Pratite nas

BiH

Kraj multinacionalne i multikonfesionalne Bosne i Hercegovine

Objavljeno

na

Bošnjaci u svemu oponašaju Turke i Irance

[ad id=”93788″]

U daytonskoj Bosni i Hercegovini, zemlji nejednakih i jednakijih, neravnopravnih i ravnopravnijih, neslobodnih i slobodnijih, nezaštićenih i zaštićenijih, gotovo i ne čudi ponašanje tih jednakijih, ravnopravnijih, slobodnijih i zaštićenijih, jer njima je dozvoljeno ono što nejednakim, neravnopravnim, neslobodnim i nezaštićenim nije. Taj svakodnevni bosanskohercegovački nedemokratski i neeuropski pokušaj održavanja Bosne i Hercegovine je zapravo njezino ubijanje i sve dublje dijelenje, sve do konačnog nestanka, što je upravo i cilj tim jednakijim, ravnopravnijim, slobodnijim i zaštićenijim. Što je više galame o jednakosti, ravnopravnosti, slobodi i zaštićenosti svakog beha naroda, tim više žrtava nejednakih, neravnopravnih, neslobodnih i nezaštićenijih te i takve galame koja odjekuje bosanskohercegovačkim bespućima. Sve je to razlog da Bosna i Hercegovina, kako je u Našim Ognjištima napisao o toj zemlji  bosanski ujak „ne ide, ne ide, pa stane“. No čini se da je Bosna i Hercegovina zauvijek stala i nestala, da su je ti jednakiji, ravnopravniji, slobodniji i zaštićeniji narodi čvrsto zabetonirali i betoniraju u daytonsku nepravdu, koja im i omogućava da se ponašaju protiv svih međunarodnih konvencija i asocijacija koje jamče ljudska prava i vjerske slobode, nacionalne jednakosti i ravnopravnosti.

Bosna i Hercegovina je jedina zemlja u Europi u kojoj se te stečene i skupo plaćene civilizacijske europske vrjednote mjere i žive po broju naroda. Koliko ima jednog naroda toliko ima više i prava i sloboda, toliko je jednakiji, ravnopravniji i slobodniji od onoga kojeg ima manje u ukupnom broju stanovništva. U takvoj multinacionalnoj i multikonfesionalnoj zajednici nejednakosti i neravnopravnosti naroda, koje se opravdavaju većim brojem jednog, i manjim brojem drugog, naroda, nikako se ne može govoriti o zajedničkoj budućnosti tih brojeva. A zajedničke beha budućnosti i ne može biti kada brojniji narod oponaša bosanskohercegovačkog agresora i okupatora, što znači da se i sam nameće kao agresor i okupator malobrojnijeg naroda, i time ne priznaje njegove nacionalne i vjerske, kulturne i civilizacijske posebnosti.

Naime, kritizirajući nedavno euro-Bošnjake, koji su na europski način, u europskoj multinacionalnoj i multikonfesionalnoj Bosni i Hercegovini, čekali i dočekali novu 2016-u godinu, izvjesni Nezim Halilović Muderris je kazao u džamijik kralja Fahda u Sarajevu, između ostalog: „Ko oponaša neki narod, on je od njih“. Ovakva vjerska kritika upućena u džamiji eurobošnjacima je zapravo i kritika europejstva u europskoj Bosni i Hercegovini. No, ako itko nekoga u Bosni i Hercegovini oponaša to su onda Bošnjaci koji oponašaju Turke u tolikoj mjeri da je nekada nemoguće vidjeti neke razlike između ta dva naroda. To oponašanje Bošnjacima ne smeta, ali im smeta ako se oponaša Europa i Europljanin, što pak znači da je jednima dozvoljeno ono što drugima nije.

Bošnjaci toliko čvrsto oponašaju Turke da se onom tko ih prati u ovom daytonskom beha vremenu čini da oni i nisu Bošnjaci, već Turci i da Bosnu ne doživljavaju i ne prihvaćaju kao svoju samostalnu i neovisnu domovinu već kao dio Turske, odnosno Osmanlijskoga Carstva, kojeg nikako da prežale i zaborave. Gotovo svaki turski dio života toliko vjerno oponašaju da se čini kako Bošnjaci, na žalost, ne će dugo ostati u tom svom novoizabranom nacionalnom identitetu i da im je bošnjaštvo samo političko sredstvo povratka Turske u Bosnu i guranja Bosne u Tursku. Stoga je puno naznaka da im je ta novoizabrana nacija Bošnjak samo privremenost i da onog momenta kada Alijin amanet Turska prisvoji, kada joj ga Bošnjaci izdaju i predaju, kao 81. pokrajinu Otomanskoga Carstva, da nestaje i Bošnjaka u toj pokrajini.

Čudi onda zašto tolika bošnjačka galama na nebošnjake koji ne oponašaju druge već samo potvrđuju da su drugi i drugačiji od Bošnjaka. Nije li daleko veća izdaja Bosne i Hercegovine oponašati neki drugi narod u ovom bošnjačkom slučaju oponašanje agresora i okupatora, nego li potvrđivati svoj vlastiti hrvatski nacionalni identitet, kroz tisućljetnu opstojnost u Bosni i Hercegovini. Opstojnost Hrvata je daleko prije turske krvave i brutalne okupacije Bosne i Hercegovine i turske prisilne islamizacije prvog konfesiocida u povijesti svijeta. Nije prvi put da Bošnjaci oponašaju bilo tuđince bilo okupatore. Ta oponašanja su potvrđivali riječima „Bliži mi je Iranac nego li Hrvat susjed u Bosni“. Ili „Turska je naša mati, tako je bilo i tako će ostati“. Takvim agresorskim oponašanjem tuđinca i okupatora ne šalju li Bošnjaci poruku Hrvatima i Srbima da oni ne priznaju Bosnu i Hercegovinu, ne samo kao državu, već je ne priznaju ni kao domovini, ni kao europsku, ni demokratsku, ni neovisnu, a najmanje, zapravo nikako je ne priznaju kao multinacionalnu i multikonfesionalnu zemlju. A onaj koji zemlju u kojoj živi ne prizanje domovinom, znači da radi sve na njenom uništenju, razbijanju, izdaji.

Bošnjačko oponašanje Turske ili Irana, pa makar to bilo i kroz vjeru, islam, ne umanjuje im izdajničku odgovornost prema Bosni i Herecgovini. Ako Bošnjaci oponašaju Tursku, i po uzoru na tog beha okupatora grade Bosnu, a oponašaju ih i grade je, onda to znači da suvremeni Bošnjaci rade za Tursku a protiv Bosne i Hercegovine. Po onome što, gotovo isilovski, čine na deeuropeiziranju europske Bosne i Hercegovine, pa čak i da nisu rekli što su kazali, izgleda da rade protiv zemlje u kojoj žive, i za koju se navodno zalažu. Ako Bošnjaci oponašaju Turke i Irance, a oponašaju ih po vjeri, po islamu, znači li to da Bošnjaci do sada i nisu bili muslimani. Ili nisu dovoljno muslimani ili su europski muslimani. Pitanja su to na koja trebaju dati odgovor oni sami, oni Bošnjaci koji osuđuju svoje sunarodnjake samo zato što nastoje zadržati i živjeti svoj europski identitet, u kojem nikako ne gube pravo na svoju vjeru islam. To je ta muslimanska isključivost, koja ne trpi drugog i drugaćijeg, pa i unutar samih sebe.

Od tih bošnjačkih odgovora uveliko ovisi i budućnost Bosne i Hercegovine, kao i odnos međunarodne zajednice prema toj zemlji. Odgovori će kazati je li Bosna i Hercegovina turska, iranska, islamska ili europska zemlja. Hoće li biti multikonfesionalna ili islamska. Zbog tog agresivnog bošnjačkog otimanja Bosne od Europe i izgona Europe iz Bosne zemlja je u stanju mučnog raspadanja. Braniti jednima da oponašaju druge, a sam oponašati zlikovca i agresora, oružje je kojim se komada zemlja i prave uvjeti za neki sljedeći vjerski rat za teritorij u Bosni.

Bošnjačko oponašanje Turaka i Iranaca razlog je i muslimanskih ratnih zločina nad Hrvatima tijekom beha građansko-vjerskog sukoba za teritorij. Sukoba koji traje. Muslimanske brutalnosti ubijanja tijekom agresije na Hrvate u Bosni i Hercegovini, kao i zločini koje su počinili nad hrvatskim povratnicima, preslika su onih koje danas oponašaju. Naprostou svemu ih oponašaju. Dodaju li se u tu suvremenu beha sliku i drugi muslimanski zločini nad beha Hrvatima, čini se da su današnji Bošnjaci u svemu ravni Turcima i da je vrijeme oponašanja završeno. Bošnjačkim završetkom oponašanja Turaka i Iranaca završeno je i postojanje multinacionalne i multikonfesionalne cjelovite Bosne i Hercegovine. Hrvati, koji su nezaštićena meta u daytonskoj federalnoj tvorevini, niti žele niti mogu oponašati oponašane Bošnjake, što pak znači da i u ovom suvremenom danku u krvi ostaju u svom nacionalnom hrvatskom i vjerskom katoličkom identitetu. Hrvati ne mogu oponašati sami sebe, svoj tisućljetni korijen u Bosni i Hercegovini kojeg grade i kojeg su izgradili u tisućljetnoj opstojnosti na tom europskom i hrvatskom prostoru. Gradnjom Bosne i Hercegovine, hrvatski narod gradio je i sebe i svoj identitet, a i Europu kojoj Bosna i Hercegovina oduvijek i pripada.

Za budućnost Bosne i Hercegovine zasigurno je bolje onom narodu koji oponaša druge da ipak oponaša europske narode i europske vrijednosti. Stoga je zabrinjavajuće zašto političko i vjersko bošnjačko vodstvo brani svom narodu da oponaša Europljane i europske stečevine, a prisiljava ga da oponaša Turke. Zaboravljaju da je Bosna i Hercegovina, puno prije osmanlijske krvave okupacije, bila dio Europe i sugraditelj njenih vrijednosti. Pa i danas je dio tih vrjednota, bez obzira na prisilno isiliziranje i vehabiziranje, osmaniziranje i erdoganiziranje kroz koje u mukama prolazi.

Vinko Đotlo

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

BiH

Dragan Čović: Htjelo se zasjeniti sve ono što se radilo na konferenciji u Neumu

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović rekao je kako će dužnosnici ove stranke u državnom Vijeću ministara zatražiti istragu navodne afere s vrbovanjem selefija od hrvatske obavještajne agencije SOA-e nazivajući prikupljanje i objavu informacija paraobavještajnim djelovanjem unutar BiH s ciljem diskreditiranja skupa o ustavnim promjenama u Neumu na kojemu je bio i hrvatski premijer Andrej Plenković.

“Mi smo zatražili da se o tome odmah očituje Vijeće ministara i institucije koje se bave sigurnošću u BiH. Tko je obmanuo javnost neka vrlo jasno odgovara”, rekao je Čović na konferenciji za novinare u Mostaru.

Po njegovim riječima, u BiH se zloporabe institucije sigurnosti te se objavljuju konstrukcije bez ikakva utemeljenja.
“Moramo do kraja iskorijeniti paradjelovanje jer je ono danas prisutno na svakom koraku u Bosni i Hercegovini”, kazao je predsjednik HDZ-a BiH i dodao kako takvo što izaziva zabrinutost.

“Kad kroz institucije države dadete doprinos da se kaže nešto za što nemate ama baš nikakva utemeljenja, onda se svi trebamo zabrinuti za sebe i svoju sigurnost”, dodao je. Naveo je kako smatra da se radi o čistim špekulacijama po kojima se u aferu navodnog podmetanja naoružanja selefijama bili uključeni zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić, koji je i član HDZ-a BiH, konzul RH u Tuzli Ivan Bandić te novinar Mato Đaković.

“Meni se čini da su to vrlo usmjereno koordinirane dezinformacije kako bi se napravio učinak u javnosti. Nedopustivo je da se špekulira s tim informacijama koje su objavljene uoči skupa u Neumu da bi se zasjenilo sve ono što smo radili na toj konferenciji”, dodao je Čović.

Po njegovim riječima slično paraobavještajno podzemlje je ubilo i doministra unutarnjih poslova Federacije BiH Jozu Leutara, čija je dvadeseta godišnjica atentata tijekom vikenda obilježena u Sarajevu.
“Činjenice se manje-više znaju. Parasustav je to napravio”, izjavio je čelnik najsnažnije hrvatske stranke u BiH.

Ivo Lučić: Mnogi se trude vratiti BiH u stanje arkadije i raja – stanje prije demokracije

Hrvatski mediji u BiH objavili su posljednjih dana fotografije na kojima zajedno sjede novinar Žurnala Avdo Avdić koji je u javnosti plasirao informaciju o navodnom podmetanju oružja selefijama od hrvatske SOA-e, u društvu s ministrom Draganom Mektićem koji je potvrdio da postoje takva optužbe, a za istim stolom je i šef Obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Osman Mehmedagić Osmica.

Mehmedagić je za vrijeme rata bio tjelohranitelj bošnjačkog člana BiH Predsjedništva Alije Izetbegovića, a danas ga se smatra jako bliskim njegovom sinu i predsjedniku najveće bošnjačke Stranke demokratske akcije Bakiru Izetbegoviću. Upravo su navode o navodnom djelovanju SOA-e razotkrili djelatnici OSA-a, u javnost plasirao novinar Avdić, a sve izjavama potkrijepio ministar Mektić.

(Hina)

 

Davor Dijanović: OSA i specijalni rat protiv Hrvatske

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

BiH

Uz pomoć ‘države’ ubijen je Jozo Leutar

Objavljeno

na

Objavio

Članovi obitelji Joze Leutara, nekadašnjeg zamjenika ministra unutarnjih poslova Federacije Bosne i Hercegovine i pripadnici Uprave policije federalnog MUP-a jučer su u Sarajevu molitvom, polaganjem vijenaca i cvijeća te paljenjem svijeća odali počast ovom hrvatskom dužnosniku koji je ubijen u atentatu prije dvadeset godina, a počinitelji i nalogodavci ni do danas nisu otkriveni i procesuirani, piše Večernji list BiH.

Uz spomen-ploču podignutu u sarajevskom naselju Ciglane u kojemu je Leutar živio i gdje je na njega i izvršen atentat postrojili su se pripadnici počasne postrojbe federalne policije, dok su članovi obitelji te bivši kolege polagali cvijeće i palili svijeće.

Među njima je bio i sin pokojnog doministra Ivica koji je podsjetio kako već dva desetljeća traje borba da se dozna istina o ovom zločinu.

AID-ov rukopis

Istinu će biti jedino moguće doznati kada iz parapolicijskih i obavještajnih službi iščeznu oni koji su godinama prikrivali i podmetali dokaze te čak i prijetili, izmišljali.

Najprije sa samim vozilom i eksplozivom koji je podmetnut pod vozilo koje je eksplodiralo u ranim jutarnjim satima.

Leutar je teško ozlijeđen 16. ožujka 1999. kada je u službenom automobilu kojim je iz stana putovao do sjedišta MUP-a eksplodirala podmetnuta naprava. Najteži šrapnel koji mu je završio u glavi koštao ga je života.

Uslijed teških ozljeda preminuo je 28. ožujka u sarajevskoj bolnici. Uz Leutara je u automobilu bio i njegov vozač Željko Ćosić koji je također ozlijeđen, ali je preživio atentat.

Ćosić je na temelju lažnog iskaza zaštićenog svjedoka bio osumnjičen kao atentator na Leutara pa je bio i optužen te je u zatvoru proveo punih 30 mjeseci, a na kraju je pravomoćno oslobođen tih optužbi.

Stvarni počinitelji ubojstva Joze Leutara i dalje su nepoznati, no službe bi ih mogle vrlo lako pronaći. Najprije treba započeti sa svjedočenjem Armana Jašarevića koji je vrlo kratko nakon ubojstva posvjedočio kako je bošnjački politički i policijski vrh odgovoran za njegovu likvidaciju.

Do u potankosti je govorio o detaljima urote i pripreme ubojstva, no bošnjačke službe pod nadzorom zloglasnog MOS-a, a kasnije AID-a i uz asistenciju odabranih policijskih, pravosudnih i medijskih trabanata, odlučile su počiniti novi zločin.

Za ubojstvo Leutara optužile su Hrvate, a na popisu onih koji nikada nisu optuženi između redova, uz ostala, stajalo je i ime tadašnjeg predsjednika HDZ-a BiH i hrvatskog člana bh. Predsjedništva Ante Jelavića. Sve to bio je sastavni dio obavještajne hobotnice kojom je upravljao SDA te je i danas održava živom i koristi po potrebi.

Lušija, Žilić …

Kako bi ovaj monstruozni plan potvrdili, izabrali su kriminalca Merima Galijatovića za tajnoga svjedoka koji je jedno vrijeme bio član i Kažnjeničke bojne.

No, tijekom postupka obrana je razvalila ovoga kriminalca, kao i njegove laži te uprla prstom na Faika Lušiju, Mehmeda Žilića, koji pak nikada nisu bili ispitani.

Kada je prije nekoliko godina aktualizirana istraga u SIPA-i, protiv šefa toga tima i nekoliko članova mafijaška struktura AID-a je ‘isposlovala’ prijave i suspenziju ovih dužnosnika.

Nakon toga istraga je posve zaustavljena. Danas prijeti nastupanje zastare jer je prošlo dvadeset godina od zločina.

Obilježeno 20 godina od atentata na doministra policije Joze Leutara, počinitelji i dalje nepoznati

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari