Korizmeni Zoran

Nakon žalopojki što smo mi, Zapad, oteli Kosovo Srbiji, davši tako Rusiji ideju, Zoran Milanović je izdržao dobra dva tjedna zvučeći nekako neobično odmjereno, zrelije, zdravije, normalnije, službeno i protokolarno, sukladno dužnosti koju obnaša. Je li toj preobrazbi kumovao posjet zamjenika ravnatelja CIA-e Zagrebu, nije moguće sa sigurnošću utvrditi.

Susretu s njim Milanović, doduše, nije nazočio, držeći se sad već ustaljene prakse kad Hrvatsku pohode visoki američki dužnosnici. Ili nisu njegov rang ili mu se prepriječe neka naročito važna državnička posla. Evo, sad je čitao knjigu,… ne Bijelu knjigu Stipe Šuvara, nego Bili libar Borisa Dežulovića. Ipak, Milanoviću je propisanu terapiju mogao prenijeti ravnatelj SOA-e, koji se po sili dužnosti susreo s američkim „doktorom“, o čemu je predsjednika ionako bio dužan izvijestiti.

 

Nepogođena terapija ili korizmena izvrnutost?

No, sve što je lijepo kratko traje. I brzo prođe. Ni šutnja Zorana Milanovića, preciznije, umjereni novogovor primjeren predsjedničkoj dužnosti, u tome se nije pokazao iznimkom. Kad se već učinilo da se kontemplirajući priprema za četrdesetnicu, i da je čvrsto odlučio tijekom nje se odreći nekontrolirane brbljavosti, već prvog dana korizme uslijedio je nagli obrat.

Odrekao se šutnje, nastupivši u starom svjetlu i elementu. Što bi tomu mogao biti razlog? Je li riječ tek o specifičnom, iznimno nediscipliniranom pacijentu u čijem je liječenju zakazala i vrhunska američka medicina, ne uvidjevši pravodobno kako njegovo stanje zahtijeva učestaliju primjenu terapije od uobičajene, a što je američki „udbaš“ prilično olako zanemario? S druge strane, američka se medicina, za razliku od nekih drugih, koje u takvim stanjima propisuju radikalne metode liječenja poput pada niz stube ili skoka kroz prozor, češće oslanja na zavidnu dozu strpljivosti. Ako nije to, može biti da je posrijedi ipak specifično poimanje korizme. Pojedini svećenici, pomalo već iziritirani odlučnošću vjernika da prakticiraju dobrotu samo na određeno vrijeme – 40 dana, skloni su savjetovati im da kad se već vode tom niti vodiljom, neka radije čitavu korizmu do mile volje pijanče, povlače u sebe što dimove, što crte bijelog praha, i punim plućima uživaju u srcu tako im priraslim porocima.

Samo neka ih se posve okane u ostatku godine, preostalih 325 dana. Možda upravo u tome, daj Bože, leži i tajni koncept Milanovićeve korizme? Na stranu nagađanja, zasad je jasno tek kako Milanović u to razdoblje nije ušao posuvši se pepelom, nego je udarnički nastavio tamo gdje je načas zastao.

 

Pola ih sluša, a pola se ne buni

Okončanje agresije Rusije na Ukrajinu za Milanovića je i dalje stvar isključivo Amerike i Rusije. S Ukrajincima, pak, tobože suosjeća, cinično im odričući pravo na vlastitu volju, ali i uživanje onoga što im pruža međunarodno pravo. Radije bi ih, poput malog djeteta ponavljajući pjesmicu ruskog ministra vanjskih poslova, prisilio da što prije sjednu za pregovarački stol dok još agresor u rukama drži jake adute. Od srca im želi da napokon spoznaju kako su nahuškani boriti se za svoju napadnutu zemlju otprilike kao što su to u očima nekih ne tako davno bili i Hrvati, rušeći uzornu državnu tvorevinu kao lutke na koncu Vatikana, Kominterne i nezaobilaznog „Četvrtog Reicha“. Milanović zapravo nastupa poput Superhika, lika iz Alana Forda, znanog po tome što otima potrebitima da bi dao onima koji uživaju u obilju. Vazda bude na strani jačega, pun razumijevanja za njega zato što je isprovociran. Kao da je teško biti isprovociran ako to žarko želiš biti.

Dok je čitao Dežulovićevu knjigu, možda je krajičkom uha osluhnuo i redovno Putinovo obraćanje Rusima. Ako jest, zacijelo mu nije promaknuo sjajan materijal s neizmjernim potencijalom za daljnju razradu.

Recimo, puno obećava teza kako je rat započeo Zapad, dok je Rusija bila prinuđena upotrijebiti silu da ga zaustavi. Koliko god se činilo da im zasad to slabo ide. Izgleda da ne mogu zaustaviti ni sebe, pa kako će rat? S druge strane, tezu da Rusija ne gubi na bojnom polju Putin kao da je preuzeo od Milanovića, nadovezavši se na njegove ode legendarnoj ruskoj čizmi koja kad negdje stane, više se ne povlači. I tako, dok se dvojac uigrano nadopunjava, riznica Milanovićevih bisera puni se materijalom za, evo, već drugu sezonu serijala proruskih mu eskapada. Prvi tucet epizoda prikupio je i emitirao marljivi novinar Ivan Hrstić. Bez obzira što plodovi njegova znoja ne nailaze na pozornost glavnine mu kolega, to ga kao Hercegovca zacijelo ne će smesti da nastavi, svjestan kako će mu kolege, zadrigli u ignoranciji ključnih pitanja kojima raskrinkava Milanovića, teško odati priznanje za rad. A možda ipak dobije neku ružu ubranu u cvjetnjaku vrtlara Mrleta i Prlje,… ne baš osobito mirišljavu? Od Milanovića, koji, sveudilj sijući doskočice u ritmu kazačok poskočica, brani eurovizijske boje Mame ŠČ, ionako mu slijedi samo jezikova juha.

Pred drugima, pak, Milanović zauzima obrambeni gard opravdavajući se kako on samo ponavlja ono što govore ukrajinski ministar obrane i vodeći američki republikanci. Ali zašto onda ruska propaganda ne hvali i njih, nego samo njega, ajde, uz Vikija i Dodu? Žele li mu nauditi uviđajući kako im je zapravo jedini on opasan? Ili je ipak prepoznat kao kremaljska kurtizana, ruska cajka? No, što se može kad pola ovdašnjih medija tu glazbu sladostrasno sluša? A druga polovica se ne buni.

Bez medija je nula! A s njima – dvije nule!

U medijskih pregalaca dar zapažanja biva volšebno blokiran čim se suoče s Milanovićevom markantnom pojavom i neponovljivom karizmom uličnog klošara, lika koji drugima spočitava stambeno zbrinjavanje, dok se oko njegove kupnje stana nazire tusta korupcijska hobotnica, počev od kupčeve banke pa sve do prodavateljeve osiguravajuće kuće. No, medijska peka tu ostaje hladna kao led, valjda očarana što u Milanovićevoj vladi nije bilo posla za DORH. Jer kako sâm kaza – ili su bili briljantni skrivači, ili su bili poštena vlast. No, zaboravlja na treću mogućnost – ili je bio „pošten“ DORH? Što god bilo, Milanović je bez medija nula. A s njima – dvije nule!

Na Pepelnicu ih je po tko zna koji put glatko obrlatio vrteći ih oko malog prsta. Ne samo nakanom kako će prekršiti izborno obećanje da za mandata ne će nikoga pomilovati, i to čim netko bude osuđen po najavljenom zakonu koji bi trebao uvesti red tamo gdje vlada posvemašnji nered, nego i šarmantnim objašnjenjem porasta troškova predsjedničkog Ureda. Povećanje broja službenika lakonski opravdava njihovim transferom iz drugih državnih službi, sugerirajući kako s gledišta ukupnog državnog troška sve ostaje na nuli. No, je li doista tako? To, naime, povlači kako državni službenici koje je povukao u Ured na prethodnom radnom mjestu nisu radili ništa korisno da bi ih trebalo nadomjestiti, dovoljno je to radno mjesto ukinuti. No, ako su ipak radili nešto korisno, njihov odlazak iziskuje zapošljavanje nove osobe.

Ukratko, ili je Milanović zaposlio listom same notorne uhljebe ili njegov potez uopće nije neutralan s obzirom na troškove države u cjelini, nego ih dodatno opterećuje. Što god bilo, polako postaje jasnije kako mu je svojedobno uspjelo rejting Hrvatske dovesti u smeće. Porast troškova Ureda predsjednika tim je začudniji što ta državna institucija sada ni blizu nije toliko aktivna kao u doba Milanovićeve prethodnice. Gotovo da bi se moglo reći da je u hladnom pogonu. Stanar Pantovčaka dobrodošao je manje-više još samo tamo gdje se sjećaju Bude Lončara, a takvi ga i posjećuju. Uglavnom nesvrstani i oni koji se vole praviti takvima. No, čak ni džoker „zovi Budu!“ mu ne pomaže da mu ruka dopre do Zambije.

Dotamo jednostavno ne seže, ma koliko privatno nešto pimplao pa prizivao pomoć onih koje prezire. Od pregalaca sedme sile pretjerano je očekivati da će se odveć zamarati, a kamoli skandalizirati Milanovićevim troškovnikom. Na tu temu su mu jednodušno dali bjanko ček još kad im se narugao šibicarskim smicalicama oko famoznog pohoda prijatelju Ediju Rami u Albaniju. Isprva je posjet deklariran službenim, samo kako bi se ishodio prijevoz o državnom trošku što helikopterom, što plovilom ratne mornarice. Da bi nakon zapitkivanja o sadržaju posjeta uslijedilo objašnjenje kako je riječ o omaški. Posjet je odjednom preinačen u privatni. Među predstavnicima sedme sile nije se, međutim, našlo glasa koji bi inzistirao da položi račune za troškove privatnog posjeta i podmiri ih iz vlastita džepa, kako se to uporno tražilo od njegove prethodnice. A što se može kad su mediji na takve postavke jednostavno kalibrirani?

Dok šute, katkad govore više o sebi nego kad uglas krekeću. E, kad bi tako složno šutjeli o svemu, gdje bi im bio kraj? Činili bi na korist Hrvatske najviše što mogu. Ovako, čim zinu, učine nekakvu štetu, katkad i totalnu. I u tome se baš nimalo ne razlikuju od Milanovića i 54-etveroprega saborskih mu junoša, upregnutih u ruska kola i kad glasuju i kad se glasaju.

 

Zašto uložiti u državne obveznice?

Ušutkani Milanović ne samo što bi tako činio za Hrvatsku najviše što može, nego bi nesumnjivo poslužio kao model kako oporbenjacima, tako i medijskim trudbenicima. Ovako, čim se vratio na stare staze, evo i svih njih u korizmenom elementu. Odriču se šutnje kao sumanuti. Hrvatsku, koja napokon radi, razvija se i kao takva ulazi u klub od 15 elitnih europskih zemalja, vide do srži pokvarenom. Razumljivo, dotične s razlogom bije glas kako ne podnose ništa što iole podsjeća na rad. Uspjehom drže samo kad nečiji uspjeh spriječe pa je posve logično što su sada tako pokisli. Uostalom, odavno su već svladali Milanovićevu abecedu odvraćanja potencijalnih ulagača od Hrvatske, u tim krugovima znanu kao ABC (Anything But Croatia ili Sve samo ne Hrvatska). Nakostriješeni na one koji su još uvijek tu, preventivno se brinu da poslovi Hrvatsku zaobiđu u što širem luku, kako bi oni Hrvati, koji nisu te sreće poput njih da bi čitav život preživali na državnim jaslama, za poslom pošli u tuđinu.

Istjerivači ulagača, a s njima u paketu i Hrvata iz Hrvatske, sad su se silno uzjogunili oko državnih obveznica ponuđenih narodu. Evo, Božo Petrov, kao istaknuti borac protiv investitorskih vještica i modernizacije Inine rafinerije, odgovorno tvrdi kako se tu radi o indirektnoj pljački građana. A kad takvo što kaže takav stručnjak za pljačku, posljedice čije procjene Hrvatska sad plaća u stotinama milijuna dolara, vrijedi se ozbiljno zamisliti. No, s druge strane, dotični tvrdi i kako ponuda obveznica zapravo predstavlja priznanje Vlade da se Hrvatska na međunarodnom tržištu ne može zadužiti jeftinije nego što to nudi svojim građanima. Pa koji se to onda narod pljačka ako se smanjuje trošak zajedničke državne kase na isplatu kamate, pri čemu još sav prinos ostaje u Hrvatskoj i trošit će se u njoj, a ne negdje vani? Dok ocjenjuju napore Vlade, drugovima iz Mosta možda ne bi škodilo informirati se po kojoj se cijeni zadužuju usporedive srednjoeuropske države koje nisu uvele euro, poput, recimo, Češke i Mađarske. Ovako ostavljaju diletantski dojam kao onaj Turbo Limač analitičar, bivši Račanov ministar iz doba kad se prodavala Ina, koji Hrvatima indiskretno predlaže ulaganje u mađarske obveznice. Tko toliko vjeruje u stabilnost forinte, valute države s inflacijom većom od 26%, samo neka izvoli. No, bilo bi fer da se tu ne isprse samo pobožni štovatelji mađarskih vlasti, nego i oni koji su, dok su to još mogli, obilno doprinijeli pozitivnoj financijskoj slici mađarskih tvrtki.

Nakon svega, ne preostaje drugo nego zapitati se – a tko to sad Petrova brifira? Tko god bio, ideje mu opasno vuku na skotovsko maslo u pozadini. Ma što skotovsko – troskotovsko!

Na tek naizgled drugoj, a zapravo istoj strani kod šparnog Arsena Bauka je očekivano prevladao razum. Pragmatična bračka komponenta nadjačala je onu oporbenjačku. Stoga će on uložiti u hrvatske obveznice. Dotle siroti Peđa, čuvar Partije u zimskom razdoblju, baš kao i onaj kome ju čuva, ni nema što uložiti. Posve razumljivo, budući da je sve već donirao primateljima čiji identitet ljubomorno čuva kao društveno-politički radnici na radu u medijima svoje izvore iz istraga. No, i kad bi se kojim slučajem i opernatio, Peđa ovim vlastima, ogrezlima u korupciji, ne bi dao ništa. On jednostavno ne želi financirati njihove zločinačke aktivnosti. Sve u svemu, stajališta oporbenjaka oko državnih obveznica prije zvuče kao poziv da se u njih uloži i pokoju tisućicu više od planiranog. Pa i pod cijenu doista minimalnog rizika da im Hrvati u duševnom rastrojstvu opet povjere vlast. Iako je potencijal urođenog štetočinstva u redovima oporbe nemoguće precijeniti, u apokaliptičnom scenariju da se doista dočepaju vlasti, u tih 4-5 mjeseci do dospijeća obveznice čak se ni oni ne doimlju kadrima toliko uprskati da bi spriječili isplatu. Tu nadu dodatno podupire činjenica što je i samome Milanoviću svojedobno trebalo ipak nešto više vremena da rejting Hrvatske šutne u smeće.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?