Pratite nas

Kolumne

Kosovski sindrom

Objavljeno

na

Jedina dva autentična nacionalna mita na prostoru bivše Jugoslavije jesu kosovski ciklus u srpskom nacionalnom imaginariju i legenda o smrti kralja Zvonimira u hrvatskom. Ta dva nacionalna mita nastala su iz slične nužde i odgovaraju na dva slična pitanja, no na dijametralno suprotan način.

Srbi kosovskim mitom pokušavaju sebi i svijetu dokazati pravo da unatoč porazu na bojnom polju imaju pravo na vlastitu državu i državnu veličinu, dok Hrvati kletvom kralja Zvonimira pokušavaju u prvom redu samima sebi objasniti zašto su se državnosti faktički odrekli kroz stoljetni niz loših političkih odluka svojih političkih elita. Nekoć iz redova plemstva, kasnije iz redova građanstva, piše Damir Pešorda (hrsvijet.net)

Kasnija jugoslavenska nacionalistička misao uvelike se oslonila na izvorno srpski kosovski mitotvorni obrazac. Nije naodmet napomenuti da su u veličanju kosovskog mita, u njegovoj novoj funkciji, funkciji ideje jugoslavenstva, sudjelovali i brojni važni hrvatski umjetnici. Ivo Vojnović piše Smrt majke Jugovića i Lazarevo vaskrsenje, Meštrović radi velike skulpture Marka Kraljevića, Miloša Obilića i Srđe Zlopogleđe, Mirko Rački slika Kosovku Djevojku i devetero Jugovića, Jozo Kljaković Boška Jugovića itd. Nakon propasti Kraljevine Jugoslavije i uspostave socijalističke Jugoslavije, menažerija likova iz srpske narodne epike ponešto je potisnuta u drugi plan, barem kada je u pitanju općejugoslavenska (zlo)uporaba, ali je struktura mita očuvana i napučena novim protagonistima i parolama: Titom, Končarom, Boškom Buhom, Borom i Ramizom, Slavkom i Mirkom, Prletom i Tihim, nepostojećim ofenzivama (u stvarnosti bežanijama), bratstvom i jedinstvom, socijalističkim samoupravljanjem itd.

big_Feral_Ivancic_Lucic_Dezulovic_velika[ad id=”68099″]

A struktura tog mita sastoji se od tri nerazdvojive komponente: slavna borba i poraz, izdaja kao opravdanje za poraz i osveta kao opravdana akcija za uspostavu idealnog stanja koje je narušeno ”nepravednim” porazom uslijed izdaje. Mučenici i junaci su ”car Lazar” i Miloš Obilić, izdajnik je Vuk Branković, a Balkanski su ratovi ili Miloševićev pohod na okolne zemlje, koje u tom kontekstu figuriraju kao surogat za Turke, ”pravedna osveta” koja vodi uspostavi idealnog poretka. U neojugoslavenskoj verziji mita junaci su hrabri partizani i Tito, kojega doduše nije ubio neprijatelj nego nepravedna biologija, izdajnici su nacionalističke vođe južnoslavenskih naroda koji su uspostavom demokracije i samostalnosti razorili idealni socijalistički poredak, a osvetnici se za sada još organiziraju i rade diverzije, ali su uvjereni u svoju konačno pobjedu.

U okviru tako postavljenog mita funkcionira mnoštvo manjih priča i epizoda koje podupiru cjelinu. One su također najčešće strukturirane po uzoru veliku pripovijest koje su sastavni dio. Takva i priča o splitskom tjedniku Feral Tribune. Njezine protagoniste Heni Erceg, Viktora Ivančića, Predrag Lucića, Borisa Dežulovića, Ivicu Đikića i druge pokušava se javnosti, to jest potencijalnim konzumentima neojugoslavenskog mita, prodati kao besprijekorne vitezove novinarskog profesionalizma i slobode koje su izdali zločesti kapitalisti uskraćivanjem financijskih dotacija. Feral je po toj interpretaciji propao zato što velike tvrtke nisu u njemu htjele dovoljno oglašavati, a ne zato što nije imao dovoljno čitatelja. Međutim, prema mitu, nove će generacije Feralove vrijednosti prepoznati i njegov ”nepravedni” poraz u tržišnoj utakmici osvetiti.

   Knjiga novinara Borisa Pavelića Smijeh slobode – uvod u Feral Tribune sjajna je ilustracija proizvodnje mita koji funkcionira kao jedna od epizoda u velikom neojugoslavenskom mitu, čiji su korijeni opet u kosovskom mitološkom kompleksu. Krenimo redom, autor Boris Pavelić u jednom intervjuu tvrdi: ”U vremenu nacionalne revolucije 1989. on se (Feral) odvaja od glavne struje odbijajući svaku nacionalističku matricu i prerasta u najvažnije novinsko izdanje u bivšoj državi. »Feral Tribune« su najmarkantnije novine u hrvatskom novinarstvu uopće. Postoji, međutim, »Feralov« paradoks – šutnja o »Feralu« je obrnuto proporcionalna njegovoj važnosti i kvaliteti (Novi list, 7. 12.2014.)” Dakle, Feral je novinarsko savršenstvo koje ulazi u bitku s mračnom ”nacionalističkom matricom”.

Pavelić o razlozima propasti Ferala kaže sljedeće: ” Nisu mogli dobiti reklame, a nisu ih mogli dobiti jer je bio ozloglašen svatko tko se u »Feralu« oglašavao. Poduzetnici su se bojali za svoje poslove a njih je, vidimo sad, dijelio državni vrh. No za nestanak »Ferala« podjednako su odgovorni i mediji, neki zato što su sudjelovali u sustavnome objeđivanju, drugi zato što su ih odbili spasiti, premda su bili svjesni kvalitete toga tjednika. Bez »Ferala«, svima kao da je lakše: nitko ne provocira.”Dakle, novinarske junačine i genijalci nisu izgubili zato što vitlajući svojim tipkovnicama i pisaćim mašinama nisu uspjeli u svoj tor utjerati dovoljan broj kupaca svoga proizvoda nego zato što prijetvorno izdali poduzetnici neoglašavanjem i drugi mediji nepomaganjem. Nije jasno zašto bi konkurentski mediji pomagali Feralu ili bilo kojoj drugoj tiskovini da opstane na tržištu, no taj ćemo nonsens pripisati refleksu samoupravno-socijalističkog načina razmišljanja.

Još je zanimljiviji dio o zločestoj državi i poduzetnicima. Novinar Zvonimir Despot na svom Facebook profilu ponešto drugačije od Pavelića vidi razlog Feralove propasti: ”Kaže Boris Pavelić da je Feral Tribune propao zbog političkih pritisaka na oglašivače. Ovo je tipičan primjer podvaljivanja laži neinformiranoj javnosti. Paveliću nije palo na pamet spomenuti da Feral nije imao oglašivače zbog minorne čitanosti i nikakve prodaje, odnosno da je Feral propao onog trenutka kad je skinut sa financijske sise nekoliko inozemnih veleposlanstava. No, više od Pavelićevih laži zanima me čime je Feral zadužio hrvatsku javnost da mu HTV posvećuje desetak minuta udarnog popodnevnog programa.” Tako je to, sučeljeni s grubom stvarnošću mitovi u najčešće djeluju jadno. Surova je istina da se ”slavnog” Ferala pred gašenje prodavalo šestotinjak primjeraka. Glede oglašavanja, dakle, isplativija je bila bandera u bilo kojem hrvatskom mjestu s više od tisuću stanovnika.

Treći segment mita, osvetnički povratak i uspostava ideal(izira)nog stanja, Pavelić također ne zaboravlja istaknuti: ”Moguće je. Tajna uspjeha je u talentu i kvaliteti tih ljudi. Dogodila se jedna sinergija. Predrag Lucić ju je u knjizi dobro objasnio Kiševim citatom – »udeo truda i čuda«. Poslije »Ferala« ostala je svijest da je moguće raditi dobre novine, da nije stvar samo u komercijalnom sistemu, već u talentu i spoju kreativnih osobnosti. A što se tiče novog »Ferala«, na internetu ima mjesta za njega: uostalom, mnogo je danas malih portala očito njime nadahnuto: »lupiga«, »h-alter«, »portalnovosti«, »forum«, »kulturpunkt«, »newsbar« u Hrvatskoj; »e-novine«, »kontrapress«, »njuznet« u Srbiji; »buka«, »tacno«, »zurnal« u Bosni… U epilogu moje knjige ističu i Dežulović i Lucić, da je »Feral« danas itekako potreban s obzirom na društvenu atmosferu. Kakav će biti, ne znaju, ali poručuju: »Nemoj samo zvati ‘Johnny, vrati se’, nego – napravi svoj Feral«.” Dakle, sadržaj i prostor precizno su zacrtani, traži se još samo neki novi Soros. Kako je u inozemstvu sve manje zainteresiranih za skupi idealizam skromnih učinaka, ‘Sorosa’ će se vjerojatno tražiti u državnom proračunu RH. Sveopća kriza i odlazak darežljive ministrice Zlatar Violić taj trud svakako neće olakšati.

U sjeni predimenzionirane propagandističke priče o Feralu odvijala se fantastična priča o Hrvatskom tjedniku. Dok se na sva zvona udaralo kako Feral ”prešućuju”, Hrvatski se tjednik uistinu prešućivalo. Čak i kad su od njega preuzimane informacije, izvor se prešućivao. Dok se javnosti nastojalo nametnuti mišljenje kako Feral nema oglašivača zbog političkog pritiska a ne niske naklade, u zastrašivanje potencijalnih oglašivača u Hrvatskom tjedniku uključivao se čak i jedan visoki međunarodni povjerenik za BiH. Dok su osnivači Ferala doniranim sredstvima kupovali nekretnine i bogatili se, osnivač Hrvatskog tjednika morao je podići kredit kako bi platio kaznu Haaškom sudu zato što je objavio istinitu vijest koja je dovodila u pitanje kredibilitet toga suda. Unatoč svemu, Hrvatski tjednik je opstao zahvaljujući svojim čitateljima i geslu Veritas vincit.

Zanimljivo je da je neojugoslavenska novinarska falanga, duhovno i intelektualno zarobljena u koordinatama recikliranog kosovskog mita, uspjela do sada financijski uništiti cijeli niz tiskovina i drugih medija (Feral, Radio 101, Nacional, Jutarnji itd.), većina od njih doduše i dalje funkcionira protiv svake tržišne logike zahvaljujući izdašnim sanacijama i otpisu poreznih dugova, a da ni u jednom trenutku nisu racionalno i samokritično preispitali temelje na kojima djeluju i društveni kontekst u kojemu djeluju. Već i sama ta činjenica pokazuju da je riječ o svojevrsnim zatočenicima mitske svijesti. Imajući u vidu genezu te mitske svijesti od kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, kada su novopečeni jugoslavenski nacionalisti preuzeli srpski kosovski mit kao vlastiti, držim da je opravdano tu boljku nazvati ”kosovskim sindromom”.

Damir Pešorda/Hrsvijet.net

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Nino Raspudić: Ishod ovih izbora će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima

Objavljeno

na

Objavio

Zašto se žalimo na ponudu? Svi mi punoljetni državljani RH imamo aktivno i pasivno pravo glasa na predsjedničkim izborima, dakle, možemo glasati, a možemo se i kandidirati.

Vrlo često se piše o apstinentima i razlozima njihovog neizlaska na birališta, no rijetko se tko dotiče nekonzumiranja pasivnog biračkog prava, tj. pitanja zašto se mi ostali nismo kandidirali, u ovom slučaju – zašto se nitko drugi od 3,8 milijuna ljudi pravom glasa nije upustio u predsjedničku utrku, nego samo njih dvadesetak, od kojih je na koncu jedanaest uspjelo sakupiti potrebnih deset i više tisuća potpisa za kandidaturu.

Većina hrvatskih državljana nema tu vrstu ambicije, procjenjujući kako nije za visoku politiku. Neki su možda uvjereni u vlastitu pamet i sposobnost, ali nemaju stvarni ni društveni kapital za prikupiti potpise.

Opet, preostaje jako puno ljudi, vjerojatno stotine njih, koji bi, da su zapeli i istaknuli kandidaturu, mogli ispuniti i taj formalni uvjet. No, iz različitih razloga nisu, i sada, kad se sve zbroji, tu smo gdje smo, naša politička zajednica je za sljedeći petogodišnji mandat izlučila ovih jedanaest kandidata. To je naša istina, to smo mi u političkom smislu, u dobrom i lošem.

Stoga, reći kako je ponuda jadna i bezvezna ne govori samo o tih jedanaest kandidata već i o hrvatskom političkom korpusu u cjelini, koji se, iako svi državljani imaju i pasivno biračko pravo, na koncu sveo na ove kandidate. Stoga ih, u tom elementarnom smislu treba respektirati. To je jedanaest državljana RH koji su odlučili iskoristiti svoje pasivno biračko pravo i kandidirati se za Predsjednika, nakon što su uspjeli prikupiti potrebne potpise, razumno postavljen uvjet koji služi izbjegavanju zagušenosti ponude autsajderima.

Motivi kandidata su različiti. Neki iza sebe imaju politički i društveni, pa i financijski kapital, i ozbiljni su pretendenti na funkciju. Takav kandidat se doista natječe za Predsjednika RH kako bi postao Predsjednik RH.

Neki drugi su iskoristili predsjedničke izbore kao izlog kako bi dobili vidljivost za parlamentarne. Procjenjuju da nemaju šanse za pobjedu, ali koriste ih kao odskočnu dasku za dalje. Izvrstan posao u tom smislu je napravio Sinčić na zadnjim predsjedničkim izborima. Neki su potpuni autsajderi, a iz nekog razloga doista misle kako mogu pobijediti.

No to je njihov problem, sve dok svojim deluzijama ne ugrožavaju javnu sigurnost. Neki su puki ekshibicionisti, pa im prijaviti se na reality show, oboriti neki besmislen rekord za Guinnessa, objaviti pedesetu knjigu poezije ili prijaviti se za predsjedničke izbore dođe na isto.

Neki najmutniji su samo zečevi koji su ubačeni u utrku pomoći jednom, a odnemoći drugom kandidatu. Svi oni, taj cvijet naše političke zajednice, natječu su za neobičnu funkciju koja predstavlja anomaliju unutar našeg političkog sustava.

Iako od 2000. imamo de facto parlamentarni sustav, Predsjednik Republike Hrvatske se ipak ne bira u Saboru, već izravno od građana. Stoga je Predsjednik čudna figura koja ima lavlju glavu velikog legitimiteta (u drugom krugu u pravilu preko milijun glasova) na mačjem tijelu ovlasti (vrlo sužene na zapovijedanje vojskom, suodlučivanje o vanjskoj politici i tajnim službama).

Paradoks je da Hrvatskom danas, u sklopu većine skrpljene naknadnom političkom trgovinom i prevarom birača, drmaju likovi koji su na parlamentarnim izborima dobili samo nekoliko stotina glasova, dok osoba koju je zaokružilo preko milijun ljudi ima puku reprezentativnu funkciju.

Oligarhija teži tu anomaliju ispraviti tako što bi se predsjednik birao u parlamentu, dakle opet političkom trgovinom i partijskim dealom, dok bi u stvarnom interesu građana bilo povećati predsjedničke ovlasti i dovesti ih u sklad s voljom birača koja stoji iza te figure. Otpor takvom scenariju na tragu je tendencija onemogućavanja referenduma i gušenja svih drugih mogućih kanala izražavanja političke volje građana mimo filtera oligarhije, partija, medija, agencija i režimskih intelektualaca.

Predsjednički izbori su stoga važni, jer iako onaj tko pobijedi sadržajno, u smislu ovlasti, nema veliku težinu, formalno nosi veliki legitimitet. Uz to, ishod ovih će bitno odrediti tendencije na parlamentarnim izborima, a vjerojatno i na unutarstranačkim u HDZ-u, a presudno će utjecati i na odnose snaga u SDP-u te na strukturiranje političke scene desno od HDZ-a. Puno toga je na kocki već 22. prosinca.

Logično, najviše može izgubiti onaj koji “brani titulu”. Uzevši u obzir petogodišnju snažnu medijsku i društvenu prisutnost pa i formalnu i neformalnu klijentelu stvorenu u prvom mandatu, veća je bruka ne obraniti “titulu” i ne osvojiti drugi mandat (što se do sada dogodilo samo Ivi Josipoviću) nego ne uspjeti iz pozicije izazivača. Ključna figura u dramaturgiji predizborne kampanje je stoga “braniteljica pojasa” Kolinda Grabar Kitarović.

Ovog tjedna učinila je najtežu pogrešku, nije pretjerano reći i uvredu birača odlukom da ne izađe na sučeljavanje s drugim kandidatima. Funkcija predsjednika je uglavnom reprezentativna, a javni govor, nastup, debata, sučeljavanje argumenata jest srž takve simboličke funkcije. Predsjednički izbori su, dramaturški gledano, atraktivniji od parlamentarnih, na kojima je više izbornih jedinica, puno kandidata i različitih situacija, dok je ovdje je sve pregledno i čisto, glava o glavu.

Ljudi vole sučeljavanja, a ne monologe, pripravljene u PR kuhinjama. Stoga se s pravom osjećaju izigrano jer sučeljavanja u prvom krugu, krivnjom Kolinde Grabar Kitarović neće biti. Čega se boji? Izbjegavanjem debate sigurno je izgubila dio glasova koji je vjerojatno veći od onoga kojeg bi eventualno bila izgubila za nju najnepovoljnijim tijekom diskusije s protukandidatima.

Istina, u sučeljavanju bi ju se moglo izvući na čistac oko pobačaja, Istanbulske konvencije, Trilaterale, potpore Hilary Clinton, nereagiranja kod gušenja referendumskih inicijativa, titranja Vučiću i puno drugih stvari, ali ni protukandidati nisu bez slabih točaka. Štoviše, nije sigurno da bi sučeljavanja uopće odgovarala glavnim rivalima, jer bi u njima “mali” kandidati koristili priliku da ranjavanjem velikih dobiju na vidljivosti.

Kampanja ulazi u prljavu fazu u kojoj se napumpava svaki detalj, a i tu se najkrhkijom pokazuje aktualna Predsjednica. Zadnji spinovi je prikazuju kako neku oholu, bešćutnu političku barunicu Castelli koja moćnim autobusom gazi sirotinju i ne zaustavlja se. Na sučeljavanju je mogla odgovoriti da se vozilo pod pratnjom ne zaustavlja zbog manjih sudara bez ozlijeđenih, dok je ovako sama sebe svela na laku metu.

Polumedvjeđa usluga joj je i tobožnja potpora Crkve. Mediji su iz propovijedi kardinala Bozanića na misi povodom obljetnice smrti Franje Tuđmana izvukli dio kojeg su protumačili kao potporu Kolindi Grabar Kitarović. Priča se toliko napumpala da ispada kako joj je Kardinal dao eksplicitnu potporu, štoviše da se zadao u Kolindinoj kampanji kao Bujanec prije pet godina.

No iz navedene propovijedi to uopće nužno ne proizlazi. Još jednom se pokazuje važnost hermeneutike i u dnevnoj politici. A sve i da je navedeno tumačenje točno, pitanje je koliko to može utjecati na ishod izbora. Valja se prisjetiti kako miljenici crkvenog vrha nisu bili ni Mesić ni Josipović pa ih to nije spriječilo u izbornoj pobjedi.

Po sadašnjem stanju stvari, ako Miroslav Škoro uđe u drugi krug, postat će Predsjednik Republike. Priliku mu, u samom finišu kampanje, otvara Kolinda Grabar Kitarović nizom nepromišljenih izjava i poteza, od kojih je za nju potencijalno najpogubnija odluka o izbjegavanju sučeljavanja. Č

ast svima koji su bili aktivni u ostvarivanju svog pasivnog biračkog prava i kandidirali se, za razliku od nas 3,8 milijuna koji smo po tom pitanju ostali pasivni pa ćemo sudjelovati u biranju samo aktivno. Ali ostaje visjeti u zraku elementarno pitanje: Kako možeš pretendirati na to da zastupaš četiri milijuna ljudi ako nisu u stanju izaći pred nekoliko konkurenata i sučeliti programe, argumente, mišljenje?

Nino Raspudić / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Tuđmanov najveći grijeh

Objavljeno

na

Objavio

Možda bi i tkogod drugi, a ne samo Franjo Tuđman, ranih devedesetih izborio samostalnu hrvatsku državu. Samo, kakva bi ona bila? Čisto fizički, teritorijalno gledano, sudeći prema sposobnostima onih koji su se u to doba nudili – ili bi se cijela vidjela s tornja zagrebačke katedrale, ili bi se trajno zadržala u granicama bojišnice s kraja ’91, ili bi, u krajnjem slučaju, da je Tuđman otišao kad su se već neki ponadali da će otići, a ipak nije, ostala bez Podunavlja. Ako bi i opstala formalno cijela, našla bi se raskoljena na dva dijela, sa zloćudnim stranim tijelom kao prepriječenim balvanom, što bi ne samo onemogućilo spajanje sjevera i juga Hrvatske autocestom, nego i sputavalo njezin svekoliki boljitak, i tako ju cipriziranu na slamčicu rastakalo kao crvotoč stari hrast. Kako onda uopće govoriti o grijesima čovjeka koji je znao iskoristiti pogodan povijesni trenutak kako bi stvorio ono što nitko tada raspoloživ ne bi?

Mržnja robova prema slobodi

Ni privatizacija u korist 200 bogatih obitelji, ni prodaja Vukovara, ni famozna podjela Bosne, ni kompliment „stoka sitnog zuba“, višestruko živopisniji od „marginalaca“, mada jednako iskrivljeno naknadno adresiran, ni zakon o suradnji s Haagom, ni amnestija srpskim pobunjenicima,… niti jedan od tih „grijeha“ ne može se mjeriti s onim najvećim. S grijehom poradi kojeg se Tuđmanu, uostalom, sve pobrojano i uvriježilo uzimati za grijehe – robovima je dao slobodu! To je maxima culpa koju robovi ne praštaju, a bome niti njihovi gazde.

Jer teže je slobodu robu dati, nego ju slobodnom čovjeku oduzeti.

Nisu ju mogli oduzeti Alojziju Stepincu, Marku Veselici, Đuri Perici, Vici Vukojeviću i nebrojenim drugim uznicima u mrklome mraku komunističkih mračara, u sistemu ne zna se je li mračnijem s ovu ili onu stranu rešetaka, pa ni Zvonku Bušiću koji se „nauživao“ draži demokratskih kazamata zemlje koja se voli zvati predvodnicom slobodnoga svijeta, baš kao ni Gotovini, Kordiću i, napose, Praljku, u haškoj tamnici pod ciničnim pokroviteljstvom čitavog svijeta. Sve su vrijeme bili i ostali slobodni ljudi.

S druge strane, robovi u duši, bili formalno robovima ili ne, mrze slobodu iz dna ropske duše. Doživljavaju ju kao prijetnju i smetnju, jer ih suočava s odgovornošću za njihova djela. Sad i oni mogu biti krivi, nije to uvijek netko drugi. A taj teret za roba je pretežak, nepodnošljiv, iscrpljuje ga otprilike kao maraton tjelesno posve zapuštena čovjeka. Prema svemu oko čega se mora pomučiti, tako i prema razmišljanju, rob osjeća neprijateljstvo. Proklinje ga jer je lijen i nesposoban ovladati nužnim da bi samostalno mislio. Lakše je usvajati pomno mu servirano mišljenje koje potom naziva vlastitim. Pritom će se vazda zalijepiti za ono negativno i destruktivno. Logično, negativa je dijagnoza stanja njegove duše koje prenosi dalje kao glodavac kakvu opaku zaraznu boleštinu. Uzdigne li se tkogod iz njegova roda i poželi biti slobodnim, rob će i njega proklinjati. Jer sloboda mu je toliko strana da vjeruje samo stranim gospodarima, što medijskim, što pravosudnim.

Kad roba stranac zaveže za medijski lanac, on razveže lajavi gubec i svak’ mu koji valja bude kriminalac. Ako je to nekad mogao biti Franjo, kako to onda ne će danas biti kapetan nogometne reprezentacije, predsjednik nogometnog saveza, glavni arhitekt čudesne nogometne priče, predsjednik daleko najuspješnije vlade u ovom stoljeću, u svijetu iznimno cijenjena predsjednica, zagrebački gradonačelnik,…? Ukratko, taj svojevrsni orden s prugastom pidžamom i kuglom oko noge, kojeg ponosno dodjeljuje savez udruženja robova Hrvatske, dobiva svatko tko se usudi nešto vidljivo napraviti na korist Hrvatske. I tako si na grbaču natovariti medijsku ili pravosudnu hajku, katkad i obje, čija je svrha Hrvatsku držati u lancima, na veselje svega domaćeg roblja.

Protivljenje prometejskom pothvatu

Uzevši navedeno u obzir, ni Tuđmanov prometejski pothvat pružanja buktinje slobode robovima nije mogao naići na nepodijeljeno oduševljenje. Unatoč neprijepornim velebnim postignućima, jedva ga je tijesna polovica Hrvata prihvaćala, na izborima za Sabor njih nikad ne više od 45%. A onih, kako je znao kazati, 20%, uspjeh mu nikako nisu mogli oprostiti, prije svega jer je taj uspjeh ujedno bio i njihov neuspjeh, zato su ga držali najgorim dušmaninom. I samo mu je izostanak pametnjakovića koji bi tražili novi izborni zakon, pravedniji od pragmatičnog i praktičnog, omogućio provoditi dosljednu državnu politiku s upečatljivim plodovima. Inače bi bio primoran surađivati s kojekakvim smetenjacima i smutljivcima, izgubišama u prostoru i vremenu.

Vraški težak posao olakšalo mu je i to što nije bio suočen s obijesnom referendumanijom, a mogao je da su se već tada sjetili raširiti tu modu. Onima koji poznaju samo pravocrtne putove, koji obično vode samo do najbližeg zida, zacijelo bi zapeli za oko ne odveć popularni zakoni – Ustavni zakon o nacionalnim manjinama, Zakon o suradnji s Haškim sudom, Zakon o oprostu srpskim pobunjenicima,… – ti nesumnjivo bolni ustupci preko kojih je vodio trnovit put do ostvarenja hrvatskih kapitalnih ciljeva.

Ipak, to ne znači da je Tuđman bio pošteđen bjesomučne navale uličnih potrkala. Ni tada, naime, nije manjkalo sindikalnih prosvjeda, nerijetko baš s prosvjetarima u prvim redovima. Posebno dramatično bilo je u proljeće ’94 kad su vanjski centri moći mladoj Hrvatskoj lomili krhku kralježnicu, a Tuđman Manoliću jasno stavio do znanja da zna kako upravo on stoji iza dobro uhodanog sindikalnog i inog strojevog koraka. Onda kad je HDZ preuziman preko Washingtona, a ne preko Moskve. Ali nije preuzet, i Hrvatska je oslobođena! Na iznenađenje mnogih u svijetu, ali i ovdašnjih čitatelja Globusa i Ferala, koji su, pojačani svježim robovima, tada već premašivali 20%. Istovrsni šok pogodit će ih oslobađanjem generala Gotovine i Markača, ustvari i samog Tuđmana.

Pouzdana i učinkovita Tuđmanova praćka

Iza Tuđmana je ostala izborena država u očuvanim granicama, njene insignije i institucije, članstvo u međunarodnim organizacijama, te sjećanje na dane ponosa i slave. Ali ne samo to. Za nedovršene mirnodopske bitke ostavio je i moćno operativno sredstvo s kojim je sve to postigao. Praćki kojom je svladao „Golijata“, ujedno i počinio svoj najveći grijeh, ime je – HDZ.

Uza sve iskazane slabosti i nedostatke, HDZ i danas predstavlja jedinu ozbiljnu branu potpunom porobljavanju Hrvatske. Da je tomu doista tako, najbolje svjedoči to što ga takvim prepoznaju oni koji žele Hrvatsku posve baciti na koljena. Zato mu sude, zato prstom pokazuju na nj vičući „drž’te lopova“, zato ga, napokon, tako silno žele raskoliti, razdrobiti tu Tuđmanovu stijenu na kojoj je isklesana hrvatska sloboda. Dobro znaju da je raspršeni, raskomadani protivnik, baš kako je to slučaj na bojnom polju i u sportskim igrama, lagan plijen. No, sve i kad HDZ ne bi bio dobar konj sa stotinu mana, u svakom slučaju bolji od onoga koji ima samo jednu manu – ne valja, a u ponudi su još samo takvi, organizirana struktura s bogatim povijesnim i političkim iskustvom, te neporecivim rezultatima, sama po sebi predstavlja iznimnu vrijednost.

HDZ-u se može štošta prigovoriti, no kad ga se ocjenjuje, nepravedno je zanemariti činjenicu kako poslije Tuđmana ne nadzire ni medije ni pravosuđe, a ne uspijeva ovladati ni obavještajnom zajednicom. Sve čime raspolaže svodi se na nekih 10% fleksibilnog dijela državnog proračuna, što upravljanjem u maniri dobrog gospodara iz godine u godinu povećava, te dobar dio lokalne samouprave i vanjsku politiku. U takvim okolnostima, nema druge nego usredotočiti se na ono što možeš učiniti. Zahvaljujući takvom pristupu i danas postoje područja u kojima Hrvatska igra daleko iznad svoje kategorije, koja su u miru pandan pobjedničkoj vojsci u ratu. Hrvatska postiže rezultate top svjetske klase u nogometu, a prve europske u vanjskoj politici. Zanimljivo, u oba se slučaja vine do neslućenih visina samo kad je HDZ na vlasti. U suprotnom, nogomet, i tada pod HDZ-ovim okriljem, unatoč podmuklim opstrukcijama, stoji i dalje osjetno iznadprosječno, dočim vanjska politika više sliči detašmanu ministarstva unutarnjih poslova neke druge države.

Bez obzira što se svašta može prigovoriti i Tuđmanovim nasljednicima na čelu HDZ-a, ostaje im nepobitna zasluga za vraćanje Hrvatske na tračnice civilizacijskog kruga kojem je stoljećima pripadala. Nakon što je ostvaren tisućljetni san – slobodna hrvatska država, dosegnut je i Tuđmanov ključni strateški cilj – članstvo u euro-atlantskim integracijama. Iako teško mogu stati u istu rečenicu s Tuđmanom, predsjednicima HDZ-a u 21.stoljeću vrijedi odati priznanje i što su stranku, ošamućenu udarima medijsko-pravosudnog stroja, dizali s poda, ali i onemogućili ono čega se Tuđman jedino bojao, toliko da je zaštitu od toga umetnuo i u sâm Ustav – povratak u zlosretnu jugosferu!

Napokon, vodeći HDZ-ovci su, svak’ u svoje vrijeme, bili najbolje što se Hrvatskoj nudilo, koliko god se katkad činilo da nije tako. Bila je to čak i Jadranka Kosor, dama koja se u međuvremenu prometnula u zajedljivo cvrkutalo. Uspjela je, naime, dovršiti pregovore s EU, ometana začudnim antieuropskim savezom lijevih anarhoidnih uličara i samozvanih domoljubnih intelektualaca i aktivista, kako onda, tako i sada vođenih na uzici struktura naslijeđenih iz komunističkog totalitarizma. One si, naime, nisu mogle priuštiti eksplicitno anti-europejstvo pa su, kako bi odgodom ulaska u EU spriječile potrebu za donošenjem „Lex Perković“, u prvi plan isturile pijune. Koliko god se to doimalo neobičnim, u ono vrijeme je bilo bolje imati na čelu poslušnu „štrebericu“ koja revno ispunjava zadane joj europske naloge, nego nekog dičnog muža nesvjesnog vremena i prostora, još manje odnosa snaga i gibanja povijesnih silnica, koji bi nadugačko i naširoko pregovarao s EU na ravnopravnim osnovama. I tako, sačuvavši čist obraz, onemogućio Hrvatsku da uhvati zadnji vlak za civiliziranim svijetom, osiguravši usput da ostane čvrstim nitima vezana uz Vučićevu sferu.

Davitelj protiv davitelja ili slobodna Hrvatska?

Još od Tuđmanove mladosti na hrvatskom su političkom bunjištu prisutne tri struje, opcije, politička pogleda na svijet. Onoj istinski suverenističkoj cilj je ostvariti hrvatske interese u, kako bi Tuđman rekao, tom i takvom svijetu, uviđajući njegove zakonitosti. Druga struja se bori ostvariti tuđe interese u Hrvatskoj, ona Hrvatsku davi jer joj se izvorno hrvatsko gadi, mrzi ga i prezire. Tu je konačno i treća opcija, koja prezire svijet oko sebe pa suverenitet doživljava kao Hrvatsku mimo svijeta. Ona Hrvatsku toliko voli da ni ne primjećuje kako ju također davi, ali grleći je u ime posesivne, ekskluzivne ljubavi. Dvije zadnje opcije su, kako za Tuđmana tako i danas, jednako razorne i u srži izdajničke. Naime, njihovo djelovanje, iako vođeno različitim motivima, vodi k istom epilogu – zadavljenoj Hrvatskoj! Zato daviteljske opcije i jesu savezničke. Budu li one prevagnule, drugi krug predsjedničkih izbora mogao bi poprimiti obrise kultne srpske horror-komedije – Davitelj protiv davitelja! Prodavač karanfila protiv prodavača magle!

Prvome štangu drže EPH izdanja predvođena Jutarnjim listom, glasila jakog „Regionalnog“ sentimenta i orijentacije u pozadini čega stoji pragmatični germanski kapital. Drugome, pak, lik i djelo glanca Večernji list, koji se ovih dana ne propušta narugati NATO savezu najavljujući mu skoru propast. To ne samo da potkopava nacionalnu sigurnost, nego i poprilično vuče na ćirilični rukopis,… ovaj put, ipak ne srpske ćirilice. Kako je među mecenama davitelja na snazi džentlmenski sporazum o nenapadanju, situacija u Hrvatskoj 2019. umnogome podsjeća na onu u Poljskoj 80 godina ranije. Pouzdanijeg znaka da je inicijativa Tri mora prepoznata teško je i zamisliti. Samo, primjećuje li to pilot u Washingtonu? Ili barem onaj u Buzinu? Ili možda misle da je ovo Kurdistan? Croats, Kurds, zloslutno slično zvuči…

Poslije pustošenja jednih izdajnika Hrvatsku je trebalo iznova mukotrpno sastavljati iz tisuća komadićaka puzzle slagalice, poslije drugih taj bi zadatak bio nemjerljivo teži – više nalik lijepljenju u prah razbijene vaze, što bi zahtijevalo umješnijeg majstora i od samoga Tuđmana. A što tek reći na scenarij iz noćne more s oba davitelja u paketu? Pitanje je bi li poslije toga od Lijepe Naše ostao i kamen na kamenu, možda tek tužna pjesma – „Loša bila četrs’speta, a još gora dvadeseta“. Uostalom, davitelji danas vire iz džepova istima kao i ’45, samo što su, o, kako se povijest zna grubo našaliti, sad zamijenili gospodare. S jedne strane tu je izopačena moralna policija prištekana na matični GESTAPO, a s druge farma trolova uzgojena po lenjingradskoj recepturi kao lokalni odvjetak Kominterne nekad. Kao i tada, lažu čim zinu, združeno kljucajući jetru Hrvatskoj.

Žuti, zeleni, crni i crveni vragovi i danas dijele, raspršuju, razgrađuju, razvaljuju, rastaču, ruše… To je, napokon, njihovu poočimu dijabolosu, kako mu i samo ime kaže, primarna aktivnost i zaštitni znak. Ipak, još uvijek je samo na Hrvatima odluka hoće li prihvatiti ponudu da se mane Očenaša pa robovati raznobojnim vragovima ili, kao što priliči slobodnim ljudima, uzeti u ruke sudbinu i sreću poštujući najbolje ljude koje imaju, pritom i zahvaljujući Bogu što ih imaju.

Grgur S./Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari