Pratite nas

Povijesnice

Križari – hrvatska demokratska gerila protiv Titova boljševizma

Objavljeno

na

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije.

[dropcap]P[/dropcap]oznati hrvatski politički emigrant Nikola Štedul napisao je davne 1978. godine zajedno sa svojom suprugom Shirley Helen povijesni roman «Krizar – the Soul of Freedom» o borbi križara, hrvatske gerile protiv Titova jugo-komunističkoga totalitarizma. Knjiga je u međuvremenu objavljena i na hrvatskom jeziku u Nakladi P. I. P. Pavičić te kao takva predstavlja prvi pokušaj rehabilitacije ovog prešućenoga pokreta u borbi protiv jugo-komunizma. Žalobno je da ni četvrt stoljeća nakon uspostave demokracije u Hrvatskoj nije došlo do rehabilitacije ovog značajnog pokreta koji je javno zagovarao i promicao uspostavu demokracije. O razlozima vladavine postkomunističkih centara moći u Hrvatskoj pišem već dvije i pol godine u svojim kolumnama. Prvi i najznačajniji razlog su moćne postudbaške strukture na svim institucionalnim pozicijama u državi od same uspostave demokracije, neovisno o tome jesu li državom vladale stranke iz takozvane desne ili lijeve opcije. Da je Hrvatska debelo premrežena postudbaškim kadrom potvrdio je najbolje «slučaj Perković» kada se hrvatska Vlada odlučila radije prihvatiti gospodarske sankcije Europske komisije nego izručiti njemačkom pravosuđu jednog od najmoćnijih udbaša iz vremena komunističke diktature i obavještajaca iz vremena tranzicijske demokracije.

Drugi, ne manje važan razlog je da se pod plaštom njegovanja stečevina antifašizma u hrvatskoj demokratskoj praksi od sveučilišta do diplomacije i visoke politike nastavljalo forsirati suspektne osobe koje su po principu postpartizanske rabote svoju primarnu zadaću vidjele u obračunu s neistomišljenicima. Svoje pisanje za ovaj portal započeo sam kolumnom «Antifašizam? Ne, hvala bilo je dosta» i čekam trenutak kada će se na hrvatskoj političkoj sceni pojaviti opcija koja neće biti opterećena partizanlukom, antipartizanlukom i postantifašizmom. Iz svega navedenoga je razumljivo zašto se u Hrvatskoj nije uspio etablirati elitni konzervativizam, zasnovan na poštivanju autoriteta struke i uvažavanju vrijednosti tradicije. Osobe s autoritetom danas u Hrvatskoj ne znače gotovo ništa niti se respektiraju, a tradicionalni je konzervativizam poistovjećen s protuprosvjetiteljskim nazadnjaštvom katoličke Crkve i ustaškom kamom koja simbolizira permanentni poziv na nove zločine. Stvorena je slika alternativnih klišeja u kojima trebamo odabrati između predsjednika Europejca koji svira i komponira klasičnu glazbu i nacionalnih primitivaca koji hodočaste po Thompsonovim koncertima diljem Lijepe naše. Zato još uvijek naivno pušimo ofucane priče političkih dužnosnika o arhetipskim fenomenima »zmija« i drugih opakih gmazova koji izravno prijete hrvatskoj demokraciji. Time se istodobno pokušava baciti ljaga na klasične moralne vrijednosti koje smo naslijedili iz starogrčke kulture kao što su primjerice kompetentnost, mudrost, razboritost, odlučnost i pravednost. Riječ je o vrijednostima koje su u vremenu boljševičke diktature bile nepoželjna pojava. Sloboda osobe kao temeljna ljudska vrijednost zapadnjačke civilizacije i supstancijalna odrednica moderne demokracije na temelju koje smo, kako Hegel reče, slobodni kao građani u hrvatskoj je političkoj, postkomunističkoj demokraciji još uvijek «terra incognita». Tek onoga časa kada shvatimo da je svako osporavanje i omalovažavanje tradicionalizma i neprihvaćanje kritike kao glavnog pokretača u napretku ljudskoga roda, moći ćemo reći da smo na putu u posttotalitarno društvo. Do tada ćemo imati nove fenomene postboljševičke indoktrinacije à la Milanović, novi oblik totalitarizma u sprezi s diktaturom kiča i trivijalizacije koji su zavladali hrvatskim medijskim prostorom. Poziv da se slijedi Drugo Tito i stečevine antifašizma samo su potvrda nesposobnosti da se kritički uhvatimo u koštac sa izazovima novoga vremena.

Letak

Letak

Kada je riječ o rehabilitaciji križara kao gerilskoga pokreta u borbi protiv komunističke strahovlade važan su doprinos svojim znanstvenim istraživanjima dali povjesničari Zdenko Radelić, koji je napisao knjigu «Križari gerila u Hrvatskoj» te Ivica (Ivo) Lučić koji sustavno istražuje fenomen škripara, križara u Hercegovini u vremenu između 1945. i 1952. godine. Primarna bi zadaća povjesničara trebala biti u duhu tradicije Tacita i Leopolda von Rankea prikazati povijesne događaje fer i korektno, «sine ira et studio». Da bi se ostvario ovaj fenomenološki ideal potrebno je isto tako raščistiti Augijeve staje hrvatske indoktrinirane historiografije. Kod Križara je problem da ih se gotovo uvijek poistovjećuje sa ustaškim pokretom kao što je svojedobno činila vrhuška komunističke partije i čelništvo ozloglašene Ozne. Pri tome se ispušta iz vida da su partizanski zločini u vremenu završetka rata i samoga poraća nagnali brojne ugledne partizane da se pridruže križarskom pokretu u borbi za slobodu i demokraciju diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Moto Križara sadržan je u čuvenoj izjavi Vladka Mačeka neposredno nakon rata da je jednopartijski nacistički totalitarizam zamijenjen Titovim boljševičkim totalitarizmom.

Kod mojih Hercegovaca borba protiv komunističkoga totalitarizma zapravo nikada nije ni prestajala. Kao klinci smo znali nabrojati najznačajnija imena hercegovačkih škripara, proslavljenih boraca za slobodu i demokraciju (Mirko Kapulica, Božo Mandić, Benko Penavić, Vinko Škrobo) kao što smo znali nabrojati sastav NK Dinama (Škorić, Cvek, Gračanin, Rora) za koji smo navijali. Znakovito je da su rehabilitaciji škriparskoga pokreta zapravo najviše pridonijeli navijači N.K .Širokog Brijega, odabravši za svoj zaštitni znak ime «Škripari». Svako pitanje poput «Što bi bilo, da je bilo?» predstavlja po Hegelovu sudu razmišljanje iz perspektive sobarice. Zato je suvišno postavljati pitanje, što bi bilo da su navijači GNK Dinama umjesto stupidnoga naziva «Bad Blue Boys» uzeli ime «Križari».

Najpoznatijeg hercegovačkoga škripara (križara) Mirka Kapulicu hapsili su svi režimi, a on je ostao dosljedan u borbi za prava običnoga čovjeka. Na saslušanju pred Okružnim sudom u Mostaru 1950. nakon smrtne presude izjavio je da se borio za slobodu protiv totalitarizma. Ostao je živjeti u narodu kao mitski lik poput proslavljenih hajduka Mijata Tomića, Andrijice Šimića i drugih. Znakovito je da je jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih hercegovačkih škripara Stjepan Sičaja Gegan iz Rame bio prije rata pripadnik Hrvatske seljačke stranke, a tijekom rata sudionik partizanskog narodnooslobodilačkog pokreta. Partizansku je strahovladu nazvao «novim turskim zulumom» pa je pristupio pokretu križara. Znakovito je da su se pokretu križara pridružili i brojni muslimani od kojih je najpoznatiji bio Hasan Biber. Povijesna uloga križara koji su se borili s arapskim muslimanima u oslobađanju Jeruzalema nije ih ni najmanje smetala. Hud usud je pratio križare da je u trenutku kada su počeli dobivati američku pomoć i bili prihvaćeni kao demokratska gerila došlo do čuvene Rezolucije Inforbiroa, do Titova sukoba sa Staljinom. Nakon toga pitanje ljudskih prava i kršenje demokratskih načela u SFRJ zapadnjačkim Vladama više nije bilo zanimljivo.

Složeni proces rehabilitacije križara mogao bi nakon sustavnih znanstvenih istraživanja jednoga dana doživjeti svoj sretni završetak. No preduvjet za to je postupna rehabilitacija konzervativizma kao temeljne odrednice zapadnoeuropske kulture i civilizacije. Sve velike revolucije završavale su najčešće terorom, samo je Mirovna revolucija iz 1989. godine okončana uspostavom demokracije i tradicionalnih političkih vrijednosti. A Mirovna revolucija se u hrvatskim udžbenicima povijesti zbog komunističkog nasljeđa hrvatskih povjesničara još uvijek sustavno prešućuje.

Upravo su u tijeku prijave znanstvenih istraživačkih projekata kod Hrvatske zaklade za znanost koja djeluje pod nadzorom Jovanovićeva Ministarstva znanosti. Nameće se pitanje hoće li pri procjeni i prosudbi projekata biti mjerodavan sud struke ili sud partije? Ili je logika kvake 22 neizbježna?

Jure Zovko/dnevno

facebook komentari

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Blažene Drinske mučenice

Objavljeno

na

Objavio

Danas slavimo spomen smrti pet časnih sestara, poznatijih u narodu kao Drinske mučenice.

Ubijene su poslije mučenja od srpskih četnika 15. prosinca 1941. u Goraždu, u vrijeme četničkog masakra nad 8000 tisuća Hrvata i Bošnjaka Podrinja.

Dvije sestre bile su Hrvatice, dvije Slovenke i jedna Austrijanaka. Najmlađa je imala 29 godina, a najstarija 76.

Za vrijeme rata, 1941., u samostanu Marijin dom na Palama živjele su poglavarica s. M. Jula Ivanišević (Hrvatica, 48 g.), s. M. Berchmana Leidenix (Austrijanka, 76 g.), s. M. Krizina Bojanc (Slovenka, 56 g.), s. M. Antonija Fabjan (Slovenka, 34 g.) i s. M. Bernadeta Banja (Mađarica iz Hrvatske, 29 g.). Iako su svima činile dobro, a ponajviše susjedima i mještanima pravoslavcima, predvečer 11. prosinca 1941. četnici su opkolili samostan i svih pet sestara nasilno odveli u pravcu Goražda. Samostan Marijin dom nakon toga opljačkali su i zapalili.

Vjerne i bogobojazne kršćanske duše

Zloglasno mjesto Pale pored Sarajeva poznato je javnosti kao snažno četničko i logističko uporište u posljednjem ratu odakle je četiri godine srpska vojska terorizirala i ubijala građane Sarajeva, prenosi Kamenjar.com

No to je i mjesto gdje su katoličke časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi imale prije 1. svjetskog rata svoj Marijin dom s kapelicom Majke Divne, te školu koju su uz katoličku, pohađala pravoslavna i muslimanska djeca. Škola je djelovala do stvaranja prve Jugoslavije kada je velikosrpski kraljev režim zabranio njezino djelovanje.

Sestra su ostale na Palama skrbeći za bolesne i siromašne, bez obzira na nacionalnost.

Dana 11. prosinca 1941. bosanski četnici opkolili su samostan, te zarobili časne sestre i svećenika Franca Meška kojeg su nacisti s brojnim drugim svećenicima potjerali iz Slovenije. Sve njih počeli su voditi prema Goraždu, gdje je upravo na djelu bio pokolj Hrvata i Bošnjaka Podrinja, o čemu svjedoči rođeni Goraždanin don Anto Baković. Put od 65 km trajao je danima.

Dok su svećenika pustili, časne sestre su zatvorili u jednu prostoriju, s namjerom da ih siluju i obeščaste.

Predvečer 15. prosinca u Goraždu, opijeni alkoholom i potocima krvi zaklanih koji su tekli Drinom, došli su u sobu te ih počeli udarati i trgati odjeću s njih. Sestra Jula Ivanišević naglo je otvorila prozor i uz povik: „Isuse, spasi nas!“ skočila u noć. Isto su učinile i druge sestre slijedeći Julin primjer. Budući da visina nije bila velika, nisu poginule na mjestu, nego polomile udove i ostale ležati.

Četnici su pojurili iz kuće u noć, te ih izboli noževima dok su polomljene ležale na hladnom podrinjskom tlu, te ih odvukli do obala Drine gdje su ih ostavili. Jedna od sestara, sestra Berchmana koja je tada imala 76 godina, ostala je na životu i došla do sela u blizini Carevih voda. Ondje su je ljudi primili i počeli liječiti, no četnici su to saznali i 23. prosinca je zaklali.

Jednoj djevojci u selu su naredili da od njenog habita napravi četničku zastavu s mrtvačkom glavom.

Tako su svoj život završile vjerne i bogobojazne kršćanske duše, časne sestre s Pala pored Sarajeva. Blažene Drinske mučenice beatificirane su 2011. u Sarajevu.

U međuvremenu, pravosuđe Srbije je rehabilitiralo četnički pokret i proglasila Dražu Mihajlovića jednim od prvih boraca protiv nacista u Europi.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Na današnji dan prije 22 godine potpisan Daytonski sporazum

Objavljeno

na

Objavio

Opći okvirni sporazum za mir u Bosni i Hercegovini poznatiji kao Daytonski mirovni sporazum potpisan je na današnji dan 1995. godine u Parizu čime je okončan četverogodišnji rat u BiH.

Prethodno je Daytonski sporazum 21. studenog 1995. godine parafiran u Wright-Patterson bazi kod Daytona, u američkoj državi Ohio.

Ovaj sporazum rezultat je diplomatske inicijative američke vlade koju je otpočeo tadašnji glavni američki posrednik Richard Holbrooke u vrijeme kampanje tadašnjeg predsjednika Billa Clintona.

Konferencija se održala od 1. do 21. studenoga 1995. Glavni su sudionici bili Alija Izetbegović (predsjednik Republike BiH), Slobodan Milošević (predsjednik Republike Srbije, Srbija i Crna Gora, ondašnja SR Jugoslavija) i Franjo Tuđman (predsjednik Republike Hrvatske), predstavnici triju država nastalih iz bivše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, te glavni američki pregovarač, veleposlanik Richard Holbrooke i general Wesley Clark.

Sporazum je službeno potpisan u Elizejskoj palači u Parizu, 14. prosinca 1995. Najveći uspjeh Daytonskog sporazuma je što je njime okončan rat.

Predsjedatelj Predsjedništva BiH i predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović izjavio je medijima će nakon izbora 2018. godine u BiH morati doći do političkog dogovora u vezi Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je na današnji dan 1995. godine potpisan u Parizu.

Sporazum je bio kočnica rata, ali kroz sljedećih 22 godine pokazalo se da Daytonski sporazum stvara mnoge probleme. Postao je izvor nesuglasja triju strana. Tumačio se na razne načine. Donio je ustavne i pravne odredbe koje vrijede i danas. U mnogim odredbama postao je kočnica suživota. Daytonski sporazum nije bio stalan, nego ga se mijenjalo tiho i prešutno kroz 22 godina, često na štetu Hrvata.

– Od Daytona je ostao Dayton koliko god je skrnavljen kroz neke faze 2001., 2003. godine… Oko toga mislim da ćemo svi veoma brzo morati sjesti. To će biti jedan politički dogovor koji ćemo uraditi mislim ne do izbora 2018. godine, jer evidentno će to biti jedna drugačija utakmica, nego nakon izbora – kazao je Čović. Uvjeren je da će HDZ BiH biti na vlasti na svim razinama nakon izbora, kada će “oko navedenih stvari precizno zauzeti stav“.

– Naš cilj je osigurati konstitutivnost sva tri naroda i to je minimum da bi država mogla funkcionirati – rekao je Čović nakon sastanka stranačkih delegacija HDZ-a BiH i SNSD-a na Jahorini. Tom prilikom, i predsjednik Republike Srpske i SNSD-a Milorad Dodik komentirao je Daytonski sporazum, koji je za njega “srušen voljom međunarodnog faktora“, smatrajući da su uništene i bazične vrijednosti tog sporazuma.

– Eliminirani su entiteti i konstitutivni narodi u značajnim projektima i odlučivanju, a nametale su se i špekulativne prakse koje su recimo u vezi onoga što govorimo u vezi Izbornog zakona – da jedan narod bira svoje predstavnike i da drugi narod ne može izabrati. Srbima uporno u Federaciji drugi odnosno druge političke stranke biraju predstavnike. Zato ne vidimo da je to doprinos stabilizaciji BiH – smatra Dodik.

Kazao je da je sasvim logično što HDZ BiH, “koji predstavlja političku volju Hrvata u BiH i zagledan u matičnu zemlju Hrvatsku”, podržava ulazak BiH u NATO. SNSD razumije što HDZ promovira tu vrstu integracija isto kao što, navodi Dodik, HDZ vjerojatno razumije da su “Srbi i srpski narod zagledani u politike globalnih regionalnih integracija u vezi onoga što radi Srbija”.

– Dok god vodimo ove politike, NATO integracije nisu naš cilj i nećemo davati naše suglasnosti na razini BiH o tome – poručio je Dodik novinarima.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori

Podržite nas

Podržite našu novu facebook stranicu jednom sviđalicom (like). Naša izvorna stranica je uslijed neviđene cenzure na facebooku blokirana.

Komentari