ispit je položio te mu je biskup, skupa s fra Konstantinom Jukićem i fra Ivanom Marinčićem, 26. travnja 1914. podijelio jurisdikciju. Ipak fra Martin nikada nije djelovao u dušobrižništvu: čitav je život proveo kao gimnazijski i fakultetski profesor na Širokom Brijegu i u Mostaru.

Profesorska služba i usavršavanje u struci

Prvo fra Martinovo zaduženje bila je služba gimnazijskoga profesora na Širokom Brijegu: takvo je zaduženje dobio prema rasporedu osoblja (Tabuli) od 30. travnja 1914. Predavao je vjerojatno matematiku, ali nije imao formalnoga školovanja. Stoga je već u sljedećoj akademskoj godini započeo studij matematike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Molbu provincijalu fra Martin je uputio 27. ožujka 1915. te nakon što je dobio dopuštenje obavijestio je provincijala u dopisu od 18. travnja 1915. da će njegovi glavni predmeti studija biti matematika i spekulativna filozofija, a sporedni fizika. »Sva tri predmeta u međusobnom spoju kao jednu cjelinu s filozofijom na najprvom mjestu.«

Otputovao je u Zagreb u studenome 1915., a studij je započeo početkom prosinca. Iz Zagreba se 19. prosinca 1915. javio provincijalu u Mostar s viješću da je započeo studij, ujedno se žaleći na liberalnu klimu koja vlada u Zagrebu, pa čak i među samim fratrima. Hvali isusovce kao pravovjerne istodobno se čudeći neukusnim šalama nekih zagrebačkih franjevaca na račun pape i Crkve. Očito je fra Martin stanovao u samostanu zagrebačkih franjevaca na Kaptolu odakle je pohađao predavanja. Predviđa da će mu za završetak studija biti potrebne tri godine.

Zanimljivo je da je Zemaljska vlada u Sarajevu dodijelila stipendije za studij fra Martinu Sopti, fra Krešimiru Pandžiću i fra Nikoli Ivankoviću, koji su se spremali za profesorsku službu. I 1916. ista je Vlada dodijelila stipendije navedenoj trojici studenata. Nakon fra Martinova odlaska matematiku je na Širokom Brijegu preuzeo fra Augustin Leopold Zubac. U Zagrebu je fra Martin ostao do ljeta ili jeseni 1917., a potom je opet na Širokom Brijegu gdje nastavlja predavati matematiku. Po odlasku je ostao dužan 952 krune zagrebačkim franjevcima kod kojih je boravio, o čemu je prokurator (ekonom) fra Kazimir Vajdić 20. rujna 1917. obavijestio hercegovačkoga provincijala.

Prema novome rasporedu osoblja na sastanku uprave Provincije 26. travnja 1917., fra Martin je raspoređen za profesora gimnazije za novu šk. 1917./18. godinu. Prema tabulama Provincije od 1917. pa nadalje, fra Martin Sopta (Soptić) navodi se redovito kao gimnazijski profesor, ispovjednik i propovjednik. Na Širokom Brijegu proveo je najveći dio svoga svećeničkog i profesorskog života, punu 21 godinu (1914./15., 1917. – 1920., 1921. – 1927. i 1932. – 1943.). Osim toga, šest je godina predavao filozofiju na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru (1927. – 1932. i 1943. – 1945.), s tim da je posljednjih nekoliko mjeseci života proveo s bogoslovima na Čerinu, kamo su bili premješteni iz Mostara zbog ratne opasnosti.

Iz prvih godina fra Martinove profesure na Širokom Brijegu sačuvan je zanimljiv dokument o tome kako mu je Sveta Stolica kao profesoru filozofije dala posebno dopuštenje da smije čitati knjige koje su bile stavljene na indeks zabranjenih knjiga u Katoličkoj crkvi. To je dopuštenje Provincijalatu poslala Apostolska nuncijatura u Beču 24. kolovoza 1918., a Provincijalat proslijedio fra Martinu nekoliko mjeseci kasnije, 3. prosinca 1918.

Na prvom maturalnom ispitu po priznanju javnosti Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu, održanu od 9. do 14. rujna 1918., fra Martin je učenike ispitivao filozofsku propedeutiku. Šk. 1918./19. godine fra Martin je predavao matematiku 7. i 8. razredu, propedeutiku istim razredima te latinski i grčki jezik 5. razredu – ukupno 19 sati tjedno. Bio je član povjerenstva i na maturi u svibnju 1920.

U akad. 1920./21. godini fra Martin je opet na studiju – ovaj put u Beogradu. Nije potpuno jasan razlog nastavka studija. Moguće je da fra Martin zbog kratkoće vremena nije uspio diplomirati po svršetku studija u Zagrebu 1917., a moguće je da je u Beograd pošao i radi polaganja državnoga ispita, što je bilo nužno nakon što je širokobriješka gimnazija 1918. dobila pravo javnosti. Prema popisu članova profesorskog zbora u šk. 1917./18. godini, uz fra Martinovo se ime navodi da je on »student filozofije i učitelj matematike, filozofijske propedeutike, latinskog i grčkog« jezika, što bi značilo da još nije imao diplomu s Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Svakako, nakon što je Provincijalat 23. rujna 1920. od Zemaljske vlade tražio da se dodijele stipendije petorici sveučilištaraca članova Provincije (fra Martin Sopta, fra Krsto Kraljević, fra Marijan Zubac, fra Kažimir Barišić i fra Mladen Barbarić), Zemaljska je vlada 17. studenoga 1920. potvrdno odgovorila na tu zamolbu. U Beograd je fra Martin otišao 4. studenoga 1920. U lipnju 1921. navodi se da je opet na Širokom Brijegu, ali tu se nalazio samo dva-tri tjedna na odmoru. Krajem lipnja opet je otišao u Beograd. Po svemu sudeći, ipak je šk. 1921./22. godinu predavao na širokobriješkoj gimnaziji jer se navodi kao član ispitnoga povjerenstva na Širokom Brijegu na maturi održanoj krajem svibnja 1922.

Iz jednoga kasnijeg dokumenta vidljivo je da je fra Martin profesorski ispit položio u Beogradu 1921. I u šk. 1922./23. godini fra Martin je profesor na Širokom Brijegu. S kraja 1922. potječe i zamolba ravnateljstva gimnazije upućena Provincijalatu da se nastavnicima fra Krešimiru Pandžiću, fra Martinu Soptiću, fra Krsti Kraljeviću i fra Arkanđelu Nuiću nabave peći u sobama jer je u njihovim sobama zimi bilo veoma hladno. Provincijal je kupio peći te tražio da ih gvardijan preveze iz Mostara na Široki Brijeg, ali je ujedno zatražio veliku štednju u grijanju jer novaca jednostavno nije bilo u izobilju.

U šk. 1925./26. godini fra Martin je predavao matematiku 7. i 8. razredu, a fiziku od 5. do 8. razreda, tjedno 19 sati. Ujedno je bio kustos fizikalne zbirke. Povremeno je predavao i latinski i grčki jezik, vjerojatno zbog nedostatka nastavnoga osoblja. Zacijelo je dobro poznavao oba navedena klasična jezika! Tako je u šk. 1926./27. godini predavao matematiku u 4. i 8. razredu, filozofiju u 8. razredu te latinski jezik u 2. i 3. razredu, a grčki u 5. razredu. Povremeno je predavao čak i njemački jezik. Redovito je bio i član ispitnoga povjerenstva na maturalnim ispitima, dakako za matematiku.

Od 1927. do 1932. fra Martin više nije na Širokom Brijegu, nego je premješten u Mostar, gdje je predavao filozofiju na Franjevačkoj bogosloviji. Po povratku fra Martin u šk. 1932./33. godini predaje matematiku 2., 3. i 7. razredu, fiziku 7., filozofiju 8., vjeronauk 5. i zemljopis 6. razredu. Iste je godine bio i razredni starješina 7. razredu. Vodio je i fizikalnu zbirku, koju čini 17 mehaničkih čvrstih tijela, 19 tekućih, 7 zračnih, 7 kalorike, 57 magnetizma i elektriciteta, 9 akustike i 8 zidnih slika.

U šk. 1933./34. godini predavao je matematiku 1., 2. i 4. razredu, fiziku 7., njemački 5., zemljopis 6. i grčki jezik 5. razredu. U šk. 1934./35. godini predaje matematiku, fiziku, grčki jezik i zemljopis, u šk. 1935./36., 1936./37., 1937./38. i 1938./39. godini matematiku, fiziku i zemljopis, dok u šk. 1939./40. godini predaje samo matematiku, i to 1., 2., 3., 5. i 7 razredu, a u šk. 1940./41., 1941./42. i 1942./43. godini matematiku 2., 3. i 6. razredu te filozofiju (propedeutiku) 8. razredu. Odlukom uprave Provincije od 3. srpnja 1943. fra Martin je ponovno premješten za profesora filozofije na Franjevačku bogosloviju u Mostar.

U školskom ljetopisu za šk. 1932./33. godinu zabilježeno je da je fra Martin 15. ožujka 1933. »vodio ekskurziju VII. r.« u »Ivan-Dragu (popodne)«. Fra Martin im je bio razrednik. Dana 13. svibnja 1933., na Majčin dan, fra Martin je držao predavanje o majci za sve razrede, a 4. veljače 1939. imao je predavanje svim učenicima o biskupu Josipu Jurju Strossmayeru.

Iz Liber classifficationum saznajemo kako je fra Martin Sopta od akad. 1927./28. godine profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru. Naslijedio je fra Antu Majića. Predavao je spekulativnu filozofiju (7 studenata), a usput i dogmatsku teologiju (2 studenta). Isto je bilo i u ljetnom semestru. U akad. 1928./29. godini predavao je samo filozofiju (8 studenata), a u ljetnom semestru i etiku (ukupno 7 studenata), kao i u ljetnom semestru 1929./30. (ukupno 12 studenata).

Zanimljivo je da je u zimskom semestru 1929./30. kao profesor istih predmeta upisan fra Ante Majić, dok se fra Martinovo ime uopće ne navodi. On je kroz to vrijeme bio opet na Širokom Brijegu, gdje je zamjenjivao fra Radoslava Vukšića, koji se pripravljao za profesorski ispit. U oba semestra 1930./31. fra Martin predaje filozofiju i etiku (ukupno 13 studenata), kao i u 1931./32. (ukupno 16 studenata).

U jesen 1932. opet je u gimnaziji na Širokom Brijegu, a u Mostar se vraća nakon 11 godina, u jesen 1943.To je bila i posljednja fra Martinova služba u životu. Predavanja su počela 19. rujna 1943. zazivom Duha Svetoga. U Mostaru je bilo 29 bogoslova, od kojih 17 svećenika (studenti 5. i 4. godine). Bilo je ratno vrijeme i Mostar je bio izložen zrakoplovnim bombardiranjima, a osobito je bilo teško 14. siječnja 1944. kada su »englesko-američki gangsteri teško bombardirali Mostar«. Učinjena je velika šteta.

U samostanu nitko nije stradao, ali je bilo dosta rušenja i oštećenja. Ipak su bogoslovi zbog opasnosti poslani izvan Mostara: po dva-tri bogoslova poslana su k raznim župnicima u okolne župe. Pitanje je bilo kako, ili bolje gdje, nastaviti predavanja. Na sjednici održanoj 2. veljače 1944., na koju je provincijal sazvao upravu Provincije i profesorski zbor, dogovoreno je da se ispiti za zimski semestar održe 15. veljače 1944.

Bogoslovi-studenti došli su u Mostar dan prije i ispiti su uredno održani navedenoga dana. Istodobno se razmišljalo kako nastaviti s ljetnim semestrom. Profesori su na sjednici 12. ožujka 1944. predložili provincijalu razmještaj profesora i studenata po župama. Između ostaloga, predloženo je da na Čerin sa skupinom od osam bogoslova prvih dviju godina studija pođu fra Martin Sopta i fra Dionizije Lasić, ujedno i prefekt te skupine, a fra Rufin Šilić dolazio bi iz Mostara povremeno. Iako je župnika fra Živka Martića brinulo gdje će smjestiti tolike ljude, provincijal ga je ohrabrio da oni nisu prezahtjevni te da će u ovoj nezgodi prihvatiti i najnužniji smještaj. Drugi dio bogoslova, starije godine studija, trebalo je smjestiti u Veljake.

Odmah po dolasku, provincijalu se 18. ožujka 1944. s Čerina javio fra Dionizije, koji mu piše da su se bogoslovi smjestili u jednu sobu (njih sedam), a fra Luka Sušac je na hodniku. »Fra Martin i ja nekako smo se namjestili, ali on malo nezadovoljan, koliko to smije biti kod “dovna” [duhovna] čovjeka. Naime, tamo nam nije rečeno, da ovamo za fra Martina nema kreveta, zato mu ga nismo ni ponieli [iz Mostara]. Zato on spava sada na kalaveti, daskama i na tvrdoj kukuruzovini. Bojim se, da se ne uzkašlje, jer jutros veli, da se lepušina ne da sve do ponoći ugrijati. Što se tiče kora, matutin i hore zasad ne možemo držati, dok ne nabavimo nešto klupa.« Pravi je krevet fra Martin ipak dobio tek puno kasnije: provincijal je, naime, tek 5. listopada 1944. poručio upravi rezidencije na Čerinu da za fra Martina Soptu priprave krevet i krevetninu.

Šk. 1943./44. godina ipak je – unatoč svim poteškoćama i razbacanosti bogoslova po različitim župama – uspješno dovršena. Tako su zaključili profesori na sjednici održanoj 6. srpnja 1944. u Mostaru. »Ustanovljeno je da je ipak sve potrebno gradivo pretjerano [obrađeno] /doduše bez takozvanih pomoćnih predmeta/, a da uspjeh djaka ne zaostaje nimalo za uspjehom prošlih godina.« Predlaže se i novi raspored bogoslova, dakako opet po župama, jer u Mostar još nije bilo moguće vratiti mlade ljude zbog ratne opasnosti. Predavanja su na Čerinu trebala započeti 2. listopada 1944., a vjerojatno je tako i bilo. Profesori su bili fra Martin Sopta i fra Pavo Dragićević te fra Dobroslav Šimović, ujedno i prefekt bogoslova. Bogoslovi III. godine studija premješteni su s Čerina u Čitluk.

Provincijal fra Leo Petrović piše župniku na Čerin fra Živku Martiću: »Mnogo preporučamo naše mlade bogoslove Vašoj otčinskoj brizi. Molite se, poštovani otče, da Božja Providnost bdije nad nama svima u ove sudbonosne dane za cjelokupno čovječanstvo.« Provincijal nije mogao ni zamisliti koliko će mjeseci koji slijede biti sudbonosni: u veljači 1945. i u proljeće iste godine njegova je provincija bila gotovo izbrisana s lica zemlje! Predavanja su se na Čerinu održavala do kraja siječnja ili početka veljače 1945., kada su se bogoslovi s dijelom profesora povukli iz Čerina i Čitluka prema Mostaru. Brojne su komunisti uskoro brutalno ubili. Fra Martin je ostao na Čerinu i tu dočekao partizane.

Duhovnost, zdravlje i neke službe

Osim profesure fra Martin je bio i duhovnik: tako je, primjerice, od 25. do 28. ožujka 1923. na Širokom Brijegu održao duhovne vježbe vanjskim đacima (eksternistima). U veljači 1925. imao je duhovne vježbe opet vanjskim đacima. Nekoliko mjeseci tijekom 1926. bio je duhovnik Marijine kongregacije za interne đake (sjemeništarce), od veljače do prosinca, a onda je tu službu preuzeo fra Mladen Barbarić. God. 1937. ponovno je imenovan duhovnikom Marijine kongregacije za učenike iz okolice.

U svibnju 1930. provincijal je javio fra Martinu da je određen za voditelja duhovnih vježbi kod časnih sestara milosrdnica. Jedno je vrijeme fra Martin bio upravitelj đačke muške kongregacije, od travnja 1930. do siječnja 1931. Tada je provincijal zamolio biskupa Mišića da bi se umjesto njega upraviteljem imenovao dr. fra Ante Jelavić, direktor Franjevačke bogoslovije u Mostaru. Dana 14. lipnja 1931. fra Martin je dobio novi dekret od provincijala da vodi duhovne vježbe časnim sestrama u Mostaru. U travnju 1935. vodio je duhovne vježbe za konviktorce i vanjske đake iz okolice. U šk. 1937./38. godini fra Martin je imenovan prefektom učenika koji stanuju u roditeljskim ili seljačkim kućama u okolici gimnazije.

Iz godine 1926. potječe dopis ravnatelja Gimnazije fra Mate Čuturića u kojem se žali na fra Martinovo oblačenje: »(…) O. Martin Soptić ide u školu sa zamazanim i nedoličnim habitom, što po mišljenju direkcije loše djeluje na odgoju mladeži. Soptić se istina brani, da ima habit, ali da ga mora čuvati za svečanijih zgoda.« Traži od provincijala »da preko gvardijana nastoji tu stvar ispraviti, i ako vidi potrebnim rečenom providiti«, što bi značilo da mu se nabavi još jedan bolji habit. Zanimljiv je dopis odvjetnika dr. Bože Nikolića od 12. lipnja 1931. da je u stvari fra Martina Sopte predao žalbu protiv presude Sreskog načelstva. Nisam uspio pronaći zbog čega je Sresko načelstvo izreklo kaznu fra Martinu.

Početkom 1930. provincijal traži da se fra Radoslav Vukšić oslobodi predavanja kako bi se mogao što brže i kvalitetnije pripraviti za profesorski ispit. Kroz to će ga vrijeme zamjenjivati fra Martin Sopta, profesor na Franjevačkoj bogosloviji u Mostaru, preuzimajući njegove predmete. Fra Martin je privremeno zamjenjivao i fra Gaudencija Ivančića kao vjeroučitelj u III. osnovnoj školi u Mostaru. Fra Gaudencije je, naime, u travnju 1932. otišao na mjesec dana u Beč radi polaganja teološkoga ispita (doktorata). Krajem srpnja 1937. fra Martin je dobio dopuštenje od provincijala da može zamjenjivati župnika kroz mjesec dana. Riječ je o župniku župe Cerna kod Vinkovaca, kamo je fra Martin prispio najkasnije 26. srpnja 1937., za što je dobio jurisdikciju đakovačkoga biskupa. Početkom 1934. zamjenjivao je i fra Vojislava Mikulića, nakon što mu nije bila priznata kvalifikacija nastavnika, uz još dvojicu profesora koji su podijelili njegove sate između sebe.

Sigurno je da je fra Martin, kao i drugi profesori, ponekad, možda i redovito, pomagao ispovijedati župljane na Širokom Brijegu, kao i u okolnim župama, ali to nije bilježeno jer je bilo uobičajeno. Pronađen je ipak podatak kako su profesori 3. ožujka 1934., vjerojatno pred Uskrs, išli u Ljuti Dolac pomoći ispovijedati tamošnjem župniku fra Roku Sabljiću. Neki su pošli i autom ili lađom preko polja (Mostarskoga blata), a među njima i fra Martin.

Nema previše vijesti o tome da bi fra Martin bio pozivan kao propovjednik na svečane mise bilo na Širokom Brijegu, bilo u okolici ili u Hercegovini. Na jednome mjestu piše ipak da je na sv. Josipa 1938. pozvan u Izbično, gdje je proslava župe »obavljena na vrlo svečan način. Sv. misu s prigodnom propovijedi držao je o. Fra Martin Sopta, profesor.« Istoga je dana na istome mjestu imendan slavio starina fra Jozo Bencun, dugogodišnji izbički župnik, uz veći broj okolnih župnika i profesora s gimnazije.

Po svršetku šk. 1929./30. godine fra Martin je preko ljeta u lječilištu, što znači da je imao stanovitih zdravstvenih poteškoća. Dopuštenje da može poći u lječilište dobio je 6. srpnja 1930., a čini se da je bio na Palama. Tu ga je pronašao provincijalov dopis od 26. srpnja da od 1. kolovoza preuzme brigu o franjevačkim klericima koji će biti na odmoru u Konjicu. Na svoje se zdravstveno stanje fra Martin žalio provincijalu još u dopisu od 1. kolovoza 1929. iz Nevesinja, gdje se nalazio na odmoru i učio engleski jezik. Piše da mu je temperatura svako jutro 37 ili više stupnjeva.

U ljeto 1931. fra Martin je stanovito vrijeme proveo u bolnici u Sarajevu. Odatle je 3. kolovoza, zajedno s fra Lovrom i fra Borislavom, čestitao provincijalu imendan. U bolnicu je otišao na temelju nalaza i preporuke dr. Vjekoslava Glavadanovića koji je 17. lipnja 1931. preporučio provincijalu da se neki franjevci i đaci pošalju na liječenje. Iz tog dopisa saznajemo i koja je fra Martinova zdravstvena poteškoća »slabost crijeva« zbog čega predlaže četiri tjedna boravka u Kiseljaku, u bolnici ili lječilištu. Iz lječilišta, ovoga puta s Ilidže, fra Martin se javio i 3. kolovoza 1932. čestitajući imendan provincijalu fra Dominiku Mandiću.

Fra Martin nije služio vojsku. To je jasno iz dopisa Provincijalata zapovjedniku Vojnoga okruga u Mostaru od 5. prosinca 1932. u kojem stoji da on »nije služio u Kadru niti uopće u vojsci, jer je bio oslobogjen od vojne obveze kao svećenik.«

Od upravnih službi fra Martin nije nikada obnašao nikakvu, bilo u upravi Provincije, bilo u profesorskom zboru ili pak u dušobrižništvu. Ipak je važno napomenuti da je na kapitulu Provincije održanu u ožujku 1934. bio izabran za definitora Provincije. No, već na završnoj kapitularnoj sjednici održanoj 22. ožujka 1934. pod predsjedanjem predsjednika kapitula fra Mihaila Trohe, fra Martin se zahvalio na definitorskoj službi. Ali nazočni članovi kapitula nisu prihvatili njegovu ostavku. Kako se sljedeća sjednica uprave Provincije održavala tek sljedeće godine, to je provincijal fra Mate Čuturić 7. travnja 1935. na sjednicu pozvao i fra Martina. On je, međutim, uskoro (21. travnja) dao i »pismenu odreku« na mjesto definitora. Na to su preostali članovi Uprave na sjednici od 22. travnja 1935. prihvatili njegovu ostavku te za novoga definitora izabrali fra Radoslava Vukšića, također gimnazijskoga profesora.91 Fra Martin nije nigdje, bar ne u pisanu obliku, izložio i razloge svoje ostavke.

Čovjek enciklopedijskoga znanja, profesor i pedagog

Svi oni koji su poznavali fra Martina Soptu hvalili su njegovo enciklopedijsko znanje. Tako prof. fra Vojislav Mikulić kaže za njega da je bio »izvanredan matematički talent. Stalno je čitao matematičke knjige i teorije – čak i za vrijeme objeda. Izvanredan kao redovnik i svećenik!« Njegovi učenici o njemu su rekli: »Znalo se da je skoro jedini iz te plejade prvokategornik bez doktorata, a svi su mu doktori znanosti išli na savjetovanje kao “lumenu” filozofije i znanja uopće.«

Slično govori i drugi učenik: »Fra Sopta jedini nije imao doktorat, no tomu filozofu, matematičaru i fizičaru dolazili bi svi ovi doktori savjetovati se kad nešto nisu znali.« Urednik izdanja k tome zaključuje: »Bio je vjerski revan, dobar ispovjednik i propovjednik duhovnih vježbi (konviktorci), te voditelj kongregacije vanjskih đaka.« Dr. fra Častimir Majić hvali fra Martinovo izvanredno znanje: »Iako nije bio ovjenčan doktorskom diplomom, u tu se intelektualnu elitu ubraja i fra Martin Sopta koji je u duši posjedovao enciklopedijsko znanje i bio prava riznica povijesnih događaja koje je prenosio i na svoje učenike te svoja predavanja pretvarao u zabavne tečajeve. (…)

Kroz trideset godina profesorske službe (1914. – 1945.) odgojio je više naraštaja studenata koji su bili zadivljeni njegovom učenošću i redovničkom jednostavnošću života. Siromaštvo je održavao u izvornom obliku franjevačkih redovničkih pravila. Naime, knjige su bile njegovo jedino bogatstvo kojim se opajao i nadahnjivao.«

Osobito je njegovo znanje hvalio dr. fra Kvirin Vasilj. On piše da je njegov profesor bio fra Martin Sopta, »osoba izvanredno visoke inteligencije i široka znanja, na kakva se nisam namjerio ni na jednom od tri sveučilišta, koja sam pohađao.« Nedjeljko Jelčić sjeća se da je fra Martin predavao matematiku, bio dobar čovjek i – motao duhan!

Čini se ipak da nije bio kakav veliki pedagog. I o tome postoji više zapisa. Jedan od prvih je službeno izvješće što ga je u travnju 1925. sastavio inspektor Jovan Vasić, koji je pratio profesore i bilježio njihov način rada s učenicima. O fra Martinu piše da je u 8. razredu uvježbavao zadatke »sa prilično rutiniranim đacima«, što bi se reklo izabranima. Nastavlja: »Samo bi se preporučilo nastavniku više mira i opservacija na đaka, kako bi samo na zgodnom mestu pristupio iz bliže đaku u pomoć, ukoliko mu se uopšte može pomoći. Nije umesno unapred đaka sugerirati rečima n. pr.: ti to ne ćeš znati…«

Povoljniju je ocjenu dobio od inspektora Dušana Tamindžića koji je školu inspicirao početkom 1927. Đaci su novu lekciju dobro shvatili, »što je najbolji dokaz da ju je profesor lepo i jasno protumačio«. Potvrdno ga je ocijenio i ministarski izaslanik dr. Mirko Deanović u šk. 1934./35. godini koji piše za njega: »Svestrano učen pa zna zainteresirati đake za predmet i to na svoj originalan način. Dobio odobrenje da nastavlja, Sn br. 43852 od 14/XII 1933. g. Predaje 19 godina.«

Sami đaci nisu ga upamtili kao najboljeg pedagoga. Jedan ga uspoređuje s fra Radoslavom Vukšićem. Kaže da su bili veliki prijatelji »s time što je fra Rade izvrstan pedagog, a ovaj drugi nije imao veze s pedagogijom i nikome nije ostao u lijepoj uspomeni s tog naslova. Skoro svaki bi kod njega kad-tad imao negativnu ocjenu.« Drugi ga opisuju kao šaljivu osobu, drugi opet da nije pretjeravao u utjerivanju znanja jer budućim svećenicima nije bilo o glavu biti izvrsni u matematici. Većina priznaje da su se »veselili kada je otišao na teologiju predavati filozofiju, no to je bila i obveza sviju nas sada s matematikom ispočetka, pa sustići do fra Radine razine zahtjevnosti«.

Najporaznije se o njegovim odgojnim metodama izjasnio K. K., njegov bivši učenik: »Pokojni fra Martin Sopta je bio dobar, ali kao pedagog nije bio baš najbolji. Imo je znanja, možda i previše, ali kao pedagog nekako… Kad bi on čovjeka izvodio na tablu, pa ako nešto ne znaš, on te zvizne šamarom da odletiš pod tablu. Pa nekad i ono što bi znao, ne smiješ kazat.« Dakako, ne smije se smetnuti s uma da u to vrijeme uvođenje stege i znanja šibom i pljuskom nije bila nikakva iznimka!

Iako je bio iznimno inteligentan i načitan, na žalost, nije pisao. Tako iza njega, barem u tiskanom obliku, nije ostalo gotovo ništa. Poznat je samo jedan njegov kratak rad o velikom filozofu Vladimiru Solovjevu. Tekst je napisan u prigodi objavljivanja hrvatskoga prijevoda Solovjevljeva životopisa kojega je na francuskom jeziku napisao belgijski isusovac Michel d’Herbigny, 1919. Sopta ukratko predstavlja odnos Katoličke i Pravoslavne crkve, opisuje Solovjeva kao mislioca koji je prihvatio sveopću (katoličku) Crkvu i koji nije traženje istine postavio kao svrhu ili cilj filozofskoga istraživanja, nego samo kao metodu do pronalaska sigurne istine – a ona se nalazi u Bogu, ona je zapravo sadržana u nauku Isusa Krista, točnije u njegovoj osobi. (On je rekao: Ja sam Put, Istina i Život.)

Fra Martinovo putovanje u smrt

Nakon odlaska bogoslova s Čerina, gdje su se bili sklonili iz Mostara, a s kojima je bio i njihov profesor fra Martin, on je u veljači 1945. ostao na Čerinu sa župnikom fra Živkom Martićem i kapelanom fra Kamilom Milasom. Na temelju sačuvanih izvještaja i sjećanja moguće je u dobroj mjeri rekonstruirati njegovu smrt. U svojim sjećanjima fra Kamilo Milas zapisao je da su u jesen 1944. partizani osvojili Brotnjo, ali su ih krajem siječnja 1945. ustaše potjerali iz Brotnja, Čapljine i ljubuške krajine.

Na Sv. Blaža (3. veljače 1945.) svi su broćanski fratri otišli na misu i dernek u Gradniće, a potom produžili u Mostar. »Iz Čerina su otišli bogoslovi i profesori, ostao je s nama samo fra Martin Sopta.« Već sutra se hrvatska vojska povukla, a partizani su ponovno i konačno osvojili Brotnjo. Uvečer 5. veljače partizani su ušli i u Čerin te došli u župnu kuću. Ispitivali su trojicu fratara s ponedjeljka na utorak (5./6. veljače), ali nisu nikoga ubili. Sutradan su ih poveli u Čitluk na ispitivanje: »Idemo poljem preko Bakara. Iako je vrijeme lijepo, kroz polje je uvijek zimi blato. Bilo mi je žao fra Martina. On je među nama najstariji, težak i teško hoda. Jedan vojnik ide pred nama, a druga dvojica za nama.«

Ispitivali su ih čitav dan, a oko pola noći dopustili im da mogu otići u franjevačku rezidenciju u Čitluk, da prespavaju kod župnika fra Jakova Križića. »Onako na golu podu s jednim gunjem smo se opustili. Tko bi još mogao i zaspati.« Te noći partizani su u Čitluku ubili dvojicu fratara koje su tu doveli iz Gradnića: fra Filipa Gašpara i fra Ćirila Ivankovića. U srijedu 7. veljače njih su trojicu pustili da se vrate kući na Čerin. Istoga su dana partizani osvojili Široki Brijeg i ubili 12 fratara u protuzrakoplovnom skloništu, a osmoricu odvezli kamionom i kasnije ubili u blizini Zagvozda.

»Osvanuo je četvrtak 8. veljače. Imamo bolesnika u Velikom Donjem Ograđeniku. Fra Martin je htio ići. Odvraćali smo ga, jer smo znali da ne će s njim dobro završiti, ali nismo uspjeli. Rekao je na koncu: “Na Čitluku je Cvitan Spužević”, a oni su bili veliki hababi u raspravljanju, “i hoću ga vidjeti”. Otišao je i više se nije vratio. A Cvitan je bio pravnik i igrao je važnu ulogu u partizanskom pokretu.«

Fra Martinovo putovanje toga dana možemo pratiti na temelju iskaza M. Š. koji je bio 9-godišnji dječak kojega su poslali da bolesniku dovede svećenika. Trebalo je ispovjediti Iliju Milićevića i Stanu zv. Tunić. Išao je ispred svećenika s malim zvonom, kako je onda bilo uobičajeno, upozoravajući prolaznike da svećenik nosi Presveti Sakrament i da trebaju kleknuti. Nakon što je opremio dvoje navedenih bolesnika, svećenik je zamolio maloga M. da mu pokaže put prema Čitluku. On ga je ispratio do Služnja, do kuće Nikole Turudića Kalabušića te ga uputio kako će doći na Čitluk. M. je potvrdio da se kasnije pričalo kako taj svećenik nikada nije dospio u Čitluk. Očito je da su ga uhitili partizani i odveli na drugu stranu, kako se kasnije saznalo u tamnicu u Ljubuški.

Saznao je i da su neke žene ne dugo potom pronašle zvonce na jednome stablu lješnjaka između Služnja i Čitluka. M. Š. je bio dječak i nije znao ime svećenika kojega je vodio. Naime, fra Martin nije bio kod njih na župi, nego je tu boravio kao profesor, a M. je bio dijete pa i nije znao imena fratara. Međutim, na temelju gore navedena zapisa fra Kamila Milasa nedvojbeno je da je riječ upravo o fra Martinu Sopti.

A da je fra Martin nakon uhićenja sproveden upravo u ljubušku tamnicu, svjedoče dvojica fratara. Fra Kamilo Milas je na »dragovoljnom« narodnom zboru koji su partizani zakazali u Ljubuškom 18. veljače 1945. susreo staroga fra Vida Čuljka koji je jedini ostao u polusrušenome humačkom samostanu. »Tada mi je fra Vid rekao da je 9. veljače, u petak, vidio fra Martina Soptu na zatvorskom prozoru u Ljubuškomu koji mu je rekao: “Ich bin gefangen” (Ja sam uhićen). Iz toga zaključujem da je fra Martin ubijen u Ljubuškomu, a ne u Čitluku, kako se misli po pričanju naroda. Ljudi su očito vidjeli fra Pilu i fra Ćirila, pa se to izmiješalo… Kako bilo da bilo, mrtva se glava ne da nositi.«

Fra Janko Bubalo ima još preciznija saznanja o fra Martinovoj smrti. On je, naime, i sam, zajedno s fra Stankom Vasiljem, 40 dana živio u neljudskim uvjetima partizanske tamnice u Ljubuškom. Piše kako su kroz »špijunku« (ključanicu) svoje tamničke prostorije (jame) gledali kako partizani oko ponoći 12. na 13. veljače odvode na strijeljanje dvojicu fratara, fra Zdenka Zupca i fra Slobodana Lončara, te dodaje: »Držim gotovo sigurnim da je te noći, u grupi, strijeljan dugogodišnji, pa i moj, gimnazijski profesor fra Martin Sopta, iako je o partizanima, dok ih nije doživio, redovito, naivno, lijepo govorio.«

Ekshumacija grobišta žrtava partizanskoga terora u Ljubuškom konačno je potvrdila opravdane pretpostavke da je fra Martin ubijen upravo tu. Njegovo je tijelo pronađeno u masovnoj grobnici komunističkih žrtava na lokalitetu Tomića njiva. Iskapanja su izvršena u razdoblju od 19. do 28. srpnja 2010. Radovi su se odvijali pod stručnim vodstvom arheologa Tihomira Glavaša i patologinje dr. Marije Definis-Gojanović. Iskopano je ukupno 28 tijela. Očito je da su osuđenici na smrt prije ubojstva morali sami kopati mjesto gdje će biti ubijeni, jer su pronađeni i ostatci vatre na kojoj su se grijali stražari, moguće sami ubojice. Uz dva tijela pronađeni su ostatci krunice i franjevačkoga habita.

Do sada je identificirano samo tijelo fra Martina Sopte, krajem siječnja 2013., ali je DNK analiza još u tijeku pa je moguće da će se saznati i tko je drugi ubijeni fratar, ili možda još nekoliko njih, te tko su ostali ubijeni. Različiti su, naime, ljudi dolazili i kazivali da je tu, po svjedočenjima i dokumentima, ubijen i netko njihov. Nakana je da se tijela pok. fra Martina, kao i drugoga franjevca, odnosno franjevaca, pokopaju u zajedničkoj grobnici pobijenih franjevaca u samostanskoj i župnoj crkvi na Širokom Brijegu.

Kako se već dijelom iz dosadašnjega teksta moglo zaključiti, sve donedavno postojale su različite inačice o mjestu fra Martinove smrti, kao i o izvršiteljima zločina. Ponajprije, postojala je predaja o tome da je on ubijen u Čitluku. Tako je I. G. posvjedočio da se pričalo kako je fra Martina ubio S. B., i to na putu iz Čitluka prema Vionici, na vrhu njive Ante Pehara Šakotušića. Narod je pričao da je S. »bio na Čitluku u čaršiji i dojašio na fra Martinu Sopti… Dojašio na njemu do mjesta gdje je bio grob. Tako su pričali, ja nisam vidio. Bile su to sve tajne priče. A ja sam vidio njegovu sestru M. koja je nosila džemperklaj. Tako se zvao taj dugi džemper. Kažu da je S. ubio fra Martina Soptu, profesora sa Širokoga Briga i ona je uzela od njegova habeta i sašila.« Taj je grob u međuvremenu potpuno zarastao u šiblje i stabla. Pa ipak je riječ o nesporazumu: fra Martin je ubijen u Ljubuškom, odveden iz tamnice, što potvrđuje identifikacija njegovih kostiju.

Zanimljivo je da ta inačica o fra Martinovu ubojstvu u Čitluku potječe iz puno starijega vremena. Zabilježio ju je fra Oton Knezović i objavio još 1960. Ipak, prema njegovoj inačici ubojica je drugi: narodni heroj Stevo Gaćeša. Evo što piše Knezović: »Srbokomunisti su strahovito mučili ove franjevce, kako to znadu samo oni i đavli. “Narodni heroj” Stevo Gaćeša iz Obrovca u Dalmaciji ubio je u Brotnju (niže Mostara) tri franjevca župnika iz zasjede. Profesora teologije fra Martina Soptu dočekao je na cesti, kad se vraćao od bolesnika. Povalio ga je na cesti, kleknuo mu na prsa pa mu oštrim kamenom smrskao veliku i filozofsku glavu na stotine komadića!

Taj fra Martin bio je enciklopedija znanja i velik filozof, bavio se samo svojim svećeničkim i profesorskim poslom pa su ga Srbokomunisti ipak tako strašno izmrcvarili i ubili na cesti kao psa! Poslije toga “slavnoga djela” postao je “nacionalni heroj” Stevo Gaćeša zapovjednikom logora u Sarajevu, gdje je opet tukao i mučio hercegovačke franjevce i ostale svećenike Hrvate!« Knezovićeve podatke o Gaćeši kao ubojici fra Martina Sopte preuzima i dr. fra Bazilije Pandžić, uz ogradu da te vijesti »nisu potvrđene«.

Uistinu je moguće da je Gaćeša ubio i fra Martina i neke druge franjevce (o čemu nema nikakvih egzaktnih svjedočanstava), ali je sada jasno da fra Martin nije ubijen u Čitluku, nego u Ljubuškom. A ona su trojica »župnika« koje je Gaćeša ubio u Brotnju fra Jakov Križić, fra Filip Gašpar (obojica rodom iz Roška Polja) i starac fra Ćiril Ivanković, koji su uistinu ubijeni u Čitluku, ali je ime njihova stvarnoga ubojice do danas ostalo nepoznato.

Simpatizirao partizane a oni ga ubili

Novo je pitanje, tko je ubio fra Martina? Poznati i još živući partizan iz Hercegovine Jure Galić donosi veoma zanimljive vijesti o njemu. Opisuje ga kao partizanskoga simpatizera (o čemu svjedoči i fra Janko Bubalo u Apokaliptičnim danima) te donosi vijesti o vremenu kada su partizani osvojili Brotnjo i susreli fratre u Čerinu: »Nas dvojica, Marko Šoljić i ja, prenoćili smo drugu noć u selu Čerinu (…) kod tamošnjeg župnika fra Martina Sopte (on nije bio župnik, nego je tu samo boravio kao profesor; župnik je bio fra Živko Martić, op. R. J.), inače poznatog profesora matematike na Gimnaziji na Širokom Brijegu.

Pri dolasku naših boraca fra Martin se nije nigdje micao, već ih je sačekivao u svome stanu. U ovoj župi, kako nam je rekao, službovao je privremeno. Dobro je i nas primio i ugostio, bilo je svega i za jelo i za piće. Sjedili smo do kasno u noć i o mnogo čemu razgovarali. Fra Martin je bio čovjek demokratski raspoložen i antifašističke orijentacije kako se deklarisalo više svećenika na ovom terenu, a među njima fra Vojislav Mikulić, fra Zlatko Sivrić i fra Domijan [Damjan!] Rozić (kasnije, nakon izvjesnog vremena čuli smo da je, nažalost, neko nama nepoznat ubio fra Martina Soptu. Možda ga je njegov antifašizam koštao glave?).«

Na drugome, pak, mjestu Galić već zna tko je ubio fra Martina. Opisujući navedeni razgovor u župnom stanu na Čerinu, on završava: »Tu noć prespavali smo u njegovom stanu, da bi ustaški odmetnici, križari, na neki način saznali za taj naš sastanak, pa su ga, vjerovatno, zbog toga u roku nekoliko dana ubili.« Hoće li tomu uistinu biti tako? Jesu li fra Martina stvarno ubili križari?

Više je nego zanimljivo da Galić, pišući svoje radove, uopće nije konzultirao partizansku literaturu, koja mu je lako mogla biti dostupna, a u kojoj izrijekom piše da su fra Martina ubili upravo oni – partizani. Tako poznati Viktor Novak još 1948. piše da mu je »jedan odličan poznavalac hercegovačkih prilika« rekao kako će »po zlu pamtiti preostali narod dugo vremena ustaške i njemačke suradnike« među kojima se navodi i »fra Martin Softa«, ali i brojni svećenici koji uopće nisu iz Hercegovine niti su ikada djelovali u Hercegovini.

Tako su svjedočili komunistički »odlični poznavaoci hercegovačkih prilika«! Da nije taj »odlični poznavalac« bio upravo Jure Galić, samo je nakon 50 godina zaboravio kakve je informacije davao Novaku? Svakako, neshvatljivo je da komunistički izvori fra Martina navode i kao zloglasnoga »ustaškog i njemačkog suradnika« (Novak) i kao »čovjeka demokratski raspoložena i antifašističke orijentacije« (Galić). Ali da ne bi bilo nikakve dvojbe o tome tko ga je ubio, pobrinuo se Milan Mihaljević, »šef Opunomoćstva« za Lištički srez Uprave državne bezbednosti (UDB-e) Državnoga sekretarijata za unutrašnje poslove Narodne republike Bosne i Hercegovine koji je (vjerojatno uz pomoć suradnika) 1953. sastavio opširan elaborat pod naslovom Istorijat klera sreza Lištica (na 15 stranica).

U njemu stoji i ovo: »Dr. Sopta fra Martin, profesor matematike i fizike. Politički se isticao kao protivnik NOP-a, a kao suradnik ustaško-njemačko-talijanskog pokreta i pokazao se u svojoj neprijateljskoj djelatnosti kao istaknuti organizator i propovjednik ustaškog pokreta. Po dolasku JA [Jugoslavenske armije] na Š. Brijeg kao takav ubijen je.« Koliko laži u samo tri rečenice! Vjerujem da bi se zgrozio i sam partizan Jure Galić! Fra Martin nije bio doktor znanosti, nikad nije bio suradnik ustaša, Nijemaca i Talijana, nije bio nikakav organizator niti propovjednik, a pogotovo ustaškoga pokreta, a nije uopće ubijen na Širokome Brijegu, nego u Ljubuškom.

Jedino što je točno jest da je bio protivnik NOP-a (iako se u tome zacijelo ni po čemu nije isticao!), točnije komunističke bezbožne ideologije i zločina koje je činio komunistički pokret. Točno je i to da su ga ubili pripadnici Jugoslavenske armije, dakle partizani. Ali kao da je i to bilo malo, autor istoga dopisa nastavlja: »Prilikom oslobodjenja Š. Brijega od ustaških i okupatorskih jedinica 8 Februara 1945 godine, kao ustaški i njemački saradnici u borbi protiv NOV-e sa oružjem u ruci izginulo je viši broj fratara, odnosno na položaju oko samostana Š. Brijeg. Kao što smo naveli da su oni pretvorili crkvu i crkvene prostorije u bedem iza koga su se tukli protiv NOV-e i dole navedeni su izginuli na istom položaju.«

Slijede imena 31 franjevca, od kojih neki uopće nisu poginuli, drugima su imena i prezimena navedena pogrješno, a većina uopće nije poginula na Širokom Brijegu (tu su partizani ubili dvanaestoricu!). Među njima se na 29. mjestu navodi i »Dr. Sopta fra Martin« kao jedini s naslovom doktora znanosti, iako upravo on nije imao taj naslov, dok se brojnima drugima koji su ga imali taj naslov ne navodi.

Potom: »Gore navedeni su izginuli od strane NOV-e prilikom oslobodjenja Širokog Brijega, a koji su se nalazili na terenu – župama ovoga sreza.« Franjevci se nikada nisu borili s oružjem u rukama, dapače nikada nisu niti uzeli oružje u ruke, a što je najtragičnije i najžalosnije u čitavoj ovoj priči – većina širokobrijeških profesora bila je protivna fašizmu i nacizmu i s ogorčenjem su primali vijesti o ustaškim zločinima nad srpskim pučanstvom u Hercegovini i općenito u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.

Izvanredan rad upravo o toj temi napisao je još krajem 1951. fra Tugomir Soldo odgovarajući na ogavne klevete Viktora Novaka, jer njegova velika knjiga o Katoličkoj crkvi nije imala za cilj ništa drugo nego opravdati nezapamćene zločine komunista nad svećenicima i biskupima tijekom rata i poraća. Ovdje donosim Soldin sud upravo o fra Martinu Sopti jer će on pojasniti ne samo tko je bio i kako je stradao fra Martin Sopta nego i stav komunističke historiografije općenito o hercegovačkim franjevcima, pa i o drugim svećenicima Katoličke crkve.

»Novak spominje, da će se svijet dugo sjećati po zlu i fra Martina Sopte. Martinov stav je potrebno malo osvijetliti. Martin je jednako mrzio Hitlera i hitlerizam kao i Staljina i komunizam. Pa i ako je bio veliki Hrvat i antijugoslaven, nije se tako radovao NDH, jer dolazi sa pomoću bezbožnog Hitlera i diktatora Mussolinija. On je tada sumnjivo klimao glavom i govorio: Timeo Danaos dona ferentes! Fra Martin nije nikada imao dlake na jeziku i on bi to otvoreno rekao ustašama. I odmah im je na fra Martina bilo u početku krivo.

Za vrijeme Jugoslavije fra Martin je znao otvoreno i o hrvatskome pitanju raspravljati sa svakim Srbinom inspektorom i zastupao bi Samostalnu Hrvatsku. A da bocne inspektora, znao bi reći slabu đaku: “Pa kako to ne znaš, ta nisi iz Đevđelije?!” Mostarskim Srbima intelektualcima znao bi reći za vrijeme diktature: “Samo da mi je dočekati, da vas mogu žaliti!” A kada su u Mostaru počeli Srbe zatvarati, onda ih je fra Martin iskreno žalio. I provukao se kroz žicu u logor, saučešće im izražavao i tješio ih. I ustaše su ga tu uhvatili i zatvorili. I javili su u samostan Mostar, da su ga našli u žici sa Srbima i da su ga zatvorili. Onda je otišao fra Emil Stipić k njemu u zatvor i pustili su ga na slobodu.

I fra Martin je javno svagdje svako ustaško zlodjelo osudio. I ustaše su bili jako ljuti na fra Martina, jer previše pred svijetom govori protiv ustaša i ustaških zlodjela. I prijetili su mu na otvoreno. Čak ga je jedamput osobno tražio Boban na Brijegu da ga zatvori. I ustaše po svoj Hercegovini čuli su za fra Martinove kritike i držanje, pa su ga primitivci bili proglasili neprijateljem NDH. (…)

Prof. Žanko je fra Martinov učenik. I fra Martin je najvećma djelovao na njegovu duhovnu i duševnu kulturu. I čitavo vrijeme su se dopisivali, a sve u tome pravcu. I za vrijeme rata, veli nam fra Martin: “I Žanko je popustio. Mislio sam, da je čvrstih principa.” I stvarno su se bili za NDH malo razišli. Ali ga Žanko jednako poštuje i obećao je, da će o njemu napisati esej.

Poznato je, da je fra Martin silno volio Isusovce, jer ih je smatrao pravovjernim i crkvenim. Sa fratrima na Brijegu uvijek se je šalio i fratri s njime. Kada bi govorio o fratrima, onda bi uvijek rekao: “vaši”, a kada bi govorio o isusovcima, onda bi rekao “naši”. Fratre bi pred fratrima zvao “vaši”, a isusovce “naši”. I kada se je za vrijeme rata jedamput vratio iz Sarajeva, pitali su ga fratri, kako se drže i kakav su stav zauzeli Isusovci i Franjevci u Sarajevu u pitanju Židova i progonu Srba. I fra Martin odgovara: “Ovaj put ‘vaši’ su pravovjerniji. ‘Naši’ mi se ovaj put nisu svidjeli. Previše raztežu i natežu stvari jasne. Eto, ovaj su put ‘vaši’ pravovjerniji!” Eto, toliko je fra Martin išao daleko, da nije mogao dozvoliti, da se ikakvo hrvatsko zlo pokuša razumjeti ili na neki način opravdati.

Razumije se, da je fra Martin takav stav zauzeo i prema partizanima, pa su mu za to i glavu kao zmiji stukli. Znao je on dobro tko su i što su partizani. I kada su partizani prvih dana počeli govoriti u Ljubuškom protiv Crkve, onda se je Sopta zaputio sa Čerina u Ljubuški preko brda (18 km), ušao u njihovu komandu i održao im lekciju i zabranio im govoriti protiv Boga, Crkve i vjere. Partizani su se smijali, ali fra Martin je olakšao svoju savjest. To je tipično fra Martinovo. Ja ne znam, čime će Novak opravdati ubojstvo fra Martina Sopte.«

Fra Martinovo ubojstvo uistinu se ne može ničim opravdati. Tomu u prilog ide i tekst partizana Jure Galića koji je fra Martina poznavao kao »antifašistu« i 60 godina nakon njegove smrti ubojstvo pripisao ustašama, točnije križarima! Držimo samo da se fra Martin nije uputio iz Čerina u Ljubuški nego u Čitluk, ali su ga partizani presreli i odveli sa sobom u tamnicu u Ljubuški. Tu je i ubijen.

Pokopan na Tomića njiivi

Fra Martin Sopta, hercegovački franjevac, čitavi je svoj djelatni svećenički život proveo kao profesor, najduže u širokobriješkoj gimnaziji, a u manjoj mjeri u mostarskoj bogosloviji. Bio je iznimno inteligentna i načitana osoba čijem su se znanju svi divili iako se, čini se, teško spuštao na razinu učenika i teško im prenosio znanje. Posljednju je godinu života proveo u župi Čerin kamo je bila premještena mostarska Franjevačka bogoslovija zbog ratne opasnosti i bombardiranja Mostara. Nakon što su bogoslovi i dio profesora pobjegli pred partizanima početkom veljače 1945., fra Martin je sa župnikom fra Živkom Martićem i kapelanom fra Kamilom Milasom ostao u župnom stanu u Čerinu.

Nakon što je 9. veljače 1945. otišao iz župnoga stana ispovjediti i opremiti dvoje bolesnika u Velikom Donjem Ograđeniku, kući se više nije vratio. Nikada. Prema rekonstrukciji događaja, partizani su ga uhitili na putu od Služnja u Čitluk, odveli u tamnicu u Ljubuškom te tamo nakon nekoliko dana ubili. Pokopan je u blizini tamnice, na lokalitetu zvanom Tomića njiva, s brojnim drugim uhićenicima koje su komunisti bez ikakva suda i presude ubili u noćnim satima.

Nakon što su njihova tijela 2010. ekshumirana, fra Martinovo je tijelo nedavno identificirano DNK analizom. Povijesni je apsurd da fra Martina nisu ubili ustaše, čijim se nasilnim metoda javno suprotstavljao, nego komunisti, prema kojima je gajio simpatije. Njegova naivnost u pogledu komunista (o kojoj je pisao fra Janko Bubalo) na kraju ga je stajala glave.

Piše dr. fra Robert Jolić/misija.slobodnadalmacija.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

17. siječnja 1992. – Međunarodno priznanje HOO-a

Objavljeno

na

Objavio

Juan Antonio Samaranch

Na današnji dan, 17. siječnja 1992. predsjednik Međunarodnog olimpijskog odbora (MOO) Juan Antonio Samaranch i četiri potpredsjednika, koristeći se ovlastima što su ih dobili i ne čekajući plenarni sastanak, donijeli su odluku o priznanju Hrvatskoga olimpijskog odbora (HOO).

Odluka se temeljila na načelu Olimpijske povelje koja propisuje da treba poduzeti sve kako bi se izbjeglo kažnjavanje sportaša zbog političkih razloga neovisnih o njihovoj volji. Tako je HOO postao članom olimpijske obitelji samo dva dana nakon što je Europska zajednica priznala samostalnu hrvatsku državu.

Najvišem sportskom međunarodnom priznanju prethodio je složen, višesmjeran i višeznačan rad HOO-a. Odlukom od 17. siječnja 1992. hrvatski su sportaši stekli pravo sudjelovanja na XVI. zimskim olimpijskim igrama. Samo 23 dana nakon priznanja i primitka u olimpijsku zajednicu počelo je i olimpijsko razdoblje hrvatskog sporta.

U svečanom mimohodu u Albertvilleu bili su prvi naši reprezentativci olimpijci. U momčadi su bili klizači sestra i brat Željka i Tomislav Čižmešija, skijaš alpinac Vedran Pavlek, skijaš trkač Siniša Vukonić, a vodila ih je dr. Sanda Dubravčić-Šimunjak, nekad poznata klizačica.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari