Pratite nas

Kolumne

Kosovski sindrom

Objavljeno

na

Jedina dva autentična nacionalna mita na prostoru bivše Jugoslavije jesu kosovski ciklus u srpskom nacionalnom imaginariju i legenda o smrti kralja Zvonimira u hrvatskom. Ta dva nacionalna mita nastala su iz slične nužde i odgovaraju na dva slična pitanja, no na dijametralno suprotan način.

Srbi kosovskim mitom pokušavaju sebi i svijetu dokazati pravo da unatoč porazu na bojnom polju imaju pravo na vlastitu državu i državnu veličinu, dok Hrvati kletvom kralja Zvonimira pokušavaju u prvom redu samima sebi objasniti zašto su se državnosti faktički odrekli kroz stoljetni niz loših političkih odluka svojih političkih elita. Nekoć iz redova plemstva, kasnije iz redova građanstva, piše Damir Pešorda (hrsvijet.net)

Kasnija jugoslavenska nacionalistička misao uvelike se oslonila na izvorno srpski kosovski mitotvorni obrazac. Nije naodmet napomenuti da su u veličanju kosovskog mita, u njegovoj novoj funkciji, funkciji ideje jugoslavenstva, sudjelovali i brojni važni hrvatski umjetnici. Ivo Vojnović piše Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje, Meštrović radi velike skulpture Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Srđe Zlopogleđe, Mirko Rački slika Kosovku Djevojku i devetero Jugovića, Jozo Kljaković Boška Jugovića itd. Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i uspostave socijalističke Jugoslavije, menažerija likova iz srpske narodne epike ponešto je potisnuta u drugi plan, barem kada je u pitanju općejugoslavenska (zlo)uporaba, ali je struktura mita očuvana i napučena novim protagonistima i parolama: Titom, Končarom, Boškom Buhom, Borom i Ramizom, Slavkom i Mirkom, Prletom i Tihim, nepostojećim ofenzivama (u stvarnosti bežanijama), bratstvom i jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem itd.

big_Feral_Ivancic_Lucic_Dezulovic_velika[ad id=”68099″]

A struktura tog mita sastoji se od tri nerazdvojive komponente: slavna borba i poraz, izdaja kao opravdanje za poraz i osveta kao opravdana akcija za uspostavu idealnog stanja koje je narušeno ”nepravednim” porazom uslijed izdaje. Mučenici i junaci su ”car Lazar” i Miloš Obilić, izdajnik je Vuk Branković, a Balkanski su ratovi ili Miloševićev pohod na okolne zemlje, koje u tom kontekstu figuriraju kao surogat za Turke, ”pravedna osveta” koja vodi uspostavi idealnog poretka. U neojugoslavenskoj verziji mita junaci su hrabri partizani i Tito, kojega doduše nije ubio neprijatelj nego nepravedna biologija, izdajnici su nacionalističke vođe južnoslavenskih naroda koji su uspostavom demokracije i samostalnosti razorili idealni socijalistički poredak, a osvetnici se za sada još organiziraju i rade diverzije, ali su uvjereni u svoju konačno pobjedu.

U okviru tako postavljenog mita funkcionira mnoštvo manjih priča i epizoda koje podupiru cjelinu. One su također najčešće strukturirane po uzoru veliku pripovijest koje su sastavni dio. Takva i priča o splitskom tjedniku Feral Tribune. Njezine protagoniste Heni Erceg, Viktora Ivančića, Predrag Lucića, Borisa Dežulovića, Ivicu Đikića i druge pokušava se javnosti, to jest potencijalnim konzumentima neojugoslavenskog mita, prodati kao besprijekorne vitezove novinarskog profesionalizma i slobode koje su izdali zločesti kapitalisti uskraćivanjem financijskih dotacija. Feral je po toj interpretaciji propao zato što velike tvrtke nisu u njemu htjele dovoljno oglašavati, a ne zato što nije imao dovoljno čitatelja. Međutim, prema mitu, nove će generacije Feralove vrijednosti prepoznati i njegov ”nepravedni” poraz u tržišnoj utakmici osvetiti.

   Knjiga novinara Borisa Pavelića Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune sjajna je ilustracija proizvodnje mita koji funkcionira kao jedna od epizoda u velikom neojugoslavenskom mitu, čiji su korijeni opet u kosovskom mitološkom kompleksu. Krenimo redom, autor Boris Pavelić u jednom intervjuu tvrdi: ”U vremenu nacionalne revolucije 1989. on se (Feral) odvaja od glavne struje odbijajući svaku nacionalističku matricu i prerasta u najvažnije novinsko izdanje u bivšoj državi. »Feral Tribune« su najmarkantnije novine u hrvatskom novinarstvu uopće. Postoji, međutim, »Feralov« paradoks – šutnja o »Feralu« je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti i kvaliteti (Novi list, 7. 12.2014.)” Dakle, Feral je novinarsko savršenstvo koje ulazi u bitku s mračnom ”nacionalističkom matricom”.

Pavelić o razlozima propasti Ferala kaže sljedeće: ” Nisu mogli dobiti reklame, a nisu ih mogli dobiti jer je bio ozloglašen svatko tko se u »Feralu« oglašavao. Poduzetnici su se bojali za svoje poslove a njih je, vidimo sad, dijelio državni vrh. No za nestanak »Ferala« podjednako su odgovorni i mediji, neki zato što su sudjelovali u sustavnome objeđivanju, drugi zato što su ih odbili spasiti, premda su bili svjesni kvalitete toga tjednika. Bez »Ferala«, svima kao da je lakše: nitko ne provocira.”Dakle, novinarske junačine i genijalci nisu izgubili zato što vitlajući svojim tipkovnicama i pisaćim mašinama nisu uspjeli u svoj tor utjerati dovoljan broj kupaca svoga proizvoda nego zato što prijetvorno izdali poduzetnici neoglašavanjem i drugi mediji nepomaganjem. Nije jasno zašto bi konkurentski mediji pomagali Feralu ili bilo kojoj drugoj tiskovini da opstane na tržištu, no taj ćemo nonsens pripisati refleksu samoupravno-socijalističkog načina razmišljanja.

Još je zanimljiviji dio o zločestoj državi i poduzetnicima. Novinar Zvonimir Despot na svom Facebook profilu ponešto drugačije od Pavelića vidi razlog Feralove propasti: ”Kaže Boris Pavelić da je Feral Tribune propao zbog političkih pritisaka na oglašivače. Ovo je tipičan primjer podvaljivanja laži neinformiranoj javnosti. Paveliću nije palo na pamet spomenuti da Feral nije imao oglašivače zbog minorne čitanosti i nikakve prodaje, odnosno da je Feral propao onog trenutka kad je skinut sa financijske sise nekoliko inozemnih veleposlanstava. No, više od Pavelićevih laži zanima me čime je Feral zadužio hrvatsku javnost da mu HTV posvećuje desetak minuta udarnog popodnevnog programa.” Tako je to, sučeljeni s grubom stvarnošću mitovi u najčešće djeluju jadno. Surova je istina da se ”slavnog” Ferala pred gašenje prodavalo šestotinjak primjeraka. Glede oglašavanja, dakle, isplativija je bila bandera u bilo kojem hrvatskom mjestu s više od tisuću stanovnika.

Treći segment mita, osvetnički povratak i uspostava ideal(izira)nog stanja, Pavelić također ne zaboravlja istaknuti: ”Moguće je. Tajna uspjeha je u talentu i kvaliteti tih ljudi. Dogodila se jedna sinergija. Predrag Lucić ju je u knjizi dobro objasnio Kiševim citatom – »udeo truda i čuda«. Poslije »Ferala« ostala je svijest da je moguće raditi dobre novine, da nije stvar samo u komercijalnom sistemu, već u talentu i spoju kreativnih osobnosti. A što se tiče novog »Ferala«, na internetu ima mjesta za njega: uostalom, mnogo je danas malih portala očito njime nadahnuto: »lupiga«, »h-alter«, »portalnovosti«, »forum«, »kulturpunkt«, »newsbar« u Hrvatskoj; »e-novine«, »kontrapress«, »njuznet« u Srbiji; »buka«, »tacno«, »zurnal« u Bosni… U epilogu moje knjige ističu i Dežulović i Lucić, da je »Feral« danas itekako potreban s obzirom na društvenu atmosferu. Kakav će biti, ne znaju, ali poručuju: »Nemoj samo zvati ‘Johnny, vrati se’, nego – napravi svoj Feral«.” Dakle, sadržaj i prostor precizno su zacrtani, traži se još samo neki novi Soros. Kako je u inozemstvu sve manje zainteresiranih za skupi idealizam skromnih učinaka, ‘Sorosa’ će se vjerojatno tražiti u državnom proračunu RH. Sveopća kriza i odlazak darežljive ministrice Zlatar Violić taj trud svakako neće olakšati.

U sjeni predimenzionirane propagandističke priče o Feralu odvijala se fantastična priča o Hrvatskom tjedniku. Dok se na sva zvona udaralo kako Feral ”prešućuju”, Hrvatski se tjednik uistinu prešućivalo. Čak i kad su od njega preuzimane informacije, izvor se prešućivao. Dok se javnosti nastojalo nametnuti mišljenje kako Feral nema oglašivača zbog političkog pritiska a ne niske naklade, u zastrašivanje potencijalnih oglašivača u Hrvatskom tjedniku uključivao se čak i jedan visoki međunarodni povjerenik za BiH. Dok su osnivači Ferala doniranim sredstvima kupovali nekretnine i bogatili se, osnivač Hrvatskog tjednika morao je podići kredit kako bi platio kaznu Haaškom sudu zato što je objavio istinitu vijest koja je dovodila u pitanje kredibilitet toga suda. Unatoč svemu, Hrvatski tjednik je opstao zahvaljujući svojim čitateljima i geslu Veritas vincit.

Zanimljivo je da je neojugoslavenska novinarska falanga, duhovno i intelektualno zarobljena u koordinatama recikliranog kosovskog mita, uspjela do sada financijski uništiti cijeli niz tiskovina i drugih medija (Feral, Radio 101, Nacional, Jutarnji itd.), većina od njih doduše i dalje funkcionira protiv svake tržišne logike zahvaljujući izdašnim sanacijama i otpisu poreznih dugova, a da ni u jednom trenutku nisu racionalno i samokritično preispitali temelje na kojima djeluju i društveni kontekst u kojemu djeluju. Već i sama ta činjenica pokazuju da je riječ o svojevrsnim zatočenicima mitske svijesti. Imajući u vidu genezu te mitske svijesti od kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su novopečeni jugoslavenski nacionalisti preuzeli srpski kosovski mit kao vlastiti, držim da je opravdano tu boljku nazvati ”kosovskim sindromom”.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Sporazum nije, ali zapravo je

Objavljeno

na

Objavio

U upravo prihvaćenom Globalnom kompaktu o migracijama govori se isključivo pozitivno i propagandistički. On se doima ne kao odgovor na probleme, nego kao programatski tekst novog svjetskog poretka.

Migranti su, kaže se, izvor bogatstva i razvoja. Nema spomena o socijalnim, sigurnosnim i kulturološkim problemima u zemljama imigracije. Djeci rođenoj na području druge države treba automatski osigurati državljanstvo, kao što treba omogućiti spajanje razdvojenih obitelji migranata.

Prema ilegalnim imigrantima valjalo bi ukinuti sankcije, osigurati slobodu kretanja, siguran prijelaz granica i socijalnu zaštitu, liberalizirati vizne režime, spriječiti diskriminaciju, priznati strane, pa i neformalne kvalifikacije.

Iako se navodi kako je suvereno pravo država da same određuju vlastitu imigracijsku politiku, tekst je napisan u imperativnom tonu, uz čestu upotrebu formulacije „obvezuju se države potpisnice”.

Hrvatska predsjednica odbila je otputovati u Marrakech, ali zato je spomenuti kompakt svesrdno podržala Vlada i poslala svog pouzdanika Davora Božinovića na konferenciju, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Taj sporazum u kojemu se ističu ljudska prava, solidarnost, integracija itd. možda je i prihvatljiv, ali su enervantne manipulacije kojima je rasprava o njemu u nas praćena.

Najprije se tekst pokušao sakriti od javnosti i za njega se saznalo tek kad je Kolinda Grabar-Kitarovć objavila da odbija sudjelovati na skupu u Maroku.

Do danas je taj tekst ostao nedostupan široj javnosti, a rasprava u Saboru je zaobiđena, iako su o njemu raspravljali skoro svi parlamenti europskih država. Nitko se nije potrudio čak ni objasniti razliku između legalnih i ilegalnih migracija, a ta je nejasnoća bila razlogom odbijanja u nekim drugim zemljama.

Kaže se kako sporazum ili kompakt nije obvezujući, iako se riječ obveza spominje četrdesetak puta.

On se navodno ne potpisuje, ali se o njemu glasuje. Time kao da vlast hoće narod utješiti i uvjeriti u opravdanost nečega u što sama nije sigurna. To je kao kad se djeci prije vađenja zuba kaže: boljet će, ali ne puno.

No, taj isti tekst usvojit će Opća skupština UN-a u obliku rezolucije, a rezolucije UN su, koliko je poznato, obvezujuće za sve članice UN-a, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Hodak: ‘Globalni kompakt’ sve više sliči na ‘globalnu pušionu’ u Marakešu’

 

 

 

Steve Bannon: Marakeški sporazum je dio prijevare UN-a

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Franjo Tuđman podcijenio je Sorosa, njegove trabante i medije…

Objavljeno

na

Objavio

Prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman je, sa svim svojim manama, bio državnik s misijom – čovjek koji razumije vrijeme i realne dosege politike. Točno je znao kako izabalansirati vrlo različite ljude koji su se okupili oko njega, kao što je točno znao i sve njihove mane.

Znao je kako pobijediti ideju Velike Srbije, te kako Hrvatsku vratiti na političku kartu Europu – iz koje ju je lažni bravar Josip Broz izvukao 1945. godine. Vjerovao je podjednako i u sebe i u Hrvatsku i nije ga odviše brinulo onih 20% protivnika nezavisne Republike Hrvatske, ona peta kolona koja je bila aktivna i tijekom cijelog Domovinskog rata. Protivnici ga nisu brinuli jer je imao znanje i realnu političku moć koja je bila daleko veća od njihove. Ukratko, znao je što radi i bio je svjestan svoje političke snage.

No, problemi su nastali nakon njegove smrti. Naime, peta kolona – sastavljena od rigidnih komunista i još rigidnijih Jugoslavena – poželjela je Hrvatsku udaljiti od Europe i vratiti je u nekakvu fantomsku “balkansku” zajednicu: “Regijon”, “Zapadni Balkan” bilo što pod “Saveznom Udbom” i Beogradom. Svo to cirkusantsko društvo sastavljeno od kojekakvih mesića, josipovića, pusićki i milanovića bacilo se na Hrvatsku s ciljem da ju se prikaže kao “fašističku, zločinačku Nezavisnu Državu Hrvatsku”, te kao “nepotrebnu i slučajnu državu”, za razliku od “potrebne Jugoslavije u kojoj je svima bilo bolje, a Srbija je imala more!”

Gdje je Franjo Tuđman pogriješio?!

Pogriješio je u onom u čemu često veliki političari griješe – podcijenio je katastrofalnu nesposobnosti svojih nasljednika, te hijeničnost protivnika, koji su napali u čoporima! No, najveća pogreška bila mu je – što je podcijenio medije!

Zasljepljen veličinom svoje povijesne misije podcijenio je političke hijene koje su mu se vrzmale oko nogu i koje su se neugodno glasale preko “Feral Tribunea, Globusa, Nacionala, Novog lista, Radija 101”… tvrdeći da je: “operetni diktator, ratni zločinac, lažni general, lažni doktor znanosti” itd.

Kako je točno znao što i zašto radi, nije brinuo o slici koju komunističko – pseudoliberalni – jugoslavensko – udbaško – soroševski ološ šalje u svijet. To je velika, gotovo katastrofalna pogreška, jer u ovo vrijeme posvemašnje površnosti – slika (“image”) je sve! Uopće više nije bitno kakav je čovjek, već samo kakvu sliku o njemu imaju drugi! Nije bitan čovjek, već samo njegova odjeća, njegove cipele, njegov sat, njegovi bijeli zubi, njegov srdačan i isprazan osmjeh…

Na tom polju trijumfirali su svi protivnici nezavisne Republike Hrvatske, financirani ili iz pravca globalne bankarske oligarhije, koju usmjerava George Soros (“dragi ljudi iz Davosa”), ili iz sve manje i sve nervoznije Srbije, sve udaljenije od Jadranskog mora. Hijene nas okružuju i neugodno se glasaju.

George Soros bez milijuna muslimanskih izbjeglica kojima ruši katoličku Europu, te Srbija bez Jadranskog mora, dvije su podjednako turobne i isprazne priče.

Što znači slika?! Znači, na primjer, da militantna, nepismena, piskarala “Feral Tribunea” imaju hrpu stanova po Beogradu (i drugdje), a da se pisalo o “Tuđmanovoj vili”, a ne o njihovom ratnom profiterstvu. Znači da se četnička, dobro naoružana Srbija prikazuje kao žrtva razoružane – od strane komunista! – Hrvatske! Da se piše o koncentarcijskom logoru Jasenovac, a ne o koncentracijskom logoru Sajmište pokraj Beograda u kojem je ubijen isti ili veći broj zatočenika! Da se govori o nepostojećem srpskom anti-fašizmu, a da se stalno zatire hrvatski anti-komunistički anti-fašizam!

Kraljevina Jugoslavija bila je najveća laž poslije I. svjetskog rata, a Titova Jugoslavija poslije drugog! “Moderna europska Srbija” je najveća laž današnje Europe!

Dakle, Franjo Tuđman je podcijenio i Sorosa, njegove trabante i medije, i 50.000 udruga, od kojih većina (nikako ne sve!) radi na rastakanju ideje nezavisne Hrvatske. I svaki put kad zablista europska i svjetska Hrvatska, sve medijske hijene bacaju se i grizu gdje i kako mogu. I kad su tu senzacionalni uspjesi nogometaša i tenisača, i kad se podiže spomenik Franji Tuđmanu, i kad Hrvatska vodi iskrenu pro-europsku politiku preko predsjednice Republike, tu je glasanje političkih hijena …

Stvarnost “Yutarnjeg lista” nije hrvatska stvarnost. U toj stvarnosti Miljenko Jergović je “najveći yugoslavenski pisac”, a to što ta država ne postoji – nikoga ne muči! To što je Viskovićevo Jugoslavensko društvo pisaca u Zagrebu (službeno Hrvatsko društvo pisaca), te što dodjeljuje nagradu Janko Polić Kamov (koji je bio veliki Hrvat i starćevičanac!) Igoru Mandiću, svom članu i yugoslavenskom piscu, to je nešto poput “Čovjeka u visokom dvorcu”, alternativne stvarnost u kojoj je Tito, “ljubičica bijela”, operetni maršal-bravar besmrtan, a njegov pobočnik Budimir Lončar koordinira smijeh političkih hijena!

Tuđman je podcijenio medije, a oni nasrću, velikim dijelom financirani hrvatskim novcem (npr. Pupovčeve Novosti, kao sljednik Soroseva Ferala)!? Oni nasrću i preko Rijeke, tzv. “Luke različitosti”, lažne Europske prijestolnice kulture 2020., u kojoj anti-hrvatske političke hijene dobivaju hrvatski novac za iskreno i duboko anti-hrvatsvo!

A projekt “Za Yugoslaviju s ušutkanom Hrvatskom!” se nastavlja. I dok stojim pred novim Tuđmanovim spomenikom, koji je još jedan od sjajnih poteza Milana Bandića, koji je velegradski Zagreb smjestio duboko u Europu, čitam Tomislava Klauškog (kao i svi neprijatelji Hrvatske, gostovao ja u Josipovićevoj tv-emisiji “Nedjeljom u 2”!):

“Spomenik se podiže par tjedana nakon izručenja Ivice Todorića, jednog od tajkuna koji je izrastao pod pokroviteljstvom prvog predsjednika. Podiže se pod vlašću stranke koja se ne tako davno, u mandatu Ive Sanadera, ispričala hrvatskim građanima zbog Tuđmanove vladavine. Podiže se u vrijeme kad se u Vukovaru hapse srpski zločinci, čime se ruši Tuđmanov koncept amnestije nakon mirne reintegracije. Podiže se godinu dana nakon izbacivanja trga Josipa Broza Tita iz centra Zagreba, što je za Tuđmanova života bilo izričito zabranjeno.Nije taj spomenik, dakle, samo estetski užas. On simbolizira i politički užas koji smo naslijedili od njegove vladavine, kao i sve užase koji se provode u sjeni spomenika državniku čije se čak i pozitivno naslijeđe nastoji dezavuirati.”

Taj “sjajni” novinar Klauški rođen je u Zagrebu 24. rujna 1971. godine, diplomirani je novinar, predavač na komunističkom Fakultetu političkih znanosti, bio je više puta u konkurenciji za anti-hrvatskog novinara godine. Radio je u zagrebačkim dopisništvima “Novog lista” i “Slobodne Dalmacije”, u “Nacionalu” i “Poslovnom dnevniku”. Šest godina radio je na portalu “Index.hr”, a sad piše za “24 sata”.

Iskreno anti-hrvatstvo dobro se plaća. Hrvatskim novcem, a po direktivi Bruxellesa, Beograda, Budimira Lončara…

Zbog svega rečenog, mediji su apsolutno najveća Tuđmanova pogreška!

F. Rizner / hrsvijet.net

 

Zbog čega su od izbora 2000. stvari u Hrvatskoj otišle pogrješnim putem?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Poduprite naš rad


Donacijom podržite Kamenjar.com! Hvala!



Komentari