Pratite nas

Povijesnice

Krbavska bitka (9. rujna 1493. godine)

Objavljeno

na

Krbavska bitka (9. rujna 1493. godine) na Krbavskom polju u Lici (Krbavi), u kojoj je bosanski sandžak-beg Hadum Jakub-paša porazio hrvatsku feudalnu vojsku pod zapovjedništvom bana Emerika Derenčina.

Po mnogim autorima se ova bitka smatra početkom Stogodišnjeg rata Hrvatskog Kraljevstva i Osmanskog Carstva

Veliki poraz hrvatske plemićke vojske 9. rujna 1493. godine u bitki na Krbavskom polju predstavlja jedan od najvažnijih događaja dugotrajnog obrambenog rata Hrvata protiv Osmanlija.

2cdfn9kNjezine posljedice dugo su ostale u svijesti hrvatskog naroda kao velika katastrofa koja je oblikovala daljnji povijesni razvoj čitave Hrvatske. Pogibija velikoga broja hrvatskih plemića i stradanje mnoštva seljaka, potaknulo je kroničara fra Ivana Tomašića da sredinom 16. stoljeća bitku opiše kao „prvi rasap Kraljevstva Hrvatskoga…“.

Osjećaj straha i ugroženosti, koji se nakon Krbavske bitke uvukao u stanovništvo Like i Krbave, najbolje se iščitava iz riječi popa Martinca, koji je svoj zapis sastavio svega nekoliko dana nakon boja: „… I bi zabrinutost velika kod svih koji su živjeli u ovim zemljama kakva nije bila od vremena nečistih Tatara i Gota i Atile….“ Osvajanjem Bosne (1463.) i Hercegovine (1482.) osmanske su se čete pojavile na granicama Ugarskohrvatskog Kraljevstva.

Prve su značajnije provale u gorsku Hrvatsku počele 60ih godina 15. stoljeća. Mnoge od ovih provala Osmanlije su nastavile dalje k zapadu, pustošeći i pljačkajući slovenske zemlje. Jedan je od tih upada 1493. godine izvršila velika osmanlijska vojska predvođena bosanskim sandžakbegom Hadum Jakub pašom.

Još tijekom kolovoza godine 1493. bosanski paša Hadum na čelu svojih osam tisuća konjanika napao je Jajce, ali ga nije uspio osvojiti. Produžio je stoga dalje preko Une, sve do Celja i Ptuja, tegleći za sobom velik plijen i brojne zarobljenike. Kako su ga iz Štajerske uspjeli protjerati, vratio se u Hrvatsku i usput spalio predgrađe, samostan i crkvu grada Modruša. U međuvremenu hrvatski ban Emerik Derenčin na čelu hrvatske vojske zaustavio se na Krbavskom polju nadomak Udbine s namjerom da Turcima zapriječi ponovni upad u Bosnu i da oslobodi zarobljenike. Ban Derenčin bio je tad već slavom ovjenčan vojskovođa koji se proslavio kao zapovjednik neosvojiva grada Jajca, a njegova je vojska navodno brojila 15 000 ljudi. Boj je počeo 9. rujna u šest ujutro. Čini se da hrvatski vojnici nisu imali dobar vidik jer je vjetar uskovitlao mnogo prašine koju im je nosio u oči. Prema Divnićevu opisu, bilo je to ovako:

krbavska

Kobna znamenja
“Nesreću kršćansku naviještala su već od srpnja nebeska znamenja, osobito oluje, gromovi i tuče, koja je i uoči onoga dana padala. Za samoga boja pak oborio se na kršćansku vojsku nekakvi prašni oblak tako da se nisu međusobno ni vidjeti mogli, dok je nad Turcima sjalo svijetlo sunce. Boj se svršio potpunim porazom Hrvata: 13 000 ljudi ili je zarobljeno ili leže mrtvi na polju, nepokopani, te ih sada razdiru vuci, tigri, medvjedi i ostala zvjerad.”
Među zarobljenicima našao se i sam ban sa svojim sinom, kojem su Turci odrubili glavu pred očevim očima. Neopisivom okrutnošću tu odrubljenu sinovljevu glavu stavljali su na stol pred oca svaki put kad bi mu donosili hranu. Ipak, hrvatski ban nije pokleknuo duhom i unatoč takvim neljudskim postupcima našao još dovoljno prisebnosti da hrabri i druge zarobljenike.
Prema ne tako brojnim podacima o samoj bitci razabire se da Hrvati nisu htjeli pričekati da im stigne pomoć štajerskoga kraljevskoga vojvode Jakoba Sekelja (Jakub Cakl), već su se smatrali dovoljno jakima. S druge strane, Turci su svim zarobljenicima odrubili glave i prije negoli je bitka počela. Željeli su biti sigurni da nitko od njih neće priteći u pomoć kršćanskoj vojsci. Osiguravši si bokove posebno odabranim postrojbama, a što obližnjim šumama, turski je paša poslao oko tri tisuće konjanika da na konjima prijeđu malu rijeku i zaobiđu Hrvate. Ne znajući za to, hrvatski su vojnici napali bokove turske sile i natjerali ih na uzmak, a Turci su pak vješto uzmicali prema mjestu gdje je u zasjedi čekalo čak 3 000 njihovih konjanika.

Okruženje i odluka
Upravo su ti konjanici nesmotrenu hrvatsku vojsku okružili s obje strane, čak i s leđa i potukli ih do nogu. Palo je tom prigodom i mnogo plemićkih obitelji. Iz jedne takve obitelji otac sa čak šest sinova, a u boju su poginuli i knez Ivan Frankopan od Cetina, sedamdesetak svećenika i redovnika, a osim bana i njegova sina u zarobljeništvo su pali i knezovi Nikola i Vilim Frankopan. Češki putopisac izrijekom spominje kako je u Zadru upoznao čovjeka koji je na bojnom polju ostavio brata i šest rođenih stričeva. Rekao mu je kako je na bojnome polju vidio tjelesa koja su u dužini većoj od kilometra ležala kao gusti snopovi, tako da se s jednoga tijela moglo zakoračiti na drugo. Prema njegovom pričanju, Turci su tad malo kome glavu odrubili. Da imaju manji teret mrtvacima su rezali nosove i nosili ih sa sobom, jer sultan im je svaku glavu plaćao dukat, a umjesto glave, u svrhu dokazivanja, mogao je poslužiti i nos.

Suvremenici o Krbavskoj bitci
Tragičnu i tužnu sudbu hrvatske vojske poražene na Krbavskom polju potanko su opisali povjesničari Bonfinije, Unresi i Tubero, ali kud i kamo vjerodostojnijim čini se opis ninskoga biskupa Jurja Divnića koji je odmah nakon bitke pohitao u Liku i svoje izvješće o boju sročio za papu Aleksandra VI. upozoravajući ga na pogibelj koja je zaprijetila cijeloj Europi. Osobito se važnim čini opis češkoga putopisca Ivana Hasišteinskoga koji je godine 1493. preko Dalmacije putovao u Jeruzalem, pa se zatekao u Zadru baš u vrijeme kad su u nj stizali bjegunci nakon bitke. S mnogima je od njih razgovarao i zabilježio sljedeće: “U ponedjeljak 23. rujna doplovili smo k mjestu Zadru. Tu nam pripovijedahu zle novine kako su bezdušni zatiratelji kršćanstva, Turci, porazili Hrvate do nogu i mnoštvo ih poubijali i zarobili. To se dogodilo petnaesti dan pred mojim dolaskom u Zadar na dan sv. Gorgonija (9. rujna). A zbilo se je to tim povodom što je jedan vojvoda turskoga sultana po imenu Hadum (Hadrem) paša, združivši se s najodličnijim Turcima, imajući oko deset tisuća konjanika, provalio preko gora do Hrvata, i onda dalje u zemlju rimskoga kralja do mjesta Ljubljane u Karneoliji. U svim tim oblastima pobravši silu naroda, muževa, žena, djevojaka i dječaka, odagna ih sa sobom. Knezovi, gospoda i vitezovi hrvatski, sabravši se da bi Turke pretekli, pohitaše u one gore kroz koje su Turci u zemlju provalili, pa ih ondje očekivahu i imađahu, kako sam obaviješten, do tri tisuće konjanika i oko osam tisuća pješaka, među kojima bijaše nekoliko knezova i gospode znamenite, kao što su ban hrvatski Mirko Derenčin, ban jajački u bosanskoj zemlji Juraj Vlatković i drugi”.

Istodobno, u Grobniku je bio hrvatski pop glagoljaš Martinac od plemena Lapčana, koji je glagoljicom pisao časoslove za pavline u Novome. Iako je pisao svetu knjigu, na njezinu je svršetku zabilježio doslovce: “Juže dvigoše Turci. I jošte izide baša Rumarie i Vrhbosanije i porobiv Posavje pade pod Modrušu i poče rvati Modrušu, požga že ognjem burge (gradove) ohrstnije i kloštri, jošte i crkve gospodnje. Tagda že gospoda hrvatska i bani hrvatski dvigoše vojsku protivu im, boj zastupni v polji velijem Krbavskom, i tu boriše se braniju velieju.”

Jurica Miletić/udbina.com & Kamenjar.com

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

24. obljetnica utemeljenja 2. gardijske brigade HVO-a

Objavljeno

na

Objavio

Jedna od elitnih postrojbi HVO-a sudjelovala je u desecima pobjedničkih operacija oslobađanja

Ciganske livade, Korićina, Glamoč, Čemernica, Jajce, Ugar…, neka su od brojnih mjesta koja su tijekom Domovinskog rata uspješno oslobodili pripadnici II. gardijske brigade Hrvatskoga vijeća obrane pri čemu su poginula njezina 163 pripadnika.

2. gardijska brigada je bila gardijska mehanizirana brigada Hrvatskog vijeća obrane tijekom rata i poslijeraća u Bosni i Hercegovini.

Brigada je utemeljena 13. prosinca 1993. godine odlukom Glavnog stožera HVO-a, a kroz nju je prošlo 5.000 gardista.

Na temelju zapovijedi pokojnog predsjednika Herceg Bosne Mate Bobana, u prosincu 1993. godine osnovana je II. gardijska brigada HVO-a u čiji sastav su ušle Širokobriješka Kažnjenička bojna, Lakojurišna bojna, Hrvatska legija časti, 60. gardijsko-desantna bojna “Ludvig Pavlović”, a nešto kasnije i Postrojba za posebne namjene Gavran 2. Od tada do kraja rata prošli su, kao jedna od najelitnijih postrojba sva teška ratišta.

Sjedište brigade je bilo u vojarni Stanislav Baja Kraljević u Rodoču, južnom prigradskom naselju grada Mostara

Brigada je prošla mnoge bojišnice do južnog, dubrovačkog bojišta do Manjače, pritom oslobodivši mnoge gradove (Kupres, Glamoč, Mrkonjić Grad, Jajce, Šipovo …) i kao takva slovila je za jednu od najslavnijih i najboljih postrojbi Hrvatskog vijeća obrane, a svoje živote za domovinu i slobodu dala su čak 163 pripadnika ove brigade.
Kapelica sv. Ivana Krstitelja, zaštitnika brigade, koja se nalazi unutar spomenute vojarne ujedno je i spomenik palim braniteljima, na zidovima su ploče s imenima i slikama poginulih gardista.

Nakon rata zadaće brigade su bile da unutar HVO-a, koji je zajedno sa Armijom BiH činio Vojsku Federacije Bosne i Hercegovine, štiti bošnjačko-hrvatski entitet u BiH od rata, poplava, požara i sl. Brigada je tijekom1998. godine bila na obuci u Turskoj, u sklopu NATO-a.

Tijekom 2001. godine, 2. gardijska brigada zajedno sa ostalim postrojbama hrvatske komponente Vojske FBiH daje potporu Hrvatskoj samoupravi.

Hrvatski narodni sabor je pozvao časnike i vojnike hrvatske komponente Vojske Federacije BiH na samoraspuštanje. Većina časnika i vojnika, samovoljno, ovaj je poziv ispoštovala, te su vojarne HVO-a ostale prazne.

Jedine posljedice samoraspuštanja, na kraju, su bile nekoliko izgubljenih plaća za vojnike i časnike HVO-a, kao i gubitak položaja u vojnoj hirerahiji za one osobe koje su se najgorljivije založile da se raspuštanje provede.

Reformom obrane u BiH 2005. godine Vojska Federacije BiH zajedno sa Vojskom Republike Srpske je integrirana u sastav Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Danas se Oružane snage Bosne i Hercegovine sastoje od tri pukovnije, a 1. pješačka (gardijska) pukovnija je nasljednica Hrvatskog vijeća obrane.

Kamenjar.com

General zbora HVO-a Stanko Sopta: Uloga HVO-a u vojno redarstvenoj operaciji Oluja je neupitna!

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Povijesnice

12. prosinca 1519. Papa Leon X. – ‘Hrvatska je predziđe kršćanstva’

Objavljeno

na

Objavio

Sintagma „Predziđe kršćanstva“ ili „latinski „Antemurale christinaitis“ prati Hrvate još od 1519., i ako se neslužbeno koristila i 30-ak godina ranije u raznim neformalnim i formalnim prepiskama.

Taj naslov je papa Leon X. dao na današnji dan našoj Hrvatskoj u pismu hrvatskom banu i junaku u borbama protiv Turaka nepobjedivom banu Petru Berislaviću. To nije bio jedini takav naslov koji je dobila neka zemlja i narod, istu titulu dobili su Mađari i Poljaci.

Naime, bilo je to doba snažnog pritiska Turaka na Dalmaciju, kad se činilo da bi cijela ta hrvatska pokrajina mogla pasti pod tursku vlast, kao što se to ranije dogodilo s Bosnom.

Protiv višestruko brojčano jačih turskih osvajača, Hrvati su vodili najžešće ratove u 16. i 17. stoljeću koja su nazvana “duo plorantes saecula Croatiae” (“dva plačuća stoljeća Hrvatske”). Većinu obrane financirali su austrijski unutarnji staleži (otprilike iznad 95%), a u obrani granice nije sudjelovao isključivo hrvatski etnički element, već i njemački, mađarski, te etnicitet kojeg se obično u povijesnim dokumentima naziva “vlaški”, a čiji su pripadnici uglavnom (ne isključivo) bili pravoslavne vjeroispovijesti.

U skoro 400 godina dugom ratovanju protiv osmanlijskih osvajača proslavili su se mnogi imenima znani i neznani hrvatski ratnici i junaci.

Najpoznatiji među njima bili su: branitelj Zemuna Marko Skoblić kojeg su Turci svezanog bacili pod bijesnog slona jer se nije htio odreći Krista i poturčiti, ban Petar Berislavić (1475.-1520.) koji je zbog sjajne pobjede kod Dubice na Uni god. 1513. dobio na dar blagoslovljeni mač i klobuk od pape Leona X., senjski kapetan Petar Kružić (1491.-1537.) koji je punih 15 godina branio okruženi Klis, vrhovni kapetan Nikola Jurišić ( 1490.-1545.) koji je god. 1532. sa samo 700 Hrvata zaustavio 140.000 Sulejmanovih vojnika na njihovom vojnom pohodu za Beč te obranio tvrdi grad Kiseg, ban Nikola Šubić Zrinski (1508.-1566.) koji je god. 1542. s 400 Hrvata spasio Peštu od sigurne propasti.

Godine 1566. Sulejmana II. koji je krenuo s preko 100.000 vojnika osvojiti Beč i potom čitavu Europu, zaustavio je pod Sigetom Nikola Šubić Zrinski s 2 500 uglavnom hrvatskih junaka, pri čemu je stradalo preko 30.000 Turaka, a sami branitelji su zbog hrabrosti i junačke smrti “ušli u legendu” svjetske ratne i vojne povijesti.

Da ne spominjemo iz prebogate herojske hrvatske povijesti pobjednika kod Siska Tomu Erdödya, bana Ivana III. Draškovića („defensor Croatie“), bana Nikolu Zrinskog, bana Petra Zrinskog, Krstu Frankopana, bana Petra Keglevića, generala Ivana Lenkovića i mnoge druge junake Hrvate koji su zaustavili Turke na prodoru u Europu.

Svi oni su svojom hrabrošću i vjerom zaslužili spomen kod hrvatskog čovjeka danas i uvijek. Svojim djelovanjem potpuno su opravdali časni naziv Hrvatske i Hrvata „predziđe kršćanstva“. Tako su branitelji Europe, od kojih su najveći teret iznijeli Mađari i Hrvati, ušli u povijest kao oni koji su „stari kontinent“ obranili od imperijalnih Turaka i omogućili da Europi ostane u kršćanska i u krilu kršćanske kulture i okružja doživi svoj procvat.

(narod.hr)

VIKTOR ORBAN: Mađarska, uz Hrvatsku i Poljsku, nosi častan naziv „predziđe kršćanstva“

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari