Pratite nas

Kolumne

Krepala koza …

Objavljeno

na

U poplavi kojekakvih vijesti, najčešće neveselih i prijetećih, jedna se posebno ističe svojom iščašenošću. Takva vijest može dolaziti samo iz Bosne, pomisli čovjek kad je čuje. Skupina radnika četiriju propalih tuzlanskih tvrtaka uputila se prije nekoliko dana prema Hrvatskoj, odnosno, kako oni to vole reći, prema Europskoj uniji.

prosvjednici_orasje_tuzlaNa put su, naravno, krenuli pješice. Iz dana u dan televizije nam prikazuju njihove ranjave i žuljevite noge. Poput odlikovanja. Radnici ne znaju točno što hoće, ali znaju kamo treba ići. Nepogrješivo su se i ove 2014. na izmaku, baš kao i devedeset i neke, uputili prema Hrvatskoj. Za divno čudo, ne idu u Sarajevo gdje je njihova vlada, ne idu u Srbiju nadaleko čuvenoj tuzlanskoj toleranciji usprkos, ne idu ni u Crnu Goru… Premda bi im drugdje bilo možda bliže, nekako im je u Hrvatsku draže.

U Tuzli je proljetos krenula ona čuvena bosanska revolucija, koja se na kratko proširila po gradovima s muslimanskom većinom. Spalili su nekoliko zgrada, bacali kamenice i ostalo, organizirali plenume, iznudili neke nevažne ostavke, a onda se sve to ispuhalo i neslavno propalo. Od zapamćenijih slogana su bili oni o ukidanju kantona i ukidanju nacionalizma. Srbi revolucionarima nisu dali vršljati njihovim atarom, a budući da Hrvati nemaju ”trećeg”, u Mostaru se noć-dvije divljalo i palilo. Suočen s takvom borbom za demokraciju, hrvatski je narod na idućim izborima otkantao razne strančice i, zažmirivši na koješta, glasovao za HDZ. Kako su prošli Tuzlaci koji su započeli tu revoluciju, vidimo po ovim očajnim pješacima prema Hrvatskoj. Dobro, u ovom slučaju revolucija nije pojela svoju djecu, no djeca revolucije očito nemaju što jesti.

Tuzla je čak i u ratu sačuvala određeni stupanj multietničnosti i esdepeovsku vlast, te je brojnim zagovarateljima tih vrijednosti i nekakve obnove Regiona služila kao svijetao primjer. Čini se ipak da su ih te tzv. prednosti dovele propasti, a ne do procvata. Kad bi čovjek htio biti zloban, mogao bi reći kako je to dokaz da jugoslavenski model nije imao šanse ni tamo gdje nacionalizam devedesetih nije odnio prevagu. Štoviše, upravo su ljudi koji su se držali socijalizma kao pijan plota ostali u nekom drugom vremenu, zarobljenih umova. Čovjek iz Gruda ili Širokog – gdje je nacionalizam, kako vrli teoretičari neojugoslavenstva vele, odnio pobjedu – ne očekuje ni od županijskih, ni od federalnih, ni od hrvatskih vlasti da ga nahrane. Još dok je bila Jugoslavija, znao je da nešto takvo kao besplatan ručak ne postoji. Ako negdje ide trbuhom za kruhom, ide sam ili još s dvojicom-trojicom prijatelja, spreman je teško raditi, a uzda se samo u sebe i u Boga. Ispostavlja se da je ”nacionalizam” puno korisnija životna škola od ideološke magle koju je prodavao ”samoupravni socijalizam”. Dok je bilo inozemnih kredita.

   Malo tko nije čuo za onaj stih ”Cijela Tuzla jednu kozu muzla”. Postoje različita nagađanja o njegovu nastanku, no ovdje nas to ne zanima, ovdje se suočavamo s tužnom činjenicom da je ”koza” krepala. Ne mogu je oživjeti ni Jergović i Frljić sve da joj udruženim snagama daju umjetno disanje. Mjesto imena ove dvojice slobodno možete staviti neko drugo ime iz toga kruga, npr. Žbanić, Markovina, Jeleč, Pejaković itd., stvar se ne mijenja. To jest koza ostaje mrtva. Ta koza je, naravno, socijalistička Jugoslavija. To instinktivno znaju i nesretni tuzlanski radnici, zato oni pješače prema Hrvatskoj u uvjerenju da će ta ”razvijenija republika” udijeliti štogod. U njihovoj svijesti nije uistinu prestala živjeti Jugoslavija u kojoj su dvije ”razvijenije republike” bile dužne pomagati nerazvijenije, među kojima je bila i BiH. I ta se pomoć nikada nije primala sa zahvalnošću, nego nekako prkosno i bahato. Nešto od te zlovolje osjetimo i u glasu umornih radnika koji na pitanje kamo idu ne odgovaraju da idu u Hrvatsku, nego u Europsku uniju. Znaju oni dobro da im u Hrvatskoj, ako pređu granicu, neće pomagati EU, nego Hrvatska. Uostalom, taj osjećaj da se ništa nije promijenilo i da za neke Jugoslavija još postoji, vodljiv je i iz činjenice da je samo dvadesetak njih ponijelo putnu isprave. Oni uopće nemaju osjećaj da idu u inozemstvo!

   Kad ovo budete čitali, slučaj tuzlanskih radnika bit će valjda riješen ovako ili onako, međutim s tim socijalističko-jugoslavenskim refleksom ljudi s ”ovih prostora” imat ćemo još posla.

Damir Pešorda/HRsvijet

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Od manekena do generalnog konzula

Objavljeno

na

Objavio

Voljom Vlade, predsjednice i Odbora za vanjsku politiku, Boris Blažeković postavljen je za generalnog konzula u New Yorku. Mnogi se zapitaše, pa tko je taj Blažeković, kakva mu je biografija, koje su mu zasluge?

Ubrzo je otkriveno nekoliko zanimljivih detalja. Blažeković nema, kao što se u pravilu traži za diplomate, visoku stručnu spremu.

Završo je srednju školu za cestarski promet, stekavši zvanje šofera. Nije završio nikakvu diplomatsku akademiju, niti ima diplomatsko iskustvo. Tek je u Zagrebu pohađao nekakvu londonsku školu za odnose s javnošću, što može biti presudan detalj, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

U mladosti je defilirao modnim pistama kao maneken, poslije je imao i modnu agenciju. Držao je restoran u prostorijama Grada, i to bez dozvole, zbog čega se ganjao po sudu.

Uspio je na listi HNS-a, odnosno „kukuriku koalicije“ postati zastupnikom i voditeljem saborskog izaslanstva u Skupštini NATO pakta. Za tog se mandata nije istakao skromnošću.

Naprotiv, kako manekenima i priliči, bio je najrastrošniji zastupnik, potrošivši u jednoj godini na putovanja čak 190 tisuća kuna.

Bio je glasnogovornikom HNS-a i voditeljem predsjedničke kampanje Vesne Pusić. I eto, sada, u 64. godini života, doživljava svoj politički vrhunac.

Blažeković je na prvim demokratskim izborima glasovao, kako je sam priznao, za HDZ, ali se ubrzo od te stranke oštro distancirao. Dvadest godina samostalnosti nazvao je društvenom devastacijom. Još prije nekoliko mjeseci HDZ i Andreja Plenkovića nazvao je na svojim Facebook stranici lažovima i optužio za govor mržnje.

Od modnog pretvorio se u političkog manekena, pa je po raznim selima i gradovima kao voditelj političke akademije HNS-a propovijedao liberalnu mantru: sloboda pojedinca, što manje države, što više civilnog sektora, totalna privatizacija. Redoviti je sudionik gay-parada.

Protivio se referendumu o braku, a zagovarao je politički dezangažman Hrvatske u odnosu na položaj Hrvata u BiH. Uglavnom, jedan niz stavova koji bitno odudaraju od deklaratornih stavova vladajuće stranke, koja ga je na koncu poslala u SAD zastupati zemlju.

Ma nije važan jedan čovjek, nije važan ni jedan konzul, nije možda važna ni diplomacija od koje država ima korist samo onda kad ne pravi štetu. Ali su važni kriteriji po kojima se pojedinci uspinju na društvenoj ljestvici i zbog kojih cijelo društvo postaje disfunkcionalno.

Kako vidimo na ovom primjeru, nije važno iskustvo ni obrazovanje, nije važan ni moralni profil, nisu važna čak ni politička uvjerenja. Važno je samo pripadanje klanovima i, iznad svega, važna je vlast i politička trgovina koja će je omogućiti.

Hrvatska zajednica u New Yorku pokrenula peticiju protiv imenovanja generalnog konzula

 

Marijan Knezović: Ne znam zašto u SAD ide osoba bez ijedne kvalifikacije, a pritom ga tamo ni ne žele

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Plenkovićev politički atentat na Kolindu

Objavljeno

na

Objavio

Onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke

Na Tuđmana je sletio Vučić. Možda u tome treba tražiti razlog zašto je u Zagrebu nakon jedne umjerene zime pao tako snažan snijeg. Iako snijeg svojom bjelinom sve prekriva, ovoga puta je poslužio kako bi na njemu mnogi ostavili svoje tragove.

Umjesto jedinstvene prilike da se vuku naplati sve ono što nam je nažao učinio, mi smo dobili tor pun posvađanih ovaca, a sve poradi sujete onog koji nas tako sigurno vodi. Iako je o pozivu sve znao, on nije mogao odoljeti prilici u kojoj će macanizirati vlastiti politički rejting i tako uzvratiti predsjednici za njezine opravdane opaske o iseljavanju i muci ovršenih, piše Borislav Ristić / Večernji list

Tako smo bili suočeni sa situacijom u kojoj onaj koji je već duže vrijeme zna za ovaj poziv, uključuje se u njegovo javno miniranje, tako se svjesno zabija autogolove vlastitoj državi. Odmah po najavi posjete premijer Plenković je izašao s tezom kako će on od Srbije tražiti ratnu odštetu, iako ta tema uopće nije bila dogovorena, niti pažljivo pripremljena.

Kao da se radilo o klasičnom duplom pasu s Vučićevim ministrom Vulinom, inače poznatijim kao “tetkino zlato”. On iz Beograda odašilje otrovne strelice kako bi u Zagrebu potakao prosvjede i tako dirigirao hrvatskom desnicom, prizivajući scene koje bi od Vučića napravilo žrtvu, a Hrvatsku prikazalo kao zemlju zaglavljenu u prošlosti. Do sada smo kad god je nekome zatrebala potvrda teze o “ustašizaciji Hrvatske” na sceni imali dežurne “ustaše”. Kad god je ljevici trebao neki ustaša na sceni se pojavljivao Keleminec, ali ovoga puta je drugačije.

Nakon predsjedničine izjave o tome kako joj politiku neće voditi marginalci, misleći na ove dežurne ustaše, gle čuda, u tome se pronašao Đakić, da bi odmah potom jedan desni portal hitno izvijestio kako je predsjednica, spomenuvši “pojedince s ruba političkog spektra”, time uvrijedila branitelje koji su prosvjedovali – iako je njezin savjetnik upravo došao iz tih krugova i u sklopu pripreme za Vučićev posjet komunicirao o tome s 25 braniteljskih udruga.

Dakle, imamo situaciju u kojoj Vulin priželjkuje prosvjede, a na Vulinov poziv odgovara HDZ-ov hvidraš Đakić, napad prenosi jedan desni medij, pa lijevi mediji konačno imaju priliku naslađivati se u situaciji u kojoj desni napadaju svoju Kolindu.

U nastavku imamo priliku gledati napade u kojima Glavašević i Bujanec zagrljeni u duetu pjevaju onu “vukovi se kriju i piju ti vodu”. Jasno je da se ovdje radi o pokušaju da se jedan važan službeni susret na državnoj razini, koji je iniciran da bi se riješili ne samo mučni problemi iz prošlosti, već i oni koji nas čekaju u budućnosti.

Koliko je u hrvatskom nacionalnom interesu gurati ideološke sporove iz prošlosti u prvi plan u trenutku kada nam iz Europske unije stižu poruke da je priznavanje Kosova glavni uvjet koji stoji pred Srbijom za ulazak u EU, što znači da taj proces neće čekati na nas i ne olakšava naša buduća uvjetovanja?

Takvo otezanje u ovom trenutku jedino može biti u interesu Srbije, jer će nam u tom slučaju morati dati manje ustupaka. Zašto bi netko nanosio štetu vlastitoj državi samo zbog sujete i povrijeđenoga ponosa? Kome ne odgovara rješavanje spornih pitanja između Hrvatske i Srbije? Možda onome koji već dugo parazitira na održavanju sukoba Hrvata i Srba? Nema veće traume za anacionalnu ljevicu nego gledati kako nacionalne države uspješno rješavaju probleme koje njihove nadnacionalne utopije i pristupi nikako nisu mogli riješiti.

U tome im pomaže i dio desnice koja od drveta ne vidi šumu i udaranjem po četnicima i ustašama održava jugoslavenski politički privid kao poželjnu alternativu. I za srpsku manjinu u Hrvatskoj ovo je dobra vijest, jer će konačno prestati biti “korisni idiot” ljevice za napad na hrvatsku nacionalnu državu i okrenuti se sebi i rješavanju konkretnih problema kroz institucije hrvatske države.

Dok naši zastupnici udaraju u bubnjeve nacionalnog interesa i ponosa, umjesto sjedenja na “buljama” koje dobro naplaćuju, bilo bi dobro kada bi ponekad uključili i glavu.

Ne postaje se Hrvatom, uostalom, u odnosu na Vučića, već unatoč Vučiću. Dok god se određujemo u odnosu na druge ostajemo pod vlašću drugih i samo slabimo vlastitu poziciju, prepuštajući drugima priliku da poantiraju u svoju korist.

Na posljetku, kako vidimo, umjesto političkog atentata, cijeli ovaj igrokaz pretvara se u samoubojstvo iz zasjede. Jer, već sutra, kada se slegne sva ova medijska prašina i buka, onaj koji je potegao temu ratne odštete kako bi za sebe ostvario trenutnu političku korist, čitavu će ispregovaranu svotu potrošiti na Pupovčeve tri ruke.

 

Potpora humanitarnih udruga hrvatskoj predsjednici Grabar-Kitarović nakon Vučićeva posjeta

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari