Pratite nas

Razgovor

Koronavirus je Kalvarija našeg života, ali nije sve završilo na Velikom Petku

Objavljeno

na

Sanja Pažin

Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice.

 Sanja Pažin je naša mlada, ali renomirana književnica. Studira na II. godini Edukacijsko-rehabilitacijskog fakulteta. No, iako je mlada, mnogi bismo mi stariji mogli dosta naučiti od nje.

Živimo u teškom vremenu. Snašao nas koronavirus. Kako to izgleda iz pozicije studenta?

-Pa mislim da je svakom studentu ovo vrlo neobična situacija, ali zar nije svima nama? Navikli smo imati neku svoju svakodnevnu rutinu, a sada smo morali izaći iz zone comforta na koju smo navikli i shvatiti da se naš život mijenja i da gotovo ništa nije kao prije. Profesori se, bar na mom faksu, a čini mi se i na drugima, trude poslati materijale na vrijeme da se stignemo pripremiti, ali svima nam je ovo jedna velika nepoznanica i treba vremena da se svi naviknemo na novonastalu situaciju.

Kao mlada, ali već renomirana književnica kršćanskoga pristupa, kako ti gledaš na novonastalu situaciju?

-Mnogi će ljudi ovo gledati kao “kaznu” za naše grijehe, opomenu za ono što činimo krivo i, istina doista je, da smo kao ljudi; kao čovječanstvo mnoge stvari radili krivo. Ali ja to ne gledam na takav način. Dok proživljavamo sve ovo, svakodnevno gledajući vijesti i potresne događaje prvo s koronavirusom, onda s potresima u Zagrebu mogli bismo pomisliti navedene stvari, ali ja ne gledam na našeg Boga kao nekoga tko gleda odozgo dolje na nas i samo traži način da nas kazni. Pomalo me ovo razdoblje kroz koje sad prolazimo podsjeća na Veliki petak, muku koju je Isus prolazio dok je hodio putem Kalvarije. Moguće da je ovo Kalvarija našeg života. Ali nije sve stalo na Velikom petku i toga moramo u svakom trenu biti svjesni – jer nakon muke i smrti, kad se činilo da je svemu došao kraj, Isus je uskrsnuo na život. Tako da duboko vjerujem kao mlada djevojka odrasla u katoličkoj sredini da neće sve stati na ovome, nego će doći dan kada će sve ovo proći i kada ćemo izaći ponovno iz svojih kuća i vratiti se normalnom životu. Ipak, voljela bih naglasiti kako ćemo kao i Krist biti preobraženi nakon što sve ovo prođe – preobraženi u bolje osobe, koje će se vratiti onim istinskim vrijednostima.

Kako ljudima vratiti osmjeh u ovom vremenu?

-Mislim da je ovo idealno vrijeme da se svima nama vrati osmijeh na lice. Trebamo se znati smijati i smiješiti u trenucima patnje. Lako se smijati kad sve ide kako treba, ali kad patimo i prolazimo kroz teška vremena teško je izmamiti samima sebi, ali i drugima osmijeh na lice. Ipak, važno se sjetiti da osmijeh liječi. Divno mi je vidjeti kako su ljudi maštoviti ovih dana pa smišljaju svakakve fore da nasmiju druge. I mislim da im stvarno uspijeva. Dobivam svakodnevno od svojih prijatelja takve poruke s pratećom porukom koja glasi “evo da se malo nasmiješ”. Bogu dragom hvala što imam takve prijatelje! Mislim da bismo svi sad trebali biti prijatelji jedni drugima. Jednostavne male stvari nekome mogu puno značiti i izmamiti toj osobi osmijeh na lice. Nazovite nekoga, recite dragim ljudima da ih volite, pošaljite neki smiješan gif prijateljima u inbox, neki video, sliku, budite zajedno (naučimo cijeniti to zajedništvo) – sve su to stvari koje ljudima mogu vratiti osmijeh na lice.

Pored nas živi veliki broj bolesnih i ljudi u potrebi kako pristupiti tim ljudima. Uče li danas o tim stvarima na našim fakultetima?

-Da, mnogo je potrebitih ljudi u našem okruženju, pogotovo u ovim teškim vremenima. Ipak, ne mislim da bi uopće smjelo biti potrebe da o tome i sličnome uče na našim fakultetima jer mišljenja sam da od malih nogu trebamo imati usađeno poštovanje prema svakom čovjeku, a osobito prema onome u potrebi. I mislim da to današnja naša mladež ima u sebi. To pokazuju mnogim primjerima volontiranja i nesebičnog davanja, osobito u vremenima krize kao što je ova. Kako pristupiti tim ljudima, pitate? Onako kako je Isus prilazio bolesnima, ljudima u potrebi i grešnicima – s poštovanjem i samilošću; Pažljivo i s puno ljubavi. I naravno bez ikakvog osuđivanja.

Koliko ti fali Sveta misa?

– Iskreno, ovo pitanje me pogađa ravno u srce. Sad shvaćam koliko sam zapravo uzimala Euharistiju zdravo za gotovo. Iako, bilo bi mi još teže da nema ove moderne tehnologije. Bogu hvala na našim svećenicima – pastirima koji znaju da nama – stadu Kristovom – fali Euharistija pa pronalaze sve moguće načine da nam donesu Krista. Svaki dan imamo priliku pratiti svetu misu online i duhovno se pričestiti. To puno pomaže sad kad ne možemo fizički prisustvovati na misi. Don Damir je u svom vjeronauku ove srijede rekao da sad moramo naučiti čeznuti za Isusom. Mislim da ovo vrijeme uistinu možemo i moramo iskoristiti upravo za to – da čeznemo i time jačamo i produbljujemo našu vjeru i povjerenje u Isusa. Biblija, obiteljska molitva, praćenje svete mise online, čitanje duhovnog štiva – sve to može biti način da se baš u ovo vrijeme korizme približimo Isusu i tako blizu njemu dočekamo Uskrs. Istina je bolna da nam svima sad fali jako Sveta misa, ali upravo je to onda razlog da idući put kad se svi okupimo u crkvi na misi budemo pripravni i da shvatimo da je uistinu Krist ondje prisutan; onaj Krist za kojim sad toliko čeznemo. Jedva čekam taj trenutak.

Razgovarao: Anto Pranjkić

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Razgovor

Jakov Sedlar – Snimam jer na sreću, imam svoj osobni ‘HAVC’

Objavljeno

na

Hrvatski redatelj Jakov Sedlar svako malo iznenadi s nekim novim umjetničkim filmskim projektom, bez obzira što (uvijek isti) pojedinci manje-više svako njegovo djelo dočekaju “na nož“. On je već odavno prestao čitati i osvrtati se na te tzv. kritike, tim prije što se i u njegovu slučaju pokazalo da „psi laju, a karavane prolaze“.

Ovog puta, razgovarali smo o još jednom novom  projektu koji će u srijedu (27. 5. 2020., HTV, od 20,05.) biti prikazan i na Hrvatskoj radioteleviziji (HRT). Riječ je o biografsko-povijesnom dokumentarnom filmu „Od Mossada do Eichmanna“. Međutim, još kad ga nisu ni vidjeli, osobito predstavnik Židovske općine Zagreb izrazio je svoje negodovanje… Zašto? – pitamo Sedlara.

–          O tome mi je teško bilo što reći, jer odgovora – nemam. Nitko u Hrvatskoj, pa ni taj gospodin, nije film vidio, tako da jedino mogu pretpostaviti da mu se ja, kao osoba, iz nekoga razloga ne sviđam, kazao je Sedlar.

–          Na koji ste način došli do Rafija Eitana, izraelskog političara i najpoznatijeg  agenta tajne službe Mossad?

–          Rafi Eitan (na slici s autorom filma) bio je moj dugogodišnji prijatelj. Upoznao sam ga prije petnaesetak godina u kući Meir Amita, legendarnoga šefa Mossada o kojemu sam tada radio film. Rafiju se taj film jako svidio i nakon premijere rekao mi je: Volio bih da nešto slično napraviš i o meni. Kako nije bio jednostavan čovjek i kako je imao mnoštvo obveza, tu sam mu želju ispunio nakon skoro deset godina.

–          U filmu govore i drugi istaknuti izraelski političari i vojnici…

–          Istina je, u filmu govore bivši premijer Ehud Olmert, najpoznatiji izraelski odvjetnik Ram Kaspi, čiji je otac napravio zakon po kojem su Izraelci mogli na smrt osuditi nacistu Adolfa Eichmanna (Izrael nema smrtnu kaznu),  legendarni general Avigdor Kahalani i bivši šef Shin Bet-a (vojna tajna služba) Yaakov Peri.  Naravno, sam Rafi govori o najvažnijim detaljima svoga života.

–          Jeste li o snimanju ovog filma obavijestili izraelske organe?  Jeste li o tome obavijestili  i nekog u Hrvatskoj, recimo čelnika Židova u Zagrebu, gospodina Krausa, koji očito mora znati i „odobriti“ sve ono što se prikazuje i piše u Hrvatskoj o Židovima?

–          Izrael je vrhunska demokracija i nema potrebe bilo koga od bilo koje razine vlasti obavještavati o onome što radim na planu filma. Posebno kada se radi o jednoj takvoj osobi kakav je bio Rafi Eitan. Ukoliko vas je on angažirao i prihvatio, onda ništa drugo ne treba. Posebno nije bilo potrebe izvijestiti bilo koga u Zagrebu, uključujući i gospodina Krausa , što radim u Izraelu. Tamo sam uistinu kao kod kuće u svakom pogledu.

Nego, tko je financirao ovaj projekt, koji je nastao u američko-izraelsko-hrvatskoj produkciji?

–          Film su financirale dvije produkcijeske kuće iz Izraela i USA, a iz Hrvatske je to uradio koproducent.

–          Je li gospodin Eitana pogledao ovaj dokumentarac, kako mu se dopao, odnosno na kakve je kritike film naišao u Izraelu?

–          Rafi Eitan je film vidio, jako mu se svidio, na premijeri je bila cijela njegova obitelj i mnogi iz izraelskog kulturnog i političkog života, a na kraju filma nazvali smo ga iz dvorane i on se obratio nazočnima putem telefona. Bio je to uistinu lijep događaj koji se zbio u Cinematheque Tel Aviv. Sve kritike bile su odlične, a film je do sada prikazan u 19 zemalja.

–          Dosad ste snimili brojne dokumentarne i ine filmove. Malo ih je prikazano na HRT-u. Zašto?

–          Teško mi je ulaziti u razloge HTV-a koji je sam koproducent ili isključivi producent mnogih mojih filmova. Razlozi nisu filmski, umjetnički, radi se o drugim razlozima, siguran sam. Naime, mnogi moji fiomovi prikazuju se po svijetu, ali ne i na HTV-u, što mi nije drago i što pokazuje odnos te kuće prema onima koji ne misle kao oni.

–          Vaše filmske i ine projekte malo ili ništa ne financira Ministarstvo kulture, HAVC i druge institucije…Pa, kakve projekte onda oni financiraju?

–          Vidite i sami što se financira. To je jedna plemensko-interesna skupina koja godišnje podijeli više od 70 milijuna kuna, što je mnogo novca. Ukoliko ste dio plemena, prolazite, ukoliko ne, nemate šanse. Nikada nisam bio dio nikakvoga plemena, pa je to razlog zašto ne podupiru ono što radim. Na sreću, imam svoj osobni «HAVC», Hrvate i slobodne ljude po svijetu koji vole i podržavaju ono što radim. Samo da neke spomenem: Anton Kikaš, Ilija Letica, Frank Lulić, braća Tolj, Marko Franović, Nikola Babić, Peter Puljich, Ante Zovko…

–          Koji ćemo vaš naredni film i kada gledati na HRT-u?

–          To  znaju samo oni koji vode HRT, ja zaista ne znam.

–          I još samo: kako, nakon toliko uspjeha u svijetu, tumačite da ste „najproblematičniji“ redatelj u Hrvatskoj, odnosno tko su ti koje boli glava samo kad najavite neki novi projekt?

–          Za to malo marim. Radim ono što mislim da je potrebno i ono što me zanima. Mislim da ne bih trebao biti problematičan ni u kojem smislu, jer nikoga ne ugrožavam niti vrijeđam. Samo radim svoj posao i govorim o temama koje drugi neće. Recimo, za nekoliko dana izlazi film „Hrvatski anđeli rata“, prvi film o stradanju djece u Domovinskom ratu. Ima masa tema koje su netaknute i tu konkurencije nema. Prema tome…

Razgovarao: Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Razgovor

Nova Mostova uzdanica Marija Selak Raspudić: Ja imam samo jednog političkog uzora

Objavljeno

na

Objavio

Novo nezavisno ime na listi Mosta, ali i hrvatskoj političkoj sceni je – Marija Selak Raspudić. Zašto se ova poznata doktorica znanosti uz znanstvenu karijeru u području filozofije i bioetike odlučila za ulazak u političke vode, ali i koje su glavne odrednice njezina programa otkrila je u intervjuu za Večernji list.

Zašto politika i zašto baš sada?

A zašto ne politika? Već i sama činjenica da je to ono što me svi prvo pitaju, uz komentar: „Što mi je to trebalo?“, pokazuje dubinu apatije u koju smo zapali, a koja se ponajprije odnosi na gubitak vjere da je moguće išta učiniti drugačijim što, posljedično, čini svaki javni angažman besmislenim. Tu percepciju želim promijeniti. Stvar je stoga potrebno obrnuti. U trenutku ugroze demokracije u kojem se nalazimo nužno je sve slobodno misleće pojedince upitati zašto se oni ne uključe u politiku.

Na što misli kada kaže da je demokracija ugrožena?

Ugrozu demokracije sažeto detektiram na tri razine – onemogućavanje referenduma, onemogućavanje dopisnog i elektroničkog glasovanja te raspisivanje izbora usred pandemije. Znakovito je da se vladajući duopol samo na površini i pred izbore razilazi na isprovociranim ideološkim temama dok paralelno vlada dubinski konsenzus u stopiranju demokratskih procesa u Hrvatskoj, napose onih osnovnih alata koji omogućuju aktivniju participaciju građana, izbornog zakona i referenduma. Tako se kod građana sustavno potiču rezigniranost i cinizam, druga strana medalje političke pasivnosti i zatupljenosti.

Zašto je odabrala baš Most?

Zato što simpatiziram inicijalnu ideju Mosta po kojoj je on platforma koja okuplja nezavisne pojedince za koje smatra da svojim radom mogu doprinijeti poboljšanju društva u cjelini. Činjenica da mi je ponuđeno mjesto bez uvjetovanja ulaska u stranku pokazuje da se oni i dalje nalaze na tom tragu. Jednako tako, ovakvo raspisivanje izbora koje je onemogućilo stvaranje i registriranje vlastitih neovisnih lista doživjela sam kao poticaj da se angažiram i to na način koji je trenutno jedini moguć – ulaženjem na listu neke od postojećih političkih opcija. Tu je izbor pao na Most.

Je li već dogovoreno u kojoj će izbornoj jedinici biti na listi?

Kandirat ću se u jednoj od zagrebačkih izbornih jedinica jer je to grad u kojem sam rođena, odrasla i živim. No u ovom političkom trenutku pristajanjem da budem na Most-ovoj izbornoj listi mandat mi ni u kom slučaju nije zagarantiran, nego se za njega trebam izboriti, što smatram korektnim ulaskom u političku bitku.

Ako uđe u Sabor, hoćete li zastupati politiku Mosta ili svoju vlastitu?

Zastupat ću svoju politiku kao nezavisna kandidatkinja, no već i samo pristajanje ulaska na njihovu listu dokaz je da se slažemo u temeljnim programskim načelima koja se prvenstveno odnose na antikoruptivnu politiku usmjerenu prema budućnosti.

Koji su konkretni problemi kojima će se baviti u politici?

Dok nas vladajući duopol opetovano u predizborno vrijeme vraća u ideološke rovove, namjera mi je osvijetliti cijeli jedan skup problema vezan uz virtualizaciju naše stvarnosti koji je u hrvatskoj javnosti zanemaren, a smatram ga presudnim za našu budućnost. Također, nije samo pitanje koje stvari treba reformirati, nego i koje vrijednosti u društvu treba očuvati. U tom smislu treba istaknuti da je Hrvatska relativno sigurna zemlja velikih prirodnih resursa te i dalje problematičnog, ali ipak dostupnog zdravstvenog i obrazovnog sustava. Jedno od važnijih pitanja svakako je i Hrvatska u kontekstu disonantne politike EU koja se razilazi na svakom ozbiljnijem pitanju, od migrantske krize pa do pandemijskih mjera. Na tom tragu ne treba se hvaliti banalnostima poput našeg presjedanja Europskom unijom koje je omogućeno svakoj članici, nego raditi na ravnopravnosti našeg položaja u situaciji njezinog mogućeg raspada.

Što znači najava da će rad usmjeriti prema “tehničkoj dehumanizaciji” i “prijetećoj digitalnoj diktaturi”?

Pod tehničkom dehumanizacijom podrazumijevam, primjerice, činjenicu da je Mark Zuckerberg ustvrdio da će probleme u kojima se našao Facebook, a koji se protežu od govora mržnje, zlouporabe naših podataka u komercijalne i političke svrhe pa sve do lažnih profila, riješiti umjetna inteligencija koju razvijaju za tu svrhu. Također, Europski je parlament nedavno donio Izvješće o pravilima građanskog prava o robotici kojim su najsofisticiraniji autonomni roboti dobili pravnu osobnost. To znači da se pretpostavlja da ljudi nisu u stanju moralno rasuđivati, pa bi taj posao umjesto njih od trebala obavljati najnaprednija tehnologija. Digitalna diktatura odnosi se pak na najavu razvijanja različitih aplikacija putem kojih bi se pratilo naše kretanje s navodnim ciljem „suzbijanja prijeteće pandemije“. Sustavno praćenje već je sastavni dio boravka na internetu, a imamo i nove fenomene kao što su Airbnb i Uber platforme koje funkcioniraju na principu ocjenjivanja, što otvara cijelo jedno područje socijalnog kapitala i nereguliranih, a često i nepostojećih radničkih prava.

S kime je nakon izbora moguća koalicija, a s kojim je opcijama ona isključena?

Tko ulazi u izbore mora barem inicijalno imati pobjednički mentalitet stoga je moj odgovor na ovo pitanje: „A tko kaže da će nam koalicije uopće biti potrebne?“

Tko joj je politički uzor?

U idejnom smislu svakako antički filozofi poput Sokrata kojima je istina bila draža i od vlastitog života.

Raspravlja li sa suprugom Ninom Raspudićem o političkoj situaciji i je li joj on kritičar ili podrška?

Razgovaramo o svemu, pa tako i o političkoj situaciji. U analizama i stavovima često se ne slažemo, no to smatram obostrano poticajnim jer za partnera nisam tražila istomišljenika, nego osobu koja misli svojom glavom. No i naš se život kao i život svih drugih parova najčešće svodi na mnogo prizemnije stvari, od raspodjele kućanskih poslova do brige oko djeteta.

Znači li njen izlazak na izbore trajniji politički angažman uz znanstvenu karijeru te planira li ostati u politici i ako ne bude dio idućeg saziva Sabora?

Ako mi građani daju povjerenje, a ja to povjerenje uspijem opravdati, onda mi, možda, predstoji aktivni politički angažman na dulje staze. No, ako se jedno od toga ne dogodi, onda treba biti pošten prema sebi i drugima te se vratiti svojoj struci. Sabor je ionako prepun ljudi koji zaljubljeni u svoju sliku ignoriraju volju birača te različitim predizbornim trgovinama kupuju svoje mandate jer nikako ne žele shvatiti da je njihovo političko vrijeme odavno prošlo.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari