Krajina na Pantovčaku, sloboda narodu!

Teški dani za Zorana Milanovića. Pogled u frižider uoči dolaska francuskog predsjednika nije budio ni dašak optimizma. Što bi Kinezi rekli – ni kučeta, ni mačeta! Tek pokoja šnita kruha,… tanka, tanka, jedna tanja od druge,… uz ostatke ribe, mahom glave i repovi.

Predsjednik duboko uzdahnu – Pa nisam ja Nazarećanin da bi od takvih sastojaka priredio bogovsku gozbu…, hm… a da pitam Sanju? „Sanja, dolazi nam onaj žabar Makaron,… znaš, onaj križanac svisca i skočimiša, Plenkijev ami,… krelac ga je pozvao, a da me nije ništa pitao,… je l’ ima kaj za zameziti?“ – „Samo dvije narančaste trakice, dragi! Jedna tebi, jedna Makarončiću!“ – Na tren mu oči sijevnu sjajem punim nade – „Kaj, od lososa?“ – „Ha, ha, dragi, baš me znaš dobro nasmijati! Kakvog lososa? Losos je mastan…“ Pjevušeći dometne – „Od papiiira!“ – „A, onda niš’,… nek’ to Plenki i Bane organiziraju. Ako me se sete na Dan borbe protiv nasilja nad ženama, sete se… Ako ne, počet ću rigati svoje ovlasti. Pa neka vrište – Zoki, šaraj malo! Ali Zoki šarati ne će!“

Pljunuti martićevac, a tuđmanist?

I kad bi Milanoviću ponos to dopustio, sad više nije mogao tražiti od ministra obrane da mu potpiše nabavu namirnica za organizaciju objeda, uostalom, on je ovih dana bio toliko zaokupljen potpisivanjem nekih drugih poslova da zacijelo ne bi našao vremena potpisati mu trošak ni za kitu jaglaca. No, to ipak ne znači da je taj gnjavator odustao od podmuklih ataka na vrhovnika, u čemu ga nije poljuljao ni naramak aferica serijski osvanulih u nekad Mesiću, a danas Milanoviću intimnim medijima. Po običaju, nastavio je rovariti u maniri sitnog tata držeći se zakona k’o pijan plota. Od jedne takve podvale Milanoviću kao da je zapela riblja kost u grlu ili ipak tko zna kakva ruda u nosu. Bane je, naime, izvijestio kako je uhvaćen vojnik pozitivan na popularni opojni bijeli prah, pri čemu je ta nezakonita tvar u njega zatečena u količini koja uvelike nadmašuje osobne potrebe. Ha, tko zna dokle bi sve mogli doteći rukavci te priče, čak i ne slijedeći nužno načelo zapovjedne odgovornosti?

Moguće kao posljedica nestašice u frižideru Milanovića je počela mučiti i dioptrija. I dok ga na bezglavi bijeg tjeraju već minijaturne oznake i gesla na majicama postrojbe iz Domovinskog rata, koje opaža upravo orlovskim vidom, poveće stjegove s istovjetnim natpisima kao da ne vidi. Kako na svečanom mimohodu oružanih snaga, što ga je još kao premijer upriličio na dvadesetu godišnjicu Oluje, tako sad i u Vukovaru na Dan sjećanja. Ali zato kad je korona posrijedi predsjednik može mirno spavati, bez obzira što se doimlje da cjepiva i nije baš optimalno rasporedio. Naime, dok s jedne strane puca od „booster“ doze protiv korone, s druge ostavlja dojam, barem ako je suditi prema javnim nastupima i postupcima, kao da je cijepljenje protiv bjesnoće preskočio. Štoviše, toliko je zabrazdio da bi, kad se ne bi znalo da je tuđmanist, netko mogao pomisliti da je pljunuti martićevac. Em, stvara eksteritorijalnu „Krajinu na Pantovčaku“, gdje ne vrijede hrvatski zakoni i nije dopušten  pristup hrvatskim nadzornim službama. Em, od počasno-zaštitne bojne stvara svoju paravojsku, zaobilazeći u mirnodopskim prilikama demokracijama svojstven civilni nadzor. Naposljetku, ne bi li i Mile Martić s jednakim guštom odbacio spomen-ploču poginulim hrvatskim braniteljima kao i nogirao Tuđmanovu bistu iz svojih odaja?

No, ako bi tkogod pomislio da je stvaranje „Krajine na Pantovčaku“ pouzdan pokazatelj kako je Milanović pokvaren, da baš ne kažemo korumpiran, grdno bi se prevario. Kako, uostalom, može biti pokvaren čovjek koji na pitanja što je radio u službenom posjetu Albaniji, ili s kim je privatno poslovao u vrijeme privremenog izbivanja iz politike, mirno i staloženo odgovara da to ne će reći? Pa da nešto krije, sigurno bi rekao. Ovako je jasno kao dan da ne krije ništa. Eto, on im lijepo kaže da ne će reći, a oni, kako medijskim profesionalcima priliči, više ne će ništa pitati. Jer čemu pretjerana ljubopitljivost? Dovoljno je reći jednom da ne će reći i basta. Pa nije javnost retardirana da joj treba dodijavati ponavljanjem unedogled.

Pokvareni, pokvareniji, najpokvareniji…

Dok se za Predsjednika pouzdano zna da je pošten barem koliko i pametan i marljiv (uostalom, da je drukčije, bi li bio direktno izabran većinom glasova?), korupcija ipak stanuje negdje drugdje, pa i među onima koji su također izabrani većinom glasova što izravno, što neizravno. U prvom redu tu su nezaobilazni HDZ-ovci, ti zakleti anti-milanovićevci, čija opjevana sklonost korupciji katkad seže i na onu stranu zakona. Posebno je korumpirano HDZ-ovo pravosuđe. Jer hapsi samo HDZ-ovce. A koga će „nacisti“ proganjati nego „naciste“? Logično, pa ne će valjda Srbe, komuniste i Židove? Ipak, zanimljivo je primijetiti kako kod HDZ-ove korupcije nezakonito stečeni novac, bez obzira na porijeklo, bile to hrvatske tvrtke ili europski fondovi, uvijek ostaje u Hrvatskoj. Poslije HDZ-ova lopovluka Hrvatska uvijek nekim čudom ostane u plusu ili barem ne bude u minusu.

Daleko skupljim po Hrvate pokazuje se koruptivno ponašanje u skladu sa zakonom, razgranato u dvije lijeve grane. Prvu tvore tradicionalni milanovićevci – SDP-ovci. Oni, naime, dok su bili na vlasti, uopće nisu koristili europske fondove, stoga siroti nisu ni imali što iz njih zamračiti. Suprotno uvriježenom mišljenju da je pristup Hrvatskoj tim fondovima za njihove vlasti bio zapriječen zbog kršenja potpisanog pri samom ulasku u Uniju – sve kako bi se spriječilo izručenje kasnije pravomoćno osuđenih protagonista minhenskog masakra sjekirom u službi jugoslavenskog komunističkog totalitarizma – to je, čini se, ipak bila tek kolateralna posljedica čitave operacije. Zoran Milanović, posebno osjetljiv na najmanji vonj korupcije, sveo je korištenje europskih fondova na kapaljku samo kako svoje kamerade, nesumnjivo izvrsno poznajući njihovu narav, ne bi doveo u napast da zgriješe. S opće točke gledišta ovako sofisticiran vid korupcije mogao bi se okarakterizirati i kao niškoristi, jer je učinkovito spriječeno da u Hrvatsku dođe namijenjeni joj novac. U konačnici, taj se grijeh propusta, samo kako se ne bi zgriješilo djelom, pokazao poprilično štetnim za Hrvatsku, pojačavši negativan migracijski saldo s uljuđenom Europom.

Naposljetku, na braniku najsavršenijeg oblika legalne korupcije nepokolebljivo stoje istinski, autentični milanovićevci, koje bi se kao noviju pojavu na političkom nebu moglo označiti i neo-milanovićevcima. Riječ je naravno o Mostu. Iza njihove korupcije ostaje samo totalna šteta – hrvatski novac odlazi izvan granica Hrvatske. Našavši se svojedobno u poziciji političke moći, nisu se pokazali samo najvjernijim čuvarima Milanovićevih kadrova – od državnog tužiteljstva do javne televizije – nego i arbitražne mu i ine baštine. Nepristajanjem na pravodobni dogovor oko povlačenja arbitraže Hrvatske protiv MOL-a bez realnih izgleda za uspjeh, koju je kao tuk na utuk politikantski pokrenuo još Zoran Milanović, mnogostruko su više koštali Hrvatsku od svih poznatih marifetluka HDZ-ovih dužnosnika zajedno, što pravomoćno presuđenih, što još u postupku, čak i zanemari li se pritom dijametralno suprotni smjer kretanja novca. Ima li veće pokvarenosti od one koja po opći interes kudikamo štetniju korupciju vidi moralno nadmoćnom samo zato što nije nezakonita?

Što manje (starijih) Hrvata, to bolje!

U okuženih izvrnutim mjerilima nikakvo čudo što takva revno primjenjuju i izvan područja kretanja novčanih tijekova. Odatle i gledište neo-milanovićevaca kako je borba protiv stoljetne zaraze u režiji hrvatske Vlade i Stožera civilne zaštite neuspješna. No, suprotno viđenju tradicionalnih milanovićevaca, kod ovih mjerilo neuspjeha nije u tome što je žrtava korone previše. Nego što ih je premalo. Zorno to pokazuje najavljena Mostova inicijativa za referendumom, u čijem je središtu čak i viši strateški cilj od ubrzanog uklanjanja znatno manje im sklonog biračkog tijela starije životni dobi – uškopiti državu u izvanrednim situacijama koje zahtijevaju hitro donošenje odluka kako bi se prilagodilo dinamičnoj stvarnosti.

Upravo na to se svodi brisanje Stožera iz zakona, i umjesto toga, posve u skladu s Milanovićevim prijedlogom s početka korona krize, odlučivanje dvotrećinskom saborskom većinom, i to tek nakon savjetovanja sa zainteresiranom javnošću, što bi širom otvorilo vrata političkoj trgovini i ucjenjivanju vladajućih. Uz to se, opet čvrsto na Milanovićevoj liniji, traži i ukidanje COVID potvrda, tog nipošto ne posve pravednog, još manje savršenog, ali zasigurno optimalnog, diljem Europe prihvaćenog koncepta upravljanja krizom kako bi se omogućilo normalno odvijanje života uz osjetno smanjenje rizika širenja zaraze. Kao nadomjestak za prevenciju (cijepljenje), mostovci nude pojačanu detekciju (testiranje svih), olako zanemarujući kako ni testovi, baš kao ni cijepljenje, nisu posve pouzdani, što na velikim brojevima osjetnije dolazi do izražaja. Ali su zato, zbog učestalog ponavljanja na ogromnom broju ljudi, višestruko skuplji. Nasuprot načelu meritokracije (tko svojim ponašanjem to zasluži, ima pravo više i uživati), pristaju uz anarhističko načelo kako svakoga treba tretirati jednako neovisno o tomu kako se ponašao, na tragu Milanovićeve poruke da svak’ može raditi što ga volja. Ili efektnije – MožeMost što HoćeMost! Doduše, mantrom o testiranju svih i svuda blago su se odmakli od svog pokrovitelja, koji je ne tako davno kumio kako sve treba otvoriti, jer tko se želio cijepiti, cijepio se. A to je, pak, teško drukčije shvatiti nego kao otvoreni zaziv – Što manje Hrvata, to bolje! – s čime bi se zacijelo složio i sâm Mile Martić, svojevremeno zdušno predan toj misiji.

Dosljednost je doista zadnje što se neo-milanovićevcima može spočitnuti. Jer što ima nedosljedno u tome da se oni, koji su političkim odlukama hrvatski novac usmjeravali izvan Hrvatske, sad svim silama upinju da Hrvatska troši što više novaca na liječenje bolesnika, što više novaca na neselektivno testiranje i, napokon, što više novaca na buduće cijepljenje? Jer kako inače objasniti sav taj silan trud da ionako već plaćeno i isporučeno cjepivo ostane neiskorišteno? Na riječima su bili protiv Mađara u Ini, da bi slijedom izgubljene arbitraže, tog združenog pothvata Milanovića i mostovaca protiv Hrvatske, hrvatski novac završio u džepovima sjevernih susjeda. Slično, dok su na riječima ogorčeni protivnici zarade ozloglašenih farmaceutskih tvrtki, sve čine kako bi proizvođači testova što dulje i što više zarađivali. I kako onda odbaciti razložnu sumnju da te samoproglašene moralne gromade, ravnodušne na tolike smrti Hrvata, svesrdno potičući iscrpljivanje hrvatskog  ekonomskog i zdravstvenog sustava, zapravo ne djeluju u službi nekih tuđinskih interesa? Uopće nije sporno da za tu misiju mogu prikupiti dovoljan broj potpisa, no ne zato što posvuda vrvi od Hrvata spremnih uhvatiti se na njihovu ješku. Nego tako da prepišu podatke o „potpisnicima“ s neke, dostupne im liste i potpišu se umjesto njih, slijedeći u stopu prijašnje referendumske falsifikatore, kojima su pruženom im političkom potporom i sami sekundirali. Eto, baš onima koji su pri pokušaju uvođenja anarhije u politički izborni sustav referendumskim putem ostali upamćeni po tomu što su čitave registratore marljivo popunili, upisujući i potpisujući navodne potpisnike istovjetnim rukopisom.

Je l’ zbilja žele da Plenković ode?

Izvrtanjem logike do krajnosti neo-milanovićevci ne štete samo široj zajednici, nego i sebi samima, unekoliko podsjećajući na morskog psa koji proždire vlastitu utrobu. Primjerice, ne taje da im je cilj Andreja Plenkovića – tu, s njihova gledišta, posve razumljivo, štetočinu – što prije trasirati put briselskih hodnika, jer dotični navodno ionako ne radi drugo do ispunjava briselske naloge. A jedan takav, čak i javno deklariran, je procijepljenost odraslih iznad 70%. E, sad, ako ga se doista žele što prije riješiti, onda čista logika nalaže da bi mu te naloge trebalo pomoći ispuniti, a ne ih opstruirati. Potonjim, naime, samo potamnjuju sjaj Plenkovićeve euro-zvjezdice u briselskim očima, ugrožavajući mu transfer. Stoga se stječe dojam da oni zapravo uopće ne žele da Plenković ode, nego da ostane. Naposljetku, što bi Bulj i Raspudić bez Plenkovića? Možda bi ih jače pogodio tek odlazak Zorana Milanovića s nacionalne političke pozornice. Jer ćato je ćato, a pupčana vrpca ipak pupčana vrpca.

Osim međusobne, znakovita je i povezanost Mosta i Milanovića pupčanom vrpcom s prevladavajućim medijima. Uživaju svekoliku medijsku zaštitu čak i kad se otvoreno protive mjerama epidemiološke zaštite i metodama ohrabrivanja cijepljenja nasuprot glavnini uljuđenog svijeta, uključujući sve viđenije svjetske lidere, zbog čega se, inače, drugima ti isti mediji nemilice rugaju. Tako za nedavnog prosvjeda protiv COVID potvrda Miro Bulj nije prikazan diletantom i pajacom, nego junakom, ikonom kojoj okupljeni narod razdragano plješće i skandira.

Moglo bi se reći da su Milanović i trabanti medijski zaštićeni kao da su u tom pogledu barem 3 puta cijepljeni. I dok se tog pozamašnog brvna u vlastitu oku mediji uopće ne srame, od njihovih nasrtaja očito necijepljenom Stožeru pincetom nalaze dvostruke aršine. Kako to? A nema druge nego da je strateška operacija prevođenja samo nominalno desnog, a zapravo bezvlađu sklonog biračkog tijela na lijevu stranu obale odveć značajna da bi ju se ugrozilo suvišnim sitničarenjem. Odatle i izdašno nagrađivanje spomenutih aktera u anketama. Na istom valu mediji tako stidljivo propitkuju Milanovićevu poruku odaslanu u kontekstu epidemije neka svatko čini što ga volja i popratnu odgovornost za poticanje neposluha i nereda.

Pa onda on to ponovi, a oni umuknu hitrije nego na temu 16%-tnog rasta gospodarstva drugi kvartal uzastopce. Dok se HDZ-ovac, primjerice ministar obrane, orkestrirano tjednima čereči zbog dosljednog pridržavanja zakona, drugima se za kršenje zakona i opstrukciju mjera zaštite iz rukava spremno vadi univerzalno opravdanje. Valjda predsjednik zna što radi, jer ipak je on izravno izabran većinom glasova. Legitimirajući tim „argumentom“ stajališta onkraj elementarne logike i razuma, mediji zapravo i sebi čepe usta, posve gubeći vjerodostojnost u borbi protiv širenja zaraze.

Unatoč svim balvanima i minama joj na putu, dok psi laju, Hrvatska bljeskovito, upravo olujnom dinamikom ispunjava sve strateške ciljeve, koliko god to nekoga skandaliziralo, pa bio to i martićevac s Pantovčaka.

Grgur S.

Što vi mislite o ovoj temi?