Pratite nas

Kolumne

Kosovski sindrom

Objavljeno

na

Jedina dva autentična nacionalna mita na prostoru bivše Jugoslavije jesu kosovski ciklus u srpskom nacionalnom imaginariju i legenda o smrti kralja Zvonimira u hrvatskom. Ta dva nacionalna mita nastala su iz slične nužde i odgovaraju na dva slična pitanja, no na dijametralno suprotan način.

Srbi kosovskim mitom pokušavaju sebi i svijetu dokazati pravo da unatoč porazu na bojnom polju imaju pravo na vlastitu državu i državnu veličinu, dok Hrvati kletvom kralja Zvonimira pokušavaju u prvom redu samima sebi objasniti zašto su se državnosti faktički odrekli kroz stoljetni niz loših političkih odluka svojih političkih elita. Nekoć iz redova plemstva, kasnije iz redova građanstva, piše Damir Pešorda (hrsvijet.net)

Kasnija jugoslavenska nacionalistička misao uvelike se oslonila na izvorno srpski kosovski mitotvorni obrazac. Nije naodmet napomenuti da su u veličanju kosovskog mita, u njegovoj novoj funkciji, funkciji ideje jugoslavenstva, sudjelovali i brojni važni hrvatski umjetnici. Ivo Vojnović piše Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje, Meštrović radi velike skulpture Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Srđe Zlopogleđe, Mirko Rački slika Kosovku Djevojku i devetero Jugovića, Jozo Kljaković Boška Jugovića itd. Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i uspostave socijalističke Jugoslavije, menažerija likova iz srpske narodne epike ponešto je potisnuta u drugi plan, barem kada je u pitanju općejugoslavenska (zlo)uporaba, ali je struktura mita očuvana i napučena novim protagonistima i parolama: Titom, Končarom, Boškom Buhom, Borom i Ramizom, Slavkom i Mirkom, Prletom i Tihim, nepostojećim ofenzivama (u stvarnosti bežanijama), bratstvom i jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem itd.

big_Feral_Ivancic_Lucic_Dezulovic_velika[ad id=”68099″]

A struktura tog mita sastoji se od tri nerazdvojive komponente: slavna borba i poraz, izdaja kao opravdanje za poraz i osveta kao opravdana akcija za uspostavu idealnog stanja koje je narušeno ”nepravednim” porazom uslijed izdaje. Mučenici i junaci su ”car Lazar” i Miloš Obilić, izdajnik je Vuk Branković, a Balkanski su ratovi ili Miloševićev pohod na okolne zemlje, koje u tom kontekstu figuriraju kao surogat za Turke, ”pravedna osveta” koja vodi uspostavi idealnog poretka. U neojugoslavenskoj verziji mita junaci su hrabri partizani i Tito, kojega doduše nije ubio neprijatelj nego nepravedna biologija, izdajnici su nacionalističke vođe južnoslavenskih naroda koji su uspostavom demokracije i samostalnosti razorili idealni socijalistički poredak, a osvetnici se za sada još organiziraju i rade diverzije, ali su uvjereni u svoju konačno pobjedu.

U okviru tako postavljenog mita funkcionira mnoštvo manjih priča i epizoda koje podupiru cjelinu. One su također najčešće strukturirane po uzoru veliku pripovijest koje su sastavni dio. Takva i priča o splitskom tjedniku Feral Tribune. Njezine protagoniste Heni Erceg, Viktora Ivančića, Predrag Lucića, Borisa Dežulovića, Ivicu Đikića i druge pokušava se javnosti, to jest potencijalnim konzumentima neojugoslavenskog mita, prodati kao besprijekorne vitezove novinarskog profesionalizma i slobode koje su izdali zločesti kapitalisti uskraćivanjem financijskih dotacija. Feral je po toj interpretaciji propao zato što velike tvrtke nisu u njemu htjele dovoljno oglašavati, a ne zato što nije imao dovoljno čitatelja. Međutim, prema mitu, nove će generacije Feralove vrijednosti prepoznati i njegov ”nepravedni” poraz u tržišnoj utakmici osvetiti.

   Knjiga novinara Borisa Pavelića Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune sjajna je ilustracija proizvodnje mita koji funkcionira kao jedna od epizoda u velikom neojugoslavenskom mitu, čiji su korijeni opet u kosovskom mitološkom kompleksu. Krenimo redom, autor Boris Pavelić u jednom intervjuu tvrdi: ”U vremenu nacionalne revolucije 1989. on se (Feral) odvaja od glavne struje odbijajući svaku nacionalističku matricu i prerasta u najvažnije novinsko izdanje u bivšoj državi. »Feral Tribune« su najmarkantnije novine u hrvatskom novinarstvu uopće. Postoji, međutim, »Feralov« paradoks – šutnja o »Feralu« je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti i kvaliteti (Novi list, 7. 12.2014.)” Dakle, Feral je novinarsko savršenstvo koje ulazi u bitku s mračnom ”nacionalističkom matricom”.

Pavelić o razlozima propasti Ferala kaže sljedeće: ” Nisu mogli dobiti reklame, a nisu ih mogli dobiti jer je bio ozloglašen svatko tko se u »Feralu« oglašavao. Poduzetnici su se bojali za svoje poslove a njih je, vidimo sad, dijelio državni vrh. No za nestanak »Ferala« podjednako su odgovorni i mediji, neki zato što su sudjelovali u sustavnome objeđivanju, drugi zato što su ih odbili spasiti, premda su bili svjesni kvalitete toga tjednika. Bez »Ferala«, svima kao da je lakše: nitko ne provocira.”Dakle, novinarske junačine i genijalci nisu izgubili zato što vitlajući svojim tipkovnicama i pisaćim mašinama nisu uspjeli u svoj tor utjerati dovoljan broj kupaca svoga proizvoda nego zato što prijetvorno izdali poduzetnici neoglašavanjem i drugi mediji nepomaganjem. Nije jasno zašto bi konkurentski mediji pomagali Feralu ili bilo kojoj drugoj tiskovini da opstane na tržištu, no taj ćemo nonsens pripisati refleksu samoupravno-socijalističkog načina razmišljanja.

Još je zanimljiviji dio o zločestoj državi i poduzetnicima. Novinar Zvonimir Despot na svom Facebook profilu ponešto drugačije od Pavelića vidi razlog Feralove propasti: ”Kaže Boris Pavelić da je Feral Tribune propao zbog političkih pritisaka na oglašivače. Ovo je tipičan primjer podvaljivanja laži neinformiranoj javnosti. Paveliću nije palo na pamet spomenuti da Feral nije imao oglašivače zbog minorne čitanosti i nikakve prodaje, odnosno da je Feral propao onog trenutka kad je skinut sa financijske sise nekoliko inozemnih veleposlanstava. No, više od Pavelićevih laži zanima me čime je Feral zadužio hrvatsku javnost da mu HTV posvećuje desetak minuta udarnog popodnevnog programa.” Tako je to, sučeljeni s grubom stvarnošću mitovi u najčešće djeluju jadno. Surova je istina da se ”slavnog” Ferala pred gašenje prodavalo šestotinjak primjeraka. Glede oglašavanja, dakle, isplativija je bila bandera u bilo kojem hrvatskom mjestu s više od tisuću stanovnika.

Treći segment mita, osvetnički povratak i uspostava ideal(izira)nog stanja, Pavelić također ne zaboravlja istaknuti: ”Moguće je. Tajna uspjeha je u talentu i kvaliteti tih ljudi. Dogodila se jedna sinergija. Predrag Lucić ju je u knjizi dobro objasnio Kiševim citatom – »udeo truda i čuda«. Poslije »Ferala« ostala je svijest da je moguće raditi dobre novine, da nije stvar samo u komercijalnom sistemu, već u talentu i spoju kreativnih osobnosti. A što se tiče novog »Ferala«, na internetu ima mjesta za njega: uostalom, mnogo je danas malih portala očito njime nadahnuto: »lupiga«, »h-alter«, »portalnovosti«, »forum«, »kulturpunkt«, »newsbar« u Hrvatskoj; »e-novine«, »kontrapress«, »njuznet« u Srbiji; »buka«, »tacno«, »zurnal« u Bosni… U epilogu moje knjige ističu i Dežulović i Lucić, da je »Feral« danas itekako potreban s obzirom na društvenu atmosferu. Kakav će biti, ne znaju, ali poručuju: »Nemoj samo zvati ‘Johnny, vrati se’, nego – napravi svoj Feral«.” Dakle, sadržaj i prostor precizno su zacrtani, traži se još samo neki novi Soros. Kako je u inozemstvu sve manje zainteresiranih za skupi idealizam skromnih učinaka, ‘Sorosa’ će se vjerojatno tražiti u državnom proračunu RH. Sveopća kriza i odlazak darežljive ministrice Zlatar Violić taj trud svakako neće olakšati.

U sjeni predimenzionirane propagandističke priče o Feralu odvijala se fantastična priča o Hrvatskom tjedniku. Dok se na sva zvona udaralo kako Feral ”prešućuju”, Hrvatski se tjednik uistinu prešućivalo. Čak i kad su od njega preuzimane informacije, izvor se prešućivao. Dok se javnosti nastojalo nametnuti mišljenje kako Feral nema oglašivača zbog političkog pritiska a ne niske naklade, u zastrašivanje potencijalnih oglašivača u Hrvatskom tjedniku uključivao se čak i jedan visoki međunarodni povjerenik za BiH. Dok su osnivači Ferala doniranim sredstvima kupovali nekretnine i bogatili se, osnivač Hrvatskog tjednika morao je podići kredit kako bi platio kaznu Haaškom sudu zato što je objavio istinitu vijest koja je dovodila u pitanje kredibilitet toga suda. Unatoč svemu, Hrvatski tjednik je opstao zahvaljujući svojim čitateljima i geslu Veritas vincit.

Zanimljivo je da je neojugoslavenska novinarska falanga, duhovno i intelektualno zarobljena u koordinatama recikliranog kosovskog mita, uspjela do sada financijski uništiti cijeli niz tiskovina i drugih medija (Feral, Radio 101, Nacional, Jutarnji itd.), većina od njih doduše i dalje funkcionira protiv svake tržišne logike zahvaljujući izdašnim sanacijama i otpisu poreznih dugova, a da ni u jednom trenutku nisu racionalno i samokritično preispitali temelje na kojima djeluju i društveni kontekst u kojemu djeluju. Već i sama ta činjenica pokazuju da je riječ o svojevrsnim zatočenicima mitske svijesti. Imajući u vidu genezu te mitske svijesti od kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su novopečeni jugoslavenski nacionalisti preuzeli srpski kosovski mit kao vlastiti, držim da je opravdano tu boljku nazvati ”kosovskim sindromom”.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Kancelarkina pomoć ‘proustaškom HDZ-u’!?

Objavljeno

na

Objavio

Svako se malo na Zapadu (najčešće u “prijateljskoj Njemačkoj”) pojavi neki članak koji crnim bojama slika prilike u Hrvatskoj. Ali tema obično nije gospodarsko stanje ili korupcija, nego uvijek i samo ustaše i krajnja desnica, koja je u Hrvatskoj, za razliku od niza europskih država, posve marginalna.

Metoda je standardna. Nevažni događaji pretvaraju se u opće stanje, a ako nema baš ništa, onda su na djelu konstrukcije. Za takve priče uvijek se ovdje nađe pouzdanih izvora, kojima se vjeruje, koji na već nacrtanu mapu stavljaju neke svoje kružiće i križiće.

Primjer ovoga o čemu pišemo pružio nam je ovih dana Deutschlandfunk, jedna od najvećih radiopostaja u Njemačkoj, odnosno autorica Sabine Adler, i to u povodu dolaska Angele Merkel u Zagreb. Ona kaže: “Vladajuća stranka HDZ ima prevelike simpatije prema ustašama i baš toj stranci kancelarka pomaže u izbornoj borbi.” Nad ovom konstatacijom čovjek se može samo čuditi, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Za potvrdu svojih teza autorica je potražila pomoć u povjesničaru Hrvoju Klasiću, koji povijesne događaje promatra kroz specifičnu i iskrivljenu ideološki vizuru, te u pučkoj pravobraniteljici Lori Vidović, koju plaća država a koju ona opanjkava gdje god stigne baveći se također pretežno ideološkim pitanjima, a ne onim za što je plaćena.

Klasić tako ističe kako sve više ekstremnih desničara preuzima važne položaje, a nasuprot umjerenom Plenkoviću, stoji ekstremni desničar Zlatko Hasanbegović. Tko su ti ekstremi, on ne kaže. Možda Davor Božinović, Blaženka Divjak, Predrag Štromar ili Milorad Pupovac? A glede Hasanbegovića, pa on uopće nije u HDZ-u ni u vlasti.

Onda slijedi još jedna ubitačna laž: “U Njemačkoj se ne bi moglo dogoditi da se nacisti koji su pobjegli u Paragvaj i Argentinu vrate i zauzmu položaje, što se dogodilo u Hrvatskoj… Ustaše, njihovi sinovi i unuci su se u još postojećoj Jugoslaviji borili protiv Srba koji su se smatrali protivnicima nezavisnosti. Kao 41.”

Koji su se to nacisti vratili iz Argentine i preuzeli vlast, to zna samo Klasić. Protiv okupacije i terora, a ne protiv Srba, borili su se hrvatski mladići rođeni puno poslije 41. Zlobno je ovdje i pokvareno poistovjećivanje Hrvatske 1991. i Hrvatske 1941. Uz očiti žal za Jugoslavijom.

Lora Vidović marljivo bilježi Thompsonove pozdrave kao krunski dokaz neoustaštva, ali se dohvatila i Tuđmana, koji je navodno umanjivao broj žrtava ustaškog režima.

Točno je, naravno, samo to da je Tuđman rušio mit o sedamsto tisuća ubijenih u Jasenovcu, kojega se mita očito rado i gospođa Vidović drži. Našla se u ovim izvanvremenskim opsesijama i neka ustaška zastava na nekoj (?) podružnici HDZ-a.

I tako sve unedogled.

Josip Jović / Slobodna Dalmacija

 

Održan predizborni skup HDZ-a i EPP-a: Cibonom se orila Thompsonova ‘Lijepa li si’ (VIDEO)

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ne bojte se – Istina je nezaustavljiva

Objavljeno

na

Objavio

Ne bojte se – blaženi kardinal Alojzije Stepinac bit će proglašen svetim

Dobro se sjećam svojih gimnazijsko – srednjoškolskih dana. Razdoblja između 1973 – 1977. godine. U to vrijeme se o Kardinalu Alojziju Stepincu nije smjelo pisati, a niti čitati.

Znali smo da je o njemu, u inozemstvu, fra Aleksa Benigar napisao „ fantastičnu“ knjigu. Ali smo znali i to, ako nekoga uhvate, ili saznaju da čita tu Benigarovu knjigu, dobiva dvije i pol godine zatvora. To mi je rekla osoba koja mi je omogućila da čitam već tada knjigu Alekse Benigara o kardinalu Alojziju Stepincu.

Knjiga se čitala potajice. I tako se polako otkrivala istina o blaženiku. Tadašnji obrazovni sustav i politika je imala svoju „istinu“. A ta istina je glasila: „ Alojzije Stepinac je zločinac“. Za komuniste i komunističku propagandu kardinal Alojzije Stepinac je bio zločinac. O njemu se nije smjelo javno govoriti, čitati, a kamo li pisati u novinama.

Sjećam se kako je bio zaplijenjen jedan broj Glasa Koncila zbog jednog članka. Sve je bilo pod strogom kontrolom jugoslavenskih tajnih službi. Čak su i roditelji šutjeli pred djecom i nisu željeli na tu temu zbog straha raspravljati.

„ De facto“ istina je bila sakrivena.

Na televiziji su ponekad prikazali kardinala Stepinca kako dijeli Krizmu, a gledateljstvu su tumačili da pokrštava Srbe. Da je bilo riječ o običnoj Krizmi, bilo je vidljivo kako kardinal A. Stepinac po običaju, desnom rukom dotiče obraz krizmanika. No, istina je nezaustavljiva. Došla je na vidjelo javno sa dolaskom demokratskih promjena u Hrvatskoj.

Dakle moralo je proći razdoblje od 1945. godine do 1990. godine. Prošlo je 45. godina da bi se istina otkrivala i otkrila. „ Zločinac je postao pravednik“. Osuđenik na 16. godina zatvora i prisilnog rada postaje pravednik koji je krivo osuđen na vješto montiranom sudskom procesu.

Prošlo je još osam godina da bi ga papa Ivan Pavao II. proglasio blaženim 3. listopada 1998. godine na Mariji Bistrici. Sveukupno je trebalo 53. godine da dođe do „velikog obrata“: kardinal A. Stepinac nije zločinac, nego blaženik. Istina je nezaustavljiva. Izašla je na svjetlo dana. Ali trebale su proći čak 53. godine.

Bog i Crkva imaju drugačije poimanje vremena

Za Boga naši pojmovi stoljeće, godina, dan, nemaju nikakvo značenje. Jednostavno ne postoje. Crkva je zajednica koja ima svoju povijest, sadašnjost i budućnost. Riječ je o zajednici kojoj se nigdje i nikada ne žuri. Ona ima potrebito strpljenje i oslanja se na Boga i njegovu volju.

Članovi Crkve su samo su – kreatori vremena u zajedništvu s Bogom. To se odnosi na sve članove Crkve: papu, kardinale, biskupe, svećenike i laike. Crkva nije nikada imala potrebu žuriti da nekoga proglasi svetim, pa tako ni sada. Vrijeme će pokazati i dokazati svetost kardinala Alojzija Stepinca. I već je pokazalo da je blaženi kardinal Alojzije Stepinac svet. Koji će ga papa proglasiti, i kada svetim, prepustimo to Božjoj volji i njegovom planu s hrvatskim mučenikom.

Oslobodimo se politikanstva i možda čak izjava da nam papa Franjo nije drag zbog stava prema blaženom Alojziju Stepincu. Možda je Božja volja da prođe još nekoliko godina, ili niz godina da blaženi Alojzije Stepinac bude proglašen svetim. To je u Božjim planovima i rukama. Tko smo mi da određujemo vrijeme za potpunu istinu.

Vrijeme za istinu su mnogi skrivali, ali ona je bila nezaustavljiva. Tako vjerujem ne sto posto, nego milijun posto da dolazi vrijeme u kojem će blaženi Stepinac biti proglašen svetim. Kada? Ne znam. Nisam prorok. Ali dolazi sigurno. Bog sigurno ima plan koji će ga papa proglasiti svetim.

Zajedništvo katolika i pravoslavaca nije imperativ

Neki pišu da je to imperativ. Ekumenizam nije imperativ. Ekumenizam je proces, otvorenost katolika prema pravoslavnima, i obratno. Isto tako katolika u odnosu prema evangelicima. Ako je ekumenizam zajedništvo, a jest, ono se ne može zapovjediti. Jer onda nije zajedništvo. Zajedništvo nastaje obostranim htijenjem i naporima.

Ekumenska teologija ne poznaje silu, imperative. Ekumenizam je poticaj da postajemo „ JEDNO“. Ali za sada smo još uvijek „ dva plućna krila“ kako je rekao jedan od papa. Budućnost je pred nama. Hoće li se ostvarivati ekumenske ideje, ne ovisi samo o hijerarhiji Katoličke i Pravoslavne Crkve. To ovisi i o laicima, a ponajviše o Bogu. Kako? Rekoh da smo mi vjernici su – stvaratelji s Bogom naših životnih okolnosti.

Pozitivnih pomaka između dviju crkava je bilo, i bit će. Na tu nakanu treba moliti. Mistici su znali govoriti da postoji nekoliko putova do Boga: put pročišćenja ( via purgativa ), put prosvjetljenja i put sjedinjenja. Veliko je pitanje za svakoga od nas ponaosob koliko dopuštamo da nas Bog svojom riječju, sakramentima moralno pročišćuje, razumski prosvjetljuje i tako nas nuka na sjedinjenje.

Zato ekumenizam smatram duhovnim pokretom, duhovno zrelih katolika i pravoslavaca. Koliko smo mi, i oni drugi duhovno zreli, vidi se u svakodnevnom životu. Zato nemojmo shvaćati pod utjecajem nekih novinara da je ekumenizam imperativ, ili da on to mora biti. Ne, ekumenizam je moguće približavanje duhovno zrelih, objektivnih, istinoljubivih vjernika jedne Crkve sa drugom Crkvom.

Hrvati „ most „, a ne predziđe kršćanstva

Neki medijski eksponirani novinari pišu: „ Hrvati trebaju biti „ most“, a ne predziđe kršćanstva“.Time misle da papa Franjo želi Katoličku crkvu u Hrvata vidjeti kao „ most“ zbližavanja Katoličke i Srpske pravoslavne Crkve.

Mostovi između te dvije Crkve mogu se graditi ako postoji obostrano htijenje i želja. I ne samo to! Ekumenizam kao proces između dviju Crkava, između „ dva plućna krila“ je moguć, ukoliko su obje Crkve duhovno zrele, ne samo po hijerarhiji, nego i po svom članstvu. Lakše je biti predziđe kršćanstva, nego li „ most“ između dviju kršćanskih zajednica. Zašto? Zato što obje Crkve trebaju neprekidno raditi prvenstveno na svojoj katarzi, na duhovnom pročišćenju. Pravi ekumenizam je moguć „ in capite et in membris“, u glavi i u članstvu.

Badava se dvije Crkve trude oko ekumenskog zajedništva, ako „ baza“, vjernički puk nije za tako nešto, ili obratno. A moramo priznati da je Srpska pravoslavna crkva za sada užasno opterećena sa njoj neprihvatljivim Domovinskim ratom u Hrvatskoj. Čini mi se da će proteći puno vode rijekom Savom koja nas povezuje, kako bi došlo do čisto vjerskih tema i razgovora, oslobođenih politike i politikanstva.

Pustimo nešto vremenu i Bogu. Bog je gospodar povijesti. Zajedništvo se ne može stvarati na silu, jer onda to nije zajedništvo. Ekumenizam je započeo na našim prostorima, ali je nažalost stao. Proces, program ekumenizma kao plod II. Vatikanskog koncila je još uvijek malo gorušičino zrno.

Mi smo samo ljudi, grešnici, nesavršeni, puni pozitivnih i negativnih emocija i iskustava. Ne samo klerici, nego i vjernički puk. Ako ništa drugo za sada ne možemo, onda molimo i prinosimo žrtve za zbližavanje dviju Crkava, kao što je to činio sveti Leopold Bogdan Mandić. Kada dva susjeda grade „ most“, onda to traje i traje. A dok most nije sagrađen, nema vožnje preko mosta.

Vlč. Vladimir Trkmić/Kamenjar.com

 

Predstavljena knjiga ‘Bl. Alojzije Stepinac – spašavanje Židova i Srba u II. svjetskom ratu’

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari