Pratite nas

Kolumne

Korupcija nikad manja, percepcija korupcije nikad veća!

Objavljeno

na

Ako su doista najveći zločini suvremene Hrvatske to što je jedan visoki državni dužnosnik upisao u imovinsku karticu kuću, a nije okućnicu, što je drugi upisao stan, a nije garažu, spremište ili parkirno mjesto, što je treći neprecizno procijenio vrijednost hacijende od 100 kvadrata u Ivanbegovini kod Podbablja kod Zmijavaca kod Imotskog, onda to nedvojbeno predstavlja veliki kompliment ovoj vlasti. Jer ako je tomu doista tako, i nema ničeg goreg što bi zaokupilo pozornost javnosti, onda nema druge nego zaključiti kako je korupcija u Hrvatskoj pred iskorjenjivanjem. Ta, još donedavno se moglo obvezati napraviti brodove, a potom ih bez pardona jednostavno ne napraviti, i da na kraju svi plate posljedice nečijeg udruženog zločinačkog nerada u iznosu od nekih 5 milijardi kuna (uh, koliko bi se samo ministarskih kuća moglo kupiti ili napraviti za taj novac? A tek urediti okućnica?). Tu, međutim, o korupciji, percepciju korupcije da ni ne spominjemo, ni traga ni glasa. Jezik popapala maca!

Besmislenost imovinskih kartica

Sad se, evo, Bogu kradu dani raspravom o popunjavanju tričavih i besmislenih formulara, pri čemu je najveći grijeh procijenjena vrijednost nekretnine. Ministri su, naime, u većini slučajeva unosili manju vrijednost nekretnine od trenutno realne jednostavno zato što su stambeno pitanje rješavali u vrijeme kad je tržišna cijena nekretnina bila manja nego danas, pa bi u karticu tek prepisali cijenu iz kupoprodajnog ugovora. U međuvremenu su se te „lijene i neodgovorne škrtice“ usredotočile na tamo nekakav ministarski posao, umjesto da pošteno plate specijalizirane stručnjake, po mogućnosti i više njih, budući procjene od jednoga do drugoga mogu znatno varirati, da redovno procjenjuju promjene vrijednosti njihovih nekretnina. I potom novu vrijednost, temeljem tako prikupljenih procjena izračunatu certificiranim matematičkim algoritmom, u pravilnim vremenskim razmacima zabilježe u svojim imovinskim karticama. No, kako god ti procijenio i koliko god često procjenjivao, „nezavisni“ mediji uvijek mogu pronaći „nezavisnog“ procjenitelja koji će reći da si baš mnogo omanuo. Ako procijeniš vrijednost imovine manjom, tajio si pred narodom da si Rockefeller. Ako ju, pak, procijeniš većom, namjerno si kalkulirao, kako bi se po isteku mandata, tada ju napokon realnije prikazavši, pohvalio da si osiromašio, sugerirajući time kako se, eto, nisi okoristio položajem. Jer upravo to je proklamirani smisao imovinske kartice – usporedba sa stanjem prije stupanja na dužnost. Kako bi se vidjelo je l’ se netko obogatio služeći narodu!

No, ne treba biti akademik kako bi se uvidjelo da je proklamirana svrha imovinske kartice za političke dužnosnike zapravo posve besmislena, zato razumne države, napokon i Europska Unija, tu podlogu za posve nepotrebnu farsu nemaju. Elementarna logika nalaže, a kruta stvarnost to nepobitno potvrđuje, da se usluge učinjene za vrijeme obnašanja utjecajne dužnosti naplate, na neki način operu, tek po odlasku s položaja. Tada, recimo, osnuješ tvrtku za pružanje savjetničkih usluga pa, slijedeći prastari obrazac „ruka ruku mije“, naplatiš usluge koje si davao dok si bio u poziciji moći. A najbolje tek slijedi, doduše samo ako si s prave strane barikade. Nakon što to učiniš, možeš se opet kandidirati za visoku dužnost u državnom aparatu, pa i onu najvišu, i nitko te o tome više ništa ne će pitati. Štoviše, ne samo da ne će biti ništa od afere „Konzultant“, nego će te još i pohvaliti za uspješno poslovanje. Ne će im čak biti ništa sumnjivo bude li se oko onoga s kim si poslovao odigrala i kakva aferica s etabliranom mafijom u glavnoj ulozi, igrom slučaja baš onom čije viđenije pripadnike pamti knjiga dolazaka u službeni prostor tvog prethodnika na istoj poziciji moći za koju si se kandidirao, a koji te u kampanji zdušno podržao. I kako onda ne ćeš pobijediti?

Gdje Milanović sadi, tu trava ne raste!

No, osim one proklamirane postoji i prikrivena, stvarna svrha cirkusa s imovinskim karticama. One su, naime, u domeni famoznog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa koje je utemeljila vlada Zorana Milanovića. Već iz same činjenice da je on za svog tragično neuspješnog mandata nešto utemeljio nagnat će objektivnog promatrača na pomisao kako je to za Hrvatsku ne samo beskorisno, nego po svoj prilici i iznimno štetno. No, što je za Hrvatsku štetno, ne mora se takvim pokazati za Milanovića i one koji mu drže štangu. Najmanja je šteta od dotičnog Povjerenstva u tome što ono služi birokratskim štrebericama da se postave kao domine u igrama moći iživljavajući se nad ljudima koji slove kao moćnici. Destruktivna srž tog parasudbenog tijela je u tome što okrivljeniku može presuditi brže od redovnog sudstva, po kratkom postupku, i to za potencijalne, tek percipirane „zločine“ koje zakon ne poznaje, a k tome i bez mogućnosti žalbe, sve kako bi ga se uklonilo s političkog položaja. Demonstracija sprege medijskog podzemlja, saborskih politikanata i Povjerenstva kao formalnog institucionalnog pokrića premijerno se u punom sjaju odrazila u „suđenju“ ondašnjem potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku za potencijalni sukob interesa potaknut fabriciranom aferom „Konzultantica“, u konačnici rezultiravši rušenjem Vlade.

Okrivljenik je iznio bogohulnu ideju kako bi Hrvatska nagodbom mogla prištedjeti dio troškova uslijed izglednog gubitka arbitraža s mađarskim MOL-om. Mediji su se tada, brižno njegujući hrvatski osjećaj za milosrđe, zalagali da Hrvatska isplati Mađarima što više, istodobno označivši onoga koji se tomu opirao zastupnikom mađarskih interesa, a sebe, naravno, hrvatskima. To zasigurno nije malo umijeće, ali, eto, moć percepcije je sve samo ne mala. Da bi potom u slučaju Uljanik, u kojem od korupcije nisu vidjeli ni K, mediji potpomogli usmjeravanje tijeka novca iz hrvatske državne blagajne navodno Norvežanima. Navodno, jer razuman čovjek ne će podcijeniti mogućnost da iza krajnjih korisnika naplate, ili barem pripremanja Uljanikove propasti, ne stoje prezimena koja završavaju na -sen, nego ona čije završetke krase -vić, -čić, -čar… Ipak, u slučaju „Karamarko“, koliko god prethodno pripremali vatricu i bubnjali, medijski su dobošari pokazivali još i neke skrupule. Barem su formalno poštivali proceduru iščekujući odluku famoznog Povjerenstva.

Kako melje kozaračko kolo

U ovoj fazi više se ne zamaraju takvim formalnostima. SKANDAL, SKANDAL, SKANDAL, usklađeno i bez iznimke vrište na svakom koraku. A kad je sadržaj bezvezan i ništavan, ustupi mjesto formi i svaka šuša bude mjerodavna donijeti sud. Dovoljno je samo da se dočepa imovinske kartice, a to nije nikakav problem budući su one javno dostupne. Pritom mogu biti i savršeno popunjene, ali čim netko ima barem jednu nekretninu, a dobar broj hrvatskih obitelji koje pripadaju srednjem sloju ih ima barem 3, već je podložan igricama s procjenom njezine vrijednosti. Zapravo, čim netko nešto ima, a društveno-politički nije podoban, već je sumnjiv i spreman za obradu, baš kao ’45. Čeka se još samo da nevidljiva ruka iz sjene da znak za juriš. Tada, se mediji uhvate za ruke kao da se spremaju zaplesati kozaračko kolo, i njihov nadaleko poznati, nezaustavljivi stampedo može početi.

Opsjednutost tuđim imetkom kao pouzdan znak okoštale komunističke svijesti i mentalne pripadnosti kulturološkom diskursu kozaračkog kola došla je nedavno do punog izraza i prilikom predstavljanja Dubravke Šuice za članicu Europske komisije. Lokalna parapolitička podružnica SDP-a inzistirala je, a medijska ju bulumenta svesrdno u tomu podržala, da kandidatkinja izloži javnosti imovinsku karticu, iako to ničim nije bila obvezana, jer europska pravila ipak (još) ne pružaju tako široke mogućnosti komunističkom iživljavanju nad dužnosnicima.
Jedino korisno što imovinske kartice pokazuju je da imenovani ministri pri stupanju na dužnost imovinom ni po čemu znatno ne odudaraju od usporedivih osoba iz sličnog ambijenta (promatrano prema dobi, prebivalištu, struci, radnom stažu, nasljeđu, imovinskom stanju bračnog partnera,…), koje se ne bave politikom. Štoviše, tako ostaje i nakon što odu s visokih dužnosti u državnoj službi, što zapravo znači da je taj posao sramotno podcijenjen. U državi u kojoj su mediji istinski glas javnosti i promicatelji općeg interesa to bi bila medijska tema, a ne zarezi u imovinskim karticama kao sredstvo za zbacivanje nepoćudnih ministara.

Slučaj sad već bivšeg ministra Kujundžića, kao ogledni primjer koordinirane medijske zloporabe imovinske kartice, započeo je jalnušima omiljenim ispitivanjem porijekla tuđe imovine – odakle uopće jednom vrhunskom kirurgu s višedesetljetnim radnim iskustvom, zadnjih nekoliko godina i ministru, novac? Ma, nije li to upravo SKANDALOZNO?
Inače, utvrđivanje vjerodostojnosti porijekla imovine nije u domeni rada Povjerenstva, ali uvijek dobro dođe za izazivanje Pavlovljevog refleksa u nezajažljive rulje. Pa čemu to ne iskoristiti? Nakon što se Kujundžić ipak nekako obranio od tog ataka, uslijedila je priča o hacijendi na mondenoj lokaciji u strogom centru Ivanbegovine, potom uznemiravanje lokalnih gorštaka rodbinski povezanih s ministrom kako bi ih se prikazalo divljacima, da bi mu u završnoj fazi sve nekretnine koje je ikad u životu posjedovao, a kao vješt i okretan čovjek se, među ostalim, bavio izgradnjom i preprodajom nekretnina, bile pripisane kao da ih sve trenutno posjeduje. Bit je takvih harangi zapravo ometanje ministara u radu, obasipanje dodatnim nepotrebnim poslom, kako ne bi radili onaj posao za koji ih je predsjednik Vlade izabrao, a Sabor ih potvrdio. I ne radi se tu o nekoj prikrivenoj, suptilnoj diverziji interesa Republike Hrvatske, nego o očito neprijateljskom potkopavanju. Kao kad bi netko uletio u teren i polomio Duvnjaka, ili s tribine pogodio Šegu bakljom u glavu. Ili kad bi se netko sjetio uoči najvećeg svjetskog natjecanja remetiti mir Modriću i Lovrenu pozivajući ih na sud, izloživši ih unikatnim optužbama.

Proganjajući one koji su za života nešto stekli, mediji poručuju kako u ovoj, nek’ se drugi ne naljute, ipak za budućnost Hrvatske najvažnijoj hrvatskoj reprezentaciji, mjesta ima samo za one bez osobne povijesti, bez ikakvih postignuća, bez igdje ičega i koji po mogućnosti nikoga ne poznaju (jer time su već, barem potencijalno, u sukobu interesa). Samo, što bi bilo kad bi se s takvim ograničenjima susreli izbornici Dalić i Červar? Kakve bi rezultate tada postizale momčadi koje vode?

Za percepciju korupcije je potrebno dvoje

Upravo kako bi se zasjenili posve mjerljivi rezultati Vlade, unatoč tomu što korupcija nikad nije bila manja (Kako to znati? Pa nikad većeg napretka i nikad više novaca za opće dobro u baš svim segmentima!), ona se prikazuje nikad većom. To potvrđuju i mjerodavna istraživanja percepcije korupcije, čiji sudionici ne mogu ostati imuni na kolektivnu koruptivnu psihozu koja polako već prelazi u neurozu. Posljedično, Hrvatska, koja u svemu drugom raste, jedino u tome stubokom pada na svjetskoj ljestvici. Kako i ne će, kad ni o čem drugom ni ne govore. Kad im je sve ostalo tako neatraktivno. Pa ne će valjda ljudima dosađivati time kako im je plaća za 20% veća nego prije 3 godine, kako krajem 2019. Hrvatska ima preko 100 tisuća zaposlenih više no što ih je bilo krajem 2016., kako Lijepa Naša napokon stabilno raste na zdravim temeljima uz smanjenje duga po respektabilnoj stopi, kako joj je državni proračun u plusu, a rejting joj više nije u smeću, kako redovito šamara Sloveniju na vanjskopolitičkom planu dok se do jučer pred njom povlačila u kućicu poput puža, kako sjedi za europskim stolom a ne čuči pod njim, napokon djelujući na međunarodnoj pozornici kao subjekt a ne objekt. Budimo realni, a što je sve to prema nevaljano ispunjenim imovinskim karticama?

A što drugo doli jasan pokazatelj kako stvarateljima percepcija nije zadaća da ljudima bude dobro, nego da im bude loše i kad im je dobro. Toliko su pokvareni, ili kako oni vole reći – korumpirani, da siroti i ne znaju drugo nego sve oko sebe ocrnjivati, kvariti i pokvariti. No, mogu li odgovornosti izbjeći i oni koji se njihovim dimnim zavjesama o pokvarenosti drugih i sami pokvariti daju? Teško, vrlo teško, jer baš kao kad je posrijedi ljubav – i da bi pokvarenost prevladala, potrebno je dvoje!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Višnja Starešina: ‘Kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak’

Objavljeno

na

Objavio

Kad budu jednog dana pravili kronologiju prve epidemije korona-virusa, a možda će se to tada zvati i kronologija početka otvorenog rata za novi svjetski poredak, to bi moglo izgledati ovako.

Faza prva: zapadni svijet podcjenjivački gleda epidemiju izazvanu dotad malo poznatim koronavirusom u kineskom gradu Wuhanu, u pokrajini Hubei, poznatom po velikoj industrijskoj suradnji sa zapadnom modnom industrijom. A ujedno je i glavni svjetski proizvođač zaštitnih maski. Europa i Amerika to doživljavaju kao lokalnu kinesku stvar, iako je virus već posijan među njima. Tada još ne znaju da je Kina barem mjesec i pol tajila epidemiju. A i da su znali, ne bi se ponijeli drukčije.

Faza druga: Europa je šokirana snimkama iz bolnica u talijanskoj pokrajini Lombardiji, u kojoj je najprije i najsnažnije eksplodirala epidemija. Bolnice su u kolapsu, epidemija je ušla u zdravstveni sustav, pacijenti umiru na hodnicima, liječnici moraju birati kome će dati šansu da preživi, vojska odvozi mrtve na kremiranje… Prizori su to o kojima je suvremena Europa dosad samo čitala vezano uz epidemije kuge, kolere, španjolske gripe…

Lombardija je pokrajina modne industrije, s iznimno razvijenom gospodarskom suradnjom s Kinom, s izravnom avionskom linijom s Wuhanom, ali ondje se nalazi i najveći svjetski proizvođač sredstava za uzimanje briseva iz ždrijela i nosa, koja su neizostavni dio testa na koronavirus. Epidemija se širi na cijelu Europu, a uz Italiju, osobito teško s njom se nose Španjolska i Francuska.

Već na prvom koraku puca europska solidarnost. Italija uzalud očekuje pomoć EU-a i EK, čije se vodstvo u to vrijeme bavi mjerama vlastite samoizolacije. Izostala je i solidarna pomoć ostalih država članica, koje se bave suzbijanjem epidemije na vlastitom tlu.

Faza treća. Ovih je dana možemo pratiti u realnom vremenu. EU se pretvorio u zbir država koje se svaka na svoj način suprotstavljaju epidemiji. Europa je na pladnju. U prostor na kojem je izostala europska organiziranost i solidarnost, najprije u talijansku Lombardiju, u pomoć talijanskom zdravstvenom sektoru najprije su stigli kineski epidemiolozi. Bespomoćni pred epidemijom, Talijani su zaboravili odakle im je epidemija stigla.

Potom, slavodobitno mašući kubanskim i talijanskim zastavama, u Lombardiju ulazi kubanska medicinska brigada. Riječ je o poznatim “vojnicima u bijelim kutama” koje je Castrova (Fidelova) Kuba običavala slati svijetom kao pomoć u humanitarnim krizama po Africi i Latinskoj Americi. Kao i svi medicinski timovi ozbiljnih država koji ordiniraju po svijetu u drugim državama kao ispomoć u ratnim i humanitarnim krizama, oni su u prvom redu obavještajna ekspozitura svoje države, u ovom slučaju Kube i njezina strateškog pokrovitelja Rusije.

Uz to, uvijek su imali i snažnu ulogu promocije komunizma i njegova sustava totalne državne kontrole nad društvom. Ovo je prvi put da kubanska medicinska brigada, sastavljena od liječnika koji u domovini nemaju osnovnih medicinskih sredstava za liječenje, dolazi u pomoć Europi, i to jednoj iz njezinih najbogatijih i tehnološki najrazvijenijih pokrajina. Uz njih, s nešto manje pompe, u Italiju u velikom broju stižu Putinovi vojni liječnici. Netko je ovih dana primijetio da nikada nije bilo toliko ruskih vojnika u jednoj članici NATO-a koliko ih je danas u Lombardiji.

Kako sada stvari stoje, ondje gdje 1945. godine nije mogla ući Staljinova Crvena armija, jer je zaustavljena američko-britanskim divizijama, danas kao spasitelji ulaze vojno-medicinske ekspedicije Vladimira Putina, Xi Jinpinga i Raula Castra. Zasad je to tek simbolični ulazak i velika propagandna pobjeda Kine, Rusije i Kube i zapadnih promotora autoritarnih poredaka nastalih mutacijom komunističkih režima.

Na sva usta u Europi ih zasad, riječju, ali i djelima u suzbijanju epidemije (policijska država, verbalna i postupovna brutalnost prema zaraženima ili potencijalno zaraženima) otvoreno promovira tek naš susjed Aleksandar Vučić. Ali uskoro bi metode totalne državne kontrole mogle dobiti i širu potporu u središtu stare Europe. Zato je bilo važno reagirati na pokušaj hrvatske Vlade za zakonskim ovlastima na potpunu kontrolu kretanja građana preko mobitela.

Naime, nakon prvog pada na ispitu solidarnosti, EU počinje padati i na ispitu zajedničkog suprotstavljanja koronavirusu i življenja s njime. Države mediteranskog kruga, predvođene Italijom, Španjolskom i Francuskom, pokrenule su inicijativu za izdavanje europskih korona-obveznica, kojima bi se financirao oporavak zdravstvenih i gospodarskih sustava od posljedica epidemije.

Njemačka je to, uz potporu Nizozemske, rezolutno odbila, štiteći euro, ali i svoj proračun. Ta je podjela ovaj tjedan blokirala Europsko vijeće i odluke o bilo kakvom financijskom modelu sanacije krize. Unutar članica EU-a obnavlja se stari jaz nastao još u krizi 2008. godine, samo u još dramatičnijim uvjetima. U takvim uvjetima predsjednica Komisije Ursula von der Leyen apelira na države članice EU-a da ne puštaju treće države da preuzmu njihove zdravstvene i druge strateške sektore. Misli, dakako, prvenstveno na Kinu i Rusiju.

Ali EU nije u stanju ponuditi alternativu uoči četvrte faze. A to će biti faza preuzimanja. EU je čeka u ležećem položaju.

Višnja Starešina/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ristić: Ako Vlada hitno ne rastereti gospodarstvo, očekuje nas više od pola milijuna nezaposlenih

Objavljeno

na

Objavio

Izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati.

Poznata je biblijska priča o tome kako je faraon jednom usnio san o sedam debelih krava, koje su potom pojele sedam mršavih krava. Kako bi dokučio njegovo značenje u pomoć je pozvao Josipa, koji mu je objasnio kako je taj san pretkazanje sedam sušnih godina koje će uslijediti nakon sedam plodnih, i kako plodne godine treba iskoristiti kao pripremu za sušne koje dolaze.

Ova prispodoba pada na pamet dok danas gledamo kako se nad našim životima nadvija pošast “biblijskih” razmjera. Suočeni s pandemijom korone i zatvaranjem čitavih država u karantenu, ekonomija se počela ozbiljno ljuljati i prijeti sveopćim kolapsom.

Dok burze plešu kao da se radi o kriptovalutama, vlade proglašavaju hitne ekonomske mjere koje bi trebale ublažiti ovaj kolaps, a ljudima olakšati teške dane koji ih očekuju. Ali, kod nas izgleda nije tako.

Sudeći prema onome što vidimo, donose se mjere koje bi mogle imati sasvim suprotan učinak, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako je u prvim danima epidemije i navale na supermarkete Vlada donijela mjere o kontroli cijena nekih proizvoda. U okolnostima prekinutih lanaca dobave ograničiti cijene znači samo mogućnost da dođe do nestašica, jer se nikome ne isplati prodavati nešto ispod nabavne cijene. Ako biste određen broj artikala prodavali ispod nabavne cijene trošak ćete prebacit i poskupiti sve ostale artikle.

Potom je stigla i druga vladina mjera, kojom se poduzetnicima nudi mogućnost podizanja kredita i odgode plaćanja poreza i doprinosa u sljedeća tri mjeseca. To je očito palijativna mjera kojom se šalje apsurdna poruka kako smo sada slobodni ne plaćati struju i režije, ali ćemo platit za tri mjeseca sve odjednom, kada možda ne bude ni posla niti prihoda.

Takve mjere će naravno prouzročiti i rast cijena, jer je računica jednostavna – ako ne budem bio likvidan, moram se zadužiti, pa je bolje da podignem cijene kako se ne bih morao zaduživati. Vladino kreditiranje uz odgodu u ovoj situaciji znači još dublje zakopavanje, jer je ironično olakšicom nazivati kredit s kojim otplaćuješ dugove nastale u vrijeme dok ti je bio zabranjen rad, a uz to kao bonus dobiješ i kamatu.

Tako vidimo koliko su prijetnje vlasti kako će biti “zapamćeno” svima koji budu otpuštali radnike ili podizali cijene u stvari poput pucanja u vlastitu nogu, jer će rast cijena i otkazi biti upravo posljedica njihovih mjera. Umjesto da se dugovi i obveze poduzetnika u ovoj izvanrednoj situaciji otpišu, imamo mjere zbog kojih će ti dugovi još više rasti. Nisu li, onda, otkazi i gašenje tvrtki neminovan ishod?

Svi se sjećamo zadnje ekonomske krize i koliko je ljudi ostalo bez posla, što je za direktnu posljedicu imalo dužničku krizu, sa stotinama tisuća zaduženih i ovršenih. A onda je uslijedilo onih sedam “debelih” godina, kada je išlo dobro.

Tih sedam godina, međutim, mi nismo, poput nekih odgovornih zemalja, slijedili upute mudrog Josipa i pripremali gospodarstvo za krizu, već smo imali populističke mjere rastrošne vlasti, koja je novac bacala na “spašavanje” gubitaša. I sada nam dolazi onih sedam mršavih krava, koje počinju gutati one debele.

A vlada se u toj situaciji očito ne bavi sadržajem, već nastavlja iscrpljivati onu mršavu kravu muzaru. Umjesto da poduzme hitne mjere kako bi se gladnu kravu nahranilo da bi preživjela krizu, Vlada joj propisuje multivitamine i radi na poboljšavanju njenog apetita, pa kažu kako se tvrtke trebaju dodatno zadužiti, iako mnoge od njih neće preživjeti ni narednih mjesec dana mužnje.

Ukoliko se hitno ne krene u oprost dugova i pomogne realni sektor, neće biti ništa za nikoga. Neće biti ni za mirovine, niti za plaće u javnom sektoru. Uza sve to, neće biti ni za sve one požrtvovane ljude u zdravstvu, koji spašavaju živote. A znamo da je to sustav koji je i do sada stvarao gubitke, zato nije potrebna velika mudrost da se zaključi kako bi kolaps gospodarstva doveo do kolapsa zdravstva, u trenutku kad nam je ono najpotrebnije.

Ako je pak ono zadnje bila ekonomska kriza, ovo što nam dolazi je ekonomska katastrofa.

Nikada kao do sada svjetska ekonomija nije bila tako zaustavljanja, pa ne čude procjene da ćemo u proračunu imati rupu veću od 50 milijardi kuna.

Dovoljno je samo reći kako nema tri najveće stavke našeg proračuna – izvoz je skoro u potpunosti zaustavljen, turizma, koji čini petinu proračuna, gotovo pa i nema, a o doznakama iz inozemstva ne treba niti sanjati, piše Borislav Ristić / Večernji list

Mnogi su se, nakon svega što nas je zadesilo, epidemije i potresa, pitali što je sljedeće. Izgleda da smo dobili odgovor – ministar Horvat. Nonšalantnim ponašanjem i receptima koje nam prepisuju, šalje nam se poruka – nema panike, ako preživite koronu, možda umrete od gladi.

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari