Pratite nas

Kolumne

Kosovski sindrom

Objavljeno

na

Jedina dva autentična nacionalna mita na prostoru bivše Jugoslavije jesu kosovski ciklus u srpskom nacionalnom imaginariju i legenda o smrti kralja Zvonimira u hrvatskom. Ta dva nacionalna mita nastala su iz slične nužde i odgovaraju na dva slična pitanja, no na dijametralno suprotan način.

Srbi kosovskim mitom pokušavaju sebi i svijetu dokazati pravo da unatoč porazu na bojnom polju imaju pravo na vlastitu državu i državnu veličinu, dok Hrvati kletvom kralja Zvonimira pokušavaju u prvom redu samima sebi objasniti zašto su se državnosti faktički odrekli kroz stoljetni niz loših političkih odluka svojih političkih elita. Nekoć iz redova plemstva, kasnije iz redova građanstva, piše Damir Pešorda (hrsvijet.net)

Kasnija jugoslavenska nacionalistička misao uvelike se oslonila na izvorno srpski kosovski mitotvorni obrazac. Nije naodmet napomenuti da su u veličanju kosovskog mita, u njegovoj novoj funkciji, funkciji ideje jugoslavenstva, sudjelovali i brojni važni hrvatski umjetnici. Ivo Vojnović piše Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje, Meštrović radi velike skulpture Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Srđe Zlopogleđe, Mirko Rački slika Kosovku Djevojku i devetero Jugovića, Jozo Kljaković Boška Jugovića itd. Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i uspostave socijalističke Jugoslavije, menažerija likova iz srpske narodne epike ponešto je potisnuta u drugi plan, barem kada je u pitanju općejugoslavenska (zlo)uporaba, ali je struktura mita očuvana i napučena novim protagonistima i parolama: Titom, Končarom, Boškom Buhom, Borom i Ramizom, Slavkom i Mirkom, Prletom i Tihim, nepostojećim ofenzivama (u stvarnosti bežanijama), bratstvom i jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem itd.

big_Feral_Ivancic_Lucic_Dezulovic_velika[ad id=”68099″]

A struktura tog mita sastoji se od tri nerazdvojive komponente: slavna borba i poraz, izdaja kao opravdanje za poraz i osveta kao opravdana akcija za uspostavu idealnog stanja koje je narušeno ”nepravednim” porazom uslijed izdaje. Mučenici i junaci su ”car Lazar” i Miloš Obilić, izdajnik je Vuk Branković, a Balkanski su ratovi ili Miloševićev pohod na okolne zemlje, koje u tom kontekstu figuriraju kao surogat za Turke, ”pravedna osveta” koja vodi uspostavi idealnog poretka. U neojugoslavenskoj verziji mita junaci su hrabri partizani i Tito, kojega doduše nije ubio neprijatelj nego nepravedna biologija, izdajnici su nacionalističke vođe južnoslavenskih naroda koji su uspostavom demokracije i samostalnosti razorili idealni socijalistički poredak, a osvetnici se za sada još organiziraju i rade diverzije, ali su uvjereni u svoju konačno pobjedu.

U okviru tako postavljenog mita funkcionira mnoštvo manjih priča i epizoda koje podupiru cjelinu. One su također najčešće strukturirane po uzoru veliku pripovijest koje su sastavni dio. Takva i priča o splitskom tjedniku Feral Tribune. Njezine protagoniste Heni Erceg, Viktora Ivančića, Predrag Lucića, Borisa Dežulovića, Ivicu Đikića i druge pokušava se javnosti, to jest potencijalnim konzumentima neojugoslavenskog mita, prodati kao besprijekorne vitezove novinarskog profesionalizma i slobode koje su izdali zločesti kapitalisti uskraćivanjem financijskih dotacija. Feral je po toj interpretaciji propao zato što velike tvrtke nisu u njemu htjele dovoljno oglašavati, a ne zato što nije imao dovoljno čitatelja. Međutim, prema mitu, nove će generacije Feralove vrijednosti prepoznati i njegov ”nepravedni” poraz u tržišnoj utakmici osvetiti.

   Knjiga novinara Borisa Pavelića Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune sjajna je ilustracija proizvodnje mita koji funkcionira kao jedna od epizoda u velikom neojugoslavenskom mitu, čiji su korijeni opet u kosovskom mitološkom kompleksu. Krenimo redom, autor Boris Pavelić u jednom intervjuu tvrdi: ”U vremenu nacionalne revolucije 1989. on se (Feral) odvaja od glavne struje odbijajući svaku nacionalističku matricu i prerasta u najvažnije novinsko izdanje u bivšoj državi. »Feral Tribune« su najmarkantnije novine u hrvatskom novinarstvu uopće. Postoji, međutim, »Feralov« paradoks – šutnja o »Feralu« je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti i kvaliteti (Novi list, 7. 12.2014.)” Dakle, Feral je novinarsko savršenstvo koje ulazi u bitku s mračnom ”nacionalističkom matricom”.

Pavelić o razlozima propasti Ferala kaže sljedeće: ” Nisu mogli dobiti reklame, a nisu ih mogli dobiti jer je bio ozloglašen svatko tko se u »Feralu« oglašavao. Poduzetnici su se bojali za svoje poslove a njih je, vidimo sad, dijelio državni vrh. No za nestanak »Ferala« podjednako su odgovorni i mediji, neki zato što su sudjelovali u sustavnome objeđivanju, drugi zato što su ih odbili spasiti, premda su bili svjesni kvalitete toga tjednika. Bez »Ferala«, svima kao da je lakše: nitko ne provocira.”Dakle, novinarske junačine i genijalci nisu izgubili zato što vitlajući svojim tipkovnicama i pisaćim mašinama nisu uspjeli u svoj tor utjerati dovoljan broj kupaca svoga proizvoda nego zato što prijetvorno izdali poduzetnici neoglašavanjem i drugi mediji nepomaganjem. Nije jasno zašto bi konkurentski mediji pomagali Feralu ili bilo kojoj drugoj tiskovini da opstane na tržištu, no taj ćemo nonsens pripisati refleksu samoupravno-socijalističkog načina razmišljanja.

Još je zanimljiviji dio o zločestoj državi i poduzetnicima. Novinar Zvonimir Despot na svom Facebook profilu ponešto drugačije od Pavelića vidi razlog Feralove propasti: ”Kaže Boris Pavelić da je Feral Tribune propao zbog političkih pritisaka na oglašivače. Ovo je tipičan primjer podvaljivanja laži neinformiranoj javnosti. Paveliću nije palo na pamet spomenuti da Feral nije imao oglašivače zbog minorne čitanosti i nikakve prodaje, odnosno da je Feral propao onog trenutka kad je skinut sa financijske sise nekoliko inozemnih veleposlanstava. No, više od Pavelićevih laži zanima me čime je Feral zadužio hrvatsku javnost da mu HTV posvećuje desetak minuta udarnog popodnevnog programa.” Tako je to, sučeljeni s grubom stvarnošću mitovi u najčešće djeluju jadno. Surova je istina da se ”slavnog” Ferala pred gašenje prodavalo šestotinjak primjeraka. Glede oglašavanja, dakle, isplativija je bila bandera u bilo kojem hrvatskom mjestu s više od tisuću stanovnika.

Treći segment mita, osvetnički povratak i uspostava ideal(izira)nog stanja, Pavelić također ne zaboravlja istaknuti: ”Moguće je. Tajna uspjeha je u talentu i kvaliteti tih ljudi. Dogodila se jedna sinergija. Predrag Lucić ju je u knjizi dobro objasnio Kiševim citatom – »udeo truda i čuda«. Poslije »Ferala« ostala je svijest da je moguće raditi dobre novine, da nije stvar samo u komercijalnom sistemu, već u talentu i spoju kreativnih osobnosti. A što se tiče novog »Ferala«, na internetu ima mjesta za njega: uostalom, mnogo je danas malih portala očito njime nadahnuto: »lupiga«, »h-alter«, »portalnovosti«, »forum«, »kulturpunkt«, »newsbar« u Hrvatskoj; »e-novine«, »kontrapress«, »njuznet« u Srbiji; »buka«, »tacno«, »zurnal« u Bosni… U epilogu moje knjige ističu i Dežulović i Lucić, da je »Feral« danas itekako potreban s obzirom na društvenu atmosferu. Kakav će biti, ne znaju, ali poručuju: »Nemoj samo zvati ‘Johnny, vrati se’, nego – napravi svoj Feral«.” Dakle, sadržaj i prostor precizno su zacrtani, traži se još samo neki novi Soros. Kako je u inozemstvu sve manje zainteresiranih za skupi idealizam skromnih učinaka, ‘Sorosa’ će se vjerojatno tražiti u državnom proračunu RH. Sveopća kriza i odlazak darežljive ministrice Zlatar Violić taj trud svakako neće olakšati.

U sjeni predimenzionirane propagandističke priče o Feralu odvijala se fantastična priča o Hrvatskom tjedniku. Dok se na sva zvona udaralo kako Feral ”prešućuju”, Hrvatski se tjednik uistinu prešućivalo. Čak i kad su od njega preuzimane informacije, izvor se prešućivao. Dok se javnosti nastojalo nametnuti mišljenje kako Feral nema oglašivača zbog političkog pritiska a ne niske naklade, u zastrašivanje potencijalnih oglašivača u Hrvatskom tjedniku uključivao se čak i jedan visoki međunarodni povjerenik za BiH. Dok su osnivači Ferala doniranim sredstvima kupovali nekretnine i bogatili se, osnivač Hrvatskog tjednika morao je podići kredit kako bi platio kaznu Haaškom sudu zato što je objavio istinitu vijest koja je dovodila u pitanje kredibilitet toga suda. Unatoč svemu, Hrvatski tjednik je opstao zahvaljujući svojim čitateljima i geslu Veritas vincit.

Zanimljivo je da je neojugoslavenska novinarska falanga, duhovno i intelektualno zarobljena u koordinatama recikliranog kosovskog mita, uspjela do sada financijski uništiti cijeli niz tiskovina i drugih medija (Feral, Radio 101, Nacional, Jutarnji itd.), većina od njih doduše i dalje funkcionira protiv svake tržišne logike zahvaljujući izdašnim sanacijama i otpisu poreznih dugova, a da ni u jednom trenutku nisu racionalno i samokritično preispitali temelje na kojima djeluju i društveni kontekst u kojemu djeluju. Već i sama ta činjenica pokazuju da je riječ o svojevrsnim zatočenicima mitske svijesti. Imajući u vidu genezu te mitske svijesti od kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su novopečeni jugoslavenski nacionalisti preuzeli srpski kosovski mit kao vlastiti, držim da je opravdano tu boljku nazvati ”kosovskim sindromom”.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Vukovar jučer, danas, sutra: Iskorak iz emocija u stvarnost činjenica

Objavljeno

na

Objavio

Pijetet žrtvi Vukovara po mjeri Beograda ili pravedne obrane?

Sve „blagodati“ politike neoproštene pobjede danas se prelamaju na Vukovaru. U nju spadaju: Neprocesuiranje ratnih zločinaca, predaja pravosudnog integriteta Srbiji, ćirilizacija, toleriranje i čuvanje zločinačkih mauzoleja… Neoproštena pobjeda izvire u svim segmentima tijekom cijele godine, a u ladicu se strpa na Dan sjećanja. Dopušteni maksimum je „Vukovar, mjesto posebnog pijeteta“. Dalje od izražavanja pijeteta kao da nam nije dopušteno, bez obzira na to tko je na vlasti. I u izražavanju pijeteta sve se rjeđe navodi ime agresora.

Agresor je odlučio: Vukovar treba biti središte srpstva u Hrvatskoj

Mi i danas ne znamo, primjerice tko je kriv za prekomjerno granatiranje Bolnice (700 projektila dnevno!) i cijeloga „Grada mučenika“, ne znamo gdje je ona druga masovna grobnica sa šezdesetak žrtava, ne znamo gdje su „nestali“, ne znamo koliko je zločinaca na slobodi (ubojica i višekratnih ubojica, silovatelja i višekratnih silovatelja, i drugih djela nepodložnih aboliciji), koliko ih je Hrvatska pravomoćno osudila, nemamo registar zločina počinjenih u agresiji, nemamo politiku koja od obrambene žrtve hoće i zna stvoriti trajnu vrijednost. Lakše je prigodničariti, podilaziti Beogradu, graditi novo bratstvo i jedinstvo… I vukovarsku epopeju svesti na emocije i što duže je držati u stanju emocionalnoga šoka. Pravi pijetet zasniva se na neupitnim činjenicama.

Istina, imamo, zahvaljujući mjesnoj crkvi popis imena poginuli i pobijenih u agresiji na Vukovar. Taj se popis odupire politici neoproštene pobjede, kao i brojna parcijalna knjiška i filmska svjedočanstva. Imamo i masovnu grobnicu na Ovčari i Memorijalno groblje. Ali sve to pod „pravosudnom“ kapom i u interpretaciji Srbije i Haaškoga suda. Hrvatskim vlastima ide na dušu činjenica što su Vukovar pravosudno izručili Haagu i Beogradu. Posljedica je, među ostalim i to što u Kolonu sjećanja već tradicionalno ne ulazi diplomatski zbor u Hrvatskoj. Jesu li im uopće uručene pozivnice?

Pijetet po mjeri Beograda nije hrvatski, ni europski. Beogradsku mjeru određuju njihove presude vezane uz zločine u Vukovaru. Mjeru pijeteta Beograda u Hrvatskoj provodi Pupovac. Kako bi je bolje proveo u djelo, „pozitivnom diskriminacijom“ i mimo izbora „inkluziviran“ je u hrvatsku vlast. Beogradu u osnovi ne odgovara ni vojno oslobađanje kojim su izgubili političko središte beogradskog srpstva, niti mirno reintegirajuće oslobađanje, jer im je Vukovar poslije izgubljenoga Knina pričuvno središte u Hrvatskoj. Vukovar je dio trajnoga idiotizma velike Srbije kojega treba „osloboditi“ i „prisajediniti“, granatirajući ga u ratu projektilima, u miru ćirilizacijom i izbjegavanjem procesuiranja zločinaca. Onako kako je to 1991. nastojao Slavoljub Sremac.

Episkop Lukijan 1991.: Vukovar što prije osloboditi

„Vukovarski sudac Slavoljub Sremac bio je prva osoba koja je uhićena zbog sumnje da je sudjelovala u pobuni, odnosno da je organizirala pobunu protiv Hrvatske. Uhićen je 24. svibnja 1991. pod optužbom da je 2. svibnja 1991. sudjelovao u napadu na pripadnike hrvatske policije. Srpska reakcija bila je brza. U Borovu Selu 25. svibnja podignute su barikade, a promet je nadziran. Dan kasnije naoružani mještani oteli su autobus Čazmatransa i pretukli vozača (Hrvat) i suvozača (Srbin), koji su išli u ‘Borovo Selo kod svojih zajedničkih prijatelja’“ – piše povjesnik Davor Marijan u knjizi „Bitka za Vukovar“ (Zagreb – Slavonski Brod, 2004.). Uhićenje Sremca i njemu sličnih Beograd interpretira kao uzrok rata, kao neki hrvatski prethodni krimen. To jest, za razaranje Vukovara krivi su Hrvati, oni su bezrazložno nasrnuli na mirne „Srbe u Hrvatskoj“ i nisu se predali „četvrtoj vojnoj sili u Europi“ pa ih je stigla zaslužena kazna u dijaboličnoj kreaciji Beograda, JNA i KOS-a.

To je ujedno i podloga za izjednačavanje krivnje i tezu o građanskom ratu. Otud i Pupovčevo „komemoriranje“ dan prije 18. studenoga! Otud i ovo: “Danas smo u ime SDSS-a i udruženja žrtava obitelji nestalih i ubijenih Srba ‘Protiv zaborava’ te manjinskih vijeća s područja Vukovarsko-srijemske i Osječko baranjske županije najprije položili vijenac za Srbe koji su stradali i ubijeni pred početak izbijanja sukoba….“, rekao je predsjednik Savjeta Srpskog narodnog vijeća i SDSS-a – stranke vladajuće većine, Milorad Pupovac. Dan prije Vukovarske kolone! I kad bismo dokazali da je i taj dan prije obilježen srpskim zločinom, išlo bi se još jedan dan prije toga dana. I tako unedogled sve dok Beogradu u Hrvatskoj ne zatvorimo vrata. Je li Pupovac paralelna vlast, ili dio službene politike Vlade, prije svih trebala bi odgovoriti Vlada, Predsjednica Republike i Hrvatski sabor.

Mali povijesni podsjetnik: U Borovom Selu, kako piše novosadski list Stav od 9. kolovoza 1991., sastali se episkop SPC Lukijan i četnik Vojislav Šešelj. Lukijan je tada kazao: „Moramo da se što pre oslobodi Vukovar, zato što treba da nam bude administrativni, kulturni i duhovni centar“. Budući da je cilj ostao isti („osloboditi“ Vukovar), pitanje je kako ga ostvariti danas. Inkluzivnom politikom? Ćiriličnim pločama? „Zajedničkim većem opština“?

Peta kolona zagovarala je predaju Vukovara

Žrtva Vukovara na kojoj je izrasla hrvatska država zasjat će puninom svojega sjaja kad se oslobodimo politike neoproštene pobjede. Vukovar, „mjesto posebnoga pijeteta“ – oslanja se uglavnom na emocije. Ipak, pogledajmo neke simptomatične činjenice. Vukovaru je agresor namijenio sudbinu Iloka, Erduta, Dalja. Šarengrada, Bapske… (iseljavanje stanovništva, onemogućavanje obrane, odsijecanje hrvatskih obrambenih snaga od domicilnoga stanovništva, predaja teritorija bez jače organizirane obrane). Tomislav Merčep, „općinski sekretar za narodnu obranu“, međutim, pozvao je početkom kolovoza 1991. Vukovarce na mobilizaciju i zagovarao ostanak civilnoga stanovništva. Dezertere je nazvao dezerterima i izdajnicima. „Iako je njegov postupak, što je vrijeme brzo pokazalo, bio u korist obrane grada, a i znatno šire, medijski je napadnut“ (D. Marijan).

„Od danas 10. kolovoza Vukovar je grad s najvećim brojem izdajnika u Hrvatskoj! Štoviše, masovnost onih što su službeno obilježeni za okretanje leđa voljenoj domovini koja grca pod okupatorskom čizmom, svjedoči o tome da se Vukovar promovira u svojevrsno izdajničko središte, slijepo crijevo hrvatskog teritorijalnog organizma, u kojem niče i rovari peta kolona! Takvo određenje matičnome gradu priskrbio je nitko drugi do Vukovarski gardijski šerif Tomislav Merčep, čovjek koji – poput Branimira Glavaša u Osijeku – predstavlja obris hodajuće legende i otjelovljenje dežurne ratne vlasti koja je, potezom magične lakoće pod svoje okrilje preuzela doslovno sve sfere civilnog života“ (Viktor Ivančić, Izbjeglice na stupu srama, S. Dalmacija 10. kolovoza 1991.).

Tomislav Merčep je tvorac obrane Vukovara

Poraženim snagama Merčep je morao odgovarati ponajviše zato što je ustrojio obranu Vukovara! Obranu koja je slomila agresora i kupila vrijeme „mladoj hrvatskoj demokraciji“ da može organizirati obranu. Jedna od odluka proisteklih iz Kolone sjećanja ove 2019. godine morala bi biti i pomilovanje teško bolesnoga i pravomoćno osuđenoga (zbog zapovjedne odgovornosti!, jer trebalo mu je bilo što natovariti) junaka Domovinskoga rata, Tomislava Merčepa. Ne dođe li do pomilovanja, onda je Ivančić bio u pravu. Vukovar je, naime, trebalo predati, a ne mobilizirati za obranu.

To je teza poraženih snaga i njihove politike neoproštene pobjede.

Obranu Vukovara postavio je Tomislav Merčep. Samo zbog toga zaslužuje pomilovanje i spomenik usred Vukovara. Ako agresor imenuje ulice i trgove po dokazanim zločincima, Hrvatska to više mora smoći snage, bez obzira na moralno trule političke elite, da najzaslužnijim ljudima oda dužno poštovanje. Dozirani pijetet utemeljen samo na emocijama brzo će se potrošiti! A što će onda preostati od „posebnoga pijeteta“? Samo sv. misa zadušnica. I mirnodopska pobjeda u ratu poraženih osvajačkih, progenocidnih snaga. Merčep je danas također vukovarska žrtva zaslugom politike neoproštene pobjede. Nadam se da je to jasno i ovogodišnjoj (2019.) Koloni sjećanja.

Nenad Piskač/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Kako je baš Emmanuel Macron postao ‘kuga Europe’

Objavljeno

na

Objavio

Opće je mjesto kako je Francuska bila, uz nobelovca za mir Obamu, glavni akter u aktiviranju arapskog proljeća koje je dovelo do kaosa, migrantske krize, zapravo invazije na Europu, ljudi iz islamskog svijeta bez dokumenata.

Kada je Gaddafi, koji je obilno financirao francuske političare, tražio da mu se plati dug za isporučenu naftu, počeli su rogoboriti. A onda je taj isti Gaddafi skupio mnoštvo zlata i srebra kako bi na temelju libijskog dinara maknuo iz bivših francuskih kolonija francuski franak kao valutu neokolonijalne kontrole. Budući da su u središnjim bankama tih “bivših” francuskih kolonija sjedili predstavnici francuskih vlasti, Gaddafiju nije bilo spasa. Krenuli su borbeni zrakoplovi. Priču dalje znate…

Upravo (i) francuska odgovornost za migracijski kaos proizvela je otpor zemalja koje u tom krimenu nisu ni luk jele ni mirisale, pa su nastali tzv. populisti i suverenisti, od Orbana do Salvinija. Njih je Macron častio raznim pogrdnim imenima, među inim da su “groznica, ili kuga Europe”.

Dakako, zamjena teza, jer problem nisu proizveli “populisti”, nego elitisti, poput Macrona, Merkelice i Obame, svatko na svoj način. Populisti i suverenisti su samo odgovor na krimene odnarođenih elita, anacionalnih globalista, kako su taj fenomen opisali teoretičari od Pareta do Lasha.

Macronu se njegov elitizam vrlo brzo razbio o glavu u samoj Francuskoj. Logikom Superhika smanjio je poreze bogatima, koji su postali još bogatiji, nadajući se da će sukladno glupoj neoliberalnoj “teoriji prelijevanja” dio toga pasti u ruke sirotinje u dubokoj, bijeloj Francuskoj, gdje umirovljenici i radnici jedva spajaju kraj s krajem.

Kao globalist i “ekološki osviješten”, Macron je toj istoj sirotinji – koja do prve pošte, ambulante ili trgovačkog centra mora s “izraubanim” dizelašem, koji si jedino mogu priuštiti, putovati mnoštvo kilometara – lupio ekološke poreze. I dobio je žute prsluke prema kojima je pokazao neviđenu brutalnost, brutalnost prema svome narodu.

Blještavilo Pariza

Kao elitist koji ne voli populiste, ksenofobe, islamofobe, ipak je pod pritiskom naroda morao povući ručnu. Nakon toga popularnost mu je počela strmoglavo padati jer radi protiv svoga naroda, protiv Francuza koji sve teže spajaju kraj s krajem, jer Francuska nije tek blještavilo Pariza.

No elitist i antipopulist Macron nije posustajao, krenuo je silom nametati zakone, od svjetonazorskih do gospodarskih. Tako, nakon što je heterolognu oplodnju htio proširiti i na žene koje žive same, dobio je stotine tisuća prosvjednika. Još više gnjeva naroda dobio je kada je odlučio podići dob za umirovljenje.

Totalno pogubljen, zatvoren od stvarnog života u svoju elitističku kulu bjelokosnu, s daljnjim padom popularnosti, ovih dana okreće ploču. Postaje brutalan prema migrantima. Tako je rasturio izbjegličke kampove između Saint-Denisa i La Chapelle.

Poziva se na “suverenitet” i “nužnost da se preuzme kontrolu nad migracijskim procesima”. Smanjuje broj viza. Potom brutalno, “sukladno” Marakeškom sporazumu, oduzima pravo na besplatnu zdravstvenu skrb migrantima bez papira, među kojima su žene i djeca.

To ni Salvini, po kojem je pljuvao, nije radio, naprotiv. Ali nitko ga u ovoj populističkoj promjeni kursa ne proziva, kao mađarske, poljske ili (bivše) talijanske lidere, za ksenofobiju, islamofobiju, populizam… i sve te etikete skrojene u elitističkom orvelovskom laboratoriju za preodgajanje europskih naroda i europske kulture.

Pa onda u Economistu napada Europsku uniju riječima koje ni Orban ne rabi, udara po NATO-u. Eto, postao je čak i euroskeptik, apokaliptični sekularni prorok sveopće propasti Zapada kojem Nigel Farage nije ni do koljena. Pa onda napada i politiku štednje i ustaje protiv norme o tri posto dozvoljenog deficita.

Macron ima potpuno pravo okrenuti ploču i postati od globalista suverenist, Attali presvučen u Orbana, ima pravo postati najednom od elitista fingirani populist (populizam shvaćen u pozitivnom smislu, kao osluškivanje bila naroda), ima pravo raditi brutalno, uskraćujući ljudima zdravstvenu skrb, protiv Marakeškog sporazuma koji je hvalio i promicao, ali nema pravo dijeliti lekcije drugima iz humanosti i europejstva. Jer Macron, i sve ono što simboliziraju on i njegov životopis, je “kuga Europe”.

Uplašen zbog strmoglavog pada popularnosti, maltretira cijelu Europu svojom shizofrenom politikom, koja postaje talac svih promašaja njegove, ali i politike njegovih prethodnika, koja je – zasoljena Merkeličinom politikom “otvorenih vrata” i “Willkomenskultur” – upravo odgovorna za situaciju Europske unije o kojoj u Economistu govori isti taj Macron.

On zapravo napada sebe, ali mu to netko treba reći. U tom smislu, uza sve mane, Europi nisu problem ni orbani ni salviniji, već macroni, jer bez njih ne bi bilo ni potonjih.

Zato, dok se ne odredi tko je stvarno “kuga Europe”, europski projekt nema budućnosti. Ili, kako je pokojni Šuvar govorio, mora se naći netko tko će reći popu pop, bobu bob. No postoji li uopće više taj netko?

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari