Pratite nas

Vijesti

Krah «ideologije razvaline» pred očima nacije

Objavljeno

na

U nedjelju navečer, upravo na javnoj televiziji nasukao se režimski Titanic. Iako još nisu izgubili izbore, strah je paralizirao Ivu Josipovića i njegove suradnike do te mjere da je, s jedne strane bilo neugodno gledati, a s druge strane, uznemirujuće. Hoće li potonuti nije više pitanje, pitanje je hoće li Hrvatska s njima?

stožer bez zastave

Televizijska slika i tonovi sinoć nakon 19 sati pa sve do ponoći svakome zdravih očiju i prosječnoga intelekta zapravo su rekli sve, ili gotovo sve. Točno se moglo po izboru gostiju, koncepciji televizijskog programa, pristiglim rezultatima, a pogotovo na licima, gestikulacijama i riječima ljudi iz stožera predsjedničkih kandidata, a još više po ponašanju mase u tim stožerima – vidjeti sve. Ili gotovo sve.

Uvredljivo je bilo gledati «poznatoga intelektualca» proslavljenoga u tisućama «antifašističkih» akcija suvremene Hrvatske, Vjerana Zuppu kako nadmoćno i lijeno, točno onoliko koliko je potrebno uvježbano pokazati prijezir prema nedostojnoj stoci pred ekranima, šalje sliku bijede programskih gurua nacionalne javne televizije, jer njegova nije bitna nikome. Dovoljno je bilo u «neutralnoj emisiji» gledati stalne državne «analitičare» i sveučilišne profesore Rimca i Cvrtilu i čuti izbjegavanje svakog suvislog pitanja, kao recimo o stanju medija i Josipovićevu utjecaju na njih.

Niti jedan od njih se nije ni pokušao osvrnuti na očitu zloupotrebu znanosti i znanstvenoga metoda istraživanja društvenih događaja. Rimac će tako reći da je nevjerojatan nesrazmjer rezultata predizbornih anketa koje za masne novce kupuje državna televizja od Ipsos pulsa, utemeljen na tome da oni provode ispitivanja na «urbanoj strukturi»!? Znanstveniku nije neugodno to što bi relevantno ispitivanje koje apsolutno utječe na društvene događaje i ponašanje ljudi, pa i na njihovo opredjeljivanje na izborima, a prije svega na njihovu apstinenciju, moralo biti utemeljena i vjerna slika kompletne nacionalne društvene strukture. Nije mu neugodno to što svjedoči bez glasa o klasičnoj prijevari i zloupotrebi znanosti za manipulaciju cijelim narodom i katastrofičnim posljedicama po njegovu budućnost, kojima godinama – svjedočimo.

Običan hrvatski čovjek mogao bi postaviti pitanje Rimcu – kako bi komentirao situaciju da u ljekarni, za svoj novac, umjesto zanstveno i stručno propisanoga lijeka – dobije slično pakiranje s otrovom? Bi li prihvatio moguće posljedice nijemo kao sinoć?

Puna su usta prije svega Ivi Josipoviću, Vesni Pusić, a sinoć krajnje radikalno Zoranu Milanoviću, zalaganja i borbe protiv korupcije. Ima li zornije korupcije od svjesnog namjernog izbora i izdvajanja golemih nacionalnih novaca koje HTV ulaže u ankete i proizvode Ipsos pulsa, koje ukupna hrvatska javnost kao sinoć – vidi kvarnim, koruptivnim pa i lopovskim? Smije li netko imati iluzija da bi Josipović, Milanović, Pusić ili Radman svojim novcima plaćali tako dokazano neupotrebljiv proizvod za njihove osobne potrebe?

Jasno je kao dan da su ankete koje su i sinoć doživjele krah pred očima hrvatskoga naroda, prvo klasičan čin korupcije, drugo, klasičan čin svjesne prijevare, što je i jedno i drugo – kazneno djelo.

Nije li besramno upravo u noći u kojoj su se razgolitile takve prijevare optuživati, makar i dokazanoga lopova, za – lopovluk. Za lopovluk bi trebao optuživati onaj tko – nije lopov. Zoran Milanović bez maske na licu, bez trunka samokontrole i osjećaja odgovornosti, bez trunka poštovanja premaa hrvatskome narodu kojemu se obraća – govori o HDZ-u kao zločinačkoj organzaciji, da ne trepne okom na javnu korupciju i zločin u kojem sudjeluje. Zašto?

Jer misli da na njega ima političko i ljudsko pravo. Jer misle kako su ljudi naviknuti na njihove zločine, na njihove zloupotrebe i nedjela, jer misle da njima pripada pravo biti takav, a onim drugima – ne.

Pogledajmo samo «rezultate» dvije ankete koje je objavljivala javna televizija u tijeku predizborne kampanje. Pa usporedimo s rezultatima izbora. Pa zamislimo bi li netko razuman nakon desetine takvih isporuka – kupio takav proizvod svojim novcima?

Josipović – 46, 5 posto, Kolinda Grabar Kitarović – 34,9 posto!

Josipović- 42 posto, Kolinda Grabar Kitarović – 28 posto!

Treba li spominjati mjesečne ankete koje traju pet godina o omiljenosti, popularnosti i gotovo svetosti Ive Jospovića, kojih bi se posramio i sjevernokorejski «Mladi vođa»?

Tko je tu lud? Narod?

Smije li sveučilišni profesor čije je poslanje znanost i znanstvena metoda, od čega izvrsno živi i što mu također plaća hrvatski narod, ostati nijem na ovakve «rezultate»? Smije li ne upitati HTV- kako je moguće da to plaćate kad je dokazano štetno i vrlo, vrlo kvarno? Jesmo li čuli sinoć takvo pitanje? Rimac i Cvrtila moraju po zvanjima znati – da takvi rezultati značajno utječu na ponašanje nacije, običnih ljudi u predizbornom periodu. Zašto sudjeluju u takvoj prijevari?

Nije li ključni način postizanja ciljane političke, društvene, poduzetničke, antagonističke, rušilačke klime, nije li ključni i toliko puta dokazani model izazivanja katastrofa širih ili užih razmjera, nije li ključni način projekcija mržnje, zločina, ratova – manipulacija javnošću putem medija? Sinoć je jedan od najvažnijih mehanizama te manipulacije opet razotkriven iako ga nitko nije istaknuo kao – zlo.

Lamentirati uz takvo saznanje o tome, zašto više od pedeset posto hrvatskoga naroda nije izašlo na izbore, iako to svakako nije jedini razlog – potpuni je bezobrazluk i sudioništvo u prikrivanju jednog evidentnog zla.

Nikakva manipulacija, prijevara, minuciozno smišljena laž, sve od reda temelji «ideologije razvalina» kako ju je precizno nazvao kardinal Bozanić, međutim nije mogla zamagliti sinošnje slike, prije svih nositelja te ideologije.

Slika i gestikulacija Ive Josipovića, mračan ton i onako uznemirujućega glasa Vesne Pusić, otužna slika Mladenke Šarić, nesretne novinarke koja je zbog strahota egzistencijalne borbe koju joj je upravo nametnuo režim dobila ulogu u cirkusu, kako histerično urla na pozornici pred cijelom nacijom, huliganski nastup Zorana Milanovića, trebali bi biti dovoljni svakome zdrava razuma. Iako su uloge davno podjeljene, iako je Mladenka Šarić i angažirana za nedostojne uloge «svilenom establišmentu» potomaka divljaka koji su upali u Zagreb i sve veće hrvatske gradove 1945. godine pa u kadama koje nikada nisu vidjeli prije toga, godinama kiselili zelje, kako njhova djeca danas ne bi otkrivala svoje praiskonsko divljaštvo i usmrđen veš ispod skupocjenih odjela i kostima, sva ta «demokratska», «urbana», «civilizirana», «sekularna», «europejska» i milenijska «gospoda», sinoć je pokazala – svoje lice. Lice laži, straha od provjere legitimiteta, dubokog nepovjerenja prema hrvatskome narodu, i u konačnci – otvorene mržnje prema onima koji se usude osporiti im položaje i eksluzivitet upravljanja državom.

Josipović je djelovao kao očerupana kokoš, teškom mukom i cijeloživotno uvjažbanom grimasom, cijedio je kroz zube, a samo ponekad uspjevao artikulirano izreći smislene riječi iako ni tada nije odustao od podvale o žrtvama hrvatske slobode, na licu mu se vidjela nevjerica, ubilački gnjev koji je samo nekoliko puta iskazao pritisnut argumentiranim ospravanjem njegovog lika i djela, kao u prigodi kada je Tomca nazvao bolesnikom. Vrdoljak je jedva skrivao pijanstvo ili zbunjenost, Pusić je kreštala besmislice o «ozbiljnosti» drugoga kruga, Mrsić bauljao sudarajući se s gomilom tajkuna, uhljeba, dokazanih moralnih ništavila kao Ferenčak. Stazić i Grčić su otpuhivali bez obzira na kamere njihove televizije, scenom su se smucali tipovi kao Koloman i gomila «urbanih» da bi se i najljući ognjištari vrlo, vrlo vjerojatno duboko sažalili. Nema naime ništa ružnije vidjeti od slike moćnika koji su svjesni da gube svoje pozicije i moraju se vratiti na svoja mjesta. Nitko od njih ne zna bolje – kakva.

S obzirom da se radi o politici, najbolja ilustracija toga mjesta je upravo njihova ideološka fraza – «smetlište istorije»!

Daleko važnije je bilo vidjeti ove slike, daleko važnije je bilo još jednom vidjeti na sceni krah minimuma vjerodostojnosti javne televizije, daleko je važnija poruka poslana hrvatskom narodu tim slikama i tonovima, od poruke brojki koje pokazuju priličnu izvjesnost personalne promjene na vrhu države.

Kolinda predsjednica

Vrlo je znakovito bilo gledati i posve preporođenu Kolindu Grabar Kitarović, bez ikakvog grča na licu, bez uvježbanih fraza i planiranih rečenica, kako bez planine nesigurnosti na leđima – slavi činjenicu da se nije osramotila i realnu mogućnost da uspije u ovoj utakmici. Puno je slika i iz njihovog stožera koje šalju više od bilo kakve riječi poruke hrvatskome narodu, ali sve su, kako god bile poučne, bile pod dojmom raspjevane i sretne Kolinde. Ukoliko je nacija zapamti takvu, ukoliko Karamarko i kompanija, koje nije fer sada kritizirati jer su pokazali da nekoga vraga rade i to uspješno po njihovim mjerilima, što je i dalje svjetlosnu godinu daleko od poželjnih mjerila i potencijala hrvatskoga naroda, ukoliko nacija pri odlučivanju bude imala sliku Kolinde Grabar Kitarović iz izborne noći, a potisne sliku Tomislava Karamarka – Kolinda će biti nova predsjednica Republike Hrvatske.

Tome čak i Brkić i Karamarko mogu pripomoći, jednostavno moraju isprovocirati Milanovića prije svih, iako su na granici sloma i gubitka svake samokontrole i Josipović i Pusić, kako bi posve očekivano počeli javno divljati pa i prijetiti, što je krajnja faza raspada svakoga ultramanjinskog poretka. Oni su trenutno u fazi u kojoj više ne mogu kriti da potječu iz smrada ukiseljenoga zelja donjozagrebačkih kada, kojim je, dok im Tito nije dekretom to zabranio, miris zimnice kupao Zagreb umjesto vode za prljave guzice divljaka koji su u svojoj pravednosti pobili i protjerali stotine tisuća autentične hrvatske gospode.

Te slike su najvažnija poruka i stvarna pobjeda hrvatskoga naroda. Čak i onih milijuna koji nisu izašli na izbore, jer dovoljna je bila i stranačka infrastruktura kako bi smrtno ranila poredak i demaskirala svo lažno blještavilo kao običan mrak. A ljudi vole pobjednike i ne vole gubitnike. Oduvijek. Svakome, pogotovo danas u Hrvatskoj, frustriranoj, nesigurnoj, dezorijentiranoj, što najbolje pokazuje Sinčićev rezultat, na osobnoj razini, imponira poistovjećivanje sa uspjehom i uspješnim ljudima. Kolinda Grabar Kitarović je sinoć pokazala da je – uspješna.

Autor: Marko Ljubić/Dnevno.hr

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Vijesti

dr. sc. Ivan Bagarić: Nedjeljom u ništa

Objavljeno

na

Objavio

Isječak

Ovo što slijedi je sažetak političke mudrosti koju smo čuli od Hrvata koji je izabran glasovima Bošnjaka kako bi predstavljao građane na mjestu hrvatskog člana predsjedništva BiH. Ukoliko se netko odluči na čitanje ovog članka, posvećenog onom što smo vidjelu u emisiji „Nedjeljom u 2“, onda protivno svemu, molim za očuvanje mentalnog zdravlja odnosno optimizam – kako bi živio ovaj narod i država (RH i BiH).    

Od samog početka odnosno od izbora sugovornika vidjelo se da gospodin Stanković, ma kako bio dobro pripremljen, gledateljima neće ponuditi ništa dobro. Gospodin Željko Komšić je potrošio vrijeme i novac poreznih obveznika (pretplatnika). Pri tome mislim na cijenu jednog minuta promidžbenog programa na HTV-u (ili još bolje na dobit od neke dokumentarne emisije koja se mogla emitirati u tom terminu). Nažalost čovjek je (besplatno) uzeo cijeli sat za što odgovornost snosi g. Stanković.  U tom satu čovjek je pomiješao sve i svašta (konstitutivnost naroda, građane i narode, legalitet i legitimitet, uzroke i posljedice…) i sve je to strpao u isti lonac – bez začina, okusa i mirisa.

Vrtio je nekoliko fraza (i oko njih). Neshvatljivo da nešto tako može biti dovoljno da bi se obnašala dužnost člana predsjedništva jedne države (ma koga predstavljao). I sve je to pleo i splićao u klupko koje svi mudraci ne mogu razmrsiti (prema onoj narodnoj: kad netko baci kamen u bunar svi ga mudraci ne mogu izvaditi).

Slijedi politička demagogija koju smo čuli od gospodina Željka Komšića:

  • Ustav i konstitutivnost naroda tumači kako mu kada odgovara; opravdava vlastitu poziciju i način izbora a istodobno se tobože zalaže za izbor predsjednika u parlamentu; za sebe kaže da je pripadnik a ne predstavnik hrvatskog naroda i da tu ne vidi nikakav problem; smatra da je njegovo neprihvaćanje od strane Hrvata „politički koncepta“ a ne vidi da je on i njegov izbor upravo to – antihrvatski politički koncept (ali i koncept protiv BiH za koju se on tobože zalaže)
  • kaže kako se sve može proglasiti vitalnim nacionalnim interesom pa se tako Hrvati mogu zaštitit – a osporava im pravo na izbor vlastitog člana predsjedništva; (Poziva na poštivanje jedni drugih – a ne poštuje mišljenje niti pravo cijelog naroda)
  • prema ustavu on se obraća hrvatskim zastupnicima u Domu naroda a ne smeta ga što niti jedan od tih zastupnika nije glasova za njega, niti su za njega svoj glas dali oni koji su glasovali za one kojima bi se on obratio; zastupa sve građane ali u diplomatsko konzularnim predstavništvima BiH smjenjuje samo Hrvate
  • normalno je da je za njega npr. u Bihaću glasovalo gotovo 30% glasača jer on predstavlja „građansku opciju“ iako se njih niti desetina ne izjašnjava „građanima“
  • Vidi velikoalbanski, velikosrpski i velikohrvatski koncept kao prijetnju miru a istodobno kaže kako ne vidi da bilo tko ima kapaciteta za rat; po njemu BiH kad je ugrožena, ima se pravo braniti „svim sredstvima“ (a ne kaže od koga) i ne vidi da je najveća prijetnja po BiH u BiH (a ne izvan nje).
  • Za njega BiH jest i nije međunarodni protektorat; za ulazak u NATO ne treba mišljenje Dodika odnosno (RS-a) jer je to „tehničko pitanje“- a nije!.
  • Kaže kako se ekonomska pitanje ne mogu riješiti bez političke stabilnosti (a on je jedan od izvora destabilizacije)
  • Kaže da Hrvati imaju polovinu vlasti u FBiH (jer sa svojih 12 ljudi mogu blokirati sve) ali im uskraćuje pravo da ih zastupa onaj kojeg oni izaberu
  • Pravo na RTV servis na hrvatskom jeziku cinično proglašava srozavanjem prava jednog naroda na nacionalnu manjinu (a ne komentira da su muslimani Bošnjaci proglasili ne imanje RTV servisa na hrvatskom jeziku – svojim nacionalnim interesom)
  • Konačno, ustvrdio je kako ga nitko ne može uvjeriti kako svi ne govorimo istim jezikom (kaže – važno je da se razumijemo, a nije kazao kako se taj jezik zove) što predstavlja krajnje nepoštivanje ljudskih, osobnih i nacionalnih prava svih naroda u BiH na svoj jezik i kulturu

Na kraju Komšić je pokazao zrno iskrenosti („poštenja“) na upit voditelja – jeli bježati iz BiH…?, odnosno, što će reći vlastitom djetetu – ostati ili otići u inozemstvo? Odgovorio je  – „iskreno ne znam“, te nastavio –„mogu vam slagati što god hoćete, ali ne znam“. Znači li da on o svim važnim stvarima – ne zna, ili nam „može lagati koliko god hoćemo“.

Nažalost, Stanković se uklopio u izgubljenom satu vlastite emisije. Osobito na samom kraju kada je naveo primjer nekog Vukovarca koji je svojoj djeci predložio da se spreme za Irsku ili Njemačku. E moj Stankoviću, zapitaj se što bi ti na to kazao pokojni kolega Siniša Glavašević…

Bilo je to još jedno nedjeljom – u ništa!      

dr. sc. Ivan Bagarić

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Vijesti

Povijesna paradigma jednog književnika!

Objavljeno

na

Objavio

Listajući najnoviji broj Hrvatskog tjednika od 17. siječnja 2019.g. kojeg sam nekad redovno kupovao i čitao, u zadnje vrijeme baš i ne, iz više razloga koji nisu vezani na sam tjednik.

Naišao sam na članak akademika Ivana Aralice, pod nazivom: Tuđmanova slobodna hrvatska država počiva i na idejama ustaškog pokreta, ali i na viziji hrvatskih partizana.

Radi razrjašnjenja citirat ću uvodni dio teksta “ Oba pokreta, i  ustaški i partizanski, u ideji su bili pozitivni. Cilj ustaštva bio je stvoriti samostalnu hrvatsku državu,a  cilj partizanije bila je njihova vizija Hrvatske sa što manje Jugoslavije. U izvedbi su oba pokreta obilovala brojnim negativnostima, ali partizanija je ostavila strašnije posljedice jer je trajala 45 godina dulje-“ (Završen citat”)

Sve je to apsurdno, i ne odgovara povijesnim činjenicama. NDH je stvorena u nemogućim uvjetima, da bi se osjećala i ponašala  kao samostalna država, nije bilo u pitanju samo stvaranje države, već pitanje golog preživljanja naroda i njegovog opstanka, u uvjetima svjetskoga rata. Genocid na Hrvatsku je pripreman još za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, zapravo već od samog njenog početka.

NDH nije imala gotovo nikakav manevarski  prostor, zaposjele su je vojske tada najjačih država na tlu Europe Italije i Hitlerovog Trećeg Reicha i po utjecaju podijelile njen teritorij na njemačku i talijansku zonu. Još unutar toga došlo je do brutalnog četničko-komunističkog unutarnjeg ustanka, prvenstveno radi uništenja bilo kakve hrvatske države, i nedopuštanje njenim protagonistima da se učvrste.  S tih razloga  borila se još i za očuvanje državnog teritorija, koji im je otiman od lažnih saveznika Italijana, glavnih suradnika Četnika. U datoj situaciji taj prostor nisu mogli spasiti da su se digli na glavu, poglavito ne u Dalmaciji, sve do kapitulacije Italije godine 1943.

Padom Italije Dalmacija i Istra s nekim otocima, preko noći postale su slobodne  bez ikakve talijanske vojske na njenom tlu.

Daljna borba za Dalmaciju vodila se između Njemaca, ustaške vojske i partizana, sve u cilju tko će se prvi dočepati dalmatinskih gradova koje napušta talijanska vojska. U tome su najbolje prošli partizani jer im je talijanska vojska predala sve vojarne i vrlo veliki arsenal oružja.

Autor govori o “partizanskoj viziji” , da je cilj hrvatskih partizana bio njihova vizija Hrvatske sa što manje Jugoslavije. Prvo, autor u svom članku govori o viziji hrvatskih partizana, a ne o viziji hrvatskih  komunista koji su bili vrlo utjecajni, a  partizanija je bila mahom regrutirana iz redova sirotinje, težaka, ribara i sl. i služila je kao topovsko meso.  U političkom smislu u tom pokretu nisu imali nikakvog većeg utjecaja.

Neka nas Bog sačuva te vizije, jer tada među partizanima , posebno među komunistima nije se smjelo izgovoriti riječ Hrvatska, a kamo li da bude što veća u što manjoj Jugoslaviji. Upravo je bilo obrnuto – borba za što manju Hrvatsku u što većoj Jugoslaviji.

Hrvatska zbog te partizanske, bolje kazano “vizije” hrvatskih komunista (jugokomunista) izgubila je trajno ogromne teritorije; cijelu BiH, Boku Kotorsku, cijeli istočni Srijem sve do Zemuna, hrvatski dio Bačke, te neki drugi dijelovi dodijeljeni Sloveniji.

To je bila najveća izdaja u hrvatskoj povijesti. A nisu to morali učiniti, da su barem sačuvali Mačekovu Banovinu, jer su politički bili  vrlo utjecajni. A posebno u toj svojoj “hrvatskoj” viziji, nisu smjeli izvršiti poratne  pokolje nenaoružanog hrvatskog naroda , civila i vojske koja se predala – s nekoliko stotina tisuća žrtava, od kojih su  barem 99% bili nevini  ljudi, od čega se ni dan danas Hrvatska nije u demografskom smislu oporavila. (Te strahote koje  smo mi učinili Hrvatima, to nije poznato u cijeloj povijesti europske civilizacije. Bili su to obični, neškolovani ljudi, radnici, seljaci koji nisu nikome ništa  napravili, ali da bi Jugoslavija mogla živjeti ti ljudi su morali umrijeti) – (Milovan Đilas)

I danas ta “partizanska (jugokomunistička) vizija “ poput crnih oblaka prijeteći nadvila se nad Hrvatsku, da je poput lešinara rastrga, da bude još manja u još većoj Jugoslaviji.

Mile Prpa

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari