Connect with us

Kolumne

Korupcija nikad manja, percepcija korupcije nikad veća!

Objavljeno

on

Ako su doista najveći zločini suvremene Hrvatske to što je jedan visoki državni dužnosnik upisao u imovinsku karticu kuću, a nije okućnicu, što je drugi upisao stan, a nije garažu, spremište ili parkirno mjesto, što je treći neprecizno procijenio vrijednost hacijende od 100 kvadrata u Ivanbegovini kod Podbablja kod Zmijavaca kod Imotskog, onda to nedvojbeno predstavlja veliki kompliment ovoj vlasti. Jer ako je tomu doista tako, i nema ničeg goreg što bi zaokupilo pozornost javnosti, onda nema druge nego zaključiti kako je korupcija u Hrvatskoj pred iskorjenjivanjem. Ta, još donedavno se moglo obvezati napraviti brodove, a potom ih bez pardona jednostavno ne napraviti, i da na kraju svi plate posljedice nečijeg udruženog zločinačkog nerada u iznosu od nekih 5 milijardi kuna (uh, koliko bi se samo ministarskih kuća moglo kupiti ili napraviti za taj novac? A tek urediti okućnica?). Tu, međutim, o korupciji, percepciju korupcije da ni ne spominjemo, ni traga ni glasa. Jezik popapala maca!

Besmislenost imovinskih kartica

Sad se, evo, Bogu kradu dani raspravom o popunjavanju tričavih i besmislenih formulara, pri čemu je najveći grijeh procijenjena vrijednost nekretnine. Ministri su, naime, u većini slučajeva unosili manju vrijednost nekretnine od trenutno realne jednostavno zato što su stambeno pitanje rješavali u vrijeme kad je tržišna cijena nekretnina bila manja nego danas, pa bi u karticu tek prepisali cijenu iz kupoprodajnog ugovora. U međuvremenu su se te „lijene i neodgovorne škrtice“ usredotočile na tamo nekakav ministarski posao, umjesto da pošteno plate specijalizirane stručnjake, po mogućnosti i više njih, budući procjene od jednoga do drugoga mogu znatno varirati, da redovno procjenjuju promjene vrijednosti njihovih nekretnina. I potom novu vrijednost, temeljem tako prikupljenih procjena izračunatu certificiranim matematičkim algoritmom, u pravilnim vremenskim razmacima zabilježe u svojim imovinskim karticama. No, kako god ti procijenio i koliko god često procjenjivao, „nezavisni“ mediji uvijek mogu pronaći „nezavisnog“ procjenitelja koji će reći da si baš mnogo omanuo. Ako procijeniš vrijednost imovine manjom, tajio si pred narodom da si Rockefeller. Ako ju, pak, procijeniš većom, namjerno si kalkulirao, kako bi se po isteku mandata, tada ju napokon realnije prikazavši, pohvalio da si osiromašio, sugerirajući time kako se, eto, nisi okoristio položajem. Jer upravo to je proklamirani smisao imovinske kartice – usporedba sa stanjem prije stupanja na dužnost. Kako bi se vidjelo je l’ se netko obogatio služeći narodu!

No, ne treba biti akademik kako bi se uvidjelo da je proklamirana svrha imovinske kartice za političke dužnosnike zapravo posve besmislena, zato razumne države, napokon i Europska Unija, tu podlogu za posve nepotrebnu farsu nemaju. Elementarna logika nalaže, a kruta stvarnost to nepobitno potvrđuje, da se usluge učinjene za vrijeme obnašanja utjecajne dužnosti naplate, na neki način operu, tek po odlasku s položaja. Tada, recimo, osnuješ tvrtku za pružanje savjetničkih usluga pa, slijedeći prastari obrazac „ruka ruku mije“, naplatiš usluge koje si davao dok si bio u poziciji moći. A najbolje tek slijedi, doduše samo ako si s prave strane barikade. Nakon što to učiniš, možeš se opet kandidirati za visoku dužnost u državnom aparatu, pa i onu najvišu, i nitko te o tome više ništa ne će pitati. Štoviše, ne samo da ne će biti ništa od afere „Konzultant“, nego će te još i pohvaliti za uspješno poslovanje. Ne će im čak biti ništa sumnjivo bude li se oko onoga s kim si poslovao odigrala i kakva aferica s etabliranom mafijom u glavnoj ulozi, igrom slučaja baš onom čije viđenije pripadnike pamti knjiga dolazaka u službeni prostor tvog prethodnika na istoj poziciji moći za koju si se kandidirao, a koji te u kampanji zdušno podržao. I kako onda ne ćeš pobijediti?

Gdje Milanović sadi, tu trava ne raste!

No, osim one proklamirane postoji i prikrivena, stvarna svrha cirkusa s imovinskim karticama. One su, naime, u domeni famoznog Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa koje je utemeljila vlada Zorana Milanovića. Već iz same činjenice da je on za svog tragično neuspješnog mandata nešto utemeljio nagnat će objektivnog promatrača na pomisao kako je to za Hrvatsku ne samo beskorisno, nego po svoj prilici i iznimno štetno. No, što je za Hrvatsku štetno, ne mora se takvim pokazati za Milanovića i one koji mu drže štangu. Najmanja je šteta od dotičnog Povjerenstva u tome što ono služi birokratskim štrebericama da se postave kao domine u igrama moći iživljavajući se nad ljudima koji slove kao moćnici. Destruktivna srž tog parasudbenog tijela je u tome što okrivljeniku može presuditi brže od redovnog sudstva, po kratkom postupku, i to za potencijalne, tek percipirane „zločine“ koje zakon ne poznaje, a k tome i bez mogućnosti žalbe, sve kako bi ga se uklonilo s političkog položaja. Demonstracija sprege medijskog podzemlja, saborskih politikanata i Povjerenstva kao formalnog institucionalnog pokrića premijerno se u punom sjaju odrazila u „suđenju“ ondašnjem potpredsjedniku Vlade Tomislavu Karamarku za potencijalni sukob interesa potaknut fabriciranom aferom „Konzultantica“, u konačnici rezultiravši rušenjem Vlade.

Okrivljenik je iznio bogohulnu ideju kako bi Hrvatska nagodbom mogla prištedjeti dio troškova uslijed izglednog gubitka arbitraža s mađarskim MOL-om. Mediji su se tada, brižno njegujući hrvatski osjećaj za milosrđe, zalagali da Hrvatska isplati Mađarima što više, istodobno označivši onoga koji se tomu opirao zastupnikom mađarskih interesa, a sebe, naravno, hrvatskima. To zasigurno nije malo umijeće, ali, eto, moć percepcije je sve samo ne mala. Da bi potom u slučaju Uljanik, u kojem od korupcije nisu vidjeli ni K, mediji potpomogli usmjeravanje tijeka novca iz hrvatske državne blagajne navodno Norvežanima. Navodno, jer razuman čovjek ne će podcijeniti mogućnost da iza krajnjih korisnika naplate, ili barem pripremanja Uljanikove propasti, ne stoje prezimena koja završavaju na -sen, nego ona čije završetke krase -vić, -čić, -čar… Ipak, u slučaju „Karamarko“, koliko god prethodno pripremali vatricu i bubnjali, medijski su dobošari pokazivali još i neke skrupule. Barem su formalno poštivali proceduru iščekujući odluku famoznog Povjerenstva.

Kako melje kozaračko kolo

U ovoj fazi više se ne zamaraju takvim formalnostima. SKANDAL, SKANDAL, SKANDAL, usklađeno i bez iznimke vrište na svakom koraku. A kad je sadržaj bezvezan i ništavan, ustupi mjesto formi i svaka šuša bude mjerodavna donijeti sud. Dovoljno je samo da se dočepa imovinske kartice, a to nije nikakav problem budući su one javno dostupne. Pritom mogu biti i savršeno popunjene, ali čim netko ima barem jednu nekretninu, a dobar broj hrvatskih obitelji koje pripadaju srednjem sloju ih ima barem 3, već je podložan igricama s procjenom njezine vrijednosti. Zapravo, čim netko nešto ima, a društveno-politički nije podoban, već je sumnjiv i spreman za obradu, baš kao ’45. Čeka se još samo da nevidljiva ruka iz sjene da znak za juriš. Tada, se mediji uhvate za ruke kao da se spremaju zaplesati kozaračko kolo, i njihov nadaleko poznati, nezaustavljivi stampedo može početi.

Opsjednutost tuđim imetkom kao pouzdan znak okoštale komunističke svijesti i mentalne pripadnosti kulturološkom diskursu kozaračkog kola došla je nedavno do punog izraza i prilikom predstavljanja Dubravke Šuice za članicu Europske komisije. Lokalna parapolitička podružnica SDP-a inzistirala je, a medijska ju bulumenta svesrdno u tomu podržala, da kandidatkinja izloži javnosti imovinsku karticu, iako to ničim nije bila obvezana, jer europska pravila ipak (još) ne pružaju tako široke mogućnosti komunističkom iživljavanju nad dužnosnicima.
Jedino korisno što imovinske kartice pokazuju je da imenovani ministri pri stupanju na dužnost imovinom ni po čemu znatno ne odudaraju od usporedivih osoba iz sličnog ambijenta (promatrano prema dobi, prebivalištu, struci, radnom stažu, nasljeđu, imovinskom stanju bračnog partnera,…), koje se ne bave politikom. Štoviše, tako ostaje i nakon što odu s visokih dužnosti u državnoj službi, što zapravo znači da je taj posao sramotno podcijenjen. U državi u kojoj su mediji istinski glas javnosti i promicatelji općeg interesa to bi bila medijska tema, a ne zarezi u imovinskim karticama kao sredstvo za zbacivanje nepoćudnih ministara.

Slučaj sad već bivšeg ministra Kujundžića, kao ogledni primjer koordinirane medijske zloporabe imovinske kartice, započeo je jalnušima omiljenim ispitivanjem porijekla tuđe imovine – odakle uopće jednom vrhunskom kirurgu s višedesetljetnim radnim iskustvom, zadnjih nekoliko godina i ministru, novac? Ma, nije li to upravo SKANDALOZNO?
Inače, utvrđivanje vjerodostojnosti porijekla imovine nije u domeni rada Povjerenstva, ali uvijek dobro dođe za izazivanje Pavlovljevog refleksa u nezajažljive rulje. Pa čemu to ne iskoristiti? Nakon što se Kujundžić ipak nekako obranio od tog ataka, uslijedila je priča o hacijendi na mondenoj lokaciji u strogom centru Ivanbegovine, potom uznemiravanje lokalnih gorštaka rodbinski povezanih s ministrom kako bi ih se prikazalo divljacima, da bi mu u završnoj fazi sve nekretnine koje je ikad u životu posjedovao, a kao vješt i okretan čovjek se, među ostalim, bavio izgradnjom i preprodajom nekretnina, bile pripisane kao da ih sve trenutno posjeduje. Bit je takvih harangi zapravo ometanje ministara u radu, obasipanje dodatnim nepotrebnim poslom, kako ne bi radili onaj posao za koji ih je predsjednik Vlade izabrao, a Sabor ih potvrdio. I ne radi se tu o nekoj prikrivenoj, suptilnoj diverziji interesa Republike Hrvatske, nego o očito neprijateljskom potkopavanju. Kao kad bi netko uletio u teren i polomio Duvnjaka, ili s tribine pogodio Šegu bakljom u glavu. Ili kad bi se netko sjetio uoči najvećeg svjetskog natjecanja remetiti mir Modriću i Lovrenu pozivajući ih na sud, izloživši ih unikatnim optužbama.

Proganjajući one koji su za života nešto stekli, mediji poručuju kako u ovoj, nek’ se drugi ne naljute, ipak za budućnost Hrvatske najvažnijoj hrvatskoj reprezentaciji, mjesta ima samo za one bez osobne povijesti, bez ikakvih postignuća, bez igdje ičega i koji po mogućnosti nikoga ne poznaju (jer time su već, barem potencijalno, u sukobu interesa). Samo, što bi bilo kad bi se s takvim ograničenjima susreli izbornici Dalić i Červar? Kakve bi rezultate tada postizale momčadi koje vode?

Za percepciju korupcije je potrebno dvoje

Upravo kako bi se zasjenili posve mjerljivi rezultati Vlade, unatoč tomu što korupcija nikad nije bila manja (Kako to znati? Pa nikad većeg napretka i nikad više novaca za opće dobro u baš svim segmentima!), ona se prikazuje nikad većom. To potvrđuju i mjerodavna istraživanja percepcije korupcije, čiji sudionici ne mogu ostati imuni na kolektivnu koruptivnu psihozu koja polako već prelazi u neurozu. Posljedično, Hrvatska, koja u svemu drugom raste, jedino u tome stubokom pada na svjetskoj ljestvici. Kako i ne će, kad ni o čem drugom ni ne govore. Kad im je sve ostalo tako neatraktivno. Pa ne će valjda ljudima dosađivati time kako im je plaća za 20% veća nego prije 3 godine, kako krajem 2019. Hrvatska ima preko 100 tisuća zaposlenih više no što ih je bilo krajem 2016., kako Lijepa Naša napokon stabilno raste na zdravim temeljima uz smanjenje duga po respektabilnoj stopi, kako joj je državni proračun u plusu, a rejting joj više nije u smeću, kako redovito šamara Sloveniju na vanjskopolitičkom planu dok se do jučer pred njom povlačila u kućicu poput puža, kako sjedi za europskim stolom a ne čuči pod njim, napokon djelujući na međunarodnoj pozornici kao subjekt a ne objekt. Budimo realni, a što je sve to prema nevaljano ispunjenim imovinskim karticama?

A što drugo doli jasan pokazatelj kako stvarateljima percepcija nije zadaća da ljudima bude dobro, nego da im bude loše i kad im je dobro. Toliko su pokvareni, ili kako oni vole reći – korumpirani, da siroti i ne znaju drugo nego sve oko sebe ocrnjivati, kvariti i pokvariti. No, mogu li odgovornosti izbjeći i oni koji se njihovim dimnim zavjesama o pokvarenosti drugih i sami pokvariti daju? Teško, vrlo teško, jer baš kao kad je posrijedi ljubav – i da bi pokvarenost prevladala, potrebno je dvoje!

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari