Pratite nas

Kolumne

Kostimi, spolni organi i ostale smiješne stvari sa Zrinjevca

Objavljeno

na

Smiješna je zemlja naša Hrvatska. Znate li što je u njoj najsmješnije? U njoj vam oni koji se bave satirom i nose titule smiješnih uopće nisu smiješni.

[ad id=”93788″]

To je već, samo po sebi, smiješno. Kao i smiješni politički nekorektni humor koji su organizatori skupa „Za satiru spremi“ najavljivali. Smiješno je što upravo smiješni ljudi koji su najavljivali smiješni skup nisu bili smiješni. Joj, kako li je samo naša država smiješna i neobična. Žao mi je onih koji sinoć nisu bili na najljepšem hrvatskom trgu, Zrinjevcu. Oni bi se svi mahom smijali smiješnim stvarima. I još smješnijim ljudima.

piše: Marijan Knezović

Bog zna da nisam neduhovit čovjek, pa sam se i sam grohotom smijao. Znate li što je bilo jako smiješno? Čarobni trenutak kada je zajapurena rulja od smijeha pala na pod nakon što je smiješni Ivan Šarić s pozornice, na trgu prepunom djece, počeo je**** mater političarima. Joj, kako li je samo smiješno bilo gledati ljude kojima je smiješno kada netko nekome opsuje mater. Čak je i Reuters poslao ekipu novinara da ustvrde što se to događa u Hrvatskoj i odakle toj malobrojnoj naciji tako inteligentan, uzvišen i originalan humor. Činjenica da netko nekome psuje mater i ekipi iz Reutersa bila je urnebesno smiješna, tim više što to nikada nitko dosada u povijesti smješnoće nije učinio.

U jednom trenutku s pozornice su zamolili sve prisutne da podignu srednji prst i uokolo ga pokazuju. Kako li je to samo bilo smiješno. Ptice sa Zrinjevca najedanput su prestale pjevušiti te su se krenule smijati padajući s grana i udarajući o zrinjevačko tlo. Jer, kada rulja digne srednji prst i sama se sebi divi što je dizanjem srednjeg prsta stala u obranu slobode govora, ne preostaje čovjeku ništa nego da se nasmije. Jerbo, ako ti to nije smiješno, onda si protivnik slobode govora i izražavanja, neprijatelj satire i agitor totalitarizma.

Znate li što je još bilo smiješno? Smiješno vam je bilo što je jučerašnji skup bio smiješan našoj intelektualnoj i političkoj eliti. Grbin, Pupovac, Stazić, Glavašević i Markovina tako nisu mogli skriti svoje oduševljenje inovativnim humorom. Jako je smiješno što je našoj intelektualnoj eliti smiješno dizanje srednjeg prsta i psovanje majke. To govori puno o našem društvu. Koje je, usputno rečeno, jako smiješno. I to ne smije biti podložno raspravi. Jer ako netko za sebe kaže da je smiješan to nije podložno raspravi.

Smiješan je bio i transparent koji prikazuje vođu najveće hrvatske stranke s vidljivim spolnim organom. Iako su spolni organi nas običnih smrtnika dosadni i nezanimljivi, ako si političar onda tvoj spolni organ odjednom postaje satira, jer, na kraju krajeva, postoji li nešto smješnije na ovom svijetu od muškog spolnog organa? Tako da, ako negdje čujete dezinformaciju kako spolni organ služi za neke prirodne potrebe ili reprodukciju, ne nasjedajte. Spolni organ, poglavito onaj muški, zapravo je stvoren kako bi se borio za slobodu govora. I ako želite biti ugledni član urbane zajednice to morate shvatiti. I to vam mora biti smiješno.

Znate li što je još bilo smiješno? Što su se neki ljudi prerušili u političare. Imali smo prerušenog Karamarka, Oreškovića i Kolindu. To je bilo urnebesno i originalno. Njihove fore nisu bile smiješne, a Bog zna da su mogle biti, ali sama činjenica da netko ima sličan sako kao predsjednica republike iskonski je smiješna. To u drugim državama ne postoji. Oni još nisu razvili tako sofisticiran i napredan humor. Treba se diviti onima koji se sami sebi mogu smijati. Zamislite kako je njihov život krasan. Oni će uvijek imati dovoljno zabave. Oni samo sebi kažu “HDZ” i krenu se smijati. Volio bih da se i mi obični i nazadni smrtnici možemo nasmijati kada netko izgovori neki akronim. Ali ne možemo. Jer nismo smiješni.

Ali, najsmješnije od svega ipak je to da ni oni kojima je jučerašnji skup morao biti smiješan također nisu bili nasmiješeni. Neki su, ako sam dobro zapazio, posumnjali u svoju inteligenciju, a ostali nisu bili dovoljno inteligentni da posumnjaju u svoju inteligenciju pa su se bez razmišljanja smiješili toj smiješnoj smješnoći. Naime, ono što modernom hrvatskom europejcu smiješno njima nije bilo smiješno. No, oni su se silom smijali jer bi inače bili proglašeni totalitarnim umovima kojima ništa nije smiješno.

Uglavnom, važno je da znate da je jučer u Zagrebu obranjena sloboda govora. Zagreb je nakon 1945. oslobođen još jednom. Muških spolnih organa, kostima, vojnih uniformi i ostalih urnebesno smiješnih stvari nije nedostajalo. Raja se pravo nasmijala. Skup nije bio politički motiviran. Tako su mi rekli organizatori i nekoliko SDP-ovaca koji su me jučer podučili što je to smiješno. I danas sam napokon sretan, ispunjen i zadovoljan mladi čovjek jer imam čast živjeti u smiješnoj državi sa smiješnim smješkovićima. Duboko se nadam se kako će se sada kada je društvo oslobođeno od cenzure i kada je satira ponovno dozvoljena u Hrvatskoj moći pronaći i nešto humora jer mi je ovih smiješnih i satiričnih stvari puna kapa.

[ad id=”93788″]

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

‘Redatelji koji su narodu ukrali domoljublje’

Objavljeno

na

Objavio

Jučerašnji doček hrvatskih nogometnih virtuoza koji su oduševili i osvojili srca ljudi širom svijeta pa čak i onih koji o nogometu ne znaju ama baš ništa, skandalozno i naprasno je nakon 6 sati iščekivanja priveden kraju jer nekome nije odgovaralo da se na pozornici pojavi Marko Perković Thompson.

Thompson je bio uvjet i želja igrača i kao prijatelj svih njih ukrcao se u autobus na njihov zahtjev već u zračnoj luci. Opet se u Hrvatskoj događa da manjina diktira većini koja radi ovisnosti o njihovoj potpori popušta, ovaj put u trenutku kada je nacionalna svijest i naboj na vrhuncu.

Jučer su umjesto pobijede, vladajuće kaste u Zagrebu i posebno u Hrvatskoj doživjele potop. Umjesto da taj nacionalni naboj, osviješteno, zanos i zajedništvo iskoriste da se obračunaju s onima koji koče izgradnju hrvatskog društva u jednu samosvjesnu i organiziranu državu oni su dozvolili da im Duboka država uništi svaku šansu za to.

Luzerski mentalitet, nedovršena mentalna transformacija društva, legalizirana korupcija, nepotizam i naslijeđeno podaništvo kulminirali su proslavom u trenutku kad su igrači i njihovo vodstvo stupili na pozornicu.

Jučer dijaspora, poglavito ona prekooceanska nije spavala, kasnila je na posao. Deseci tisuća ako ne i stotine tisuća Hrvata svih generacija pratila je preko streama ili kablovskih TV postaja poput ABC direktni prijenos dočeka nogometaša s iščekivanjem onog najvažnijeg koji se trebao dogoditi na glavnom trgu u Zagrebu. Svi oni ostali su razočarani, tužni, a velika većina i u grču na rubu plača.

Nekako mi se čini da je sinoć i Ban Josip Jelačić bio tužan i na rubu plača. Plača za koji su krivi organizatori na čelu s gradonačelnikom, koji se eto nije udostojio da dođe i u ime grada Zagreba na pozornici pozdravi cijelu reprezentaciju.

Da ih pozdravi i da im kaže: – Dobrodošli naši šampioni, vaša je želja naša zapovijed, slavite, veselite se, radite što god želite do kada želite jer vi ste to zaslužili. Ovako se skupio u zapećku pozornice i gledao dobro “izrežiranu” predstavu.

Philadelphia ima stanovnika oko 1.5 milijuna i kad su Eaglesi osvojili Super Bowl gradonačelnik Michael Nutter to im je izgovorio. Zamislite da je svjetsko prvenstvo osvojila Engleska na što bi ličio London i bili postojala persona non grata kao što je to u Zagrebu jučer bio Marko Perković Thompson.

Ti koji imaju strah, ti koji imaju podanički mentalitet, ti koji u svemu vide svoj politički interes, ti koji ovise o glasovima onih koji žive u otetom i prokletom ti nisu ni dostojni da dočekuju heroje.

Sramotna priča o matrici koja nedostaje, priča je za naivne, a Hrvati nisu naivan narod. Cijela ta priča ima pozadinu na Trgu Svetog Marka i isključivi krivac je premijer države. On je najodgovornija osoba jer on je taj koji je to dozvolio, a dozvolio je jer svojim podaničkim mentalitetom i sklonosti ucjenama onih kojima to slavlje igrača i naroda ne odgovara.

U komunikologiji, političkoj strategiji i psihologiji, političarima koji poštuju volju svojih birača i svog naroda, ovakvi trenuci su Bogom dani. Ne postoji samosvjestan lider koji u parlamentarnoj demokraciji ne bi isforsirao izvanredne izbore i na valu nacionalnog zanosa učvrstio vlast. Plenković je svojom politikom, svojim odabirom suradnika tu priliku propustio.

Vlada koja ne prepoznaje poruke koje mu šalje njegov strateški partner i najpouzdaniji saveznik ili ne zna politički misliti ili ima nesposoban komunikacijski team.

Jedino političko svijetlo koje ima jaki, nebeski sjaj je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović koja je uz nogometaše, navijače i hrvatski dres postala istinski svjetski brend. Hrvatskoj predsjednici klanjaju se svi osim onih koji Hrvatsku ne mogu smisliti, a takvih je najviše u Hrvatskoj, pogotovo u medijima.

Ante Rašić/Kamenjar.com 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Eksplozija muškosti kod ‘vatrenih’ dobitak je za žene

Objavljeno

na

Objavio

Prošle godine nije baš zapaženo prošla vijest u ispravljanju jedne, kažu, (nogometne) nepravde. Poznato je da su zarade vrhunskih nogometaša ogromne.

Nije čudno, tu su milijarde ljudi po cijeloj kugli zemaljskoj koji gledaju, na što se onda, po naravi stvari, lijepe sponzori, reklame, televizijska prava, sve skuplje ulaznice, prodaja dresova, suvenira… Pošteno zarađeno.

No onda se umiješala politika, glasne feministice i ukazale kako je velika nepravda što muškarci nogometaši zarađuju znatno više od žena. Na to je odmah reagirala Norveška i izjednačila primanja muških i ženskih reprezentativaca i reprezentativki, na što je odmah sličnim prijedlogom išao i jedan bivši talijanski ministar.

Norvežani su išli s obrazloženjem kako ženska nogometna reprezentacija globalno i europski ostvaruje veće uspjehe od muške, što je točno. No istom logikom i Talijani svojim reprezentativkama trebali spustiti plaću jer drastično lošije kotiraju od muških kolega.

Feminizirani muškarac

Nisam protiv pozitivne diskriminacije, dapače, pa i u ovom slučaju, ali jednakost i jednakopravnost spolova stjerana do bizarnosti poprima dvostruku dimenziju po muškarca.

Prva je da se samim činom što si muškarac moraš osjećati krivim ako, zasluženo, više zarađuješ, jer samim tim “diskriminaraš”, čak i kad igraš nogomet. Druga dimenzija, a radi se o kulturološkoj klimi, koja je posljedica te, da se muškarac, ako se želi iskupiti mora – feminizirati.

Još 2015. godine u medijima taj sam proces opisao ovako. Prije desetak godina u Francuskoj je jedna knjiga uzburkala žestoke rasprave.

Radi se o djelu Èrica Zemmoura pod naslovom “Prvi spol” u kojoj se iznosi snažna teza: Ako muškarac želi uspjeti, mora postati žena. Prema Zemmourau, u moru stereotipa o potlačenoj i diskriminiranoj ženi u zadnjih pedesetak godina dogodio se sasvim suprotan proces.

Dok feministice kriče mašući statistikama o prevlasti muškarca, društvo se feminiziralo, ženske vrijednosti postale su dominantne: Intuicija ispred razuma, konsenzus nasuprot autoritetu, konzumerizam ispred proizvodnje, emocije ispred razbora, izgledanje i pokazivanje ispred bivstvovanja, tolerancija ispred konflikta, pri čemu se pod konfliktom ne misli na oružani sukob, na fizičko nasilje.

Dok je feminizam sedamdesetih godina tražio da žene budu kao muškarci, da rade kao muškarci, danas je obrnuto, radi se o tome da muškarci usvoje ženske vrijednosti. Žena više nije spol, već društveni ideal. Tako i muškarac koji želi uspjeti mora usvojiti dominantne ženske vrijednosti, feminizirati se, pa i u smislu izgleda i odnosa prema vlastitom tijelu, od depilacije preko “kvarcanja”.

Ovaj proces prije više od pedeset godina najavio je psihoanalitičar Alexander Mitscherlich u knjizi “Društvo bez očeva”, društva u kojem otac, muškarac, kakvog smo poznavali postaje suvišan.

Polazeći od iskustva autoritarnih i totalitarnih režima Zapad je došao do “zaključka” da su za sva zla i krvoprolića krivi muškarci, “očevi”, odnosno hijerarhijska struktura društva, pa se moralo, napose u šezdesetosmaškom i feminističkom pokretu, “ubiti oca”, muškarca, super ego, tog autoritarnog simbola i ratnika.

Tako se od hijerarhijskog modela društva koji uzrokuje tlačenje, zlosilje i diskriminaciju prelazi u horizontalni model u kojem otac kao autoritet postaje suvišan, opasan, a veliča se egalitarizam u kojem je “zabranjeno zabranjivati”, dočim je svaki autoritet sumnjiv, represivan.

Muškarac i društvo se sve više feminiziraju, a, kako upozorava i Zemmourau, “da biste uspjeli morate postati žena” i uklopiti se u društvo kojim vlada ” feminily correct”.

Nerazumna jednakopravnost

Kada sam to izrekao 2015. godine dobio sam pismo jedne naše istaknute feministice (pismo je privatno pa nije etično iznositi ime) u kojem ona pristojno i pametno osporava moja, a zapravo razmišljanja dva citirana autora.

Sva argumentacija ove žene vrti se oko principa jednakosti, pa slijedom toga i jednakopravnosti. No to uopće nije u pitanju, dapače, jednakopravnost žene i muškarca je vrijednost za koju se svim razumom treba zalagati, osim kada postane nerazumna.

Da je tada, kada sam to pisao, bilo ovo svjetsko nogometno prvenstvo, ne bih gospođi ništa odgovarao već ju samo pitao gleda li Hrvatsku na SP-u u Rusiji?

To je suprotno od onog što su izrekli Zemmour i Mitscherlich o muškarcu i očevima i sukladnom procesu na Zapadu. Nas 40 muških je ovdje, rekao je u četvrtak Dalić. Subašić koji bi igrao i jednom nogom, eksplozija snage, htijenja i borbenosti, jednom riječju muškosti, koja se nikada ne predaje. Pravi muški!

A onda dovode, poput Vide i Modrića, djecu na teren, pokazujući na istom terenu kao muškarci i snagu i roditeljsku brigu i nježnost. Obitelj i domovina, za to igramo. Takav “zastarjeli” tip muškaraca i očeva ne bi trebao smetati, to su arhetipovi muškosti i očinstva, i najveći dobitak upravo za – žene.

U borbi za ravnopravnost ne smiju se brisati (prirodne) razlike. To osiromašuje jednako muškarca, kao i ženu, cijelu kulturu. Pa i nogomet.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori