Pratite nas

Kolumne

Krešimir Mišak: ISIS i/li kako skuhati 3. svjetski rat

Objavljeno

na

ISIS je dio šireg pokušaja kuhanja 3. svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi. Ako konstruirani rat promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno rješenje. Treći svjetski rat trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu

Kad se čitaju, gledaju ili slušaju zapadnoeuropski mediji glavne struje čovjek uvijek treba biti na oprezu. Toga se držim pa zato u tim prilikama uvijek nadohvat ruke imam vrećicu za povraćanje. No, ne možeš uvijek sve predvidjeti, o čemu zorno svjedoči situacija koju sam doživio ovog ljeta. Nevino se šećući rivom gradića u kojem sam ljetovao, pogled mi je nehotice pao na naslovnicu jednih dnevnih novina s kojih su divovskim slovima vrištali nadnaslovi “Novi obračun s terorizmom – rat protiv islamizma” (ziijeeeev) i naslov “Obama: ISIS je karcinom kakvog ne smije biti u 21. stoljeću”. Kako sam sve to zapamtio? Ne zato jer imam odličnu memoriju već zato jer sam, gledajući ga u nevjerici, odlučio te naslove zapisati u mobitel. Na kraju krajeva, čovjek nikad ne zna kad će nečime pokvariti želudac, ili popiti previše, pa da mu zatreba dobar stimulans za povraćanje.

Isprobani obrazac manipulacije emocijama i percepcijom

U mojoj perspektivi svijeta očito je, i čak preočito, da iza naglog uspona i financiranja ISIS-a stoji SAD. Ne “država SAD”, koliko “korporacija SAD”, koja ustvari vodi “državu SAD” praveći se da je predstavnik američkog naroda, dok je ustvari izraz interesa financijske i korporatističke oligarhije. Same po sebi Sjedinjene Američke Države su čak sporedan čimbenik  u toj igri,  tek sredstvo, jer  kao jedna od najmoćnijih država svijeta predstavljaju dobru polugu za svakojake manipulacije, kojih su američki građani često prve žrtve. I na čelu nekih drugih utjecajnih država, kao i na čelu svih svjetskih financijskih tijela i nadnacionalnih struktura (poput EU-a, UN-a i sl.) stoje predstavnici iste globalne korporatističke stranke. Neki su više ili manje zamjenjivi, često su i u međusobnim sukobima za moć, ali reagiraju kao jedan ako netko izvana pokuša omesti neki njihov plan. Političari su tek glasnogovornici i izvršni radnici te nadpolitičko-nadnacionalne korporatističke elite.

Obrazac pojave ISIS-a na svjetskoj sceni savršeno se uklapa u već puno puta isprobani obrazac manipulacije ljudskim emocijama i percepcijom, kojeg je David Icke sažeo u formulu “problem-reakcija-rješenje”. Ako želite promijeniti svijet prema svojim potrebama ili stvoriti nekakvu situaciju koja bi svim ljudima bila potpuno neprihvatljiva kad bi bila objelodanjena, svima javno dosupna, nema vam druge – prvo morate potajno stvoriti neki problem i za njega okriviti nekoga drugog. Mediji će vašu željenu sliku događaja prenijeti bez ikakvog pogovora i razmišljanja jer su uglavnom u vašem vlasništvu, a ako i nisu nema veze – već ste odavno kroz medije izgradili željenu sliku stvarnosti koja, koliko god nevjerojatna i netočna bila, ipak u glavama ljudi ocrtava granice dopuštenog, pristojnog, prihvatljivog i “normalnog”, a to se suvremeno jednoumlje često nazva “politička korektnost”. Kad javnost povjeruje u vašu interpretaciju problema (pogrešno smatrajući da novine nisu tek komunikeji nekih struktura nego da tu netko nešto istražuje), ona će reagirati ogorčenošću ili strahom, kao i zahtjevom da se po tom pitanju nešto mora učiniti. Ili barem stanjem duha u kojem će prihvaćati vaše prijedloge. Tada ponudite “rješenje” za problem koji ste sami stvorili i nastavite dalje sa svojim koracima u smjeru građenja svjetske totalitarističke države.

Orwell, cionizam i islamski svijet, sloboda sve manje

Tako je i nastao orwellovski vječni “rat protiv terorizma” bez početka, kraja, definirane bojišnice i neprijatelja kojeg se može poraziti, ali s konstantnim smanjivanjem opsega sloboda – na temelju potpuno nedosljedne službene priče o napadu na New York 11. rujna 2001., prepune zapanjujućih količina proturječja i anomalija. Za odbacivanje tumačenja događaja 9/11 doista ne treba biti nikakav genij. Na sličan način su nastali, ili opravdavani, i svi drugi ratovi i političko-ekonomske akcije. Ali ako službena priča u vezi 9/11 nije istinita, tada sve ono što je njome pravdano – ratovi u Afganistanu, Libiji, Siriji itd – počiva na divovskoj laži. Možda je korisno – u maniri starih detektivskih romana – krenuti tragom pitanja: tko ima koristi od tih događaja? Islamski svijet svakako ne, američki narod također ne. A kako stvari stoje s već spomenutom grupacijom koja želi zgaziti građanska prava, prava na privatnost i temeljne ljudske slobode posvuda u svijetu?

ISIS je dio šireg pokušaja “kuhanja” trećeg svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi, što pokazuju iskustva dvaju svjetskih ratova. Ako konstruirani rat (a drugih niti nema, jer nikad ljudi samo od sebe, bez dugotrajne propagande, nisu htjeli u rat) promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno “rješenje”. Treći svjetski rat, rekao bih, trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu.

U jednom tekstu David Icke navodi jedno “kontroverzno pismo” koje neki ljudi “odbacuju kao nevjerodostojno, ali se, s obzirom na dosadašnje događaje, pokazuje ‘proročki’ točnim”. O tom pismu datiranom 15. kolovoza 1871. on piše:

“Napisao ga je čovjek po imenu Albert Pike, koji je bio veoma utjecajan slobodni zidar u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću. U pismukoje je napisao Giuseppeu Mazziniju, detaljno su navedena tri svjetska rata koja će transformirati globalno društvo. Prvi svjetski rat je opisan upravo onako kako se dogodio, drugi svjetski rat također, ali netko bi mogao reći da su činjenice o ta dva rata ubačene u pismo naknadno, nakon što su se ti ratovi dogodili. Dakle, vjerodostojnost stvari o kojima pismo govori leži u onome što je u njemu rečeno o trećem svjetskom ratu. U Pikeovom pismu govori se o izazivanju sukoba između islamskog svijeta i onoga što se naziva političkim cionizmom. Dakako, ljudi bi mogli reći: ‘Ma, pismo je sigurno krivotvorina, jer u vrijeme kad je napisano nije bilo cionizma’. No, to je agenda koja je projicirana daleko unaprijed, o čemu su npr. pisali Aldous Huxley u romanu ‘Vrli novi svijet’i Eric Blair (George Orwell) u ‘1984-oj’.

Njih dvojica su se poznavali; Huxley je Orwellu predavao francuski jezik na koledžu Eaton kojega pohađa elita i kraljevske ličnosti. Poznavali su se i sprijateljili, a iz istih su izvora, između ostalih i Fabijanskog društva u Britaniji, dobivali informacije o predviđenoj agendi. Još 1932., kada je objavljena Huxleyjeva knjiga, i 1948., kada je objavljena Orwellova, opisivani su događaji, odnosno društvo koje nastaje danas. Ima mnoštvo primjera gdje su budućnost predviđali ljudi koji su bili insajderi, a čija su se predviđanja pokazala zapanjujuće točnima. Dakle, ako pogledate pozadinske dokaze, ideja o tome da je Albert Pike znao da će se pojaviti cionistički pokret i da će doći do uspostave Izraela, vrlo je osnovana. Cionizam je stvoren nedugo nakon što je to pismo napisano. Pike govori o tome da islamski svijet treba uvući u rat s političkim cionizmom, s onime što danas nazivamo Izraelom. Time bi se stvorio vrtlog koji bi u taj rat povukao velike sile, odnosno Ameriku, Europsku uniju, NATO, itd.”.

ISIS i Iran – “novi saveznik Amerike”

Skočimo u današnje vrijeme. Pripadnici raznih sekti koje su živjele u miru pod vladavinom Saddama Husseina, Gaddafija i Assada sada kolju jedni druge. Metež kojeg su na Bliski istok donijeli Bushov i Obamin režim značio je smrt i raseljavanje za milijune ljudi i nebrojene buduće pogibije. Odjednom, praktički niotkuda, pojavila se nova grupacija pod nazivom ISIS, strahovito dobro naoružana i financirana, koja nastoji stvoriti novu državu od dijelova Iraka i Sirije. Prema nekim piscima, na raspolaganju ima oko dvije milijarde dolara. Izuzetno brzo zauzima iračke gradove te granične prijelaze u Siriju i Jordan stvarajući okolnosti nalik onima iz Pikeovog pisma, a sve garnirano bizarnim nasiljem koje putem televizije ulazi u sve ljudske domove. ISIS, predstavljajući sunite, ratuje protiv Iraka koji predstavlja šijite, a također je i prijetnja Iranu koji, sa skoro devedeset posto šijitskih muslimana, predstavlja središte šijitskih muslimana.

Tada dolazi do jednog čudnovatog zaokreta (čudnovatog samo na površini) o kojem svjedoči vijest otprije nekoliko dana: “Novi saveznik Amerike”.

“Iran će se”, pisalo je, “boriti protiv Islamske države (IS-a), ali pod jednim uvjetom…, itd”; “Javno, i Washington i Teheran su isključili mogućnost vojne suradnje na poražavanju IS-a, no privatno, iranski su dužnosnici izrazili volju za suradnjom sa SAD-om u borbi protiv džihadista, iako ne nužno na bojišnici”; “Američki državni tajnik John Kerry u petak je ustvrdio da Iran ima svoju ulogu u nanošenju poraza Islamskoj državi, dajući do znanja da se američko stajalište možda mijenja”… I tako dalje, i tako dalje.

Još jedna velika namještaljka lutkara iz sjene

SAD je sve ove godine stajao uz bok Izraelu tvrdeći da se mora spriječiti rad iranskih nuklearnih pogona i uvesti sankcije protiv Irana i njegovog groznog režima. Sada, pod krinkom zaštite šijita koje progone i masakriraju sunitski ekstremisti iz ISIS-a, u sukob sunita i šijita želi uvući Iran. Ako Iran bude uvučen u rat, teško da će iz njega izaći. Sve je to čista namještaljka – Saudijska Arabija i Katar (koje neki nazivaju 51. državom SAD-a)  financiraju ISIS i čitav taj terorizam. Amerikanci im jednostavno mogu zapovjediti da to prestanu raditi, ali umjesto toga SAD tek formalno osuđuje isti taj terorizam kojeg njegova “51. država” podupire. Cijela slika ima neugodnu jasnoću. Još jedna velika namještaljka, ovog puta s ciljem izazivanja svjetskog rata.

ISIS ili ISIL  je skraćenica ekstremne organizacije “Islamic State of Iraq and Syria” odnosno „Islamic State of Iraq and the Levant”. Zemlje Levanta – uz Jordan, Palestinu, Libanon, Cipar i područje na jugu Turske koje obuhvaća Hataj – uključuju Izrael.

Dok ta ekstremistička islamska vojska najavljuje osvajanje Levanta, Izrael se ne oglašava svojim uobičajenim mantrama o tome da se mora zaštititi jer je u opasnosti, kakve se mogu čuti kod svake rakete ispaljene na Izrael. Izrael se ponaša kao da ga se to ne tiče. Niti SAD bitno drukčije ne reagira. John Kerry je u Iraku rekao da SAD “neće vršiti zračne napade da ne povrijedi civile”. Haj’te, molim vas! Dosad vas nikad to nije sprječavalo.

Koji zaključak preostaje? Možda taj da svi oni puštaju da  ISIS  stekne čvrsto uporište u tom području. U međuvremenu ISIS čak nesmetano trguje naftom preko raznih posrednika, na tržištu kojim upravljaju američki naftni lobiji.

Prije ili kasnije ISIS će doći do stupnja izravne prijetnje Izraelu koji, s manje od osam milijuna stanovnika, ima jednu od najbolje opremljenih vojski na svijetu i silan nuklearni arsenal. Bit će to dobar trenutak za pritiskanje gumba za dolazak SAD-a i NATO-a koji su se obvezali da će braniti sigurnost Izraela. Dugoročno gledajući, možda je to odgovor na pitanje zašto je ta tempirana bomba – stvaranje Izraela na mjestu Palestine na temelju prava koje predstavljaju tekstovi iz Biblije (!) – uopće postavljena. A sve to neugodno podsjeća na sadržaj Pikeova pisma kako treba sve različite skupine uvući u vrtlog međusobnog samouništenja i tako izazvati rat koji bi promijenio svijet, naslanjajući se na učinke prethodna dva svjetska rata koja su to već učinila. Pri čemu bi – pod opravdanjem potrebe za svjetskom vladom i svjetskom vojskom kao jamcima budućeg mira – bilo uvedeno globalno fašističko društvo. Uveli bi ga isti oni koji su čitav kaos izazvali.

Plan ne ide uvijek glatko. U jednoj kolumni David Icke je to sročio ovako: “Mislili su da će Sirija pasti kao i Libija, ali to se nije dogodilo. Za njih je to bio veeeeeeliki problem. Budući da su kasnili s ostvarenjem svog plana, smislili su onu podvalu s napadom kemijskim oružjem. No, Assad s time nije imao ništa; bio bi to samoubilački potez, a on nije nimalo glup. To je djelovalo jednom u Iraku, ali sada je uskočila Rusija i spriječila takav scenarij, a kasnije je stekla široku podršku za prestanak rata u Siriji. A i činjenica je da su ljudi na Zapadu odbacili nastojanja svojih vlasti da bombardiraju Siriju i time je zaustavljena zločinačka agenda”.

Pa se sada, niotkud, pojavljuje ISIS. Je l’ tko za okladicu da ih naoružavaju sami Amerikanci? Slučajnosti i spontanosti zaboravite, sve se to odvija hladno i proračunato, pod paskom lutkara iz sjene. U slučaju tih lutkara ne računajte na uobičajene ljudske osobine poput empatije ili suosjećanja s tuđom patnjom. Njima nije teško organizirati ubijanje, sakaćenje i masakriranje jer nisu u stanju osjetiti emocionalne posljedice svojih nedjela. Parafrazirajući njihovog službenika Obamu s početka teksta – oni su zapravo taj karcinom kojeg ne bi trebalo biti niti u ovom niti u ijednom drugom stoljeću.

Bliski istok je samo dio šahovske ploče. Vjerojatno je ideja u tom novom svjetskom ratu suprotstaviti Rusiju i Kinu s jedne strane, te Zapad s druge (scenarij doslovce nalik onome iz romana “1984” gdje Oceanija ratuje protiv Eurazije). Paralelno uz muljažu na Bliskom istoku, danas se doista u zapadnim ratnohuškačim medijima – a to su skoro svi – provodi demonizacija Rusije. Rusija lako može biti uvučena u taj sukob na Bliskom istoku zato što podupire Siriju, a dug je popis onih na čekanju koji su dosad izrazili želju za uništavanjem Sirije: ISIS, SAD, NATO… Ne zaboravimo da bi, prema svemu što se dosad pokazalo, i Kina i Rusija poduprli Iran. Bez razumijevanja skrivenih ciljeva nemoguće je razumjeti i predvidjeti buduće poteze, a time ih i spriječiti.

Bubnjevi rata tuku sve u šesnaest, a novinskim naslovima poput onog s početka teksta sapuna se daska svim ljudima. Dobar razlog zašto im se ne treba približavati bez vrećice za povraćanje.

Krešimir Mišak / 7Dnevno

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje

Objavljeno

na

Objavio

Nakon dugo vremena opet se oglasio Branimir Johnny Štulić uvrnutim priopćenjem. Ljuti se na kazandžiju Radu. Šerbedžiju, naravno. Zato što Rade laže i lažno se predstavlja njegovim prijateljem: ”Taj kazandžija Šerbedžija mračno laže. Johnny ga nikad nije zvao u šetnju po Zagrebu, niti mu je napravio pjesmu, niti su ikada bili prijatelji, upravo obrnuto, on je njega jednom zgodom, po svojoj želji, provozao svojim mercedesom da bi s njime divno šutio, međutim, iskoristi taj svoj poziv da tu pjesmu lakše otuđi i ubaci u svoju predstavu bez pitanja, dapače, da to sakrije, on nju potom i snimi, a sad već tim gnjusnim lažima opravdava i sam razlog svog opakog postojanja.” Godine koje su prošle, za mene barem, Štulićevim su pjesmama oduzele nekadašnju draž, ali ono nešto što titra na tromeđi diletantizma, banalnosti i genijalnosti ne može im se poreći. To nešto izbija i iz ovog zlovoljnog demantija.

Kazandžija je turcizam, znači: kotlar, obrtnik koji izrađuje kotlove i druge posude od bakra ili mjedi. Međutim, u simboličnom smislu kazan u vječito gladnim balkanskim gudurama predstavlja stjecište svih zemaljskih dobara, a prvo se namire oni koji su bliže kazanu. Pa tako ‘kazandžija’ može značiti i ‘onaj tko je uvijek uz kazan’. U tom kontekstu državne jasle, korito i kazan svojevrsni su sinonimi, a kazandžije, jaslari, koritari naša sudbina. Treba biti pošten i priznati da kazandžija Rade nije možda najbolji egzemplar kazandžije jer je on ovu zajednicu ponečim i zadužio, primjerice ulogom Matana u Prosjacima i sinovima, a kakvu-takvu glumačku karijeru ostvario je i izvan granica Regiona; no privatizacija Brijuna, naglašena jugoslavenština i još ponešto svrstavaju ga u tu kategoriju.

Tipičan kazandžija njeguje osobitu vrstu reciprociteta naspram države na čiji se ”kazan” nakačio: koliko beriva iz ”kazana” povuče, toliko žuči natrag isporuči. Na njihovu sreću zlovolja prema hrvatskoj državnosti u suvremenoj je Hrvatskoj roba koja ima dobru prođu. Zato kazandžijama ide bolje no ikada u posljednjih tridesetak godina. Kazandžija najviše ima u politici, medijima i kulturi jer se tu – da ostanem na tragu B. J. Štulića –  najmračnije laže. Posebna su sorta kazandžije umjetnici. Ruku na srce, ”kazan” je ono što drži sve te Frljiće, Mataniće, Tomiće i ostale kekine u državi u kojoj je još uvijek na zastavi ”šahovnica” i platežno sredstvo kuna. Isti je razlog i ,,kazandžiju Radu” dovabio natrag iz dalekog svijeta.

Neće kazandžije u svijet, a i kada odu – shvate da im nigdje nije dobro kao ovdje. Tako slušam kazandžiju Edina zvanog Edo kod kazandžije Ace. Edo je bio pet ili koliko već godina u Izraelu, zbog ljubavi, i to je lijepo. Pa se vratio, valjda zbog domotužja, i to je lijepo. Premda se vratio nešto zapadnije, ali nećemo sada sitničariti. Stanković mu, očito je, radi promociju za veliki koncert u Domu sportova 16. studenog 2018. Koncert je, zapravo, trebao biti devetoga, međutim iz ”tehničkih razloga” odgođen je za tjedan dana. Netko zloban mogao bi pomisliti da su ti ”tehnički razlozi” nedovoljan broj prodanih ulaznica. Bilo kako bilo, uskočio je Aleksandar Stanković da pomogne kao drug drugu iliti kazandžija kazandžiji.

Mediji su inače skloni Edinu Osmiću, u samo zadnjih tjedan dana tri velika intervjua: u Večernjem listu, na N1 i na HTV-u. Kada bi netko na HTV-u, iako takvog nema, ugostio Marka Perkovića i promovirao njegov koncert te malo zapjevao s Markom kao Aca s Edinom – digla bi se na noge cijela ta ”kazandžijska Hrvatska”, sve dok taj netko ne bi dobio otkaz. Ta ”kazandžijska” ili ”antifašistička” Hrvatska već dva desetljeća sve drži u rukama i pomalo cijedi Hrvatsku kao limun. Njima limunada, nama gorčina. Kuži Edin kako stvari stoji pa onako hinjenom bosanskom priprostošću gudi ”antifašističkim” ušima: ”Najzajebanije je to što se kod nas fašizam izjednačava s antifašizmom”. No, da Edin nije tipični zapadnjački ljevičar, udaljen od stvarnosti, svjedoči njegova fina diskriminacija imigrantske opasnosti za Bihać i za Zagreb. Veli Edin da imigranti nisu baš nikakva opasnost za Hrvatsku jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, dok su, eto, opasnost za Bihać i BiH jer se Bosna i Hercegovina nije u stanju nositi s tim problemom. Kao da imigranti žele ostati u Bihaću!?

Još bi mu čovjek i oprostio to o imigrantima da nije izvalio sljedeće:  ”Ne mogu ni ja reći da su svi Hrvati fašisti zbog 20 idiota.” Iz konteksta je bilo vidljivo da se referirao na svojedobno postrojavanje Keleminčevih ridikula na Trgu bana Jelačića. Krajnje je maliciozno na temelju tako marginalnih pojava pod povećalo stavljati cijelu naciju, pa onda velikodušno priznati da ipak svi Hrvati nisu fašisti! To je trenutak u kojemu je Edin Osmić uvrijedio zemlju koja mu je pružila utočište od rata, omogućila obrazovanje i estradnu karijeru, i da je Hrvatska država nalik Izraelu u kojemu je Edin donedavno boravio – sigurno više nikada ne bi dobio priliku na javnoj televiziji blatiti zemlju koja mu je toliko dala.

Ipak, sve su to sitnice naspram onog što nam radi Veliki Kazandžija dok nam, blagoglagoljeći o europskim vrijednostima, zemlju priprema da postane odlagalište za zapadnu Europu neupotrebljivih imigranata. Uistinu, kazandžije mračno lažu.

Damir Pešorda/Hrvatski tjednik /Hrvatsko nebo

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Zašto je Nitko tako jak i kakva mu je budućnost?

Objavljeno

na

Objavio

Tijekom deset godina pisanja Kratkog espressa tema mi je, među istaknutim osobama na političkoj i društvenoj sceni, bio već gotovo svatko. Sada je konačno na red došao Nitko.

Pisati o Nikome u jesen 2018. je nezaobilazno, jer je dotični Nitko politički relevantna, istina prazna figura u političkom sustavu Hrvatske.

Prema zadnjem CRO Demoskopu, redovnom mjesečnom istraživanju o političkim preferencijama građana, nakon tri mjeseca “Nitko” (niti jedan političar) se vratio na vrh ljestvice pozitivnog doživljaja hrvatskih političara.

Nitko je tako godinu dana pred predsjedničke izbore potisnuo aktualnu predsjednicu Grabar Kitarović na drugo mjesto. “Nitko” je najučestaliji odgovor u studenom s izborom od 21,1 posto (prema 20,0 posto u listopadu), dok je Kolinda Grabar Kitarović druga s izborom od 20 posto (prema prošlomjesečnih 19,8 posto).

Trend je jasan, dok je potpora aktualnoj predsjednici blago pala, Nitko je narastao za više od postotka, i čini se da ga nitko drugi ne može zaustaviti. Važno je napomenutu, kada govorimo o simpatizerima Nikoga, da se ne radi o ljudima koji su odbili sudjelovati u anketi, već o onima su se izjasnili, dakle, prihvatili pravila igre i odgovorili, i to tako da im je najdraži Nitko, piše Nino Raspudić / Večernji list

Tko bi dakle, prema trenutnim anketama mogao potući Kolindu Grabar Kitarović na sljedećim izborima? Nitko. Istina, po anketama je i Ivo Josipović imao prednost pred istom protukandidatkinjom, i to znatno veću, pa je na koncu izgubio. Ali Nitko se čini konkretnijim i perspektivnijim.

Nitko, za razliku od svih drugih ponuđenih imena, ima tu prednost što ne iritira birače. Kakav mu je stil odijevanja? Nikakav. Kakav auto vozi? Nikakav. Gdje stanuje? Nigdje. Nema rodbine, nema prošlosti. Nema predaka koji su sudjelovali u Drugom svjetskom ratu. Nitko nije imao nikakvu ulogu u privatizaciji. Nitko ne bi pritrčao drugoj stranci jer oni time ne bi dobili ništa. Nitko nikome ne smeta.

Nitko jest samo utoliko što nije, što ga nema. No problem je što Nitko nije jedinstven. Naš Nitko nije isti kao njihov Nitko. Nitko su dakle mnogi, koju mogu biti jedinstveni Nitko toliko dugo dok su samo potencijalni netko.

Objedinjava ih samo ono što (još) nije. Čim bi se to aktualiziralo kao stvarni Netko, raspršila bi se snaga i trenutna prednost Nikoga. Svatko ima svoga Nitko, zato ga svi vole, zbog apstraktnosti i univerzalne razmjenjivost. On je nešto poput novca. Tisuću kuna može po potrebi biti kaput, izlet u Veneciju, četvrt teleta, tečaj šivanja, sunčane naočale i puno drugih, međusobno nepovezanih stvari.

Kao što nisu isti, primjerice, katolički ateist i protestantski ateist, već nužno dijelom pokazuju i osobine onoga što nisu, od čega su se odmakli, tako nije isto lijevi i desni Nitko. Što su ljudi nezadovoljniji političkom scenom, Nitko je veći. Što je stanje na političkoj sceni bolje to Nitko ima manju potporu. Tko, dakle, profitira od toga što su političari loši, prijetvorni, korumpirani? Nitko. Evo ga već na 21%!

Mnogi bi željeli zauzeti taj prostor. Dalija Orešković bi silno željela biti Nitko. Marko Vučetić se već ponudio da bude Uvjetni Nitko, dok se ne pojavi bolji, kojeg bi, kaže, rado podržao. Oni koju su već etablirani na političkoj sceni i koji po popularnosti Nikome gledaju u leđa silno se trude da netko ne bi postao Nitko, tj. zauzeo njegovo mjesto.

Točnije, oni se prije svega brinu da Nitko ostane Nitko. No, možda je upravo on naš pravi suveren? Prazno mjesto u sistemu oko kojeg se sve okuplja i koje nas još jedino drži zajedno? Možda, nesvjesno, hrvatska politika odavno teži njemu?

Ljudi bez svojstava i sada nas vode. Kakva nam je vanjska politika? Nikakva. Kao da je vodi Nitko. Tko iz Hrvatske može pomoći Hrvatima u BiH? Nitko. Znakovito je kako je gospodarstvo naviše naraslo za vrijeme tehničke vlade, u, izgleda za nas idealnoj situaciji, kada se na pitanje tko upravlja ekonomijom moglo mirne duše reći – Nitko. Dokle Nitko može rasti? Kakva mu je politička budućnost? Bi li promjena izbornog zakona utjecala na njegov rejting? Ova pitanja još čekaju odgovor. Možda je s recept za dobivanje velike potpore birača u Hrvatskoj 2018. sastoji u tome da budeš što sličniji Nikome. Da o polarizirajućim stvarima nemaš stava.

Jer nitko nema ništa protiv Nikoga. Političar Nitko nema neprijatelja. Moraš biti netko da bi imao protivnike. Protivnici te i čine nekim. Svaka determinacija je negacija. Ako si lijevi ne možeš biti i desni. Ako sjediš, onda ne stojiš niti ležiš. Ono što nisi te definira jednako kao i ono što jesi, samo s druge strane identitetske granice. Vrh politike danas je Nitko. Ni stari ni mladi, ni ženstveni ni muževni, ni lijevi ni desni.

Nitko možda već istinski vlada hrvatskom, budući da ima toliku potporu, a nikako da uleti Netko ili više nekih koji bi mu oduzeli prostor. Tko će potpisati Marakeški sporazum? Nitko. Tko će zaustaviti odljev mladih ljudi iz Hrvatske? Nitko. Tko će uvesti pravdu, red i solidarnost? Opet Nitko. Bojim se kako se u dogledno vrijeme nitko neće pojaviti da zauzme mjesto Nikoga. Nitko će tako još dugo biti prvi izbor većine ljudi. A i tko bi ga mogao ugroziti? Koja je tajna da pobijediš Nikoga u anketi? Kakav bi trebao postati? Nikakav.

S druge strane imamo svakakve. Već peti zastupnik SDP-a sada podržava HDZ-ovu vladu, uz HNS koji je pretrčao tamo ranije. A ta HDZ-ova vlada provodi politiku kakvu bi provodili SDP i HNS da su osvojili vlast. Je li, kad se sve to uzme u obzir, Nitko kao najpopularniji političar izraz bunta građana protiv tih Svakakvih?

Puno ih misli da imaju kapaciteta uskočiti i postati relevantni na političkoj sceni bez ikakve stvarne snage. To što si nitko i ništa ne mora značiti da možeš postati Nitko. Nitko je, naime, velika faca. Tko je odaniji od Jandrokovića? Nitko. Tko je dosljedniji od Stipe Mesića? Nitko. Tko je normalniji od Bandića? Nitko. Tko je veći hrvatski domoljub od Vesne Pusić? Nitko. Tko je pošteniji od Ivana Vrdoljaka? Nitko. Tko je veći briselski ćato od Plenkovića? Nitko. Tko još može onako lijepo ugostiti Vučića kao Kolinda Grabar Kitarović? Nitko.

Uzevši sve navedeno u obzir, mogu zaključiti kako me nitko od navedenih do sada nije inspirirao za kolumnu kao Nitko. Ne sumnjam da će još dugo držati vrh ljestvice popularnosti u Hrvatskoj, piše Nino Raspudić / Večernji list

 

Nino Raspudić: Marakeški sporazum je vrlo problematičan dokument, Hrvatska ga ne bi trebala potpisati!

 

 

Nino Raspudić vrlo argumentirano o izborima u BiH i mogućim posljedicama

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari