Pratite nas

Kolumne

Krici izborne šutnje-Izbori u BiH

Objavljeno

na

Upeka zvizdan, isto onako kako zna upeć o Ilindanu. Sve se izopačilo pa i vrijeme. Nebi čudilo ako i cvrčci zasviraju u ovo izborno nedjeljno jutro. Valjda neće; davno je prošla Gospojina, iza Gospojine nastupe jutarnje rose, cvrčcima ovlaže svirala i od tada ih je rijetkost čuti.

Ali ipak trebali bi se barem oni danas pobuniti protiv ove izborne šutnje, i na brzinu osušiti svoje sprave, te zasvirati glasnije nego ikad. Trenutno šute svi, šute i oni mladi dečki okupljeni u skupini ispred osnovne škole na Gračinama. Okupili se ispred zida škole, rasporedili se u onu usku traku hladovine koju oblikuje školski zid. Ne, nebi se moglo kazati da su okupljeni u skupinu, više sliče nekoj poredanoj koloni ljudi koja strpljivo čeka da ih netko negdje povede. Svima je trenutno zajedničko to što, baš svi, već dugo šuteći promatraju starca koji se bori da na staračkim nogama i sa štakama nekako savlada put preko vrućeg školskog igrališta.

Starac naciljao u pravcu ulaznih vrata i tek što ga zagrli spasonosna hladovina, netko mu iz kolone uputi riječi:

“Odakle dolaziš starče!?”
“Iz tuge i nevolje sinko!”

Glasno izusti starac a da nije niti pogledao u pravcu odakle je čuo glas. Napokon kad je sjeo na betonske stube, pogleda prema onome i nastavi dijalog sa njim:

“Evo, ja sam napokon stigao, nego, šta vas natjera dico u ovu svetu nedilju da se ovdje okupiste, a niste ispred crkve, gdje smo se mi okupljali u naše vrime? Nebi se reklo da vas je građanska dužnost obavezala ili neko pretjerano domoljublje pa ste tako rano pohitali na izbore?”

Opet se oglasi onaj;

“Nije u pitanju samo domoljublje i građanska dužnost dide. Nas ti većinu ovdje okupljeni obavezuju stranačke dužnosti. Evo, recimo, da si se javio nama mi bi došli sa autom po tebe, bez obzira za koju ćeš stranku glasati, ali kad si već tu, nakon što obaviš glasanje možemo te odvesti kući.”

Starac ga presječe nešto glasnijim tonom i ne dade mu da nastavi;

“Hvala vama dico, od vaše politike neću nikakve usluge, ova mi je politika dodijala više nego ijedna do sada!” Preživio sam ja i one prve izbore nakon Drugog svijetskog rata valjda ću i ove, a pod kakvim su se okolnostima održavali to vam nisu mogli kazati ni očevi, jer se tada nisu ni rodili. Mene su ti izbori, nakon Križnog puta i Blajburga, zadesili u Slavonskoj Požegi. Tamo su me iz logora uputili na služenje vojnog roka. Na svakom glasačkom mjestu bile su samo dvi drvene kutije. Dadnu ti u šaku jednu kuglici i mora si jee ubaciti u jednu od kutija. Mora si stisnute šake u svaku kutiju uvući ruku i tako kuglicu ispustiš u jednu od njih. Bilo me strah da mi kuglica ne klapne od dno kutije. Kome je kuglica klapnula u onoj “ćoravoj” kutiji, koja nije bila predviđena za novu partizansku vlast,- ee, taj se dobro zaigrao sa svojom glavom. Mora si na kraju pokazat otvorenu šaku da se vidi kako si stvarno ispustio kuglicu.

Da mi je netko prije dvadesetak godina reka da će ovi naši političari, za koje mi danas glasamo, našem narodu nanijeti više štete nego što su nam razorili dušmani u ratu; ja bi mu reka da je i on naš dušmanin!! Eee, dico moja, pred sami Domovinski rat u Ljubuškom je radilo pet tvornica, u skoro svaku kuću je iz njih dolazila bar po jedna plaća. Ne mogu virovat da ovi naši, tako pismeni ljudi, nisu uspili nijednu održat. Ma, nisu znali ni kupit nekoliko polovnih kamiona i kupit smeće, i to ustupili Austrijancima – neka, ljudi se obogatiše kad mi nismo sposobni !! Je li vami poznato kako je duvanjska stanica nekada odkupljivala tisuću vagona duhana? – Hej sinko, slušajte vamo, tisuću vagona duhana godišnje!”

Glasno izusti starac podižuć štaku visoko prema nebu, i opet u grču nastavi;

“Pa, znate li vi koliko je za to para isplaćivano našem narodu!!? To ti se brojilo na desetine miliona maraka, ito oni njemačkih!” Starac se na trenutak povuče u svoje misli, teško udahne, očito je da ga te spoznaje razaraju, dugo je šutio, samo bi ponekad lagano zavrtio glavom. Opet prikupi snage kako bi nastavio pripovjedati o bolnim spoznajama sadašnjeg vremena: “Dico moja, pogledajte cijelo ljubuško polje. Sve se to nekad obrađivalo i prirodno navodnjavalo, nisi moga nać pedalj ne obrađene zemlje. A vidi sad; u tom našem polju raste samo drača i trnje, niko ne zna bez giometra nać svoju zemlju. Ma, radilo se nekad sve, pa, i tamo gori u gornjoj Vitini ljudi su svaku vrtlaču zasađivali duhanom. Je li vam poznato da su ljudi iz gornje Vitine sa magaradi silazili na vrilo Vrioštice i za vrime sadnje u burilima nosili vodu kako bi zalivali duhan? Gornja je Vitina sa vodom bila oskudan kraj, u šali se govorilo kako je tamo gori glavna biljka stupac od struje, te da lisica poštu nosi, a vuk podne zvoni. Ali eto, i tamo su ljudi iz te škrte zemlje svoj trud za zlato prodavali!!”

Netko se sjetio i donese stracu u čaši sok, a stolicu mu već davno donesoše. On željno pruži ruku za čašom i doda:

“Vrlo sam žedan sinko, ali ako mi ga nudiš po političkoj liniji bojm se da će mi zastat u grlu?!”
“Nije dide, ovo ti nudim od srca, samo se ti malo okrijepi i nastavi nam pripovjedati. Ništa nemoj preskakati, sve nam kazuj po redu. Vidimo da si razborit i mudar, pamet te dobro služi, daj nam kazuj odkud tebe na križnom putu i kako si se otuda uspio izvući živ?”

Starac nastavlja pripovjedanje:

“Nastranu, sinko, moj križni put, na stranu pješačenje od Zagreba do austriske granice i torture u logorima, te moj povratak kući nakon dvije godine. Sve bi to još jednom lakše podnio, samo da nisam dočekao ovo poniženje od naše politike, poniženje koje pravimo sami sebi. Sinoć mi unuk kaže; “Dedo, trebaš sutra izić na izbore, treba nam i tvoj glas. Ako moja stranka ne dobije dovoljan broj glasova ja gubim radno misto!” Eto, dico moja, nikoga ne briga tko ima kakvu stručnost i iskustvo, ako druga stranka dobije izbore postavlja na odgovorna mjesta početnike i neiskusne, a onaj drugi leti sa položaja koda je najveći dušmanin. Tako nešto nisu radili ni osvajači koji su nas tlačili kroz povijest. Ostavljali su na važnim položajima učene iskusne ljude, još bi im davali pomoćnike koji su učili od njih. Nebi ja danas došao, sinko, nema tih para, ali eto obećao sam unuku. Upamtite da je izbore osmislio sami Bog sa Neba i dao ih ljudima da im služe kako bi sebi izabrali vladare i upravitelje javnih poslova. Onaj listić na kojem birači zaokružuju imena kandidata, taj listić za izborno povjerenstvo mora biti svetinja, nitko po njemu ništa ne smije dopisivati! Svi znamo da nakon što se zatvore biračka mjesta i prebroje glasovi po strankama, svaka stranka uzima svoje listiće i po njima opet zaokružuju dodatna imena. Ako malo razmislite, pa, mi smo samo obične ovce, mi koji mislimo da se naša izborna odluka poštuje!! Ako sam ja odlučio zaokružiti samo jednog kandidata, ko je taj da po mom listiću može dodatno nekoga zaokruživati!? Samo se pitam, čime sam ja zaslužio kroz život da me po stare dane šokiraju ovakve spoznaje? Nije to sve što mi neda mira.

Ma, poslušajte još samo ovo: Nedavno mi jedna unuka dobila posa u trgovini kod onih Kineza, oni što su zakupili bivšu robnu kuću “Vaš Dom”. Usmeno joj rekli da joj je plaća 450 Maraka, ali rekoše da mora potpisivati platnu listu na kojoj će pisati da joj je plaća 550 Maraka. Ne vjerujem ja da se toga dosjetio taj Kinez, nebi on smio doći u Ljubuški i tako izrabljivati ljude. Već, to mu je rekao netko naš koji ga štiti i koji ga je tu doveo. Tom našem koji je na visokom položaju on mora davati tih 100 Maraka od svake zaposlenice. Tužna je to istina i tužna je ta plaća od 450 Maraka, ali ni toga uskoro neće biti. Kinezi će naučiti naš jezik i dovesti svoje radnice, naše im više neće trebati. Dico moja, vi ste mladi vi ćete još gore dočekati ako se sami ne opametite i ne okrenete poštenom i pobožnom životu. Nemate pravo zatvarat oči pred nepravdom i nepoštenjem. Popantite što vam ja kažem; ako nastavimo ovakvim putem, Kinezi će unajmiti ovo naše zapušteno polje. Cijelo će polje zasijat sa rižom, – kad imamo ovoliko vode može riža uspjevati isto ko u Kini. Što bi oni dovozili rižu iz Kine i plaćali prevoz i carinu, kad nam je mogu zasijat pred nosom i prodavat za iste pare. Samo se pitam, koliko će Kinezi vama plaćati dnevnicu kad im budete radili po rižinim parcelama, i to u našem polju? Ja sam upamtija vrime između dva svijetska rata, moj je ćaća u ovom našem polju kopa u age cili dan za kilo brašna. Dico moja, bojim se da ćete vi i vaša dica, koji ostanete živit ovdje poslije mene, u istom polju, uskoro kopat za kilo riže!!

Starac je sve to pričao još dok se polako podizao sa stolice. Zaputio se izbornom mjestu, a iza sebe ostavio zbunjene mladiće koji u nekom čudnom čuđenju pažljivo ispraćaju svaki starčev korak.

Krešo Vujević (ljubuski.info)

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

BiH

Bezočne laži bosanskog vezira

Objavljeno

na

Objavio

Točno prije 24 godine u Zenici se dogodio strašni masakr. Kako danas pišu „bosanski“ mediji: „od granata ispaljenih na centar Zenice sa položaja HVO-a pozicioniranim u Putičevu, 16 kilometara zapadno od Zenice poginulo i ranjeno više civila u trenutku velike gužve.“ Na medijske navode, nadovezao se Bakir Izetbegović koji je uzimao ovaj primjer kao dokaz „udruženog agresora koji je vršio agresiju na BiH“, kako je primjerice govorio na obljetnici 25 godina ABiH 08.04.2017. u Travniku. Ono što su svi zanemarili i izbjegli navesti (osim rijetkih slučajeva kada se spomenulo u jednoj rečenici) jeste da je HVO na osnovu znanstvenih balističkih dokaza pravomoćno oslobođen optužbi za masakr u Zenici (dokazano je kako HVO nije imao uopće u posjedu topništvo kalibra granata koje su ubile nedužne civile, te je dokazano matematičkim izračunima da granate nisu uopće došle iz smjera položaja HVO-a).

Kada se masakr dogodio, iz štaba ABiH, nakon samo par sati, prije nego se i znao točan broj žrtava, u javnost je otišlo priopćenje s kojim se osudio HVO za masakr, i to sadržajem koji je imao za cilj raspiriti mržnju ne samo prema HVO-u, nego i Hrvatima koji su ostali u Zenici. Odmah je krenula službena reakcija iz redova HVO-a prema zapovjedništvu 3. K. ABiH. HVO je potvrdio kako sa njihovih položaja nije bilo nikakvih borbenih dejstava, priloživši službenu zabilješku s kojom obavještava zapovjednika 3. Korpusa ABiH Mehmeda Alagića kako se, radi informacija o premještaju snaga VRS-a, očekuju granatiranja iz pravca VRS-a. Mehmed Alagić odgovara kako je priopćenje koje je on poslao govorilo točno s kojih položaja su granate došle, te kako ne zna zašto je radio Zenica u javnost poslao informaciju o tome kako je HVO odgovoran za masakr. Da je Alagić govorio neistinu, govori samo priopćenje koje je on odobrio.

(Priopćenje 3. K ABiH s kojim se optužuje HVO za masakr (samo par sati nakon granatiranja))

Bakir Izetbegović zapeo u vremenu

Zašto spominjem ovaj događaj iz Domovinskog rata koji se zbio točno prije 24 godine? Iz razloga što se kampanja neistina i iskrivljavanja činjenica nastavlja i danas. Ne nastavlja je neka društveno irelevantna osoba, nego Bakir Izetbegović, Član Predsjedništva i osoba br. 1 kod Bošnjaka. Ovih dana ne silazi sa ekrana i medijskih stupaca. Njegove neistine, prepotencija u davanju arbitrarnih političkih ocjena sa pozicije „prirodnog vlasnika Bosne“ jednostavno ostavljaju bez teksta. Toliko, da na njegove izjave, koje ovih dana sve učestalije ponavlja, ne reagira nitko. Na službenoj stranici vezira od Bosne stoji njegov govor iz Travnika prigodom spomenute obljetnice, gdje se sumirano mogu vidjeti teze koje provlači kroz sve medijske istupe. Idemo redom.

7. korpus je neprekidno bio u bitkama – od aprila 1994. pa do oslobađanja značajnih prostora na Vlašiću tog ljeta i oslobađanja ogromnog prostora i grad Kupresa, čime je već praktično primoran HVO da prekine svoje partnerstvo s VRS i pridruži se oslobodiocima BiH

Dakle, prema Bakiru Izetbegoviću, združene operacije Cincar, Zima ’94.Skok 1Skok 2Ljeto ’95.OlujaMaestral i Južni potez HV-a, HVO-a i jednog dijela ABiH (koja je, usput rečeno, bila naoružana, obučena i opremljena od strane HV-a), koje su dovele do oslobađanja oko 1000 četvornih kilometara prostora, među kojima je bio i Kupres, su operacije samo Armije BiH koja je svojim „herojstvom primorala HV i HVO na prekidanje partnerstva sa VRS“.

Nastavlja Bakir: „U ovih 25 godina, od prvih dana  rata duhom i moralom pripadnika Armije dominiralo je upravo jedinstvo, visok motiv za oslobađanjem domovine“.

U travnju 1992. na tiskovnoj konferenciji u Bijeljini Bakirov otac Alija izjavljuje kako „JNA nije okupatorska vojska. To nije stav SDA. Rata u BiH neće biti“. Ako prije 25 godina, Izetbegović senior izjavljuje kako JNA nije okupator, odakle 25 obljetnica i od koga se to oslobađalo, ako JNA nije bila okupator?

No, najbolje od Bakira tek dolazi:

„7. i 3. Korpus su bili prepoznatljivi po visokom stepenu ustrojstva i organizacije. Krajišnici su ostali ono što su bili i u prethodnim stoljećima – časni ratnici viteškog i gazijskog duha, spremni na nezamisliva herojstva, ali ne i na zločine i pokolje.“

Bakir vjerojatno misli na ustrojstvo i organizaciju u Mehurićima, gdje je bio logor za obuku Mudžahedina. Pod disciplinom i odgovornošću, vjerojatno misli na ritualna ubojstva u Poljanicama, Orašcu, Travniku, i drugim mjestima, gdje je, po riječima Abu Ajama, jednog od zapovjednika postrojbe El Mujahid „braći vjera branila držanje zarobljenika, pa makar to bili žene i djeca“, zato su ih morali ubijati.

(Abu Hamza pojašnjava tko je i kada vodio Džihad)

O kakvom se viteštvu radi, pojasnio je 26.03.2017. Abu Hamza gostujući na televiziji N1: „ovo danas što radi ISIL, ovo nije nikakav Džihad. Mi smo u ratu vodili Džihad. Braća su došla pomoći braći“. O čemu konkretno Abu Hamza govori, pokazuje dokument „Upute muslimanskom borcu“ objavljenom početkom 1993. i dostavljenog „svim borcima ABiH“, a koji pored ostalog govori kako moraju biti hrabri jer „je mjesto, vrijeme i način smrti odavno napisan“, preporučljivo je slagati neprijatelju, ako starješina tako odluči, „dozvoljeno je spaliti usjeve, određene objekte kuću i sječu neprijateljskog palmovika“, te je ostavljeno slobodnoj procjeni je li korisnije „likvidirati ili zamijeniti ratnog zapovjednika“.


Ovim se očigledno vodio i od Izetbegovića glorificirani Mehmed Alagić „pasionirani vojnik i komandant, general, koji je inspirirao, motivirao, ali i neposredno usmjeravao sve svoje saradnike“ , kada je „pasionirano“ vodio svoje postrojbe u Križančevo selo i druga mjesta masovnih zločina nad nemuslimanskim stanovništvom.

Kontinuitet huškačke propagande

Zašto paralela između događaja u Zenici i današnjih izjava Bakira Izetbegovića? Paralela se mora povući kako bi se pokrenula rasprava o razlozima propagande laži koja ima svoj očigledan kontinuitet. Događaj iz Zenice, dokazuje kako se u ratu nije libilo iskorištavati ljudsku tragediju za ostvarenje političkih ciljeva. Osuđivanje HVO-a za granatiranje nedužnih civila imalo je za cilj stvoriti averziju i mržnju običnog puka prema HVO-u i Hrvatima općenito. Nitko u to vrijeme nije spominjao, a ni danas nećete čuti svjedočenja o tome kako je sanitetski stožer za sjevernu i srednju Dalmaciju iz Splita lijekovima opskrbljivao i Travnik, i Zenicu i druga mjesta, ne samo za vrijeme sukoba sa VRS, nego i u jeku najžešćih sukoba ABiH i HVOa. Cilj je očigledno postignut, jer je HVO okarakteriziran kao najveći zločinac iz Domovinskog rata.

No, ako je u okolnostima od prije više od dvadeset godina možda bila i shvatljiva ta huškačka propaganda poput ove iz Zenice (a ima i drugih slučajeva), koje je danas opravdanje da bošnjačka politička elita se služi istim sredstvima laži i obmana?  Ako želimo dobro jedni drugima i ako želimo istinsku budućnost ovoj zemlji, zar nisu iskrenost jednih prema drugima i istina dva temelja na kojima bi sve to morali graditi? Nije slučaj samo Bakira Izetbegovića, nego cjelokupne bošnjačke političke elite, što tzv. ljevice, tako i tzv. desnice, koja se služi ovim sredstvima obmana, kako bi eksluzivnim pravom na žrtvu, zapečatili ekskluzivno vlasništvo nad BiH na način da onemogućavaju bilo kakav vid reformi. No čovjek se pita zašto? Čemu? Koji je krajnji cilj?

Deklaracija sa Gazimestana

Odgovor možda stoji u još jedno, istupu Bakira Izetbegovića ovih dana: onom iz čestitke Erdoganu na rezultatima referenduma u Turskoj gdje kaže kako je „rezultat referenduma stabilizirajući korak koji će osnažiti Tursku, učiniti je snažnijom regionalnom silom, sa snažnim liderstvom“. Pozdravljati namješteni referendum koji od Erdogana pravi suvremenog sultana, u suvremenoj demokraciji 21. stoljeća, znači da imamo problem u poimanju i vrednovanju pozitivnih vrijednosti društva. Nekoga to može iznenaditi, ali nekoga tko malo detaljnije iščitava stvari ne toliko. Naime, u „Islamskoj deklaraciji“ Alije Izetbegovića, Alija Tursku naziva „plagijatom od države“, „koja je svojim usmjerenjem ka modernizmu i odustajanjem od vrijednosti s kojima je vladala svijetom postala trećerazredna zemlja“. Prema tome, shvatljivo je da Bakir Izetbegović povratak Turske u sultanatsko uređenje vidi kao pozitivnu stvar. Vjerojatno za sebe ima u planu funkciju bosanskog vezira u neootomanskoj Turskoj.

Ovo pokazuje jedan višedesetljetni kontinuitet društveno političke vizije, koja ne evoluira u skladu sa razvojem suvremenih humanističkih i demokratskih europskih vrijednosti, nego dapače, deevoluira u neka druga feudalna vremena kasti i ljudi prve i nižih klasa.

Znajući sve ovo, pitanje je može li se uopće govoriti o nekoj zajedničkoj budućnosti u BiH, znajući kako što vrijeme brže prolazi, to je i proces deeovlucije sve brži, sa sve većom i većom cijenom. Mora se što prije naći jasan odgovor, osobito s aspekta hrvatske politike, koja nam je alternativa svemu ovome?

Koji nam je plan B u trenutku kada postane kristalno jasno kako bošnjačka politička elita odbija bilo kakav vid reformi koji se ne uklapa u iznad spomenuto poimanje društva? Možda važnije pitanje: jesu li za hrvatsku politiku u BiH veći problem „hrvatska zvona“ i „vizionari izdaleka“, od Bakira Izetbegovića koji, kada se uzme retorika njegovih govora sa raznih obljetnica ovih dana, sve više podsjeća na Slobodana Miloševića sa Gazimestana.

Slaven Raguž/Dnevnik.ba

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Ivica Šola: Nepristrani novinar zove se – imbecil!

Objavljeno

na

Objavio

Ovu rečenicu u naslovu, koja može biti nekome uvredljiva, nisam izrekao ja. To su riječi koju je izgovorio jedan od, jamačno, najvećih novinarskih pera, ne samo u Italiji, već i u Europi, pokojni Indro Montanelli.

Gorostas Indro nije volio riječi poput “neutralnost”, “nepristranost” jer, kako je obrazlagao, nepristran novinar ili ne poznaje dovoljno ono o čemu piše ili izvještava, ili je indiferentan.

Onaj tko zna, onaj tko je proučio ono o čemu piše i izvještava, nakon što je pomno sve proučio, mora biti pristran, mora biti na strani istine ili onog njenog dijela do kojeg je došao. Iza nepristranosti često se krije i (auto)cenzura, nedostatak građanske i profesionalne hrabrosti, a nerijetko se radi i o podvali, manipulaciji. Tako u Dodikovoj Banja Luci čak mogu postojati novine koje se zovu – Nezavisne. Dobar vic.

Mućnite svojom glavom

Kada ovo govorim ne mislim samo na komentare ili kolumne, već i na vijest. Kod mnogih vijesti, ne samo u našem medijskom prostoru, sama oprema teksta i naglasak zapravo je komentar podmetnut pod vijest. I sama selekcija vijesti za TV dnevnik ili novine ne može se raditi “nepristrano”. Postoji nešto što se zove uređivačka politika, koja ima, što je legitimno, sasvim jasnu svjetonazorsku boju, piše Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

Zato postoji pluralizam, šarolikost uređivačkih politika i autora, pa neka čitatelj – gledatelj na temelju argumentacije i selekcije vijesti te naglasaka koju donosi pojedini mediji ili autori mućne svojom glavom, a ne da mi u medijima mislimo i zaključujemo za njih.

Na nama je da budemo pristrani, ali argumentirano i razložno, nakon što smo fenomen proučili, kako je radio pristrani Montanelli – da donesemo široku lepezu informacija i mišljenja i onda pustimo čitatelju/gledatelju da sam zauzme stav.

Kada se pak neki čitatelj/gledatelj žali na pristranost nekog medija ili novinara, onda uglavnom to čini zato što nije pristran u njegovu stranu a ne zbog “objektivnosti”.

Zato ću uvijek braniti jednako pristup novinarstvu i Velimira Bujanca i Ace Stankovića, osim kada lažu ili puštaju laži. S tim da mi je Bujanec puno draži, prihvatljiviji, zanimljiviji i kvalitetniji. To je zato što sam pristran – jer Bujanac zarađuje i djeluje na tržištu, Stanković u sigurnosti socijalističkog mastodonta zvanog HRT, zaštićen k’o lički međed.

Problem je, inače, kod mnoštva ljudi, “konzumenata” medija, što svoje ideje ili ideologije žele nadrediti činjenicama i istini, pa sve što se ne uklapa u njihove unaprijed formirane stavove nazivaju “pristranošću” samo zato jer nisi pristran u njihovu stranu.

Govoreći, na tragu Montanellija, da se nepristrani novinar naziva imbecil, ne zagovaram relativizam, u smislu Nietzscheove maksime kako ne postoje činjenice, veće samo interpretacije. To je postmoderna papazjanija. Kao ni nukati na laž, neprofesionalnost ili manipulaciju, već sasvim suprotno. To činim u ime istine, zbilje, jer me strah medija i autora koji su u posjedu apsolutne istine.

Takvi su mediji i novinari u Sjevernoj Koreji, a ne u pluralnim, demokratskim društvima gdje se istina traži, a ne posjeduje. Umjesto Nietzscheova relativizma, baš zato što nitko od nas nije Bog, niti posjeduje cijelu istinu, zagovaram Pareysonov “hermeneutski krug” koji kaže: “Nema istine koja ne bi bila interpretacija, niti ima interpretacije koja ne bi radila o istini.”

Nije problem u novinarstvu “pristranost”, jer tko traži istinu (u pluralnom društvu, naglašavam, a ne u Sjevernoj Koreji, ili Titovoj Jugoslaviji u kojoj je istina bila propisana) mora biti, baš zbog istine pristran, i otvoren za dijalog i polemiku, svejedno.

Nije problem, dakle, pristranost već – sektaštvo! To je ona epizoda sa bivšim šefom Hrvatskog novinarskog društva koji je, vezano uz dodjelu novca medijima, onima “s druge strane” rekao: “Uskoro će vaši doći na vlast i onda ćete vi dobiti novce.”

Treba li bolji komentar o stanju jednog znatnog dijela novinarstva u Hrvatskoj? Ali, ne brinite se, zato će Etički kodeks Hrvatskog novinarskog društva spominjati nužnost “nepristranosti”, “objektivnosti”, da bi se sam “nepristrani” Duka tom izjavom popiškio na vlastiti etički kodeks, i implicitno rekao da je na čelu sekte.

Vrijeme je sudac

Prošli je tjedan Europska komisija u Tirani okupila novinare tzv. zapadnog Balkana s nakanom, koju već ostvaruje, da ulože novac u “neovisno i objektivno novinarstvo”. Mo’š si mislit, ta samodostatna sekta u Bruxellesu daleko od života građana daje ti novac, plaća te da budeš – “neovisan”!!?? I “nepristran”!!??

Taj film smo u RH već vidjeli sa Sorošem koji je plaćao medije i novinare koji su potom obilato “neovisno i objektivno” pisali o njegovim financijskim zločinima i malverzacijama. Kada pak ovim novinarima sjedne lova od Europske komisije, budite sigurni da će vas “nepristrano” i “neovisno” izvješćivati o radu Komisije.

Tko još vjeruje da je nepristranost put ka istini, od znanosti do novinarstva? Samo imbecili koji čekaju da “njihovi” dođu na vlast. Nama pristranima ostaje radost nesigurnosti i strah od suca koji se zove – Vrijeme.

Ivica Šola / Slobodna Dalmacija

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari