Pratite nas

Kolumne

Krešimir Mišak: ISIS i/li kako skuhati 3. svjetski rat

Objavljeno

na

ISIS je dio šireg pokušaja kuhanja 3. svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi. Ako konstruirani rat promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno rješenje. Treći svjetski rat trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu

Kad se čitaju, gledaju ili slušaju zapadnoeuropski mediji glavne struje čovjek uvijek treba biti na oprezu. Toga se držim pa zato u tim prilikama uvijek nadohvat ruke imam vrećicu za povraćanje. No, ne možeš uvijek sve predvidjeti, o čemu zorno svjedoči situacija koju sam doživio ovog ljeta. Nevino se šećući rivom gradića u kojem sam ljetovao, pogled mi je nehotice pao na naslovnicu jednih dnevnih novina s kojih su divovskim slovima vrištali nadnaslovi “Novi obračun s terorizmom – rat protiv islamizma” (ziijeeeev) i naslov “Obama: ISIS je karcinom kakvog ne smije biti u 21. stoljeću”. Kako sam sve to zapamtio? Ne zato jer imam odličnu memoriju već zato jer sam, gledajući ga u nevjerici, odlučio te naslove zapisati u mobitel. Na kraju krajeva, čovjek nikad ne zna kad će nečime pokvariti želudac, ili popiti previše, pa da mu zatreba dobar stimulans za povraćanje.

Isprobani obrazac manipulacije emocijama i percepcijom

U mojoj perspektivi svijeta očito je, i čak preočito, da iza naglog uspona i financiranja ISIS-a stoji SAD. Ne “država SAD”, koliko “korporacija SAD”, koja ustvari vodi “državu SAD” praveći se da je predstavnik američkog naroda, dok je ustvari izraz interesa financijske i korporatističke oligarhije. Same po sebi Sjedinjene Američke Države su čak sporedan čimbenik  u toj igri,  tek sredstvo, jer  kao jedna od najmoćnijih država svijeta predstavljaju dobru polugu za svakojake manipulacije, kojih su američki građani često prve žrtve. I na čelu nekih drugih utjecajnih država, kao i na čelu svih svjetskih financijskih tijela i nadnacionalnih struktura (poput EU-a, UN-a i sl.) stoje predstavnici iste globalne korporatističke stranke. Neki su više ili manje zamjenjivi, često su i u međusobnim sukobima za moć, ali reagiraju kao jedan ako netko izvana pokuša omesti neki njihov plan. Političari su tek glasnogovornici i izvršni radnici te nadpolitičko-nadnacionalne korporatističke elite.

Obrazac pojave ISIS-a na svjetskoj sceni savršeno se uklapa u već puno puta isprobani obrazac manipulacije ljudskim emocijama i percepcijom, kojeg je David Icke sažeo u formulu “problem-reakcija-rješenje”. Ako želite promijeniti svijet prema svojim potrebama ili stvoriti nekakvu situaciju koja bi svim ljudima bila potpuno neprihvatljiva kad bi bila objelodanjena, svima javno dosupna, nema vam druge – prvo morate potajno stvoriti neki problem i za njega okriviti nekoga drugog. Mediji će vašu željenu sliku događaja prenijeti bez ikakvog pogovora i razmišljanja jer su uglavnom u vašem vlasništvu, a ako i nisu nema veze – već ste odavno kroz medije izgradili željenu sliku stvarnosti koja, koliko god nevjerojatna i netočna bila, ipak u glavama ljudi ocrtava granice dopuštenog, pristojnog, prihvatljivog i “normalnog”, a to se suvremeno jednoumlje često nazva “politička korektnost”. Kad javnost povjeruje u vašu interpretaciju problema (pogrešno smatrajući da novine nisu tek komunikeji nekih struktura nego da tu netko nešto istražuje), ona će reagirati ogorčenošću ili strahom, kao i zahtjevom da se po tom pitanju nešto mora učiniti. Ili barem stanjem duha u kojem će prihvaćati vaše prijedloge. Tada ponudite “rješenje” za problem koji ste sami stvorili i nastavite dalje sa svojim koracima u smjeru građenja svjetske totalitarističke države.

Orwell, cionizam i islamski svijet, sloboda sve manje

Tako je i nastao orwellovski vječni “rat protiv terorizma” bez početka, kraja, definirane bojišnice i neprijatelja kojeg se može poraziti, ali s konstantnim smanjivanjem opsega sloboda – na temelju potpuno nedosljedne službene priče o napadu na New York 11. rujna 2001., prepune zapanjujućih količina proturječja i anomalija. Za odbacivanje tumačenja događaja 9/11 doista ne treba biti nikakav genij. Na sličan način su nastali, ili opravdavani, i svi drugi ratovi i političko-ekonomske akcije. Ali ako službena priča u vezi 9/11 nije istinita, tada sve ono što je njome pravdano – ratovi u Afganistanu, Libiji, Siriji itd – počiva na divovskoj laži. Možda je korisno – u maniri starih detektivskih romana – krenuti tragom pitanja: tko ima koristi od tih događaja? Islamski svijet svakako ne, američki narod također ne. A kako stvari stoje s već spomenutom grupacijom koja želi zgaziti građanska prava, prava na privatnost i temeljne ljudske slobode posvuda u svijetu?

ISIS je dio šireg pokušaja “kuhanja” trećeg svjetskog rata, jer ništa ne mijenja svijet kao svjetski ratovi, što pokazuju iskustva dvaju svjetskih ratova. Ako konstruirani rat (a drugih niti nema, jer nikad ljudi samo od sebe, bez dugotrajne propagande, nisu htjeli u rat) promatrate kao globalni problem, tada će vam on pružiti odličnu priliku da uvedete svoje globalno “rješenje”. Treći svjetski rat, rekao bih, trebao bi dovršiti projekt preoblikovanja svijeta u globalnu državu.

U jednom tekstu David Icke navodi jedno “kontroverzno pismo” koje neki ljudi “odbacuju kao nevjerodostojno, ali se, s obzirom na dosadašnje događaje, pokazuje ‘proročki’ točnim”. O tom pismu datiranom 15. kolovoza 1871. on piše:

“Napisao ga je čovjek po imenu Albert Pike, koji je bio veoma utjecajan slobodni zidar u Sjedinjenim Državama u 19. stoljeću. U pismukoje je napisao Giuseppeu Mazziniju, detaljno su navedena tri svjetska rata koja će transformirati globalno društvo. Prvi svjetski rat je opisan upravo onako kako se dogodio, drugi svjetski rat također, ali netko bi mogao reći da su činjenice o ta dva rata ubačene u pismo naknadno, nakon što su se ti ratovi dogodili. Dakle, vjerodostojnost stvari o kojima pismo govori leži u onome što je u njemu rečeno o trećem svjetskom ratu. U Pikeovom pismu govori se o izazivanju sukoba između islamskog svijeta i onoga što se naziva političkim cionizmom. Dakako, ljudi bi mogli reći: ‘Ma, pismo je sigurno krivotvorina, jer u vrijeme kad je napisano nije bilo cionizma’. No, to je agenda koja je projicirana daleko unaprijed, o čemu su npr. pisali Aldous Huxley u romanu ‘Vrli novi svijet’i Eric Blair (George Orwell) u ‘1984-oj’.

Njih dvojica su se poznavali; Huxley je Orwellu predavao francuski jezik na koledžu Eaton kojega pohađa elita i kraljevske ličnosti. Poznavali su se i sprijateljili, a iz istih su izvora, između ostalih i Fabijanskog društva u Britaniji, dobivali informacije o predviđenoj agendi. Još 1932., kada je objavljena Huxleyjeva knjiga, i 1948., kada je objavljena Orwellova, opisivani su događaji, odnosno društvo koje nastaje danas. Ima mnoštvo primjera gdje su budućnost predviđali ljudi koji su bili insajderi, a čija su se predviđanja pokazala zapanjujuće točnima. Dakle, ako pogledate pozadinske dokaze, ideja o tome da je Albert Pike znao da će se pojaviti cionistički pokret i da će doći do uspostave Izraela, vrlo je osnovana. Cionizam je stvoren nedugo nakon što je to pismo napisano. Pike govori o tome da islamski svijet treba uvući u rat s političkim cionizmom, s onime što danas nazivamo Izraelom. Time bi se stvorio vrtlog koji bi u taj rat povukao velike sile, odnosno Ameriku, Europsku uniju, NATO, itd.”.

ISIS i Iran – “novi saveznik Amerike”

Skočimo u današnje vrijeme. Pripadnici raznih sekti koje su živjele u miru pod vladavinom Saddama Husseina, Gaddafija i Assada sada kolju jedni druge. Metež kojeg su na Bliski istok donijeli Bushov i Obamin režim značio je smrt i raseljavanje za milijune ljudi i nebrojene buduće pogibije. Odjednom, praktički niotkuda, pojavila se nova grupacija pod nazivom ISIS, strahovito dobro naoružana i financirana, koja nastoji stvoriti novu državu od dijelova Iraka i Sirije. Prema nekim piscima, na raspolaganju ima oko dvije milijarde dolara. Izuzetno brzo zauzima iračke gradove te granične prijelaze u Siriju i Jordan stvarajući okolnosti nalik onima iz Pikeovog pisma, a sve garnirano bizarnim nasiljem koje putem televizije ulazi u sve ljudske domove. ISIS, predstavljajući sunite, ratuje protiv Iraka koji predstavlja šijite, a također je i prijetnja Iranu koji, sa skoro devedeset posto šijitskih muslimana, predstavlja središte šijitskih muslimana.

Tada dolazi do jednog čudnovatog zaokreta (čudnovatog samo na površini) o kojem svjedoči vijest otprije nekoliko dana: “Novi saveznik Amerike”.

“Iran će se”, pisalo je, “boriti protiv Islamske države (IS-a), ali pod jednim uvjetom…, itd”; “Javno, i Washington i Teheran su isključili mogućnost vojne suradnje na poražavanju IS-a, no privatno, iranski su dužnosnici izrazili volju za suradnjom sa SAD-om u borbi protiv džihadista, iako ne nužno na bojišnici”; “Američki državni tajnik John Kerry u petak je ustvrdio da Iran ima svoju ulogu u nanošenju poraza Islamskoj državi, dajući do znanja da se američko stajalište možda mijenja”… I tako dalje, i tako dalje.

Još jedna velika namještaljka lutkara iz sjene

SAD je sve ove godine stajao uz bok Izraelu tvrdeći da se mora spriječiti rad iranskih nuklearnih pogona i uvesti sankcije protiv Irana i njegovog groznog režima. Sada, pod krinkom zaštite šijita koje progone i masakriraju sunitski ekstremisti iz ISIS-a, u sukob sunita i šijita želi uvući Iran. Ako Iran bude uvučen u rat, teško da će iz njega izaći. Sve je to čista namještaljka – Saudijska Arabija i Katar (koje neki nazivaju 51. državom SAD-a)  financiraju ISIS i čitav taj terorizam. Amerikanci im jednostavno mogu zapovjediti da to prestanu raditi, ali umjesto toga SAD tek formalno osuđuje isti taj terorizam kojeg njegova “51. država” podupire. Cijela slika ima neugodnu jasnoću. Još jedna velika namještaljka, ovog puta s ciljem izazivanja svjetskog rata.

ISIS ili ISIL  je skraćenica ekstremne organizacije “Islamic State of Iraq and Syria” odnosno „Islamic State of Iraq and the Levant”. Zemlje Levanta – uz Jordan, Palestinu, Libanon, Cipar i područje na jugu Turske koje obuhvaća Hataj – uključuju Izrael.

Dok ta ekstremistička islamska vojska najavljuje osvajanje Levanta, Izrael se ne oglašava svojim uobičajenim mantrama o tome da se mora zaštititi jer je u opasnosti, kakve se mogu čuti kod svake rakete ispaljene na Izrael. Izrael se ponaša kao da ga se to ne tiče. Niti SAD bitno drukčije ne reagira. John Kerry je u Iraku rekao da SAD “neće vršiti zračne napade da ne povrijedi civile”. Haj’te, molim vas! Dosad vas nikad to nije sprječavalo.

Koji zaključak preostaje? Možda taj da svi oni puštaju da  ISIS  stekne čvrsto uporište u tom području. U međuvremenu ISIS čak nesmetano trguje naftom preko raznih posrednika, na tržištu kojim upravljaju američki naftni lobiji.

Prije ili kasnije ISIS će doći do stupnja izravne prijetnje Izraelu koji, s manje od osam milijuna stanovnika, ima jednu od najbolje opremljenih vojski na svijetu i silan nuklearni arsenal. Bit će to dobar trenutak za pritiskanje gumba za dolazak SAD-a i NATO-a koji su se obvezali da će braniti sigurnost Izraela. Dugoročno gledajući, možda je to odgovor na pitanje zašto je ta tempirana bomba – stvaranje Izraela na mjestu Palestine na temelju prava koje predstavljaju tekstovi iz Biblije (!) – uopće postavljena. A sve to neugodno podsjeća na sadržaj Pikeova pisma kako treba sve različite skupine uvući u vrtlog međusobnog samouništenja i tako izazvati rat koji bi promijenio svijet, naslanjajući se na učinke prethodna dva svjetska rata koja su to već učinila. Pri čemu bi – pod opravdanjem potrebe za svjetskom vladom i svjetskom vojskom kao jamcima budućeg mira – bilo uvedeno globalno fašističko društvo. Uveli bi ga isti oni koji su čitav kaos izazvali.

Plan ne ide uvijek glatko. U jednoj kolumni David Icke je to sročio ovako: “Mislili su da će Sirija pasti kao i Libija, ali to se nije dogodilo. Za njih je to bio veeeeeeliki problem. Budući da su kasnili s ostvarenjem svog plana, smislili su onu podvalu s napadom kemijskim oružjem. No, Assad s time nije imao ništa; bio bi to samoubilački potez, a on nije nimalo glup. To je djelovalo jednom u Iraku, ali sada je uskočila Rusija i spriječila takav scenarij, a kasnije je stekla široku podršku za prestanak rata u Siriji. A i činjenica je da su ljudi na Zapadu odbacili nastojanja svojih vlasti da bombardiraju Siriju i time je zaustavljena zločinačka agenda”.

Pa se sada, niotkud, pojavljuje ISIS. Je l’ tko za okladicu da ih naoružavaju sami Amerikanci? Slučajnosti i spontanosti zaboravite, sve se to odvija hladno i proračunato, pod paskom lutkara iz sjene. U slučaju tih lutkara ne računajte na uobičajene ljudske osobine poput empatije ili suosjećanja s tuđom patnjom. Njima nije teško organizirati ubijanje, sakaćenje i masakriranje jer nisu u stanju osjetiti emocionalne posljedice svojih nedjela. Parafrazirajući njihovog službenika Obamu s početka teksta – oni su zapravo taj karcinom kojeg ne bi trebalo biti niti u ovom niti u ijednom drugom stoljeću.

Bliski istok je samo dio šahovske ploče. Vjerojatno je ideja u tom novom svjetskom ratu suprotstaviti Rusiju i Kinu s jedne strane, te Zapad s druge (scenarij doslovce nalik onome iz romana “1984” gdje Oceanija ratuje protiv Eurazije). Paralelno uz muljažu na Bliskom istoku, danas se doista u zapadnim ratnohuškačim medijima – a to su skoro svi – provodi demonizacija Rusije. Rusija lako može biti uvučena u taj sukob na Bliskom istoku zato što podupire Siriju, a dug je popis onih na čekanju koji su dosad izrazili želju za uništavanjem Sirije: ISIS, SAD, NATO… Ne zaboravimo da bi, prema svemu što se dosad pokazalo, i Kina i Rusija poduprli Iran. Bez razumijevanja skrivenih ciljeva nemoguće je razumjeti i predvidjeti buduće poteze, a time ih i spriječiti.

Bubnjevi rata tuku sve u šesnaest, a novinskim naslovima poput onog s početka teksta sapuna se daska svim ljudima. Dobar razlog zašto im se ne treba približavati bez vrećice za povraćanje.

Krešimir Mišak / 7Dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Dr. sc. Stjepan Šterc: Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno – ‘izmišljotina’!

Objavljeno

na

Objavio

Ponavljanje povijesnih obrazaca u različitim vremenima i različitim političkim i vojnim odnosima nije nikakva novina bosansko-hercegovačkog prostora, niti je njegovo demografsko pražnjenje isključivost devedesetih godina prošlog stoljeća. Poseban je to primjer prostora u kojem se uvijek u mirnodopskim vremenima pokušavalo ustrojiti etnički i religijski prevladavajuće populacije po političkim, društvenim i interesnim načelima i uvijek se pritom izbjegavalo razrješenje teritorijalnosti na kojoj počivaju temelji svih identiteta u nadgradnji.

Mirnodopska razdoblja, ili bolje rečeno razdoblja više primirja nego mira, nikad nisu Bosnu i Hercegovinu primirila do razine logičnog, političkog, gospodarskog, demografskog i svakog drugog funkcioniranja organizacije prostora, već su bila samo nastavak dohvata interesa koji se nisu uspjeli ostvariti ratnim djelovanjima. Primarno prema kontroli južne hrvatske jadranske obale, odnosno južno od Karlobaga u prvoj novijoj varijanti i južno od ušća Neretve u drugoj. Izlazak na Jadran povijesni je mit i želja kroz sva prošla razdoblja uglavnom svih susjeda i njihovih vojski, a sva su druga pojašnjenja uvijek bila u interesu ostavljanja krivnje upravo onima (nama, Hrvatskoj) koji su tu obalu i širi prostor zaobalja branili. Povijesni usud koji traje i nametanje povijesne krivnje Hrvatskoj zbog obrane svojeg prostora i svoje populacije, kao obrazac nastavka pritiska i otvaranja mogućnosti djelovanja prema istom tom rimlandskom prostoru drugim načinima (Pavićeva geopolitička koncepcija Rimlanda i Hartlanda hrvatskog okruženja), promatramo upravo ovih dana. Haaško je djelovanje u svom temeljnom nerazumijevanju složenosti bosansko-hercegovačkog i šireg prostora unijelo novi nemir, koji će ostati trajnom posljedicom s uvijek istom povijesnom ulogom Hrvatske i hrvatskog naroda u predziđu. Sve dok silno negativni demografski procesi u hrvatskoj populaciji ne postanu limitirajući faktor obrane Hrvatske, istočne jadranske obale i srednje Europe.

Interesna izmišljotina

Zato je haaška presuda i kvalifikacija udruženog zločinačkog poduhvata koji je, po viđenju sudskih vijećnika svemirski udaljenih od realnosti, činjenica, spoznaje o svim okolnostima i uopće poznavanja prostora, počinila vojska hrvatskog naroda, nastavak već viđenih obrazaca usmjeravanja generalne krivnje na onog kojeg se želi i dalje pokoravati, kontrolirati i u osnovi kažnjavati. Hrvatska je neosporno kažnjena i nije to prvi put u dugoj povijesti borbe za prevrijednu istočnu jadransku obalu, koja je, eto, nekim čudom pripala nama. Koncepcije o rezervnom prostoru, rezidencijalnoj Europi, strateškom izlazu na toplo Sredozemno more i slične, nimalo nisu samo teorijske naravi, već uvijek postojeća osnova postavljanja generalne krivnje nakon neuspjeha, ali ih za sada nećemo u nastavku posebno razmatrati.

Najjednostavnije je haašku presudu i udruženi zločinački poduhvat zato označiti kao izmišljotinu. Jednostavno, točno, nedvosmisleno, razumno i bez ikakvih kalkulacija (Milanović, Z., Udruženi zločinački pothvat – to je izmišljotina, N1, 29.11.2017.). Interesna izmišljotina u prostoru svjesnog produžavanja nemira i apsolutno nejasne logike u nesigurnom predziđu, u kojem sa sjevero-zapadne strane stanovništvo jednostavno nestaje. Dramatični završetak suda velikom generalovom porukom hrvatskom narodu i objema državama, samo je potvrda nevjerojatne osobnosti i snage pojedinca, koju se, koliko god to željeli, ne može pokoriti političkim presudama, geopolitičkim kombinacijama i sličnim postupcima. Uostalom, takva nas je i slična razina unutarnje snage na samom kretanju agresije prema Hrvatskoj ostavila čvrsto na nogama do samog oslobađanja. Ne mislimo pritom uopće amnestirati sve tragedije koje su se u ratnom ludilu događale sa svih strana, na svim stranama pa i hrvatskoj. Međutim, tvrditi kako je Hrvatska ušla u obranu svojih državnih i etničkih prostora s isključivim ciljem etničkog čišćenja pripadnika napadačke populacije, novi je obrazac postratnih kažnjavanja i kombiniranja u interesu kontrole prostora koji nisu mogli biti osvojeni ratom. Nema te slobode za velikog Slobodana Praljka koja bi mogla zamijeniti osobnost koju ne možeš pokoriti, niti ponižavanja koja možeš takvoj osobnosti nametnuti.

Prilažem zato svemu pismo studenta, sada profesora geografije i povijesti, svom profesoru u kojem sasvim iskreno progovara o mitskom događaju u haaškoj sudnici, koja ničim nije zavrijedila ovakav povijesni završetak:

Tako vam je to, Bruno…

Dr. sc. Stjepan Šterc

„Bio sam siguran kako ću upoznati gospodina Slobodana Praljka, čekajući s njegovim prijateljima povratak ratnika i feštu za koju je sve već bilo spremno. Upoznao sam ga na nevjerojatan način. Nezamisliva je bila i nedoživljena tuga dok su prijatelji gledali kako odlazi, osjećajući istovremeno kako mu ničim ne mogu pomoći. Prepričavali su mi tog dana njihove posljednje razgovore, pa i anegdotu u kojoj mu francuski časnik drži predavanje o tome kako bi i što trebalo. Praljak ga potom krene ispitivati o francuskoj književnosti o čemu dotični nije ništa znao, pa o njegovim sirevima i vinima; stade mu ih opisivati i nabrajati iz koje su regije, kakve su kvalitete i slično, o čemu isto nije znao ništa. Na kraju ga upita: ‘Vidiš, o svojoj zemlji jako malo znaš, pa kako misliš da mene možeš učiti o mojoj?’

Razgovori su prijatelja i dalje tekli i polako otkrivam njegovu veliku osobnost. General Praljak je npr. svojim tijelom štitio muslimanke i njihovu djecu u Mostaru dok ih je s druge obale JNA gađala, a svoj je stan u Zagrebu ustupio muslimanskoj obitelji za vrijeme rata. Dok je ABiH vršila zločine nad hrvatskim civilima u Bosni, propustio im je humanitarni konvoj koji je bio blokiran u Čitluku i puno još toga. Ugodni razgovori koji ničim nisu ukazivali na odlazak. Slušao sam dalje.

Više od 200.000 muslimana je za vrijeme rata bilo u hrvatskim hotelima, više od 10.000 njihovih vojnika je liječeno u našim bolnicama, pomoglo im se naoružanjem, spašen je Bihać od sudbine Srebrenice, njihova je vojska obučavana u Zagrebu… Slušao sam pozorno i iznosim tek male fragmente svog znanja, neusporedivog s onim što su o generalu Praljku izgovorili njegovi prijatelji. Zamislite sad kolika je ljudska veličina, moral i dostojanstvo kad znaš kako si odslužio 2/3 kazne koju nisi zaslužio i uskoro izlaziš iz zatvora kao slobodan čovjek. Izdržao si sve do kraja, elaborirao sve postupke i dokazao vlastitu nevinost, napisao knjige o tome i usprkos svemu ostao normalan do kraja. Ipak, na kraju te osudi politički sud kao pripadnika naroda koji je pobijedio u ratu. Nema toga u cijeloj povijesti i na kraju – osuda za nešto za što si duboko uvjeren da nisi kriv.

Iako te čekaju obitelj, prijatelji, sloboda i zemlja kojoj si sve dao, iako znaš kako ćeš biti dočekan u svakom kutku svoje zemlje, ipak uzimaš završnu riječ i ostavljaš ih bez teksta, gledaš ih i daješ život za ideale.

To je mogao napraviti Slobodan Praljak i Shakespearovi likovi iz knjiga i poslati poruku svima.

Koliko god sam tužan, koliko god sam sebično htio upoznati ga, toliko sam s druge strane zadivljen koliko se ljudsko dostojanstvo može odmaći od najvećeg straha – smrti i uzeti ju kao vlastitu pobjedu.” (Jerkušić Bruno, Zagreb, 30.11.2017.).

Tako Vam je to, Bruno, u zemlji koja ne priznaje svoje veličine, u kojoj je idealizam sveden na političku pragmatiku opstanka na sceni, u kojoj su znanstvena predviđanja i dokazivanja šund i nepotrebna i u kojoj se vlastitim odlaskom mora poslati poruka o budućnosti, dostojanstvu i opstanku

1. Napad na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu izveden je iz istog smjera i po istom obrascu, a prve udare srbijanske vojske primili su i podnijeli Hrvati. Zaustavljajući prodore prema Slavoniji, Banovini, Kordunu, Lici, Posavini, Dalmaciji i samoj jadranskoj obali, žrtve su bile velike, kao i razaranja koja su uslijedila. Nije tu bilo milosti, jer se trebao osvojiti hrvatski prostor po ranije zacrtanim linijama. UZP u tom razdoblju? Nije se niti spominjao.

2. „Dakle, na okupiranom ili teritoriju osvojenom od srpske okupacijske armije na dan 31. 3. 1991. živjelo je ukupno 549.083 stanovnika, od kojih 203.656 Hrvata (37,1%) i 57.597 ostalih (10,5%). Gotovo 50% ili točnije 47,6% nesrpskog stanovništva!!! To je borba za zaštitu srpskog ugroženog i nenaoružanog stanovništva. Srba je po istom popisu bilo 287.830 ili 52,4%, ali je zato bitno da je to samo 49,5% od ukupnog broja Srba koji žive u Hrvatskoj!!! Više od 50% Srba živi izmiješano s Hrvatima i ostalima, uglavnom u urbanim regijama i čine manjinsko stanovništvo: kao Mađari u Vojvodini, kao Muslimani u Crnoj Gori, kao Flamanci u Nizozemskoj itd., itd. Prema svim varijantama velikosrpske ideje, srpska se etnička manjina može zaštititi: prvo, okupacijom svih naroda koji, kao većinski, okružuju Srbe; drugo, okupacijom cijele Hrvatske i njenih 80% stanovnika etničke i nacionalne pripadnosti u ime 12,2% Srba, i treće, da se vojno zadrži što više teritorija, pa makar na njemu živjelo samo 50% Srba i makar oni čine samo 6,0% ukupnog stanovništva Hrvatske! U ime 6% stanovništva traže 26,5% površine, etnički očiste oko 250.000 Hrvata i ostalih i dalje trube o vlastitoj ugroženosti i genocidnosti Hrvata. Tih 287.830 Srba na okupiranim područjima Hrvatske, po popisu 1991., čini samo 3,4% svih Srba koji žive na prostorima bivše Jugoslavije i oni, naravno, zahtijevaju još jednu u nizu srpskih država. Teško je i izbrojiti koliko bi po tom istom principu bilo albanskih država u Srbiji i Makedoniji, mađarskih i hrvatskih u Vojvodini i sl.” (Šterc, S. Pokos, N., 1993: Demografski uzroci i posljedice rata protiv Hrvatske, Društvena istraživanja 4-5, 305-333). UZP? Nije se ni spominjao.

3. UZP djelovanje hrvatskog političkog vrha i Hrvatskog vijeća obrane u Bosni i Hercegovini poklapa se prema presudi sa 4 mjeseca djelovanja upravo u vrijeme kada je Armija BiH, pokretom svojih jedinica i strateškim udarom, planirala dolinom Neretve vojskom izbiti na Jadran. Trebalo se razmaknuti ili pak u Hrvatskoj mirno promatrati nastavak osvajanja?

4. Planiranje etničkog čišćenja, kao temelj presude ili koncepcija po kojoj se obrana hrvatskih prostora vodila s tim ciljem, nevjerojatna je konstrukcija koja apsolutno negira stvarnost i konačne rezultate srbijanskih osvajanja. Pobjednička vojska koja je tijekom Oluje i nakon nje mogla stati na bilo kojoj liniji obzirom na snagu, obučenost, zapovjedni kadar, tehničku opremljenost, spremnost i slično, dogovorno se zaustavlja i pred Podunavljem i pred Banja Lukom i pred svim dogovorenim graničnim područjima. Rezultati u Bosni i Hercegovini ratnog razdoblja i demografskih promjena nakon 1991. godine prikazani su u donjoj tablici. Kome treba objašnjavati kojeg je to stanovništva apsolutno i relativno najmanje nakon napada na Bosnu i Hercegovinu? U ratu koji nije bio cvjetna livada…

Etnički sastav                   2013.                   1991.                  Promjena 1991/2013.

Bošnjaci              1,769.592 (50,1%)   1, 902.956 (43,5%)                 – 7,0%

Srbi                    1,086.733 (30,8%)    1,366.104 (31,2%)                 -20,5%

Hrvati                    544.780 (15,4%)       760.852 (17,4%)                -28,4%

Ostali:                     130.054 (3,7%)         347.121 (7,9%)               -62,5%

Ukupno            3,791.662 (100,0%)     4,377.033 (100,0%)          – 13,4%

5. Hrvatska je kažnjena iz drugih razloga, jer UZP je jednostavno „izmišljotina”.

Izvor: Stjepan Šterc/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Nino Raspudić: Amsterdamska u sjeni “Ivo Lola koalicije”

Objavljeno

na

Objavio

Kako izgleda politička scena u Hrvatskoj na izmaku 2017.? Godinu koju smo započeli remakeom vlade HDZ-a i Mosta, završavamo “obraz koalicijom” HDZ-a i HNS-a, poduprtom manjincima i, na početku godine još uvijek SDP-ovim, Sauchom, koji je tijekom 2017. doživio čudesno političko prosvjetljenje i obraćenje.

Iako je redovni rok izbora tek za nešto manje od tri godine, zlu ne trebalo, već se zauzimaju startne izborne pozicije o čemu svjedoči i formiranje nove koalicije političkih patuljaka. Radi se o pokušaju da se, uz oslonac na IDS, formira košara u koju će se skupiti lijevi glasovi koji bi inače propali, a koja bi potom u koaliciji s SDP-om mogla in spe formirati vlast. Koalicija se ne zove PIG (Pametno, IDS, Glas), već “Amsterdamska”, jer su na kongresu održanom u tom gradu europskom liberalnom savezu ALDE pristupile stranke Glas i Pametno. HNS je i prije raskola bio debelo ispod izbornog praga.

Nakon što je na njihovu mizernu izbornu bazu postavljen dodatni razdjelnik odlukom o koaliciji s HDZ-om, koja se dogovarala još u Karamarkovo vrijeme, otpao je dio koji se nazvao Glas, a koji se sada u spoju s Pametno i IDS-om pokušava nametnuti kao nova liberalna opcija. Izbor neformalnog imena njihovog saveza je zgodan marketinški trik – “Amsterdamska koalicija” bi se u svijesti birača trebala asocijativno vezati uz nizozemski grad i sugerirati liberalizam, toleranciju, naprednost, iako je, kad ih se vidi, prva asocijacija prije Joca Amsterdam.

Previše je tu prežvakane i mumificirane IDS-ove i HNS-ove klijentele, što garnirano s nekakvim mutnim scijentizmom stranke koja je nominalno pametna, daje sumnjiv politički proizvod. Zajedničko našom novim “liberalima” je da veličaju komunistički totalitarizam kojeg je obilježavala planska privreda, jednostranački režim, gušenje ljudskih prava i masovni zločini. Ukratko, klasične liberalne vrijednosti. Ako Amsterdamci i uspiju prebaciti izborni prag mimo Istre, upitno je može li SDP ovakav kakav jest, u bilo kakvom zamislivom scenariju dobaciti dovoljno da s njima formira vlast.

Davor Bernardić je ovog tjedna, pored svih voleja koji mu se nabacuju na svim razinama, našao za shodno papriti HDZ-u preko leđa Hrvata u BiH, tezom kako je nestanak dijela Hrvata iz BiH posljedica njihove “pogrešne politike” Ispada kako od napada JNA na Ravno u listopadu 1991. pa do kraja rata 1995. Hrvate u BiH nije napadala, ubijala i protjerivala ni JNA ni vojska Republike Srpske, ni muslimanska Armija BiH, ni mudžahedini, već “pogrešna politika” konkurentske stranke. To neznanje, neodgovornost, sirovo lupetanje tuđim životima i sudbinama kako bi se odradila dnevna norma kritike političkog protivnika pokazuje da je Bernardić beznadan slučaj.

Što su mogli Hrvati u BIH 1991. i nadalje? Ostati u krnjoj Jugoslaviji pod Miloševićem? Pustiti tenkove na Dalmaciju, bacati cvijeće na njih? Pobjeći svi u Hrvatsku nakon agresije JNA, za koju su iz Sarajeva dobivali poruku kako to nije njihov rat? Pustiti da se friško osviješteni muslimani nakon poraza od Srba 1992. do kraja teritorijalno namire na njima? Ne odupirati se ofenzivi Neretva ‘93 koju je predvodio Sefer Halilović i čiji je eksplicitno izražen bilo izbijanje na more kod Ploča? Što Bernardić uopće zna o tome i zašto bi ga bilo briga? Za razliku od “pogrešne politike” HDZ-a u BiH, ispravna politika je valjda ona koju su HDZ-ovci ovog tjedna pokazali u zagrebačkoj gradskoj skupštini.

Tu je formirana ad hoc “Ivo Lola koalicija” koju čine SDP, HDZ, Radnička fronta i ostatak ekipe “Zagreb je naš”, a koja je uspjela obranili bistu Ive Lole Ribara. Je li HDZ-ovcima proradio refleks iz mladosti, ili je opet, kao u slučaju uvođenja rodne ideologije u gradske dokumente, riječ o nalogu iz središnjice? HDZ u Zagrebu tako danas čvrsto čuva leđa hagiografima čelnika Saveza komunističke omladine Jugoslavije, dok mu Bandićevci, koji su ga nedavno vratili da ublaže bol zbog “izdaje Tita”, oportunistički rade o glavi, tj. o bisti, ucijenjeni od Nezavisnih za Hrvatsku, a koji će, pak, nakon afere “Lola Ribar” dodatno zagrabiti u HDZ-ovo biračko tijelo u glavom gradu.

Ovog tjedna se, nakon dugo vremena, nešto dobro dogodilo i Mostu. Na naivnim počecima njegova metkovska jezgra skupljala je kadar s koca i konopca, pa su im u zadnje dvije godine u svakom zavoju ispadali kadrovi koje su dovukli u Sabor, od Stipe Petrine, preko Prgometa do Lovrinovića. Kao šlag na kraju, sada ih je svoje prisutnosti u saborskog klubu rasteretio Vlaho Orepić, bivši ministar unutarnjih poslova koji spaja stajling Davora Domazeta Loše i sadržaj Gorana Beusa Richembergha. Da je između Orepića i Mosta definitivno puklo bilo je jasno nakon njegove neumjesne javne reakcije na Grmojinu hiperbolu kako bi Hrvatska, kao odgovor na bošnjačke prijetnje tužbama i traženjem odšteta nakon zadnje haške presude, mogla ispostaviti račun za sve izbjeglice koje je primila i svu pomoć koju je činila. Orepićevo napuštanje kvantitativno je oslabilo, ali kvalitativno ojačalo klub zastupnika Mosta, u smislu političkog i vrijednosnog profiliranja. On je ionako politički bliži Amsterdamu nego Petrovu i Grmoji.

Mostu se otpadanjem zadnjih ljevičara opet pruža prilika za konzervativno vrijednosno profiliranje kao preduvjet prave političke borbe s HDZ-om. Lijevo ionako više nemaju što tražiti. Jedini koji kraj godine dočekuje jači nego što je bio na njenom početku je Živi zid. Što je stanje u zemlji gore, što je više razočaranih, očajnih, dezorijentiranih birača, to više raste političko odlagalište nada, bijesa, ali i zdravog razuma, na kojem parazitira Živi zid. Prenijeti na četiri godine svoj djelić suverenosti na Pernara, Sinčića i ostalu ekipu, smatrajući kako će oni svojom pameću, obrazovanjem, kompetencijama i programom najbolje zastupati vaše interese, nije više bizarni hir za samo jedne izbore već očito trajni politički fenomen. Da je riječ o širim tendencijama sugerira i primjer iz Italije, koja je u političkim novostima često bila korak ispred ostatka Europe, od fašističkog totalitarizma preko berluskonizma devedesetih do antisistemskog populizma internetskog doba oličenog u Pokretu 5 zvijezda komičara Beppea Grilla danas.

Zanimljivo je da taj prosvjedni pokret nije ispuhao nakon što je na prošlim lokalnim izborima dobio mjesta gradonačelnika Rima i Torina, na kojima se nisu iskazali. Iako se, kad su dobili svoj komad vlasti, jasno pokazalo kako nitko nema čarobni štapić i kako ni s novim mesijama na vlasti nije ništa bolje, potpora im nije opala i izgledno je da će na parlamentarnim izborima sljedećeg proljeća biti pojedinačno najjača stranka. O čemu to svjedoči? Prije svega kako je fenomen novog populizma žilav. Zatim, kako je odbojnost prema starim velikim strankama kod dijela birača toliko velika, da će novim prosvjednim pokretima oprostiti sve pogreške i opetovano ima davati povjerenje.

Ne treba zanemariti ni činjenicu da veliki dio birača, unatoč svemu, vjeruje u brza i laka rješenja, ali i u iluzije kako se ne moraju vraćati krediti i plaćati dugovi. Takvih je u Hrvatskoj desetak posto već kronično zalijepljeno za Živi zid i vidjet ćemo može li ih biti i više. Ako Plenković uspije provesti HDZ između Scile Agrokora i Haribde raskoraka između konzervativne baze i europskog vodstva, možda izbjegne prijevremene izbore sljedeće godine. Vjerojatnijim se čini da će ih ipak biti i da bi mogli donijeti takav odnos snaga u kojem će najizglednija biti “Ivo Lola koalicija” HDZ-SDP.

Nino Raspudić / Večernji.hr

Josip Jović: Koalicija iz Amsterdama

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari