Kao što je povijest nebrojeno puta dokazala, veliki lideri se rađaju u teškim vremenima. Naš narod ima i poslovicu tim povodom: „Na muci se poznaju junaci!“.

Corona virus nam je donio ta teška vremena pa je savršeno vrijeme da vidimo tko su naši veliki lideri, naši junaci, piše Tvrtko Milović.

S obzirom da je virus takav kakav jeste, ne možemo očekivati da se itko bori protiv njega direktno. Ali, s obzirom na stanje u kojem se država nalazi, možemo pozitivno vrjednovati sve one koji rade bilo što korisno. U tom smislu, jedini političar koji se dobro snašao je Milorad Dodik.

Istina, Dodik je imao startnu prednost što posjeduje realnu političku moć da nešto i učini. Koliko je zaista Dodik agilan u ovoj kriznoj situaciji najbolje demonstrira njegov politički oponent Bakir Izetbegović.

Izetbegović, čak i sa svoja dva potrčka Šefikom Džaferovićem i Željkom Komšićem, ne uspjeva stvoriti ni privid kontrole situacije. Njih trojica zajedno, kada im se sva djela i izjave u posljednjih mjesec dana skupe na jedno mjesto, nisu uradili više od poziva da se „slušaju savjeti stručnjaka“.

Pa dobro, tko su onda stručnjaci na koje nas Izetbegović s pomoćnicima upućuje? To su vjerojatno dva Fahrudina (Solak i Radončić) i Fadil Novalić. Njih trojica upravljaju kakvim-takvim tijelima za suočavanje s Corona virusom. Njihove rezultate ocjenjivat ćemo kada Corona prođe. Kao i Dodikove uostalom.

No, što će zaista ostati poslije Corone?

Teško išta.

Tri će stvari pretrpjeti promjene: Ekonomski sistem, politički sistem i – društveni poredak.

Velike i bogate zemlje će negativne ekonomske promjene amortizirati jer imaju institucionalni okvir koji im omogućuje djelovanje u svim kriznim situacijama, pa i ovoj. Bosna i Hercegovina, kao sasvim bijedna država, nema nikakav institucionalni okvir i ne može se sučini ni sa čim, pa tako ni ovim.

U prvih 15 dana Corone, potpuno je izbrisan turizam i ugostiteljstvo kao gospodarske grane. U narednih 15 dana nestat će i drvna industrija, a zatim građevinarstvo, tekstil, marketing itd… Čak i one grane koje ne budu direktno pogođene krizom, radnici će svakako osjetiti posljedicu preplavljenog tržišta rada koje će smanjiti cijenu rada na tržištu.

Padom opće potrošnje i ekonomske aktivnosti, proračunski priljev će se nepovratno smanjiti, i nema tog kredita koji ga može nadomjestiti.

Sve to će uzrokovati i smanjenje plaća u javnom sektoru, a moguće i gašenje bespotrebnih institucija.

Tu dolazimo do druge velike promjene – politički sistem.

Može li parazitski politički sistem, koji je nakaradno rođen, a zatim takav nakaradan bez izmjena egzistirao 25 godina, preživjeti!? Gomile duplih i bespotrebnih institucija suočit će se s ekonomskom neminovnošću – manjkom sredstava!

Onaj dan kada bude izvjesno ne samo smanjenje plaća, nego i sam posao u javnoj službi, politički sistem počet će se urušavati. Tisuće nekompetentnih stranački imenovanih službenika naći će se tamo gdje nikad nisu željeli biti – na tržištu rada. Svoj gnjev okrenut će prema strankama koje su ih uhljebile, a kojima su bili lojalni tako uporno. Izloženi bijesu stanovništva bijedne države, ogorčenim nezaposlenim i bivšim stranačkim kolegama, i praznim proračunskim računima, pozicije ministara, predsjednika, pomoćnika i savjetnika, odjednom više neće biti tako privlačne!

Horde šesdesetogodišnjaka, koji su izbjegli Corona virusu, neće izbjeći neminovnim političkim promjenama! Na njihova mjesta sjest će samo hrabri. Ta promjena, ako bude šireg geopolitičkog karaktera, neće uvjetovati samo krah političkog sistema – ona će uzrokovati šire promjene ukupnog društvenog poretka.

S obzirom na bezbroj parametara koje se svakim novim danom Corona virusa nepredvidivo mijenjaju, kao i činjenici da sam virus nije dosegao svoj vrhunac u najrazvijenijim zemljama zapadne civilizacije, svaka prognoza samo je puko pogađanje.

Ali promjene u Bosni i Hercegovini ne treba pogađati. One su već vidljive. Pročitajte samo izjave Bakira Izetbegovića i njegovih potrčaka. Radi se o izjavama potpuno lišenim sadržaja.

Promjenom ekonomsko – društvenih prioriteta u kojima više nema Dodika koji dijeli Bosnu, nego imamo Dodika koji spašava ekonomiju svog entiteta, Izetbegović i izetbegovići se ne snalaze. Oni nemaju što reći ni ponuditi. Za njih je Fahrudin Solak institucija. Za njih je Fahrudin Radončić institucija. Oni sad čekaju što će reći Fadil Novalić. Oni nemaju ideje ni hrabrosti ponuditi bilo što. Za njih su ekonomski potresi koji slijede apolutna enigma. Radi se obudućnosti koje su se oduvijek bojali. Radi se o budućnosti kojoj trebaju lideri spremni upravljati procesima.

Veliki lideri.

Junaci.

Tvrtko Milovi

Što vi mislite o ovoj temi?

Puno ljudi u Hrvatskoj godinama, a naročito u ovoj krizi, čupa kosu. Dakako, tko ima kosu, a tko nema, može i uši, zbog činjenice da nam 30 godina nakon 1990. godine službeni i još više neslužbeni sljedbenici komunističkog poretka praktično komfornije vladaju nego prije 1990. Ljudi pokušavaju pronaći razloge za to. Ubijaju se razmišljajući o toj dubokoj filozofskoj enigmi, naročito sada u karantenama ili samoizolacijama. Nepotrebno.

Odgovor je očit. Hrvatski narod je sućutan, solidaran, milostiv i vrlo zagrljajan. Doduše ova zagrljajnost je opasna zbog epidemija, ali kad smo takvi tu nema pomoći. Zamislite samo što bi bilo sa stotinama tisuća antifa, revolucionara, poštene inteligencije, najpoštenijih Hrvata i njihovih potomaka da su nakon pada komunizma i propasti Jugoslavije ostali potpuno bez vlasti, raznih skrivenih pozicija, utjecaja, sinekura na sveučilištu, u kulturi, na HRT-u i tolikim medijima? Možete li zamisliti takvu kataklizmu, gotovo genocid?

U Beogradu ih više nisu trebali izuzev one koje uspiju uvaliti na hrvatski proračun. U Sarajevu su imali svoje poštene Hrvate i još pošteniju inteligenciju, Slovencima dosta i svojih, a da ne spominjem Mađarsku, Slovačku, Rumunjsku i Bugarsku. Nevolja naših antifa i SDP-a kao njihovog idejnog predvodnika nastala je zbog toga što su se uležali. Baš tako, uležala se revolucija. Za 45 godina vladanja izgubili su borbeni duh, odumrli su oni koščati i četvrtastoglavi grmalji, s godinama nisu ni kokoš više mogli zaklati da sačuvaju narav i reflekse. Sinovi i kćeri, kao Rada Borić primjerice, potpuno su se feminizirali, umjesto revolucije i tutnja po šumama i gorama navikli su se na udobne ležajeve, miomirisi i sapuni u punim kadama olabavili su im imunitet i učinili ih izgledom bezopasnima i manje krvoločnima, a pritisnuti bijegom od sirovosti očeva i djedova, grozili su se oružja i nereda. Udarili su po kulturi, filmskom smicanju mrskih neprijatelja, a razbojnike su koristili za stvarna smicanja po svijetu.

Nagrnuli su po znanosti, odoktorili na vagone pridonoseći umnoj fazi revolucije odgovarajući na epohalna pitanja, kao, koliko je Tito ubio medvjeda i međeda, kakve su estetske refkeksije proizvodnje gumenih čizama na marksističku misao ili koliko je med s ličkih pašnjaka poticajan za samoupravljanje i slične znanstvene enigme. Svjetsku afirmaciju su ostvarivali prevodeći to na kineski ili na jezike afričkih diktatora i ljudoždera. Kultura i takva znanost su uhvatile duboke korijene. Zar ima većih dokaza od Hrvoja Hribara ili Danila Šerbedžije, te oznanstvenjenih Zakošeka, Lalića, Goldsteina ili nešto mlađahnijeg Klasića? Teško. Nasljednici borbenih revolucionara i opasnih partizančina s mašingeverama narodskim riječnikom postali su “tetkice”, grozili su se oružja, razvijali su antimilitarni senzibilitet kao ideesovac Miletić, nikada se nisu ni potukli kako treba, jer je milicija tukla za njih, ukratko – živjeli su k’o bubreg u loju. Bez ikakve konkurencije.

Sada zamislite takve tipove i Rojsa na primjer u demokratskoj i tržišnoj gužvi. A Rojs još i naoružan. Zato je bilo ispit humanosti ostaviti im dovoljno države da ljudi imaju od čega živjeti. Doduše, tadašnji “rojsovi” nisu mogli predvidjeti da revolucionari, makar postali i “tetkice”, mogu metastazirati, da se multipliciraju, a da ima na trulom Zapadu tipova, koji bi im mogli ponuditi zobnicu za uši, nakon pada Beograda. Valja pročitati sjajnu priču Trpimira Goluže o vjeverici i hijeni, posvećenu primjerku najpoštenije inteligencije Rajku Ostojiću opravši ga ko` vola u kupusu, pa će ljudi jasnije vidjeti, bez magnetskog snimanja transformaciju i opasnost od metastaza.
Ali, opet, ljudi su ljudi, jel tako?

Mislim da ne bi bilo dobro da Plenković sada toj ekipi strateški naudi. Dobro, nije da je pametno dati im službeno vlast, jer oni su ko` pirane, izgrickat će sve. Doduše, tih revolucionara “tetkica” pun je i HDZ, grickaju li grickaju i oni, ali oni se zadovoljavaju manjim zalogajima, za razliku od jednog Tedeschija, Roglića, Končara, Štroka, Špiljka, ili istarskih brodograditeljskih menadžera. I te HDZ-ove pirane lakše uhvate, baš zato što ne znaju grickati, pa bučno mljackaju i srču, onako po klupicama u parkovima. Plenković je pragmatičan karijerist, zna da živi u plemenitom i dobrostivom narodu, a poznaje dobro i te revolucionarne “tetkice”, ta potječe iz istog kruga. Zato je očekivati da ni na narednim izborima neće biti poremećen taj hranidbeni lanac našim revolucionarnim “tetkicama”.

HDZ je čista kršćanska stranka, nema sumnje. Ne zato što imaju viteza Reinera ili demokršćanku Šuicu, nego zato što ne dopuštaju politički i društveni pomor antifa. Budimo malo lucidni i zamislimo da danas provire neotkuda narodni heroji, recimo oni s Mirogoja i da banu na Iblerov trg. Bože sačuvaj! Ubili bi se baš svi kada bi vidjeli da njihovi nasljednici nosaju šarene kišobrančiće, šeširiće, da se muško i muško ljube francuskim poljupcem, da je SDP pomogao Plenkoviću u konrarevolucionarnoj podvali kojom Peđa Grbin, talentirani revolucionar postaje Peđenka, a Željko Jovanović nekakva Željkica sa skrivenim štiklama, da su im društveni vizionari i vođe nekakva Jelena Veljača, Gordan Bosanac, Maras ili Rajko Ostojić, ili, što mislite da ustane revolucionar Mika Špiljak pa vidi nasljednika mu Beru.

Iako kažu da Miku nije bilo obletilo junaštvo, ubio bi se barem iz očaja. Rijetko tko od nekadašnjih junačina ne bi zamro, umro ili odapeo da vidi kako mu je ideologija spala na Dragana Markovinu ili još gore, da im je među vodećim suvremenim revolucionarima ustaški potomak Drago itd. Jedino bi im možda razgalila srca slabašna, a žestoka Katarina Peović, kojoj doduše nedostaje mašingevera da bi imala izgleda ostvariti zamisli i neka vrsta new age Kardelja, Mate Kapović.

Da se nisu uležali, ili da braća Srbi nisu onaj nekadašnji antifašizam preuzeli samo za Srbe, iako Pupovac tvrdi da su ga Srbi darovali Hrvatima, pa su s Milom Martićem i njegovim bekrijama zamrli svi damari otimačine, današnji bi antife i ljevičari oko i u SDP-u imali izgleda. Mogli bi napasti Srbiju, koja ne djeluje naročito borbeno s tetkastim Vučićem i lezbijkom Brnabić i tamaniti svinje i krumpire po Šumadiji barem par plodnih godina. Mogli bi nasrnuti na Slovence ili Talijane i kao Mugabeovi partizani, uživati u krkanlucima dok se ima što i od koga otimati. No, ništa od toga.

Jedina šansa za život im je zato ostala milost “ustaške” države, a jedina kvaka, uvaliti svoje među “ustaše”. Tako su do sada opstali, razmožavali se i umnožavali. E, sada je tu korona ekonomija. Teško će biti debeli i revolucionarni u korona razdoblju, a neće biti lako ni doći kući pa ženi navikloj na blagodati revolucije ili po najnovijemu borbe za progres i ljudska prava, reći da će se morati nešto raditi umjesto plandovati u Saboru. Zamislite Marasa, ili Hajdaša Dončića, prvi će u najboljem slučaju dobiti batine, pogotovo jer još nije usvojena konvencija o zaštiti muškaraca koja se navodno priprema u Bjelorusiji, a drugi će ostati bez pola prezimena. Što će biti s Baukovom štednjom?

Morat će Plenković nešto iščarobirati, pogotovo zbog Berine neoprezne najave da će drpiti europske milijarde, čim pobjedi na izborima, pa ovi u Bruxellesu sve odvukli u bunkere pod mrtvom stražom i budno prate svaki Berin korak. Nije ih mudro pustiti na vlast, upropastit će i ono što ostane zbog korona sloma, stoga je za njihovo dobro držati ih podalje, ali im ostaviti dosta Sabora, ako ništa da Plenković i njegovi mogu izgledati poput svemirskih brodovi naspram njih, ali i zato da drugima sa strane ne bi palo na pamet malo vladuckati. Ne dao Bog da se kojim slučajem na vlasti pojavi general Sačić, to bi bio pomor za naše vlre antife. Gotovo genocid.

Ukratko, Hrvati, nemojte biti bezdušni. Pustite ljude da žive, a bez vlasti ne mogu, izuzev ako niste odlučili oformiti velike urbane rezervate, sa svom infrastrukturom, kazalištima, kino dvoranama, šetalištima i bez religijskih simbola, koje ćete šopati hranom, odjećom i Hrvojem Hribarom kao vidom bezgotovinskog plaćanja. To se u ovoj krizi nameće kao najvažnije humanitarno pitanje i izazov. Ja sam za usvajanje zakona, recimo uz zakon o potresu, kojim bi se uz obnovu Zagreba osigurao i hranidbeni opstanak SDP-a, možda ih čak ugurati u Ustav, ionako je postao kao zapuštena šupa u koju se odlaže sve, a generala Glasnovića imenovati nadzornikom rezervata, zbog njegove provjerene sklonosti miomirisima komunizma.

Marko Ljubić/Facebook

Što vi mislite o ovoj temi?