Pratite nas

Analiza

Krešimir Ćosić: Zašto Sarajevo danas zaboravlja sve što se događalo u ljeto 1995.?

Objavljeno

na

Ignoriranje povijesnih činjenica pridonosi urušavanju povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija, a sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u BiH

Povijesna događanja vezana uz prvu i drugu bihaćku krizu te operacije hrvatskih snaga Zima 94 i Ljeto 95 manje su poznata široj hrvatskoj javnosti, no upravo tim vojnim operacijama Hrvatska vojska spriječila je pad Bihaća i tragediju civilnog pučanstva srebreničkih razmjera još u zimi 1994., te ponovno u ljeto 1995.

Prema nekim procjenama, da su srpske snage tada uspjele ući u grad, civilne žrtve u Bihaću mogle su biti znatno veće nego one u Srebrenici jer je u gradu bilo nešto manje od 200.000 stanovnika. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su tada da je pad Bihaća samo pitanje dana. Grad je bio u potpunom okruženju, uz mnogo poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih branitelja i građana.

Međunarodna zajednica uglavnom se ograničavala na pripreme za prihvat izbjeglica i osiguranje humanitarne pomoći preživjelima. Preko Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća proširile su se od Londona, Pariza sve do Washingtona.

U nastaloj situaciji, koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, vođa pobunjenih Srba u Hrvatskoj Mile Martić mobilizirao je i pokrenuo pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u susjednu Bosnu i Hercegovinu, gdje zajedno sa Srbima iz BiH te Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije drže Bihać u potpunom okruženju.

Zbog dramatične situacije oko Bihaća, ali i zbog okupacije i genocida u Srebrenici 11. srpnja 1995. i krize sa Žepom, te straha da može doći i do sličnog masakra u Bihaću, Alija Izetbegović 18. srpnja 1995. upućuje pismo predsjedniku Tuđmanu s prijedlogom vojne pomoći i suradnje u borbi protiv nove eskalacije srpske agresije na BiH.

Isto tako, načelnik bihaćke općine 21. srpnja 1995. u pismu predsjedniku Tuđmanu navodi: “Sudbina oko 180.000 stanovnika Unsko-sanskog kantona je neizvjesna. Mi možemo samo obećati da ćemo se boriti bez obzira na cijenu i neodlučnost međunarodne zajednice. Jedinu nadu polažemo u naše hrabre borce i prijateljski hrvatski narod, pošto nam je sudbina koju nam je agresor namijenio ista. Stoga vas molim da sa svoje strane učinite sve što je u vašoj moći da se spasi ovaj herojski grad i njegovo napaćeno stanovništvo.” Istoga dana Komanda 5. korpusa Armije BiH izvijestila je Glavni stožer HV-a da je korpus pretrpio velike gubitke u “živoj sili i značajan gubitak teritorije”, da su “zalihe municije i borbenih sredstava ispod kritičnog nivoa”, te da se “ne može dugotrajnije suprotstaviti agresoru, najduže dva do tri dana”.

Dana 23. srpnja 1995. Komanda 5. korpusa Armije BiH u novoj informaciji upućenoj načelniku Glavnog stožera HV-a generalu Červenku navodi: “Od ranih jutarnjih sati situacija u Z/o 5. korpusa i HVO Bihać radikalno se je izmijenila, situacija je izmakla kontroli i prijeti da do večeri teritorij bude rasječen na dva djela, a 5. korpus razbijen”, te da je “među stanovništvom zavladala panika i da je veliki broj žrtava”. Zatražili su “poduzimanje hitnih i radikalnih mjera u cilju spašavanja stanovništva i teritorije Unsko-sanskog kantona”.

Kao i na prvu bihaćku krizu, Hrvatska vojska je spremno odgovorila i na drugu bihaćku krizu. Već 22. srpnja 1995. u Splitu predsjednici Tuđman i Izetbegović potpisuju tzv. Splitsku deklaraciju o zajedničkoj obrani od srpske agresije i postizanju odgovarajućeg političkoga rješenja. Dana 25. srpnja započela je operacija Ljeto 95 čiji je cilj bio razbiti srpske snage na području Dinare, ovladati Bosanskim Grahovom i presjeći prometnicu Knin – Grahovo – Drvar, ovladati Šatorom, Staretinom i Golijom te dovesti Glamoč u poluokruženje. Hrvatska vojska operacijom Ljeto 95 ponovno dovodi srpske snage pred nerazrješivu dilemu, zauzeti Bihać ili braniti Knin?

Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika, kao i snaga Hrvatske vojske. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost.

Nakon masakra u Srebrenici, kako bi od genocida koji su tamo počinili odvukli pažnju međunarodne javnosti, Srbi započinju novu agresiju u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. To je bilo i u skladu s uputama Mladićeva osobnog savjetnika Krstića iz Washingtona, koji u telefonskom razgovoru s njim naglašava “ne na Goražde, krenite sjeverozapadno”, dakle ponovno na Bihać.

Nakon masakra u Srebrenici, Bihać, dakle, opet postaje glavni cilj velikosrpske agresije. Dana 19. srpnja 1995. “Srpska Vojska Krajine” počinje novu napadnu operaciju na šire područje Bihaća, kojoj se 23. srpnja pridružuje i Vojska Republike Srpske. Bihać ponovno proživljava najteže trenutke u svojoj dugogodišnjoj povijesti.

Zbog snažnog napada hrvatskih snaga na Bosansko Grahovo, 28. srpnja završava nova velikosrpska agresija na Bihać, jer je značajan dio njihovih snaga morao biti izvučen u pravcu Knina, koji se iznenada našao u daleko težoj situaciji nego što je to bio Bihać samo nekoliko dana ranije. U operativnom izvješću generala Mile Mrkšića, zapovjednika “SVK”, načelniku Generalštaba VJ, od 26. srpnja 1995., navodi se da je “operacija srpskih snaga na Bihać prekinuta zbog pada Grahova, prekida vitalne prometnice Drvar – Grahovo – Knin te ugrožavanja Knina sa pravca Dinare”.

Međutim, na tiskovnoj konferenciji u Kninu 30. srpnja Mladić ponovno ističe kako je njegova namjera potpuni poraz Muslimana u Bihaću te da će on biti sličan onome u Srebrenici i Žepi. Sve to samo dokazuje upornost, ali i iracionalnost Mladića, Karadžića i Martića da pod svaku cijenu Bihać pretvore u novu Srebrenicu.

Dakle, kao odgovor na drugu bihaćku krizu hrvatske snage operacijom Ljeto 95 te ulaskom u Bosansko Grahovo i Glamoč ponovno, drugi put, kao i u prosincu 1994. operacijom Zima 94, spašavaju Bihać te stvaraju sve preduvjete za početak Oluje!

Brutalni napad na predsjednicu RH, ljeto 2019.

Danas, 24 godine poslije sve te povijesne činjenice službeno Sarajevo ignorira i pokreće do sada neviđenu medijsku agresiju na hrvatsku predsjednicu Kolindu Grabar-Kitarović i Republiku Hrvatsku, zbog navodnih i neprovjerenih izjava koje je prenio izraelski Jerusalem Post prilikom njezina razgovora s izraelskim predsjednikom Reuvenom Rivlinom.

Tom prilikom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić izjavljuje: “…nije Bosna i Hercegovina nestabilna, nego Kolinda Grabar-Kitarović, ona iznosi brutalne neistine, riječ je o podvalama, želi se inscenirati nešto što bi narušilo ugled naše države…”

Nadalje, član Predsjedništva BiH Šefik Džaferović nastavlja: “…riječ je o lažima koje izmišlja agresivna i ksenofobna politika službenog Zagreba prema Bosni i Hercegovini i Bošnjacima koja ima sve elemente fašizma, neka se predsjednica Republike Hrvatske pozabavi rastućom radikalizacijom i militantnim neofašističkim pokretima u svojoj zemlji…” SDP BiH: “…neprihvatljiva je i zapravo bezobrazna izjava predsjednice susjedne zemlje koja falsificira činjenice…” SDA: “…zlonamjerne optužbe koje je iznijela predsjednica Republike predstavljaju izraz njene sve izraženije islamofobne politike prema BiH i Bošnjacima, koja se temelji na ideji etničke i vjerske supremacije i ima elemente fašizma, a u Hrvatskoj se tolerira rast militantnih ustaških i neonacističkih pokreta, koji slave NDH i ratne zločince…”

U međuvremenu, napisi Jerusalem Posta da je Hrvatska predsjednica u Izraelu optuživala susjednu BiH pokazali su se netočnim! No, sudeći prema društvenim mrežama, zakotrljala se nova lavina netrpeljivosti između Bošnjaka i Hrvata, kako unutar BiH, tako i između RH i BiH. I nakon svega hrvatska predsjednica RH ističe: “Došlo je vrijeme da se porazmisli o odnosima RH i BiH.

U posljednje vrijeme, nažalost, vidimo niz koraka koje BiH poduzima prema Hrvatskoj, a koji su prilično agresivni. Trebali bismo, međutim, razgovarati o suradnji, kako možemo jedni drugima pomoći u rješavanju problema. Hrvatska je tu i ostaje spremna pomoći svakoj susjednoj državi uključujući i BiH u procesu reformi, kako bi što prije postali članicom EU”, kazala je predsjednica.

“Medijski rat priopćenjima i izjavama na osnovi poluinformacija, jasno oslikava političku stvarnost koju svakodnevno proživljavamo u Bosni i Hercegovini. Političko Sarajevo i cjelokupno vodstvo bošnjačkih političkih predstavnika, zadnjim orkestriranim i usmjerenim napadima obrušenim na Hrvate u Bosni i Hercegovini, ne libi se napasti izmišljenim izjavama i dužnosnike susjedne nam i prijateljske Republike Hrvatske”, navodi se u reagiranju Hrvatskog narodnog sabora BiH.

“Bošnjaci ovakvim pristupom nastoje se obračunati s Hrvatima kao najmalobrojnijim konstitutivnim narodom u BiH, koristeći sve alate političkog i medijskog utjecaja, pri pokušaju oduzimanja svih političkih prava konstitutivnog hrvatskog naroda u BiH. Evidentna nervoza i medijska histerija koja dolazi iz kuhinje političkog Sarajeva jasno nam govori kako su izmjene Izbornog zakona za koje su zalažu iz Hrvatskog narodnog sabora neizbježan dio europske BiH”, navodi se u očitovanju HNS-a BiH.

Nekontrolirane i agresivne izjave predstavljaju sigurnosni problem.

I, na kraju, na jednom od svojih zadnjih obilazaka Afganistana kao član NATO-ova parlamentarnog izaslanstva, analizirajući afganistansku sigurnosnu scenu, pripremio sam jednu studiju o utjecaju nekontroliranih izjava i pretjeranih emocija u javnom prostoru na globalnu sigurnost, čiji su pojedini dijelovi kasnije objavljeni u formi članaka u uglednim međunarodnim časopisima US-China Journal for Public Administration, kao i Journal of Cyber Psychology, Behavior and Social Network.

Nažalost, snažne i pretjerane emocije i poruke u javnom prostoru današnje Bosne i Hercegovine koje dolaze iz službenog Sarajeva omogućuju bolji i dublji uvid u političku i sigurnosnu situaciju u toj državi.

Takve nekontrolirane i agresivne izjave mogu imati za posljedicu daljnju radikalizaciju političkog i medijskog prostora u susjednoj nam državi prijeteći miru, sigurnosti i stabilnosti u čitavoj regiji. Toksična snaga snažnih negativnih emocija koja tamo danas dominira upozorava na dramatičnost sigurnosne i političke scene koja nastaje kao rezultat nekontroliranih izjava i emocija pojedinih političara u javnom prostoru susjedne i prijateljske BiH.

Ovakav rat riječima i izjavama rezultat je dubokog nepovjerenja koje produbljuje sadašnju političku krizu te izaziva strah, ljutnju, razočaranje i frustracije među običnim ljudima. Snažne i zapaljive negativne emocije pojačavaju ekstremne političke stavove, nažalost pridonose daljnjoj radikalizaciji političke scene, što sve skupa predstavlja ozbiljan sigurnosni rizik.

Zbog toga danas zaboravljajnje povijesnih činjenica nakon gotovo 25 godina doprinosi daljnjem urušavanju međusobnog povjerenja i eksploziji nekontroliranih izjava i emocija.

Sve to može prouzročiti produbljenje nesigurnosti i nestabilnosti u susjednoj nam Bosni i Hercegovini unatoč ogromnim naporima međunarodne zajednice za uspostavljanjem mira, sigurnosti i stabilnosti. Navedene nekontrolirane izjave i poruke znak su duboke političke krize, nezadovoljstva i nestabilnosti u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Krešimir Ćosić / Jutarnji list

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Analiza

Sindikatima, štrajkašima, ministrici – palac dolje

Objavljeno

na

Objavio

Što sindikati žele?

Što štrajkaši žele?

Što ministrica želi? ?????

Bezbroj pitanja na koje postoji samo jedan odgovor, a to je: Ne znaju!

(u stvari znaju jedino što „nećeju“, a „nećeju“ g. Andreja Plenkovića jer ovaj „štrajk“ nema veze s plaćama ni koeficijentima već je ovo klasični „politički štrajk“!

Može se svima dodatno povećati plaće i 30 % ili 40 %, ali tad moramo znati da to mora biti “politička odluka” koja za sobom vuče automatsko povećanje Javnog duga RH, posljedično tomu povećanje kamata uz istovremeno snižavanje kreditnog rejtinga na razinu “smeća”, ili u kratko, sve što je do sad odlično napravljeno “baciti u vitar”…To želi samo BANDA KOMUNJARSKA! )

Sindikati traže jedno, dobiju više i nisu zadovoljni!? Teško je razumjeti o čemu je uopće riječ jer „pismeni i obrazovani“ štrajkaši nastavljaju štrajk, ali na čiji i za čiji račun!?

No, jesu li imenovani uopće i matematički pismeni u ovoj kaljuži od tzv. „štrajka“!?

Očito je da nisu jer za matematičku pismenost na primjeru zahtjeva povećanja plaća i dobivenog više od zatraženog, graniči sa zdravim razumom svakog štrajkaša. Sindikati su tražili povećanje plaća za 6,11 %. Koliko sam se god trudio za doći do ovih famoznih 6,11 % najbliže što sam mogao je doći do izračuna na četiri decimale i da ne spominjem da bih slobodno mogao računati i na 64 decimale, na koliko je „zaokružen“ Ludolfov broj Pi. Koji su to „moždani“ koji su došli do 6,11 % ni dan danas mi nije jasno.

Sad kažu da su u pitanju koeficijenti i da žele povećati koeficijente za 6.11 %. Malo sam se poigrao brojevima i matematikom osnovne škole, a ona kaže sljedeće:
Neovisno koju osnovicu plaće uzeli kao polaznu točku, uvijek dolazimo do istog rezultata. Uzmimo npr. da je osnovica plaće učitelja s 25 godina radnog staža

7 000 kuna uz koeficijent 1,3250 i povećanje koeficijenta u iznosu od 6,11 % iznosi: 1,3250 + 6,11 % = 1,4059575 = 7 427,7 HRK.
Sad to usporedimo s odnosom povećanja plaće za 6,11 % i opet dolazimo do istog rezultata, tj.
7 000 + 6,11 % = 7 427,7 HRK!
Koju god osnovicu uzeli, bilo koji koeficijent povećanja jednog ili drugog, isti postotak daje uvijek isti rezultat ma kako god to okrenuli.

Jedini ispravan, poželjan i pravedan način jeste tzv. “horizontalno” povećanje osnovice plaća svima u tri ciklusa po 2,0 %, a što u trećem ciklusu + 2,0 % daje točno povećanje u iznosu od 6,1208 %.

Dobro, može se dogoditi da se pojedini učitelji i ne snalaze baš najbolje s matematikom iz osnovne škole, ali ministrica Blaženka Divjak je ipak doktorirala matematiku i to je odavno trebala apsolvirati.

Uzevši u obzir da ministrica Blaženka Divjak dolazi iz školstva te da je ujedno i dr. matematike, logično bi bilo da je izuzetno upoznata s “problemima” u školstvu te je odavno morala (s ili bez ekspertne grupe) napraviti prijedlog koeficijenata koji bi ponudila i sindikatima i Vladi RH!
Baš bi me zanimalo bi li predložila da npr. učitelji matematike, fizike, kemije, … imaju veći koeficijent – plaću od učitelja likovne, glazbene ili tjelesne kulture.

NO, nije to učinila, a iz kojeg razloga, svjesno ili pak iz “propusta” ostaje nepoznato.

Činjenica je da NIJE dobro odradila svoj posao i TOČKA!

Ako se njoj ide na Izbore, neka izvoli! Ako si ministar (ministrica) i “igraš” profesionalno za svoj klub – tim, tada ne možeš sjediti “na dva stolca”.

( Pravi profesionalac igra za svoj tim neovisno kako se taj tim zvao (u ovom slučaju 14. Vlada RH. Sjetimo se naših npr. nogometaša i njihovih klubova – timova za koje su igrali i/ili igraju, svi redom su igrali profesionalno neovisno bio to npr. Luka Modrić kad je igrao i kalio se u ZRINJSKOM – Mostar, ili u Real Madridu, uvijek je dao sve od sebe kao i u izabranoj vrsti Hrvatske reprezentacije, ili Robert Prosinečki kad je kao profesionalac branio boje svog tima, Crvene Zvezde, Real Madrida ili pak Hrvatske reprezentacije… Profesionalac ostaje profesionalac i uvijek daje sve od sebe! )

Kao ministrica, sad bi bio najpošteniji njezin prijedlog Vladi RH da se u njezinom ministarstvu otkaže povećanje osnovice plaća po 2,0 % u tri ciklusa za sve koji štrajkaju, te da imaju pravo na povećanje plaća tek onog trenutka kad se postigne dogovor o koeficijentima!

Naravno, “štrajkašima” se ne smije platiti ni lipe jer su ih na štrajk pozvali sindikati, pa stoga neka se sindikati i “isprse” i plate dane koji su njihovi “puleni” proveli u štrajku. Kad su sindikati mogli platiti cca 30 autobusa za prosvjed ispred zgrade Vlade RH, kad su “prosvjednicima” isplatili i dnevnice kao i hranu i piće onda zasigurno mogu i sate nerada tj. štrajka!

I što sad?

Na koji način napraviti da „vuk bude sit, a ovce na broju“?

Postoji nekoliko modela, a možda i najbolji bi bio taj da Vlada RH uvede tzv. „Radnu obvezu“ za sve učitelje, a za dobrobit i učitelja samih kao i roditelja i djece.

Svako daljnje „rastezanje žvake“ je nedopustivo i neprimjereno koje ujedno govori koliki su „štrajkaši“ nepismenjaci, smušenjaci, neradnici ili pak podlaci.

Sva sreća da nisam političar kao i da nisam Predsjednik Vlade RH jer bih istog trenutka odbacio ikakvo povećanje plaće učiteljima – štrajkašima i uveo im „Radnu obvezu“ pa bi tek tada uvidjeli što to znači kako boli kad nekog „udariš po Takujinu“! Neka im tad opet Sindikati plaćaju razliku kad su već toliko od njih napravili, kako je to znao reći g. Radimir Čačić, „elementarne glupane“!

A tajnica, tajnica bi mi istog trenutka pisala Odluku o razrješenju ministrice!

Milivoj Lokas/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Analiza

Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, Rusija od sukoba najviše profitirala

Objavljeno

na

Objavio

Turska je pristala na primirje na sjeveru Sirije kako bi se omogućilo povlačenje kurdskih snaga, objavio je večeras američki potpredsjednik Mike Pence. Sve vojne akcije prekinut će se na 120 sati, a SAD će pomoći u povlačenju trupa koje predvode Kurdi s područja koje je Turska nazvala “sigurnosnom zonom” na granici.

U toj zoni turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan namjerava smjestiti više od milijun sirijskih izbjeglica koje su sada po kampovima u njegovoj državi. Ofenziva je prouzročila novu humanitarnu krizu u Siriji u sklopu koje je 200.000 civila napustilo svoje domove, a nastao je i sigurnosni rizik zbog tisuća militanata tzv. Islamske države koji su ostali u kurdskim zatvorima.

U HRT-ovoj emisiji “Otvoreno” o tome su govorili Senada Šelo Šabić s Instituta za razvoj i međunarodne odnose, bivši diplomat i arabist Daniel Bučan, stručnjak za sigurnosnu politiku Robert Barić s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, vanjskopolitički komentator SEEbiz.eu Branimir Vidmarović i suradnik na sveučilištu u Puli.

Bučan kaže da je Moskva s Asadom uspjela nagovoriti Kurde da stanu pod zaštitu Asadovu, i to je omogućilo ovakav sporazum.

– Nisam posve siguran da će to značiti kraj sukoba. Ljudi misle da je to velika predstava velikih sila, koje su se prepucavale i na kraju dogovorile. Tu ubrajam i Tursku. Erdogan ima namjeru vratiti mjesto Turske koje je imala za vrijeme Osmanskog carstva. Intervencija u invaziji nad Sirijom, znači loš položaj u Turskoj. Erdogan želi vratiti Tursku na globalnu scenu u ulozi velike sile, smatra Bučan.

Vidmarović ističe kako je ovo vojno-političko primirje. Trump je napustio Kurde i doživio na domaćem terenu velike kritike, pa je intervenirao. Ovo je primjereno rješenje.

– Trump izgleda kao privremeni pobjednik jer je Tursku natjerao na nešto. Ne vjerujem da će se Turska povući, Turska će tamo ostati duže. Kurda na tom području dosta ima, pogotovo prema Iraku. To je status quo, gdje SAD dugoročno gubi, kaže Vidmarović.

Šelo Šabić smatra kako će Turska ući na to područje, ali da pokuša smanjiti raspuštanje vojske. Rusija je tu bila glavni arbitar.

Rusija najveći pobjednik

Barić naglašava kako je ovdje najveći pobjednik Rusija. Rusija koja zapravo zajedno sa Iranom i Turskom tvori jednu vrstu trokuta koji djeluje u zrakopraznom prostoru na području Bliskog istoka, koji je nastao time što Amerika nema nikakve strategije otkada je zadnji pokušaj imala Obamina administracija, postepeno izlazak iz regije.

– Tu su se Saudijska Arabija i Jemen pokazale neuspješnim, a da se pod Trumpovom administracijom nema nikakvog cilja. Rusija ima interes, ona se opet vraća na područje Bliskog Istoka, pokazuje se kao pouzdani saveznik koji ostake uz svog partnera bez obzira na napade koje taj partner doživljava to je ova Ruska intervencija 2015. godine koja je ojačala Asadov režim i omogućila Asadu da se vrati na scenu. Ni Moskva ni Teheran nisu željeli ovu Tursku intervenciju ali oni sada vide na terenu kako će ojačati svoj utjecaj na Bliskom istoku, kaže Barić.

Vidmarović kaže da nije za očekivati dugotrajni sukob s krvoprolićem zbog toga što imamo Moskvu kao arbitra u cijeloj toj igri.

– To bi bilo kontraproduktivno u cijeloj toj grupaciji, Moskva je zaštitnik režima Asada. Doći će do dislokacije Kurda, oni će tražiti nove lojalnosti, nove zaštitnike, dodaje Vidmarović.

Turska želi biti regionalna sila

Bučan kaže kako cijela ta regija je regija permanentnih sukoba kako na regionalnoj razini, kako sunitskoj tako islama i šiitskog islama.

– Ova invazija Erdogana na Siriju, vidim kao deklaraciju da Turska želi biti regionalna sila. Kurdima kao žrtvama ne ostaje ništa nego da biraju između propasti i kompromisa, ističe Bučan.

Barić kaže kako je Turska ekonomija 2018. došla do kolapsa, ali daleko od toga da se oporavila.

– U ovom trenutku dugovi privatnog ekonomskog sektora Turske su 304 milijarde dolara. A iduće godine dolazi 140 milijarde dolara na naplatu. Turska narodna banka ne može spasiti situaciju. Turska tako ima veliko ograničenje. Izbjeglice sada postaju sve veći ekonomski teret što izaziva veliko nezadovoljstva Turskog naroda. Turska ima problem što ovisi o dobroj volji Rusije. Turska 50 posto svog plina uvozi iz Rusije. Turska je ovisna o Rusiji na ekonomski način. Turska je u lošim odnosima s SAD-om. Turska ima velike ambicije ali sužen manevarski prostor, objašnjava Barić.

Šelo Šabić smatra kako cijela politika Turske kroz povijest završila je neuspjehom.

– Posvađali su se sa svim susjedima, a na Balkanu nisu ništa postigli. Erdogan je izgubio politički glavne gradove i izgubio je podršku donedavnih stranačkih kolega. 11000 Kurdskih vojnika na strani SAD-a je poginulo i onda ih se još izdalo.

Bučan smatra kako su Kurdi od svih izdanih, od svih sila. Turska se na tom području ponaša kao velika sila uz pomoć saveznika kao što je Rusija. Za ljude koji žive u takvom paklu njima je svejedno hoće li Erdogan proći.

Vidmarović ističe kako nisu samo Kurdi izdani, nego i Turska za vrijeme Karipske krize, kad su im maknute rakete. Trakavice između Turske i EU su nevjerojatne. Ne postoji carinski režim, dogovor.

Barić kaže kako je Kurdima u ovom trenutku bitno samo preživljavanje.

– Sad kad su napušteni od svih, sad će se povezati i sa samim vragom da prežive. Vraćaju se Asadu koji im je i omogućio tu autonomnu regiju. Recimo, Irak je sad u jako velikim problemima, velike su demonstracije protiv sadašnje vlade koje nisu nastale sektaškim sukobima nego velikom korupcijom i ekonomskim stanjem da to dovodi u pitanje stabilnost Iraka, dodaje Barić.

EU treba zaštiti svoje granice

Šelo Šabić kaže kako je dogovor iz 2016. zaustavio izbjegličku krizu koji neki pripisuju kao temeljnu krizu 21. stoljeća za Europsku uniju.

– Još uvijek imamo val problema u Europskoj uniji koji je nastao 2015. godinom. Nemamo novi plan B ako krene novi bal izbjeglica, neće se pucati na novi val izbjeglica. Panika za dolazak za boravak ili rad u EU, je puno manji u zemljama susjedstva pa i samu Tursku. Nama je važan dijalog, ističe Šelo Šabić.

Vidmarović objašnjava kako je Erdogan majstor političkog trenutka. On blefira, ucjenjuje.

– EU treba zadržati dijalog s Turskom, jer Erdogan kod svojeg stanovništva može dizati popularnost, a EU treba riješiti svoje granice. Europa treba riješiti pitanje tipa Orbana, koji bi zapucali na izbjeglice, i spriječiti ekstremizam i divljanje, zaključuje Vidmarović.

Bučan smatra kako Europi ništa ne preostaje osim dijaloga.

– A nisam siguran da su za išta sposobni u Europi. Europa nema ni plan A ni plan B, za izbjeglice, kaže Bučan.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari