Pratite nas

Povijesnice

‘Kristalna noć’ – događaj koji je označio početak holokausta

Objavljeno

na

Prije točno 80 godina u nacističkoj Njemačkoj započeo je masovni progon Židova koji se najprije manifestirao uličnim nasiljem (razbijanjem izloga njihovih radnji), a potom je nastavljen uhićenjima, deportacijama, ubijanjima i kasnijim pomorom u brojnim koncentracijskim logorima.

Već u listopadu te 1938. godine, iz Njemačke je protjerano 15.000 poljskih Židova koji su iskrcani na poljskoj granici, a od kojih je oko 5.000 ostalo na “ničijoj zemlji”, budući da ih tadašnja vlada Poljske nije htjela primiti. Apsurd nacističkog totalitarnog ludila jasno je vidljiv u svoj svojoj nakaznosti i izopačenosti, uzme li se u obzir kako su mnogi od protjeranih bili zaslužni građani Njemačke, jedan dio čak i s državnim odličjima stečenim u Prvom svjetskom ratu.

U znak protesta protiv ovakvoga postupanja nacista, malodobni Židov Herschel Grünspan ubio je 7. studenoga hicima iz pištolja konzula njemačkog veleposlanstva u Parizu, što je od nacističke stranke bilo proglašeno međunarodnom židovskom urotom i iskorišteno od njihove propagande kao dodatno opravdanje za nastavak još masovnijih progona.

Nacističko vodstvo odredilo je sumu od milijardu tadašnjih njemačkih maraka kao odštetu koju Židovi moraju platiti zbog izvršenog atentata u Parizu.

U noći 9/10. studenoga inscenirani su “spontani” protužidovski protesti građana u kojima su razbijani izlozi i prozori na židovskim trgovinama i obrtničkim radnjama, što je kasnije nazvano Kristalnom noći.

Kristalna noć bila je uvod u još jaču represiju obilježenu ubijanjem, pljačkom, oskvrnućem grobalja i paljenjem sinagoga. Za kratko vrijeme ubijen je 91 Židov, spaljeno 177 sinagoga i opljačkano više od 7.000 trgovina. Sve je to pokrivala nacistička propaganda koja je stvarala masovnu histeriju plašeći građane “židovskom opasnošću” i predstavljajući ta zločinačka nedjela kao “obranu njemačkog naroda”.

Koliko god bili surovi, ovi događaji predstavljali su tek uvod u masovne likvidacije Židova kojima je bilo namijenjeno istrebljenje. U sljedećih 7 godina njih su nacisti deportirali u logore u kojima su bili izvrgnuti različitim oblicima tortura – od mučenja do izgladnjivanja, te masovnim smaknućima u plinskim komorama, krematorijima i organiziranim strijeljanjima. Nikada do tada u svojoj povijesti civilizacija se nije srela s tako organiziranim, institucionaliziranim zločinom u čiju su funkciju stavljene čitave “tvornice smrti” – od Auschwitz-a preko Treblinke do Dachau-a i drugih.

Naročito su surove i neljudske bile metode eksperimenata na živim ljudima što su ih nacisti provodili u nakani ostvarivanja svojih bolesnih teorija “nad-rase”, pri čemu su Židovi, Slaveni i istočno-europski narodi uopće smatrani nižim rasama kojima je u ime stvaranja “životnog prostora” za njemačku “arijsku” rasu namijenjeno potpuno uništenje.

U isto vrijeme dok traje uspon Hitlera i nacizma na Zapadu, na Istoku se razvija jednako pogubno zlo: boljševički komunizam u liku Staljina i njegove klike.

Taj sustav smišljeno i planski ubija na desetke milijuna vlastitih građana (u tadašnjem SSSR-u), pri čemu su posebno okrutnim metodama izgladnjivanja do smrti i masovnim deportacijama u sibirske gulage izvrgnuti Ukrajinci, Kozaci i brojne druge etničke zajednice. Jedna od bitnih crta Staljina bio je i antisemitizam, kao dio ruske tradicije iz razdoblja carskih režima, što se ne rijetko zanemaruje.

Dva jednako monstruozna sustava (nacizam i komunizam) čiji su lideri bili u savezu (čak i formalnom, budući da su 1939. godine potpisali sporazume o suradnji, nenapadanju, prijateljstvu i demarkaciji u Europi) planirajući podjelu svijeta, uzrokovala su do tada neviđene patnje i stradanja čovječanstva.

Svima nama i onima koji dolaze poslije nas, to bi morala biti opomena i podsjećanje kako je svako nasilje i svaki totalitarizam jednako opasan i poguban po čovjeka i svijet u kojem živimo, bio on lijevi, desni, skrivao iza liberalnog, demokratskog, globalističkog ili kojega god drugog sustava, svjetonazora ili ideologije.

Ljudsko pravo na život, slobodu, razvoj i djelovanje, na slobodu mišljenja i izražavanja, neotuđivo je i ni jedno se od tih prava ne može niti smije kršiti u ime bilo kojih “viših ciljeva”.

Danas se ne rijetko u nekim krugovima smatra kako je lijevi ekstremizam “manje zlo”, pa čak i nešto “pozitivno” u odnosu na “desni” – što je apsurdno i neodrživo već radi samih povijesnih činjenica. To što se komunizam skrivao iza humanističke “marksističke” ideologije čini ga još monstruoznijim. Ubijati čovjeka u ime “svijetle budućnosti” i masovne pomore ljudi pravdati težnjom za stvaranjem “boljeg i pravednijeg svijeta” vrhunac je hipokrizije i prijetvornosti koja se ničim ne može opravdati.

Uostalom, kakva je razlika ubijalo se u ime klase ili u ime rase? Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nasilje je nasilje, zločinac je zločinac.

Lijepo je to rekla i napisala (ne jednom) židovska intelektualka čija je obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama izvrgnuta torturama Gestapo-a, Hannah Arendt:

“Nitko nema moralno pravo smatrati se antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”.

Ona je najveći dio svoga života posvetila proučavanju fenomena totalitarizma i korijena zla i zacijelo je znala o čemu govori.

Mjerimo li zločine nacizma, fašizma i komunizma prema broju žrtava – a to ni u kojem slučaju nije nešto nevažno i sporedno kako neki tvrde – prva dva totalitarizma uzrokovala su 40 do 45 milijuna žrtava, a komunizam najmanje 150 milijuna (samo u SSSR-u i Kini oko 130 milijuna).

Jedna izreka kaže kako ni jedna ideologija ni bilo koji politički cilj nisu vrijedni kapi ljudske krvi.

Jesmo li danas, kad se sjećamo Kristalne noći i holokausta, nakon svih povijesnih iskustava što ih je svijet stekao tijekom krvavog XX stoljeća, spremni suočiti se sa svakim zlom i zločinom i iskreno, bez zadnjih namjera i lišeni svake ideološke ograde izreći:

Ne ponovilo se. Nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Jean Michel Nicolier simbol hrabrosti i mučeništva Vukovara

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Damir Kukavica (Ulje na platnu)

Jean Michel Nicolier, francuski dragovoljac Domovinskog rata, vukovarski borac i mučenik sa Ovčare.

Pogubljen je od srpske vojske u noći s 20. na 21. studenoga 1991. na Ovčari zajedno sa ostalim ranjenicima, civilima i zarobljenicima vukovarske bolnice.

Jean-Michel Nicolier rodio se u Vesoulu u Francuskoj, 1966. godine. Bio je jedan od 481 stranih dragovoljaca domovinskog rata (od kojih je 72 poginulo a 88 ih je ranjeno) iz 35 zemalja koji su branili Hrvatsku.

Iako Francuz po nacionalnosti, krajem kolovoza 1991. godine, pristupio je redovima HOS-a u Mejaškom Selu, općina Barilović kod Duge Rese, s kojima je kasnije dragovoljno otišao braniti Hrvatsku u Vukovaru, potaknut televizijskim snimkama i nepravdom prema braniteljima.

Bio je mlad i neiskusan u ratovanju, ali se pokazao vrlo dobrim i hrabrim bojovnikom koji nije odstupao u borbi te je ostao do kraja u Vukovaru. Jean-Michel ratovao je na vukovarskom Sajmištu, a ranjen je 9. studenoga te je morao ostati u bolnici.

Nakon pada Vukovara i ulaska JNA u Opću bolnicu Vukovar (iako je JNA potpisala sporazum s hrvatskom stranom da neće ulaziti u bolnicu) odveden je zajedno s ostalim ranjenicima, bolesnicima, medicinskim osobljem i civilima i pogubljen na Ovčari u noći s 20. na 21. studenoga 1991. godine.

Dragutin Berghofer-Beli, jedan od sedmorice preživjelih, svjedoči kako su četnici Francuza tukli, kao i Sinišu Glavaševića, a polumrtvoga Jean-Michela izvukao je iz mučionice logora na Ovčari Spasoje Petković zvani “Štuka” i ubio metkom. U podrumu vukovarske bolnice, nekoliko sati pred smrt, u kratkome intervjuu francuskim reporterima rekao je:

“Izgubio sam previše prijatelja, vidio sam previše ljudi kako plaču, previše patnji. Više su mi puta predložili da izađem iz Vukovara i vratim se u Francusku, ali ja sam ostao. Izgubili smo. Znao sam da će biti teško, ali nisam mislio da će biti tako strašno, osobito za civile. Ja sam kao dragovoljac došao u Vukovar. To je moj izbor, i u dobru i u zlu. Zašto kao dragovoljac? Jer mislim da im treba pomoći. Zbog toga sam izabrao njihovu stranu. Što za vas zapravo simbolizira Vukovar? Klaonicu. Klaonicu. Klaonicu.”

Još uvijek se ne zna gdje su pokopani njegovi posmrtni ostatci jer su tijela iz skupne grobnice prijeko puta hangara na Ovčari odvezena na nepoznato mjesto

Kamenjar.com

 

Paul Nicolier: Ako Srbija želi ući u EU nema više mogućnosti da spriječe izručenje Štuke

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Objavljeno

na

Objavio

20. studenog 1991. Velepromet (Vukovar) – Pakao na zemlji i mjesto smrti za 800 ljudi

Nakon pada Vukovara u srpske ruke, za Hrvate i ostale stanovnike lojalne domovini Hrvatskoj tek tada počinje prava Golgota. Mučenja, logori, ubijanja, progoni. Sati provedeni u Vukovaru tih dana činili su se kao godine.

Smrt je vrebala svaki trenutak, iz sekunde u sekundu koje su se činile kao vječnost.

Svakovrsna poniženja, nezamisliva mučenja i ubojstava Vukovaraca osobito su se očitovala u brojnim logorima koje je država Srbija osnovala za hrvatske civile i vojnike u okupiranim dijelovima Hrvatske i u samoj Srbiji. Begejci, Stajićevo, Niš, Srijemska Mitrovica, Šid, VIZ Beograd bili su samo neki od logora na tlu države Srbije.

U svakom aspektu svog djelovanja ti logori su podsjećali na (ne)davno zaboravljena mučilišta nacističkih logora i komunističkih gulaga. Ako postoji nešto što se zove pakao na zemlji, to su upravo bili logori dvaju najvećih zala ljudske povijesti – nacizma i komunizma.

A srbijanski logori su imali uzor i nadahnuće upravo u njima.

Velepromet – mjesto smrti nevinih

Jedan od najvećih logora na tlu Europe poslije II. svjetskog rata, a o kojemu se (namjerno) malo zna u javnosti, bio je upravo Velepromet u Vukovaru.

Bilo je to pravo mučilište i mjesto iz kojeg su otišli u smrt brojni nevini ljudi.

Prema svjedočenju zatvorenika i web stranice Društva logoraša zatočenika srpskih koncentracijskih logora taj logor bio je smješten u Vukovaru, u istočnoj Slavoniji, Republika Hrvatska. Donedavno do 1991. bio je to skladišni je prostor istoimenog poduzeća.

Sastojao se od skladišnih zgrada zidanih i šest limenki u kojima je prije pada Vukovara (već krajem rujna 1991.) osnovan logor u kojem, kako su padali rubni dijelovi grada, tako su se punili objekti Veleprometa. Od 18. studenoga do 20. studenoga 1991. u tom koncentracijskom logoru je zatočeno cca 10.000 ljudi, žena i djece.

Neki su bili par dana, a neki više mjeseci.

Cijeli kompleks Veleprometa bio je ograđen visokom ogradom od žice, a dio zidanih zgrada ujedno čine ogradu, dok je s prednje strane kapija i zidana ograda.

S vanjske strane ograde bili su razmješteni naoružani čuvari, a unutar žice su se kretali naoružani čuvari logora: vojnici JNA, TO domaćih Srba, četnici, šešeljevci i drugi.

U prva tri dana od pada Vukovara stalno su se izvodili ljudi i tada im se gubi svaki trag. Ispitivanja su se vršila u prve dane 24 sata na dan, tako da su iz svakog objekta izvodili ljude na ispitivanja, neki su se vraćali krvavi, a neki nisu.

U sve objekte ulazili su uniformirani ljudi i prozivali pojedince ili ih samo prepoznavali i odvodili, poslije su se čuli jauci, zapomaganja, a i pucnjava, kako pojedinačna tako i rafalna.

U ovome je koncentracijskom logoru vladao strah, jeza, smrt.

U jednoj limenci bilo je smješteno više od 1000 ljudi, bez vode, WC i bilo čega na podu od betona. Nije se moglo ništa nego stajati. Ljudi, žene i djeca su mokrili ispod sebe, jer su objekti zaključani, a pred njima vojni stražari. Vrata su otvarali samo kako bi u hangare puštali uniformirane osobe, koje su stalno izvodili zatočene, i koga su izveli taj se uglavnom više nije vraćao natrag.

Dok su zatočenike vodili na ispitivanja bile su prave strahote doći do ispitivača, jer svi koji su šetali po krugu Veleprometa izrazili bi želju da isprobaju svoje čizme, kundake, palice, lance i druge predmete na zatočenicima. Desetak zatočenika izbodeno je po nogama, rukama i tijelu s bajunetima.

Krvnici su to komentirali ovako: « Kad vas ne možemo klati, bar vam možemo malo krv pustiti.»

U ovom koncentracijskom logoru je ubijeno oko 800 zatočenika, a nestalo je oko 1200. Logor je otvoren polovinom rujna mjeseca 1991., a zatvoren u ožujku mjesecu 1992. Zapovjednik logora: M. Cvjetičanin

Sve o srbijanskim logorima smrti možete naći na stranicama Hrvatskog društva logoraša srpskih koncentracijskih logora: hdlskl.hr/svjedočanstva

(Narod.hr)

 

Simbol ratnog Vukovara: Kako su ‘Zenge’ spašavale branitelje, ali im i stvarale dodatne probleme

 

 

Počelo obilježavanje Žrtve Borovo naselja za Domovinu

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari