Pratite nas

U potrazi za Istinom

Kotromanović odbio Izraelce i prije nego je natječaj objavljen

Objavljeno

na

U istrazi o kupnji i remontu borbenih aviona MiG 21 u Ukrajini, istražitelji vojne policije naišli su i na dokumentaciju koja ukazuje da je Ministarstvo obrane odbilo ponudu izraelske tvrtke Elbit da 2013. sudjeluje u natječaju za taj posao, piše JutarnjiList

Službe MORH-a izraelsku su kompaniju odbile uz obrazloženje da su se prekasno javili na natječaj te su prihvatili samo ponude rumunjske tvrtke Aerostar i ukrajinske kompanije Ukrspecexport. Elbit je tada nudio 12 MiG-ova proizvedenih 1984. godine i remontiranih 2012. godine. Dakle avioni su bili barem deset godina mlađi od onih koje je Hrvatska kupila od Ukrajine. Izraelski je plan bio da oni dolete u Hrvatsku gdje bi po zahtjevima MORH-a bili modernizirani u Zrakoplovno tehničkom centru u Velikoj Gorici. No ponuda je glatko odbijena.

Zakasnili s ponudom

Izraelska kompanija je bila izuzetno zainteresirana za ovaj posao i teško je povjerovati da su napravili takav propust i zakasnili na vrijeme predati dokumentaciju. Kako neslužbeno doznajemo, prije pokretanja natječaja tadašnji veleposlanik u Hrvatskoj susreo se s ministrom obrane Antom Kotromanovićem koji mu je kazao da postoji interes i da žele razvijati partnerske odnose s Izraelom, ali da o tome mora pričati s njegovim pomoćnikom za materijalne resurse Viktorom Koprivnjakom i tu je njihov razgovor završio. Kotromanoviću je u veljači 2013. upućeno i pismo u kojem ga Elbit obavještava o svojoj ponudi za opremanje Hrvatske vojske vrijednoj 50 milijuna eura. Riječ je zapravo o realizaciji vojno tehničkog sporazuma između Hrvatske i Izraela potpisanog još 1999. godine. U ponudu je bila uključena nabavka 12 remontiranih MiG-ova, vatrene stanice 30 mm za borbena vozila Patria, bespilotne letjelice te oprema za obavještajnu agenciju.

Diplomatski skandal

Krajem veljače 2013. izraelski veleposlanik je otišao na sastanak s Koprivnjakom i doživio hladan tuš. Naime ovaj mu je kazao kako su zakasnili s ponudom. Kako saznajemo, izraelskom veleposlaniku je objasnio da su delegacije MORH-a i HRZ-a bile u ukrajinskoj i rumunjskoj tvornici da je o svemu obaviješten saborski Odbor za obranu te da će s njima ići u pregovore. Naši sugovornici nam tvrde da se sve to događalo prije negoli je MORH pokrenuo natječajni postupak, ali je pomoćnik ministra odbio poslati delegaciju u Izrael kako bi se vidjelo što Elbit nudi. Cijeli se sastanak potom pretvorio u diplomatski skandal jer je izraelski veleposlanik ljutito napustio sastanak smatrajući da je prevaren jer mu je ministar govorio jedno, a njegov pomoćnik nešto sasvim drugo.

[ad id=”93788″]

To je već bio drugi put da je Elbitu propao posao s hrvatskim MiG-ovima. Godine 1999. MORH je objavilo da će MiG-ove modernizirati tvrtka Elbit System. Svi detalji ugovora su dogovoreni i on je potpisan s izraelske strane. Iako se pisalo da je Hrvatska na kraju od svega odustala zbog cijene, naš sugovornik tvrdi da ugovor nije potpisan jer je tadašnji predsjednik Tuđman završio u bolnici.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

VIDEO – Stjepan Mesić promovira knjigu Sefera Halilovića

Objavljeno

na

Objavio

Stjepan Mesić: “Meni je čast da mogu danas prisustvovati ovdje promociji knjige ‘Lukava strategija’ generala, vašeg prvog komadanta Armije Bosne i Hercegovine.. , za Halilovića sam ja prvi put čuo onda kada je trebalo Bosnu braniti!…”

Radi se o knjizi: ‘Lukava strategija’ koja je izdana (1997.)

O tome tko je Sefer Halilović, pisali smo Ovdje

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Davor Dijanović: Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’ (3)

Objavljeno

na

Objavio

Valja istaknuti još jednu bitnu činjenicu, koju jugoslavenska hagiografija u Hrvatskoj sustavno prešućuje: prvi ratni zločini u Drugome svjetskom ratu – kada govorimo o području koje je od 1918. do 1941. obuhvaćala Kraljevina Jugoslavija – počinjeni su nad hrvatskim seljacima – civilima. Naime, 7. travnja 1941. u bjelovarskom je kraju došlo do pobune protiv Kraljevine Jugoslavije i terora koji se od 1918. sustavno provodio nad nesrpskim stanovništvom.

Pobuna je imala za cilj proglašenje hrvatske države. Pobunio se je 108. pješadijski puk, sastavljen od Hrvata toga kraja, pod vodstvom narednika Ivana Čveka, a pridružio im se je i 40. dopunski puk natporučnika Leopolda Supančića. Uz pomoć građana Bjelovara slomljen je otpor jugoslavenske vojske i žandarmerije, te je 8. travnja oko 18 h tadašnji gradonačelnik Bjelovara, a kasniji ministar narodne prosvjete NDH, Julije Makanec, s balkona gradske vijećnice proglasio „uskrsnuće Nezavisne Države Hrvatske“, što je okupljeno mnoštvo pozdravilo s velikim odobravanjem. Bilo je to dva dana prije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u Zagrebu. Bjelovar je – kako je kasnije konstatirao jugoslavenski orijentirani Vlatko Maček – bio prvi grad na prostoru Kraljevine Jugoslavije u kojem su Hrvati odbili biti njezinim dijelom, preuzeli vlast i proglasili svoju državu.[1]

Međutim, s obzirom na to da Srbi – kako je to sasvim jasno precizirao Đilas – „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“, proglašenje hrvatske države u Bjelovaru – koje je bilo izraz volje tamošnjeg hrvatskog stanovništva, a ne možda diktat Rima ili Berlina – nije naišlo na odobravanje jugoslavenske vlasti i Srba toga kraja. Uslijedila je odmazda. Četiri pobunjena hrvatska vojnika ubijena su 8. travnja u zasjedi koju su pripravili srbočetnici u selu Hrgovljani pokraj Bjelovara.

To je bio samo početak: uslijedio je krvavi pir. Srpski 2. konjanički puk Car Dušan Silni devetog je travnja smaknuo pet nedužnih hrvatskih seljaka u selu Peteranca kraj Virovitice, a nakon toga se uputio prema Bjelovaru s ciljem slamanje pobune. Na Veliki četvrtak, 10. travnja, 2. konjanički puk krećući se prema Bjelovaru u selu Donji Mosti kraj Bjelovara smaknuo je 11 nedužnih hrvatskih seljaka.[2] Jedina krivnja tih seljaka bila je ta što su bili Hrvati. Nakon toga uslijedili su brojni drugi zločini u bjelovarskome kraju. Sela u okolici Bjelovara – Gornje Zdjelice, Zrinski Topolovac, Rovišće, Pavlovac, Kapela i šuma Bedenik samo su dio toponimije smrti koju je sijala srpska vojska i četnici. Posebno okrutan bio je zločin u selu Kapela gdje su srpski vojnici 9. travnja seljanki Mandi Filipović, koja je bila u šestomu mjesecu trudnoće, rasporili trbuh te iz njega izvadili muško dijete, zbog čega su i ona i dijete umrli.[3] Do kraja travnja srpska vojska i četnici u bjelovarskome su kraju umorili 40 osoba, no istraživanja se nastavljaju stoga bi brojka mogla biti i veća.[4]

Srpski vojnici i četnici, ponegdje uz sudjelovanje srpskoga civilnog pučanstva, tako su samo u travnju 1941. poubijali preko 300 osoba hrvatske i muslimanske pripadnosti.[5] Pritom je ključno to, da su ti zločini počinjeni prije nego što je u NDH pala ijedna srpska žrtva![6] Međutim, ovi se zločini u hrvatskoj historiografiji sustavno prešućuju. Kad se održavaju komemoracije u sjećanje na ove žrtve, demokratski mediji o tome obično ne kažu ni riječi. Cilj prešućivanja je potpuno jasan: daljnje nametanje teze da su ustaše prvi počeli vršiti zločine i teror nad Srbima, i to bez ikakva povoda.

Tko sumnja u tu dogmu, automatski će dobiti etiketu „revizionista“. Tako, primjerice, dr. Ivo Goldstein i Slavko Goldstein pišu: „Tijekom posljednjih desetak godina revizionistička je historiografija u Hrvatskoj razvila tezu da su 1941. Srbi digli ustanak protiv hrvatske države i da su ustaške represalije bile izazvane tim ustankom. No, za takve tvrdnje nema dokaza, jer su događaji od travnja do početka kolovoza 1941. tekli upravo obrnutim slijedom. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara. Međutim, to su zločini izoliranih dijelova poražene vojske, a sličnih u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema, te se ne može govoriti o ustanku protiv hrvatske države. Prvi masovni zločin, sada, pak, četničkih pristaša nad Hrvatima, dogodio se u Lici 28. srpnja 1941. godine, kada je u Brotnji pokraj Srba ubijeno 37 Hrvata iz obitelji Ivezić“.[7] Goldsteini, dakle, priznaju da su prije zločina nad Srbima izvršeni zločini nad Hrvatima, no tezu da je bilo riječ o ustanku protiv hrvatske države odbacuju uz obrazloženje da se radilo o zločinima „izoliranih dijelova poražene vojske“ te da sličnih zločina „u to vrijeme, pa ni 3,5 sljedeća mjeseca više nema“.

To, međutim, nije točno. Kao što je već spomenuto ranije, u travanjskim zločinima sudjelovalo je djelomično i srpsko civilno stanovništvo, travanjski su zločini nad Hrvatima izvršeni u različitim dijelovima NDH,[8] a između travanjskih zločina i zločina nad obitelji Ivezić 28. srpnja izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom. U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima za posljedicu imao 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan kasnije, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu.[9] Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak „bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija“.[10] Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčile Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila. U Istočnoj Hercegovini buna protiv NDH nastavlja se 17. srpnja kad četnici vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje i u kotaru Trebinje, te u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama. Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.[11]

U razdoblju između travanjskih zločina i 28. srpnja, a to je razdoblje u kome – prema Goldsteinima – nije bilo zločina nad Hrvatima, izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar. Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije.[12] O ovom zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić: „Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci. Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala“.[13] Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju.[14]

Dne 27. srpnja četnici u okviru opće pobune koja je zahvatila cijelu jugozapadnu Bosnu i jugoistočnu Liku, dižu pobunu i u Donjem Lapcu. U pobuni je masovno sudjelovalo srpsko pučanstvo. Organizirali su je četnici i komunisti, pa su na njezinu čelu, uz četnike, stajali i istaknuti partizanski dužnosnici Đoko Jovanić, Gojko Polovina, Stojan Matić i dr.[15] Istodobno se organizira i pobuna u Srbu. Vođe pobune su četnici Miloš Torbica, Pajica Omčikus i Stevo Rađenović koji na dan pobune u Srbu osnivaju oružanu četničku pukovniju („puk“ odnosno brigadu) s 1000 četnika. Pobunu u Srbu obavještajno i logistički pomogli su talijanski fašisti.[16] Na tim područjima zahvaćenima pobunom, a to su bila područja u kojima su kompaktnije živjeli Srbi, gotovo potpuno je istrijebljeno ili protjerano hrvatsko pučanstvo.[17]

Pobunu u Drvaru, Bosanskom Grahovu, Donjem Lapcu i Srbu 27. srpnja 1941. organizirali su pripadnici četnika Draže Mihailovića, u čijim su redovima u to vrijeme bili i vodeći srpski komunisti iz tog područja. Svrha pobune bila je stvaranje Velike Srbije prema spisu Homogena Srbija, čiji je autor četnički ideolog dr. Stevan Moljević, odvjetnik iz Banja Luke. Spis je datiran 30. lipnja 1941. u Nikšiću u Crnoj Gori. U tom se programatskom spisu – koji je korespondirao s ranije objavljenim velikosrpskim radovima Vuka Karadžića, Ilije Garašanina i Nikole Stojanovića – zagovara stvaranje etnički čiste Velike Srbije. Prema Moljeviću, Srbima je u današnje vrijeme prva i osnovna dužnost stvoriti i organizirati „homogenu Srbiju koja ima da obuhvati celo etničko područje na kome Srbi žive (…) Preseljenje i izmena žiteljstva, naročito Hrvata sa srpskog i Srba sa hrvatskog područja, jedini je put da se izvrši razgraničenje i stvore bolji odnosi između njih…“.[18] Moljević je smatrao da su srpske političke vlasti napravile ogromnu pogrješku što 1918. nisu odredile granice Srbije u okviru Kraljevstva Srba, Hrvata i Slovenaca. Tu pogrješku sada treba ispraviti objedinjavanjem svih teritorija naseljenih Srbima i dobivanjem izlaza na Jadransko more.[19] Velika Srbija bi tako, prema Moljeviću, na istoku i jugoistoku obuhvaćala Srbiju i Južnu Srbiju (Makedonija i Kosovo), kojima je trebalo priključiti bugarske gradove Vidin i Ćustendil; na jugu – Crnu Goru, Hercegovinu i sjevernu Albaniju; na zapadu – Bosnu, sjevernu Dalmaciju, srpske djelove Like, Korduna i Banije i dio Slavonije. Dalmatinska obala bi od Šibenika do Crne Gore pripala Srbiji.[20]

Jugoslavenski komunisti su poslije rata proglasili 27. srpnja 1941. danom ustanka naroda Hrvatske i BiH. Dakle, kao dan ustanka slavio se je dan kad su četnici (ponegdje uz asistenciju srpskih komunista) izvršili brutalne pokolje nekoliko tisuća hrvatskih i muslimanskih civila, a sve s ciljem stvaranja etnički čiste Velike Srbije, dosljedno projektu S. Moljevića i njegovih velikosrpskih prethodnika. A sudeći po ponašanju hrvatskih vlasti, ovi zločini nad nekoliko tisuća hrvatskih civila ni danas ne zaslužuju osudu, s obzirom na to da hrvatska Vlada sponzorira obnovu spomenika u Srbu – spomenika četničkim ustanicima koji su ustankom od 27. srpnja počinili brojne i neviđene zločine nad hrvatskim stanovništvom.

Netočna je, dakle, teza da su ustaše prvi počeli vršiti teror nad srpskim stanovništvom. Prije prvoga ustaškog zločina nad Srbima izvršeni su brojni zločini nad hrvatskim stanovništvom, a zločini su se kontinuirano nastavili vršiti i u sljedećim mjesecima. Radilo se, naime, o srpskoj pobuni protiv NDH, a zbog toga što – kako je rekao Đilas – Srbi „ne bi primili nikakvu tuđu, pa ni hrvatsku državu – tamo gde to po svojoj snazi ne bi morali“.

Ustaški zločini uslijedili su, nažalost, kao odmazda na masovne pokolje koje su vršili četnici. Toga je svjestan i američki povjesničar židovskoga porijekla Philip Cohen: „Ustaški masakri nad Srbima počeli su kao odmazda. Između invazije sila Osovine na Jugoslaviju 6. 4. 1941. i prvih maškara ustaša nad Srbima (27. 4. 1941.) četnici su izvršili 11 neprovociranih masakra nad hrvatskim stanovništvom (civilima). Likvidirali su ukupno 246 civila. Ustaške odmazde počele su pak 27.4. uhićenjima i masakrima nad 176 Srba kod Bjelovara. Ustaški masovni teror značajno se povećao nakon 22. 06. 1941., kada su se dogodila tri važna događaja: njemačka invazija na Rusiju, partizanski ustanak (Sisak) i smanjenje snaga njemačkih trupa koje su bile prebačene na Istočnu frontu“.[21] Tomu valja dodati i činjenicu da – kao što ističe T. Jonjić – „sve i da u (protivno logičnoj težnji da sačuvaju mir i tako učvrste svoj položaj) htjele, hrvatske vlasti u prvo vrijeme nisu mogle poduzimati kakve opsežnije progone, jer još nije postojala izgrađena organizacija vlasti, a kamoli izgrađena, ustrojena i naoružana vojska“.[22] To priznaje i visoki partizanski dužnosnik Rade Bulat.[23] Jasno je, dakle, da su ustaški zločini predstavljali reakciju na srpske zločine. Činjenica da su ustaškim zločinima nad Srbima prethodili zločini Srba nad Hrvatima, naravno da ne isključuje odgovornost vlasti NDH za zločine: jedan se zločin ne može opravdavati drugim. No, ona objašnjava u kakvim su okolnostima ustaški zločini počinjeni i, što je još važnije, ta činjenica ruši mit da su se Srbi pobunili radi represije ustaškog režima. Srbi su se pobunili protiv hrvatske države i poklali nekoliko desetaka hrvatskih civila prije nego je pala prva srpska žrtva.

Davor Dijanović/Kamenjar.com

NAPOMENA: Povijesna rasprava „Dogme i mitovi jugoslavenskih ‘antifašista’“ objavljena je 2010. u časopisu „Politički zatvorenik“. Rasprava je kasnije nadopunjena novim spoznajama, a ovdje ju – s obzirom na to da nije nimalo izgubila na aktualnosti – donosimo u obliku podlistka u revidiranom i dopunjenom obliku.

I DIO 

II DIO

[1] Zdravko DIZDAR, „Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941.“, Časopis za suvremenu povijest, Hrvatski institut za povijest, 39./2007., br. 3., Zagreb, 2007., 596.
[2] Z. DIZDAR, „Bjelovarski ustanak od 7. do 10. travnja 1941.“, passsim. Usp. Damir BOROVČAK, Voliš li Hrvatsku?, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 163. – 171. Usp. Ivan GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, vlastita naklada, Zagreb, 2007., 302., 303., 306.
[3] I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 303.
[4] Isto.
[5] Isto, 311.
[6] Prva ubojstva Srba u NDH dogodila su se 28. travnja 1941. u selu Gudovac, nedaleko Bjelovara, gdje je ubijeno oko 200 Srba (Željko KARAULA, „Slučaj Gudovac“ 28. travnja 1941., u: Radovi Zavoda za hrvatsku povijest, knjiga 39, Zavod za hrvatsku povijest Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2007., 205.). Koliko su za ovaj zločin i slične zločine početkom rata – kad još nije bio do kraja uspostavljen upravno-politički i vojni aparat NDH – odgovorne vlasti NDH i postrojbe hrvatskih oružanih snaga, a koliko skupine tzv. „divljih ustaša“ – koje formalnopravno nisu pripadale Ustaškom pokretu – o tome bi se dalo raspravljati.
[7] Ivo GOLDSTEIN, Slavko GOLDSTEIN, „Srbi i Hrvati u narodnooslobodilačkoj borbi u Hrvatskoj“, Dijalog povjesničara – istoričara 7, Beograd 2002., 252. – 253.
[8] O mjestima u kojima su izvršeni zločini nad hrvatskim stanovništvom vidjeti u: Ivica KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (I.)“, Politički zatvorenik, 19. /2009., br. 203., Zagreb, veljača 2009., 16. – 18. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 302. – 312. Usp. T. JONJIĆ, Hrvatska vanjska politika 1939. – 1942., 642. – 644.
[9] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, Politički zatvorenik, 19./2009., br. 204., Zagreb, ožujak 2009., 29. Usp. I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 317. – 318.
[10] Radovan PAPIĆ, Hercegovina u revoluciji, Sarajevo, Oslobođenje, 1985., 79.
[11] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, 29.
[12] Isto. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, prir. Juraj BATELJA, Zagreb, 1999. LIX. Usp. Tomo VUKŠIĆ, „Stradanje crkvenih osoba iz Bosne i Hercegovine za II. Svjetskog rata i u poraću (1). Prvi ubijeni svećenik bačen u jamu Golubnjaču“, Podlistak, Glas Koncila, 44./2005., br. 28 (1620), Zagreb, 10. srpnja 2005., 26.
[13] Stevo BABIĆ, Drvar 1941. – 1945. – Sjećanje učesnika, II. sv., Drvar, 1972., 207. – 208.
[14] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, 29.-30. Usp. Crna knjiga o grozovitostima komunističke vladavine u Hrvatskoj, LIX.
[15] I. GABELICA, Blaženi Alojzije Stepinac i hrvatska država, 319.
[16] Goran JURIŠIĆ, „Milorad Pupovac i Zoran Milanović u Srbu obilježili četnički ustanak“, http://www.hkv.hr/vijesti/hrvatska/2971-milorad-pupovac-i-zoran-milanovi-u-srbu-obiljeili-etniki-ustanak.html, pristup ostvaren 4. kolovoza 2008.
[17] I. KARAMATIĆ, „Četničko-komunistički zločini 1941. nad hrvatskim narodom i svećenstvom (II.)“, 30.
[18] Proces Vojislavu Šešelju: Raskrinkavanje projekta Velika Srbija. Uredila i priredila: Sonja BISERKO, Helsinški odbor za ljudska prava u Srbiji, Beograd, 2009., 129.
[19] Isto.
[20] Isto.
[21] Philip J. COHEN, „Desecrating the Holocaust. Serbia’s Exploitation of the Holocaust as Propaganda“. Prema: T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob“, Politički zatvorenik, 10./2000., br. 100./101., Zagreb, srpanj/kolovoz 2000., 24.
[22] T. JONJIĆ, „Komunisti iz Hrvatske i hrvatska država (XIII.). Komunisti su iskoristili hrvatsko-srpski sukob“, 23. – 24.
[23] Rade BULAT, „Vojno-politička situacija na Kordunu u vrijeme donošenja Ostroiinskog pravilnika“, u: Ostrožinski pravilnik 14. XII. 1941. Materijali s naučnog skupa održanog u Vrginmostu, 15. decembra 1989., izd. Historijski arhiv u Karlovcu -Skupština općine Vrginmost, Karlovac, 1990., 45.

Zločin Konjičkog puka ‘Car Dušan Silni’ nad hrvatskim golorukim seljacima 10.4.1941. godine

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori
Sponzori