Pratite nas

Povijesnice

‘Kristalna noć’ – događaj koji je označio početak holokausta

Objavljeno

na

Prije točno 80 godina u nacističkoj Njemačkoj započeo je masovni progon Židova koji se najprije manifestirao uličnim nasiljem (razbijanjem izloga njihovih radnji), a potom je nastavljen uhićenjima, deportacijama, ubijanjima i kasnijim pomorom u brojnim koncentracijskim logorima.

Već u listopadu te 1938. godine, iz Njemačke je protjerano 15.000 poljskih Židova koji su iskrcani na poljskoj granici, a od kojih je oko 5.000 ostalo na “ničijoj zemlji”, budući da ih tadašnja vlada Poljske nije htjela primiti. Apsurd nacističkog totalitarnog ludila jasno je vidljiv u svoj svojoj nakaznosti i izopačenosti, uzme li se u obzir kako su mnogi od protjeranih bili zaslužni građani Njemačke, jedan dio čak i s državnim odličjima stečenim u Prvom svjetskom ratu.

U znak protesta protiv ovakvoga postupanja nacista, malodobni Židov Herschel Grünspan ubio je 7. studenoga hicima iz pištolja konzula njemačkog veleposlanstva u Parizu, što je od nacističke stranke bilo proglašeno međunarodnom židovskom urotom i iskorišteno od njihove propagande kao dodatno opravdanje za nastavak još masovnijih progona.

Nacističko vodstvo odredilo je sumu od milijardu tadašnjih njemačkih maraka kao odštetu koju Židovi moraju platiti zbog izvršenog atentata u Parizu.

U noći 9/10. studenoga inscenirani su “spontani” protužidovski protesti građana u kojima su razbijani izlozi i prozori na židovskim trgovinama i obrtničkim radnjama, što je kasnije nazvano Kristalnom noći.

Kristalna noć bila je uvod u još jaču represiju obilježenu ubijanjem, pljačkom, oskvrnućem grobalja i paljenjem sinagoga. Za kratko vrijeme ubijen je 91 Židov, spaljeno 177 sinagoga i opljačkano više od 7.000 trgovina. Sve je to pokrivala nacistička propaganda koja je stvarala masovnu histeriju plašeći građane “židovskom opasnošću” i predstavljajući ta zločinačka nedjela kao “obranu njemačkog naroda”.

Koliko god bili surovi, ovi događaji predstavljali su tek uvod u masovne likvidacije Židova kojima je bilo namijenjeno istrebljenje. U sljedećih 7 godina njih su nacisti deportirali u logore u kojima su bili izvrgnuti različitim oblicima tortura – od mučenja do izgladnjivanja, te masovnim smaknućima u plinskim komorama, krematorijima i organiziranim strijeljanjima. Nikada do tada u svojoj povijesti civilizacija se nije srela s tako organiziranim, institucionaliziranim zločinom u čiju su funkciju stavljene čitave “tvornice smrti” – od Auschwitz-a preko Treblinke do Dachau-a i drugih.

Naročito su surove i neljudske bile metode eksperimenata na živim ljudima što su ih nacisti provodili u nakani ostvarivanja svojih bolesnih teorija “nad-rase”, pri čemu su Židovi, Slaveni i istočno-europski narodi uopće smatrani nižim rasama kojima je u ime stvaranja “životnog prostora” za njemačku “arijsku” rasu namijenjeno potpuno uništenje.

U isto vrijeme dok traje uspon Hitlera i nacizma na Zapadu, na Istoku se razvija jednako pogubno zlo: boljševički komunizam u liku Staljina i njegove klike.

Taj sustav smišljeno i planski ubija na desetke milijuna vlastitih građana (u tadašnjem SSSR-u), pri čemu su posebno okrutnim metodama izgladnjivanja do smrti i masovnim deportacijama u sibirske gulage izvrgnuti Ukrajinci, Kozaci i brojne druge etničke zajednice. Jedna od bitnih crta Staljina bio je i antisemitizam, kao dio ruske tradicije iz razdoblja carskih režima, što se ne rijetko zanemaruje.

Dva jednako monstruozna sustava (nacizam i komunizam) čiji su lideri bili u savezu (čak i formalnom, budući da su 1939. godine potpisali sporazume o suradnji, nenapadanju, prijateljstvu i demarkaciji u Europi) planirajući podjelu svijeta, uzrokovala su do tada neviđene patnje i stradanja čovječanstva.

Svima nama i onima koji dolaze poslije nas, to bi morala biti opomena i podsjećanje kako je svako nasilje i svaki totalitarizam jednako opasan i poguban po čovjeka i svijet u kojem živimo, bio on lijevi, desni, skrivao iza liberalnog, demokratskog, globalističkog ili kojega god drugog sustava, svjetonazora ili ideologije.

Ljudsko pravo na život, slobodu, razvoj i djelovanje, na slobodu mišljenja i izražavanja, neotuđivo je i ni jedno se od tih prava ne može niti smije kršiti u ime bilo kojih “viših ciljeva”.

Danas se ne rijetko u nekim krugovima smatra kako je lijevi ekstremizam “manje zlo”, pa čak i nešto “pozitivno” u odnosu na “desni” – što je apsurdno i neodrživo već radi samih povijesnih činjenica. To što se komunizam skrivao iza humanističke “marksističke” ideologije čini ga još monstruoznijim. Ubijati čovjeka u ime “svijetle budućnosti” i masovne pomore ljudi pravdati težnjom za stvaranjem “boljeg i pravednijeg svijeta” vrhunac je hipokrizije i prijetvornosti koja se ničim ne može opravdati.

Uostalom, kakva je razlika ubijalo se u ime klase ili u ime rase? Zločin je zločin, žrtva je žrtva, nasilje je nasilje, zločinac je zločinac.

Lijepo je to rekla i napisala (ne jednom) židovska intelektualka čija je obitelj bila žrtvom nacističkih logora a ona sama izvrgnuta torturama Gestapo-a, Hannah Arendt:

“Nitko nema moralno pravo smatrati se antifašistom ako istodobno nije i antikomunist”.

Ona je najveći dio svoga života posvetila proučavanju fenomena totalitarizma i korijena zla i zacijelo je znala o čemu govori.

Mjerimo li zločine nacizma, fašizma i komunizma prema broju žrtava – a to ni u kojem slučaju nije nešto nevažno i sporedno kako neki tvrde – prva dva totalitarizma uzrokovala su 40 do 45 milijuna žrtava, a komunizam najmanje 150 milijuna (samo u SSSR-u i Kini oko 130 milijuna).

Jedna izreka kaže kako ni jedna ideologija ni bilo koji politički cilj nisu vrijedni kapi ljudske krvi.

Jesmo li danas, kad se sjećamo Kristalne noći i holokausta, nakon svih povijesnih iskustava što ih je svijet stekao tijekom krvavog XX stoljeća, spremni suočiti se sa svakim zlom i zločinom i iskreno, bez zadnjih namjera i lišeni svake ideološke ograde izreći:

Ne ponovilo se. Nikada i nikomu više.

Zlatko Pinter/Kamenjar.com

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

18. ožujka 1990. Benkovac – Atentat na dr. Franju Tuđmana (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ovaj pokušaj atentata dogodio se uoči prvih parlamentarnih izbora kada je dr. Franjo Tuđman već prepoznat kao vođa hrvatskog naroda protiv pristalica komunističke Jugoslavije i velikosrpskog imperijalizma.

Nakon Stjepana Radića i dr. Andrije Hebranga Starijeg ne bi bilo prvi puta da Srbi ubijaju onoga koji je stao na čelo borbe hrvatskog naroda.

Na današnji dan 18. ožujka 1990. u Benkovcu je došlo do incidenta tijekom govora dr. Franje Tuđmana na osnivačkom skupu lokalnog ogranka HDZ-a.

Skup su ometali srpski nacionalisti upadicama, bacanjem kamenja i rafalima iz automatskog oružja. U jednom trenutku iskočio je iz gomile Srbin Boško Čubrilović s pištoljem u namjeri da puca na Tuđmana.

Srećom, Čubrilović je savladan od strane Željka Kučića, a pištolj mu je oduzet. Svi koji su imali priliku držati pištolj toga dana tvrdili su da je pravi, no komunistička milicija je kasnije tvrdila da je bila riječ o plinskom pištolju.

Prema tvrdnjama Željka Kučića pištolj je bio je pravi:“ Prvo sam instinktivno čučnuo na pod, no u času kad je taj stari prolazio kraj mene, podigao sam se i skočio na njega, oborio ga na pod i zabio mu koljeno u leđa.

Prilikom pada uhvatio sam ga za desnu ruku u kojoj je držao pištolj i to tako čvrsto da sam mu ga jedva uspio istrgnuti iz ruke…svi su gledali i jasno utvrdili da nije riječ o plinskom pištolju, nakon čega je Petar Šale izašao na pozornicu i pred okupljenima, visoko u ruci držeći pištolj uzviknuo:’Evo tog pištolja kojim je trebao biti ubijen dr. Franjo Tuđman’“.

Zanimljivo je da je pištolj kao dokazni materijal kasnije nestao iz policije. HDZ je u svibnju te godine pobijedio na izborima u Hrvatskoj što je značilo početak agresije na Hrvatsku.

 

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Srpski atentat na dr. Franju Tuđmana, ili atentat na – Hrvatsku!?

Objavljeno

na

Srbi su željeli ubiti dr. Franju Tuđmana još 1990. godine, ali srećom u tome nisu uspjeli.

Te godine, 18. ožujka, za vrijeme održavanja osnivačke skupštine Hrvatske demokratske zajednice, za koju je prije toga Ivica Račan javno govorio da je „stranka opasnih namjera“, pred hotelom „Asseria“ u Benkovcu jedan je Srbin za kojeg se kasnije utvrdilo da je umirovljenik Boško Ćubrilović, a koji je živio u tom kraju, (selu Ceranji), pokušao se s pištoljem u ruci probiti do tribine s namjerom da iz neposredne blizine puca u dr. Franju Tuđmana, ali je u tom spriječen.

Na tom skupu okupilo se oko 7.000 članova i simpatizera stranke i to dva sata prije njenog održavanja. Osim iz Benkovca, došli su ljudi gotovo iz cijele Hrvatske, a poglavito Zadra, Šibenika, Biograda i drugih gradova i mjesta.
Ali, nedaleko njih, okupio se i relativno veliki broj nezadovoljnih Srba, noseći fotografije balkanskog krvnika Slobodana Miloševića i srpske zastave.

Vikali su: „Nećete klati kao 1941.“, „Ustaše, ustaše“, „Ovo je Srbija“, „Dolje Tuđman i Artuković“, „Slobo, slobodo“,“Ustali ste da nas koljete“, „Ubit ćemo Tuđmana“, „Jača Srbija, jača Jugoslavija“, „Benkovac je Srbija“ te pjevali: „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“ i druge četničke pjesme.

Kad je krenuo prema bini, nazočni su atentatora savladali, uzeli mu pištolj, i predali ga dr. Tuđmanu. Utvrđeno je da je bio plinski.

Tamošnji Srbi su poludjeli kad je Tuđman govorio. Počeli su prema njemu i gostima bacati sve i sva, od upaljača, boca, jaja do kamenja.
– „Mi pričamo o suradnji i ljubavi među narodima i ljudima, a evo vidite što nam se događa. Mi u svom programu jamčimo punu ravnopravnost svim narodima, pa i Srbima u Hrvatskoj, jednako onakvu kakvu mi imamo, ali nećemo dopustiti da se od Hrvatske stvori velika Srbija“ te nastavio: „Hrvatski narod želi, a to je želja iz dalje prošlosti, da dobije svoju suverenu državu, u kojoj će ravnopravno živjeti s ostalim narodima, jamčeći im onolika prava koja ne idu na štetu hrvatskog naroda. Hrvatski se narod opredijelio za partizanski pokret, ne zato što je želio komunizam, nego zato što je kroz taj pokret nazirao obrise svoje slobode…“.

Kad su nakon tih riječi okupljeni Srbi ponovno počeli sa svim i svačim gađati Tuđmana, on im je odgovorio: „Ne bojte se braćo., ako hoće neka nas i ubiju. Tužan sam što se ovo događa. Mi Srbima jamčimo sva prava kao i sebi, ali nećemo dopustiti da nama vladaju.“
Na kraju ovog skupa, koji ga je mogao doći i glave, tadašnji predsjednik HDZ-a je istaknuo:

– „Još ranije su me upozoravali da ne idem u Benkovac, jer mi prijete smrću, prijetili su mi smrću i na Petrovoj gori“. Nisam poslušao savjet, jer je nenormalno da se u jednoj civiliziranoj i suverenoj zemlji čovjek mora sklanjati i ne ići tamo kamo ga zovu. Došao sam u Benkovac, odazvao se inicijatorima za osnivanje ogranka HDZ-a i izbjegao ono najgore.“
I kasnije je Tuđman Srbima upućivao riječi prijateljstva i ljubavi, kao primjerice da je u Hrvatsku „svatko dobro došao ako su mu namjere časne i ako domovinu Hrvatsku- njenu povijest, sadašnjost i demokratsku budućnost – osjeća kao svoju“.

Mladen Pavković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari