Pratite nas

Kratki espresso s neformalnim guruom konzervativne intelektualne scene

Objavljeno

na

Nino Raspudić u samo se nekoliko godina prometnuo u neformalnog gurua intelektualne konzervativne scene.

nino_raspudicDok je na jednoj strani stekao vjernu čitateljsku i gledateljsku publiku, koja ga privrženo slijedi kao nekog kršćanskog propovjednika, nije malo ni onih koji ga osporavaju. S Raspudićem sam razgovarao u kafiću pored zagrebačkog Filozofskog fakulteta na kojemu predaje ovaj doktor talijanistike. Iako zastupa tvrda konzervativna stajališta Raspudić se ne uklapa u uobičajene stereotipe koji u hrvatskom medijskom prostoru vladaju o “desničarima i ognjištarima’ . Jasno i bez kompromisa zastupa svoja stajališta, ali nisam osjetio isključivost.

Tek je malo povisio ton kada sam ga pitao o nekim bosanskim fratrima s kojim je u kontinuiranoj polemici i koje kolokvijalno naziva daidžama. Poput dobrog matematičara, Raspudić se izražava jasno i konkretno, a svoje opservacije o “bitku i vremenu” često garnira specifičnim mostarskim humorom te poučnim vicevima i anegdotama. Ovih dana izlazi knjiga 145 kolumni “Kratki espresso” koje je Raspudić u posljednjih nekoliko godina objavio u Večernjem listu.

Ovih dana izlazi knjiga 145 kolumni “Kratki espresso” koje je Raspudić u posljednjih nekoliko godina objavio u Večernjem listu.

Prije nekoliko godina doživjeli ste medijsku eksploziju. Je li to bio svjesni koncept na kojemu ste radili ili se sve to dogodilo višemanje slučajno?

To je došlo sasvim spontano. Imao sam tu neku suvremeniju talijanističku formaciju kada je riječ o odnosu akademizma i medija. Uzor mi je bio Umberto Eco koji je veliki teoretičar i književnik, ali je i osoba koja prati društvene fenomene i koji već desetljećima piše kolumne u tjedniku UEspresso. Kod Eca me fasciniralo kako istodobno uspijeva biti aktualan i pisati o nekim fenomenima koji nam se čine banalnim i svakodnevnima, a koliko iz njih uspijeva iščitati i neke dublje stvari. Ne mislim da nešto što je duboko mora biti i dosadno. Dapače. Javno sam se u smislu politike i društva prvo počeo oglašavati oko pitanje Hrvata u BiH. Kad sam već imao priliku reći i znao reći, onda bih se osjećao loše da sam šutio.

Kako biste se politički pozicionirali? Mnogi vas doživljavaju kao gurua konzervativne scene.

Skloniji sam konzervativnoj opciji. Mogu i rekonstruirati razvojni misaoni put koji dovodi do toga. To je dijelom rezultat i obrazovanja. Kada uvidite da vrijednosti koje se nama čine prirodne nisu samorazumljive već su rezultat baštine koju je gradio dugi niz generacije prije nas, zatim da je civilizacija krhka te da se vrlo lako pada u barbarstvo, uvidite da ne treba raditi opasne društvene eksperimente s nekim institucijama ako nismo sigurni da će to donijeti boljitak. Zlo nije samo u sustavu pa idemo ga promijeniti i onda će nastati raj. Skloniji sam ideji dugoročnog kultiviranja i cijenjenja baštine.

Promatrač bi mogao steći dojam da se pripremate za politiku. Imate li političke ambicije?

Svaki slobodan čovjek ima potrebu utjecati na svijet u kojemu živi. Uvijek se vraćam na izvorno, grčko značenje riječi “idiot”. Idiot je onaj koji je zatvoren u svoju privatnu sferu, ne bavi se javnim poslovima i prepušta da mu drugi kroji svijet u kojemu će živjeti. Dakle, nijedan slobodan čovjek ne bi trebao biti idiot. Trenutno mislim da u tom građanskom smislu više mogu dati kao netko tko slobodno i sustavno nastoji iznositi argumentirano mišljenje ikome ljudi, rekao bih, i vjeruju, nego kao sudionik u borbi za dio vlasti.

Jesu li vam nudili mjesto na listi? Bilo je koketiranja.

Nisam se nikada vidio u postojećim aranžmanima.

Je li vas Tomislav Karamarko zvao na razgovor?

Nije me zvao na taj način, ali imao sam priliku razgovarati s gospodinom Karamarkom, kao i s premijerom Milanovićem, dakle s obojicom, ako je vjerovati istraživanjima, najnepopularnijih političara u zemlji, ha, ha. U stvari, obojica su mi uživo ostavila puno bolji dojam nego što su njihove medijske slike. To je nekako naš specifikum. U pravilu imate političare koji su javno simpatični, zato što puno rade na PR-u, a onda privatno vidite da su puno gori. Kod nas čini mi se da malo zaostajemo.

Što vam se svidjelo kod Karamarka, a što kod Milanovića?

Drago mi je što ste postavili ovakvo pitanje jer obično kude jednog i drugoga, a to je najlakše, pa da kažem koju pozitivnu. Krenut ću od Milanovića. Nekako je kod njega potencijalno najbolje upravo ono što mu najviše prigovaraju. To je taj izražen ego, to što zovu bahatost. Mi nažalost imamo dugu tradiciju političkih ljigavaca i beskičmenjaka koji dobivaju zapovijedi iz stranih ambasada i slično. On nije taj tip. On je politički subjekt pa i kad je u krivu, a često jest, to je po svom nahođenju. Imam dojam daje on zalutao u političku stranku kojoj je na čelu.

Daje po svome habitusu hadezeovac?

Ne hadezeovac, ali da je 1999. godine ušao u HDZ kao što je ušao u SDP vjerojatno bi postao predsjednik HDZ-a i možda bi se u tom miljeu profilirao drugačije, bio možda čak i uspješniji. Ne vidim, iskreno govoreći, poveznicu između njegovih vrijednosti i stranke kojoj je na čelu.

Kako objašnjavate da je Milanović tako žestoko zagovarao neizručenje Josipa Perkovića?

Nije previše reći da sam bio šokiran time što se događalo oko Lex Perković. Nisam vjerovao da su spremni ići toliko daleko. Priznajem da sam i sam bio naivan. Jako je dragocjeno sve to skupa što se dogodilo jer nam je razotkrilo pravu anatomiju političke moći u Hrvatskoj. Pokazalo je koliko su te stare udbaške strukture još jake, u toj mjeri da su gurnule Vladu u bitku koja je unaprijed bila osuđena na neuspjeh.

 Jeste li uspjeli detektirati tko stoji iza tih struktura?

Nemam spoznaje. Ne poznajem taj krug ljudi. Ali put je sklapanje tog mozaika. Uvidjeti tko su u zadnje 24 godine, ali i prije toga, bili moćnici. Mi u Hrvatskoj nismo objasnili fenomen tranzicije. To je velika društvena promjena koja je prošla bez interesa naše akademske scene.

A priče da iz svega stoje bivši predsjednik Stipe Mesiće i bivši premijer Franjo Gregurić?

To nije toliko personalno pitanje koliko je to pitanje privilegirane klase. To je ono što je Milovan Đilas još pedesetih nazvao nova klasa i što se kasnije nazivalo crvena buržoazija. To su ljudi koji nemaju nikakvih ideala. Nisu oni vjerovali u komunizam nego ih je samo zanimalo zadržati moć i privilegije. To objašnjava kako su oni devedesetih prihvatili novu priču između ostalog kako je toliko bivših komunističkih funkcionera samo prešlo u HDZ i ostalo u sedlu.

Kako ocjenjujete poziciju predsjednika Ive Josipovića s obzirom na to da je Saša Perković, sin Josipa Perkovića, njegov savjetnik za nacionalnu sigurnost?

Pa to je skandalozno. To je bio očiti sukob interesa. Koliko god je s jedne strane Josipović, nakon Mesića koji je izazivao konflikte, barem u formalnom smislu donio jedan civiliziraniji način političkog ophođenja, očito je da je i on, kao osoba potekla iz tog miljea, ima problema s raščišćavanjem tog simboličkog tereta.

Je li Karamarko to spreman raščistiti ilije i on dio tih struktura?

On izvorno nije dio tih struktura. Međutim, tijekom devedesetih se bio oslonio na te strukture za vrijeme političkih konflikta koji su ga tada snašli. Ostaje činjenica daje vodio Mesićevu izbornu kampanju 2000. Mislim da bi i za njega bilo važno da se jasnije o tome očituje. Nije dovoljno reći da si kao mlad bio u zabludi i da si griješio.

Je li se po vama on dovoljno ogradio do te prošlosti s Mesićem i suradnje s Manolićem? Treba Iijoš nešto učiniti?

Dobro bi bilo za njegovu političku karijeru. To pitanje će ponovo doći u fokus kada se približe parlamentarni izbori. Mislim da bi mu tada bilo pametno napraviti, kako se to kaže, životni intervju u kojem će se osvrnuti i na taj svoj politički razvoj i iskustvo.

Rekli ste da ste i o njemu stekli bolji dojam uživo nego što ste ga imali preko medija. Što vam se kod njega svidjelo?

Nekako mu je ostala ta stigma da je policajac, neki mračni, šunjavi, zatvoreni tip. Uživo mi je u razgovoru ostavio sasvim drugi dojam, puno komunikativnije i srdačnije osobe. Ono što vidim kao njegovu prednost je da ne lupa. što se kaže njemu je uglavnom svaka na mjestu. Može mu se zamjeriti da nije rekao nešto što je trebao ili da nije rekao nešto bog zna kako važno, ali teško će mu se naći da je nešto lupio.

Kako komentirate to da o Ivici Todoriću, koji je najbogatiji pa i najutjecajniji Hrvat, tako malo kritički piše u medijima.

To je priča o oglašivačima. Ima onaj vic o razlici između komunizma i kapitalizma, U komunizmu ste mogli sve najgore govoriti o svome šefu na poslu, ali niste ništa mogli reći protiv političara. Sada možemo lupati po predsjedniku, premijeru, šefu oporbe, ali ćemo dvaput razmisliti prije nego što ćemo nešto reći i o poslodavcu. Veliki dio medija ovisi oglašivački o Todoriću i njegovim tvrtkama. 

Ali javna televizija ne ovisi.

To bi trebalo pitati čelnike javne televizije i informativnih emisija. Nemoguće je danas ostvariti takvu cenzuru. Mislim da kvalitetna kritika uvijek nađe svoj put do javnosti. Ne znam što bih rekao o Todoriću. Postoji onaj resantiman da je svatko tko je uspješan i bogat automatski kriv. Jednako tako neka su se bogatstva enormno povećavala i neslućeno rasla u vrijeme dok je država pa i neki sektori s kojima su povezani bila u krizi. Tako da se tu mogu postaviti brojna pitanja. Najbolje da s njim obavite sljedeći intervju.

Polemizirali ste s bosanskim franjevcima, a vi dolazite iz Hercegovine u kojoj su “hercegovački” franjevci. Pretpostavljam da su i na vas bitno utjecali hercegovački franjevci.

Nisu bitno. U Hercegovini postoji stoljetni sukob između dijecezanskog svećenstva i franjevaca pa tako i u Mostaru vlada katolički pluralizam. Onda Mostar je grad. Ja ne dolazim iz redodržave u smislu u kojoj mi fratar treba reći što ću ja misliti i da mi on bude posrednik između mene i vlasti. Nisam puno polemizirao s bosanskim franjevcima. Nikada nisam govorio o bosanskoj franjevačkoj provinciji u cjelini nego sam uvijek govorio konkretno o šačici, kako ih mi zovemo, “daidža“. Potpuno su u funkciji bošnjačke unitarističke politike kao što su neki od njih unutar udruge Dobri pastir, koju je osnovala Udba, ranije bili u funkciji titoizma i Jugoslavije.

Jeste li navijali za Bosnu i Hercegovinu na Svjetskom prvenstvu?

Ne.

Zašto?

Nemam emocija prema državnom sklopu kojeg trenutno simbolizira ta reprezentacija, a unutar kojeg mi najbliža rodbina živi bez političkih prava, kao građani drugog reda kojima drugi biraju političke predstavnike. Daje to eksplicitno bošnjačka reprezentacija imao bih simpatije prema njima kao prema susjedima. U Hercegovini je kružio štos koji je istinit. Kako ćemo navijati za BiH reprezentaciju kada više Brazilaca igra za Hrvatsku nego Hrvata u BiH reprezentaciji. Pozvan je jedan jedini.

Vrlo često i žestoko polemizirate s intelektualcima s ljevice. Možete li navesti neke od autor s ljevice čije tekstove volite pročitati bez obzira na to što se s njima ne slažete.

Boris Dežulovič od svih njih najbolje piše iako je po pitanju BiH on potpuno u zabludi. Njemu nije jasno što se dolje događa. Miljenko Jergović je bio potentan mladi pisac. On kao pisac neusporedivo odskače od svih njih. Antu Tomića sam rado čitao i mislim da je davao najviše od sebe dok je u Slobodnoj Dalmaciji pisao reportaže iz dalmatinskih malih mjesta. On tu ima uho za prepoznati priču i formulirati je. Postao mi je nečitljiv kada je tom malom čovjeku, čije je priče prepoznavao i prenosio, počeo docirati i popovati.

Andrić ili Krleža?

(dosta dugo razmišlja) Teško pitanje. To je kao da me pitate …

Oca ili majku?

Ne bih rekao oca ili majku, nego kao da me pitate za dva velikana iz različitih sportova. Da me pitate da usporedim Michaela Jordana ili Maradonu. Krleža je malo prebujan. Možda bih rekao da je Andrić u toj nekoj suzdržanosti na kraju možda malo bolje pisao.

Razgovarao Dražen Ćurić za Večernji List

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Pregled

Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana, RBA zadruge, Pernara i Sinčića!

Objavljeno

na

Objavio

VIDEO! Pogledajte kako je Nenad Koljaja u Bujici raskrinkao Krešimira Macana te razgolitio Pernara, Sinčića i Palfi, s kojima je osnivao Živi zid!

KOLJAJA: “Macan je kod Josipovića četiri puta vodio predstavnike RBA zadruga; ne mogu vjerovati da bi zastupnik perača novca i utajivača poreza mogao postati savjetnik za PR u Plenkovićevoj Vladi!”

Predstavnik oštećenika RBA zadruga i utemeljitelj Živog zida Nenad Koljaja u Bujici na Z1 i još 9 televizija doslovce je razgolitio aktualne čelnike Živog zida: “Oni su lažnjaci! Pernar je medicinski slučaj, a Palfi je ‘operirala’ po trgovačkim centrima! Sinčić sada pokušava ukrasti čak i stranku – skupštinu su imali u Pernarovoj kupaonici…”

Koljaja tvrdi: “Milanoviću su se prodali za dva ručka i par sto kuna, a ja sam im dao jaguar za kampanju – brzo su vozili, a kazne nisu platili…”

Nenad Koljaja u Bujici je pokazao dokument – službenu zabilješku austrijskog Saveznog ministarstva unutarnjih poslova o RBA zadrugama, u kojem se spominju Krešimir Macan i njegova tvrtka MANJGURA… Macan, koji je vodio kampanju Ivi Josipoviću i plasirao plan ‘Barbika’ te se javno hvalio da je on ‘Bijes prvi’ pokušava preuzeti mjesto PR savjetnika u HDZ-ovoj Vladi…

“Vidio sam ga kako na zadnja vrata ulazi u Sabor s predstavnicima RBA zadruga, nevjerojatno je da njiho lobist sada bude savjetnik u Vladi,” izjavio je Koljaja, inače dragovoljac Domovinskog rata i pripadnik Tigrova…

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Govor prof. dr. sc. Miroslava Tuđmana na predstavljanju knjige “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo”

Objavljeno

na

Objavio

fotografija: hkv

Knjiga “Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo. Hrvatstvo političara, kardinala, biskupa i hrvatskih mučenika”. (Tkanica: Zagreb, 2017.) posljednja je, ali vjerujemo ne i zadnja knjiga prof. dr. Zdravka Tomca, u nizu njegovih knjiga koje su podroban prikaz političkih prilika i glavnih aktera na hrvatskoj i protuhrvatskoj političkoj sceni. Njezinog autora, prof. Tomca, iskusnog političara i političkog analitičara ne treba posebno predstavljati. Vjerojatno i sam autor, svojevremeni potpredsjednik SDP-a, potpredsjednik Ratne vlade, potpredsjednik Hrvatskoga sabora, teško da će točno moći navesti koja mu je to po redu objavljena knjiga.

Pa ipak, ova je knjiga po svojoj strukturi različita od prethodnih, a time i po svojoj poruci ili čak oporuci. Knjiga je na neki način svojevrsna sinteza, sažetak, prethodnih knjiga u kojima Tomac prikazuje i daje političku ocjenu poglavara, kardinala i predsjednika Vlada, dakle ljudi koji su bili ili koji još uvijek jesu na čelu institucija koje su presudne za opstojnost hrvatske države, odnosno za nacionalni i kulturni identitet hrvatskoga naroda.

Tomac u ovoj knjizi daje sažete ocjene iz svojih brojnih prethodnih knjigao predsjednicima Tuđmanu, Mesiću i Josipoviću; ponavlja svoje ocjene o kardinalima Stepincu, Kuhariću i Bozaniću; prikazuje svoje odnose s predsjednicima hrvatskih Vlada Račanom, Milovanovićem, Karamarkom. Posebno se bavi povijesnom ulogom i prilikama u kojima je djelovala Ratna vlada premijera Gregorića, Vlada kojoj je bio potpredsjednik. Jasno da je u svojim ocjenama i vrlo precizan prema današnjoj predsjednici Republike Kolindi Grabar Kitarović i predsjedniku Vlade Andreju Plenkoviću.

Dvije su bitne odrednice koje su oblikovale sadržaj ove knjige, odrednice koje povezuju i uvezuju u cjelinu sve u knjizi spomenute osobe. Prva je odrednica autorovo traženje odgovora na pitanje – što to znači biti Hrvat, odnosno što je to hrvatski patriotizam ili jednostavno što je to hrvatstvo? Drugi je kriterij po kojem su se pojedine ličnosti našle u ovoj knjizi, što prof. Tomac piše samo o osobama koji su njegovi suvremenici, s kojima je surađivao ili s kojima je bio u sukobu, a ponekad i jedno i drugo: surađivao i ratovao. Izuzetak od toga kriterija je kardinal Alojzije Stepinac, prema kojem je prof. Tomac osjećao posebnu moralnu obvezu, iako s njime nije bio u osobnom kontaktu.

Prof. Tomac je osoba s dugim političkim iskustvom, a kako je bio na visokim političkim dužnostima, to njegov opis sukobljenih i oprečnih politika i političkih odluka ljudi koji su odlučivali o sudbini Hrvatske, te prikaz vlastitih stavova i vlastitog angažmana u tim procesima, ovoj knjizi daje dokumentarnu vrijednosti.

Ono što prof. Tomca čini poštenim i iskrenim autorom je njegovo priznanje da je griješio i da su njegovi protivnici znali biti u pravu. Mnoge je pogreške i u prošlosti pripisivao politici predsjednika Tuđmana, a niz mu pogrešaka ni danas ne oprašta. Pripovijeda da ga je dvadeset godina Račan progonio, ali da su potom niz godina bili bliski suradnici. Znao je mijenjati svoje političke ocjene o ključnim akterima na političkoj sceni i to ne samo jednokratno.

Zašto je tome tako?

Vjerojatno se odgovor može iščitati iz bitnih odrednica osobnosti Zdravka Tomca.Vjerujem da su tri odrednice njegova etičkoga i društvenoga habitusa razlogom zašto političar i pisac Tomac može u novim situacijama mijenjati svoja mišljenja o pojedinim ljudima, odnosno zašto je spreman iskreno priznati pogreške u svojim procjenama.

Prvo, prof. Tomac ne može, a da ne komunicira. On ne može, a da ne reagira, ne može ne odgovoriti na dnevne političke poruke, ne može a da ne bude dnevno angažiran. On je ovisnik od dnevne pisane i govorne komunikacije. Za njega komunicirati znači participirati. Njemu uskratiti pravo na svakodnevno komuniciranje (što je za njega istovjetno s političkim djelovanjem) isto je što je za drugoga osuda na zatvorsku kaznu.

Drugo, bitna je odrednica ovisnika (svako)dnevne komunikacije identifikacija sa predmetom rasprave. Identifikacija sa željom i namjerom da se upozori, pomogne ili osudi, zaustavi ili promijeni. Identifikacijaje emocionalna ovisnost u kojoj nema jasne granice između aktera, njihovih, želja, ciljeva, mogućnosti s jedne strane i objektivne zbilje s druge. Zato Tomacotvoreno priznaje: „ja sam emocionalni političar“. Osnovna pak značajka svakoga emocionalnoga angažmana je njegova temporalnost: traje samo dok se ne promijenisituacija s kojom se njezini sudionici identificiraju. Konkretno: hrvatstvo političara koje Tomac analizira za njega traje onoliko koliko se on s tim hrvatstvom može identificirati. Drugim riječima, hrvatstvo je ovisno o vremenu, preciznije o aktualnom vremenu u kojem Tomac komunicira.

Treće, vrijeme i prostor komunikacije za Tomca su prvenstveno javnost i mediji. Nije slučajno da prof. Tomac u svojim knjigama rijetko citira pisane izvore i dokumente. Jednako tako i u ovoj knjizi on se poziva prvenstveno na medijske napise, javna pismai izjave izrečene uprivatnim razgovorima ili u javnosti. Tomac je uvjeren da se politički sukobi zbivaju i rješavaju u medijima i pomoću medija. Uvjeren je da je prijeteće pismo Veljku Kadijeviću i Stanku Brovetu bilo presudno za ponašanje JNA nakon pada Vukovara; ili da je pismo kardinala Bozanića bilo presudno za rezultate predsjedničkih izbora 2015.

Ove su odrednice, po mojem mišljenju, ono što su dobre strane Tomčevih analiza. Njegov, pak stil koji je britak, jasan, gladak i pitak – nudi čitatelju štivo koje se lako, bez napora i s užitkom čita. Ali isto tako ove odrednice njegova mišljenja razlogom su čestih promjena njegovih procjena o pojedinim ljudima i događajima.

Kompas s kojim se prof. Tomac orijentira u ocjeni hrvatstva su dosljednost uidentifikaciji s katoličkom vjerom ižrtvi za uspostavu hrvatske države. Zato kardinale, državne poglavare i predsjednike vlade ocjenjuje prema njihovom hrvatstvu jer imaju presudnu ulogu u politici nacionalne identifikacije. Bez (katoličke) vjere nema duhovne i moralne identifikacije, a bez hrvatske države nema slobode i opstojnosti. Zato je „najveće hrvatstvo /ono koje je/ zbog ljubavi prema domovini i svom narodu … spremno na žrtvovanje svoga života i svoje slobode“.

Sukladno takvim kriterijima prvi hrvatski predsjednik dr. Franjo Tuđman, budući da je jedan od najzaslužnijih za stvaranje hrvatske države, za prof. Tomca je „jedan od najvećih ljudi u hrvatskoj povijesti, zato je on Otac Domovine. Zato je Franjo Tuđman, u novi¬joj hrvatskoj povijesti, jedini državnik među hrvatskim političarima“.

Međutim, tijekom proteklih skoro tri desetljeća predsjedniku Tuđmanu prof. Tomac pripisuje niz negativnih ocjena i pogrešaka. Tomac piše, da je predsjednik Tuđman „vodio više politika“,„vješto skrivao svoje karte tako da je držao u zabludi i strahu i najbliže suradnike“, činio „trule kompromise s hrvatskim Srbima i bosanskohercegovačkim Srbima“ koji su se „graničili s nacionalnom izdajom“, imao „pokerašku strategiju“, „igrao na rubu provalije“, „vodio ‘nemoralne’ razgovore i dogovore sa Slobodanom Miloševićem“, da su „Milošević i Tuđman istodobno su postali i saveznici i ljuti protivnici, saveznici u razbijanju Jugoslavije na osnovi Ustava iz 1974. godine, a ljuti protivnici jer je Milošević želio i ono što mu ne pripada“.

Profesor Tomac smatra da je: „najveća Tuđmanova pogrješka što je prihvatio Daytonski mirovni sporazum, što se odrekao Herceg Bosne“. Tomac pripisuje Tuđmanu političku naivnost jer „je smatrao da uključivanje Hrvatske u NATO i Europsku uniju ne će ugroziti i poništiti hrvatsku suverenost niti ugroziti hrvatski nacionalni identitet“, te što je „prihvatio globalizam i liberalni kapitalizam kao neminovnost. Prihvatio je diktaturu MMF-a, Svjetske banke i Haaškoga suda nepravde a ne pravde. Zbog toga danas nije ispravno tvrditi, kako to mnogi tvrde, da je izlaz iz sadašnjih problema povratak na Tuđmanovu politiku u cjelini“.

Unatoč svim takvim ocjenama prof. Tomac predsjednika Tuđmana smatra jednim od najvećih u hrvatskoj povijesti i jedinim državnikom od samostalnosti hrvatske. Zašto je tome tako i kako to razumjeti?

Predsjednik Tuđman i profesor Tomac funkcioniraju i djeluju u dvije različite dimenzije. Za povjesničara i državnika Tuđmana povijest je bila osnovni kriterij prosudbe njegovih odluka. On nije imao „tajnu politiku kao rezervnu varijantu“ kako tvrdi Tomac. Vjerovao je da u povijesti vrijede pravila i zakoni međunarodnoga poretka i da samo poznavanjem tih odnosa moguće je ostvariti hrvatske nacionalne interese. Predsjednik Tuđman je smatrao da će povijest a ne aktualna javnost suditi njegovim odlukama i potezima.

Nasuprot tome prof. Tomac je kako sam tvrdi „emocionalni političar“, „emocionalni Hrvat“, koji će otići zajedno s predsjednikom Tuđmanom na razgovor s Miloševićem kod Gorbačova, ali Tomac se neće rukovati s Miloševićem, a smatrat će da se Tuđman „ponizio do krajnjih mogućnosti jer je prihvatio da se sretne i razgovara sa svojim potencijalnim ubojicom“.

Tomac je do krajnjih granica osjetljiv na sud javnosti, iako stalno nastoji utjecati na tu javnost u interesu i prema kriterijima „emocionalne“, odnosno političke identifikacije s nacionalnim interesima. No, kako sam priznaje da postoji razlika između političara i državnika, onda je ta razlika u oprečnim kriterijima prosudbe tko je državnik a tko političar. Tomac predsjedniku Tuđmanu priznaje i pripisuje zasluge prema povijesnim kriterijima, a pogreške očitava iz dnevnoga političkoga horizonta kojega povijest često briše i zaboravlja.

Autorovog panoptikuma različitih obrazaca hrvatstava ustrajat će na tvrdnji „Nema hrvatstva koje nije emocionalno hrvatstvo“, ali će priznati da „hrvatstvo u XXI. stoljeću ni po sadržaju ni po formi nije hrvatstvo XIX. ili XX. stoljeća“, te „da se danas hrvatstvo ostvaruje na drugi način nego za vrijeme Domovinskog rata ili za vrijeme bivše Jugoslavije“. Zato Tomac tvrdi „Pogrješno je razvrstavanje Hrvata na načelu ili si za Europsku uniju ili za Hrvatsku“, jer je uvjeren da se u suvremenim uvjetima u kojima je Hrvatska članica euroatlantskih integracija,suverenističkapolitika vodi prema različitim, odnosno novim okolnostima poimanja suvereniteta.

Možemo se složiti da je 21. stoljeće metafora tih novih okolnosti, iako nije 21. stoljeće donijelo i stvorilo te nove okolnosti, nego je Hrvatska kao suverena država mogla tek početkom 21. stoljeća ući u NATO i EU.Što znači dadanas nije moguće hrvatstvo „koje bi Hrvatsku razvijalo kao izolirani otok“. Danas je „moguće biti Eu¬ropejac i Hrvat“. Tomac stoga zaključuje: „zato što su i Kolinda Grabar-Kitarović i Andrej Plenković Europejci i pripadnici europske i svjetske političke elite, oni nisu manje vrijedni Hrvati niti su manji Hrvati“.

Knjiga prof. dr. Zdravka Tomca „Tuđmanovo i Stepinčevo hrvatstvo“ nije povijest hrvatstva, nije povijest politika posljednjih godina socijalističke Hrvatske i prvih desetljeća stvaranja suverene i demokratske Hrvatske. Ali jeste pregled ključnih političkih aktera koji su se žrtvovali za hrvatsku slobodu i samostalnost, ali i onih koji se nisu identificirali sa Hrvatskom a bili su na njezinu čelu, te najava novih političara i elita koji su spremni voditi Hrvatsku prema novih kriterijima suverenističke politike.

No, ova knjiga na neki način – prof. Tomac bi mogao reći skriveni i tajni način – nudi više od toga. Ona je predložak za istraživanje odgovora na pitanje koje je autor postavio na početku svoje knjige: što to znači hrvatstvo, što to znači biti Hrvat? Ova knjiga sadrži dodatni poticaj na političko ali i teorijsko istraživanje hrvatstva, odnosno hrvatskoga nacionalnoga identiteta. A to je pretpostavka da se jasno definiraju kriteriji hrvatstva ne samo u politici nego i u drugim djelatnostima, pogotovo u medijima, kulturi i obrazovanju gdje smo danas često suočeni s nastavkom politike detuđmanizacije i negiranja vrijednosti na kojima je nastala slobodna i suverena Hrvatska.

HINA

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari