Pratite nas

Kolumne

Kosovski sindrom

Objavljeno

na

Jedina dva autentična nacionalna mita na prostoru bivše Jugoslavije jesu kosovski ciklus u srpskom nacionalnom imaginariju i legenda o smrti kralja Zvonimira u hrvatskom. Ta dva nacionalna mita nastala su iz slične nužde i odgovaraju na dva slična pitanja, no na dijametralno suprotan način.

Srbi kosovskim mitom pokušavaju sebi i svijetu dokazati pravo da unatoč porazu na bojnom polju imaju pravo na vlastitu državu i državnu veličinu, dok Hrvati kletvom kralja Zvonimira pokušavaju u prvom redu samima sebi objasniti zašto su se državnosti faktički odrekli kroz stoljetni niz loših političkih odluka svojih političkih elita. Nekoć iz redova plemstva, kasnije iz redova građanstva, piše Damir Pešorda (hrsvijet.net)

Kasnija jugoslavenska nacionalistička misao uvelike se oslonila na izvorno srpski kosovski mitotvorni obrazac. Nije naodmet napomenuti da su u veličanju kosovskog mita, u njegovoj novoj funkciji, funkciji ideje jugoslavenstva, sudjelovali i brojni važni hrvatski umjetnici. Ivo Vojnović piše Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje, Meštrović radi velike skulpture Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Srđe Zlopogleđe, Mirko Rački slika Kosovku Djevojku i devetero Jugovića, Jozo Kljaković Boška Jugovića itd. Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i uspostave socijalističke Jugoslavije, menažerija likova iz srpske narodne epike ponešto je potisnuta u drugi plan, barem kada je u pitanju općejugoslavenska (zlo)uporaba, ali je struktura mita očuvana i napučena novim protagonistima i parolama: Titom, Končarom, Boškom Buhom, Borom i Ramizom, Slavkom i Mirkom, Prletom i Tihim, nepostojećim ofenzivama (u stvarnosti bežanijama), bratstvom i jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem itd.

big_Feral_Ivancic_Lucic_Dezulovic_velika[ad id=”68099″]

A struktura tog mita sastoji se od tri nerazdvojive komponente: slavna borba i poraz, izdaja kao opravdanje za poraz i osveta kao opravdana akcija za uspostavu idealnog stanja koje je narušeno ”nepravednim” porazom uslijed izdaje. Mučenici i junaci su ”car Lazar” i Miloš Obilić, izdajnik je Vuk Branković, a Balkanski su ratovi ili Miloševićev pohod na okolne zemlje, koje u tom kontekstu figuriraju kao surogat za Turke, ”pravedna osveta” koja vodi uspostavi idealnog poretka. U neojugoslavenskoj verziji mita junaci su hrabri partizani i Tito, kojega doduše nije ubio neprijatelj nego nepravedna biologija, izdajnici su nacionalističke vođe južnoslavenskih naroda koji su uspostavom demokracije i samostalnosti razorili idealni socijalistički poredak, a osvetnici se za sada još organiziraju i rade diverzije, ali su uvjereni u svoju konačno pobjedu.

U okviru tako postavljenog mita funkcionira mnoštvo manjih priča i epizoda koje podupiru cjelinu. One su također najčešće strukturirane po uzoru veliku pripovijest koje su sastavni dio. Takva i priča o splitskom tjedniku Feral Tribune. Njezine protagoniste Heni Erceg, Viktora Ivančića, Predrag Lucića, Borisa Dežulovića, Ivicu Đikića i druge pokušava se javnosti, to jest potencijalnim konzumentima neojugoslavenskog mita, prodati kao besprijekorne vitezove novinarskog profesionalizma i slobode koje su izdali zločesti kapitalisti uskraćivanjem financijskih dotacija. Feral je po toj interpretaciji propao zato što velike tvrtke nisu u njemu htjele dovoljno oglašavati, a ne zato što nije imao dovoljno čitatelja. Međutim, prema mitu, nove će generacije Feralove vrijednosti prepoznati i njegov ”nepravedni” poraz u tržišnoj utakmici osvetiti.

   Knjiga novinara Borisa Pavelića Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune sjajna je ilustracija proizvodnje mita koji funkcionira kao jedna od epizoda u velikom neojugoslavenskom mitu, čiji su korijeni opet u kosovskom mitološkom kompleksu. Krenimo redom, autor Boris Pavelić u jednom intervjuu tvrdi: ”U vremenu nacionalne revolucije 1989. on se (Feral) odvaja od glavne struje odbijajući svaku nacionalističku matricu i prerasta u najvažnije novinsko izdanje u bivšoj državi. »Feral Tribune« su najmarkantnije novine u hrvatskom novinarstvu uopće. Postoji, međutim, »Feralov« paradoks – šutnja o »Feralu« je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti i kvaliteti (Novi list, 7. 12.2014.)” Dakle, Feral je novinarsko savršenstvo koje ulazi u bitku s mračnom ”nacionalističkom matricom”.

Pavelić o razlozima propasti Ferala kaže sljedeće: ” Nisu mogli dobiti reklame, a nisu ih mogli dobiti jer je bio ozloglašen svatko tko se u »Feralu« oglašavao. Poduzetnici su se bojali za svoje poslove a njih je, vidimo sad, dijelio državni vrh. No za nestanak »Ferala« podjednako su odgovorni i mediji, neki zato što su sudjelovali u sustavnome objeđivanju, drugi zato što su ih odbili spasiti, premda su bili svjesni kvalitete toga tjednika. Bez »Ferala«, svima kao da je lakše: nitko ne provocira.”Dakle, novinarske junačine i genijalci nisu izgubili zato što vitlajući svojim tipkovnicama i pisaćim mašinama nisu uspjeli u svoj tor utjerati dovoljan broj kupaca svoga proizvoda nego zato što prijetvorno izdali poduzetnici neoglašavanjem i drugi mediji nepomaganjem. Nije jasno zašto bi konkurentski mediji pomagali Feralu ili bilo kojoj drugoj tiskovini da opstane na tržištu, no taj ćemo nonsens pripisati refleksu samoupravno-socijalističkog načina razmišljanja.

Još je zanimljiviji dio o zločestoj državi i poduzetnicima. Novinar Zvonimir Despot na svom Facebook profilu ponešto drugačije od Pavelića vidi razlog Feralove propasti: ”Kaže Boris Pavelić da je Feral Tribune propao zbog političkih pritisaka na oglašivače. Ovo je tipičan primjer podvaljivanja laži neinformiranoj javnosti. Paveliću nije palo na pamet spomenuti da Feral nije imao oglašivače zbog minorne čitanosti i nikakve prodaje, odnosno da je Feral propao onog trenutka kad je skinut sa financijske sise nekoliko inozemnih veleposlanstava. No, više od Pavelićevih laži zanima me čime je Feral zadužio hrvatsku javnost da mu HTV posvećuje desetak minuta udarnog popodnevnog programa.” Tako je to, sučeljeni s grubom stvarnošću mitovi u najčešće djeluju jadno. Surova je istina da se ”slavnog” Ferala pred gašenje prodavalo šestotinjak primjeraka. Glede oglašavanja, dakle, isplativija je bila bandera u bilo kojem hrvatskom mjestu s više od tisuću stanovnika.

Treći segment mita, osvetnički povratak i uspostava ideal(izira)nog stanja, Pavelić također ne zaboravlja istaknuti: ”Moguće je. Tajna uspjeha je u talentu i kvaliteti tih ljudi. Dogodila se jedna sinergija. Predrag Lucić ju je u knjizi dobro objasnio Kiševim citatom – »udeo truda i čuda«. Poslije »Ferala« ostala je svijest da je moguće raditi dobre novine, da nije stvar samo u komercijalnom sistemu, već u talentu i spoju kreativnih osobnosti. A što se tiče novog »Ferala«, na internetu ima mjesta za njega: uostalom, mnogo je danas malih portala očito njime nadahnuto: »lupiga«, »h-alter«, »portalnovosti«, »forum«, »kulturpunkt«, »newsbar« u Hrvatskoj; »e-novine«, »kontrapress«, »njuznet« u Srbiji; »buka«, »tacno«, »zurnal« u Bosni… U epilogu moje knjige ističu i Dežulović i Lucić, da je »Feral« danas itekako potreban s obzirom na društvenu atmosferu. Kakav će biti, ne znaju, ali poručuju: »Nemoj samo zvati ‘Johnny, vrati se’, nego – napravi svoj Feral«.” Dakle, sadržaj i prostor precizno su zacrtani, traži se još samo neki novi Soros. Kako je u inozemstvu sve manje zainteresiranih za skupi idealizam skromnih učinaka, ‘Sorosa’ će se vjerojatno tražiti u državnom proračunu RH. Sveopća kriza i odlazak darežljive ministrice Zlatar Violić taj trud svakako neće olakšati.

U sjeni predimenzionirane propagandističke priče o Feralu odvijala se fantastična priča o Hrvatskom tjedniku. Dok se na sva zvona udaralo kako Feral ”prešućuju”, Hrvatski se tjednik uistinu prešućivalo. Čak i kad su od njega preuzimane informacije, izvor se prešućivao. Dok se javnosti nastojalo nametnuti mišljenje kako Feral nema oglašivača zbog političkog pritiska a ne niske naklade, u zastrašivanje potencijalnih oglašivača u Hrvatskom tjedniku uključivao se čak i jedan visoki međunarodni povjerenik za BiH. Dok su osnivači Ferala doniranim sredstvima kupovali nekretnine i bogatili se, osnivač Hrvatskog tjednika morao je podići kredit kako bi platio kaznu Haaškom sudu zato što je objavio istinitu vijest koja je dovodila u pitanje kredibilitet toga suda. Unatoč svemu, Hrvatski tjednik je opstao zahvaljujući svojim čitateljima i geslu Veritas vincit.

Zanimljivo je da je neojugoslavenska novinarska falanga, duhovno i intelektualno zarobljena u koordinatama recikliranog kosovskog mita, uspjela do sada financijski uništiti cijeli niz tiskovina i drugih medija (Feral, Radio 101, Nacional, Jutarnji itd.), većina od njih doduše i dalje funkcionira protiv svake tržišne logike zahvaljujući izdašnim sanacijama i otpisu poreznih dugova, a da ni u jednom trenutku nisu racionalno i samokritično preispitali temelje na kojima djeluju i društveni kontekst u kojemu djeluju. Već i sama ta činjenica pokazuju da je riječ o svojevrsnim zatočenicima mitske svijesti. Imajući u vidu genezu te mitske svijesti od kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su novopečeni jugoslavenski nacionalisti preuzeli srpski kosovski mit kao vlastiti, držim da je opravdano tu boljku nazvati ”kosovskim sindromom”.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska pred zidom: Ili će biti država pravde ili razbojnička skupina!

Objavljeno

na

Objavio

newsbook

Da opća politička i društvena situacija u Republici Hrvatskoj nije nimalo dobra, nije potrebno nikomu tumačiti. Autobusi za Njemačku i zrakoplovi za Irsku o tomu empirijski svjedoče. Ima u tim iseljavanjima – koliko god to zvučalo kao teška kvalifikacija – i najobičnijega dezerterstva. Ima i slučajeva ljudi kojima je odlazak uvjetovan golom egzistencijalnom potrebom, a posebno se to odnosilo na onaj prvi val iseljenika koji je krenuo 2013. i 2014. godine. No najviše ima onih ljudi koji su izgubili vjeru i nadu da se u Hrvatskoj mogu dogoditi ikakve realne promjene. Klijentelistički sustav kakav je formiran u Hrvatskoj stvorio je sustav neslobode u kojemu bez veza i vezica nije moguće funkcionirati. Ako nemaš veze, onda si bezveze.

Mnogi ljudi više ne žele trpjeti nepravdu i gledati kako često mediokriteti i bitange napreduju na društvenoj ljestvici na temelju partijskih, kumsko-rođačkih, priležničkih i kojekakvih drugih veza. Poduzetnicima, onima koji nisu skopčani s državom, puna je kapa fiskalnih i parafiskalnih nameta koji ne služe samo za redovito funkcioniranje osnovnih funkcija koje svaka država treba obavljati nego i za zbrinjavanje spomenutih partijskih uhljebničkih trčkarala. Primitivizam i krkanluk idu do te mjere da se po državnim poduzećima izmišljaju radna mjesta za partijske drugarice, a oni koji se tomu, protive dobivaju otkaze.

Tko je sve dio klijentelističkoga sustava?

Dio klijentelističkoga sustava u Hrvatskoj su sve veće stranke. Sve one svoje birače regrutiraju manjim ili većim ustupcima koji ih tada vezuju uz taj sustav. Očekivalo bi se od glavnih znanstvenih i kulturnih institucija da prozivaju i ukazuju na političke probleme i društvene devijacije. No i one su same dio klijentelističkoga sustava i često služe kao najobičnije sluge politike. Što reći o tzv. javnim intelektualcima? I danas za njih vrijedi ona Šufflayeva da su ropski raspoloženi, pa u to ropstvo zavađaju i svoj vlastiti narod. Akademska zajednica također je postala mjesto uhljebništva, a ondje gdje određeni profesori s integritetom i iziđu s nekim kritičkim opaskama, njihova riječ, usred relativizma i gubitka vrijednosnih orijentira, više ne vrijedi gotovo ništa.

Braniteljske udruge podijeljene su na stotine frakcija kojima je moguće kontrolirati i manipulirati. Na žalost, ni Katolička crkva u Hrvatskoj nije imuna na sirenski zov komocije i nezamjeranja svjetovnim vladarima. Daleko su naši današnji pastiri od moralnoga integriteta bl. Alojzija Stepinca, pa i kardinala Franje Kuharića. S kapacitetima kakve ima, Crkva je u posljednjih tridesetak godina u Hrvatskoj mogla postaviti temelje novoga naraštaja hrvatskih intelektualaca koji bi već danas bili na braniku katoličanstva i hrvatstva. Postoje u Hrvatskoj udruge mladih intelektualaca katoličke i nacionalne provenijencije koji imaju odlične projekte, no takve udruge ne mogu dobiti ni 30 kvadrata prostora za svoje djelovanje usred glavnoga grada u kojemu Crkva ima pregršt nekretnina. Ako Crkva ne bude prepoznala takve ljude, tko će onda? Očito nitko. No Njemačka i Irska sutra će ih znati cijeniti.

Dvije velike firme i Bušićev opis hrvatske desnice

U Hrvatskoj postoje dvije velike političko-ideološke firme: Antifašizam d. o. o. i Domoljublje d. o. o. O prvoj ne treba trošiti riječi, svi znamo o komu je riječ. No druga firma također vrlo uspješno djeluje, ali nije toliko predmet kritika, iako bi trebala biti. Oni su ipak „naši“ pa ih se ne želi dovoljno kritizirati. To su oni koji pod firmom hrvatstva, uz mahanje velikim zastavama, kradu i potkradaju državu. Čim netko od tih odličnika spomene domoljublje, mahne zastavom, zatambura o lijepoj našoj Hrvatskoj i upozori na „komunjare“ koji ponovno prijete dolaskom na vlast, budite sigurni da je nekoliko milijuna kuna državnoga novca isparilo na određene misteriozne račune. Zbog takvih fukara i šibicara koji trguju hrvatstvom ubio se Zvonko Bušić, čovjek besprijekorna integriteta kojemu cijela politička scena danas u Hrvatskoj zajedno nije dostojna očistiti cipele.

U samo nekoliko rečenica Zvonko je savršeno opisao desnu političku scenu u Hrvatskoj: ‘Ispočetka sam bio prilično benevolentan prema aktualnoj vlasti s HDZ-om i Ivom Sanaderom na čelu, no brzo sam shvatio da to više nije Tuđmanov HDZ, da su karijeristi i kriptojugoslaveni potisnuli domoljube. Nešto dulje mi je trebalo da shvatim kako i na raspršenoj tzv. desnici konce vuku ljudi bez pameti ili bez poštenja, a često lišeni obiju karakteristika. Savršen poredak neostvariv je na ovome svijetu, ali kad iz ljudskih umova i srca iščezne težnja za njim, uvijek dobijemo loš, korumpiran neučinkovit sustav. Nerijetko s izdajicama na čelu. Pokušao sam utjecati na političku situaciju i vlastitim angažmanom, no nisam uspio jer sam se stalno susretao sa stavom – ‘ Stranka je iznad svih i svega ‘ – važnija od naroda i dobrobiti zemlje’ (Zdravo oko sjećanja, 2014.).

Zemlja snova

Jagma za nekretninama mnogim je političarima iznad svega. Mnogi hrvatski političari imaju milijune kuna vrijedne nekretnine koje nisu uz redovita primanja mogli steći ni za tri života. Ono što se u zapadnim zemljama stječe tijekom nekoliko naraštaja, domaći primitivci steknu za nekoliko godina, samo ako imaju dobru špagu pa uspiju prenamijeniti zemljište ili izvesti neku drugu muljažnu operaciju. Čak i činovnici koji u poreznoj upravi rade za plaću od 5 do 6 tisuća kuna u Hrvatskoj znaju imati jahte. Hrvatska je za mnoge zaista zemlja snova. Uz nimalo truda i rada preko noći se dođe do velikoga imetka. Usred gubitka vrijednosti i vrijednosnih orijentira naravno da i tzv. mali ljudi krenu relativizirati pa je usred šire društvene zajednica jagma za novcem postala osnovna misao vodilja prema onoj ‘u se, na se, i podase’. Ako oni gore mogu krasti, mogu si i ja barem nešto sitno popaliti negdje na poslu, makar kakvu kemijsku olovku ili malo papira, misli si prosječan čovjek. ‘A ti kao ne bi ukrao da si mogao, nisi valjda budala?!’. Mala prilika stvara male, a velika prilika velike lopove. Ako je želja za zgrtanjem novca preko noći postala opća pomama, onda se takvu društvu ne piše dobro. Problem pri tom nije u ljudima. Problem je u Sustavu.

Hrvati kad odu u inozemstvo, postanu dobri i pošteni radnici. Sustav je taj koji ljude plaši, korumpira i čini robovima. Nije Hrvatska tu nikakva oaza. Postoje zemlje s mnogo većim stupnjem korupcije. U Hrvatima dragoj Ukrajini korupcija je sto puta veća nego kod nas. Pitanje je kako taj klijentelističko-koruptivni sustav, koji služi interesima maloga kruga ljudi, razmontirati? Odgovor nije jednostavan, no jedan od ključnih hrvatskih problema nesamostalno je, ovisno, nedjelotvorno i korumpirano pravosuđe. Dok su i drugovi u bivšoj Jugoslaviji imali ‘drugarsku samokritiku’, pravosudni dužnosnici u medijskim istupima baš nikada ne vide potrebu kritizirati postupke treće grane vlasti. A o toj grani vlasti ništa snažnije ne svjedoči nego činjenica da, unatoč tomu što već dugo vremena postoji zakon koji regulira oduzimanje protupravno stečene imovinske koristi, još niti jedna lipa nije vraćena u proračun od strane velikih političkih riba koje su upetljane u kriminalne pothvate i koruptivne nathvate.

Mnogi i sitniji kriminalci u Hrvatskoj (čitamo to u crnoj kronici vrlo često) od prije ‘su bili poznati policiji’. Očito im je netko unutar pravosudnoga/represivnog aparata držao zaleđe i omogućavao da nastavljaju sa svojim kriminalnim aktivnostima. Što tek onda možemo očekivati kad su u pitanju veliki igrači? Kao što upozorava politolog i publicist Darko Petričić, organizirani kriminal neposredna je prijetnja unutarnjoj sigurnosti države, a to se posebno izražava u državama s otvorenim procesima globalne tranzicije društvenih i gospodarskih sustava među kojima je i Hrvatska. Nijedna, pak, kriminalna organizacija nije tako uspješna kao ona koja ima potporu države. Riječ je o najvećem problemu koji onemogućuje djelotvornu eliminaciju organiziranoga kriminala iz kriminalno inficiranih zemalja (Hrvatska u mreži mafije, kriminala i korupcije, 2009.).

Ozračje nekažnjivosti

U Hrvatskoj danas, kao što sam već mnogo puta istaknuo u svojim tekstovima, de facto vlada ozračje nekažnjivosti za teške kriminalne radnje kad su u pitanju visoko pozicionirani političari i njihova svojta. Teško kršenje načela kaznenoga procesnog prava redovita je pojava u Hrvatskoj u kojoj je i dalje glavno načelo ono političkoga kriterija baš kao i u prošlome totalitarnom sustavu. A u takvu državu ni ozbiljni investitori izvana ne vole pretjerano ulagati. Gdje nema visoke razine pravne sigurnosti, gdje investitori moraju strahovati hoće li sutra pred sudom moći dobiti zaštitu, ne ulaže se nikomu. Izostanak kvalitetnih greenfield ulaganja u Hrvatsku ne bi stoga trebalo nikoga čuditi. Među političarima, neovisno o kojoj je orijentaciji riječ, jednostavno postoji konsenzus da se sadašnji klijentelistički sustav ne dira. A takav egzemplar uništava sve vrijednosne orijentire u društvu jer šalje poruku kako je jedini jamac uspjeha i sam postati dio takva sustava. Ako nije kažnjivo krasti (oni postupci koji se i vode u pravilu su dio unutarstranačkih obračuna i traju unedogled), koja je onda poruka mladim naraštajima?

Klijentelistički sustav u Hrvatskoj prijeti uništavanjem države. Engleski povjesničar Edward Gibbon u znamenitom djelu (objavljenom u šest svezaka) ‘Slabljenje i propast Rimskoga Carstva’ kao jedan od ključnih čimbenika koji su doveli do propasti Rima navodi – današnjim rječnikom govoreći – upravo klijentelizam, tj. unutrašnju korupciju, rasipnu potrošnju i visoke poreze.

Reforma pravosuđa i smanjivanje poreza

I zato sukus borbe protiv klijentelističkoga monstruma danas u Hrvatskoj treba obuhvaćati dva zahtjeva: zahtjev za reformom pravosuđa i zahtjev za smanjivanjem poreza. Jednom kad pravosuđe počne funkcionirati, funkcionirat će i sve ostalo. Jer, kako je davno u knjizi O državi Božjoj pisao Aurelije Augustin ‘Odmakne li se pravda, što su kraljevstva ako ne velike razbojničke družine?’ Niži porezi znače otpuštanja u javnome sektoru. No oni znače i više kisika za privatni sektor koji bi, kad bi snažnije prodisao, mogao zaposliti veći broj ljudi, pa i onih koji bi dobili otkaz u javnome sektoru. Zašto se političari onda ne odlučuju za taj potez? Zato što ljude zaposlene u privatnome sektoru nije moguće u istoj mjeri kontrolirati kao one iz javnoga sektora koji služe kao glasačka mašinerija. Upravo zbog želje političara da kontroliraju ljude i da tako sebi osiguravaju sinekure, propada hrvatska ekonomija. Naravno, političari, često ordinarne neznalice, nisu pri tom svjesni da gomilanjem nameta zapravo pilaju granu na kojoj i sami sjede. Bjelovarski gradonačelnik Dario Hrebak smanjio je prirez najprije s 12 na 9 posto, a kasnije s 9 na 6 posto. Unatoč tomu, prihodi su grada u siječnju ove godine bili veći nego kad je bio veći prirez.

Kako to, kako to? Lafferova krivulja, koja pokazuje odnos poreznoga opterećenja i prihoda države, jasno ukazuje na to da rastom poreznoga opterećenja prihodi rastu samo do određene točke. Kad opterećenja postanu previsoka, prihodi zapravo počinju padati jer se smanjuje porezna baza, tj. broj onih koji mogu plaćati visoke namete.

Trebaju nam stvarne promjene, a ne šminkanje mrtvaca

Rumunjska, simbol korumpirane države, pred koju godinu smanjila je porez po odbitku, smanjeni su odbitci od poreza na dobit firmama, a PDV je smanjen s 24 na 20 posto. Rezultat? Veće strane investicije, veći gospodarski rast i posebno snažan razvoj IT sektora. Litva je danas uzor gospodarskoga razvoja. Gdje je recept te države, također izišle iz socijalističkog modela ekonomije? Pored ostalih reforma, jedna od najvažnijih odnosila se na sustavno smanjivanje administrativnoga opterećenja gospodarstva i podupiranje poduzetnika on-line dostupnim informacijama. Jednostavno je: bez reforme pravosuđa, smanjenja poreza i rezanja socijalističke birokracije hrvatska ekonomija i društvo ne mogu naprijed. Upravo je birokracija uz pravosudno pokroviteljstvo temelj klijentelističkog sustava neslobode koji ljude tjera iz Hrvatske. I zato ne treba vjerovati niti jednome političaru koji se ne će jasno i nedvosmisleno opredijeliti za reformu pravosuđa, smanjivanje poreza (tomu će se uz korumpirane političare posebno protiviti parazitski, a nerijetko i protuhrvatski civilni sektor koji parazitira na državnom proračunu) i demontažu birokracije. Hrvatskoj ne treba daljnje šminkanje mrtvaca, nego stvarne promjene. Uz duhovnu preobrazbu i povratak vjere u vlastite snage, koji su nedvojbeno potrebni hrvatskome društvu, na tvarnome planu spomenuta je reforma majka svih reformi. Bez pravosudne reforme i demontaže klijentelističkoga sustava Hrvatska ne može naprijed, nego samo dublje u provaliju.

Davor Dijanović
Hrvatski tjednik/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola

Objavljeno

na

Objavio

Ne vodi se rat tek oružjem. On se vodi primarno simbolima. Jer rat, u smislu oružanog sukoba, kao zadnji cilj ima uništenje simbola, institucija, znakovlja, memorije naroda na koji vrši agresiju.

Kao svjedok vremena, tijekom agresije “antifašističke” JNA i četnika na Osijek, “logično” je da su isti zlotvori obilato granatirali “legitimne vojne ciljeve”, da citiram Josipovića, poput HNK u Osijeku ili konkatedralu.

Simbole kulture jednog naroda. Genocid bez kulturocida, ne samo ubijanja ljudi, već i simbola, nije potpun.

Što je bila inauguracija?

Granatiranje Dubrovnika, a tek tada je dobar dio međunarodne zajednice progledao, kulturocid je, napad na simbole. Potpuno ubijanje čovjeka, naroda, jer, za razliku od životinje, čovjek je čovjek, pa onda i država kojoj pripada, po tome što stvara simbole, identitet. Čovjek je animal symbolicum, kaže Cassirer.

Ako bih u jednoj riječi trebao sažeti što je to bila inauguracija Zorana Milanovića onda je to – desimbolizacija. Dok je izgovarao rečenicu kako su ratovi završeni, upravo je tom inauguracijom i govorom koji je izrekao otvorio novi, rat protiv državnih simbola.

Tipično za svaku anarhističku ljevicu koja se ponaša da je ona apsolutni početak, da sve prije toga, od Markova trga, koji u sebi simbolizira svu bitnu hrvatsku prošlost i identitet, preko garde do lente, izbriše. U jednom, taj Milanovićev rat protiv simbola možemo sažeti u jednoj slici: Ćirilica u Vukovaru – da, predsjednička lenta – ne.

Ćirilica je pismo, kao i svako drugo. No onog trenutka kada je na zgarištu Vukovara, na krvi koja se cijedila s Ovčare, na zidu napisano na ćirilici “Ovo je Srbija”, ćirilica je prestala biti tek pismo, postala je simbol zločina. To je potom “podebljano” kada su četnici i “antifašistička”JNA skinuli metcima izrešetani natpis na latinici “Ulica Stjepana Radića”, a na to stavili novi naziv ulice, na ćirilici, “Ulica Puniše Račića”, Radićeva velikosrpskog ubojice.

Ubojstvo ljudi nije dovršeno ako im ne ubijete simbole. Tu istu ćirilicu, koja je u kontekstu Vukovara ne tek pismo među pismima, već simbol zločina, Milanović je za svog mandata nasilno želio vratiti na mjesto zločina. A sada ne želi lentu, hrvatsku trobojnicu i šahovnicu, zastava se stidljivo smijuljila negdje u “ćošku” u toj, od hrvatskih simbola, uškopljenoj inauguraciji na Pantovčaku. Himna pak svedena na arlaukanje.

Ukratko, sve simbole hrvatskog identiteta i državnosti Milanović je ponizio ili iskarikirao u ime samoproglašene “naprednosti i modernosti”, što je drugi naziv, u ovom slučaju, za barbarstvo, jer samo barbari ruše simbole kako im ćefne.

U govoru pak, samo jedan detalj, govorio je o hrvatskim pobjedama, onoj četrdeset pete, i onoj, u Domovinskom ratu, devedesetih, pa se osvrnuo da su obje pobjede imale “posrnuća”, misleći na zločine.

Prvo, 45. se nije ratovalo za državu Hrvatsku, već za Jugoslaviju. I drugo, opet rat simbolima, zločini komunizma, od Bleiburga pa do devedesete, uključujući razaranje i genocid i kulturocid u Vukovaru i Dubrovniku, izvedeni pod petokrakom, bili su sustavni, državni terorizam.

Jovićevo veselje

Dočim zločini u Domovinskom ratu od naše strane bijahu incidenti pojedinaca i grupa, a ne državna politika. I druga stvar, u svom šupljem, nadmenom govoru, Milanoviću su bila puna usta radnika, tokara i bravara, no nije mu problem da je i inauguraciju natandario u elitistički sobičak na Pantovčaku gdje, za razliku od Markova trga, taj “mali čovjek” toliku na srcu Zokiju, nema pristupa, a imaju beštije poput srna i paunova kao u vrijeme druga Tita.

Jedan od onih koji je bio oduševljen Milanovićevom inauguracijom na Pantovčaku bio je i Dejan Jović, koji je bio jako sretan jer je maknuta crkva (svetog Marka) i simboli koje ima na krovu, kao i sve ono što ona simbolizira za Hrvate.

Rat protiv hrvatskih simbola nije ništa novo na ljevici. Prvo što su napravili kada je Milanovićev prethodnik Račan došao na vlast, udarili su na simbole i izmiješali državne blagdane, maknuli 30. svibnja, ovi sada opet vraćaju, tako da prosječan Hrvat više ne zna što kada slavi.

Kaos koji počinje od manipulacije simbolima. Kao što ni Milanović nigdje nije spomenuo Hrvatsku državu, već tek republiku (na
arapskom – džamahirija), tako su i Račanovi odmah skinuli ploču gdje uz Hrvatski sabor piše državni te ovo zadnje, država, kao i Milanović iz nastupnoga govora, izbacili.

Uglavnom, od ploče na Saboru, do ćiriličnih ploča u Vukovaru i nije bio tako kratak put kada je ljevica u pitanju koja s Milanovićem nastavlja rat protiv hrvatskih simbola. Uglavnom, anarholjevičari se, kao i Milanović sebe na ovoj inauguraciji, doživljavaju kao nultu točku povijesti, kao apsolutni početak, gdje sve ono što ide protiv te narcisoidne umišljenosti i nadmenosti, pa i simboli, moraju biti maknuti. Ali bitno je trkeljati o istini…

Rat nije gotov, inauguracija je bila objava Milanovićeva nastavka rata protiv hrvatskih simbola započeta s Račanom i Mesićem sažetim u sliku: Lenta – ne, ćirilica u Vukovaru – da!

Ivica Šola/SlobodnaDalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari