Pratite nas

Kolumne

Krešimir Mišak: ISIS i/li kako skuhati 3. svjetski rat

Objavljeno

na

ISIS je dio šireg pokušaja kuhanja 3. svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi. Ako konstruirani rat promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno rješenje. Treći svjetski rat trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu

Kad se čitaju, gledaju ili slušaju zapadnoeuropski mediji glavne struje čovjek uvijek treba biti na oprezu. Toga se držim pa zato u tim prilikama uvijek nadohvat ruke imam vrećicu za povraćanje. No, ne možeš uvijek sve predvidjeti, o čemu zorno svjedoči situacija koju sam doživio ovog ljeta. Nevino se šećući rivom gradića u kojem sam ljetovao, pogled mi je nehotice pao na naslovnicu jednih dnevnih novina s kojih su divovskim slovima vrištali nadnaslovi “Novi obračun s terorizmom – rat protiv islamizma” (ziijeeeev) i naslov “Obama: ISIS je karcinom kakvog ne smije biti u 21. stoljeću”. Kako sam sve to zapamtio? Ne zato jer imam odličnu memoriju već zato jer sam, gledajući ga u nevjerici, odlučio te naslove zapisati u mobitel. Na kraju krajeva, čovjek nikad ne zna kad će nečime pokvariti želudac, ili popiti previše, pa da mu zatreba dobar stimulans za povraćanje.

Isprobani obrazac manipulacije emocijama i percepcijom

U mojoj perspektivi svijeta očito je, i čak preočito, da iza naglog uspona i financiranja ISIS-a stoji SAD. Ne “država SAD”, koliko “korporacija SAD”, koja ustvari vodi “državu SAD” praveći se da je predstavnik američkog naroda, dok je ustvari izraz interesa financijske i korporatističke oligarhije. Same po sebi Sjedinjene Američke Države su čak sporedan čimbenik  u toj igri,  tek sredstvo, jer  kao jedna od najmoćnijih država svijeta predstavljaju dobru polugu za svakojake manipulacije, kojih su američki građani često prve žrtve. I na čelu nekih drugih utjecajnih država, kao i na čelu svih svjetskih financijskih tijela i nadnacionalnih struktura (poput EU-a, UN-a i sl.) stoje predstavnici iste globalne korporatističke stranke. Neki su više ili manje zamjenjivi, često su i u međusobnim sukobima za moć, ali reagiraju kao jedan ako netko izvana pokuša omesti neki njihov plan. Političari su tek glasnogovornici i izvršni radnici te nadpolitičko-nadnacionalne korporatističke elite.

Obrazac pojave ISIS-a na svjetskoj sceni savršeno se uklapa u već puno puta isprobani obrazac manipulacije ljudskim emocijama i percepcijom, kojeg je David Icke sažeo u formulu “problem-reakcija-rješenje”. Ako želite promijeniti svijet prema svojim potrebama ili stvoriti nekakvu situaciju koja bi svim ljudima bila potpuno neprihvatljiva kad bi bila objelodanjena, svima javno dosupna, nema vam druge – prvo morate potajno stvoriti neki problem i za njega okriviti nekoga drugog. Mediji će vašu željenu sliku događaja prenijeti bez ikakvog pogovora i razmišljanja jer su uglavnom u vašem vlasništvu, a ako i nisu nema veze – već ste odavno kroz medije izgradili željenu sliku stvarnosti koja, koliko god nevjerojatna i netočna bila, ipak u glavama ljudi ocrtava granice dopuštenog, pristojnog, prihvatljivog i “normalnog”, a to se suvremeno jednoumlje često nazva “politička korektnost”. Kad javnost povjeruje u vašu interpretaciju problema (pogrešno smatrajući da novine nisu tek komunikeji nekih struktura nego da tu netko nešto istražuje), ona će reagirati ogorčenošću ili strahom, kao i zahtjevom da se po tom pitanju nešto mora učiniti. Ili barem stanjem duha u kojem će prihvaćati vaše prijedloge. Tada ponudite “rješenje” za problem koji ste sami stvorili i nastavite dalje sa svojim koracima u smjeru građenja svjetske totalitarističke države.

Orwell, cionizam i islamski svijet, sloboda sve manje

Tako je i nastao orwellovski vječni “rat protiv terorizma” bez početka, kraja, definirane bojišnice i neprijatelja kojeg se može poraziti, ali s konstantnim smanjivanjem opsega sloboda – na temelju potpuno nedosljedne službene priče o napadu na New York 11. rujna 2001., prepune zapanjujućih količina proturječja i anomalija. Za odbacivanje tumačenja događaja 9/11 doista ne treba biti nikakav genij. Na sličan način su nastali, ili opravdavani, i svi drugi ratovi i političko-ekonomske akcije. Ali ako službena priča u vezi 9/11 nije istinita, tada sve ono što je njome pravdano – ratovi u Afganistanu, Libiji, Siriji itd – počiva na divovskoj laži. Možda je korisno – u maniri starih detektivskih romana – krenuti tragom pitanja: tko ima koristi od tih događaja? Islamski svijet svakako ne, američki narod također ne. A kako stvari stoje s već spomenutom grupacijom koja želi zgaziti građanska prava, prava na privatnost i temeljne ljudske slobode posvuda u svijetu?

ISIS je dio šireg pokušaja “kuhanja” trećeg svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi, što pokazuju iskustva dvaju svjetskih ratova. Ako konstruirani rat (a drugih niti nema, jer nikad ljudi samo od sebe, bez dugotrajne propagande, nisu htjeli u rat) promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno “rješenje”. Treći svjetski rat, rekao bih, trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu.

U jednom tekstu David Icke navodi jedno “kontroverzno pismo” koje neki ljudi “odbacuju kao nevjerodostojno, ali se, s obzirom na dosadašnje događaje, pokazuje ‘proročki’ točnim”. O tom pismu datiranom 15. kolovoza 1871. on piše:

“Napisao ga je čovjek po imenu Albert Pike, koji je bio veoma utjecajan slobodni zidar u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću. U pismukoje je napisao Giuseppeu Mazziniju, detaljno su navedena tri svjetska rata koja će transformirati globalno društvo. Prvi svjetski rat je opisan upravo onako kako se dogodio, drugi svjetski rat također, ali netko bi mogao reći da su činjenice o ta dva rata ubačene u pismo naknadno, nakon što su se ti ratovi dogodili. Dakle, vjerodostojnost stvari o kojima pismo govori leži u onome što je u njemu rečeno o trećem svjetskom ratu. U Pikeovom pismu govori se o izazivanju sukoba između islamskog svijeta i onoga što se naziva političkim cionizmom. Dakako, ljudi bi mogli reći: ‘Ma, pismo je sigurno krivotvorina, jer u vrijeme kad je napisano nije bilo cionizma’. No, to je agenda koja je projicirana daleko unaprijed, o čemu su npr. pisali Aldous Huxley u romanu ‘Vrli novi svijet’i Eric Blair (George Orwell) u ‘1984-oj’.

Njih dvojica su se poznavali; Huxley je Orwellu predavao francuski jezik na koledžu Eaton kojega pohađa elita i kraljevske ličnosti. Poznavali su se i sprijateljili, a iz istih su izvora, između ostalih i Fabijanskog društva u Britaniji, dobivali informacije o predviđenoj agendi. Još 1932., kada je objavljena Huxleyjeva knjiga, i 1948., kada je objavljena Orwellova, opisivani su događaji, odnosno društvo koje nastaje danas. Ima mnoštvo primjera gdje su budućnost predviđali ljudi koji su bili insajderi, a čija su se predviđanja pokazala zapanjujuće točnima. Dakle, ako pogledate pozadinske dokaze, ideja o tome da je Albert Pike znao da će se pojaviti cionistički pokret i da će doći do uspostave Izraela, vrlo je osnovana. Cionizam je stvoren nedugo nakon što je to pismo napisano. Pike govori o tome da islamski svijet treba uvući u rat s političkim cionizmom, s onime što danas nazivamo Izraelom. Time bi se stvorio vrtlog koji bi u taj rat povukao velike sile, odnosno Ameriku, Europsku uniju, NATO, itd.”.

ISIS i Iran – “novi saveznik Amerike”

Skočimo u današnje vrijeme. Pripadnici raznih sekti koje su živjele u miru pod vladavinom Saddama Husseina, Gaddafija i Assada sada kolju jedni druge. Metež kojeg su na Bliski istok donijeli Bushov i Obamin režim značio je smrt i raseljavanje za milijune ljudi i nebrojene buduće pogibije. Odjednom, praktički niotkuda, pojavila se nova grupacija pod nazivom ISIS, strahovito dobro naoružana i financirana, koja nastoji stvoriti novu državu od dijelova Iraka i Sirije. Prema nekim piscima, na raspolaganju ima oko dvije milijarde dolara. Izuzetno brzo zauzima iračke gradove te granične prijelaze u Siriju i Jordan stvarajući okolnosti nalik onima iz Pikeovog pisma, a sve garnirano bizarnim nasiljem koje putem televizije ulazi u sve ljudske domove. ISIS, predstavljajući sunite, ratuje protiv Iraka koji predstavlja šijite, a također je i prijetnja Iranu koji, sa skoro devedeset posto šijitskih muslimana, predstavlja središte šijitskih muslimana.

Tada dolazi do jednog čudnovatog zaokreta (čudnovatog samo na površini) o kojem svjedoči vijest otprije nekoliko dana: “Novi saveznik Amerike”.

“Iran će se”, pisalo je, “boriti protiv Islamske države (IS-a), ali pod jednim uvjetom…, itd”; “Javno, i Washington i Teheran su isključili mogućnost vojne suradnje na poražavanju IS-a, no privatno, iranski su dužnosnici izrazili volju za suradnjom sa SAD-om u borbi protiv džihadista, iako ne nužno na bojišnici”; “Američki državni tajnik John Kerry u petak je ustvrdio da Iran ima svoju ulogu u nanošenju poraza Islamskoj državi, dajući do znanja da se američko stajalište možda mijenja”… I tako dalje, i tako dalje.

Još jedna velika namještaljka lutkara iz sjene

SAD je sve ove godine stajao uz bok Izraelu tvrdeći da se mora spriječiti rad iranskih nuklearnih pogona i uvesti sankcije protiv Irana i njegovog groznog režima. Sada, pod krinkom zaštite šijita koje progone i masakriraju sunitski ekstremisti iz ISIS-a, u sukob sunita i šijita želi uvući Iran. Ako Iran bude uvučen u rat, teško da će iz njega izaći. Sve je to čista namještaljka – Saudijska Arabija i Katar (koje neki nazivaju 51. državom SAD-a)  financiraju ISIS i čitav taj terorizam. Amerikanci im jednostavno mogu zapovjediti da to prestanu raditi, ali umjesto toga SAD tek formalno osuđuje isti taj terorizam kojeg njegova “51. država” podupire. Cijela slika ima neugodnu jasnoću. Još jedna velika namještaljka, ovog puta s ciljem izazivanja svjetskog rata.

ISIS ili ISIL  je skraćenica ekstremne organizacije “Islamic State of Iraq and Syria” odnosno „Islamic State of Iraq and the Levant”. Zemlje Levanta – uz Jordan, Palestinu, Libanon, Cipar i područje na jugu Turske koje obuhvaća Hataj – uključuju Izrael.

Dok ta ekstremistička islamska vojska najavljuje osvajanje Levanta, Izrael se ne oglašava svojim uobičajenim mantrama o tome da se mora zaštititi jer je u opasnosti, kakve se mogu čuti kod svake rakete ispaljene na Izrael. Izrael se ponaša kao da ga se to ne tiče. Niti SAD bitno drukčije ne reagira. John Kerry je u Iraku rekao da SAD “neće vršiti zračne napade da ne povrijedi civile”. Haj’te, molim vas! Dosad vas nikad to nije sprječavalo.

Koji zaključak preostaje? Možda taj da svi oni puštaju da  ISIS  stekne čvrsto uporište u tom području. U međuvremenu ISIS čak nesmetano trguje naftom preko raznih posrednika, na tržištu kojim upravljaju američki naftni lobiji.

Prije ili kasnije ISIS će doći do stupnja izravne prijetnje Izraelu koji, s manje od osam milijuna stanovnika, ima jednu od najbolje opremljenih vojski na svijetu i silan nuklearni arsenal. Bit će to dobar trenutak za pritiskanje gumba za dolazak SAD-a i NATO-a koji su se obvezali da će braniti sigurnost Izraela. Dugoročno gledajući, možda je to odgovor na pitanje zašto je ta tempirana bomba – stvaranje Izraela na mjestu Palestine na temelju prava koje predstavljaju tekstovi iz Biblije (!) – uopće postavljena. A sve to neugodno podsjeća na sadržaj Pikeova pisma kako treba sve različite skupine uvući u vrtlog međusobnog samouništenja i tako izazvati rat koji bi promijenio svijet, naslanjajući se na učinke prethodna dva svjetska rata koja su to već učinila. Pri čemu bi – pod opravdanjem potrebe za svjetskom vladom i svjetskom vojskom kao jamcima budućeg mira – bilo uvedeno globalno fašističko društvo. Uveli bi ga isti oni koji su čitav kaos izazvali.

Plan ne ide uvijek glatko. U jednoj kolumni David Icke je to sročio ovako: “Mislili su da će Sirija pasti kao i Libija, ali to se nije dogodilo. Za njih je to bio veeeeeeliki problem. Budući da su kasnili s ostvarenjem svog plana, smislili su onu podvalu s napadom kemijskim oružjem. No, Assad s time nije imao ništa; bio bi to samoubilački potez, a on nije nimalo glup. To je djelovalo jednom u Iraku, ali sada je uskočila Rusija i spriječila takav scenarij, a kasnije je stekla široku podršku za prestanak rata u Siriji. A i činjenica je da su ljudi na Zapadu odbacili nastojanja svojih vlasti da bombardiraju Siriju i time je zaustavljena zločinačka agenda”.

Pa se sada, niotkud, pojavljuje ISIS. Je l’ tko za okladicu da ih naoružavaju sami Amerikanci? Slučajnosti i spontanosti zaboravite, sve se to odvija hladno i proračunato, pod paskom lutkara iz sjene. U slučaju tih lutkara ne računajte na uobičajene ljudske osobine poput empatije ili suosjećanja s tuđom patnjom. Njima nije teško organizirati ubijanje, sakaćenje i masakriranje jer nisu u stanju osjetiti emocionalne posljedice svojih nedjela. Parafrazirajući njihovog službenika Obamu s početka teksta – oni su zapravo taj karcinom kojeg ne bi trebalo biti niti u ovom niti u ijednom drugom stoljeću.

Bliski istok je samo dio šahovske ploče. Vjerojatno je ideja u tom novom svjetskom ratu suprotstaviti Rusiju i Kinu s jedne strane, te Zapad s druge (scenarij doslovce nalik onome iz romana “1984” gdje Oceanija ratuje protiv Eurazije). Paralelno uz muljažu na Bliskom istoku, danas se doista u zapadnim ratnohuškačim medijima – a to su skoro svi – provodi demonizacija Rusije. Rusija lako može biti uvučena u taj sukob na Bliskom istoku zato što podupire Siriju, a dug je popis onih na čekanju koji su dosad izrazili želju za uništavanjem Sirije: ISIS, SAD, NATO… Ne zaboravimo da bi, prema svemu što se dosad pokazalo, i Kina i Rusija poduprli Iran. Bez razumijevanja skrivenih ciljeva nemoguće je razumjeti i predvidjeti buduće poteze, a time ih i spriječiti.

Bubnjevi rata tuku sve u šesnaest, a novinskim naslovima poput onog s početka teksta sapuna se daska svim ljudima. Dobar razlog zašto im se ne treba približavati bez vrećice za povraćanje.

Krešimir Mišak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Hrvatska na oprezu: U BiH se vraća stotinu boraca ISIL-a, SOA pojačava provjere

Objavljeno

na

Objavio

U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim krugovima čude se što se u BiH i dalje kroz medije “štancaju” priče o navodnoj involviranosti Hrvatske u pokušaj naoružavanja radikalnih islamista u BiH.

U takvom nelogičnom i opasnom uključivanju bošnjačkog dijela političkog vrha i obavještajne zajednice u BiH u politizaciju borbe protiv terorizma pokušava se ipak pronaći razlog zašto u BiH sabotiraju tu borbu.

Jedan od razloga, osim destabiliziranja hrvatskih političkih kadrova poput glavne tužiteljice Gordane Tadić (suđenja ISIL-ovcima povratnicima!), bojazan je političkog vrha i obavještajne zajednice od povratka stotina bivših ISIL-ovaca sa sirijskog i ratišta u Iraku, piše Davor Ivanković / Večernji list

Povratak ISIL-ovaca pod tabuom

Dio bošnjačke politike tu je temu tabuizirao i čini sve kako bi se u javnosti što manje čulo i saznavalo o tom problemu s kojim se BiH već suočava. Opet, čudno, jer ta je tema za BiH od životne važnosti i tu joj treba i pomoć partnerskih službi.

Prema podacima poznatim kako hrvatskim tako i BiH sigurnosnim krugovima, iz BiH je na ratišta Sirije otišlo oko 240 osoba i najveći dio njih priključio se ISIL-u. Računa se da je 90-ak njih poginulo, a 50-ak već vratilo u BiH. Očekuje se da uskoro slijedi i povratak stotinjak BiH ISIL-ovaca i nitko još ne zna što s njima činiti i kakve opasnosti oni unose svojim povratkom u zemlju.

U BiH imaju informacije da se većina njih nalazi u kurdskim zatvorima, a Amerikanci su već jasno dali do znanja zemljama iz kojih su regrutirani ISIL-ovci da ih te države moraju primiti natrag.

Pravosudna praksa u BiH prema ISIL-ovcima povratnicima bila je blaga. Neki su se od njih izvukli tek s novčanom kaznom, a nekima je suđeno i očekuje se da će u zatvorima provesti najviše dvije do tri godine. Radikalizirane žene i supruge ISIL-ovaca s BiH državljanstvom, koje se s djecom nalaze u kurdskim kampovima, po povratku u BiH uopće ne procesuiraju.

Među 43.000 stranaca koji su lani dobili boravak i radnu dozvolu u Hrvatskoj, našlo se i oko 15.000 Bošnjaka iz BiH. Oni su, kako potvrđuju i hrvatski poslodavci, među najpoželjnijim stranim radnicima koji su u Hrvatsku dobrodošli.

Međutim, jedan dio od tih tisuća Bošnjaka bio je sigurnosno zanimljiv hrvatskim državnim sigurnosno-obavještajnim institucijama, kao i dio od desetaka tisuća Bošnjaka koji više puta godišnje putuju kroz RH ili u njoj studira.

Nakon razgovora s hrvatskim operativcima nekoliko njih izgubilo je radne dozvole i vratilo se u BiH. To se u pravilu dogodilo onima za koje se ispostavilo da su se radikalizirali idejom ISIL-a te onima koje su operativci ispitivali kao bivše pripadnike Armije BiH, a čije su postrojbe u ratu 90-ih djelovale u Srednjoj Bosni i sudjelovale u ratnim zločinima nad Hrvatima.

Sudbina nekoliko njih sada se u režiji vrha bošnjačke politike i njihovih ljudi unutar sigurnosnog sustava publicira putem njima sklonog online magazina “Žurnal.info”. U hrvatskim sigurnosno-obavještajnim kuloarima sve te medijske publikacije Bošnjaka koji su izgubili radne dozvole promatraju s čuđenjem jer je očito da u BiH medije cure obavještajne informacije koje su izmjenjivane između hrvatske SOA-e i BiH OSA-e.

A neke do operativnih obrada spominjanih BiH državljana obavljene su čak po zahtjevu OSA-e jer je njima, iz nekih razloga, bilo jednostavnije da to obave naši, a ne njihovi operativci.

Takvim curenjem informacija spomenuti mediji u BiH, kao i njihovi pokrovitelji, rade veliku štetu i Hrvatskoj i BiH, kao i obavještajnim agencijama partnerskih EU država, jer se šalju signali radikaliziranim osobama među Bošnjacima o tome kakva ih obrada čeka ako ih presretnu hrvatski operativci. Takve se stvari u obavještajnom svijetu ne čine, pogotovu ako je riječ o službama koje na papiru imaju isti interes – borbu protiv terorizma.

Zbog afera – jači nadzor

U javnost je iz BiH, a kroz nastup ministra sigurnosti Dragana Mektića proturena i besmislena teza da su operativci SOA-e vrbovali BiH radikale kako bi bili njihov izbor među vehabijama te da prebacuju naoružanje za radikalne islamiste iz RH u BiH.

Teze, jer dokazi nisu podastrijeti, o tome da bi RH željela naoružavati potencijalne teroriste u BiH nigdje među partnerskim službama SOA-e u EU i svijetu nisu pale na plodno tlo, nitko im ne vjeruje jer Hrvatskoj nisu potrebne crne operacije koje bi stvarale opasnost za RH samu!?

Kako u sigurnosno-obavještajnoj zajednici u RH nisu sigurni da njihovi BiH kolege u prilici profesionalno obavljaju posao nadzora radikaliziranih selefija, odlučeno je da se pojačaju sigurnosne mjere, pa će SOA još jače nadzirati radikalizirane BiH ISIL-ovce i simpatizere.

RH je to dužna jer uvozi desetke tisuća radnika iz BiH, a i stoga što svoja saznanja dijeli s partnerima. Iduće godine će, primjerice, SOA predsjedati Protuterorističkoj skupini koju čine EU plus Norveška i Švicarska.

BiH može postati najnesigurnija država jugoistoka Europe

Iz činjenice da se u bosanskohercegovačkom online magazinu Žurnal.info sada čak tvrdi kako je i tijekom rata 90-ih Hrvatska namjerno u BiH ubacila na tisuće mudžahedina i terorista koji su posijali klicu vehabizma u BiH i organizirali terorističke kampove (!), jasno je da se ovom aferom i ovakvim “argumentima” možda priprema i svojevrsni alibi ako se, po povratku ISIL-ovaca i pogorša situacija u BiH i počnu terorističke akcije.

Za pokretače ove afere, Hrvatska će očito biti krivac i za bujanje terorizma u BiH. Sigurno je, pak, da je afera usmjerena naročito na hrvatski kadar, Gordanu Tadić, novu glavnu tužiteljicu od koje sigurnosno-obavještajne strukture u BiH zaziru jer je – započela proces provjera diploma. Javna je tajna da brojni operativci, pa i oni u vrhu OSA-e imaju krivotvorene diplome.

I mediji u BiH objavili su da je Mektić u sigurnosne strukture zaposlio brojnu rodbinu s krivotvorenim diplomama, a i sama diploma ministra je upitna. On sam kaže da je navodno diplomirao kriminalistiku na Pravnom fakultetu u Zagrebu 1989. godine.

U svemu bošnjačka politika relativizira terorističke prijetnje koje, kažu, i nisu toliko ozbiljne. Podaci obavještajnih službi, pak, kažu drukčije – BiH je lonac u kojem postoje tisuće pripadnika vehabizma, vraćaju se stotine ISIL-ovaca, a u četiri teroristička napada teroristi su bili vehabije. BiH, definitivno, može postati jedna od najnesigurnijih država jugoistoka Europe.

Komšićev čovjek terorizmom bi plašio turiste na Jadranu

Kolika je spremnost za montiranje afera, dokazuje i objava na Facebooku Nihada Hebibovića, savjetnika, pa glasnogovornika Željka Komšića koji je na Facebooku objavio ovo o K. Grabar-Kitarović: “Ova foka opet sere jebo joj islam mater sljedece ljeta treba lagano pustit pricu kako vehabije opsjedaju Jadran pa da vidimo koliko turista doc da se kupa evo ja cu se potrudit da to maksimalno ispinujem treba ih doves u situaciju da govore, e pa cekajte, znate nema tih vehabija toliko nije tacno kad pukne jedna vijest… Nadomak Splita gore negdje kod bihaca teroristicki kamp prijete da ce djelovat u dalmaciji.“ Pravi “hrvatski” kadar u Predsjedništvu BiH koji će “zaspinati” teorističku opasnost na Jadranu!?

Davor Ivanković / Večernji list

 

Kolinda Grabar-Kitarović i MVEP: Mektićeve izjave su tendenciozne političke konstrukcije

 

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti

Objavljeno

na

Objavio

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter.

Vrijeme skokovito, palo je nešto kiše nakon velike suše u Slavoniji kojom lutam zadnjih tjedana, malo istočnom malo zapadnom, stanje uglavnom dešperatno osim u Osijeku koji je ipak i nadalje snažan sveučilišni i kulturni centar, a budući da ondje nisam bio nekoliko godina jako me je razveselila obnova Tvrđe koja izgleda sve bolje, posebno glavni trg sa spomenikom koji podsjeća na kugu, sličan onome u Požegi. Zadnja velika kuga u osamnaestom stoljeću spaja ta dva grada u osobi Franje baruna Trenka koji je bio u osječkoj tamnici u vrijeme požeške kuge i tako se spasio od bolesti, ali ne i njegova žena i djeca – cijela je njegova obitelj poumirala, što je na Trenku ostavilo traga, pa se i njegova bezumna, samoubilačka hrabrost može tumačiti i kao posljedica tih trauma. Nego, nastupajući u Osijeku (Državni arhiv) pred školskom, a onda i odraslom publikom, shvatio sam da najveći broj njih ne zna tko je bio Trenk. Zapanjujuće. A bio je, premda Prus porijeklom, slavonski vlastelin od formata, veleposjednik s imanjima od Nuštra do Pakraca.

Tako dolazimo do Pakraca, odnosno do Lipika koji je neko vrijeme također bio u Trenkovu vlasništvu. U doba srpske agresije Trenk nije bio živ (bilo je pobuna Vlaha i u njegovo vrijeme), ali je bilo mnogo odvažnih trenkova, hrvatskih branitelja, među njima i sadašnji gradonačelnik Lipika Vinko Kasana, nazočan prošle subote dodjeli nagrada za najbolju hrvatsku riječ, svečanosti u suradnji Zaklade dr. Ivan Šreter i časopisa „Jezik“. Ove godine više no dostojno obavljenoj, pred punom dvoranom u lipičkom lječilištu koje je (na žalost ne u cijelosti) obnovljeno i moglo bi postati što je nekad bilo, središte kontinentalnog turizma u Hrvatskoj – u vrijeme Austro-ugarske nadaleko poznato, u rangu Baden Badena (ne mucam) , u Kraljevini Jugoslaviji drugo turističko mjesto po broju posjetitelja (oba u Hrvatskoj, naravno), a ni komunističko razdoblje nije se odreklo te atrakcije čija dragocjenost izvire iz više od dvjesto metara dubokoga bunara. Liječili su se ondje i ljudi s toga područja, Hrvati, Srbi i ostali. Jedan od liječnika bio je dr. Ivan Šreter, intelektualac katoličke provenijencije, pomagao svima, vozio pacijente svojim automobilom i u sela nastanjena Srbima, kad drugog prijevoza nije bilo. Devedeset je postao ravnateljem bolnice, a bio bi i danas da ga Srbi nisu ubili u ljeti 1991.

O njegovu je životu na spomenutoj svečanosti prošle subote prikazan film Dražena Bušića „Časnik mirotvorac“. Naslov nije slučajan, Šreter je bio humanist i mirotvorac, a riječ časnik povezana je s njegovom sudbinom, s aferom sredinom osamdesetih je nekom oficiru u povijest bolesti upisao riječ časnik, što je izazvalo bjesomučne napade režimskoga tiska (štampe) i njenih trabanata u obliku Gorana Babića i sličnih, a Šreteru dosuđena zatvorska kazna zbog koje je štrajkao glađu i prekinuo štrajk na zamolbu velikoga zagrebačkog nadbiskupa i kardinala Franje Kuharića. Vratio se na posao, ali grijeh nije zaboravljen, to više što se Šreter upustio u politiku, to jest postao vodećom ličnosti Hrvatske demokratske stranke na tom području i svjesno stavio glavu na panj, računajući (i govoreći) da njega Srbi ne će dirati jer je mnogima pomogao i ugledan je.

U dokumentarnom su filmu i njegovi govori u to vrijeme, ni jedna riječ nije ispunjena ničim drugim do molbama (u stvari) upravljenim Srbima, da ne potežu oružje, što su tada već činili, da se smire. A oni su nasuprot tomu sve više divljali, dočekali i doktora na „kontrolnoj tački“ u Kukunjevcima, odveli ga u logor Bučje, teško mučili i ubili. Još je jedan liječnik bio s njim, i preživio, taj je zadnji vidio dr. Šretera i hranio ga bobicama kupina koje su rasle uz ogradu logora. Po svjedočanstvu Degoricije, Šreter je trebao biti zamijenjen za dva srpska liječnika uhićena u Sisku jer su dostavljali materijal pobunjenicima, a „posrednik“ je bio M. Pupovac. Đuro Brodarac je oslobodio ona dva liječnika, a Šretera hrvatska strana nije dobila, poslije se ustanovilo da je već odavno mrtav, a tijelo mu nije pronađeno ni do današnjega dana. Sve je to više-manje poznato. U filmu se (uz mnoge intelektualce i političare iz toga vremena, pojavljuje i Đakula, „politički vođa“ pobunjenih Srba nu tom kraju. Đakula danas mirno šeće Pakracem, a Pupovac je… no, ne trebam vam govoriti. Samo je Šreter mrtav. Džakula govori u kameru da ništa o tome ne zna.

To kako su Srbi i srbizirana JNA razorili Lipik i Pakrac usporedivo je samo s Vukovarom. Lipik je oslobođen u prosincu 1991., prvi veći grad oslobođen u Domovinskom ratu. Praktički sravnjen sa zemljom u srpskim divljanjima od sredine devedesete godine – bolnice i lječilište uništeni, crkva srušena, razorena ergela i lipicanci prevezeni u Srbiju, gdje su ih srbijanski seljaci natjerali da vuku plugove. I danas se u Lipiku, premda rane iz godine u godinu bivaju sve manje, vide tragovi bjesomučnika, šrapneli u pročeljima, ali i znameniti Kursalon stoji kao ruina, zaštićen samo improviziranim krovom da sve ne nestane. Šreteru je posvećena obnovljena stara zgrada Kamenih kupka, njegov je lik na fotografiji u predvorju.

Na dodjeli nagrade (nagrada) nazvane po dr. Ivanu Šreteru govorili su i ljudi koji su s njima surađivali. Za najbolju novu hrvatsku riječ izabrana je riječ zapozorje (profesorica hrvatskog iz Vinkovaca Lidija Stević Brkić), drugo je mjesto osvojio poznati književnik i diplomat Drago Štambuk (riječ oznak trebala bi zamijeniti sveprisutni „brend“, treća nagrada za riječ bolješkinja došla je u ruke profesorici iz Splita Carmen Lešina. Nagrade je dodijelila glavna urednica „Jezika“, poznata jezikoslovka Sanda Ham, govorio je prof. emeritus Čatić, a zatim i ja, ne samo kao član povjerenstva. Budući da je taj moj govor pod naslovom „Gdje je dr. Šreter, gdje je hrvatski jezik?“ možda zanimljiv i čitateljima ove rubrike, objavljujem ga u cijelosti.

„Dodjela nagrade nazvane po dr. Ivanu Šreteru prava je prilika da se osvrnemo na stanje hrvatskoga jezika danas, nakon skoro trideset godina postojanja samostalne, demokratske hrvatske države. I odmah treba reći: nije dobro. Hrvatska ne štiti hrvatski jezik, ostavlja ga u stanju neuređenosti i neurednosti, kao i mnoga druga područja, kao i samu sebe. Paradoksalno je to, ali i razumljivo jer ne postoji jedna hrvatska država nego dvije ili tri – nacionalna država hrvatskoga naroda zapisana tim riječima u Ustavu, duboka država koja uspješno zauzima institucije, a korijeni su joj labradorski i protuhrvatski, i treća koja se pojavljuje u obliku nejasne državne vlasti bez odlučnosti i bez državnika. Opisana trodioba vlasti, da budem sarkastičan, preslikava se na jezično i jezikoslovno polje gotovo kao u zrcalu.

Znači, u Ustav stoji hrvatski jezik kao službeni jezik u Hrvatskoj, što lijepo zvuči. Iz Ustava i na temelju Ustava proizlaze zakoni, ali u jezičnom polju ništa se od zakona nije pojavilo. Nemamo zakon o uporabi hrvatskoga jezika, nemamo zakonom propisan službeni pravopis, od ukinuća Vijeća za normu hrvatskoga standardnog jezika nemam ni autoritativno tijelo koje bi arbitriralo u normativnoj sferi. Ono što sada imamo jest bezakonje koje si uređena država ne smije dopustiti, a takvo je stanje plodno tlo za razne sitne i krupne ubode u tijelo hrvatskoga jezika, sve do negiranja posebnosti hrvatskoga jezika i povratka na serbokroatistička stajališta.

Više no drugdje, takve su tendencije vidljive u svakovrsnim medijima gdje ima neznanja i neškolovanosti, ali i namjerne uporabi riječi koje ne pripadaju hrvatskom jezičnom korpusu – a zašto i ne bi kada nikakve sankcije ne postoje. To je otprilike kao da s vozite cestama bez prometnih znakova, ili zbunjujućih. Narod se zgraža, skupa sa svima nama, pa i oni koji nemaju silnu naobrazbu osjećaju da je taj kaos programiran.

Osjećaj nije znanstvena, jezikoslovna kategorija, ali je onaj čuvstveni temelj na kojemu je građeno nepogrješivo prepoznavanje što jest, a što nije hrvatski jezik, i to je znanje urođeno hrvatskom čovjeku – bez obzira iz kojega narječja i govora dolazi svjestan je cjeline jezika i činjenice da je dionik i govornik jednoga te istog posebnog i među brojnim drugim jezicima jedinstvenog jezika upravo po bogatstvu svojih sastavnica, koje ni povijesno-političke okolnosti i razdvojenost, pa ni zemljopisna odvojenost nikada nisu toliko udaljile da zaboravi ono bitno, da je riječ o istom jeziku hrvatskoga naroda. Ta je svijest postojala od početaka pismenosti i književnosti na povijesnom hrvatskom prostoru, kao i težnja u sljedećim stoljećima da se na dodirima narječja i književnik djela koja im pripadaju, stvori općehrvatski standard, donekle s pravom nazvan književnim jezikom, ili još točnije jezikom hrvatske nacije.

Postojala je rečena svijest u svim tragičnim vremenima osobito dvadesetoga stoljeća u kojemu su hrvatski pitanje i naziv hrvatskoga jezika bili u istoj gorkoj, ali i slavnoj čaši, pa je Hrvatskom proljeću prethodila Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga jezika, a prekidu šutnje i pokretu za ostvarenjem samostalne države prethodilo je odbacivanje podmuklom amandmana kojim se svršetkom sedamdesetih iz Ustava tadašnje SRH htjelo izbaciti hrvatski književni jezik, Potonji događaj, na koji se čisto zaboravlja, bio je prva uspješna obrana od agresije koja je vrlo brzo prerasla u oružanu i zaprijetila opstanku hrvatskoga naroda. No i nju nismo svladali nakon mnogo izgubljenih života i razorenih gradova, među kojima je Lipik, uz Vukovar, najviše stradao.

Što se događalo u mladoj hrvatskoj državi, možda je najbolje ilustrirati sudbinom Hrvatskoga pravopisa Stjepana Babića i suradnika. Spaljen na lomači u vrijeme naznake sloma Hrvatskoga proljeća, a tiskan potom samo u Londonu u okrilju iseljenika, čuveni Londonac pojavio se opet u domovini devedesete i doživio niz izdanja, korak po korak vraćao se izvorima i povijesti hrvatskoga jezika, pažljivo skidajući naslage odbačenog serbokroatizma. U drugom povratku presvučenih komunista ministar Jovanović izveo je jezični udar, sječu jezikoslovnih knezova, dekretom ukinuo Vijeće za normu, a na čelo Instituta za jezik i jezikoslovlje doveo svog imenjaka s prvenstvenom zadaćom da izradi novi pravopis, da zavara publiku i naslovom i učini korak natrag. Kada je opet došla na vlast opcija tzv. desnog centra, ništa se nije promijenilo, Institut se samoproglasio autoritetom za normu, te sada imamo što imamo, a Institut se uz to pretvorio u trgovačku firmu. Njegovi se proizvodi guraju u škole, gdje nastava hrvatskoga jezika ionako fluidna, premalo mu je sati posvećeno, a što je donio novi uputnik koji neznalice nazivaju kurikulumom, tek će se vidjeti. Za sada je poznato da nastavnicima nije zanimljiv. I poznato je da su svi živi književnici izbačeni iz lektire.

Vlast (to jest HNS komponenta u koaliciji) uskraćuje potporu časopisu „Jezik“ koji izlazi od 1952. godine i u svim je olovnim vremenima čuvao čast hrvatskog jezikoslovlja. Akademija je pacificirana, što je točno nedavno rekao akademik Davorin Rudolf koji po struci nije jezikoslovac, ali je intelektualac od formata. Svojedobni istup Društva hrvatskih književnika je ignoriran. Iz država u koje su se u zadnje vrijeme masovno iselili Hrvati, stiže vapaj za hrvatskim školama, na koji nitko iz domovine, sa službene razine, ne odgovara. Ti naši novi iseljenici imaju već djecu koja hrvatski jezik jedva razumiju.

To je, znači, ukratko opisan odnos državnih vlasti, u koje je duboko ušla duboka država. Ta usporedna država ima naravno i svoju vlastitu prljavu politiku i svoje projekte poput otvorenog zagovaranja srpskohrvatskog u obliku zajedničkog, nepostojećeg, valjda regionalnog jezika koji nazivaju i štokavskim. Zagovornika ima, i oni ne dolaze čak i iz krugova hrvatskih jezikoslovaca, poglavito s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, pa u onu propalu, protuustavnu izjavu o zajedničkom jeziku potpisali i neki veleumovi s katedre za kroatistiku. U njihove diple sviraju i mnogi europski slavisti, s iznimkom Bagdasarova i Auburgera. Na mnogim je europskim sveučilištima serbokroatistika i nadalje nazočna, forsira se stara sablast pod novim BHS imenom, bez obzira što je hrvatski jezik prihvaćen kao jedan od službenih jezik Europske unije. No, i tu ima novosti: prije tjedan dana stigla je u javnost vijest iz Europskog parlamenta da bi trebalo izostaviti tri jezika – irski, malteški i hrvatski, navodno zbog nedostatka prevoditelja.

Nadonosno je što u Hrvatskoj postoji uporan pokret otpora, postoje nakladničke kuće poput Školske knjige i jezikoslovci koji održavaju vatru. Spomenut ću ovom prilikom Sandu Ham, Marija Grčevića i Natašu Bašić, budući da su povezani s nagradom „Dr. Ivan Šreter“. Školska gramatika Sande Ham doživjela je brojna izdanja i iznimno je popularna među nastavnicima i profesorima.

Bitka se nastavlja, i mi ćemo na kraju pobijediti , kao i uvijek, nakon što izgubimo puno energije i uz mnogo žrtava, baš kao i u srpskoj agresiji na Hrvatsku u kojoj je stradao mučenik za hrvatski jezik, dr. Ivan Šreter. Hrvatska javnost ne zna dovoljno o njemu, a ne zna ni kakvu je podlu ulogu u njegovu slučaju imao Milorad Pupovac, koji i dan-danas misli o Šreteru kao i onda, te usred Hrvatskoga sabora nedavno galami na zastupnika koji ga na Šretera podsjeća, ovim riječima: „To vam je brat, njemu ste najsličniji i po tome kako govorite. Meni niste, ni vi ni on.“

Hrvoje Hitrec/HKV

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari