Connect with us

Život

Kristina Ivanuš: Odrasla sam u SOS selu, a da imam vlast makar nakratko, ubrzala bih posvojenja djece

Published

on

Sretna sam što sam završila u domu, kaže djevojka koja je i dio inicijative “Moramo vam nešto reći”, kojom se nastoje ubrzati posvojenja.

Nije to prvi put da je prestižna nagrada “Hermann Gmeiner”, koja se dodjeljuje mladim herojima odraslim u SOS selima diljem svijeta, onima koji su unatoč teškim životnim okolnostima postali i ostali uzor svim drugim vršnjacima, otišla u ruke djevojci koja je svoje djetinjstvo provela u SOS selu Lekenik. Ali ova je posebna.

Naime, priznanje koje se dodjeljuje svake četiri godine ovoga puta dano je izuzetnoj, mladoj studentici Kristini Ivanuš kao najmlađoj izabranoj dobitnici spomenute nagrade u povijesti. Iako je od proglašenja nagrade proteklo vrijeme, dojmovi su kod 22-godišnje Kristine Ivanuš još uvijek svježi. Kao što je svježe i sjećanje na djetinjstvo provedeno u SOS selu Lekenik kao jedinom pravom domu koji poznaje.

U dom stigla s četiri godine

Te 2002. godine, s napunjene četiri godine na svojim malim dječjim plećima, zajedno s starijom sestrom stigla je u Lekenik, a danas kao mlada osoba koja je započela samostalni život koji ovisi samo i isključivo o njezinu vlastitom radu, srčanosti i upornosti kaže: “Sretna sam što sam završila u domu.” Pamti i danas svoj prvi dan u SOS selu – dan uoči Svetog Nikole, mnogo djece zbog kojih se i brže prilagodila i darove.

– Tek sam bila napunila četiri godine, sestri je bilo osam kada smo došle u Lekenik. Do tada sam živjela u Zagorju s mamom i tatom. Te kobne godine mama je pobjegla jer se više nije mogla nositi sa situacijom u kući, a otac se nije mogao ni želio brinuti za nas pa nas je smjestio u SOS selo. Dolaskom u selo, s mamom smo ostale u kontaktu, otac nas je kraće vrijeme posjećivao, da bi to onda prestalo – kaže Kristina za Večernji list

Sa šest godina ta se djevojčica suočila s dijagnozom poliradikuloneuropatije zbog koje joj je bilo otežano kretanje. Upornošću, brigom odgajatelja u SOS selu Lekenik, neprestanim vježbanjem, sa svojom punoljetnošću Kristina je dijagnozu ostavila iza sebe. Ključ oporavka bile su toplice, a kasnije i ljubav prema ronjenju. Štoviše, Kristina danas broji svoje zarone kako bi uskoro mogla dosegnuti status instruktorice.

Iako je kao djevojčica maštala da će jednog dana postati kuharica, danas s ponosom kaže: “Tada nisam mogla ni zamisliti da ću voditi ovakav život.” – Kakav? – pitamo je. – Sretan – odgovara kao iz topa. Umjesto za kuharicu, upisala je srednju Ekonomsku školu u Velikoj Gorici jer je zbog sestre iz Lekenika prešla u SOS zajednicu u spomenutom gradu u kojoj djeca poput Kristine ostaju do završetka srednje škole.

– U osmom razredu željela sam se školovati za kuharicu, no liječnici su mi tada savjetovali da ipak promislim jer zbog dijagnoze to bi bilo preveliko opterećenje za moje noge. Danas sam sretna jer sam birala ekonomiju, sada sam treća godina na Poslovnom veleučilištu i studiram marketing – kaže Kristina koja godine daje u roku i sama financira svoj studij. Budući da studira, Kristina danas živi u studentskom domu, a najveći su joj oslonac, uz sestru i odgajatelje iz SOS sela Lekenik, i prijateljice s kojima je odrasla.

Živo opisuje i odrastanje u kući, odnosno zajednici u Velikoj Gorici. – Svi imamo zaduženja, no baš smo svi mrzili kada bi naše zaduženje uključivalo kuhinju. To je jednostavno bila kazna. No ta su nas zaduženja pripremila i naučila na odgovornost u daljnjem životu. Bez obzira, kada izađemo iz zajednice i dalje smo u kontaktu s odgajateljima, a ako neki od nas odluče da ne žele studirati tada na raspolaganju imamo stanove u kojima oni koji ne idu na studij mogu živjeti tri godine dok ne stanu na noge – kaže Kristina.

Priznaje, ima malu dozu nesigurnosti kada razmišlja o budućnosti jer, kaže, ona je jedna od onih kojoj nije osigurano ništa i koja mora izboriti baš sve sama, ali s druge strane, kaže, kad promisli što je do sada uspjela i realizirala, zna da će uspjeti i nadalje.

Ništa nema od sažaljenja

A što je za nju uspjeh, pitamo je. – Biti sretan. Sreća u životu je različita, svatko je tumači na svoj način, nekome je sreća novac, a nekome je sreća zadovoljstvo i mir – odgovara. Iako joj u srednjoj školi nije bilo baš najlakše drugim učenicima otkriti odakle dolazi i da je odrasla u SOS selu, za svu djecu koja dijele istu sudbinu ima poruku.

– Najprije se morate pomiriti sa životom kakav vodite, tek tada možete dalje. Ništa nema od sažaljenja ni pitanja zašto baš ja. Zašto baš ja nemam roditelje? Kad se pomirite, onda možete posložiti što u životu želite i tome težiti. Ja jednostavno ne mogu vjerovati kakav danas život vodim i da, sretna sam – kaže. I nije to floskula 22-godišnjakinje, nego surova realnost.

Upravo se ona morala pomiriti s činjenicom da joj u rodnom listu pod rubrikom otac piše teški teret – otac se odrekao i nje i sestre. Bilo mu je, kaže Kristina, previše plaćati 200 kuna za njihov boravak u SOS selu Lekenik. I upravo tu je snaga ove mlade djevojke koja će sebe opisati s tri jednostavne riječi – nasmijana, smiješna i vesela.

– Odrekao nas se sudskim postupkom i to će nam zauvijek pisati u rodnom listu, jer mu je bilo teško plaćati naše troškove. Ja mogu reći da zapravo svoga oca uopće ne poznajem – kaže Kristina. Planova za daleku budućnost nema, cilj je uspješno završiti visokoškolsko obrazovanje i pronaći posao. Ipak, uz navedene planove ta djevojka mašta o tome da postane fotomodel i da sa svojim ronilačkim timom otputuje u Meksiko.

– A kada bi na trenutak dobila vlast, što bi promijenila? – pitamo je. – Kada bih dobila vlast u ruke makar nakratko, ubrzala bih proces posvojenja djece. To je ono što me najviše dira – kaže Kristina koja je zajedno s ostalim djevojkama dio hvalevrijedne inicijative “Moramo vam nešto reći” čiji je cilj potaknuti državu i institucije da djeci osiguraju brži postupak posvojenja.

Večernji list

Kristina Ivanuš, odrastala je ostavljena i pokorila svijet

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Oglasi
Komentiraj
Advertisement

Komentari