Pratite nas

Povijesnice

Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima

Objavljeno

na

Na današnji dan 1945. godine predajom hrvatske vojske i civila kod Bleiburga počeo je Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima.

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti koji je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti (Svibanjska katastrofa) prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj.

Svibanjska katastrofa je pojam kojim se u hrvatskoj publicistici označuje niz događaja pred kraj postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), slom NDH i događaje koji su uslijedili u tjednima poslije, a odvijali su se uglavnom u svibnju 1945.godine.

Vrhunac ove katastrofe je bila Bleiburška tragedija te Križni putevi izručenih hrvatskih civila i vojnika. Procjene pobijenih hrvatskih zarobljenika u Bleiburškoj tragediji i Križnim putevima kreću se između 200 000 sve do 600 000 mrtvih Hrvata,kako Hrvata kršćana, tako i Hrvata muslimana. Bleiburška tragedija i Križni putevi predstavljaju najveću tragediju hrvatskog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti.

Tad se mnoštvo hrvatskog naroda povuklo prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od indoktriniranih jugokomunističkih Titovih partizana te konvertiranih i/ili amnestiranih četnika.

Pripadnici hrvatskih postrojbâ su se predavali tijekom tih tjedana. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati.

Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području NDH, koji su se povlačili s vojskom i koje su Saveznici izručili jugokomunističkim vlastima natrag…

Najveća tragedija hrvatskog naroda obavijena je tajnama i šutnjom do današnjeg dana kao da Jugoslavija nije nestala. Gotovo sve je ostalo obavijeno velom tajne, kao da još živimo u Jugoslaviji.

Povlačenje postrojbi NDH i civila počelo je od 5. svibnja, kada hrvatske snage prelaze iz borbenog poretka sa „Zvonimirove linije“ u čisto povlačenje dogovoreno slobodnim prijelazom preko Slovenije, piše Novigrad Podravski.

Povlačenje iz Zagreba počelo je 7. svibnja 1945. godine, u Austriju se planiralo doći preko Celja, a zaštitnice povlačenja bile su: za sjevernu kolonu 5. divizija pod zapovjedništvom Rafaela Bobana, za srednju i južnu kolonu dijelovi II. zbora i 3. divizija III. zbora pod zapovjedništvom generala Peričića.

Na putu do Celja partizani su povremeno pucnjavom napadali kolone u povlačenju. Od Zidanog Mosta kolone su se kretale u pravcu Celja cestom i željezničkom prugom uz rijeku Savinju. Stigavši do Celja nisu mogli ostati jer su partizanske snage bile okružile grad.

Ustaške postrojbe su bile u teškom položaju zbog prisutnosti velikog broja civila, te su teško manevrirali u tijeku iznenadnih napada. Dvije ustaške divizije, 5. i 18. napale su partizane i uspjele ih potisnuti, tako da su time osigurale južnoj koloni s oko 50 000 ljudi, odlazak u pravcu Velenje – Šoštanj – Mrežnica – Poljana i koja je nesmetano stigla u Bleiburg. Situacija oko Celja bila je sve kritičnija jer su partizanima stigla pojačanja, a grad je bio prepun raznih vozila i izbjeglica, negdje oko 200 000 ljudi. Na periferiji Celja su se vodile neprekidne borbe, i kako su partizani zarobili pojedine grupe, mučili su ih i ubijali.

Najveća masovna ubijanja zarobljenika izvršili su partizani u selu Teharju između Šentjura i Celja.

Prva divizija s više kolona izbjeglica 12. svibnja stiže pred Dravograd, vrši proboj i prelazi u Austriju. Zadnji dio južne kolone probio se do Šoštanja u neprestanim borbama imali su velike gubitke i 14. svibnja zbog nedostatka streljiva bili zarobljeni. Velika kolona koja se kretala sjevernije od Slovenj Gradeca stigla je 13. svibnja u dolinu Meže, gdje je zaglavila, jedan dio kolone se okolnim putevima izbjegavajući Dravograd, probio prema Bleiburgu.

Dio ustaških jedinica 14. svibnja iznenada odbacuje partizane dolinom Meže preko Ravna i Poljane i tim pravcem izvlače jedan dio zbjega. Južni zbjeg se 15. svibnja kod Slovenj Gradeca probija borbom, ali biva razbijen i zarobljen, preživjeli tvrde da je oko tisuću ljudi bilo odmah strijeljano, a ostali svrstani u još jednu „kolonu smrti“.

Prizor oko dravogradskog mosta pružao je dramatičnu sliku. Most je bio tučen jakom topovskom vatrom Bugara, te vatrom bacača i topova s uzvišenja koje su bili zaposjeli partizani. Bezpomoćna masa zbjega nemilosrdno je masakrirana nalazeći se pred paklenskom vatrom.

Grobnice oko Celja, Maribora, Ljubljane, Kranja i drugih mjesta u Sloveniji pune su hrvatskih rodoljuba. Oni koji nisu tamo ubijeni nastavili su u „kolonama smrti“ na „križnom putu“.

Računa se da je oko 250–300.000 izbjeglica u zbjegu što vojnika, ranjenika, civila – žena i djece, uspjelo prijeći u Austriju.

Englezi su ih planski smjestili u desetak većih i manjih logora na velikoj zelenoj bleiburškoj livadi koji međusobno nisu bili povezani. Ovi su već 10. svibnja izručili jedan dio vodstva vlade NDH, što je prouzročilo zabunu i očajanje. Od jutra 15. svibnja trajali su pregovori s partizanima i Englezima. Englezi su inzistirali da hrvatske oružane snage polože oružje pred partizanima do 16 sati.

Oko 16 sati 15. svibnja 1945. počelo je nešto nezamislivo. Sa svih strana počeli su pucnjevi iz svih vrsta oružja. Svaki metak našao je neki cilj, mogli su se čuti zvuci metaka, tutanj aviona, vika, jauci, plač, vrisak nevinog hrvatskog naroda. Bila je to strašna slika na kojoj se moglo vidjeti padanje ljudi i ranjenika, trčanje, panika, livada je bila crvena od krvi. Na zemlji su se previjali ljudi od boli i jada.

Strašno.

Tko je to preživio, bio je zarobljen i proveden u koloni smrti na „križni put”.

Mnogi koji su preživjeli pokolj kod Bleiburga nisu preživjeli stradanja na „križnom putu“. Na križnom putu ili koloni smrti zarobljeni vojnici i civili bili su batinjani, iscrpljivani glađu i žeđi, te mučeni, poneki koji su pali od iznemoglosti bili su ubijeni. Tako mučeći pješke su ih vodili od logora do logora u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, sve do Makedonije, gdje su mnogi završili na prisilnom radu.

Kako je to bio organiziran i smišljeni genocid svjedoči i izjava M. Đilasa koji je kasnije napisao: Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla živjeti.

I to je najveća istina jer je osnovni smisao masovnog ubijanja nakon svršetka rata bio u likvidaciji onih snaga koje bi se opirale stvaranju nove Jugoslavije kao srpskog kolonijalnog carstva, što se pokušalo ponovo ponoviti 1991. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Luka Andrijanić srušio je prve agresorske avione u Domovinskom ratu

Objavljeno

na

Objavio

Foto: Privatna arhiva

Luka Andrijanić oborio je prve agresorske avione 24. kolovoza 1991. na samom početku bitke za Vukovar. Poginuo je na današnji dan, tri dana prije 20. rođendana dok je postavljao mine.

Uvod u napad na Vukovar zbio se 24. kolovoza, a ostat će zauvijek zapamćen po mladom Luki Andrijaniću koji je tog dana oborio dva zrakoplova JNA, a samo dva dana poslije 26. kolovoza oborio je još dva neprijateljska zrakoplova. Taj mladić iz Velike Brusnice kraj Bosanskog Broda, još nije ni 20 godina napunio, a srušio je prve agresorske avione u Domovinskom ratu.

Zapovjednik obrane grada Vukovara Ivica Arbanas taj dan je izdao zapovijed, a Luka je srušio avione.

-Jedino je Luka znao pucat s tim protuzrakoplovnim topom 20/3 i nitko drugi, a Ivica Arbanas je izdao zapovijed da se puca na avione. Luka Andrijanić trocjevcem je pogodio dva neprijateljska aviona koji su dolazili iz Srbije, ponovno raketirati silos Đergaj. Jedan je pao odmah, a drugi na vojvođanskoj strani Dunava, piše 24sata.hr

Tjedan dana poslije, 31. kolovoza 1991. u središnjem dnevniku HRT-a predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman, u svojstvu vrhovnog zapovjednika oružanih snaga, javno je pohvalio zapovjednika obrane grada Ivicu Arbanasa za uspješnu obranu Vukovara i rušenja 4 neprijateljska zrakoplova i uništavanja 12 tenkova i oklopnih vozila, a Luka, fantastičan mladić, bio je naš heroj – priča Ivan Anđelić – Doktor koji je skupa s Lukom bio svaki dan od 15. lipnja otkad je mladi Luka došao u Vukovar.

‘Lipi, kad se budem ženio ti češ mi biti kum’

Luka Andrijanić pristupio je dragovoljno ZNG-u upravo tog 15. lipnja zajedno s prijateljima iz Velike Brusnice kraj Bosanskog Broda Stjepanom Čičkom i braćom Josipom i Ilijom Paradžik. On je bio najmlađi od četvorice. Luka je JNA služio u Batajnici i bio protuavionac, najbolji u klasi.

Luka, Josip Jakobović i Marjan Balić bili su kao jedno, nisu se ni minute razdvajali, nerazdvojni trojac. Oni su bili posada za rušenje aviona, a Luka kao njihov zapovjednik. Marjan Balić je bio vozač, a Josip Jakobović bio je desna ruka Luke Andrijanića koji je kao Vukovarac upao u ekipu zbog dobrog poznavanja terena. On je bio policajac i znao je svaku kuću u Vukovaru – kaže Ivan Anđelić. Lukinii pomoćnici su još bili Antun Bekčević i Zvonimir Hincak.

– Luka je bio mirne naravi, dobar, odgovoran i pouzdan, ma duša od čovjeka. A tako mlad dečko. A bio je i zgodan, stasit mladić i za njim su letjele djevojke. Rekao je zapovjedniku Arbanasu jednom prilikom ‘Lipi, kad se budem ženio ti češ mi biti kum’ – prisjeća se Doktor.

Nažalost ni 20. rođendan nije dočekao. Poginuo je tri dana ranije, na današnji dan prije točno 28 godina.

Doktor se prisjetio Lukine smrti

– Marjan Balić zove na motorolu zapovjednika Ivicu Arbanasa i mene. Kaže nam ‘Lipi i Doktore, dođite odmah u bolnicu, trebamo vas Luka i ja’. Krenuli smo, nismo znali što se događa. Ma nije prošlo ni 10 minuta, a već smo bili tamo. Dolazimo, a Marjan, sav u suzama, izlazi pred nas iz stare crvene Lade i govori nam: ‘Luka je poginuo’.

Ja otvaram vrata, Luka leži, glava mu zabačena, ne vidim mu lice. Ali odjeća je sva poderna na njemu i vidim mu ožiljak na koljenu. Zapamtio sam taj ožiljak jer smo u pauzama bitaka, kad bi uhvatili pola sata mira, pa da se opustimo malo, znali zajedno u ekipi igrati nogomet. Šok, stisnulo nas u grlu, onaj osjećaj da si izgubio čovjeka kao rođenog brata – priča Ivan Anđelić Doktor.

Zadnje riječi: ‘Bačulin pomagaj’

Luka je nastradao tijekom postavljanja protupješačkih mina ispred svojih položaja na kojima se očekivao dolazak neprijateljske pješadije. Tijekom postavljanja mina, počeo je minobacački napad. Silina udara Luku je iznenadila i samo jedan trzaj rukom, mala neopreznost prema mini koju je postavljao koštala ga je života. To su trebali raditi mineri, ali nisu se pojavljivali. Samo su donijeli mine i rekli da će doći kada budu imali vremena. Luka je rekao da ih ide sam postaviti jer je vidio u JNA kako se to radi.

– Doslovno mu je pukla mina u rukama. Trenutna smrt. To je bila raspriskavajuća protupješačka mina. Potezna. Možete samo zamisliti kako je izgledao od tih gelera. Da je bilo sedam, osam ljudi oko njega svi bi poginuli. Strašna razorna moć. Zadnje njegove riječi bile su upućene upravo suborcu Marjanu Baliću, koji je pratio Luku kada je postavljao mine. Rekao mu je samo ‘Bačulin pomagaj’. – priča nam Doktor.

– Marjan Balić je nakon pada Vukovara završio u srbijanskim koncentracijskim logorima Stajićevo i Sremska Mitrovica, gdje je proveo 9 mjeseci. Poslije izlaska iz logora dobio sina i kako drukčije da ga nazove nego po svome poginulom suborcu Luki. Svi smo i dalje u kontaktu s njegovim roditeljima. I Jakobović, Arbanas, Marjan i ja. Kao da smo njihovi članovi obitelji – zaključio je Anđelić.

Kako je teklo obaranje prvih aviona

Toga je dana zapovjednik obrane grada Vukovara Ivica Arbanas izdao je zapovjed dežurnom centru tj. u gimnaziji, Ivanu Anđeliću Doktoru da ekipa sa protuavionskim topom ode na položaje prema silosu Đergaj te da ga obrani od napada aviona JNA.

Mjesec dana ranije, točnije 27. srpnja, a to treba spomenuti, na našu vojarnu Nikole Šubić Zrinski kod Opatovca, gdje je bila smještena 4. bojna ZNG, izvršen je zračni napad i tom je prilikom ranjeno četvero pripadnika ZNG-a: Josip Prelčec ranjen je u nogu, Antun Bekčević u glavu, Goran Mađarević je izranjavan po cijelome tijelu, a Josip Jakobović ranjen je u glavu.
Tada je zapovjeđeno da se glavnina snaga izvuče u grad Vukovar, a jedan vod ostane čuvati vojarnu kod Opatovca.

Dana 24. kolovoza od rani jutarnjih sati neprijateljski zrakoplovi JNA napadaju vojarnu ZNG na Opatovcu, napadaju silos Đergaj gdje su naši gardisti i napadaju objekte u Borovu Naselju.

Luka Andrijanić je tada rekao da nema vozača pa je Ivan Anđelić odredio Josipa Jakobović da povede ekipu u izvršavanje borbene zadaće i da odabere najbolju poziciju za djelovanje. Zapovjednik Ivica Arbanas je posadi na odlasku rekao da se jave Blagi Zadri da su u njegovoj zoni odgovornosti i kad se sve postavi da ga izvjesti da je sve spremno.

Jakobović je odobrao poziciju koja se Luki jako svidjela. To je odmah javljeno zapovjedniku Arbanasu i on se odmah priključio posadi.

U 14 sati zrakoplovi JNA napadaju Osijek, a u Vukovar u poslijepodnevnim satima dolaze četiri ‘Super Galeba G-4’.Rade krug u formaciji za napad i počinju pucati. U tom trenutku zapovjednik Arbanas izdaje zapovijed da se ruše avioni.

Zanimljivo je da naprijateljski avioni koju su mjesec dana ranije raketirali našu vojarnu na Opatovcu i tada su među ostalim bili ranjeni Antun Bekčević i Josip Jakobović, dana 24. kolovoza njih dvojica zajedno sa Lukom Andrijanićem sudjeluju u akciji rušenja aviona.

– I eto, da su prvi naši ranjeni sudjelovali u tome da te iste avione koji su ih raketirali obore. To je bila Božja ruka pravde da baš oni sudjeluju u tome da ruše avione – kaže Ivan Anđelić Doktor.

Dana 26. kolovoza 1991. godine Luka Andrijanić srušio je još dva aviona s istom posadom kod vukovarskog vodotornja, piše 24sata.hr

 

Na današnji dan 1991 – Oboren prvi zrakoplov ‘JNA’

 

 

 

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Herceg Bosna

28 godina od okupacije Mostara od strane tzv. JNA i rezervista

Objavljeno

na

Objavio

Prije 28 godina, 19. rujna 1991. u Mostar su došli navjestitelji rata, srpski i crnogorski rezervisti JNA. Zbog navodnog osiguranja Zračne luke, u Mostar i Hercegovinu dolazi više od pet tisuća rezervista, pripadnika titogradskog i užičkog korpusa tzv.JNA.

Nedugo nakon dolaska, tzv.JNA zauzima položaje na brdima oko Mostara i zračne luke, pripremajući opsadu grada koja će početi s proljećem 1992. godine.

Za dolazak rezervista u Mostar (19. rujna 1991.) iako nenajavljen, mostarski krizni stožer bio je pripravan. U suradnji s hrvatskim kadrovima u republičkom MUP-u zaustavljen je prvi nasrtaj rezervista da uđu u samo središte grada. Zaustavljeni su u Gnojnicama i Zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove, piše HMS.

U Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj. Svakodnevno je sve veći broj dragovoljaca pristupao obrani Mostara, oružje koje je dolazilo ilegalno raspoređivalo se preko glavnog stožera u Grudama. U to vrijem gradom su kružile razne dezinformacije i zlonamjerne glasine koje je širio KOS što je među građane unosilo nemir, pa se krizni stožer morao suprotstaviti i takvom vidu specijalnog rata protiv KOS-a.

Dok je rat praktično pred vratima, oporbene stranke u Mostaru organiziraju razne mitinge podrške za JNA.

Od tada pa do početka ratnih događanja u Mostaru, skoro svakodnevno  dolazilo je i do incidenata u koje su bili uključeni rezervisti tzv.JNA. Sporadična pucnjava s okolnih brda prema Katedrali, strašenje građana s dugim cijevima na ulicama, bombe u kafićima, pijančevanje i tuče, te pucnjava na vozila u okolici Mostara, ali i međusobni obračuni rezervista, unijeli su osjećaj straha, nemira i nesigurnosti među stanovnike Mostara.

U listopadu 1991. je napadnuto i selo Ravno u sjeverozapadnom dijelu Popova polja, što je događaj kojim de facto počinje rat u Bosni i Hercegovini, za kojeg tadašnji predsjedavajući Predsjedništva BiH Alija Izetbegović je kazao da nije „naš rat“.

Jedinice JNA smještene u Mostaru su trebale, zajedno s kninskim korpusom, zauzeti Split i srednju Dalmaciju. Kako to nisu uspjeli učiniti, užički i podgorički korpus ostaju na ovom području.

Užički korpus je preimenovan u ”bilećki”, a poslije i u ”hercegovački”. Djelovao je na području Mostara. Titogradski korpus je djelovalo na području Popova polja, Neuma, Stona i Dubrovnika.

Pod zapovjedništvom ovih korpusa su kasnije bile i brojne paravojne formacije iz Srbije i istočne Hercegovine, koje su počinile i zločin na Uborku gdje je mučki ubijeno 114 civila iz mostarskog naselja Zalik i Sutina, a za koji nitko nije odgovarao. Bio je to jedan od prvih masovnih zločina nad civilima tijekom četverogodišnjeg rata u BiH.M. L./HMS/

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari