Pratite nas

Intervju

Krešimir Mišak: Objava o nepostojanju osobe – ‘Nema zajebancije sa slobodnim čovjekom!’

Objavljeno

na

slobodan

Jedna od najrevolucionarnijih i najoriginalnijih ideja koje sam čuo u puno godina (a možete mi vjerovati na riječ da sam danonoćno bombardiran pričama i informacijama) jest tema ovog intervjua. Rekao bih da je riječ o pristupu jedinstvenom u svjetskim okvirima (mada, naravno, u sklopu pokreta „free man“ ima dosta inačica) jer spaja pravo, razumijevanje korporatiziranosti sustava i prirodu pojedinca u njemu na do sad neviđeni način – koji pri tom izričaj ima u dokumentu kojim se čovjek stavlja gdje mu je mjesto – iznad sustava.

Da ne duljim, što se sve tu zbivalo, kako je počelo i čime je rezultiralo piše u nastavku, a u međuvremenu su se Valteru počele događati i situacije u kojima je imao prilike u praksi, na sudu, koristiti „Objavu…“, što je također zanimljiva priča, a nju možete pročitati u prosinačkom broju Nexusa.

ŠOKRE: Danas smo se okupili ovdje u velikom broju, nas dvojica, da popričamo o nastanku dokumentu „Objava o nepostojanju osobe“ koji se nedavno pojavio na web-siteu „Zvono istine“.

VALTER: To je duga priča. Pokušat ću ju skratiti koliko mogu. Obično me sve to ponese pa imam potrebu proširiti temu jer mi je jasno da je nekim ljudima možda potrebno više informacija, a s druge strane nekima je potrebno jako malo informacija da bi nešto razumijeli, naprosto stvari instinktivno prepoznaju kao istinite i njima gotovo da ništa ne moraš ni objašnjavati. Dokument „Objava o nepostajanju osobe“ je nešto što Dražen, ja i nekolicina drugih koji radimo na tome smatramo krunom našeg rada, u ovom sadašnjem trenutku, u ovoj percepciji stvarnosti kako je vidimo ovoga trenutka, koja je opet povezana, recimo to tako, s duhovnim razvojem svakoga od nas, što ne znači da će sutra, za tjedan dana, mjesec dana ili godinu dana situacija neće promijeniti. Dakle, to je situacija svjesnog razumjevanja ovog trenutka koja je kao nekakav rezultat iznjedrila dokument kojeg smo, ruku na srce, stvarali godinu i pol dana.

ŠOKRE: Do sad ste napisali puno dokumenata, ali ovaj sve njih sublimira.

VALTER: Da. S vremenom smo naprosto spoznali ili došli bliže razumijevanju stvarrnosti i robovlasničkog sustava kontrole koji vrši pritisak na čovjeka na svim mogućim razinama. Ja mislim da su vlasnici tog sustava također robovi tog sustava i mislim da on ništa dobrog ne nosi niti njima kad to promatramo iz perspektive duhovnog razvoja ljudskog bića. Smatram da je robovlasnički sustav kontrole jednako loš i za robovlasnike i za robove koji unutar njega žive, ali ga zapravo nisu niti svjesni. Mi smo spoznali postojanje toga robovlasničkog sustava kontrole i koje su njegove granice, a s vremenom smo spoznali i njegova ograničenja, koja su zapravo i ugrađena u taj dokument.

ŠOKRE: Koja su to ograničenja?

VALTER: Ograničenja robovlasničkog sustava kontrole su istina kao prva. Postoji izreka da planina laži može biti izgrađena na jednoj jedinoj izvornoj istini. Što se često događa svugdje oko nas. Postoji nekakva istina i onda su ljudi na tu istinu zidali ciglu po ciglu laži pa je nastala nekakva planina od laži. Kad bi netko izvukao tu jednu jedinu izvornu istinu i postavio je na vrh te planine laži, ona bi se trenutno urušila i dezintegrirala pod težinom te istine. Što se tiče robovlasničkog sustava kontrole, istina je da on ne bi mogao egzistirati bez vjerovanja ljudi da postoji netko tko mora vladati. Druga istina je da je čovjek izvor svih stvari, posljedično i izvor zakona. Jednostavni primjer: ne postoji niti jedan zakon na ovoj planeti koji nije napisao čovjek. Što to znači? To znači da je izvor prava čovjek. Sljedeća istina je da su svi ljudi jednaki, jednaki su stvoreni. Dakle, svaki čovjek na ovoj planeti je izvor prava i onda su ljudi jednog trenutka počeli vjerovati da postoji nekakav nad-entitet koji je njima autoritet, koji za njih može donositi zakone i počeli su vjerovati da je to njima potrebno zbog vlastite sigurnosti, dobrobiti, organizacije, praktičnosti itd. Pretpostavljam da su prvi vlasnici sustava kontrole igrali na tu ljudsku slabost, tu uvjetnu lijenost, konformizam. Da ljudi ne žele preuzeti punu odgovornost za sve ono što čine. Bolje je da ja dio te odgovornosti prenesem na nekog drugog pa da se on brine za te nekakve pizdarije, zakaj bi ja to delal i onda je tu polako počeo rasti taj sustav koji danas ima mnoge pipke koji zapravo ulaze u svaki kutak našega života.

ŠOKRE: Temelj jest da nas sustav nakon rođenja proglasi osobom. Pa što je sadržaj „Izjave o nepostojanju osobe“?

VALTER: Izjava ima šest stranica, to je vrlo jednostavan dokument.

ŠOKRE: Meni ne izgleda jednostavno šest stranica napuniti tekstom.

VALTER: Dobro, koristili smo veliki font, proredi su veliki, moglo bi se to ugurati i na četiri stranice. Evo, imam kod sebe jedan primjerak. Možda bi trebalo napomenuti što je zapravo „Objava o nepostojanju osobe“. Malo prije sam spomenuo da je čovjek izvor prava, da ne postoji ni jedan zakon kojeg nije napisao čovjek. „Objava o nepostojanju osobe“ je zakon koji je donio čovjek, budući da sam ja svoju Objavu urudžbirao na dvadeset i više adresa, između ostalih Vladi RH, Ustavnom sudu, Saboru, Vrhovnom sudu, Prekršajnom sudu, Kaznenom sudu, Uredu gradonačelnika Grada Zagreba, Zagrebačkom uredu za komunalno gospodarstvo, Visokom prekršajnom sudu, ima toga još…

ŠOKRE: Jesi li obavijestio Vodoopskrbu i Čistoću?

VALTER: Nisam se sjetio svih. Neki od njih me žuljaju, neki ne. Vodu sam spremam platiti zato što ju koristim, danas-sutra možda ću biti spreman platiti samo distribuciju te vode jer smo između ostalog i ja i ti i svi ljudi ovdje u RH vlasnici te vode pa bi pošteno i realno bilo da se plaća samo usluga distribucije vode i održavanja infrastrukture kako ne bi kolabrirala, a ne stvaranje profita. Isto vrijedi i za ostale prirodne resurse koji su nam dostupni u našoj domovini, bilo to nafta, plin ili nešto treće.

ŠOKRE: Kako je izgledalo urudžbiranje tog dokumenta na toliko mjesta?

VALTER: To je posao koji se može odraditi u šest sati, ako čovjek živi u Zagrebu. Napravio sam si nekakav plan puta. Krenuo sam s Markovog trga, prvo u Sabor, nakon toga sam bio u Vladi i nakon toga na Ustavnom sudu. Potom sam se spustio u Petrinjsku na Trgovački sud, pa na Centralni ured Porezne uprave. Zatim sam se vratio na Zrinjevac, gdje je Županijski sud, pa na Vrhovni sud itd.

ŠOKRE: Bila je to turneja pod naslovom „Upoznaj korporaciju RH da bi je više volio“. Drugi idu gledati nekakve tričarije, Plitvice, Gacku…

VALTER: Pa bilo je zanimljivo, u svim tim institucijama rade ljudi.

ŠOKRE: Kako su reagirali na urudžbiranje ovako neobičnog dokumenta?

VALTER: Onako kako su istrenirani da reagiraju. Oni moraju poštovati određenu proceduru koja u njihovom svijetu mora postojati i biti poštivana, da je nema došlo bi raspada birokratskog sustava. Vrlo malo ljudi koji su zaprimili ovu dokumentaciju se uopće interesiralo što zaprimaju. Uredno su zaprimili, stavili štambilj, dali urudžbeni broj gdje se daje, negdje ga se dobiva kasnije ili uopće ne, što nije važno. Bitno je da imamo dokaz da je dokumenat urudžbiran na pravom mjestu.

ŠOKRE: A na rijetkim mjestima gdje su išli veliki naslov „Objava o nepostojanju osobe“?

VALTER: Na jednom mjestu je jedna mlada dama, mislim da je još gospođica jer nisam zamijetio prsten na ruci, počela čitati taj dokument. Ono što sam primijetio jest da su joj se prvo oči počele širiti zatim joj je, kako se ono kaže, malo otpala ladica. Naučena je da se tamo urudžbira nešto drugo.

ŠOKRE: A nakon ispadanja ladice?

VALTER: Gledala me širom otvorenih očiju, tko sam ja? Osim što mi je bilo naporno obići tih dvadest i nešto lokacija tramvajem i pješice, bilo je i zabavno.

ŠOKRE: Na vašim stranicama ste uočili da svaki zakon stupa na snagu tek osam dana nakon objavljivanja u Narodnim novinama. Prema svemu o čemu smo razgovarali u prethodnim brojevima, ta objava zakona zapravo predstavlja prikrivenu ugovornu ponudu koju čovjek osam dana ima pravo osporiti, inače se smtra da je prihvaća.

VALTER: Dobro si to spomenuo. To je nešto što smo zamijetili. Čovjek je taj koji je kreirao državu i u hijerarhiji stvaranja se nalazi iznad države. Kako su naši umovi i institucije s vremenom hakirani, došlo je do obrnute situacije, da su sad nekakva država i njene institucije autoritet nad čovjekom koji ih je stvorio, što je totalni paradoks. Ljudi u to vjeruju. Doklegod ljudi u to vjeruju, to će biti tako. Iz moje perspektive, potpuno je svejedno vjeruje li u tu iluziju 4.249.999 ljudi u Hrvatskoj, a ja sam onaj koji zaokružuje tu brojku na 4.25 milijuna. Ja znam što je istina, znam da je sustav kreiran tako kako jest i čovjeka održava zarobljenim unutar te iluzije i unutar vjerovanja da je potreban netko tko će mu govoriti kako će se ponašati i kako će govoriti, što će činiti i što neće činiti, da je potreban nekakav gazda koji će mu dati packu po prstima ako se ne ponaša po pravilima koje je on popisao.

ŠOKRE: Zašto vi niste „Objavu o nepostojanju osobe“ objavili u Narodnim novinama, po istim pravilima s rokom od osam dana?

VALTER: Pokušali smo, dok smo istraživali gdje i na koji način objaviti Objavu. Što se onih osam dana tiče, puno smo pisali o tome, većina ljudi smatra da je ugovor samo nešto što su oni potpisali, međutim ugovori, osim u potpisanom obliku, mogu biti i u impliciranom, usmenom i prešutnom obliku. Ono što država implicira jest da mi s njom imamo nekakav društveni ugovor, čak i smo o tome našli neke dokumente i objavili ih na našoj stranici. Pretpostavka je postojanje nekakvog ‘društvenog ugovora’ gdje se ti, Krešimir Mišak, odričeš dijela svojih prava u zamjenu za sigurnost. Pretpostavlja se da postoji nekakav Društveni ugovor kojeg nikada nitko nije pročitao. Neosporena pretpostavka postaje istina, čime se opet vraćamo na trgovački zakon.

ŠOKRE: A pretpostavka je majka svih zajeba…

VALTER: Tako je, ali ako ti tu pretpostavku nisi osporio, znači da si se s njom složio. Tu se onda vraćamo na tih osam dana. Zašto osam dana, zašto ne odmah, pa donijeli smo zakon, zašto čekati još osam nakon objave u službenom glasilu? Dva su razloga. Potrebno je stvoriti iluziju o tome da je svatko obavješten o tom zakonu – Narodne novine su službeno glasilo vladara koji se u našem slučaju zove „Vlada RH“. Nekada su ljudi prikucali obavijest na vrata crkve, zato što se smatralo da je Crkva vrhovni autoritet. Kada si prikucao nešto na vrata crkve, kao što je svojedobno napravio Martin Luther, smatralo se da su o tome svi obavješteni. Po trgovačkom zakonu, ti moraš pričekati osam dana nakon objave…

ŠOKRE: Tih osam dana bolje od svega pokazuje da je riječ o prikrivenom trgovačkom zakonu i stvaranju ugovornih obveza.

VALTER: Tako je. Ako se nitko u tih osam dana nije sjetio nešto osporiti, znači da se s time složio.

ŠOKRE: Bio bi zanimljiv eksperiment unutar osam dana osporiti neki od tih zakona.

VALTER: Da je moj razvoj krenuo tim putem, možda bih to pokušao napraviti, ali on je krenuo daleko brže, preskočio je tu stepenicu i zapravo je brzo diskreditirao kao nepotrebnu. Zato jer sam shvatio da bilo koji zakon kojeg je napisao bilo koji drugi čovjek za mene nema nikakvu pravnu valjanost ako se ja s njim nisam složio. Do onog trenutka, dok ova Objava nije bila urudžbirana, impliciralo se da sam ja prihvatio taj Društveni ugovor kojeg nikad nisam pročitao, nikad nisam potpisao, nikad se s njim nisam složio.

ŠOKRE: Kojeg nikad nitko nije ni vidio.

VALTER: Nitko ga nije vidio, ali OK, plaćao sam poreze i sve ostalo, ganjala me i policija…

ŠOKRE: A ja sam mislio da si ti neka poštenjačina…

VALTER: Ma ganjala me policija u smislu da su mi pokušali naplatiti neke kazne. Neke su uspjeli, neke nisu, ali spoznao sam slijedeće: kadgod se ti pozivaš na bilo koji od njihovih zakona ili članke nekog zakona koji ti idu u prilog, ti opet na implicirani način priznaješ nadležnost tih zakona i priznaješ da je netko imao pravo donijeti zakon za tebe. To te automatski usisava nazad u njihovu igru. Ako je čovjek izvor prava, ako je čovjek taj koji piše zakone, onda ja imam apsolutno pravo napisati svoj zakon i nitko ga ne može osporiti. Ja sam napisao zakon koji se zove „Objava o nepostojanju osobe“. Taj zakon se tiče samo mene i nikoga drugoga jer za sebe jedino ja imam pravo donijeti zakon. Evo, da te upitam imam li ja pravo donijeti zakon za tebe, što bi odgovorio?

ŠOKRE: Da nemaš, ali cijenio bih da to učiniš jer sam ja prelijen. I tako bi ti postao vladar jednog novog malog sustava u kojem bismo bili samo ti kao vladar i ja kao rob.

VALTER: A kad ljudi spoznaju da ih nitko nikada nije pitao je li u redu da ja budem tvoj vladar?

ŠOKRE: Možda bih se mogao složiti s time, ali me doista nitko nije pitao…

VALTER: … ali da ih je kroz čitav njihov život netko pitao biste li više voljeli ovaj tip vladavine ili onaj tip vladavine? Uvijek postoji neki vladar, neki fiktivni entitet, koji sebi uzima pravo čovjeku koji se slobodan rodio nametati nekakve svoje regule preko pravnih smicalica koristeći pravnu fikciju koja se zove ‘Osoba’.

ŠOKRE: Najfascinantnija stvar je da se svi pokoravaju Državi, a nitko je nikad nije vidio.

VALTER: Osim na kartama gdje su iscrtane granice. Riječ je o tome kako je država fiktivni entitet, entitet na papiru, on ne postoji, on je mrtav, on nema suštinu, nema bit, nema život, nema um, nema ništa čime bi mogao donijeti bilo kakvu odluku ili poduzeti bilo kakvu akciju, što čovjek pak može učiniti. Potpuno je jasno iz bilo kojeg aspekta da živo ne može komunicirati s neživim. To bi se zvalo nekrofilija ili nekromancija. Morala je biti kreirana neka pravna fikcija, a to je ‘osoba’. A ‘osoba’ je i građanin i porezni obveznik, osoba je i navijač i vozač i poduzetnik, to su sve zapravo pravne fikcije u koje ljudi ulaze u određenom trenutku svog radnog dana kako bi mogli obavljati određene radnje unutar tog fiktivnog sustava. Stvar je u tome da taj fiktivni sustav, a zapravo ljudi koji misle da on postoji i da on ima autoritet nad čovjekom, koriste represivne alate sustava kako bi uz pomoć fiktivne, pravne osobnosti (‘osobe’) ulazili u život čovjeka i naprosto ga potčinili pravilima koje su oni donijeli, koje oni smatraju da imaju pravo donijeti. Dakle, ako ja nemam pravo donijeti zakon za nešto, ima li ona gospođa to pravo, ima li ga izvjesni Z.M. ili izvjesni I.J. ili ova nova koja sada dolazi na političku scenu, K.G? Otkud njima to pravo? Oni su isti kao ja. Oni ga nemaju, ali se pretvaraju da ga imaju. Iluzijom političkih izbora, iluzijom „o pa mi smo to pravo dobili od ljudi“. Demokracija je, smatram, vladavina rulje. Ako 55% ljudi smatra da je nešto ispravno oni će svoj svjetonazor silom nametnuti nad ostalih 45% ljudi. Tih 45% ljudi će se vjerojatno s time i složiti te tražiti priliku kroz isti taj sustav da okrenu karte u svoju korist na sljedećim izborima.

ŠOKRE: Od čega se sastoji „Odluka o nepostojanju osobe“?

VALTER: Obrazloženja za nju su na našoj stranici objavljena u seriji od deset članaka koja se zove „Izlazak iz robovlasništva“. Objava je u desetom dijelu. Ima šest stranica. Na prvoj stranici se jednostavno definira kako je ta osoba došla na javu, kako je prijavljena te da prestaje postojati na isti način kako je i nastala. Prije toga su iz samog sustava izvučeni neki dokumenti, rodni list, izvod iz matice rođenih i nešto što je po meni izuzetno bitno – potvrda iz bolnice gdje se neki čovjek rodio, na kojoj piše da je dana tog i tog određena majka rodila živo muško ili žensko dijete.

ŠOKRE: još nema osobe?

VALTER: Tako je. I onda se desetak dana nakon toga, prijavom u nekakav registar, kreira osoba. Dakle, sami ti dokumenti su dokaz da osoba i ja nismo isto, da sam ja kreiran na određen datum, a da je osoba kreirana deset-dvadeset dana kasnije. To nisu iste stvari, ne mogu biti iste. Na prvoj strani se kidaju sve fiktivne, imaginarne, izmišljene veze između mene i tog fiktivnog entiteta, te osobe i onih koji su je stvorili. U daljnjem tekstu objave stoje sve bitne stavke o tome što će se dogoditi ako netko od ljudi unutar tih entiteta kojima je ovo objavljeno odluči stupiti sa mnom u interakciju. Evo, konkretno ovaj primjerak je bio urudžbiran Vladi RH, ali potpuno svejedno, mogao je biti urudžbiran bilo kome tko me žulja. Na toj prvoj stranici svi su jasno su obavješteni da imaju velikodušnih trideset dana od dana kada prime ovu objavu da na temelju činjenica pismeno prigovore i izraze neslaganje s ovom odlukom, da isto pošalju na moju adresu te da mi detaljno moraju obrazložiti i priložiti dokaze da ono što je napisano nije istina.

ŠOKRE: Što je na ostalim stranicama?

VALTER: Svaki dokument koji je negdje urudžbiran objavljen je i javno, na internetu, zato što to nismo mogli objaviti u Narodnim novinama, one su njihovo službeno glasilo, ti tamo možeš oglasiti samo da si izgubio nekakav svoj osobni dokument, tako nešto i opet je riječ o nekakvoj osobi. Na drugoj stranici počinju paragrafi same objave; u članku 1 se jasno i glasno kaže tko ja jesam, čovjek stvoren u biološkom tijelu muškoga spola, moja bit su istina, ljubav i mir te kad je moja majka rodila to tijelo. Paragraf 2 kaže da je određen broj dana nakon mojeg rođenja mojeg biološkog tijela, bez moje suglasnosti i znanja o tom činu, stvorena fiktivna, imaginarna osoba kojoj je dato osobno ime i prezime koje je istovjetno s rođenim imenom i obiteljskim imenom. Ime i prezime nisu ista stvar kao i rođeno ime i obiteljsko ime. To su dvije različite stvari. Rođeno ime i obiteljsko ime se piše samo s prvim velikim slovom, a ime i prezime, taj entitet osobe piše se verzalom, velikim slovima. Tu su jasno navedeni dokazi da ta osoba nisam ja, neću sada sve čitati jer se može pročitati na našoj stranici. Sljedeći paragraf kaže da nikad nikome nisam dao suglasnost da me naziva, poistovjećuje ili ograničava bilo kakvim nazivom – građaninom, osobom itd. Paragraf 4 priča o mojoj slobodi, koju mi je moj stvoritelj darovao u trenutku mog rođenja, a ograničena je jedino njegovim zakonima, slobodom drugog čovjeka stvorenog u biološkom tijelu s muškim ili ženskim spolom ili pismenim ugovorima na koje sam ja svjesno, svojevoljno, s potpunim znanjem o njima i njihovoj prirodi stavio svoj jedinstveni pečat dizajniran od stvoritelja iliti otisak prsta te svoj potpis. I sad jako važna rečenica koju je dodao moj prijatelj, insider iz pravosuđa „…a gdje se na bilo koji način ne radi o oživljavanju fiktivne osobe iz ove objave“. Jasno je naglašeno da ne mogu oživjeti tu fiktivnu osobu ako stavim negdje potpis, ne mogu više ući u tu ulogu, zauvijek, ona više ne postoji. Parafgraf 5 kaže da se bilo koji pravilnici, zakoni, propisi i sl. na mene ne odnose ni u kom slučaju, ako ih ja nisam prihvatio i ovjerio svojim autografom i jedinstvenim pečatom. Zašto? Svi se oni u hijerarhiji stvaranja nalaze ispod mene, čovjeka stvorenog u biološkom tijelu s muškim spolom, pa se tako ne mogu odnositi na mene, čovjeka, jer sam ja izvor prava. Mogu, naravno, ako sam pristao svojim potpisom. Ispod to i navodim, postoji način, jer možda se meni neki zakon sviđa. Ja ću na njega pristati jer mi paše, to je moje pravo, da na njega pristanem, kao što je i moje pravo da na neke ne pristanem. Nitko meni nema pravo nametati svoje zakone.

ŠOKRE: Jer to je ustvari ugovorni odnos.

VALTER: Tako je. To je ugovor. Dalje se kaže da ću kršenjem svoje slobode, napadom na mene, napadom na moj posjed, napadom na moje vlasništvo smatrati bilo kakvo svojatanje ili pokušaj ograničavanja navedenog u prethodnoj rečenici, gdje je rečeno da sam ja jedini vlasnik sebe, svog tijela, energije, volje, uma, života, svega što sam svojim radom stvorio. To je moje vlasništvo i nitko nema pravo to svojatati ili ograničiti na bilo koji način.

ŠOKRE: Možda sam te već pitao, jesi li ti Zagorec?

VALTER: Mama mi jest od tamo. Zatim, po meni izuzetno bitni paragraf koji govori o svijesti, u ovom slučaju moje. Koji kaže da sam ja neograničeno odgovoran za sva djela koja ja činim i da se ja obavezujem da ću bilo kojem čovjeku kojem sam nanio bilo kakvu štetu svojim djelovanjem, dakle nekome tko zaista postoji, to nadoknaditi. Ja se na to obvezujem. Ako lupim svojim autom tvoj auto, ja ću tu štetu nadoknaditi. Pristat ću na nadležnost bilo kojeg suda, sve ću ispoštovati da tebi nadoknadim štetu. Zašto? Zato što ja to moram napraviti. Nanio sam štetu i moram je popraviti. Zatim slijedeći paragraf definira tko ima pravo određivati tko ja jesam. Naravno, samo ja, pa nemaš ti pravo definirati i određivati tko ja jesam. Također, sve izmjene, dopune ovih paragrafa određujem samo ja. Zašto? Zbog toga što je moja svijest na razini koja jest ovoga trenutka.

ŠOKRE: Možda će se mijenjati…

VALTER: Možda će se mijenjati, pa možda u skladu s time ovi paragrafi budu izmijenjeni, kako se kaže, amandmani, update-i poslani entitetima koji su zaprimili originalnu objavu. Približavamo se kraju, paragrafi 8 i 9 kažu: svatko tko pokuša ugroziti moju slobodu ili kršiti bilo koji od ovih paragrafa koji se tiču isključivo i jedino mene i nikoga drugoga čini mi štetu. To čini s potpunim znanjem, potpunom sviješću o posljedicama svog činjenja te pristaje svojim činjenjem na ugovorni odnos adhezionog karaktera sa mnom. Tim ugovornim odnosom snosi svu odgovornost za nastalu štetu i tu štetu će platiti prema cjeniku o općim uvjetima poslovanja koji su sastavni dio ove objave. Zadnji paragraf kaže da onaj tko želi stupiti samnom u kontakt ili aktivirati ugovorni odnos adhezionog karaktera sa mnom iz bilo kojeg razloga. za tu svrhu može koristiti moju navedenu adresu. Time je objava gotova. I sad kad ti pogledaš da smo mi kompletan naš dopis sa bilo kime definirali na tri stranice, dok entitet Država definira svoj odnos s osobom na tisuće i tisuće članaka i kroz stotine i stotine zakona, onda se ponovno vraćamo na ono o čemu sam puno puta pričao – istina je uvijek jednostavna. Ono što je ovdje izneseno je istina, doduše moja istina, to ne mora biti tuđa istina, a ovaj dokument nije Sveto pismo. Svatko ga može sastaviti prema svojoj vlastitoj istini, ali zbog nekih pravnih aspekata trebalo bi poštovati određeni kostur ovoga. Dakle, neko može oduzeti neki paragraf ili dodati neki paragraf, promijeniti uvjete poslovanja, možda netko smatra da u tim općim uvjetima poslovanja nisu neke osnovne stvari navedene.

ŠOKRE: Ti si tu napravio cijeli cjenik?

VALTER: Da. Cjenik.

ŠOKRE: Da vidimo. Dodirivanje moje imovine – 100 kn po dodiru. Dodirivanje mog tijela – 200 kn po dodiru. Primjena fizičke sile nadamnom – 1000kn. Nanošenje ozljeda mom tijelu, po procjeni – minuta 1000kn. Prijetnje -minimalno 500 kn… Čovječe, ti si ovdje napravio cjenik na tri strane…

VALTER: To je sastavni dio općih uvjeta poslovanja.

ŠOKRE: Zanimljivo. Fenomenalno. Baš sam te htio udariti, ali sad sam vidio da je to dosta skupo.

VALTER: Pa zapravo i nije.

ŠOKRE: Da vidimo što je najjeftinije. Slanje računa – 35 kn. Korištenje vlastitog vozila – 10 kn. Super si to napravio. To su cijene bez PDV-a?

VALTER: Što je PDV? On se na mene ne odnosi, poništila ga je ova objava. Preporuka insidera iz pravosuđa bila je da stavimo male cifre zbog toga što je ova Objava sada pravni temelj. Ako netko korištenjem osobe ukliže u moju slobodu, bez dokaza da sam ja bilo kome živom čovjeku stvorenom u biološkom tijelu s muškim ili ženskim spolom nanio štetu, on će to uklizavanje morati platiti prema ovim općim uvjetima poslovanja, zato što je njegov entitet valjano obavješten i nije osporio ovo u trideset dana. Jedini odgovor dobili smo s Visokog upravnog suda, hvala im lijepo na tome, gdje piše ‘mi nismo nadležni’.

ŠOKRE: Što je točno.

VALTER: Naravno da nisu. Hvala lijepo njima tamo koji su to i pismeno nama poslali. Bitno je shvatiti da ovaj dokument nije omega, on je alfa. On postavlja pravni temelj, jer ti pomoću njega jednom nogom stojiš izvan sustava, a po potrebi, ako netko ukliže u tvoj život, tvoju slobodu i krši paragraf tvoje objave, ti drugom nogom zakoračuješ u sustav i koristiš alat samog tog sustava kako bi svoju slobodu štitio, tako što penaliziraš prekršitelja prema njihovim vlastitim zakonima. Zato su stavljene relativno male cifre, da neki štetni događaj uvijek ispadne ispod 10 000 kn, što je spor male vrijednosti koji se relativno brzo rješava. Sad si zamisli situaciju da neki birokrat bude ovršen 2 000kn. Zašto? Pa ovo je vjerodostojna dokumentacija, valjana i urudžbirana, on je naravno obaviješten jer je entitet za kojeg on radi valjano obaviješten. On je upozoren, dobio je račun, dobio je opomenu za neplaćeni račun, dobio je opomenu pred ovrhu i dobio je rješenje ovrsi.

Ti imaš lijepi štos vjerodostojne dokumentacije koji je neosporiv i to je nešto što ćemo sada pokušati provesti kroz sustav. Za sada nitko od državnih službi nije ovršen, ali eto, prvi računi su poslani i pokrenuta je ta procedura pa vidjet ćemo što će se dogoditi. To je to. Nije ideja u tome da mi agentima sustava, robovlasničkog sustava kontrole koji sve rade po špranci – po špranci zaprimaju urudžbirane dokumente, po špranci šalju prekršajne naloge i po špranci rade ovo ili ono zato što im je netko rekao da se to tako radi – nije cilj u tome da njima uzmemo novac iz njihova džepa nego je cilj da oni s vremenom spoznaju da se ne mogu zajebavati sa slobodnim čovjekom, da nemaju na to pravo. Oni nemaju pravo uklizavati u moj život. Ideja je prvenstveno da se oni prestanu sakrivati iza tih institucija koje nisu ni za šta odgovorne i da spoznaju da su oni također odgovorni za sve to čine, kao što sam ja i odgovoran. Da se ne mogu i ne smiju više skrivati iza institucija tog iluzornog sustava koji nas sve drži, ili barem pokušava držati u služanjstvu.

[ad id=”40551″]

Izvor: Nexus Svjetlost, Krešimir Mišak

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

Vladimir Šoljić: Nismo se odrekli Herceg Bosne

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Ćiril Ćiro Raić

Ukoliko presuda bude temeljena na činjenicama tzv. Udruženi zločinački podhvat će otpasti, a kako nitko od šestorice dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne nije optužen po osobnoj odgovornosti za konkretno djelo to bi značilo da će svi biti oslobođeni, izjavio je za Hrvatski Medijski Servis Vlado Šoljić, predsjednik Glavnog vijeća HZ HB, čovjek koji je u vrijeme rata u Herceg Bosni vodio resor gospodarstva, a potom bio ministar obrane i predsjednik Federacije BiH.

Herceg Bosna osnovana kako bi se Hrvati obranili

Podsjetimo 29. studenog šestorici dužnosnika Hrvatske Republike Herceg Bosne, predsjedniku Vlade dr Jadranku Prliću, ministrima obrane i unutarnjih poslova Bruni Stojiću i Vlantinu Ćoriću, načelnicima Glavnog stožera HVO-a generalima Slobodanu Praljku i Milivoju Petkoviću, te predstojniku Ureda Vlade HR HB za razmjenu zarobljenika Berislavu Pušiću Žalbeno vijeće Haškog suda izreći će pravomoćnu presudu, 13 godina nakon što su dragovoljno otišli u Haag.

Nepravomoćnom presudom Prlić je osuđen na 25, Praljak, Petković i Stojić na 20, Ćorić na 16, a Pušić na 10 godina zatvora, jer su, kako je nevedeno u presudi, zajedno s prvim hrvatskim predsjednikom dr Franjom Tuđmanom, ministrom obrane Gojkom Šuškom i načelnikom Glavnog stožera Hrvatske vojske Jankom Bobetkom sudjelovali u Udruženom zločinačkom poduhvatu “pripajanja HR HB Hrvatskoj u slučaju raspada BiH, ili “uspostavi HR HB kao neovisne države unutar BiH”.

Šoljić naglašava kako je najprije Hrvatska zajednica, a potom Hrvatska republika Herceg Bosna osnovana, kako bi se Hrvati obranili od srpske agresije, te da nikada niti je razmatrana, a kamoli donesena odluka o “rušenju BiH” i “pripajanja Herceg Bosne Hrvatskoj”.

Podsjeća kako su na vrhuncu krize u Jugoslaviji kad se rat prenio u BiH prvo napadnuta područja s hrvatskom većinom i u njima napravljen zločin (Ravno, Uništa …). Kako su Srbi i Muslimani već uspostavili određene oblike nacionalnog samoorganiziranja, Hrvatima nije preostalo ništa drugo nego da urade nešto slično. Bilo je to, kaže, osnivanje HZ HB 18. 11.1991. godine.

Dvije svrhe Herceg Bosne

Predsjednik Glavnog vijeća HZ HB mr Vladimir Šoljić

-Nakon što prije referenduma o neovisnosti nije bio postignut dogovor tri konstitutivna naroda o unutarnjem ustroju što je bio uvjet Međunarodne zajednice za priznanje BiH i nakon što je od muslimanske strane odbačeno tzv. „Livanjsko pitanje“ HZ HB je mogla poslužiti za dvije svrhe, prva je priprema za samoobranu a druga kao dio jedne opcije za unutarnji ustroj BiH. I jedno i drugo je legalno i legitimno tim više što je bilo organizirano od strane najviših predstavnika hrvatskog naroda u tadašnjoj vlasti, ističe Šoljić za HMS.

On naglašava kako nigdje i nikada nije razmatrana opcija nasilnog rušenja BiH niti je vođena rasprava o odvajanju dijela teritorija BiH i njenog pripajanja Hrvatskoj, a kamo li da su o tome donošene nekakve odluke.

-Ako ovome dodamo činjenice da je RH već proglasila neovisnost u postojećim tz. avnojevskim granicama i da je sve druge republike SFRJ uključujući i BiH priznala u postojećim granicama, a u BiH prva uputila i veleposlanika onda je svaka priča o UZP neutemeljena i besmislena konstrukcija, ističe.

Uz to podsjeća i na ulogu Hrvata BiH vezano za odluke o neovisnosti i referendumu kao i obrani BiH.

Kad je Prlić postao, a kad prestao biti član UZP?

Napominje da je prema prvooptuženom za Udruženi zločlinački podhvat Jadranku Prliću muslimanska strana višestruko puta iskazivala povjerenje dajući suglasnost ili ga predlažući pored ostalog za guvernera Narodne banke BiH- tada, HDZ BiH nije dao suglasnost na to imenovanje-zatim povjerenika Vlade BiH za HZ HB, predsjednika prelazne Vlade BiH, ministra obrane BiH na polovici ratnog razdoblja, prvog ministra vanjskih poslova nakon rata itd. pa je, kaže, nejasno kad je isti postao a kad prestao biti član UZP.

-Dakle, ako presuda bude temeljena na činjenicama UZP će otpasti, a kako nitko od njih nije optužen po osobnoj odgovornosti za konkretno djelo to bi značilo da će svi biti oslobođeni, ističe Šoljić.

Nismo se odrekli Herceg Bosne

Naglašava kako niti on, ni bilo tko od onih koji su bili u strukturama vlasti se nisu odrekli Herceg Bosne. – Herceg Bosna nije ukinuta kao što se to u medijima često govori nego je ugrađena u FBiH nakon Washingtonskog sporazuma kao jedan od dva ravnopravna administrativna aranžmana.

Drugi administrativni aranžman, pojašnjava Šoljić, je Republika BiH, koja je faktički bila bošnjački ratni entitet, jer su kadrovi iz reda Srba i Hrvata u toj vlasti bili samo multietnički ukras, bez izbornog legitimiteta dva naroda.

-Svi akti Herceg Bosne od svjedodžbi i diploma do zakona koji su doneseni ostali su važeći i na snazi sve dotle dok se ne usvoji zakonodavni sustav BiH nakon prestanka rata, podsjeća.

Šoljić u razgovoru za Hrvatski Medijski Servis ističe kako se Hrvati ne smiju i neće odreći prava na stvarnu i institucionalnu jednakopravnost u Bosni i Hercegovini a potpuno je, kaže, ne bitno hoće li se to ostvariti kroz federalizaciju BiH s hrvatskom federalnom jedinicom, po konsocijacijskom modelu (Belgija) ili bilo kojem drugom modelu koji je poznat i koji se potvrdio u praksi organiziranja višenacionalnih država koje su opstale.

-Praksu koja već duže vremena vlada u BiH gdje se Hrvatima daju neka prava iz samilosti i na kapaljku a koja im pripadaju po slovu i duhu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, treba definitivno prekinuti, smatra Šoljić.

Izborni zakon test za odnos Bošnjaka prema Hrvatima

Upitan o budućnosti BiH, Šoljić kaže:

-Ako se u najskorije vrijeme nakon što je proteklo 22 godine od prestanka rata ne nađe optimalno rješenje za unutarnji ustroj realno je očekivati da BiH završi kao i sve druge višenacionalne zajednice koje nisu uređene na temelju jednakopravnosti naroda koji je čine”.

Na upit zbog čega bošnjačke stranke odbijaju prihvatiti izmjene Izbornog zakona koje bi omogućile Hrvatima, ali jednako tako i Bošnjacima i Srbima izabarti svoje predstavnike u Predsjedništvo BiH i Dom naroda Federalnog parlamenta, Šoljić kaže kako je iz dosadašnjih rasprava o Izbornom zakonu  jasno da su stavovi svih bošnjačkih stranaka jedinstveni u tome da se Hrvatima ne omogući izbor legitimnih predstavnika u strukture vlasti.

-Na izbornom zakonu će se definitivno pokazati da li Bošnjaci žele prihvatiti Hrvate kao jedan od tri potpuno ravnopravna i konstitutivna naroda.  Ni jedan bošnjački dužnosnik to ne smije prihvatiti ukoliko nije spreman na posljedice koje mu slijede na izborima. Ako se, međutim, ne postigne demokratsko rješenje a to znači pravo svakoga naroda na izbor vlastitih predstavnika u organe u kojima je to predviđeno slijedi „mostarizacija BiH“ sa svim posljedicama, upozorava predsjednik Glavnog vijeća HZ HB.

Važe li Izetbegovićevi kriteriji i za hrvatskog člana Predsjedništva BiH?

Šoljić je komentirao i žestok obračun bošnjačkih lidera Bakira Izetbegovića i Fahrudina Radončića, te Izetbegovićev pokušaj diskvalifikacije radončića iz utrke za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH

U diskvalifikaciji Fahrudina Radončića, Bakir Izetbegović kaže da bi bošnjački član Predsjedništva trebao sličiti na svoj narod i baštiniti njegove vrijednosti što navodno nije slučaj sa Radončićem.
-Ovakva načela nisu sporna ali je sporno to što Izetbegović to ne želi primijeniti i na izbor hrvatskog član Predsjedništva. To znači da hrvatski član Predsjedništva ne bi morao sličiti na svoj narod nego možda da bude takav da ne slični ni na što, kaže Šoljić./HMS/

facebook komentari

Nastavi čitati

Intervju

Meri Cetinić: ‘Kako Thompsona itko može zabranjivati kad pjeva iz duše?’

Objavljeno

na

Objavio

Meri Cetinić, pjevačica, skladateljica i tekstopisac istinska je glazbena diva, akademski obrazovana umjetnica koja svoje misli i emocije najradije prenosi glazbom pa su njezini intervjui vrlo rijetki, čak i u vremenima u kojima je bila na vrhuncu karijere. More, U prolazu, Lastavica, Samo simpatija, Ja sam žena, Četiri stađuna, Dome moj, Konoba, Jubav si moja zauvik – samo su neki od njezinih bezvremenskih hitova kojima je žarila i palila po domaćim top-ljestvicama u bivšoj državi. Bila je u osamdesetima dva puta pjevačica godine, dobitnica je prve dijamantne ploče na ovim prostorima, nagrade Porin i još niza priznanja. Za Večernji list pristala je odškrinuti vrata svog svijeta, očistiti “Prašinu s puta” i prisjetiti se nekih zanimljivosti iz svoje bogate karijere.

Čitajući vaš životopis, stječe se dojam da ste rođena glazbenica. Je li za vas ikada bilo dvojbe čime se želite baviti u životu?

Nisam toga bila svjesna, ali odmah sam bila zanesena glazbom. Živjeli smo mama, tata, dva brata i ja u malom stanu, ali imali smo sobu u kojoj su bili klavir i gramofon koje su moji rano nabavili. Zatvarala sam se u tu sobu da me nitko ne gleda i ne sluša, puštala ploče, recimo Animalsa, i uz njih pjevala. To mi je bio cijeli svijet. Ta me ljubav i groznica uhvatila u djetinjstvu i, eto, nikad me nije pustila.

Glazbeno ste se obrazovali od djetinjstva. Jeste li imali vremena za prijatelje, izlaske i momke?

Ne pamtim da mi je bilo teško. Split je bio puno manji i ja sam kao djevojčica svaki dan hodala do Glazbene škole s knjigama za klavir. Glazba me opuštala, to je bilo lijepo. U osnovnoj školi nisam bila specijalni đak, a kad su počeli izlasci, cijeli Split je bio naš. Poslije muzičke škole otišla bih na pjacu. Cijeli Split bi se slio, svatko je imao svoje mjesto. Imala sam već ekipu s glazbe, s 14 godina pobijedila sam na Raspjevanom proljeću, pjevala sam Warm and Tender Love od Percyja Sledgea. S 15 sam već bila u grupi Che, svirala sam orgulje Hammond, prve u Splitu. Svi smo bili po gradu svaki dan, điravali, ja se danas pitam kako ova djeca žive, gdje se oni okupljaju, što rade.

Niste se dugo zadržali u grupi Che?

Che je bila izvrsna grupa, od nje je poslije nastao Metak. Tu su bili Mirko Krstičević, Ivica Pipo Čović koji ima sad studio u Splitu. Tu se događalo puno toga. Pratili smo Tomu Bebića, ja sam mu svirala na orguljama. Brat mi je bio u Delfinima, oni su bili jedna od prve tri grupe u bivšoj državi, i kad su ostali bez pjevača, došao je i rekao: “Od sutra pjevaš u Delfinima!” Uzalud su Cheovci došli kod njega i bunili se. Tada mi je bilo 16 godina. Kad sam imala 17, bili smo na turneji u Sovjetskom Savezu. Pjevala sam Janis Joplin, Deep Purple… Bio je to malo preprogresivan repertoar, pa su mi organizatori rekli da na koncert dolazi komisija koja će procijeniti hoću li ja nastaviti ili se vraćam doma. Proradila je moja splitska i blatska krv i u to sam popodne naučila jednu rusku popularnu veselu pjesmu a la Lastavica. Na ruci sam napisala tekst. Kad sam je otpjevala, publika je poludjela, 5-6 puta su me vraćali na scenu, ruka se oznojila, penkala otopila i umjesto ruskog teksta na ruci crnilo… Ali, nastavili sam turneju.

Nakon Delfina uslijedila je grupa More i antologijska pjesma More.

Nakon Delfina upisala sam Pedagošku akademiju, a privatno kod prof. Ristić sam radila na glasu. Na Pedagoškoj me čuo Slobo Kovačević i predložio da osnujemo grupu More, a pjesmu More on je već imao. Uskoro smo snimili singl, na Moru sam svirala klavir i pjevala, a Oliver mi je s ostalim članovima benda pjevao prateće vokale. Na B strani bila je pjesma Zla djevojka, Oliver je svirao klavir i pjevao, a ja sam bila prateći vokal. On je brzo otišao i krenuo s Runjićem, a More je postalo veliki hit.

Je li pjesma More obilježila vaš profesionalni život?

Kako da ne, bila je prekretnica. More je bila prva pjesma koju sam dobila od autora i dobila priliku kao interpret. Mjesec dana sam doma za klavirom tupila riječ po riječ i tražila svoju interpretaciju. I sada su mi najsmješniji komentari, “Ajme, koliko puta se ponovi more.” Taj refren more, more to su valovi, lagano ljuljanje, žalo pa poslije bura i veliki val. Ja tako doživljavam to ponavljanje, a ne brojim koliko puta sam rekla more. Iz grupe More otišla sam 1975. nakon Splitskog festivala, na kojem smo s pjesmom Gdje god da pođeš osvojili 1. nagradu žirija, a ja i nagradu za najbolju interpretaciju. Dvije godine pokušavala sam sama, snimila nekoliko singlica, ali nisam nešto uspjela kao ni oni pa me 1978. godine Kovačević pozvao da se vratim jer ima super pjesmu Đorđa Novkovića za Splitski festival: Samo simpatija. Nije mi se na prvu svidjela. Bila mi je prekomercijalna i prejednostavna. Ali, Željko Sabol napisao je divan tekst, Novković glazbu i pjesma je zapravo bila dobra pa sam na koncu rekla: “Zašto ne?” Samo simpatija je bila ogroman hit. Otišli smo na ljetnu turneju, a nakon nje smo se konačno razišli.

Ali, krenula je vaša solo karijera.

Počela sam ići kod brata Ante Cetinića u Nizozemsku, o kojemu se premalo zna, a bio je fenomenalan muzičar, jedan od najvećih, i snimila kod njega u studiju nekoliko svojih pjesama. U isto vrijeme mi je 1979. Runjić ponudio Četiri stađuna za Splitski festival. Onda su mi iz Jugotona ponudili da snimim solo-album. Bio je to moj baš udarni početak kao solista.

Kako ste u sebi pomirili rokericu i buntovnicu s pjevačicom lakoglazbenih nota?

Pisala sam i skladala. Nekako bih se iživjela na mojim albumima i nastojala održavati svoju umjetničku i autorsku slobodu. Ali, ne možeš reći “ja ne želim publiku, ja ću pjevati samo ono što ja volim” jer publici treba dobre glazbe. Znala sam prepoznati dobru skladbu budući da sam bila obrazovana i naslušana i uzori su mi bili najbolji na svijetu. Uvijek sam i sama skladala i pisala tekstove, a kada sam izvodila komercijalnije skladbe drugih autora, to su bile dobre pjesme, odlični autori, tekstopisci, aranžeri.

Na koncu, od nečeg se mora i živjeti.

To uvijek dođe samo po sebi, ne smije biti prvo. Nikad nisam razmišljala na taj način. Kad sam od Runjića dobila Lastavicu, u Splitu su mi se svi moji muzičari smijali: “Pa nećeš valjda to pjevati, di si ti za takve pjesme.” Ja sam rekla: “Baš hoću.” Pjesma je lijepa, lagana, lepršava, pjevna. Jakša Fiamengo napisao je tekst. Odnijela sam je bratu u Holandiju i on je napravio tako dobar disko ritam da je pjesma cijele godine bila prva na top listama. To je bila 1980. Onda je došla 1981. i U prolazu, a 1982. Runjić mi je namijenio Nina nanu. Imala sam menadžere i oni su rekli: “Nemoj to pjevati, malo je preozbiljna pjesma, daj nešto veselije.” Izabrala sam od Šarca Nitko neće u mornare i Runjić se uvrijedio. Mislim da mi to nikad nije zaboravio. Za dišpet, Popadić mu je rekao: “Ima jedna mala što dobro piva iz Vela Luke”, a to je bila Jasna Zlokić i pjesmu su dali njoj. Dobila je životnu priliku zato što sam ja odbila Runjića i zamjerila mu se debelo. On je zamišljao da ću ja s tom pjesmom sto posto pobijediti. To je zaista strašna pjesma ima te neke vrhunce i odličan Fiamengov tekst, ali čovjek griješi. Pričam sad to kao anegdotu premda je to bila vrlo ozbiljna stvar. Želim reći da sam uvijek imala dobre autore, dobre komercijalnije pjesme i dobre šlagere koji su postali veliki hitovi.

Početkom 80-ih bili ste na vrhuncu karijere, nizali ste hitove i albume.

U tim godinama sam gotovo sve aranžmane i produkciju radila u Nizozemskoj. Brat mi je bio fenomenalan producent i aranžer, kao da mi je radio Quincy Jones. Imala sam super snimke, on je sve to radio besprijekorno, sve je moralo biti savršeno. Uz komercijalne hitove, imala sam svake godine i svoj album na kojima sam radila autorske pjesme. Osamdesete, uz Lastavicu sam snimila i album s autorskim pjesmama Ja sam žena i dobila dijamantni album, prvi u domaćoj glazbi. Do 1989. izdala sam 7-8 albuma, svi su bili platinasti ili zlatni, a onda je došla Dome moj, moja pjesma koju sam otpjevala na Splitskom festivalu i podijelila treću nagradu s Oliverom. Nedugo poslije dala sam pristanak da se ta pjesma snimi u Belgiji i Dome moj, odnosno Veel te mooi, duet koji su pjevali muž i žena Sanne en Erik Van Neygen u Belgiji je 1990. bila pjesma godine. To je bio hit nad hitovima. Najslušanija pjesma devedesete godine u Belgiji.

I vaša Četiri stađuna oduševila su Japanku Izumi Yamaguchi koja ih pjeva. Sviđa li vam se kako zvuči?

Jako. Ta je pjesma njoj divna, ona je obožava. Nedavno je stavila na album, a izvodi je na nastupima. Bila je već dva puta u Splitu, na rivi smo se nalazile. Osjećam kao da smo dvije prijateljice, a ne znamo se, Japanka je. Nije ona ni za što izabrala upravo tu pjesmu od milijuna pjesama na svijetu. Zadnji put kad je bila nas dvije smo zajedno nastupile u Splitu u HNK. Ja sam je pratila na klaviru, a ona je pjevala Četiri stađuna.

Vaša karijera usko je vezana za Splitski festival. Što mislite o njemu danas?

Mislim da je Splitski festival izgubio težinu koju je nekada imao. Devedesetih, kada je Runjić osnovao na Zvončacu Melodije hrvatskog Jadrana, svi smo otišli kod njega: Oliver, Gibonni, Grašo, ja… Dugo smo se znali, surađivali, pjevali njegove pjesme i dali smo mu podršku. Vjerovali smo da je, što je više dobrih izvođača i dobrih skladatelja, festival jači i bolji. Poslije sam se jedne godine vratila na Splitski festival, pjevala sam onu moju jazz-iju s Black Coffee, Sjena tvoga tila. Pjevala sam prije par godina Umrit za ljubav sa Sašom Jakelićem u duetu. Nekako mi ta atmosfera iza scene, iza kulisa ne odgovara. Ta napetost oko nagrada – tko je dobio, je li kupljena, nije kupljena, hahaha. Istina, to je uvijek postojalo i ja sam to osjećala, ali mi nije bilo bitno premda ti je žao. Otpjevaš nešto super, kao onda ja Dome moj, postane hit godine u Belgiji, a ja podijelim treću nagradu. Ni Konoba nije dobila nagradu, ni Samo simpatija, a kasnije su postajale veliki hitovi. Dobro, glavna je pjesma, sve dođe na svoje. Ali ta atmosfera, to neko grupiranje, počela mi je sve više smetati što sam starija. Nisam više imala taj lijepi glazbeni motiv, nisam mogla razmišljati samo kako je pjesma najvažnija, već sam imala dojam da se osim same pjesme događa puno tih drugih stvari. Kad sam vidjela da mi to smeta, rekla sam da neću više dolaziti.

Kakvo je vaše mišljenje o suvremenoj današnjoj glazbenoj sceni?

Nisam oduševljena, iako mislim da ima dobrih vokala. Slušam te emisije u kojima ih se naziva zvijezdama, a to je loše. Zvijezda možeš postati nakon dugogodišnjeg rada. Mladi pjevaju dobro kad pjevaju tuđe pjesme, ali kad krenu s nekom svojom kao što sam ja s Morem, kad sam moraš pronaći svoj izraz, to nije to. Dikcija im je očajna. Svaki put kad ih slušam, uvijek mislim na kom to jeziku oni pjevaju, razumiju li oni to uopće, jer ja ne razumijem ni riječi. Fali im emocija. Ako ne uđeš potpuno u tekst, ne možeš snimiti pjesmu, ne možeš je pjevati ako je nisi doživio. Treba proći put analize i razrade pjesme, moraš znati što je pjesnik htio reći i onda to prenijeti čvrsto i sugestivno, jer inače slušatelj ne može ništa doživjeti. Mlade se prebrzo proglašava zvijezdama, a nedostaje i više kvalitetnijih pjesama i tekstova.

Vi se nikad niste ponašali kao zvijezda, ispunjavali stranice žutih magazina?

Moj svijet je bio glazba i kad bih izdala neki album ili kad bi imala neku novu pjesmu, onda je bilo motiva za priču, a nikad ne bih otišla na neku modnu reviju da mi se slika i da se piše o tome. To se meni ne može dogoditi jer je to gubljenje energije. Ja sam autor i te popratne stvari koje su danas obavezne, kao moraš se pojavljivati, to je strašno trošenje energije i gubljenje vremena koja te odvodi u sasvim krivom smjeru. Nastojala sam svoj privatni život držati dalje od javnosti.

Kako ste uspjeli gurati uspješnu karijeru i biti jednako tako uspješna samohrana majka?

Nije bilo lako. Bilo je noći i noći kada sam pjevala do 2-3 sata ujutro, upalila auto i po noći trči kući da stigneš istu noć i onako smrznuta legneš u svoj krevet, uz dijete. Kada sam se razvela, moja Ivana imala je dvije godine i u početku smo bile s mojim roditeljima. Oni su mi jako puno pomogli, čuvali su je i bila sam sigurna. Imala je najbolju njegu. Bili su divni ljudi, ali opet mi nije bilo lako jer sam uvijek bila rastrgana.

Je li išla s vama na putovanja?

Vodila sam je kad sam mogla. Kad je imala petnaest godina, krenuli smo u Australiju na turneju. Rat je počeo, nisam je mogla ostaviti. U ambasadi u Beču rekli su mi da Ivana ne može nikamo jer nema dozvolu oca, a ja tog čovjeka tad nisam vidjela godinama. Nisam znala gdje je niti je njega bilo briga za nas obje. Već sutra sam imala koncert u Sidneyu pa sam zamolila prijatelje iz Švicarske da ostane kod njih dok ne riješim tu dozvolu. Primili su je. Dok sam ja njega našla, dok je on napisao, preveo i poslao dopis, to je trajalo mjesec dana. Ivani je ispadala kosa od stresa. To su teške stvari. Želiš pomiriti ogromnu ljubav prema kćeri, ali i prema glazbi koja je bila naša egzistencija, zahvaljujući kojoj smo živjele, a ona se i školovala jer nikad nije ni centa alimentacije dobila od oca. Ja sam je školovala i završila je Glazbenu akademiju. Krasno pjeva i autorica je, piše krasne pjesme. Braliću i Intradama napisala je Sritan čovik. Nas dvije smo zajedno 2014. snimile CD Dozvoli mi. Odlična je autorica.

Neko vrijeme ste živjeli u Zagrebu, ali brzo ste se vratili. Zašto, većina splitskih glazbenika ostanu?

U Zagrebu sam kupila lijepi stan i divan, veliki Bösendorfer klavir. Sve je bilo super, Ivana je studirala na zagrebačkoj Akademiji. Bilo mi je zanimljivo – novi ljudi, novi glazbenici i novi zvukovi, za tren oka transformirala sam se i zaplovila jazz vodama koji se puno više sluša i izvodi nego u Dalmaciji. Snimila sam savršen album, Putovanja, sa svojim autorskim pjesmama u Orfeju. Škarica mi je pronašao super bend, to su bili Song Killersi pa Elvis Stanić… To mi je jedan od najboljih i najdražih albuma. Međutim, taj famozni klavir doveo nas je do problema. Zgrada u kojoj smo živjele bila je nova urbana vila s tri stana, zidovi su bili Bože sačuvaj i možete misliti kako je susjedima bilo kad bih ja svirala klavir ili kad Ivana raspali Bacha ili Rahmanjinova. Počeli su veliki sukobi u zgradi, a ne mogu ja ukinuti samu sebe. Oni su ludjeli, nisu znali kako će me se riješiti. Pitala sam se što mi to treba. Osjećala sam se grozno i pala mi je na pamet najljepša moguća odluka – vratiti se u Split. Ovdje su se susjedi na mene naviknuli, a imam i Blato, tamo zatvorim sve prozore kad mi je do sviranja i pjevanja. Nitko se ne buni.

Često ste u Blatu?

Jako često, sad sve više i više.

Osim s Oliverom, svojim Korčulaninom, s kim ste još prijatelj na estradi?

Ja sam sa svima dobra, predragi su mi kvalitetni i dobri muzičari jer znam koliko iza svakoga od njih stoji talenta i rada. Terezu sam doživljavala kao pretemperamentnu i drukčiju, ali kad smo bile na turneji ona, Gabi i ja, u tih par dana sprijateljile smo se i zavoljele. Publika o nama priča svašta, komentiraju, ali čovjeka moraš upoznati, ja se nikad ne usudim komentirati bilo koga. Svi imamo mane, nitko nije savršen.

Danas se komentira uglavnom anonimno, na internetu. Kako se vi nosite s novim tehnologijama?

Super. Ja sam ih svladala odavno. Sama doma snimam demo snimke, sama odsviram i pjevam. Profesionalno, to je odlično, mada više volim analogne tehnike. Kompjutor mi je hladan, više volim kada rukama dodiruješ botunčiće, to je slađe. Nije kompjutor idealan, ali koristim ga, to je danas tako. Koristim i Facebook.

Koliko često danas nastupate?

Smanjila sam nastupe. Ja sam i skladatelj, nisam nikad išla na pozornicu radi pozornice, već mi je služila da ispoljim svoju energiju i predstavim ono što sam radila, a onda bih zaboravila gdje sam. Volim dobro pripremati sve što se snimi, već 10-ak godina više sam iza, a ne na pozornici.

Za koga ste pisali pjesme?

Za Josipu Lisac. Ona je tražila da joj napišem pjesmu. U Blatu na Korčuli sjela sam za pianino, zamišljala Josipu, Karla i njihovu priču i izašla je pjesma Još se zvijezde sjaje. Ja sam snimila demo, poslala sam joj, javila se i rekla da plače već nekoliko sati. Snimila ju je na albumu Živim po svom, a nedavno sam je snimila i ja. Morala sam za nju promijeniti nekoliko riječi, nikako nije htjela pjevati “Da l’ da plačem il’ se smijem il’ da legnem tamo gdje si ti”. Morala sam promijeniti u “Da l’ da plačem il’ se smijem dok u meni mirno spavaš ti”, to joj se svidjelo i to je pjevala. Ja sam osjetila potrebu da otpjevam original.

Žalite li što niste gradili inozemnu karijeru, s obzirom na to da ste imali priliku u Americi?

Možda će netko sada reći “što ova priča”, ali mene su zaista molili da ostanem u Americi. Imala sam nastup u Hollywoodu u jednom klubu. Svirala sam malo gitaru, malo klavir. Čula me jedna crnkinja, producentica Gladys Knight & the Pips i ponudila mi da ostanem. Rekla je: “Molim te, budi strpljiva, nemoj mi otići, treba vremena dok prevedemo pjesme na engleski.” Ona je mislila da snimamo pjesme s mog albuma Prašina s puta. Našli su mi studio, muzičare, sve je bilo spremno, a ja sam danima i noćima plakala zbog velike dileme. Ivana je bila u Splitu, trebala se upisati u prvi razred osnovne škole. Otac mi je rekao: “Ostani, iskoristi to, mi ćemo je upisati”, a onda bi me nazvao brat: “Što radiš tamo, moraš se vratiti!” I ja sam po cijele noći plakala i onda zaključila da ne mogu ostati i vratila se kući!

Žalite li zbog toga?

Ma ne. Amerika je prevelika, tko zna što bi bilo. Ja sam tada već imala 30 godina, pjevam od 14. i iza mene bila je karijera. Da sam ostala tamo, morala bih početi ispočetka usred jedne Amerike, a znate što to znači. Amerika mi nije bila nešto, sve mi je to bilo predugačko i preveliko. Tamo je svega “pre”, a ovdje imam svoje gnijezdo i osjećam se dobro i ispunjeno, meni je ovdje najljepše.

Nedavno vas je Krešo Beljak nazvao crvena Meri. Zašto, kakav je bio vaš odnos s bivšim režimom?

Na prvu mi je to bilo jako smiješno i nisam mu odgovorila jer nisam smatrala da se to odnosi na mene. Ne znam koji je njegov motiv, ja ga uopće ne poznajem, a to što je napisao, to sa mnom nema nikakve veze. Ja nikad nisam bila među komunistima ni pjevala tadašnjim političarima. Oduvijek sam se bavila samo glazbom. Dapače, imala sam problema početkom osamdesetih kad sam počela odlaziti u hrvatsku dijasporu i pjevala našim iseljenicima u Americi, Australiji… Sjećam se samo jedne emisije 1976. godine u kojoj sam bila zajedno s Pejakovićem, Oliverom, Dadom Topićem, Biserom Veletanlić. Pozvali su nas na TV Beograd i pjevali smo neke kratke pjesme Kornelija Kovača. Ja sam to sasvim zaboravila, ali izdavačka kuća Dallas prije nekoliko godina izdala je CD s tim snimkama i zove se Pjesme Titu. Nikad se ne bih sjetila što sam tada pjevala, nisam znala ni za CD, nisu mi ni javili ni platili. Ali to je i na internetu, ljudi to čuju i misle: “Ova Cetinićka je zbilja pjevala pjesme Titu”, a to je bila jedna TV emisija u kojoj nisam znala što ću pjevati dok mi nisu dali tekst i izvan toga nikad, ali nikad. Moj svijet je glazba.

Javno ste podržali Thompsona kad mu je koncert bio zabranjen.

Kako čovjeka itko može zabranjivati i osuđivati kad pjeva domovini iz duše?! Bio je u ratu, doživio je svašta i kod njega je to ostalo, on te teme iz samoga sebe vadi.

Što trenutačno profesionalno radite, nastupate li?

Nastupila sam u Lisinskom, Šibenska šansona slavila je dvadeset godina, a ja sam tu od početka i odazvala sam se. Snimam s mladim zborom iz Solina duhovnu pjesmu Bože moj. Davno sam je napisala, dan prije nego što sam trebala ići u bolnicu, od straha da bude sve u redu. U autorskim radovima svašta sam skladala – pop, rock, blues, soul, ali i duhovne pjesme. S Intradama sam 8.12. u Ciboni. Sa svima pjevaju Konobu, osim sa mnom. Do sada.

Kako se odmarate?

U tišini. Ja volim biti sama. Često idem u Blato, imam svoj vrt. Čistim, sadim, berem.

Što vas čini sretnom?

Ja sam pozitivna. Uvijek tražim izlaz iz svega, nikad ne gubim nadu. Život je prevrijedan da bi pustio da vrijeme samo prolazi. Volim prirodu, glazbu, dobrotu kod ljudi. Mene usrećuje život. Čovjek ima puno razloga biti sretan. Najveće mi je srce bilo kad sam pjevala na plesnjacima, kad gledam ljude ispred mene dok plešu zagrljeni, ljube se i sretni su. To mi je nešto najljepše u životu.

Večernji list

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari