Pratite nas

Kolumne

Kreativni odgovori na katastrofu

Objavljeno

na

Valute lokalnih zajednica spontano su nastajale kada su nacionalne valute bile oskudne ili nedostupne. Kako je ljudima nedostajao novac, a imali su vještine i mnogo posla kojeg je trebalo obaviti, tako su komplementarne lokalne valute tiho koegzistirale zajedno sa službenim vladinim novcem, povećavajući likvidnost i olakšavajući trgovinu.

Novac je simbol koji predstavlja vrijednost, a monetarni sustav je ugovor među grupom ljudi da ti simboli po dogovorenoj vrijednosti budu prihvaćeni u trgovini. Bilo koja skupina ljudi može ući u takav ugovor, složiti se i trgovati, to ne mora biti čitava nacija. Danas smo svjedoci procesa u kojem su i nacionalne valute zamijenjene nadnacionalnim valutama, što kao posljedicu ima sve manju (ako ne i zanemarivu) mogućnost utjecaja “odozdo” na ekonomski život. Problem je što se stvarni život ljudi događa upravo “dolje”, na dnu piramide, što znači da oni više nemaju nadzor nad mnogim ekonomskim aspektima vlastitih života.

O suvremenom monetarnom sustavu i njegovim razornim osobinama već je puno napisano, ali znatno manje o njegovoj alternativi – lokalnim valutama. Tijekom povijesti, valute lokalnih zajednica spontano su nastajale kada su nacionalne valute bile oskudne ili nedostupne. Primjerice, kada je njemačka marka postala bezvrijedna tijekom hiperinflacije 1920-ih, mnogi njemački građani počeli su izdavati vlastite valute. Stotine zajednica u SAD-u, Kanadi i Europi radilo je to isto tijekom Velike depresije. Ljudima je nedostajalo novca, imali su vještine, a bilo je mnogo posla kojeg je trebalo obaviti.

Bolje povezivanje zajednice

Komplementarne lokalne valute tiho su koegzistirale zajedno sa službenim vladinim novcem, povećavajući likvidnost i olakšavajući trgovinu. Te su valute bile potvrde da su roba ili usluga bili primljeni i omogućavale su donositelju da zamijeni kredit za ekvivalentnu vrijednost u robi ili uslugama na lokalnom tržištu. Na tu temu informativna je knjiga Mreža duga: Šokantna istina o našem novčanom sustavu i kako se možemo osloboditi, Ellen Hodgson Brown, doktorice prava i odvjetnice, koja se dotaknula i pitanja lokalnih valuta.

Valute zajednica trenutno su legalno u opticaju u više od 35 zemalja, a širom svijeta postoji i više od 4000 programa lokalne razmjene u raznim oblicima. Pored privatne razmjene zlata i srebra, oni uključuju lokalni papirnati novac, kompjuterizirane sustave kredita i dugovanja, sustave razmjene rada i sustave za trgovinu lokalnim poljoprivrednim proizvodima. Od većine nacionalnih valuta razlikuju se po tome što nisu stvoreni kao dug privatnim bankama i ne odlijevaju se iz zajednice u udaljene banke u obliku kamata. Ostaju u gradu, stimulirajući lokalnu produktivnost. Lokalne valute mogu pokretati djelatnosti novim novcem, financirajući lokalne projekte bez povećanja duga zajednice. Iskustvo pokazuje da takve dopune zalihama novca ne prijete nacionalnoj financijskoj stabilnosti, već je jačaju. Pored njihove monetarne funkcije, lokalni sustavi razmjene služili su i boljem povezivanju zajednice.

Argentinski primjer

Kad je 1995. Argentina je bankrotirala, Vlada je usvojila sve mjere koje joj je naložio MMF, uključujući “privatizaciju” (prodaju javne imovine privatnim korporacijama) i vezanje argentinskog pezosa za američki dolar. Rezultat je bio precijenjeni pezos, ogromno ekonomsko stezanje i slom financijskog sustava. Ljudi su pohrlili u banke kako bi podigli svoje životne ušteđevine da bi im rekli – kako su njihove banke trajno zatvorene.

Travnjaci su se uskoro pretvorili u povrtnjake i počeli su nicati lokalni sustavi za razmjenu dobara. Jedna ekološka grupa održala je ogromnu dvorišnu prodaju u kojoj su ljudi donijeli što su imali za prodati i u zamjenu dobili kupone koji su predstavljali novac. Kuponi su zatim korišteni za kupovinu druge robe. Taj sustav papirnatih potvrda za dobra i usluge razvio se u Globalnu mrežu za razmjenu (Red Global de Trueque ili RGT) iz koje je nastala najveća nacionalna mreža lokalne valute na svijetu. Model se proširio širom Središnje i Južne Amerike, obuhvativši sedam milijuna članova i uz opticaj u vrijednosti od više milijuna američkih dolara godišnje.

“Monetizacija” vlastitih dugova

U Argentini su izmišljene i druge financijske inovacije na razini lokalnih vlasti. Provincije kojima je nedostajalo nacionalne valute, pribjegle su izdavanju vlastite. Svoje su zaposlenike plaćale papirnatim potvrdama zvanim “Obveznice za poništenje duga” koje su izdavane u valutnim jedinicama ekvivalentnim argentinskom pezosu. Može se reći da su to bile “unovčive obveznice” (obveznice koje su pravno prenosive i zamjenjive kao novac), osim što se na njih nisu plaćale kamate. Bile su bliže “beskamatnim obveznicama” kakve je predložio Jacob Coxey 1890-ih za financiranje državnih i lokalnih projekata. Obveznice su poništavale dugove provincija njihovim zaposlenicima, a mogle su se trošiti u zajednici. Argentinske provincije tako su “monetizirale” svoje dugove, pretvarajući svoje obveznice ili dugovanja u zakonito sredstvo plaćanja.

Studije su pokazale da u provincijama u kojima je nacionalni novac bio dopunjen lokalnim valutama, cijene ne samo što nisu rasle, nego su padale u usporedbi s drugim argentinskim provincijama. Lokalni sustavi razmjene omogućili su razmjenu roba i usluga koje inače ne bi bile na tržištu, uzrokujući da ponuda i potražnja zajedno rastu. Sustav je imao nekih nedostataka, uključujući nepostojanje adekvatne kontrole krivotvorenja, što je omogućavalo da velik dio imovine bude pokraden lažnim bonovima. Do ljeta 2002. RGT je spao na 70 000 članova, ali i dalje ostaje izvanredan dokaz onoga što se može učiniti na razini lokalne zajednice kad se susjedi udruže, kako bi trgovali vlastitom lokalnom valutom, piše Brown.

Alternativne papirnate valute u SAD-u

Trenutno je u Sjevernoj Americi dostupno više od 30 lokalnih papirnatih valuta. Jedna, koja je posebno uspješna, zove se “itački SAT” (Ithaca HOUR), a pokrenuo ju je Paul Glover iz Ithace, New York. SAT je papirnati bon na čijoj poleđini piše: “Ovo je novac. Ova novčanica omogućuje donositelju da dobije jedan sat rada ili njegovu dogovorenu protuvrijednost u dobrima i uslugama. Molim vas, primite ju i zatim ju potrošite. Itački SATI stimuliraju lokalnu trgovinu lokalnim recikliranjem našeg bogatstva i pomažu u stvaranju novih poslova. Itački SATI podržani su stvarnim kapitalom: našim vještinama, našim mišićima, našim alatom, šumama, poljima i rijekama.”

Smatra se da je jedan itački SAT ekvivalent 10 dolara, prosječne satnice na tom području. Usluge za koje su potrebne veće vještine vrijede više SATI. Svakih nekoliko mjeseci objavljuje se popis dobara i usluga kojima su ljudi u zajednici spremni trgovati za SATE i postoji banka SATI. Ljudi mogu koristiti SATE za plaćanje najamnine, kupovinu na tržnici ili kupnju namještaja. Lokalne bolnice primaju ih za medicinsku njegu. Od 1991. obavljene su transakcije u vrijednosti nekoliko milijuna itačkih SATI. Početni paket (Hometown Money Starter Kit) može se kupiti za 25 američkih dolara ili 2 ½ SATA od Ithaca MONEY.

Još jedan uspješan program kredita pokrenuo je Edgar Cahn, profesor prava sa Sveučilišta kolumbijskog okruga, kako bi olakšao situaciju s neadekvatnim Vladinim socijalnim programima. Cahn je odlučio stvoriti novu vrstu novca koji će biti neovisan i o Vladi i o bankama i kojeg će moći stvarati sami ljudi. Jedinica razmjene u njegovom sustavu, zvana “vremenski dolar”, paralelna je itačkom SATU po tome što mu se vrijednost mjeri u satima ljudskog rada. Porezna služba ustvrdila je da Cahnov projekt nije “trgovanje” u komercijalnom smislu i stoga je oslobođen poreza. Odluka je pomogla projektu da se brzo proširi širom zemlje.

Cahn ističe da je taj program doveo do socijalnih i ekonomskih koristi: “Sam proces zarađivanja kredita dovodi do povezivanja grupa… One počinju ručati jedni kod drugih, počinju formirati grupe za čuvanje četvrti od kriminala, počinju brinuti jedni za druge i provjeravati se, počinju organizirati zadružne banke hrane. Čini se da taj proces djeluje kao katalizator za stvaranje grupne kohezije u društvu u kojem je takve katalizatore teško naći.”

Dvostruki monetarni sustav

Lokalni bonovi također se koriste za kreditiranje poljoprivrednika do žetve. Jedan poljoprivrednik tiskao je “Novčanice za očuvanje farmi u Berkshireu”, kad mu je banka u ruralnom Massachusettsu odbila posuditi novac koji mu je bio potreban da izdrži tijekom zime. Kupci su kupovali te novčanice za 9 dolara tijekom zime i mogli su ih tijekom ljeta zamijeniti za povrće u vrijednosti od 10 dolara. Uz brzi nestanak malih obiteljskih farmi, lokalne valute tog tipa način su da zajednice pomognu farmerskim obiteljima koje je centralizirani monetarni sustav napustio. Privatne valute pružaju sredstvo za zbližavanje zajednica, daju podršku lokalnim uzgajivačima hrane i održavaju opskrbu hranom.

Još jedan zanimljiv model može se naći na Baliju, gdje zajednice imaju dvostruki monetarni sustav. Pored nacionalne valute, Balijci koriste lokalnu valutu u kojoj je obračunska jedinica vremenski blok od oko tri sata. Lokalna valuta koristi se kada zajednica pokreće lokalni projekt, kao što je organiziranje festivala ili gradnja škole. Seljani se ne moraju natjecati s vanjskim svijetom kako bi stvorili tu valutu, koja se može koristiti za postizanje stvari za koje inače ne bi imali sredstava.

Autor: Krešimir Mišak / 7Dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Na ovu i ovakvu kaznenu prijavu zločinci se mogu samo smijati!

Objavljeno

na

Nakon što je objavljeno da je podignuta kaznena prijava protiv šest osoba zbog atentata na prvog hrvatskog predsjednika i vojskovođu dr. Franju Tuđmana, koji su 7. listopada 1991. zločinačkim zrakoplovima Jugoslavenske narodne armije (JNA) u popodnevnim satima raketirali Banske dvore čovjek ne zna je li bi se smijao ili plakao?

Tek sad je kazneno prijavljeno šest osoba, od kojih su pet državljani Srbije i jedan državljanin Hrvatske. Osobe su prijavljene za ubojstvo predstavnika najviših državnih tijela u pokušaju te za ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

Tijekom napada jedna je osoba poginula, a četiri su ranjene. S obzirom da je od ovog zločinačkog čina prošlo 26 godina svima njima, za razliku od optuženih hrvatskih branitelja, mogu staviti „soli na rep“.

Ni jedan se već odavno ne nalazi na teritoriji Republike Hrvatske i nema šanse da se ikada pojave pred hrvatskim pravosuđem. To što će ih možebitno suditi i osuditi u odsutnosti nije ništa drugo nego davanje „oprosta“.

U priopćenju se išlo tako daleko da nisu javno obznanjena ni njihova imena, dok to nije slučaj i za daleko manje prekršaje za koje se eventualno (svaki mjesec) podigne neka kaznena prijava za ljude koji su branili i obranili hrvatsku državu. Za njih se čak iznose i obiteljski podatci, dok se imena ovih ratnih zločinaca čuvaju u tajnosti! Ne objavljuju im se čak ni fotografije! Zašto?

Uz to ni predsjednik Tuđman (umro 1999.) zajedno sa još nekim svojim suradnicima, koji su također u međuvremenu umrli, neće biti u mogućnosti o tome svjedočiti, iako su bili tzv. krunski svjedoci.
Tko je ovaj slučaj svih ovih godina (namjerno) kontinuirano stavljao pod tepih?

Međutim, malo je poznato da su nakon raketiranja Banskih dvora, 7. listopada 1991. zločinački zrakoplovi JNA odletjeli prema Koprivnici, gdje su raketirali vojarnu u kojoj se nalazilo nekoliko stotina hrvatskih branitelja. Tom prigodom jedan je branitelja ubijen, a dva su ranjena. Učinjena je i znatna materijalna šteta. Neki projektili, koji su tom prigodom pali u krug vojarne, srećom, nisu eksplodirali, a da jesu, veliki broj ljudi bio bi ranjen ili ubijen.

Za taj ratni zločin nije podignuta ni kaznena prijava!
Sramotno, ali je tako!

Mladen Pavković / Kamenjar.com

 

Osumnjičenici za napad na Banske dvore: Za nas ste bili pobunjenici

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca!?

Objavljeno

na

Objavio

Strateško partnerstvo (II)

Kako kupiti najskuplje zrakoplove i još zaraditi dosta novaca? Moguće je, moguće, samo je pitanje kako se dogovara i tko dogovara strateško partnerstvo. Osnovno je pitanje, želi li netko strateško partnerstvo uopće, a ako želi, s kim ga želi.

Prije dva tjedna Hrvatska danas objavila je o tome što je zapravo strateško partnerstvo kod odabira borbenih zrakoplova i tko je u stvarnosti hrvatski strateški partner i u čemu se može očitovati to strateško partnerstvo. Taj Dan D se bliži, Hrvatska ima tri relevantne ponude, američku – s novim, skupim i najboljim zrakoplovima koji daju stratešku vojnu prednost za sljedećih 20 godina i izraelsku, te švedsku, malo jeftiniju, a u medijima spominjanu kao zadovoljavajuću.

Pišu: Ante Rašić i Neven Pavelić

No, najskuplja ponuda može biti ujedno i najjeftinija, točnije s njome se može vrlo lijepo zaraditi.

Priča prva

Negdje sredinom rujna u uvalu Martinšćica uplovio je ratni brod USNS Trenton iz sastava Američke ratne flote, točnije logistički brod Šeste flote na remont. Remont tog broda zove se strateško partnerstvo i zasigurno nije jeftin ali vjerojatno ni jedini koji će doći u Viktor Lenac na remont, ne samo Viktor Lenac već u skoro svako operativno osposobljeno brodogradilište u Hrvatskoj. Činjenica da je Američka ratna flota najbrojnija ratna flota na svijetu, a da je hrvatska brodogradnja jedna od najcjenjenijih u svijetu uz činjenicu da su obadvije zemlje prijateljske i članice NATO saveza otvara put ka ostvarivanju gospodarske suradnje, povećanju broja uposlenih i doprinosi punjenju državne blagajne. Otvaranje, točnije ugovaranja ovakvih poslova upravo je ono što je jedan od osnovnih parametara prilikom nabavke novih zrakoplova. Naplatom PDV-a, na obavljene radove velikim dijelom bi se otplatila godišnja rata za te zrakoplove, a da se ne računaju ostali benefiti ostvareni tom suradnjom.

Priča druga

Zrakoplovna baza Udbina, nastala za vrijeme SFRJ, svojevremeno je trebala biti okosnica razvoja Udbine i okolice. Danas je ta baza zapuštena, prepuštena korovu, a Udbina postaje grad duhova i staraca. Jedna, samo jedna pametna glava u Hrvatskoj trebala je već taj potencijal ponuditi SAD ili NATO na upravljanje i Udbina bi procvjetala. Zrakoplovna baza u Udbini treba biti strateški vojni objekt ne samo Hrvatske, već svih njenih saveznika.

Jedan borbeni zrakoplov opslužuje stotinjak ljudi, a eskadrila broji 24 ratna i desetak servisnih zrakoplova. Ta masa od nekoliko tisuća ljudi, treba negdje živjeti i to većina s obiteljima, negdje se hraniti i negdje provoditi slobodno vrijeme. Sve to su investicije, sve je to dohodak koji ide u blagajnu države, hrvatske države. Smještena uz najmoderniju prometnicu, blizu Jadranskog mora i Zagreba Udbina bi bila projekt višestruko veći od cijene koštanja borbenih zrakoplova.

Priča treća

Remontni zavod u Velikoj Gorici nije namijenjen niti predviđen za 12 zrakoplova ali mogao bi biti i centralni zavod za remont i održavanje na ovom dijelu Europe za NATO i njene saveznike.

Priča četvrta – energetika

Svi su vidjeli, bilo je na televiziji, Donaldu Trumpu stalo je do LNG terminala na Krku. Stalo je i EU. Hrvatskoj treba termoelektrana, baulja se s neinteligentnim rješenjima – Plomin 2 i 3, TE Peruća. Pametno rješene je velika TE na plin, tamo gdje ga ima, a to je LNG terminal.

Time se ubijaju još dvije muhe – jednim udarcem, jednostavno se ugase za zdravlje štetne TE Plomin na ugljen i TE na mazut koja zagađuje Rijeku.

Hrvatska želi otkupiti MOL-ove dionice, zašto to ne bi učinio strateški partner? Pa zato i postoje strateški partneri.

Priča peta – industrija

Hoćete radna mjesta – sisačka željezara čeka, autoindustrija? Zašto ne, i to rješava strateški partner.

Ante Rašić i Neven Pavelić

Strateško Partnerstvo I dio

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari