Pratite nas

Vijesti

Krah «ideologije razvaline» pred očima nacije

Objavljeno

na

U nedjelju navečer, upravo na javnoj televiziji nasukao se režimski Titanic. Iako još nisu izgubili izbore, strah je paralizirao Ivu Josipovića i njegove suradnike do te mjere da je, s jedne strane bilo neugodno gledati, a s druge strane, uznemirujuće. Hoće li potonuti nije više pitanje, pitanje je hoće li Hrvatska s njima?

stožer bez zastave

Televizijska slika i tonovi sinoć nakon 19 sati pa sve do ponoći svakome zdravih očiju i prosječnoga intelekta zapravo su rekli sve, ili gotovo sve. Točno se moglo po izboru gostiju, koncepciji televizijskog programa, pristiglim rezultatima, a pogotovo na licima, gestikulacijama i riječima ljudi iz stožera predsjedničkih kandidata, a još više po ponašanju mase u tim stožerima – vidjeti sve. Ili gotovo sve.

Uvredljivo je bilo gledati «poznatoga intelektualca» proslavljenoga u tisućama «antifašističkih» akcija suvremene Hrvatske, Vjerana Zuppu kako nadmoćno i lijeno, točno onoliko koliko je potrebno uvježbano pokazati prijezir prema nedostojnoj stoci pred ekranima, šalje sliku bijede programskih gurua nacionalne javne televizije, jer njegova nije bitna nikome. Dovoljno je bilo u «neutralnoj emisiji» gledati stalne državne «analitičare» i sveučilišne profesore Rimca i Cvrtilu i čuti izbjegavanje svakog suvislog pitanja, kao recimo o stanju medija i Josipovićevu utjecaju na njih.

Niti jedan od njih se nije ni pokušao osvrnuti na očitu zloupotrebu znanosti i znanstvenoga metoda istraživanja društvenih događaja. Rimac će tako reći da je nevjerojatan nesrazmjer rezultata predizbornih anketa koje za masne novce kupuje državna televizja od Ipsos pulsa, utemeljen na tome da oni provode ispitivanja na «urbanoj strukturi»!? Znanstveniku nije neugodno to što bi relevantno ispitivanje koje apsolutno utječe na društvene događaje i ponašanje ljudi, pa i na njihovo opredjeljivanje na izborima, a prije svega na njihovu apstinenciju, moralo biti utemeljena i vjerna slika kompletne nacionalne društvene strukture. Nije mu neugodno to što svjedoči bez glasa o klasičnoj prijevari i zloupotrebi znanosti za manipulaciju cijelim narodom i katastrofičnim posljedicama po njegovu budućnost, kojima godinama – svjedočimo.

Običan hrvatski čovjek mogao bi postaviti pitanje Rimcu – kako bi komentirao situaciju da u ljekarni, za svoj novac, umjesto zanstveno i stručno propisanoga lijeka – dobije slično pakiranje s otrovom? Bi li prihvatio moguće posljedice nijemo kao sinoć?

Puna su usta prije svega Ivi Josipoviću, Vesni Pusić, a sinoć krajnje radikalno Zoranu Milanoviću, zalaganja i borbe protiv korupcije. Ima li zornije korupcije od svjesnog namjernog izbora i izdvajanja golemih nacionalnih novaca koje HTV ulaže u ankete i proizvode Ipsos pulsa, koje ukupna hrvatska javnost kao sinoć – vidi kvarnim, koruptivnim pa i lopovskim? Smije li netko imati iluzija da bi Josipović, Milanović, Pusić ili Radman svojim novcima plaćali tako dokazano neupotrebljiv proizvod za njihove osobne potrebe?

Jasno je kao dan da su ankete koje su i sinoć doživjele krah pred očima hrvatskoga naroda, prvo klasičan čin korupcije, drugo, klasičan čin svjesne prijevare, što je i jedno i drugo – kazneno djelo.

Nije li besramno upravo u noći u kojoj su se razgolitile takve prijevare optuživati, makar i dokazanoga lopova, za – lopovluk. Za lopovluk bi trebao optuživati onaj tko – nije lopov. Zoran Milanović bez maske na licu, bez trunka samokontrole i osjećaja odgovornosti, bez trunka poštovanja premaa hrvatskome narodu kojemu se obraća – govori o HDZ-u kao zločinačkoj organzaciji, da ne trepne okom na javnu korupciju i zločin u kojem sudjeluje. Zašto?

Jer misli da na njega ima političko i ljudsko pravo. Jer misle kako su ljudi naviknuti na njihove zločine, na njihove zloupotrebe i nedjela, jer misle da njima pripada pravo biti takav, a onim drugima – ne.

Pogledajmo samo «rezultate» dvije ankete koje je objavljivala javna televizija u tijeku predizborne kampanje. Pa usporedimo s rezultatima izbora. Pa zamislimo bi li netko razuman nakon desetine takvih isporuka – kupio takav proizvod svojim novcima?

Josipović – 46, 5 posto, Kolinda Grabar Kitarović – 34,9 posto!

Josipović- 42 posto, Kolinda Grabar Kitarović – 28 posto!

Treba li spominjati mjesečne ankete koje traju pet godina o omiljenosti, popularnosti i gotovo svetosti Ive Jospovića, kojih bi se posramio i sjevernokorejski «Mladi vođa»?

Tko je tu lud? Narod?

Smije li sveučilišni profesor čije je poslanje znanost i znanstvena metoda, od čega izvrsno živi i što mu također plaća hrvatski narod, ostati nijem na ovakve «rezultate»? Smije li ne upitati HTV- kako je moguće da to plaćate kad je dokazano štetno i vrlo, vrlo kvarno? Jesmo li čuli sinoć takvo pitanje? Rimac i Cvrtila moraju po zvanjima znati – da takvi rezultati značajno utječu na ponašanje nacije, običnih ljudi u predizbornom periodu. Zašto sudjeluju u takvoj prijevari?

Nije li ključni način postizanja ciljane političke, društvene, poduzetničke, antagonističke, rušilačke klime, nije li ključni i toliko puta dokazani model izazivanja katastrofa širih ili užih razmjera, nije li ključni način projekcija mržnje, zločina, ratova – manipulacija javnošću putem medija? Sinoć je jedan od najvažnijih mehanizama te manipulacije opet razotkriven iako ga nitko nije istaknuo kao – zlo.

Lamentirati uz takvo saznanje o tome, zašto više od pedeset posto hrvatskoga naroda nije izašlo na izbore, iako to svakako nije jedini razlog – potpuni je bezobrazluk i sudioništvo u prikrivanju jednog evidentnog zla.

Nikakva manipulacija, prijevara, minuciozno smišljena laž, sve od reda temelji «ideologije razvalina» kako ju je precizno nazvao kardinal Bozanić, međutim nije mogla zamagliti sinošnje slike, prije svih nositelja te ideologije.

Slika i gestikulacija Ive Josipovića, mračan ton i onako uznemirujućega glasa Vesne Pusić, otužna slika Mladenke Šarić, nesretne novinarke koja je zbog strahota egzistencijalne borbe koju joj je upravo nametnuo režim dobila ulogu u cirkusu, kako histerično urla na pozornici pred cijelom nacijom, huliganski nastup Zorana Milanovića, trebali bi biti dovoljni svakome zdrava razuma. Iako su uloge davno podjeljene, iako je Mladenka Šarić i angažirana za nedostojne uloge «svilenom establišmentu» potomaka divljaka koji su upali u Zagreb i sve veće hrvatske gradove 1945. godine pa u kadama koje nikada nisu vidjeli prije toga, godinama kiselili zelje, kako njhova djeca danas ne bi otkrivala svoje praiskonsko divljaštvo i usmrđen veš ispod skupocjenih odjela i kostima, sva ta «demokratska», «urbana», «civilizirana», «sekularna», «europejska» i milenijska «gospoda», sinoć je pokazala – svoje lice. Lice laži, straha od provjere legitimiteta, dubokog nepovjerenja prema hrvatskome narodu, i u konačnci – otvorene mržnje prema onima koji se usude osporiti im položaje i eksluzivitet upravljanja državom.

Josipović je djelovao kao očerupana kokoš, teškom mukom i cijeloživotno uvjažbanom grimasom, cijedio je kroz zube, a samo ponekad uspjevao artikulirano izreći smislene riječi iako ni tada nije odustao od podvale o žrtvama hrvatske slobode, na licu mu se vidjela nevjerica, ubilački gnjev koji je samo nekoliko puta iskazao pritisnut argumentiranim ospravanjem njegovog lika i djela, kao u prigodi kada je Tomca nazvao bolesnikom. Vrdoljak je jedva skrivao pijanstvo ili zbunjenost, Pusić je kreštala besmislice o «ozbiljnosti» drugoga kruga, Mrsić bauljao sudarajući se s gomilom tajkuna, uhljeba, dokazanih moralnih ništavila kao Ferenčak. Stazić i Grčić su otpuhivali bez obzira na kamere njihove televizije, scenom su se smucali tipovi kao Koloman i gomila «urbanih» da bi se i najljući ognjištari vrlo, vrlo vjerojatno duboko sažalili. Nema naime ništa ružnije vidjeti od slike moćnika koji su svjesni da gube svoje pozicije i moraju se vratiti na svoja mjesta. Nitko od njih ne zna bolje – kakva.

S obzirom da se radi o politici, najbolja ilustracija toga mjesta je upravo njihova ideološka fraza – «smetlište istorije»!

Daleko važnije je bilo vidjeti ove slike, daleko važnije je bilo još jednom vidjeti na sceni krah minimuma vjerodostojnosti javne televizije, daleko je važnija poruka poslana hrvatskom narodu tim slikama i tonovima, od poruke brojki koje pokazuju priličnu izvjesnost personalne promjene na vrhu države.

Kolinda predsjednica

Vrlo je znakovito bilo gledati i posve preporođenu Kolindu Grabar Kitarović, bez ikakvog grča na licu, bez uvježbanih fraza i planiranih rečenica, kako bez planine nesigurnosti na leđima – slavi činjenicu da se nije osramotila i realnu mogućnost da uspije u ovoj utakmici. Puno je slika i iz njihovog stožera koje šalju više od bilo kakve riječi poruke hrvatskome narodu, ali sve su, kako god bile poučne, bile pod dojmom raspjevane i sretne Kolinde. Ukoliko je nacija zapamti takvu, ukoliko Karamarko i kompanija, koje nije fer sada kritizirati jer su pokazali da nekoga vraga rade i to uspješno po njihovim mjerilima, što je i dalje svjetlosnu godinu daleko od poželjnih mjerila i potencijala hrvatskoga naroda, ukoliko nacija pri odlučivanju bude imala sliku Kolinde Grabar Kitarović iz izborne noći, a potisne sliku Tomislava Karamarka – Kolinda će biti nova predsjednica Republike Hrvatske.

Tome čak i Brkić i Karamarko mogu pripomoći, jednostavno moraju isprovocirati Milanovića prije svih, iako su na granici sloma i gubitka svake samokontrole i Josipović i Pusić, kako bi posve očekivano počeli javno divljati pa i prijetiti, što je krajnja faza raspada svakoga ultramanjinskog poretka. Oni su trenutno u fazi u kojoj više ne mogu kriti da potječu iz smrada ukiseljenoga zelja donjozagrebačkih kada, kojim je, dok im Tito nije dekretom to zabranio, miris zimnice kupao Zagreb umjesto vode za prljave guzice divljaka koji su u svojoj pravednosti pobili i protjerali stotine tisuća autentične hrvatske gospode.

Te slike su najvažnija poruka i stvarna pobjeda hrvatskoga naroda. Čak i onih milijuna koji nisu izašli na izbore, jer dovoljna je bila i stranačka infrastruktura kako bi smrtno ranila poredak i demaskirala svo lažno blještavilo kao običan mrak. A ljudi vole pobjednike i ne vole gubitnike. Oduvijek. Svakome, pogotovo danas u Hrvatskoj, frustriranoj, nesigurnoj, dezorijentiranoj, što najbolje pokazuje Sinčićev rezultat, na osobnoj razini, imponira poistovjećivanje sa uspjehom i uspješnim ljudima. Kolinda Grabar Kitarović je sinoć pokazala da je – uspješna.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

Premijer je proteklih dana spavao uz sina u bolnici

Objavljeno

na

Objavio

Osim nevolje s Agrokorom, točnije s Antom Ramljakom, hrvatskog premijera Andreja Plenkovića ovaj su tjedan mučili i obiteljski problemi.Naime, starije premijerovo dijete bilo je hospitalizirano prošle subote u Dječjoj bolnici u Klaićevoj. Liječnici su zaključili da je njegovo zdravstveno stanje takvo da je potrebno bolničko liječenje koje još traje.

S djecom hospitaliziranom u Klaićevoj često borave i roditelji, obično majke. No, kako obitelj Plenković ima i mlađu kćer rođenu prije godinu dana, sa sinom je u bolnici boravio tata.

Tako su Plenković i supruga tijekom dana dolazili u bolnicu, ali je sa sinom noću ostajao tata, kažu naši izvori.

Inače, nakon završetka liječenja Plenković će taj boravak s djetetom u bolnici platiti 750 kuna po danu.

Da je Plenković ovih dana zaista često bio u Klaićevoj s bolesnim sinom, svjedoči i službeni automobili s osiguranjem parkiran u blizini bolnice, što je uobičajeno kada se radi o zakonom čuvanoj osobi.

jutarnji.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Vijesti

Ivo Lučić: Dejan Jović grubo negira istinu o Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Rat donosi duboke uvide i ostavlja duboke tragove u kulturnoj svijesti naroda koji je upravo u ratu bio dramatično suočen s istinskom stvarnošću koliko god ona dijelom bila i imaginarna pa i mitska. Hrvatska stvarnost iz posljednjeg rata političkom voljom kroz demokratsku proceduru pretočena je u Ustav u čijim su Izvorišnim osnovama navedeni državni oblici, ideje i događaji koji su prethodili državnoj suverenosti, a što se uz ostalo očitovalo i u „pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.“ Time je temeljna politička interpretacija posljednjeg rata dovršena i kodificirana, pa kao ustavna kategorija ne bi trebala pa ni smjela biti tema dnevnopolitičkih prijepora.

Njegova znanstvena verifikacija je u tijeku i trebala bi se vršiti se po pravilima historiografske odnosno znanstvene metodologije.
Međutim, u javnom prostoru odvija se „rat“ za interpretaciju Domovinskog rata i (novije) hrvatske povijesti, u rasponu od reforme obrazovanja do imenovanja gradskih ulica i trgova. Krajem 2017. godine u Zagrebu je objavljena knjiga Rat i mit politika identiteta u Republici Hrvatskoj autora Dejana Jovića redovitog profesora na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, glavnog urednika fakultetskog časopisa „Politička misao“ i gostujućeg profesora na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu. Jović je u razdoblju od 2004. do 2014. bio savjetnik ministra Vanjskih poslova, glavni analitičar Predsjednika Republike Hrvatske, a u svibnju 2015. izabran je za člana Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba. Ovo kratko predstavljanje potrebno je kako bi se realno ocijenila hrvatska politička i društvena stvarnost, ali i da bi se vidjelo kako se radi o utjecajnoj i društveno visokopozicioniranoj osobi.

Jović piše kako je za postojanje nacije potrebna „naracija“ odnosno „nacionalni diskurs oko kojeg se gradi pojednostavljena interpretacija prošlosti i sadašnjosti i oko kojeg se zamišlja poželjna budućnost“ (str. 12.) Naglašava da se ta „naracija“ u Hrvatskoj „u proteklih četvrt stoljeća gradila upravo oko interpretacije Domovinskog rata“. Međutim, on tu interpretaciju problematizira tvrdnjom da je ona „mit“ i da se temelji na „jedinstvu“, a ne na „pluralizmu i slobodi“ koji su navodno vladali u godinama „liberalizacije socijalističkog poretka u Hrvatskoj osamdesetih godina“ (str. 13.).

Nekome tko vjeruje u komunistički liberalizam i slobodu suvišno je spominjati gospodarski slom, političke zatvorenike u zemlji, ubojstva političkih protivnika u inozemstvu, bijele knjige ideoloških komisija i crne popise političkih policija. Oni će se radije sjećati radnih akcija, glazbe Novoga vala i osjećaja perspektive koju im je pružalo članstvo u Savezu socijalističke omladine i Savezu komunista. Mit koji je stvoren o „zlatnom dobu“ i „sretnoj djeci“ jugoslavenskih osamdesetih prerastao je u bajku o sretnom djetinjstvu i poletnoj mladosti, jednu vrstu pseudoreligije te ga se u očima njegove sljedbe ne može dovesti u pitanje, ponajmanje iznošenjem činjenica. Uglavnom, oslanjajući se prvenstveno na mit o „liberalizmu“ jugoslavenskog „socijalizma s ljudskim licem“, Jović pokušava demitologizirati odnosno razgraditi „mit“ o Domovinskom ratu u Hrvatskoj, a time posljedično barem dovesti u pitanje hrvatski „nacionalni diskurs“ i identitet izgrađen na njegovim temeljima. Takvi pokušaji obično u pozadini imaju projekt izgradnje drukčijega identiteta i konstrukcije stvarnosti, što naravno znači i drukčije političke ciljeve. Obično je riječ o tomu da je „demitologizirana“ verzija povijesti jednako, ako ne i više mitska od one koju nastoji zamijeniti. Kod Jovića je upravo o tomu riječ. On se ne miri s postojećom interpretacijom povijesti i ne prihvaća na njoj uspostavljen identitet i politički okvir. Pokušava ga promijeniti izgradnjom suprotstavljenog novog/starog narativa što predstavlja kao ozbiljan znanstveni rad utemeljen na činjenicama, što ni u kom slučaju nije.

Jović na skoro 400 stranica teksta ne citira ni jednu od brojnih historiografskih monografija napisanih na temu Domovinskog rata u Hrvatskoj, pa je posve jasno da njega činjenice ne zanimaju. Za ovu prigodu spomenut ću samo dvije nagrađivane knjige koje se, kao ni mnoge druge, ne mogu zaobići ukoliko se ozbiljno istražuje navedena tema: Nikica Barić, Srpska pobuna u Hrvatskoj 1990-1995., Zagreb, 2005. i Davor Marijan, Domovinski rat, Zagreb, 2016. Umjesto pouzdanih historiografski utvrđenih činjenica, Jović nudi površne uratke V. P. Gagnona, F. Wilmer i sličnih, a svoje teze potkrjepljuje nepouzdanim svjedočenjima nevjerodostojnih svjedoka.

Kao što su nekada dva svjedoka bila dovoljna da bi se nekome priznalo sudjelovanje u NOB-u i osigurala mu se „boračka penzija“, tako su Joviću dovoljna tri svjedoka da odredi karakter (Domovinskog) rata, njegove uzroke i posljedice. Ta trojica su Josip Boljkovac, Josip Manolić i Josip Perković. Tri Josipa krunski su svjedoci i u Jovićevu nastojanju da diskreditira Franju Tuđmana i njegovu politiku. On u njihove izjave ima puno povjerenje, bez obzira što su (barem dvojica) poznati kao ogorčeni Tuđmanovi osobni i politički neprijatelji. Međutim, kada Tuđmana želi prikazati kao „staljinista“ onda mu je ključni argument „vraćanje na političku scenu aktera represivnog aparata iz hrvatskog staljinističkog vremena“, a to su nitko drugi nego dva od tri Josipa.

Jović optužuje Tuđmana i za to što „nije isključivao rat kao jednu od opcija te nije bio spreman od njega odustati po svaku cijenu“. Štoviše, tvrdi da je Tuđman „u kasnijim fazama rata“ odnosno tijekom 1995. rat smatrao „najboljom i možda jedinom mogućom opcijom“. Tu nedostaje tek malo objašnjenje, radilo se o petoj i posljednjoj godini rata, o akcijama koje su dovele do njegova završetka a ne početka. Rat je već bio tu sa svim svojim strahotama odnosno posljedicama. Skoro trećina Hrvatske bila je okupirana, a s tog je prostora protjerano cjelokupno hrvatsko stanovništvo.

Jović spekulira da Tuđman „možda nije htio“ rat, ali ga je „smatrao dopustivim sredstvom ostvarivanja ciljeva koje je predstavio kao nacionalne“. Tuđmanovu „ratobornost“ dokazuje govorom održanim 23. svibnja 1992. u Zagrebu nakon prijama Hrvatske u članstvo UN-a. Interpretira dio govora i piše da je Tuđman rekao „da rata ne bi bilo da ga Hrvatska nije željela, da je odustala od svojih ciljeva, a prije svega od nezavisnosti“. Nakon toga (str. 181.) neprecizno (ispušta dio u zagradama) citira nekoliko rečenica iz govora: „Neki ljudi (neki pojedinci) u Hrvatskoj, a osobito u svijetu, koji nisu bili prijatelji Hrvatske govorili su da nije trebalo rata, da smo (i) mi krivi za rat. A ja sam govorio i odgovaram: ‘Jest, ne bi bilo rata da smo odustali od svoga cilja da stvorimo samostalnu i nezavisnu državu Hrvatsku’.“ Zatim na kraju knjige (str. 382.) opet tendenciozno tumači taj govor. Međutim, kada se on citira u cijelosti i tumači logički unutar političkog i sigurnosnog konteksta tada i ono što je rečeno ima potpuno drukčije značenje. Naime, Tuđman je nastavio: „Mi smo predlagali da do svoga cilja dođemo bez rata, da se jugoslavenska kriza riješi preobrazbom federacije s kojom nitko nije bio zadovoljan, a naročito ne hrvatski narod. Da se riješi na taj način da stvorimo savez suverenih država, u kome bi Hrvatska bila suverena sa svojom vojskom, svojom monetom i svojom diplomacijom. Nisu prihvatili. Prozivali su da mi ugrožavamo Srbe u Hrvatskoj. To je bila laž, jer smo mi tim Srbima jamčili sva prava, ali smo kazali da je došlo vrijeme da kažemo dosta je! Više nitko u Hrvatskoj neće biti gospodar do samog hrvatskog naroda. Spremali smo se da ostvarimo svoj cilj ako možemo mirnim putem, da, ali ako ne može i ratom. I u tom ratu smo pobijedili.“

Navedeni govor odavno se iskrivljuje i koristi protiv Tuđmana i Hrvatske. Podsjećam da je on izrečen nepunih pet mjeseci poslije napada JNA i srpskih paravojnih postrojbi na Hrvatsku, razaranja gradova, ubijanja i protjerivanja hrvatskog stanovništva. Zagreb je bio na dohvatu srpskih topova smještenih na gotovo trećini okupiranog državnog teritorija. Zar je netko doista očekivao da će Tuđman prihvatiti takvo stanje i potpisati kapitulaciju.

Jović za početak rata optužuje „desno krilo“ HDZ-a: Šeksa, Glavaša, Vukojevića i Šuška, koji su opet prema svjedočenju Boljkovca „ne samo željeli rat, nego su aktivno radili na tome da se i dogodi“. Tako su, svjedoči Boljkovac, a piše Jović: Šušak i ostali „izazivali rat pucajući po srpskim mjestima u Slavoniji“. Kada se toj besmislici dodaju i „dokazi“ iz propagandnog serijala BBC-a „Smrt Jugoslavije“ Joviću je sve jasno: „Hrvati su bili ti koji su prvi napali Srbe i Jugoslaviju, a ne obrnuto – kako se danas tvrdi u mitu o Domovinskom ratu i u diskursu koji inzistira na tome da je on bio samo i isključivo obrambeni i oslobodilački“. Sve ovo ni malo ne čudi od autora koji je svojedobno tvrdio kako Slobodan Milošević nije srpski nacionalist, već pobornik jugoslavenskoga jedinstva.

Jović u knjizi iznosi čitav niz lažnih ili iskrivljenih informacija iz arsenala ratne i političke propagande te na njima zasniva jednako iskrivljene zaključke, pri čemu upada u brojne kontradikcije. Istovremeno, dok propagira liberalizam i slobodu žali za hladnim ratom i Berlinskim zidom koji se „srušio nama na glavu“ i doveo do kaosa; žali zbog ujedinjenja Njemačke, a najviše zbog raspada Jugoslavije. Ona se po Joviću nije raspala zbog neriješenosti čitavoga niza pitanja, nesposobnosti komunističkih elita da prepoznaju realnost i na vrijeme prihvate demokraciju, kao ni zahtjeva dominantnih srpskih političkih struktura da „svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi“, nego zbog navodnog otpora konzervativaca „socijalističkom liberalizmu“.

Za rat mu nije krivo srbijansko/jugoslavensko vodstvo koje je za ostvarenje svojih ciljeva računalo na JNA i vojnu premoć nego „ekstremisti na svim stranama“. Dejan Jović knjigom Rat i mit nastoji dovesti u pitanje ustavnu interpretaciju Domovinskog rata, koja je ujedno i važan element hrvatskoga nacionalnog identiteta. To nije znanstveno propitivanje tijeka i karaktera rata nego grubi pokušaj negiranja i promjene istine o ratu što za sobom povlači i zahtjev za promjenom identiteta. U tom političko-propagandnom poslu izgradnje i nametanja „konkurentskog mita“, politička funkcija člana Vijeća srpske nacionalne manjine Grada Zagreba, Joviću je puno važnija referenca od znanstveno nastavnog zvanja na Sveučilištu. Utoliko je njegova knjiga dokaz visokog stupnja građanske i političke slobode ali i niskih standarda u dijelu akademske zajednice u Republici Hrvatskoj.

Globus, 19. siječnja 2018.

facebook komentari

Nastavi čitati