Pratite nas

Intervju

Krešimir Mišak: Objava o nepostojanju osobe – ‘Nema zajebancije sa slobodnim čovjekom!’

Objavljeno

na

slobodan

Jedna od najrevolucionarnijih i najoriginalnijih ideja koje sam čuo u puno godina (a možete mi vjerovati na riječ da sam danonoćno bombardiran pričama i informacijama) jest tema ovog intervjua. Rekao bih da je riječ o pristupu jedinstvenom u svjetskim okvirima (mada, naravno, u sklopu pokreta „free man“ ima dosta inačica) jer spaja pravo, razumijevanje korporatiziranosti sustava i prirodu pojedinca u njemu na do sad neviđeni način – koji pri tom izričaj ima u dokumentu kojim se čovjek stavlja gdje mu je mjesto – iznad sustava.

Da ne duljim, što se sve tu zbivalo, kako je počelo i čime je rezultiralo piše u nastavku, a u međuvremenu su se Valteru počele događati i situacije u kojima je imao prilike u praksi, na sudu, koristiti „Objavu…“, što je također zanimljiva priča, a nju možete pročitati u prosinačkom broju Nexusa.

ŠOKRE: Danas smo se okupili ovdje u velikom broju, nas dvojica, da popričamo o nastanku dokumentu „Objava o nepostojanju osobe“ koji se nedavno pojavio na web-siteu „Zvono istine“.

VALTER: To je duga priča. Pokušat ću ju skratiti koliko mogu. Obično me sve to ponese pa imam potrebu proširiti temu jer mi je jasno da je nekim ljudima možda potrebno više informacija, a s druge strane nekima je potrebno jako malo informacija da bi nešto razumijeli, naprosto stvari instinktivno prepoznaju kao istinite i njima gotovo da ništa ne moraš ni objašnjavati. Dokument „Objava o nepostajanju osobe“ je nešto što Dražen, ja i nekolicina drugih koji radimo na tome smatramo krunom našeg rada, u ovom sadašnjem trenutku, u ovoj percepciji stvarnosti kako je vidimo ovoga trenutka, koja je opet povezana, recimo to tako, s duhovnim razvojem svakoga od nas, što ne znači da će sutra, za tjedan dana, mjesec dana ili godinu dana situacija neće promijeniti. Dakle, to je situacija svjesnog razumjevanja ovog trenutka koja je kao nekakav rezultat iznjedrila dokument kojeg smo, ruku na srce, stvarali godinu i pol dana.

ŠOKRE: Do sad ste napisali puno dokumenata, ali ovaj sve njih sublimira.

VALTER: Da. S vremenom smo naprosto spoznali ili došli bliže razumijevanju stvarrnosti i robovlasničkog sustava kontrole koji vrši pritisak na čovjeka na svim mogućim razinama. Ja mislim da su vlasnici tog sustava također robovi tog sustava i mislim da on ništa dobrog ne nosi niti njima kad to promatramo iz perspektive duhovnog razvoja ljudskog bića. Smatram da je robovlasnički sustav kontrole jednako loš i za robovlasnike i za robove koji unutar njega žive, ali ga zapravo nisu niti svjesni. Mi smo spoznali postojanje toga robovlasničkog sustava kontrole i koje su njegove granice, a s vremenom smo spoznali i njegova ograničenja, koja su zapravo i ugrađena u taj dokument.

ŠOKRE: Koja su to ograničenja?

VALTER: Ograničenja robovlasničkog sustava kontrole su istina kao prva. Postoji izreka da planina laži može biti izgrađena na jednoj jedinoj izvornoj istini. Što se često događa svugdje oko nas. Postoji nekakva istina i onda su ljudi na tu istinu zidali ciglu po ciglu laži pa je nastala nekakva planina od laži. Kad bi netko izvukao tu jednu jedinu izvornu istinu i postavio je na vrh te planine laži, ona bi se trenutno urušila i dezintegrirala pod težinom te istine. Što se tiče robovlasničkog sustava kontrole, istina je da on ne bi mogao egzistirati bez vjerovanja ljudi da postoji netko tko mora vladati. Druga istina je da je čovjek izvor svih stvari, posljedično i izvor zakona. Jednostavni primjer: ne postoji niti jedan zakon na ovoj planeti koji nije napisao čovjek. Što to znači? To znači da je izvor prava čovjek. Sljedeća istina je da su svi ljudi jednaki, jednaki su stvoreni. Dakle, svaki čovjek na ovoj planeti je izvor prava i onda su ljudi jednog trenutka počeli vjerovati da postoji nekakav nad-entitet koji je njima autoritet, koji za njih može donositi zakone i počeli su vjerovati da je to njima potrebno zbog vlastite sigurnosti, dobrobiti, organizacije, praktičnosti itd. Pretpostavljam da su prvi vlasnici sustava kontrole igrali na tu ljudsku slabost, tu uvjetnu lijenost, konformizam. Da ljudi ne žele preuzeti punu odgovornost za sve ono što čine. Bolje je da ja dio te odgovornosti prenesem na nekog drugog pa da se on brine za te nekakve pizdarije, zakaj bi ja to delal i onda je tu polako počeo rasti taj sustav koji danas ima mnoge pipke koji zapravo ulaze u svaki kutak našega života.

ŠOKRE: Temelj jest da nas sustav nakon rođenja proglasi osobom. Pa što je sadržaj „Izjave o nepostojanju osobe“?

VALTER: Izjava ima šest stranica, to je vrlo jednostavan dokument.

ŠOKRE: Meni ne izgleda jednostavno šest stranica napuniti tekstom.

VALTER: Dobro, koristili smo veliki font, proredi su veliki, moglo bi se to ugurati i na četiri stranice. Evo, imam kod sebe jedan primjerak. Možda bi trebalo napomenuti što je zapravo „Objava o nepostojanju osobe“. Malo prije sam spomenuo da je čovjek izvor prava, da ne postoji ni jedan zakon kojeg nije napisao čovjek. „Objava o nepostojanju osobe“ je zakon koji je donio čovjek, budući da sam ja svoju Objavu urudžbirao na dvadeset i više adresa, između ostalih Vladi RH, Ustavnom sudu, Saboru, Vrhovnom sudu, Prekršajnom sudu, Kaznenom sudu, Uredu gradonačelnika Grada Zagreba, Zagrebačkom uredu za komunalno gospodarstvo, Visokom prekršajnom sudu, ima toga još…

ŠOKRE: Jesi li obavijestio Vodoopskrbu i Čistoću?

VALTER: Nisam se sjetio svih. Neki od njih me žuljaju, neki ne. Vodu sam spremam platiti zato što ju koristim, danas-sutra možda ću biti spreman platiti samo distribuciju te vode jer smo između ostalog i ja i ti i svi ljudi ovdje u RH vlasnici te vode pa bi pošteno i realno bilo da se plaća samo usluga distribucije vode i održavanja infrastrukture kako ne bi kolabrirala, a ne stvaranje profita. Isto vrijedi i za ostale prirodne resurse koji su nam dostupni u našoj domovini, bilo to nafta, plin ili nešto treće.

ŠOKRE: Kako je izgledalo urudžbiranje tog dokumenta na toliko mjesta?

VALTER: To je posao koji se može odraditi u šest sati, ako čovjek živi u Zagrebu. Napravio sam si nekakav plan puta. Krenuo sam s Markovog trga, prvo u Sabor, nakon toga sam bio u Vladi i nakon toga na Ustavnom sudu. Potom sam se spustio u Petrinjsku na Trgovački sud, pa na Centralni ured Porezne uprave. Zatim sam se vratio na Zrinjevac, gdje je Županijski sud, pa na Vrhovni sud itd.

ŠOKRE: Bila je to turneja pod naslovom „Upoznaj korporaciju RH da bi je više volio“. Drugi idu gledati nekakve tričarije, Plitvice, Gacku…

VALTER: Pa bilo je zanimljivo, u svim tim institucijama rade ljudi.

ŠOKRE: Kako su reagirali na urudžbiranje ovako neobičnog dokumenta?

VALTER: Onako kako su istrenirani da reagiraju. Oni moraju poštovati određenu proceduru koja u njihovom svijetu mora postojati i biti poštivana, da je nema došlo bi raspada birokratskog sustava. Vrlo malo ljudi koji su zaprimili ovu dokumentaciju se uopće interesiralo što zaprimaju. Uredno su zaprimili, stavili štambilj, dali urudžbeni broj gdje se daje, negdje ga se dobiva kasnije ili uopće ne, što nije važno. Bitno je da imamo dokaz da je dokumenat urudžbiran na pravom mjestu.

ŠOKRE: A na rijetkim mjestima gdje su išli veliki naslov „Objava o nepostojanju osobe“?

VALTER: Na jednom mjestu je jedna mlada dama, mislim da je još gospođica jer nisam zamijetio prsten na ruci, počela čitati taj dokument. Ono što sam primijetio jest da su joj se prvo oči počele širiti zatim joj je, kako se ono kaže, malo otpala ladica. Naučena je da se tamo urudžbira nešto drugo.

ŠOKRE: A nakon ispadanja ladice?

VALTER: Gledala me širom otvorenih očiju, tko sam ja? Osim što mi je bilo naporno obići tih dvadest i nešto lokacija tramvajem i pješice, bilo je i zabavno.

ŠOKRE: Na vašim stranicama ste uočili da svaki zakon stupa na snagu tek osam dana nakon objavljivanja u Narodnim novinama. Prema svemu o čemu smo razgovarali u prethodnim brojevima, ta objava zakona zapravo predstavlja prikrivenu ugovornu ponudu koju čovjek osam dana ima pravo osporiti, inače se smtra da je prihvaća.

VALTER: Dobro si to spomenuo. To je nešto što smo zamijetili. Čovjek je taj koji je kreirao državu i u hijerarhiji stvaranja se nalazi iznad države. Kako su naši umovi i institucije s vremenom hakirani, došlo je do obrnute situacije, da su sad nekakva država i njene institucije autoritet nad čovjekom koji ih je stvorio, što je totalni paradoks. Ljudi u to vjeruju. Doklegod ljudi u to vjeruju, to će biti tako. Iz moje perspektive, potpuno je svejedno vjeruje li u tu iluziju 4.249.999 ljudi u Hrvatskoj, a ja sam onaj koji zaokružuje tu brojku na 4.25 milijuna. Ja znam što je istina, znam da je sustav kreiran tako kako jest i čovjeka održava zarobljenim unutar te iluzije i unutar vjerovanja da je potreban netko tko će mu govoriti kako će se ponašati i kako će govoriti, što će činiti i što neće činiti, da je potreban nekakav gazda koji će mu dati packu po prstima ako se ne ponaša po pravilima koje je on popisao.

ŠOKRE: Zašto vi niste „Objavu o nepostojanju osobe“ objavili u Narodnim novinama, po istim pravilima s rokom od osam dana?

VALTER: Pokušali smo, dok smo istraživali gdje i na koji način objaviti Objavu. Što se onih osam dana tiče, puno smo pisali o tome, većina ljudi smatra da je ugovor samo nešto što su oni potpisali, međutim ugovori, osim u potpisanom obliku, mogu biti i u impliciranom, usmenom i prešutnom obliku. Ono što država implicira jest da mi s njom imamo nekakav društveni ugovor, čak i smo o tome našli neke dokumente i objavili ih na našoj stranici. Pretpostavka je postojanje nekakvog ‘društvenog ugovora’ gdje se ti, Krešimir Mišak, odričeš dijela svojih prava u zamjenu za sigurnost. Pretpostavlja se da postoji nekakav Društveni ugovor kojeg nikada nitko nije pročitao. Neosporena pretpostavka postaje istina, čime se opet vraćamo na trgovački zakon.

ŠOKRE: A pretpostavka je majka svih zajeba…

VALTER: Tako je, ali ako ti tu pretpostavku nisi osporio, znači da si se s njom složio. Tu se onda vraćamo na tih osam dana. Zašto osam dana, zašto ne odmah, pa donijeli smo zakon, zašto čekati još osam nakon objave u službenom glasilu? Dva su razloga. Potrebno je stvoriti iluziju o tome da je svatko obavješten o tom zakonu – Narodne novine su službeno glasilo vladara koji se u našem slučaju zove „Vlada RH“. Nekada su ljudi prikucali obavijest na vrata crkve, zato što se smatralo da je Crkva vrhovni autoritet. Kada si prikucao nešto na vrata crkve, kao što je svojedobno napravio Martin Luther, smatralo se da su o tome svi obavješteni. Po trgovačkom zakonu, ti moraš pričekati osam dana nakon objave…

ŠOKRE: Tih osam dana bolje od svega pokazuje da je riječ o prikrivenom trgovačkom zakonu i stvaranju ugovornih obveza.

VALTER: Tako je. Ako se nitko u tih osam dana nije sjetio nešto osporiti, znači da se s time složio.

ŠOKRE: Bio bi zanimljiv eksperiment unutar osam dana osporiti neki od tih zakona.

VALTER: Da je moj razvoj krenuo tim putem, možda bih to pokušao napraviti, ali on je krenuo daleko brže, preskočio je tu stepenicu i zapravo je brzo diskreditirao kao nepotrebnu. Zato jer sam shvatio da bilo koji zakon kojeg je napisao bilo koji drugi čovjek za mene nema nikakvu pravnu valjanost ako se ja s njim nisam složio. Do onog trenutka, dok ova Objava nije bila urudžbirana, impliciralo se da sam ja prihvatio taj Društveni ugovor kojeg nikad nisam pročitao, nikad nisam potpisao, nikad se s njim nisam složio.

ŠOKRE: Kojeg nikad nitko nije ni vidio.

VALTER: Nitko ga nije vidio, ali OK, plaćao sam poreze i sve ostalo, ganjala me i policija…

ŠOKRE: A ja sam mislio da si ti neka poštenjačina…

VALTER: Ma ganjala me policija u smislu da su mi pokušali naplatiti neke kazne. Neke su uspjeli, neke nisu, ali spoznao sam slijedeće: kadgod se ti pozivaš na bilo koji od njihovih zakona ili članke nekog zakona koji ti idu u prilog, ti opet na implicirani način priznaješ nadležnost tih zakona i priznaješ da je netko imao pravo donijeti zakon za tebe. To te automatski usisava nazad u njihovu igru. Ako je čovjek izvor prava, ako je čovjek taj koji piše zakone, onda ja imam apsolutno pravo napisati svoj zakon i nitko ga ne može osporiti. Ja sam napisao zakon koji se zove „Objava o nepostojanju osobe“. Taj zakon se tiče samo mene i nikoga drugoga jer za sebe jedino ja imam pravo donijeti zakon. Evo, da te upitam imam li ja pravo donijeti zakon za tebe, što bi odgovorio?

ŠOKRE: Da nemaš, ali cijenio bih da to učiniš jer sam ja prelijen. I tako bi ti postao vladar jednog novog malog sustava u kojem bismo bili samo ti kao vladar i ja kao rob.

VALTER: A kad ljudi spoznaju da ih nitko nikada nije pitao je li u redu da ja budem tvoj vladar?

ŠOKRE: Možda bih se mogao složiti s time, ali me doista nitko nije pitao…

VALTER: … ali da ih je kroz čitav njihov život netko pitao biste li više voljeli ovaj tip vladavine ili onaj tip vladavine? Uvijek postoji neki vladar, neki fiktivni entitet, koji sebi uzima pravo čovjeku koji se slobodan rodio nametati nekakve svoje regule preko pravnih smicalica koristeći pravnu fikciju koja se zove ‘Osoba’.

ŠOKRE: Najfascinantnija stvar je da se svi pokoravaju Državi, a nitko je nikad nije vidio.

VALTER: Osim na kartama gdje su iscrtane granice. Riječ je o tome kako je država fiktivni entitet, entitet na papiru, on ne postoji, on je mrtav, on nema suštinu, nema bit, nema život, nema um, nema ništa čime bi mogao donijeti bilo kakvu odluku ili poduzeti bilo kakvu akciju, što čovjek pak može učiniti. Potpuno je jasno iz bilo kojeg aspekta da živo ne može komunicirati s neživim. To bi se zvalo nekrofilija ili nekromancija. Morala je biti kreirana neka pravna fikcija, a to je ‘osoba’. A ‘osoba’ je i građanin i porezni obveznik, osoba je i navijač i vozač i poduzetnik, to su sve zapravo pravne fikcije u koje ljudi ulaze u određenom trenutku svog radnog dana kako bi mogli obavljati određene radnje unutar tog fiktivnog sustava. Stvar je u tome da taj fiktivni sustav, a zapravo ljudi koji misle da on postoji i da on ima autoritet nad čovjekom, koriste represivne alate sustava kako bi uz pomoć fiktivne, pravne osobnosti (‘osobe’) ulazili u život čovjeka i naprosto ga potčinili pravilima koje su oni donijeli, koje oni smatraju da imaju pravo donijeti. Dakle, ako ja nemam pravo donijeti zakon za nešto, ima li ona gospođa to pravo, ima li ga izvjesni Z.M. ili izvjesni I.J. ili ova nova koja sada dolazi na političku scenu, K.G? Otkud njima to pravo? Oni su isti kao ja. Oni ga nemaju, ali se pretvaraju da ga imaju. Iluzijom političkih izbora, iluzijom „o pa mi smo to pravo dobili od ljudi“. Demokracija je, smatram, vladavina rulje. Ako 55% ljudi smatra da je nešto ispravno oni će svoj svjetonazor silom nametnuti nad ostalih 45% ljudi. Tih 45% ljudi će se vjerojatno s time i složiti te tražiti priliku kroz isti taj sustav da okrenu karte u svoju korist na sljedećim izborima.

ŠOKRE: Od čega se sastoji „Odluka o nepostojanju osobe“?

VALTER: Obrazloženja za nju su na našoj stranici objavljena u seriji od deset članaka koja se zove „Izlazak iz robovlasništva“. Objava je u desetom dijelu. Ima šest stranica. Na prvoj stranici se jednostavno definira kako je ta osoba došla na javu, kako je prijavljena te da prestaje postojati na isti način kako je i nastala. Prije toga su iz samog sustava izvučeni neki dokumenti, rodni list, izvod iz matice rođenih i nešto što je po meni izuzetno bitno – potvrda iz bolnice gdje se neki čovjek rodio, na kojoj piše da je dana tog i tog određena majka rodila živo muško ili žensko dijete.

ŠOKRE: još nema osobe?

VALTER: Tako je. I onda se desetak dana nakon toga, prijavom u nekakav registar, kreira osoba. Dakle, sami ti dokumenti su dokaz da osoba i ja nismo isto, da sam ja kreiran na određen datum, a da je osoba kreirana deset-dvadeset dana kasnije. To nisu iste stvari, ne mogu biti iste. Na prvoj strani se kidaju sve fiktivne, imaginarne, izmišljene veze između mene i tog fiktivnog entiteta, te osobe i onih koji su je stvorili. U daljnjem tekstu objave stoje sve bitne stavke o tome što će se dogoditi ako netko od ljudi unutar tih entiteta kojima je ovo objavljeno odluči stupiti sa mnom u interakciju. Evo, konkretno ovaj primjerak je bio urudžbiran Vladi RH, ali potpuno svejedno, mogao je biti urudžbiran bilo kome tko me žulja. Na toj prvoj stranici svi su jasno su obavješteni da imaju velikodušnih trideset dana od dana kada prime ovu objavu da na temelju činjenica pismeno prigovore i izraze neslaganje s ovom odlukom, da isto pošalju na moju adresu te da mi detaljno moraju obrazložiti i priložiti dokaze da ono što je napisano nije istina.

ŠOKRE: Što je na ostalim stranicama?

VALTER: Svaki dokument koji je negdje urudžbiran objavljen je i javno, na internetu, zato što to nismo mogli objaviti u Narodnim novinama, one su njihovo službeno glasilo, ti tamo možeš oglasiti samo da si izgubio nekakav svoj osobni dokument, tako nešto i opet je riječ o nekakvoj osobi. Na drugoj stranici počinju paragrafi same objave; u članku 1 se jasno i glasno kaže tko ja jesam, čovjek stvoren u biološkom tijelu muškoga spola, moja bit su istina, ljubav i mir te kad je moja majka rodila to tijelo. Paragraf 2 kaže da je određen broj dana nakon mojeg rođenja mojeg biološkog tijela, bez moje suglasnosti i znanja o tom činu, stvorena fiktivna, imaginarna osoba kojoj je dato osobno ime i prezime koje je istovjetno s rođenim imenom i obiteljskim imenom. Ime i prezime nisu ista stvar kao i rođeno ime i obiteljsko ime. To su dvije različite stvari. Rođeno ime i obiteljsko ime se piše samo s prvim velikim slovom, a ime i prezime, taj entitet osobe piše se verzalom, velikim slovima. Tu su jasno navedeni dokazi da ta osoba nisam ja, neću sada sve čitati jer se može pročitati na našoj stranici. Sljedeći paragraf kaže da nikad nikome nisam dao suglasnost da me naziva, poistovjećuje ili ograničava bilo kakvim nazivom – građaninom, osobom itd. Paragraf 4 priča o mojoj slobodi, koju mi je moj stvoritelj darovao u trenutku mog rođenja, a ograničena je jedino njegovim zakonima, slobodom drugog čovjeka stvorenog u biološkom tijelu s muškim ili ženskim spolom ili pismenim ugovorima na koje sam ja svjesno, svojevoljno, s potpunim znanjem o njima i njihovoj prirodi stavio svoj jedinstveni pečat dizajniran od stvoritelja iliti otisak prsta te svoj potpis. I sad jako važna rečenica koju je dodao moj prijatelj, insider iz pravosuđa „…a gdje se na bilo koji način ne radi o oživljavanju fiktivne osobe iz ove objave“. Jasno je naglašeno da ne mogu oživjeti tu fiktivnu osobu ako stavim negdje potpis, ne mogu više ući u tu ulogu, zauvijek, ona više ne postoji. Parafgraf 5 kaže da se bilo koji pravilnici, zakoni, propisi i sl. na mene ne odnose ni u kom slučaju, ako ih ja nisam prihvatio i ovjerio svojim autografom i jedinstvenim pečatom. Zašto? Svi se oni u hijerarhiji stvaranja nalaze ispod mene, čovjeka stvorenog u biološkom tijelu s muškim spolom, pa se tako ne mogu odnositi na mene, čovjeka, jer sam ja izvor prava. Mogu, naravno, ako sam pristao svojim potpisom. Ispod to i navodim, postoji način, jer možda se meni neki zakon sviđa. Ja ću na njega pristati jer mi paše, to je moje pravo, da na njega pristanem, kao što je i moje pravo da na neke ne pristanem. Nitko meni nema pravo nametati svoje zakone.

ŠOKRE: Jer to je ustvari ugovorni odnos.

VALTER: Tako je. To je ugovor. Dalje se kaže da ću kršenjem svoje slobode, napadom na mene, napadom na moj posjed, napadom na moje vlasništvo smatrati bilo kakvo svojatanje ili pokušaj ograničavanja navedenog u prethodnoj rečenici, gdje je rečeno da sam ja jedini vlasnik sebe, svog tijela, energije, volje, uma, života, svega što sam svojim radom stvorio. To je moje vlasništvo i nitko nema pravo to svojatati ili ograničiti na bilo koji način.

ŠOKRE: Možda sam te već pitao, jesi li ti Zagorec?

VALTER: Mama mi jest od tamo. Zatim, po meni izuzetno bitni paragraf koji govori o svijesti, u ovom slučaju moje. Koji kaže da sam ja neograničeno odgovoran za sva djela koja ja činim i da se ja obavezujem da ću bilo kojem čovjeku kojem sam nanio bilo kakvu štetu svojim djelovanjem, dakle nekome tko zaista postoji, to nadoknaditi. Ja se na to obvezujem. Ako lupim svojim autom tvoj auto, ja ću tu štetu nadoknaditi. Pristat ću na nadležnost bilo kojeg suda, sve ću ispoštovati da tebi nadoknadim štetu. Zašto? Zato što ja to moram napraviti. Nanio sam štetu i moram je popraviti. Zatim slijedeći paragraf definira tko ima pravo određivati tko ja jesam. Naravno, samo ja, pa nemaš ti pravo definirati i određivati tko ja jesam. Također, sve izmjene, dopune ovih paragrafa određujem samo ja. Zašto? Zbog toga što je moja svijest na razini koja jest ovoga trenutka.

ŠOKRE: Možda će se mijenjati…

VALTER: Možda će se mijenjati, pa možda u skladu s time ovi paragrafi budu izmijenjeni, kako se kaže, amandmani, update-i poslani entitetima koji su zaprimili originalnu objavu. Približavamo se kraju, paragrafi 8 i 9 kažu: svatko tko pokuša ugroziti moju slobodu ili kršiti bilo koji od ovih paragrafa koji se tiču isključivo i jedino mene i nikoga drugoga čini mi štetu. To čini s potpunim znanjem, potpunom sviješću o posljedicama svog činjenja te pristaje svojim činjenjem na ugovorni odnos adhezionog karaktera sa mnom. Tim ugovornim odnosom snosi svu odgovornost za nastalu štetu i tu štetu će platiti prema cjeniku o općim uvjetima poslovanja koji su sastavni dio ove objave. Zadnji paragraf kaže da onaj tko želi stupiti samnom u kontakt ili aktivirati ugovorni odnos adhezionog karaktera sa mnom iz bilo kojeg razloga. za tu svrhu može koristiti moju navedenu adresu. Time je objava gotova. I sad kad ti pogledaš da smo mi kompletan naš dopis sa bilo kime definirali na tri stranice, dok entitet Država definira svoj odnos s osobom na tisuće i tisuće članaka i kroz stotine i stotine zakona, onda se ponovno vraćamo na ono o čemu sam puno puta pričao – istina je uvijek jednostavna. Ono što je ovdje izneseno je istina, doduše moja istina, to ne mora biti tuđa istina, a ovaj dokument nije Sveto pismo. Svatko ga može sastaviti prema svojoj vlastitoj istini, ali zbog nekih pravnih aspekata trebalo bi poštovati određeni kostur ovoga. Dakle, neko može oduzeti neki paragraf ili dodati neki paragraf, promijeniti uvjete poslovanja, možda netko smatra da u tim općim uvjetima poslovanja nisu neke osnovne stvari navedene.

ŠOKRE: Ti si tu napravio cijeli cjenik?

VALTER: Da. Cjenik.

ŠOKRE: Da vidimo. Dodirivanje moje imovine – 100 kn po dodiru. Dodirivanje mog tijela – 200 kn po dodiru. Primjena fizičke sile nadamnom – 1000kn. Nanošenje ozljeda mom tijelu, po procjeni – minuta 1000kn. Prijetnje -minimalno 500 kn… Čovječe, ti si ovdje napravio cjenik na tri strane…

VALTER: To je sastavni dio općih uvjeta poslovanja.

ŠOKRE: Zanimljivo. Fenomenalno. Baš sam te htio udariti, ali sad sam vidio da je to dosta skupo.

VALTER: Pa zapravo i nije.

ŠOKRE: Da vidimo što je najjeftinije. Slanje računa – 35 kn. Korištenje vlastitog vozila – 10 kn. Super si to napravio. To su cijene bez PDV-a?

VALTER: Što je PDV? On se na mene ne odnosi, poništila ga je ova objava. Preporuka insidera iz pravosuđa bila je da stavimo male cifre zbog toga što je ova Objava sada pravni temelj. Ako netko korištenjem osobe ukliže u moju slobodu, bez dokaza da sam ja bilo kome živom čovjeku stvorenom u biološkom tijelu s muškim ili ženskim spolom nanio štetu, on će to uklizavanje morati platiti prema ovim općim uvjetima poslovanja, zato što je njegov entitet valjano obavješten i nije osporio ovo u trideset dana. Jedini odgovor dobili smo s Visokog upravnog suda, hvala im lijepo na tome, gdje piše ‘mi nismo nadležni’.

ŠOKRE: Što je točno.

VALTER: Naravno da nisu. Hvala lijepo njima tamo koji su to i pismeno nama poslali. Bitno je shvatiti da ovaj dokument nije omega, on je alfa. On postavlja pravni temelj, jer ti pomoću njega jednom nogom stojiš izvan sustava, a po potrebi, ako netko ukliže u tvoj život, tvoju slobodu i krši paragraf tvoje objave, ti drugom nogom zakoračuješ u sustav i koristiš alat samog tog sustava kako bi svoju slobodu štitio, tako što penaliziraš prekršitelja prema njihovim vlastitim zakonima. Zato su stavljene relativno male cifre, da neki štetni događaj uvijek ispadne ispod 10 000 kn, što je spor male vrijednosti koji se relativno brzo rješava. Sad si zamisli situaciju da neki birokrat bude ovršen 2 000kn. Zašto? Pa ovo je vjerodostojna dokumentacija, valjana i urudžbirana, on je naravno obaviješten jer je entitet za kojeg on radi valjano obaviješten. On je upozoren, dobio je račun, dobio je opomenu za neplaćeni račun, dobio je opomenu pred ovrhu i dobio je rješenje ovrsi.

Ti imaš lijepi štos vjerodostojne dokumentacije koji je neosporiv i to je nešto što ćemo sada pokušati provesti kroz sustav. Za sada nitko od državnih službi nije ovršen, ali eto, prvi računi su poslani i pokrenuta je ta procedura pa vidjet ćemo što će se dogoditi. To je to. Nije ideja u tome da mi agentima sustava, robovlasničkog sustava kontrole koji sve rade po špranci – po špranci zaprimaju urudžbirane dokumente, po špranci šalju prekršajne naloge i po špranci rade ovo ili ono zato što im je netko rekao da se to tako radi – nije cilj u tome da njima uzmemo novac iz njihova džepa nego je cilj da oni s vremenom spoznaju da se ne mogu zajebavati sa slobodnim čovjekom, da nemaju na to pravo. Oni nemaju pravo uklizavati u moj život. Ideja je prvenstveno da se oni prestanu sakrivati iza tih institucija koje nisu ni za šta odgovorne i da spoznaju da su oni također odgovorni za sve to čine, kao što sam ja i odgovoran. Da se ne mogu i ne smiju više skrivati iza institucija tog iluzornog sustava koji nas sve drži, ili barem pokušava držati u služanjstvu.

[ad id=”40551″]

Izvor: Nexus Svjetlost, Krešimir Mišak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Intervju

Predsjednica: Bilo je otvorenih pokušaja da se spriječi Vučićev posjet Hrvatskoj!

Objavljeno

na

Objavio

Žao mi je što su neki željeli osujetiti posjet predsjednika Srbije Hrvatskoj. Neki su možda bili, pa i razumljivo skeptični, poneseni više emocijama nego razumom, ali, nažalost, kod nekih sam osjetila i zlonamjernost.

Moram reći da je bilo otvorenih pokušaja da se Vučićev posjet spriječi i da ne dođe do bilo kakvih pomaka. U svoj toj kakofoniji izgubili su se oni pozitivni učinci i rezultati posjeta, kaže u velikom intervjuu Globusu predsjednica Republike Kolinda Grabar-Kitarović, kojoj ovih dana počinje četvrta godina mandata na Pantovčaku.

Predsjednica smatra da u srpskom predsjedniku Vučiću ima dobrog sugovornika i da njihov susret znači veliki iskorak u odnosima između Hrvatske i Srbije, koji su godinama bili u dubokoj stagnaciji.

– Posjet predsjednika Vučića dugo smo pripremali, upravo u namjeri da postignemo iskorak. Odgađali smo ga, čekali bolje ozračje, no sve smo više tonuli u spiralu verbalnog rata. Odlučila sam to presjeći. Svjesno sam preuzela politički rizik, ali savjest mi je mirna jer sam to napravila za dobrobit hrvatskog naroda i države, kaže predsjednica.

No priznaje da je bila iznenađena kad je, samo nekoliko dana uoči Vučićeva posjeta, premijer Plenković pokrenuo pitanje ratnih reparacija.

– To je toliko složeno pitanje da se ono ne može staviti na stol preko noći te moram reći da me iznenadio način njegova podizanja u ovom trenutku. Ovaj posjet pripreman je mjesecima, pa ako hoćete i godinama, u koordinaciji s MVEP-om i Vladom. Pitanje ratnih odšteta nikada nije bilo spomenuto.

Predsjednica smatra da su odnosi između nje i Vlade ipak u cjelini dobri te da su tvrdnje o dvije različite vanjske politike običan mit.

– Moj Ured i ja iskreno surađujemo s Vladom i MVEP-om. Dijelimo iste nacionalne interese i iste ciljeve i mislim da su naše vanjskopolitičke inicijative sasvim komplementarne, kaže Kolinda Grabar-Kitarović, no upućuje oštar prigovor Ministarstvu vanjskih i europskih poslova: – Voljela bih da se MVEP drži Ustava i odredbi o sukreiranju vanjske politike. Više ne mogu kriti svoje nezadovoljstvo stanjem u hrvatskoj diplomaciji. Služba vanjskih poslova nije na onoj razini na kojoj bi trebala biti i kakvu od nje očekujem.

Na pitanje razmišlja li o kandidaturi za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar-Kitarović otvoreno kaže: – Vjerujte mi, ne razmišljam o sljedećim izborima i još nisam donijela odluku. Sada želim odraditi ovo što radim, izvršiti dužnost prema svojem narodu i državi, pa makar mi to neki i zamjerili.

Predsjednica Republike govori u intervjuu i o rješavanju krize u Agrokoru te se kritički osvrće na slučaj Vladina izvanrednog povjerenika Ante Ramljaka kojega u javnosti neki prozivaju zbog sukoba interesa; komentira i Vladinu odluku, koja je izazvala određene kontroverzije, da za generalnoga konzula u New Yorku imenuje Borisa Blažekovića; otkriva što misli o onima koji su joj nakon Vučićeva posjeta otvoreno poručili: “Bye, bye, Kolinda!” i zašto ih ne “otpisuje”…

Cijeli intervju možete pročitati u tiskanome izdanju novoga broja Globusa

Višnja Starešina: Europejac Vučić treba otvoriti KOS-ove arhive

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Fra Mario Knezović: Moramo biti promjena u svijetu koju očekujemo od drugih

Objavljeno

na

Objavio

Korizma je uvijek osobit duhovni hod prema Uskrsu. Uoči početka te 40-dnevne priprave za najveći kršćanski blagdan, o smislu i značaju korizme razgovarali smo sa svećenikom, medijskim djelatnikom i piscem fra Marijem Knezovićem.

Fra Mario Knezović rođen je 1973. u Posušju. U Franjevački red stupio je 1993. na Humcu. Diplomski i poslijediplomski (doktorski) studij pohađao je na Sveučilištima u Zagrebu i Mostaru. Osim teologije i filozofije uže znanstveno područje studiranja su mu novinarstvo, političke znanosti i komunikologija. U vrijeme studija bio je jedan od osnivača Zavičajnoga kuba hercegovačkih studenata u Zagrebu te je potaknuo izdavanje studentskoga časopisa Moj kamen i bio prvi njegov urednik. Za đakona je zaređen 1999. u Detroitu – Trpy (SAD), godinu đakonata proveo je u New Yorku, a svećeničko ređenje imao je 2000. u Chicagu (SAD). Mladu misu  proslavio je 2000. i potom djelovao u Mostaru: u župi i samostanu Sv. Petra i Pavla te kao vjeroučitelj u Srednjoj medicinskoj školi. Od 2000. do 2004. bio je tajnik Konferencije viših redovničkih poglavara Bosne i Hercegovine, a ravnateljem Informativnoga centra Mir Međugorje i glavnim urednikom Radijske postaje Mir Međugorje postaje 2001. U toj službi ostao je do 2005. Od 2005. do 2013. bio je župni vikar, voditelj Frame i srednjoškolski vjeroučitelj u Posušju, a potom je prihvatio službu župnika u Kočerinu gdje djeluje i danas.

Kao autor i suautor sudjeluje u nekoliko knjiga, produkcijskih i multimedijalnih uradaka. Piše u nekoliko časopisa te surađuje s više medija u domovini i svijetu. Uređuje i vodi neke od emisija Radijske postaje Mir Međugorje, među kojima se posebno ističe Agape. Suradnik je vjerskoga programa Naše TV i Laudato TV, kolumnist Naših ognjišta i Glasnika mira. Urednik je internet portala fratar.net. Povremeno održava seminare, predavanja i duhovne obnove u domovini i svijetu.

Poštovani fra Mario, što je to korizma i koji je njezin značaj u vjerničkom životu?

Korizma je pokušaj naše promjene. Svi želimo i očekujemo promjene u svojoj okolini i svijetu. One se, tako nam se čini, ne događaju. Tako postajemo nestrpljivi i pritisnuti mislima kako je ovaj svijet zao. Svi su loši. No, tu treba poći suprotnim smjerom. Zapravo, mi se moramo mijenjati. Biti promjena u svijetu, koju očekujemo od drugih. Usto, dobro je znati da se ne možemo mi mijenjati svojom voljom. Mi možemo i trebamo dopustiti da nas Bog mijenja. Bog djeluje u molitvi i od nas čini drukčije ljude. Stoga u korizmeno, a i svako drugo vrijeme, ne očekujmo tuđe promjene nego svoje. Albert Schweitzerje to ovako izrazio: „Molitva mijenja ljude – a ljudi mijenjaju svijet.“ Stoga, držim da je korizma duboki ispit savjesti, inventura života, sanacija u nama paloga i vraćanje križu kojeg je Isus iz ljubavi ponio za konkretnoga čovjeka.

Što je, prema Vašem mišljenju, nužno za ozbiljan i odgovoran pristup te hod korizmenim vremenom?

Važno je znati stati u vlastitoj trci. Čovjek se utrkuje sa samim sobom i svojom sjenom. Trčimo za životom, a život prolazi pokraj nas. Važno je čuti pravu riječ u prostoru raznih govora. Jedan pisac zapisa: „Toliko govora – jedna je riječ istinska. Toliko zvukova – koji je onaj pravi? Toliko ulica – jedan je put istinski.“ Za ozbiljan pristup korizmenom vremenu trebamo se najprije pretvoriti u uho. S tekstom – Riječ je tijelom postala – započinje novo u nama. Čuti Boga je početak. Mentalitet svijeta sa svojim nametljivim i bučnim porukama nam sugerira uzeti život u svoje ruke. Kako se onda odreći sebe, sebe prešutjeti, zanemariti svoje želje, figurativno rečeno, ne jesti životnu čokoladu? Vjerojatno se odgovor krije u ključnoj Isusovoj ponudi da uzmemo svoj križ. Preko križa ćemo shvatiti da nije najvažnije očuvati sebe, kušati slasti svijeta, ostvariti svoj ideal. Čovjek ili čovječanstvo danas, kojeg li paradoksa, bježi od križa, a zapravo tako tek osjeća muku križa.

Zasigurno postoji i opasnost kad je riječ o banaliziranju korizme, posta, odricanja…?

Korizmeno vrijeme poziva na pokoru, molitvu, post, obraćenje i djela milosrđa. Nije rijetkost da se osobe u tom liturgijskome vremenu na tjelesnoj razini nečega odriču: pića, kolača, mesa, izlazaka, zabava, konzumiranja medija, kladionice itd. No, iako je to hvale vrijedno, ne smijemo ostati samo na tome. Plod izvanjskoga odricanja trebao bi utirati put našoj nutrini. Nije nam teško složiti se kako se lakše odreći određene poslastice ili drugoga zadovoljstva, nego npr. oprostiti tuđe pogrješke ili priznati vlastitu krivicu i promašaj. Stoga, u najmanju ruku, trebalo bi razmisliti baš o praštanju na koje smo bezuvjetno od Isusa pozvani. Odlučiti kroz četrdeset dana milosnoga vremena oprostiti svima i početi ljubiti čak i svoje neprijatelje je staza kojom bi trebalo kročiti. Svakako, to nije lagan put, ali je jedini kako bi bili istinski svjedoci one ljubavi za koju je Isusu pošao na drvo križa. Jer, ako živimo sputani i okovani osjećajem mržnje prema bilo kome i prema bilo čemu kamen s groba našega života neće biti otkotrljan. A raspeta ljubav, koja je pobijedila mržnju i smrt, ustala je iz groba. Ljubav je uskrsnula!

Korizma je vrijeme u kojem smo pozvani i na djela ljubavi. Što u tom smislu vjernik može učiniti za sebe i druge, osobno ili u vjerničkoj zajednici, kako bi se duhovno obogatio i približio Bogu?

Jedan duhovnik, koji je djelovao kao odgojitelj đaka, nakon određene pogrješke svojih učenika bi kazao: „Mogu se na tebe ljutiti, ali mogu ti oprostiti. Odluči što ću učiniti?“ Đaci su postiđeno saginjali ramenima s molbom da im se oprosti. I tako su u snazi milosrđa i osjećaju voljenosti sazrijevali. Mi svaki dan možemo biti ljuti na sve i svakoga i gotovo se pretvoriti u život po principu one izreke: „Prije podne mrzi sebe, a popodne cijeli svijet.“ Možda i neprimjetno u nama se taloži gorčina, gnjev i srdžba na određene osobe. To nas toliko zaposjedne da i sami sebe iznenadimo kad kažemo: „Ta osoba za mene više ne postoji, tu sobu sam precrtao i neka me zaobilazi u širokome krugu.“ Takve konstatacije zapravo nas čine ništavnim, nas precrtavaju i mi ljubav zaobilazimo u širokome krugu. Prepustiti se ljubavi znači dopustiti Bogu da se u nama i po nama očituje. Ljubav, a to je Bog, onda će naći putove kojima ćemo stići do onih koji nas očekuju „kao ozebli sunca“. Bolesno je stanje srca da netko ide na svetu misu, a mrzi brata svojega. Bolesno je stanje da živimo aktivnim kršćanskim životom, a imamo tolike neprijatelje i osobe koje ne želimo saslušati, pomoći im, utješiti ih. Majka Terezija je govorila kako treba male stvari činiti s velikom ljubavlju. To neka nam bude poticaj djelovanja.

Jedna od korizmenih pobožnosti je put križa. Koliko je taj molitveni sadržaj značajan u korizmenoj pripravi i životu Crkve uopće?

Hod kroz postaje križnoga puta je hod kroz Isusov i vlastiti život. Križni put je realnost života. Muka, bol, odbačenost, i onda proslava i Uskrs. Sv. Pavao u Poslanici Efeženima upućuje slijedeći poziv: „Razmotrite pomno kako živite!“ (Ef 5,15). Ova riječ pomno u sebi sadrži najozbiljniji pogled u vlastiti život, mogli bismo reći, propitivanje života u najdublje potankosti. Same sebe prorešetati! Taj poziv je Pavao uputio okružen brojnom kolonijom ljudi koji su svoje utjehe, svoje ideale i smisao života vidjeli samo u zemaljskome ili, kako Pismo kaže, ludostima ovoga svijeta. I dok uglavnom poznajemo svrhu i bit svakoga hoda kroz postaje križnoga puta, pozvani smo na jedno drugačije hodočašće. Hodočašće u vlastiti život, srce, smislenost svoju. To je naporan, mukotrpan i vrlo težak zadatak. Možda je najduže i najvažnije hodočašće koje možemo poduzeti upravo hodočašće u vlastiti život. Doći do sebe i doći k sebi je poziv na koji Pavao smjera.

Svako bdijenje nad životom, nad samim sobom, nosi potrebu predanosti i poniznosti. Nije rijedak slučaj da se u čovjeku nešto buni dok nas drugi pokušavaju mijenjati, korigirati, savjetovati, popravljati. Dok slušamo tuđe „prodike“ o našoj krivoj životnoj putanji, u nama se pojavi potreba odagnati od sebe takve osobe. Kao da im želimo poručiti da puste naš život na miru i da se zabave sami sobom. U tom kontekstu vidim pobožnost križnoga puta kao idealan light motiv za naš vlastiti hod s Isusom. Put križa je izbor Isusa i njegova puta.

Često se u Crkvi govori o potrebi obraćenja srca. Što se pod tim zapravo podrazumijeva?

Tolike bolesti na svijetu postoje. Mnoge bolesti i Biblija spominje. No, možda nam je promaklo da postoji jedna bolest koje je najgora, a to je bolest srca. Jeremija kaže „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo“ (Jer 17, 9). Srce je vitalni organ ljubavi, a budući da nam je poznato Isus je donio novu zapovijed ljubavi. Slijedeći to onda nam je jasno da bez srca ne možemo taj zakon izvršavati. Govoreći o srcu Isus je jasan : „Jer iz srca izviru zle misli, ubojstva, preljubi, bludništva, krađe, lažna svjedočanstva, hule“ (Matej 15,19). Dakle, sva zla će se događati dok ne iscijelimo i obratimo srce. Pokojni fra Slavko Barbarić je pisao knjige s naslovima koji pozivaju da svoj odnos prema Bogu činimo srcem: „Molite srcem“, „Slavite misu srce“ itd. Zdravo srce je spremno primi ljubav i dati ljubav. Zdravo srce će pronaći načina da prihvati one koji su drugačiji, koji su posrnuli, koji traže utjehu. Zapravo, tako smatram, bolesno srce ili život bez ljubavi je stanje pakla.

Kako u korizmi ohrabriti i u duhu vjere uputiti one koji osobito trpe noseći težak križ života?

Papa Franjo je govorio kako bi Crkva trebala biti bolnica na otvorenome. Mnogi trpe, ranjeni su, tragedije su pritisnule ljudske sudbine. Mnogi poput onog ranjenoga čovjeka čekaju svoga Samaritanca. Volim Crkvu koja je ponizna, solidarna, usredotočena na potrebne. Nažalost to uvijek nije tako. Moramo i sebe realno i kritički sagledati. Poslani smo u svijet bez štapa i torbe. Danas su mnogi opterećeni raznim štapovima i torbama. U ozračju sigurnosti i bezbrižnosti za materijalno možda ne vidimo potrebne i ucviljene pored sebe. Crkva i vjernici, ja to tako vidim, moraju biti glasnici za obespravljene, izvarane, neisplaćene, kreditima zarobljene, od političara zlouporabljene, na bolesničku postelju prikovane. Isus je ulazio u ljudsku bol, zaustavljao se nad tuđom ranom. Taj Isus i danas prilazi ranjenima i bolesnima. Oni koji s ljubavlju prihvate križ oni, zapravo, prihvaćaju Krista – njega grle. Važno je ljudima reći da bol i patnja nisu kazna, nego šansa dublje spoznaje Boga. Bog nas ljubi, prašta i vodi središnjem cilju – spasenju. I sam je rekao da nam je kroz mnoge nevolje u Božje Kraljevstvo. Ključno je pitanje: Zašto neki žele biti kršćani bez križa? Bijeg od križa je novo pljuvanje po Isusu na putu križa.

Razgovarala: Lidija Pavlović-Grgić / nedjelja.ba

facebook komentari

Nastavi čitati