Pratite nas

Povijesnice

Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima

Objavljeno

na

Na današnji dan 1945. godine predajom hrvatske vojske i civila kod Bleiburga počeo je Križni put hrvatskog naroda, najveći ratni zločin ikad počinjen nad Hrvatima.

Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti koji je počinila Jugoslavenska armija. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti (Svibanjska katastrofa) prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga u austrijskog pokrajini Koruškoj.

Svibanjska katastrofa je pojam kojim se u hrvatskoj publicistici označuje niz događaja pred kraj postojanja Nezavisne Države Hrvatske (NDH), slom NDH i događaje koji su uslijedili u tjednima poslije, a odvijali su se uglavnom u svibnju 1945.godine.

Vrhunac ove katastrofe je bila Bleiburška tragedija te Križni putevi izručenih hrvatskih civila i vojnika. Procjene pobijenih hrvatskih zarobljenika u Bleiburškoj tragediji i Križnim putevima kreću se između 200 000 sve do 600 000 mrtvih Hrvata,kako Hrvata kršćana, tako i Hrvata muslimana. Bleiburška tragedija i Križni putevi predstavljaju najveću tragediju hrvatskog naroda u njegovoj cjelokupnoj povijesti.

Tad se mnoštvo hrvatskog naroda povuklo prema Zapadu u nadi da će se moći predati zapadnim Saveznicima koji bi ih zaštitili od indoktriniranih jugokomunističkih Titovih partizana te konvertiranih i/ili amnestiranih četnika.

Pripadnici hrvatskih postrojbâ su se predavali tijekom tih tjedana. Brojni hrvatski vojnici su bili ubijeni dok su držali odstupnicu, povlačili se, nakon što su se predali u borbama ili nakon što bi se prijavili vlastima, naivno se nadajući da će ih nove vlasti pošteno tretirati.

Ista je sudbina snašla desetke tisuća zarobljenih hrvatskih civila koji su ostali u svojim domovima ili drugdje na području NDH, koji su se povlačili s vojskom i koje su Saveznici izručili jugokomunističkim vlastima natrag…

Najveća tragedija hrvatskog naroda obavijena je tajnama i šutnjom do današnjeg dana kao da Jugoslavija nije nestala. Gotovo sve je ostalo obavijeno velom tajne, kao da još živimo u Jugoslaviji.

Povlačenje postrojbi NDH i civila počelo je od 5. svibnja, kada hrvatske snage prelaze iz borbenog poretka sa „Zvonimirove linije“ u čisto povlačenje dogovoreno slobodnim prijelazom preko Slovenije, piše Novigrad Podravski.

Povlačenje iz Zagreba počelo je 7. svibnja 1945. godine, u Austriju se planiralo doći preko Celja, a zaštitnice povlačenja bile su: za sjevernu kolonu 5. divizija pod zapovjedništvom Rafaela Bobana, za srednju i južnu kolonu dijelovi II. zbora i 3. divizija III. zbora pod zapovjedništvom generala Peričića.

Na putu do Celja partizani su povremeno pucnjavom napadali kolone u povlačenju. Od Zidanog Mosta kolone su se kretale u pravcu Celja cestom i željezničkom prugom uz rijeku Savinju. Stigavši do Celja nisu mogli ostati jer su partizanske snage bile okružile grad.

Ustaške postrojbe su bile u teškom položaju zbog prisutnosti velikog broja civila, te su teško manevrirali u tijeku iznenadnih napada. Dvije ustaške divizije, 5. i 18. napale su partizane i uspjele ih potisnuti, tako da su time osigurale južnoj koloni s oko 50 000 ljudi, odlazak u pravcu Velenje – Šoštanj – Mrežnica – Poljana i koja je nesmetano stigla u Bleiburg. Situacija oko Celja bila je sve kritičnija jer su partizanima stigla pojačanja, a grad je bio prepun raznih vozila i izbjeglica, negdje oko 200 000 ljudi. Na periferiji Celja su se vodile neprekidne borbe, i kako su partizani zarobili pojedine grupe, mučili su ih i ubijali.

Najveća masovna ubijanja zarobljenika izvršili su partizani u selu Teharju između Šentjura i Celja.

Prva divizija s više kolona izbjeglica 12. svibnja stiže pred Dravograd, vrši proboj i prelazi u Austriju. Zadnji dio južne kolone probio se do Šoštanja u neprestanim borbama imali su velike gubitke i 14. svibnja zbog nedostatka streljiva bili zarobljeni. Velika kolona koja se kretala sjevernije od Slovenj Gradeca stigla je 13. svibnja u dolinu Meže, gdje je zaglavila, jedan dio kolone se okolnim putevima izbjegavajući Dravograd, probio prema Bleiburgu.

Dio ustaških jedinica 14. svibnja iznenada odbacuje partizane dolinom Meže preko Ravna i Poljane i tim pravcem izvlače jedan dio zbjega. Južni zbjeg se 15. svibnja kod Slovenj Gradeca probija borbom, ali biva razbijen i zarobljen, preživjeli tvrde da je oko tisuću ljudi bilo odmah strijeljano, a ostali svrstani u još jednu „kolonu smrti“.

Prizor oko dravogradskog mosta pružao je dramatičnu sliku. Most je bio tučen jakom topovskom vatrom Bugara, te vatrom bacača i topova s uzvišenja koje su bili zaposjeli partizani. Bezpomoćna masa zbjega nemilosrdno je masakrirana nalazeći se pred paklenskom vatrom.

Grobnice oko Celja, Maribora, Ljubljane, Kranja i drugih mjesta u Sloveniji pune su hrvatskih rodoljuba. Oni koji nisu tamo ubijeni nastavili su u „kolonama smrti“ na „križnom putu“.

Računa se da je oko 250–300.000 izbjeglica u zbjegu što vojnika, ranjenika, civila – žena i djece, uspjelo prijeći u Austriju.

Englezi su ih planski smjestili u desetak većih i manjih logora na velikoj zelenoj bleiburškoj livadi koji međusobno nisu bili povezani. Ovi su već 10. svibnja izručili jedan dio vodstva vlade NDH, što je prouzročilo zabunu i očajanje. Od jutra 15. svibnja trajali su pregovori s partizanima i Englezima. Englezi su inzistirali da hrvatske oružane snage polože oružje pred partizanima do 16 sati.

Oko 16 sati 15. svibnja 1945. počelo je nešto nezamislivo. Sa svih strana počeli su pucnjevi iz svih vrsta oružja. Svaki metak našao je neki cilj, mogli su se čuti zvuci metaka, tutanj aviona, vika, jauci, plač, vrisak nevinog hrvatskog naroda. Bila je to strašna slika na kojoj se moglo vidjeti padanje ljudi i ranjenika, trčanje, panika, livada je bila crvena od krvi. Na zemlji su se previjali ljudi od boli i jada.

Strašno.

Tko je to preživio, bio je zarobljen i proveden u koloni smrti na „križni put”.

Mnogi koji su preživjeli pokolj kod Bleiburga nisu preživjeli stradanja na „križnom putu“. Na križnom putu ili koloni smrti zarobljeni vojnici i civili bili su batinjani, iscrpljivani glađu i žeđi, te mučeni, poneki koji su pali od iznemoglosti bili su ubijeni. Tako mučeći pješke su ih vodili od logora do logora u Hrvatskoj, Bosni, Srbiji, sve do Makedonije, gdje su mnogi završili na prisilnom radu.

Kako je to bio organiziran i smišljeni genocid svjedoči i izjava M. Đilasa koji je kasnije napisao: Hrvatska je vojska morala biti pobijena da bi Jugoslavija mogla živjeti.

I to je najveća istina jer je osnovni smisao masovnog ubijanja nakon svršetka rata bio u likvidaciji onih snaga koje bi se opirale stvaranju nove Jugoslavije kao srpskog kolonijalnog carstva, što se pokušalo ponovo ponoviti 1991. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Na današnji dan 2012. – Oslobođeni hrvatski heroji Gotovina i Markač

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16.11. 2012. u 09:33 sudac Haškog suda Theodor Meron izgovorio je povijesne riječi: “Izričem oslobađajuću presudu Anti Gotovini i Mladenu Markaču te naređujem da se obojica odmah puste na slobodu”.

Pravomoćnom presudom Međunarodnog Kaznenog suda za bivšu Jugoslaviju (ICTY) utvrđeno je da dvojica hrvatskih generala Ante Gotovina i Mladen Markač nisu bili članovi nikakvog udruženog zločinačkog pothvata i da nisu krivi za topničke napade na civilne ciljeve tijekom oslobodilačke akcije Oluja, a što je bio temelj prve nepravedne presude ICTY-a.

Val neopisive radosti i ushita zahvatio je cijeli hrvatski narod od Konavala do Vukovara, suze radosnice bile su na licima svih domoljuba i hrvatskih ljudi.

Emocije se nisu mogle obuzdati jer je pravda donešena: hrvatski ratni generali i heroji Domovinskog rata nevini su ljudi, a Hrvatska je slobodna zemlja bez ljage na oslobodilačkom ratu.

Iako su mnoge međunarodne i domaće strukture, pa i pojedini domaći mediji, trudili dokazati krivnju dvojice generala, te time i Hrvatske vojske i hrvatskog naroda – pravda je pobijedila!

Povijesnom presudom skinuta je bilo kakva mogućnost ucjene prošlošću i političkog pozicioniranja na patnji hrvatskog naroda što su mnogi domaći i strani krugovi itekako priželjkivali nadajući se zatvoru za hrvatske junake.

Srbija je bila šokirana, a na licima nekih poznatih ljudi sa domaće političke scene nije se mogla sakriti razočaranost odlukom.

Na drugoj strani, tisuće Hrvata pohrlili su na trgove proslaviti ovu radosnu vijest, a crkve su bile ispunjenje vjernicima i molitvama zahvalnosti Bogu na uslišanju dugogodišnjih molitava za svoje generale.

Generali, heroji, naši osloboditelji, konačno su odahnuli čista obraza, a hrvatski narod je sa nadom krenuo u svjetliju budućnost!

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati

Povijesnice

15. studenoga 1991. Kostrići (Banovina) – Srpske paravojne postrojbe ubile su sve stanovnike tog malenog mjesta

Objavljeno

na

Objavio

Stravični zločin dogodio se samo tri dana prije pada Vukovara, a danas se to smatra jednim od najgorih ratnih zločina Domovinskog rata.

Na današnji dan 15. studenog 1991. pripadnici paravojnih srpskih milicija Kaline sa Banovine ubili su sve preostale stanovnike Hrvate u zaseoka Kostrići pored Hrvatske Kostajnice. Najmlađe žrtve bila su mala djeca od 2 i 4 godine, a najstariji starac od 93 godine. Ukupno je ubijeno 16 staraca i djece. U selu nije ostao nitko živ.

Ista srpska postrojba počinila je i veliki pokolj Hrvata u Baćinu koji su tamo dovedeni iz Hrvatske Dubice.
O ovom strašnom događaju hrvatska javnost i danas malo zna.

Ratni zločin u Kostrićima počinili pripadnici Jedinice za posebne namjene MUP-a tzv. “SAO Krajine“ pod nazivom “Kaline” iz Komogovine s područja Dvora, kojom je zapovijedao ratni zločinac Stevan Borojević.

Ušli su u selo i pobili svih šesnaest stanovnika, dragocjenosti otuđili, a selo zapalili. Prema iskazu Stevana Borojevića Ćuka, on je zajedno s „jednim borcem Medićem i jednim dobrovoljcem srbijancem“, dobio naredbu o „čišćenju“ sela Kostrića.

Navodi da su u selu već naišli na srpske borce, od kojih mu je jedan rekao da u jednoj kući postoji jedna mlađa žena s dvoje djece i dvije starije osobe, nakon čega su se skupili kod te kuće, a ulaskom u kuću je vidio da čitava obitelj uplašena sjedi na krevetu, dok se mlađa žena tresla i plakala uz dvoje djece od 2 i 4 godine. Navodi da je tek sutradan saznao da je cijela obitelj pobijena.

Suprug ubijene žene i otac pobijenih dječaka koji je tog dana izbivao iz sela, u posve “mrtvom” selu, pronašao je i svoju obitelj, pa pojurio sve prijaviti. Tada su ubili i njega.

Stravično, gotovo kao i sam ovaj pokolj, je i to da se Kostrići prešućuju. Svjesni svoje sramote o nepokretanju postupka unatoč činjenici da su i sami Srbi ovaj zločin osudili, hrvatske vlasti ne vole izgovarati ime najtužnijeg sela u Hrvatskoj. Kako ih ne bi zaboravili, evo popisa žrtava:

1. Bašić Mije Petar, rođen 1898. godine
2. Bašić Franje Marija, rođena 1907. godine
3. Bašić Vilka Petar, rođen 1940. godine
4. Bašić Franje Jelka, rođena 1938. Godine
5. Bunjevac Mate Kata, rođena 1905. godine
6. Jurić Josipa Milka, rođena 1929. godine
7. Jurić Antuna Zlatko, rođen 1956. godine
8. Jurić Jure Vera, rođena 1959. godine
9. Jurić Zlatka Dario, rođen 1987. godine (dijete)
10. Jurić Zlatka Tomislav, rođen 1989. godine (dijete)
11. Jurić Josipa Marija, rođena 1930. godine
12. Kostrić Petra Marija, rođena 1924. godine
13. Kozić Mate Jure, rođen 1939. godine
14. Kozić Ive Anka rođena, 1942. godine
15. Krizman Filipa Ferdinand, rođen 1925. godine
16. Krizman Petra Marija, rođena 1928. godine.

Što vi mislite o ovoj temi?

Nastavi čitati
Sponzori

Komentari