Pratite nas

Kolumne

“Krasno” Markovina na HTV stiže

Objavljeno

na

markovina_nu2_1

Nikad nije bilo jasno..zašto se oni toliko izmotavaju, smišljaju pojmove i rečenice da izgledaju kolko toliko logično, muče se, rade raznu verbalnu akrobatiku, maltretiraju i sebe i sve gledatelje..umjesto da dođu u studio..sjednu, odpuhnu i vele..slušaj voditelju..ono što bi ti mene pitao i o čemu bi ja srao, može se sažeti u jednoj prostoproširenoj rečenici koja glasi, ja ne mogu prihvatit stvaranje hrvatske države i ona me neće nikad moći zadovoljit nikakvim demokratskim standardima o kojima inače serem nadugo i naširoko i za koje mi puca k…c jer da mi ne puca, ne bi veličao sistem koji je polumrtve ljude zalivao živim krečem i slagao u rudnike. Dakle puca mi neka stvar i za zločine, to kao drugo.

Ako me već pitaš puca mi k…c i za demokratske standarde. Jer da nije nije tako ne bi veličao državu u kojoj se išlo u zatvor zbog verbalnog delikta. Nije u tome stvar. Mi kad pričamo o HV-eu i prebrojavamo im zločine, nas u principu nije briga ni za zločine, niti za išta slično jer da nas je briga ne bi veličali sistem i radnje koje je napisao Sima Dubajić riječima..” ubijali smo dan i noć, bili smo pijani, bio sam pijan non stop, pio sam Bakarsku vodicu i k nama su dolazili partizani, posrćali, povraćali, pili i opet odlazili na ubijanje i klanje”.

Dakle drugovi i gospodo, jebe se nas u principu za zločine, jer svi zločini koje je napravio HV skupa sa HVO-om odradi jedna omanja partizanska desetina do marende i još dobije ukor zbog neučinkovitosti. To je bit. Stvar je u tome da mi preko nabrajanja tih HV zločina a koji inače svi stanu u jedno prijepodne “Sima Dubajića” želimo obilježiti i delegitimirati hrvatsku državu. I to je cijela poanta, cijela priča. Lora. Pa zašto mi spominjemo Loru a ne spominjemo da su tzv “antifašisti” na kraju rata skoro totalno istrijebili sve folksdojčere u logorima. I tu su bili svi..od staraca do djece. Ubijalo se, izgladnjivalo, mučilo i na kraju opstatak protjerao. Pa zar vi mislit da smo MI toliko glupi ili čak da mislimo da ste VI toliko glupi da tome pariramo s jednom Lorom?

Mi ustvari ne znamo koliko ste VI glupi ali mi se nadamo da ste neizrecivo glupi i da sve ovo što nabrajamo možemo kamuflirati a ustvari jedno je samo bitno. Ne podnosimo brate tu hrvatsku državu, pa sve da radi ko singerica, ko švicarski sat i da je uzor-država po svim parametrima, socijalnim, ljudskim, ekonomskim i kulturnim. Šta nas briga za to. Ne mogu ja, ne može Viktor, ne može Predrag, ne može Boris, ne može Miljenko, ne može Eugen i to je to. I fino se ustat , dat voditelju ruku, s treskom zatvrorit vrata studija, izderat se na fikus u hodniku nacionalne TV kuće, uzeti teški šinjel sa vješalice i izašavaši iz zgrade odmah krenit lupat strojevi korak s pesnicom čvrsto uz čelo i usput odsječno i oštro povremeno bacati oštre poglede lijevo desno.

U redu, njemu je raspad Jugoslavije teško pao, iz mješovitog braka mu je otac, iz mještovitog braka je on rođen i ti ljudi su stvarno izgublili svoju domovinu Jugoslaviju s kojom su se mogli identificirati. Ne svi naravno. Jer bilo je žestokih nacionalista i iz nacionalno mješanih brakova kao što je bilo i žestokih anacionalnih tipova iz jednonacionalnih brakova, dakle nije jednoznačno ali uzmimo da su oni neka potka, neki temelj te jugoslavenštine.

Markovina ovdje na početku emisije kaže da su Jugoslaveni fikcija i da se oni u Savskoj bore protiv tih utvara a sam za sebe u drugoj emsiji kaže da je Jugoslaven i da jedva čeka da Hrvatska izgubi, na jugoslavensku himnu se dizala cijela obitelj, hrvatska im ništa ne znači ili čak izaziva gađenje.

Evo već 20 i nešto godina Jugoslaveni nas jebu sa pričama o demokraciji o autoritarizmu Franje Tuđmana ko da je on naslijedio državu sa stoljetnom demokratskom praksom a ne jednopartijsku državu bez prava glasa. Koga oni zajebaju, koga tucaju u zdrav mozak. Apologeti dikatatora koji je vladao 35 godina a da nikad nije ponudio narodu izbor, diktatoru kome se nosio falusoidni simbol kao nekom polubogu, diktatorčini koji je priređivao balove, žderanke i pijanke na dnevnoj bazi, hohštapleru koji je uživao u svim kapitalističkim oblicima hedonizma, a koji se da apsurd bude veći predstavljao vođom radnika koji su mu zijevajuć praznim desnima izvikivali ime. I spremni su i sposobni, oni apologeti ordinarnog diktatora zamjerat nekome autoritarni način vladanja nad kojim se kao zgražaju.

Ima li išta imbecilnije od toga. I u svakoj drugoj državi bi bili ismijani, izrugani i imali bi pristup medijima koliko trgovci alkoholom i svinjetinom imaju u reklamnom prostoru saudijskih ili iranskih medijskih kuća. Zašto? Pa zato jer se jednostavno to se kosi za zdravim razumom. Ali u ovoj zemlji, uvrnutih standarda, gdje je sve naopako postavljeno, gdje obožavatelji diktatora pričaju kako im se gadi autoritarni način vladanja sve je moguće pa i da takvi već godinama oblikuju medijsku sliku i najpoželjniji su gosti. Ne samo gosti nego i urednici. Ne samo inetrevjuirani nego i oni koji intervjuiraju. Pa tako i nije čudo da nam taj..Markovina svoje jugosnostalgičarstvo i gađenje koje osjeća prema hrvatskoj državi prodaje kao neki civilizacijski doseg.

Područje:Delminium Vulgaris
izvor:HRHB info portal hrvatskih integralists

>>VIDEO: Stankovićev gost opravdavao Orjunu, Jugoslaviju i JNA

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Revolucija teče i dalje, ne posustaje

Objavljeno

na

Objavio

Revolucija teče i dalje

Danas ljudi žive duže nego ikada u povijesti, a svijet se mijenja brže nego ikada. Tako da prosječan čovjek mora barem dva-tri puta promijeniti pogled na svijet ako želi ići ukorak s tim promjenama, ostati u trendu. Tako je, primjerice, prosječan profesor s filozofskog ili s fakulteta politologije s jednakim žarom pisao radove u kojima se zalagao za ”diktaturu proletarijata” i radove u kojima je slavio višestranačku demokraciju, a ako poživi nije isključeno da će pozdraviti i pobjedu nadolazećeg totalitarizma. Promjeni su podložna ne samo politička uvjerenja nego i dublji stavovi, uvjerenja i uvidi. Kako stvari stoje, sve do podjele ljudi na muškarce i žene.

Početkom dvadesetog stoljeća pjevao je, da ne kažem vikao, Vladimir Majakovski: Dosta nam je života po tragu/ što ostaviše Adam i Eva./ Ošinimo historije ragu!/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva! Ovom zahtjevu ne može se suprotstaviti argumentom, razumnim razlogom. Gdje se maršira, razlozi malo vrijede. Osobito ako se maršira samo jednom nogom (A tko li to desnom stupa?/ Lijeva!/ Lijeva!/ Lijeva!).

U Priručniku fantastične zoologije J. L. Borgesa navodi se i nasnas stvorenje koje ”ima samo jedno oko, jedan obraz, jednu ruku, jednu nogu, pola trupa i pola srca”. Nasnas je Flaubertov izmišljaj iz Iskušenja svetoga Antuna premda je u stvari, kako se navodi u Borgesovu Priručniku, ”potomak Shikka, demonskog stvorenja okomito podijeljenog” iz arapskih priča. Upravo takvom primjerku fantastične faune nalikuje marširant Vladimira Majakovskog.

Marširaju kroz institucije

GramsciOno što nas plaši nije činjenica da takvi nasnasi postoje nego to što oni ultimativno zahtijevaju i od ostalih da skakuću na jednoj nozi, osjećaju s pola srca, gledaju samo jednim okom, rade samo lijevom rukom i nikada ne okreću drugi obraz. I taj pritisak, različitog intenziteta ali postojan, traje do danas, štoviše danas je možda snažniji nego ikada prije. Jer su mu na raspolaganju moćnija sredstva nego ikada prije. Nekada su marširanti dizali revolucije i provodili teror ako bi se dočepali vlasti, no već dugo, po naputku A. Gramscija, oni marširaju kroz institucije. To je manje opasno i vrlo efikasno. Tako je došlo do ubrzanja spominjanih promjena i do toga da prosječan čovjek srednjih godina danas sama sebe zatječe u potpuno izmijenjenom kulturnom i društvenom okolišu te mu dođe da poput Preradovićeva putnika zavapi: Bože mili, kud sam zašo!

Revolucija teče i dalje, ne posustaje. Samo se nekad činilo da je izvor na istoku, a danas se čini da je izvor na zapadu. A izvor je zapravo u ljudskoj naravi, u onom prokletom osjećanju bačenosti u svijet. Koje zaliječiti može samo vjera u Boga ili obogotvorenje čovjeka. U našoj civilizaciji prvo rješenje slabi, a drugo jača. Ironično je nastojanje da se čovjeka što više uzvisi, u konačnici nekako uvijek ispadne kao nasilje nad čovjekom i njegovo poniženje. Najnoviji udari na zdrav razum ljudski događaju se u prvom redu u sferi jezika. Zaposjedanjem jezika zaposjeda se i mišljenje. Tako se sloboda mišljenja unaprijed onemogućava, dakle prije nego što do ikakvog mišljenja i dođe. Jer jezik nije samo sredstvo sporazumijevanja, nego i sredstvo mišljenja. Uspostava planske ideološke kontrole nad jezikom jest i uspostava učinkovite kontrole nad mišljenjem ljudi.

Stoga nakon ideologiziranog Marša za znanost, kojem smo svjedočili ovih dana, i Hoda za život, koji će se održati 19. svibnja, svoj skromni ulog stavljam na ovaj drugi događaj. A isto savjetujem i svim onima kojima je do punine života, slobode, istine… Dok još mogu birati.

Damir Pešorda
Hrvatski tjednik

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Još nisu shvatili da je politika Velike Srbije poražena

Objavljeno

na

Objavio

Glasovi koji s istoka dopiru do Hrvatske pokazuju da se u srbijanskoj politici prema Hrvatima već skoro dva stoljeća ništa nije promijenilo.

Ono što nam danas poručuju ministri iz Beograda ima prizvuk poruka iz Načrtanija Ilije Garašanina, dokumenta čija je glavna poruka – do istrage naše ili vaše. Prevedeno na suvremeni hrvatski jezik to bi značilo do nestanka vašeg ili našeg, piše Ante Gugo / Večernji list

Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća srbijanski političari krenuli su u suludu avanturu kojoj je cilj bio ostvarenje velikosrpske ideje pokrenute u spomenutom Načrtaniju, a kasnije razrađeno u Memorandumu Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Riječ je o političkom nacrtu po kojem su svi Srbi trebali živjeti u jednoj državi.

Cijena tog suludog nacionalističkog velikosrpskog projekta bila je više od 100 tisuća mrtvih u ratovima koje su njegovi kreatori pokrenuli zbog ostvarenja sna o Velikoj Srbiji.

Iako vojno poraženi zbog čudnog odnosa zapadnih sila prema pokretačima najvećih ratnih zločina u suvremenoj Europi nakon Hitlera, nositelji te zločinačke politike nikad nisu bili i stvarno poraženi. Da jesu nikad se ne bi moglo dogoditi da predsjednik Srbije postane Aleksandar Vučić, politički učenik osuđenog ratnog zločinca Vojislava Šešelja.

Vučića će povijest zapamtiti po izjavama kako će Glina uvijek biti srpska zemlja, te da za svakog mrtvog Srbina treba pobiti stotinu Muslimana. Kulminacija odbijanja priznavanja poraza velikosrpske politike došla je ovih dana iz usta srbijanskog ministra obrane Aleksandra Vulina.

Nakon što je tijekom posjeta hrvatskog saborskog izaslanstva Skupštini Srbije ratni Zločinac Vojislav Šešelj u zgradi parlamenta gazio hrvatsku zastavu i vrijeđao naše političare, po incidentnoj retorici poznat ministar obrane Srbije Aleksandar Vulin najavio je svoj dolazak na komemoraciju u Jasenovcu.

Iz Vlade Republike Hrvatske poručeno je kako ne bi bilo dobro da po izazivanju incidenata poznat političar dođe na komemoraciju. Vulin je odgovorio da o njegovu dolasku u Hrvatsku ne može odlučivati nitko iz Hrvatske nego samo vrhovni zapovjednik Vojske Srbije.

Takvu uvredu nije bilo moguće prešutjeti i nakon samo nekoliko sati srbijanski ministar obrane proglašen je nepoželjnom osobom. Sve ovo uglavnom je poznato, ali podsjetio sam na to zbog uvoda u malo ozbiljniju analizu. Hrvatska je, naime, već dugo u situaciji da mora trpjeti uvrede iz Srbije.

Naša zemlja je samo mali djelić velikog svjetskog geostrateškog mozaika. Kao članica NATO saveza uživa podršku i zaštitu moćnih svjetskih sila, ali ima i određene obveze. Nije nikakva nepoznanica kako NATO ne želi da Srbija bude pod potpunim ruskim utjecajem jer bi to unosilo dodatni nemir u ovaj dio Europe.

Problem posebno postaje izražen nakon jačanja rusko-turskog savezništva. To dovodi do kompliciranja političkih prilika u Bosni i Hercegovini. Hrvatska ima ustavnu obvezu prema Hrvatima u BiH. Dakle, vodeći vanjsku politiku domovina osim o interesima Republike Hrvatske mora voditi računa i o interesima Hrvata u BiH.

Prečesto se hrvatsku Vladu optuživalo za podložničku politiku prema Europskoj uniji i NATO savezu, ali oni koji su glasni u takvim kritikama nikad ne nude alternative. Oni nikad ne kažu kako ostvariti hrvatske nacionalne interese bez onih koji praktično upravljaju suvremenim svijetom.

Koliko bi se Hrvatska osjećala sigurno bez potpore NATO-a i EU u okruženju u kojem srbijanski ministar poručuje da će vrhovni zapovjednik Vojske Srbije odlučiti kada će on doći u Hrvatsku ili dok u Italiji postoji Uprava Zadra u izbjeglištvu koju financira talijanski parlament?

Kakva bi bila budućnost Hrvata u BiH kad za njih ne bi mogla skrbiti Hrvatska koja iza leđa ima EU i NATO? Kritičari hrvatske Vlade nikad ne odgovaraju na ova pitanja. Treba li biti posebno mudar kako bi se moglo odgovoriti na pitanje kome je najviše u interesu da Hrvatsku odmakne od EU i NATO saveza? Jasno je kao dan da je to igra u Srbiji, odnosno u sjedištima sila koje u ovom trenutku stoje iza države koja se još uvijek nije pomirila s vojnim i političkim porazom koji joj je nanijela Hrvatska u Domovinskom ratu.

Srpskim političarima nije u interesu pričati o novijoj povijesti jer oni su svjesni da su tu na skliskom tlu. Njima je draže pričati o malo daljoj povijesti jer tu su teorije koje su nam oni nametnuli kroz godine svoje hegemonije u doba komunističke Jugoslavije.

Oni bi i danas pričali o logoru u Jasenovcu, ali ne bi pričali o tome da se 1941. godine Srbija bila prva država u Europi koja je objavila da je očišćena od Židova. Potpredsjednica srbijanske Vlade poručuje kako u Jasenovcu postoje ustaški simboli, aludirajući na znakovlje HOS-a iz Domovinskog rata, ali ne govori ništa o službenoj rehabilitaciji četničkog vojvode iz Drugog svjetskog rata, Draže Mihailovića.

Ta ista gospođa Zorana Mihajlović osuđuje izjavu hrvatskog premijera Plenkovića zbog toga što je jasno rekao kako je Srbija bila agresor na Hrvatsku. To je samo još jedan u nizu dokaza koji nam govore kako se srpska politička elita do danas nije odrekla svoje velikosrpske politike.

U interesnim sukobljavanjima velikih sila Hrvatska ne može i ne smije ostati sama na političkoj vjetrometini. To bi morali imati na umu svi oni koji pomišljaju na kritiziranje hrvatsko proeuropske politike.

Oni koji su danas tako gorljivo protiv hrvatske odgovorne politike prema Europskoj uniji i NATO savezu rade u najboljem interesu onih koji Hrvatsku ne žele gledati na političkoj i zemljopisnoj karti Europe.

Iz Srbije dopiru glasovi da bi njihova Vlada mogla odgovoriti na proglašenje Aleksandra Vulina nepoželjnom osobom u Hrvatskoj. Kažu da bi oni isto mogli uzvratiti prema dvojici hrvatski ministara, Krstičeviću i Medvedu.

Hrvatski ministar obrane Damir Krstičević u Domovinskom ratu bio je zapovjednik Četvrte gardijske brigade, a Tomo Medved jedan od zapovjednika Prve gardijske brigade. Da su htjeli, ta dvojica generala došla bi im 1995. godine.

Ante Gugo / Večernji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati