Pratite nas

Povijesnice

Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima

Objavljeno

na

Na današnji dan 1945. godine predajom hrvatske vojske i civila kod Bleiburga počeo je Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima.

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti koji je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti (Svibanjska katastrofa) prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj.

Svibanjska katastrofa je pojam kojim se u hrvatskoj publicistici označuje niz događaja pred kraj postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), slom NDH i događaje koji su uslijedili u tjednima poslije, a odvijali su se uglavnom u svibnju 1945.godine.

Vrhunac ove katastrofe je bila Bleiburška tragedija te Križni putevi izručenih hrvatskih civila i vojnika. Procjene pobijenih hrvatskih zarobljenika u Bleiburškoj tragediji i Križnim putevima kreću se između 200 000 sve do 600 000 mrtvih Hrvata,kako Hrvata kršćana, tako i Hrvata muslimana. Bleiburška tragedija i Križni putevi predstavljaju najveću tragediju hrvatskog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti.

Tad se mnoštvo hrvatskog naroda povuklo prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od indoktriniranih jugokomunističkih Titovih partizana te konvertiranih i/ili amnestiranih četnika.

Pripadnici hrvatskih postrojbâ su se predavali tijekom tih tjedana. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati.

Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području NDH, koji su se povlačili s vojskom i koje su Saveznici izručili jugokomunističkim vlastima natrag…

Najveća tragedija hrvatskog naroda obavijena je tajnama i šutnjom do današnjeg dana kao da Jugoslavija nije nestala. Gotovo sve je ostalo obavijeno velom tajne, kao da još živimo u Jugoslaviji.

Povlačenje postrojbi NDH i civila počelo je od 5. svibnja, kada hrvatske snage prelaze iz borbenog poretka sa „Zvonimirove linije“ u čisto povlačenje dogovoreno slobodnim prijelazom preko Slovenije, piše Novigrad Podravski.

Povlačenje iz Zagreba počelo je 7. svibnja 1945. godine, u Austriju se planiralo doći preko Celja, a zaštitnice povlačenja bile su: za sjevernu kolonu 5. divizija pod zapovjedništvom Rafaela Bobana, za srednju i južnu kolonu dijelovi II. zbora i 3. divizija III. zbora pod zapovjedništvom generala Peričića.

Na putu do Celja partizani su povremeno pucnjavom napadali kolone u povlačenju. Od Zidanog Mosta kolone su se kretale u pravcu Celja cestom i željezničkom prugom uz rijeku Savinju. Stigavši do Celja nisu mogli ostati jer su partizanske snage bile okružile grad.

Ustaške postrojbe su bile u teškom položaju zbog prisutnosti velikog broja civila, te su teško manevrirali u tijeku iznenadnih napada. Dvije ustaške divizije, 5. i 18. napale su partizane i uspjele ih potisnuti, tako da su time osigurale južnoj koloni s oko 50 000 ljudi, odlazak u pravcu Velenje – Šoštanj – Mrežnica – Poljana i koja je nesmetano stigla u Bleiburg. Situacija oko Celja bila je sve kritičnija jer su partizanima stigla pojačanja, a grad je bio prepun raznih vozila i izbjeglica, negdje oko 200 000 ljudi. Na periferiji Celja su se vodile neprekidne borbe, i kako su partizani zarobili pojedine grupe, mučili su ih i ubijali.

Najveća masovna ubijanja zarobljenika izvršili su partizani u selu Teharju između Šentjura i Celja.

Prva divizija s više kolona izbjeglica 12. svibnja stiže pred Dravograd, vrši proboj i prelazi u Austriju. Zadnji dio južne kolone probio se do Šoštanja u neprestanim borbama imali su velike gubitke i 14. svibnja zbog nedostatka streljiva bili zarobljeni. Velika kolona koja se kretala sjevernije od Slovenj Gradeca stigla je 13. svibnja u dolinu Meže, gdje je zaglavila, jedan dio kolone se okolnim putevima izbjegavajući Dravograd, probio prema Bleiburgu.

Dio ustaških jedinica 14. svibnja iznenada odbacuje partizane dolinom Meže preko Ravna i Poljane i tim pravcem izvlače jedan dio zbjega. Južni zbjeg se 15. svibnja kod Slovenj Gradeca probija borbom, ali biva razbijen i zarobljen, preživjeli tvrde da je oko tisuću ljudi bilo odmah strijeljano, a ostali svrstani u još jednu „kolonu smrti“.

Prizor oko dravogradskog mosta pružao je dramatičnu sliku. Most je bio tučen jakom topovskom vatrom Bugara, te vatrom bacača i topova s uzvišenja koje su bili zaposjeli partizani. Bezpomoćna masa zbjega nemilosrdno je masakrirana nalazeći se pred paklenskom vatrom.

Grobnice oko Celja, Maribora, Ljubljane, Kranja i drugih mjesta u Sloveniji pune su hrvatskih rodoljuba. Oni koji nisu tamo ubijeni nastavili su u „kolonama smrti“ na „križnom putu“.

Računa se da je oko 250–300.000 izbjeglica u zbjegu što vojnika, ranjenika, civila – žena i djece, uspjelo prijeći u Austriju.

Englezi su ih planski smjestili u desetak većih i manjih logora na velikoj zelenoj bleiburškoj livadi koji međusobno nisu bili povezani. Ovi su već 10. svibnja izručili jedan dio vodstva vlade NDH, što je prouzročilo zabunu i očajanje. Od jutra 15. svibnja trajali su pregovori s partizanima i Englezima. Englezi su inzistirali da hrvatske oružane snage polože oružje pred partizanima do 16 sati.

Oko 16 sati 15. svibnja 1945. počelo je nešto nezamislivo. Sa svih strana počeli su pucnjevi iz svih vrsta oružja. Svaki metak našao je neki cilj, mogli su se čuti zvuci metaka, tutanj aviona, vika, jauci, plač, vrisak nevinog hrvatskog naroda. Bila je to strašna slika na kojoj se moglo vidjeti padanje ljudi i ranjenika, trčanje, panika, livada je bila crvena od krvi. Na zemlji su se previjali ljudi od boli i jada.

Strašno.

Tko je to preživio, bio je zarobljen i proveden u koloni smrti na „križni put”.

Mnogi koji su preživjeli pokolj kod Bleiburga nisu preživjeli stradanja na „križnom putu“. Na križnom putu ili koloni smrti zarobljeni vojnici i civili bili su batinjani, iscrpljivani glađu i žeđi, te mučeni, poneki koji su pali od iznemoglosti bili su ubijeni. Tako mučeći pješke su ih vodili od logora do logora u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, sve do Makedonije, gdje su mnogi završili na prisilnom radu.

Kako je to bio organiziran i smišljeni genocid svjedoči i izjava M. Đilasa koji je kasnije napisao: Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla živjeti.

I to je najveća istina jer je osnovni smisao masovnog ubijanja nakon svršetka rata bio u likvidaciji onih snaga koje bi se opirale stvaranju nove Jugoslavije kao srpskog kolonijalnog carstva, što se pokušalo ponovo ponoviti 1991. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

28. svibnja 1991. – Prva smotra Zbora narodne garde (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Bila je to prva službena smotra postrojbe koja je predala prijavak prvome predsjedniku RH dr. Franji Tuđmanu, pa je i sam čin označio povijesno osnivanje oružanih snaga

U kasno proljeće 1991. sve je upozoravalo na katastrofu demokratske Hrvatske. Četnička pobuna koju je pokrenuo Beograd, a svojim tenkovima štitila jugovojska, bila je krvava najava unaprijed smišljene velikosrpske agresije.

Svi međunarodni čimbenici očekivali su brz hrvatski slom temeljeći svoje prosudbe na ubojitoj snazi JNA, četvrte vojne sile u Europi, piše HRT

Na opće iznenađenje 28. svibnja 1991. u Zagrebu je održan svečani mimohod prvih postrojba hrvatske vojske, tada još pod nazivom Zbora narodne garde i u sastavu Ministarstva unutarnjih poslova.

Predsjednik Tuđman odlučio se na taj potez suočen s predvidivom agresijom i poučen povijesnom spoznajom da nijedan narod nije izborio slobodu i nezavisnost bez vlastitih oružanih snaga.

Pred državnim vrhom tog su se dana postrojili odredi pješaštva, policije, mornarice, zatim plave beretke, diverzanti i pripadnici protuoklopnih i zračnih snaga Republike Hrvatske. Tu su bili i sinjski alkari da bi podsjetili na junaštvo mnogih hrvatskih generacija.

Poslije svečane prisege domovini predsjednik Tuđman predao je zastave zapovjednicima postrojenih brigada.

“Mi smo miroljubiv narod”, rekao je predsjednik Tuđman, “no moramo stvoriti silu jer ima onih koji bi htjeli protiv hrvatske slobode i suverenosti. Nećemo se naoružavati radi osvajanja tuđih teritorija. Imat ćemo onoliko koliko je potrebno za slobodu Hrvatske i hrvatskog naroda…”.

Mladićima sa “Zagrebovog” stadiona uskoro su se pridružili još deseci tisuća boraca. Uz veliko samoodricanje hrvatski je narod s vremenom stvorio snažnu vojnu silu koja je obranila Hrvatsku, a zatim u “Bljesku” i “Oluji” munjevito oslobodila zaposjednute hrvatske krajeve.

Damir Krstičević: Hrvatski narod može biti ponosan na našu sjajnu Hrvatsku vojsku

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

Prije 25 godina otvoren prvi Muzej Domovinskog rata

Objavljeno

na

Ilustracija/Muzej Koprivnica

Malo je poznato da je u Koprivnici, u sklopu Muzeja Grada, prva u Hrvatskoj, 27. svibnja 1995., otvorena stalna postava eksponata vezanih uz hrvatski obrambeno-osloboditeljski Domovinski rat.

Prvih godina izložba je bila postavljena u većini izložbenih prostora ove ustanove, ali kasnije, pa sve do danas, svedena je na dvije. Po riječima višeg kustosa prof. Dražena Ernečića svake godine dolazi sve više posjetitelja, poglavito mladih, iz osnovnih i srednjih škola Koprivničko-križevačke županije.

Inicijativu za ovaj projekt, kojeg su podržale sve  Udruge proistekle iz Domovinskog rata, dao je Mladen Pavković, inicijator i glavni urednik prvog hrvatskog vojnog lista „Gardist“, ali i velikog broja knjiga i fotografija vezanih uz Domovinski rat.

Zajedno s Vladimirom Kostjukom osmislio je i jedan od najboljih i najzapaženijih ratnih plakata – „Hrvatska vas zove“ (1991.), koji je pored  Koprivničanaca pozivao u obranu hrvatske Domovine i – Osječane, jer ga je general Branimir Glavaš dao tiskati i polijepiti i u tom gradu u nekoliko tisuća primjeraka!

Muzej danas raspolaže s brojnim eksponatima od policijskih do vojnih postrojbi, ratnih plakata, knjiga, kataloga, pa sve do proizvoda Podravke i Belupa koji su se koristili u vrijeme stvaranja hrvatske države.

Ovu prvu ratnu zbirku iz Domovinskog rata trebalo bi premjestiti u drugi, veći prostor. Svi su se s time složili, ali zasad je sve ostalo na ideji, odnosno prijedlogu – rekao je Ernečić.

Milan Pišković

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari